Da se razumijemo odmah: kakvo crno “ja povedoh bijelo janje sa sobom” k’o da sam pjesnik. Ma jok, bolan.
Babo me taj dan naruži: “Ahmede, haj’der napoj ono stado prije nego sunce opali, da ne crkne žedno!” E sad, zamisli ti mene, momka u naponu, da sevdišem Aiši i pričam: “Evo me, došao sam da napojim 17 ovaca i 2 ovna, pa usput svratio”. Pa ne ide, brate. Nije romantično.
Zato sam u pjesmi slag’o. Uzeo jedno janje za povodac, k’o bajagi fol, i pravac Bembaša. Nek raja misli da sam nježan čoban. A ja samo gledao kako da zbrišem od stada i stanem pod njen pendžer.
Kad ja pođoh na Bembašu, na Bembašu na vodu
Elem, Sarajevo beharom zamirisalo, a ja vucem ono janje k’o teret. Ono bleji, ja psujem u sebi. “Šuti, nesrećo, nije tebi babo namijenio sudbinu nego meni.” A janje k’o janje – stade kraj Miljacke, napoji se, i onda me pogleda k’o da kaže: “Eto, ja svoje završio, haj’mo mi sad kud si ti naumio.”
A ja naumio pod demirlji pendžer. Sve djevojke Bembašanke k’o puce na kapiji, kikot do neba. A moja Aiša gore, sama. Ne miješa se s mahalom. Stoji na visoku pendžeru, pa k’o da s neba gleda. Sunce joj u kosi, a meni klecaju koljena.
Janje u tom trenu – da izvineš – kenja nasred kaldrme. Cura s kapije prsnu u smijeh. Ja propadoh u zemlju. Eto ti romantike.
Ja joj rekoh, dobro veče, djevojče
Nekako skupih hrabrost i dobacih. Glas mi puk’o k’o u dječaka. “Dobro veče, djevojče.” Ma kakvo djevojče, k’o da prodajem jabuke na pijaci.
A ona se nasloni na demire, pogleda prvo mene, pa janje, pa opet mene. I nasmija se. Ne meni – nama dvojici budala. I onda reče, tiho da se Miljacka utiša: “Dođ’ doveče, dođ’ doveče, dilberče.”
Meni srce odletje u nebesa. Janje povuče, ja poletjeh za njim kući k’o da me vila nosi. Zaboravih i stado, i babu, i sve.
Ja ne odoh istu večer, već ja odoh sutra dan
E tu sam se zajebo. Vratio se kući, babo me čeka s prutom: “Gdje je stado, nesrećo jedna?” Ja zaboravio i napojiti i vratiti. Stado samo došlo pred avliju, žedno k’o zemlja. Dok sam ja smirivao babu, dok sam lagao da je janje pobjeglo pa sam ga tražio… prođe akšam. Prođe jacija.
Rekoh: “Ma zvala me, neće pobjeći. Bolje da se naspavam, pa sutra k’o insan – obrijan, namirisan, s ružom iz Izetove bašče. Da ne ispadnem čoban pred curom.”
Budala. Budala nad budalama. Jer dok sam ja planirao biti dilberče, drugi je već bio mladoženja.
Ali moja mila draga, za drugog se udala
Sutradan ja pod pendžer – janje ne vodim, neka ga babo vodi. Ruža u ruci, brk namazan, ječerma nova. A na vratu peškir. Bijel. Svatovski.
Komšija Huso me satera u ćošak: “Šta ti je, bolan Ahmede? Aišu jutros dali za Salihovog iz Vratnika. Ti sinoć nisi doš’o, a stari ne čeka. Reče: ko je isprosi u akšam, njegova je u sabah.”
Meni ruža ispadne. A u glavi mi samo zvoni: dođ’ doveče. Pa nisam doš’o, eto. Doš’o Salihov. On nije vodio janje. On doveo dva vola i miraz.
I šta ću? Stojim k’o ukopan. Prolazi nana s kapije i dobaci: “E moj Ahmede, da si barem ono janje poslao umjesto sebe, možda bi te čekala.”
Pouka za raju
I tako ja osta bez Aiše, a babo bez pola stada jer sam ga sutradan u sevdahu zaboravio zatvoriti. Sad kad me pitaju što sam vodio janje na Bembašu, ja kažem: “Ma kakvo janje, bolan. Babo me natjer’o. Al’ haj’ ti sevdiši pa reci ‘išao sam napojiti stoku’. Odmah si papak.”
Zato je u pjesmi ostalo janje. Ljepše zvuči. A istina? Istina je da sam bio čoban koji je mislio da je vrijeme ovca pa će čekati.
Bembaša i dalje teče. Aiša i dalje negdje veze, al’ za drugog. A ja? Ja više ni janje ne smijem povesti kroz čaršiju. Jer svako me pita: “Jel’ opet kasniš, Ahmede?”
Znate ono kad mislite da ste sve vidjeli? E pa, ja sam se prevario!
Moj komšija, čovjek u ozbiljnim šezdesetim, cijeli život sam. Žena mu preminula davno, pa je tugu zalijevao rakijom. Onako, da ne smeta nikome, samo da dušu smiri…
I odjednom, BUM! Čovjek se preporodio!
Oči mu sjaje k’o farovi na Golfu dvojci
Trijezan k’o sudija, trči po trgovini s alatom kao da je na maratonu!
Sretnem ga ja, zbunjen k’o tele u novoj štali, pitam šta je bilo, je li ga kakva muka spopala.
A on će ti meni, sav važan: “Ma, otišao sam na selo da popravim ogradu jednoj ženi. Zvala me da joj pomognem.”
“Jarane, kakva je to žena!”
I onda krene priča, k’o da djed unucima bajke priča:
“Jarane, kakva je to žena! Vrijedna k’o mrav, a smijeh joj zarazan! Ima kokoši, bašta ograđena pic-mic, donese ti ledeni domaći sok od drenjaka, a navečer iznese i vino. Radi k’o crnac, a onda ti još donese toplu pitu. Ma milina jedna…”
“Šta su ti ovi drveni stupovi?”
Sjedimo mi tako, smrklo se, popili koju. Ja njoj kažem: “Šta su ti ovi drveni stupovi kod ulaza? Ništa ne valjaju, samo ruže, treba to srušiti.”
A ona će ti meni: “To su ostaci stare ljuljaške . Kad sam bila mala, tu sam se ljuljala. Baš sam to voljela.”
“E pa, ako si voljela, onda ćemo ljuljašku vratiti!”, kažem ja njoj.
A ona meni da sam lud, šta će joj sad ljuljaška, stara je za to.
“Napravit ću ti ljuljašku za kraljicu!”
Sutradan ti moj komšija, k’o da mu je dvadeset godina, ode u šumu, nađe jake balvane, vuče ih k’o da su od papira.
“Napravit ću ti ljuljašku za kraljicu!”, kažem ja njoj. “Sa rezbarijama i svim fensi ukrasima!”
A ona i dalje: nema potrebe, šta će mi to.
“Ma kakva potreba! Ako žena ima zlatno srce, zaslužuje ljuljašku!”, kažem ja njoj. “Jer prije nego što se snađeš, sve što dotakne samo zablista. Nije ona stara, ona je čudo neviđeno!”
“A šta bi s ogradom?”
I tako ti on odmah na posao, obriše prašinu sa starih stolarskih alata, i sve to ručno izrezbari.
A ona mu samo, kroz smijeh, prigovara: “A šta bi s ogradom?”
“Ženo, ozbiljno?! Obećao sam ti ogradu do maja – dobit ćeš je. Ali reci mi, zar ljuljaška nije malo važnija? Svaka dobra žena zaslužuje svoju ljuljašku. Pogotovo ona koja je pravo blago!”
I za kraj: I bi ljuljaška. I bi ograda. I bi ljubav u šezdesetim. Jer godine su samo broj, a srce ne stari.
U mahali podno Gradačca, gdje svako zna kad komšija pristavi kahvu, a kamoli ko koliko puta… desila se priča koja se i danas prepričava uz prvu jutarnju kahvu.
Sjedio je mudri dedo Osman u avliji, pod starom trešnjom. Pred njim džezva, fildžani i unuka Ajla koja mu brižno namješta jastuk. Taman da odrijema poslije ikindije, kad na kapiji eto ti nje – Lejla. Mlada, lijepa, ali podočnjaci joj „do poda“. Selam nazva i sjede, a ruke joj drhte dok pokušava popraviti maramu.
„Hajde sjedi, kćeri Lejla. Da nisi opet sanjala one čudne snove?“ našali se dedo, pokušavajući razbiti led.
„Kamo sreće da su snovi, efendija“, uzdahnu ona teško. „Moj Tarik… znaš ga, onaj hromi programer što radi od kuće. Danju je miran k’o bubica, kuca po onom laptopu, ne čuješ ga da je živ. Ali čim padne noć i kad poželi ono što muževi od žena žele – pretvori se u Šekspira!“
Osman se zakašlja na kahvu, a Ajla iza ćoška načulji uši, ne želeći propustiti ni riječi.
„Ne kaže on ‘hajde, ženo’. Jok. On će meni: ‘Lejla, dušo, hajdemo raditi stvari koji jačaju međuljudske veze i zadovoljava Gospodara…’ A između uzdisaja mi nabraja: ‘Da mi podariš hrabre sinove i čestite kćeri!’ I taman kad drekne: ‘Istina je došla!’ – ja znam da je gotovo. Ali efendija… četiri puta. Svaku noć. Četiri!“
U tom momentu na avlijskim vratima proviri komšinica Senada. Ona što sve zna i svaku čorbu zaprži.
„Ma ja sam čula sinoć neku dreku, rekoh Amini: il’ Tariku opet proradio poetski ventil, il’ Lejli ispao ibrik“, dobaci Senada i zajedljivo se nasmija.
Za njom uđe i Amina, razvedena frizerka, uvijek namirisana i u helankama koje više otkrivaju nego što pokrivaju.
„Da je meni takav muž, ne bih se ja žalila, Lejla bona“, namignu ona. „Ja svog bivšeg molila jednom mjesečno, i to samo ako je derbi prošao kako treba.“
Lejla prevrnu očima: „Lahko je tebi, Amina. Ti nemaš dvije udovice preko puta što mu svako jutro donose pitu ‘da se oporavi’.“
A istina je bila poznata cijeloj mahali. Otkako je Tarik slomio nogu spašavajući mačku sa drveta, postao je lokalni heroj. Udovica Emina, 38 godina, vlasnica cvjećare, svako jutro bi svratila: „Tariče, dušo, donijela sam ti zeljanicu, domaća je, da povratiš snagu.“
A tu je bila i Melisa, 41-godišnja instruktorica joge, udovica već pet godina: „Tarik, radimo li one vježbe za cirkulaciju što sam ti pokazala? Mogu navratiti večeras da utvrdimo gradivo…“
Tarik bi samo crvenio i još jače kucao po laptopu. Ali Lejla je vidjela kako ga gledaju – k’o mačke kajmak.
„Vidiš, dedo“, nastavi Lejla, „umor me ubija. Oči ne sklapam. Po danu vodim onaj svoj mali biznis s nakitom, noću glumim u Tarikovoj poeziji. Ima li kakav način? Nešto? Da ga malo… smirim?“
Dedo Osman se zamisli, prođe rukom kroz svoju bujnu kosu, pa reče polako:
„Ima lijeka, kćeri. Najboljeg. Oženi ga s još jednom. Ili dvije. Emina pravi dobre pite, Melisa zna jogu. Podijeli teret, pa ćeš se naspavati k’o čovjek.“
Nastade tajac. Čak i Senada zašutje. Amina prestade čačkati nokte. Lejla ustade polako, ispravi leđa, a oči joj sijevnuše jače od ljetne munje:
„Jeste li vi normalni, dedo Osmane?! Pa radije ću ja umrijeti od iscrpljenosti nego da mi Emina mijesi pite u mojoj kuhinji! Radije ću svaku noć slušati ‘Istina je došla!’ nego da mi Melisa u mojoj avliji radi ‘pozdrav suncu’ u helankama! Nek’ crknem umorna, ali moja je postelja i moj je pjesnik!“
Lupila je fildžanom o sto i izletjela iz avlije k’o furija.
Senada se poče ibretiti od čuda: „Uuu, ala je pukla.“ (Iako bi u mahali prije rekli: *Tobe jarabi, šta joj bi*).
Amina slegnu ramenima: „Jašta je. Ja bih joj ga preko noći preotela.“
Dedo osman se samo nasmija i dobaci unuci: „Zapiši, dijete. Čovjek svoj umor nekako i pregura. Ali tuđu ruku na svome – to duša ne prašta.“
Iste noći, tačno u 2:47 h, cijela mahala je čula Tarika kako viče: **‘Istina je došla!’**
A Emina i Melisa su u svojim sobama prevrtale jorgane i psovale Lejlinu sreću. Sutradan je Lejla prošla kroz čaršiju s novim podočnjacima, ali s osmijehom od uha do uha. Jer zna ona: bolje i ne spavati, nego spavati sama dok ti se druga smješka na jastuku.
Mahalska pouka:
Komšinica će ti prva donijeti pitu kad si bolesna, ali i prva se ponuditi da ti „pričuva“ muža kad si umorna. Zato, čuvaj ono svoje. I umor i pjesnika. Jer ljubomora ne boli u leđima – boli u duši. A za dušu nema kreme od kamilice.
Kružile su razne priče i glasine kako je nastala popularna sevdalinka koju je opjevao Himzo Polovina. Neki kažu da je Suljagina Fata stvarno postojala i da je umrla od stida. Drugi se kunu da je Mujo bio najveći prevarant i i da je završio sam, bez igdje ikoga.
A čaršija je, kao i uvijek, dodavala po zrno soli u svako prepričavanje.
Ali postoji i ova verzija. Nju je meni ispričao stari sahadžija Ibro, dok smo popravljali sat na zidu koji već 20 godina kasni tačno 7 minuta. Kaže: „Nije sve u pjesmi, sinko. Nešto je ostalo iza zamandaljenih vrata. A nešto je bilo skroz drugačije.“
Ovo je jedna od njih:
Terezija se stvarno kvarila
Suljagina Fata nije bila naivna. Bila je najpametnija cura u gradu, samo što je to vješto krila .
Sišla je u Mostar jer joj je nena rekla: „Ako hoćeš muža, nađi onog što koji je mudar . S njim ćeš najbolje živjeti.“
Prošla je šest dućana. Svi bazerdžani isti: „Lijepa si, Fato, hoćeš đerdan?“ Ona bi samo odmahnula. Tražila je onog što ne nudi odmah.
U sedmom dućanu bio je Mujo. I stvarno mu se terezija kvarila. Tri dana je pokušavao da izmjeri vreću brašna , a vaga stalno pokazivala 25 kila. Jarani su mu odnijeli tereziju na popravku, ali su zaboravili da vrate.
Kad je Fata ušla i rekla „Bolan, Mujo, daj mi oku zlata“, on se toliko zbunio da je srušio tefter s računima.
„Nemam, Fato. Majke mi. Ne mjerim danas. Sve se pokvarilo otkako si ti prošla sokakom jutros.“
Fata se nasmijala. Prvi bazerdžan koji krivi nju za pokvarenu vagu. To je već nešto.
„Nego uđi ovamo, u magazu,“ promrmljao je, crven u licu. „Imam tamo… imam suhu smokvu. I oraha. I… i možda nađemo nešto zlata. Ako ga miševi nisu pojeli.“
Magaza je mirisala na dunje. Fata je ušla prva, namjerno. Da vidi hoće li on.
Ušao je. I zamandalio vrata. Jer je propuh. I jer mu je jaran uvijek govorio: „Kad ti uđe cura u magazu, mandalaj. Da ne ispadne da si smoto i da si je pustio da pobjegne.“
Nastala je tišina. Duga. Samo se čulo kako negdje kaplje voda.
„Pa?“ reče Fata. „Gdje je to zlato?“
Mujo je gledao u pod. „Lagao sam. Nema zlata. Ja sam najgori bazerdžan u Mostaru. Čak ni tereziju ne znam popravit. Samo znam… samo znam da si ti jedina što je tražila zlato, a nisi tražila od mene da se pravim važan.“
Fata mu priđe. Uze jednu suhu smokvu sa sanduka. „Glup si, Mujo. Ja nisam došla po zlato. Babo mi je zdrav. Samo mi je nena rekla da nađem muža što je mudar i zna slagat.“
„I?“
„I ti lažeš najgore. Odmah se odaš. To znači da si pošten.“
Vani je čaršija brujala. Svi su čekali da čuju vrisak, plač, sramotu. Umjesto toga, čuli su smijeh. Dva glasa.
Kad su izašli sat kasnije, Fata je imala smokvu u ruci. Mujo je otmandalio vrata i rekao: „Terezija i dalje ne radi. Al’ izgleda da meni proradilo nešto drugo.“
Vjenčali su se na jesen. Na svadbi se pjevalo: „Lijepi li su mostarski dućani“. Stari bazerdžani su gunđali: „Pokvario je zanat. Zatvara magazu čim mu žena uđe.“
A šta je stvarno bilo onih sat vremena iza zatvorenih vrata?
To ni danas ne zna niko. Mujo kaže da su jeli smokve. Fata kaže da su popravljali tereziju. Unuci kažu da nena uvijek namigne kad prođu pored sedmog dućana.
Neke brave se otključavaju. Ali neke priče je bolje ostaviti zamandaljene. Slađe je kad čaršija ne zna sve.
Ibro je završio sa satom. I dalje kasni 7 minuta. Kaže: „Tako treba. Da nikad ne znaš jesi li zakasnio ili poranio. Ko u sevdahu.“
Kažu da je Himzo ovu pjesmu pjevao drugačije kad je bio sam u sobi. Tiše. Kao da se smije između stihova. Možda je i on čuo ovu verziju.
U Bosni, kažu, ljubav ima kratke noge. Al’ ima i dugačak jezik, a još duže pamćenje. Naši stari su govorili: „Ko se zaljubi, u kući mu lonci.“ Nisu, doduše, rekli šta je s onim što se zaljubi pa mu lonci ostanu prazni, a srce puno tuge. Možda zato što takvih ima samo jedan – Azem Gota. Čovjek kod kojeg je hrabrost bila tolika da je i ogledalo okretalo glavu od straha, a srce, iako skriveno iza brka i samouvjerenosti, kucalo je jače nego motor fiće na uzbrdici kad bi pomislio na nju – Merimu, njegovu zabranjenu ružu.
Merima iz Švicarske i Azemovo srce puno čežnje
Bio je petak, septembarsko predvečerje. Vrućina popustila, a komarci se preselili u penziju. Azem Gota obrijo se na suho, udario onog losiona što ga je zvao „francuski“, a mirisao na rakiju. Košulja ispeglana, prva tri dugmeta otkopčana – da se vidi lančić, prsa junačka i nekoliko dlaka što ih je čuvo k’o amanet. Ali večeras, te dlake nisu bile samo amanet; bila je i talisman za Merimu, nadu da će premostiti jaz koji ih je dijelio. Spreman za pohod, ali i za nešto više – za borbu protiv sudbine koja im je branila ljubav.
Naumio na teferič. Razlog? Čuo da dolazi Merima iz Švicarske.
Merima, za razliku od priča, nije bila samo lijepa slika iz tuđine. Bila je to djevojka čiji je smijeh zvučao kao najljepša sevdalinka, a pogled joj je bio dubok kao bunar želja, ali i tuge. Merima je bila iz ugledne, bogate porodice, čiji su korijeni bili duboko ukopani u tradiciju i očekivanja. Njen otac, strogi aga, već joj je namijenio mladoženju, bogatog trgovca iz Sarajeva. Merima je znala da je Azem, siromašni, ali ponosni mladić, trn u oku njenoj porodici. Nije tražila samo momke što znaju zapjevat’ i zaigrat’, već one koji su imali dušu, iskru u oku i, što je najvažnije, koji su se usudili voljeti je unatoč svemu. A nanu joj zovu „Vještica iz Čaršije“, jer baca pogled da ti se mlijeko ukiseli u frižideru, a duša zaledi u prsima. Nana je bila čuvarica porodične časti, i znala je da Azem nije „prilika“ za njenu unuku.
Za moralnu podršku poveo jarana Muju Kiflu. Mujo, poznat po tome što je jednom vidio miša pa tri dana spav’o kod komšinice, bio je idealan da Azemu pridržava kaput kad se bude udvaro. Ili da trči po vodu kad Azemu pozli od ljubavi. Iako je Azem to rijetko priznavao, Mujo je bio njegov tihi savjetnik za ljubavne jade, uvijek spreman da sasluša, pa makar i sa strahom u očima, svjestan da je Azemova ljubav prema Merimi bila veća od svih prepreka.
Prečicom preko stare ćuprije: Susret s nanom i Meriminim duhom tuge
„Mujo“, kaže Azem i namignu onim okom što mu je uvijek bilo k’o polupijano, „idemo preko stare ćuprije. Brže je 15 minuta, a i romantičnije. Zamisli, Mujo, Merima i ja, pod mjesečinom, na ćupriji…“ Azem se zanese, već zamišljajući scenu iz nekog starog filma, gdje on, naravno, igra glavnu ulogu, ali s gorčinom u srcu, znajući da je ta scena možda samo san. Mujo problijedi k’o sir: „Azeme, bolan ne bio, pa znaš da tamo Merimina nana sjedi poslije akšama! Čuva ćupriju k’o graničar. Kažu da ima pogled od kojeg ti otpadnu dugmad! A i njen otac, aga, poslao je svoje ljude da paze da se ne motaš oko Merime!“ „Ma kakva nana i kakav aga“, odmahnu Azem i zapali cigaru bez filtera. „Ja kad prođem, ona plete čarape i pravi se da sam joj unuk. Hodi ti za mnom i pravi se lud. A i Merima bi cijenila hrabrost, zar ne misliš? Znaš da je njeno srce zarobljeno, Mujo, i ja sam jedini koji ga može osloboditi.“ Azem je znao da Merima cijeni odvažnost, ali i nježnost koju je on vješto skrivao, a sada je ta nježnost bila pomiješana s očajem.
Nana čuva unuku
I krenuše. Mjesec taman k’o tepsija, samo što ne kaže „bujrum“. Čim nogom kročiše na ćupriju – muk. Čak se i Spreča ispod ušutila. Mujo se zalijepi Azemu za rame, a koljena mu klepecaju k’o da svira def. „Azeme, čuješ ti ovo? Ne laju ni psi. Ovo je loš znak.“ „Čujem“, kaže Azem i otrese pepeo u vodu. „Čujem kako ti koljena sviraju kolo. Hodaj. Merima ne voli kukavice, a ja ne volim da mi se ljubav brani.“ Na pola ćuprije, iz mraka se stvori sjena. Mala, pogrbljena, sa štapom i maramom zavezanom pod bradu. Oči joj sijevaju k’o u mačke kad vidi sudžuku. Ali Azem, umjesto straha, osjeti blagi treptaj uzbuđenja i tuge. Znao je da je ovo test, i to test koji će ga približiti Merimi, ali i podsjetiti na težinu njihove situacije.
„Kud ste se vi namunjili u ovo doba, a?“
Zagrmi nana. Glas joj k’o kad stružeš tepsiju žicom. „Zar ne znaš, Azeme Gota, da Merima nije za tebe? Da je njena sudbina već zapisana?“ Mujo vrisnu i sakri se iza Azema: „Azeme, matereti, to je ona! Vještica! I aga je poslao svoje ljude! Bježimo!“ I već se okrenu da da petama vjetra, al’ Azem ga ščepa za jaknu. „Mujo, stoko jedna! Ko će mi sad nosit’ pitu što sam ponio Merimi?! Nije to samo pita, Mujo, to je nada! Nada da će shvatiti da je volim više od svega!“ Azem je znao da pita nije bila samo pita; bila je simbol njegove namjere, njegovog truda da impresionira Merimu, a možda i njenu nanu, ali i očajnički pokušaj da pokaže svoju ljubav.
Azem vs. Nana i Aga: Ljubavni pregovori i Merimin skriveni osmijeh
Vještica odmjeri Azema od čela do cokula. „Ti li si onaj Gota što mi unuku zamajava po viberu? Ona Merima, što je k’o ruža procvjetala, a ti bi je k’o korov čupao? Aga ti je zabranio da joj prilaziš, zar ne znaš za to?“ Nana je znala da je Merima posebna, i nije joj bilo drago što se Azem, poznat po svojoj reputaciji, mota oko nje, pogotovo jer je to kršilo aginu riječ.
Azem ugasi cigaru o gelender – ne u vodu, ima i Azem nekog reda prema Spreči. Pa priđe nani na pedalj, a u glavi mu odzvanja Merimin smijeh, ali i njeni tihi uzdasi. „Ja sam, neno“, kaže onim glasom što mu je palio i kod učiteljice u školi, ali sada s dozom iskrene nježnosti i tuge. „Jel’ ti to mene misliš plašiti? Mene što sam tetki izdegeniso tri tepsije buredžika kad mi je rekla da sam mršav? A Merima… Merima je ruža koju bih ja zalijevao, neno, ne čupao. I znam da je aga zabranio, ali ljubav se ne može zabraniti. Moje srce je njeno, neno, i nikakav aga to ne može promijeniti.“ Azem je shvatio da je iskrenost, pomiješana s njegovim uobičajenim šarmom, najbolji pristup, čak i ako je to značilo suočavanje s agom.
Nana trepnu. Prvi put u historiji ćuprije.
Valjda je niko nikad nije zvao „neno“ bez da mu zadrhti glas, a da pri tome nije izgledao kao da će pobjeći. Merima, negdje u daljini, osjetila je blagi vjetar promjene, ali i težinu sudbine. „Znaš li ti“, nastavi Azem i ispravi onaj lančić, „da ja kasnim na teferič? Znaš li da Merima čeka? A ti našla ovdje da glumiš carinika. Pusti me da prođem, a ja ću tebi sutra donijet’ kahve iz Bosanske Gradiške. Prave. Da ti ne drhti ruka kad baješ. A i da ti ispričam kako je Merima, kad je bila mala, uvijek tražila da joj pjevam uspavanke. Znam da je bogata, neno, ali ja je volim više od svih blaga. I znam da je aga protiv, ali ja ću se boriti za nju, pa makar me to koštalo svega.“ Azem je igrao na kartu emocija, znajući da nana, iako stroga, ima meko srce za svoju unuku, ali i da je aga moćan protivnik.
Nana zašuti. Pa pogleda Muju što se trese k’o jablan.
Pa opet Azema. I odjednom – nasmija se. Al’ onako krezavo, da se i sove uplašiše. Merima, koja je upravo izlazila iz kuće, čula je nanin smijeh i zastala. Šta se to dešava na ćupriji? Je li Azem uspio? „Vidi ti njega“, kaže i udari štapom po ćupriji. „I bezobrazan i namazan. Haj’ prođi, al’ da si mi pazio unuku. Ako joj suzu pustiš, ja ću tebi tako bajat’ da ćeš se ženit’ sam sa sobom. I da znaš, Azeme, Merima voli kad joj se pjeva, ali i kad se sluša. I voli pitu od zelja, ali samo ako je s ljubavlju napravljena. Ali znaj, Azeme, aga nikada neće pristati na vas dvoje. On ima druge planove za nju.“ Nana je Azemu dala do znanja da zna njegove namjere, ali i da je svjesna prepreka koje su pred njima.
Azem se nakloni k’o na audiciji za film: „Neno, ja ako Merimi suzu pustim, to će bit’ od smijeha. Ja sam ti veseljak, ne derikoža. A za pitu… pa, ja sam je pravio, s ljubavlju, naravno. A za agu… pa, vidjet ćemo čija je zadnja.“ Merima, koja je sada bila bliže, čula je posljednje Azemove riječi i osmijeh joj je zaigrao na usnama, ali u očima joj je bila tuga. Nije mogla vjerovati da je Azem uspio šarmirati njenu nanu, ali je znala da je aga nepopustljiv.
Kasniš Azeme, al’ ti halalim: Merimin pogled, Azemova pobjeda i gorčina rastanka
Stigao na teferič k’o da je došao s bajrama. Merima ga gleda ispod oka, ali u njenim očima nije bilo ljutnje, već znatiželje, blagog odobravanja i duboke tuge. Nana joj iza ćoška viri i mrmlja nešto u bradu – valjda baje za svaki slučaj, ali i s ponosom u glasu, svjesna da je Azem poseban.
„Gdje si Azeme, što kasniš?“ pita Merima, s prikrivenim osmijehom, ali glasom punim čežnje. Njen glas je bio melodičan, a Azem je osjetio kako mu srce preskače ritam, znajući da je svaki trenutak s njom dragocjen.
„Ma“, kaže Azem i slegnu onim junačkim prsima, „zaustavila me neka fina gospođa na ćupriji da mi da blagoslov. Kaže, šteta da ovakav momak prođe a da ga ne pohvali. I još mi je rekla da si ti najljepša ruža u cijeloj Bosni, i da te moram čuvati k’o oči u glavi. I da se ne bojim age, jer prava ljubav sve pobjeđuje.“ Azem je znao da je ovo trenutak da pokaže Merimi da je čuo nanine riječi, ali i da je spreman da se bori za nju, unatoč svemu.
Merima prsnu u smijeh, onaj isti smijeh koji je Azem zamišljao, ali ubrzo se pretvorio u tihi jecaj. Nana iza ćoška opsova: „Laže, pas mu mater! Al’ slatko laže… i dobro je zapamtio šta sam mu rekla. Ali uzalud, uzalud…“ Te večeri, Azem i Merima su proveli sate razgovarajući, smijući se i plešući, ali svaki dodir, svaki pogled bio je prožet tugom i sviješću o skorom rastanku. Azem je pričao svoje najluđe avanture, a Merima ga je slušala s iskrenim zanimanjem, dodajući svoje duhovite komentare, ali u njenim očima se vidjela bol. Nije to bila samo priča o hrabrom Azemu, već i o Merimi, djevojci koja je znala cijeniti iskrenost, humor i srce koje se krilo iza Azemove neustrašivosti, ali koja je bila zarobljena u okovima tradicije i porodičnih očekivanja. Azem je shvatio da je osvojio više od teferiča; osvojio je Merimino srce, ali je znao da je to srce koje će morati pustiti. Pred zoru, Merima je morala otići. Posljednji pogled, posljednji dodir, obećanje da će se boriti, ali i gorčina spoznaje da je put pred njima trnovit i neizvjestan. Azem je ostao sam na teferiču, s prazninom u srcu i mirisom njenog parfema koji je još lebdio u zraku. Njegova neustrašivost je ostala, ali sada je bila prožeta tugom i čežnjom.
Pouka priče
Ne boji se Azem vještice kad ide curi. Boji se da mu nestane losiona. Boji se da ga jaran obruka kad treba zapjevat’. Boji se da mu nana od Merime ne baci sihire na frizuru. Vještica? Ma bježi. Pravi bosanski horor je kad ti Mujo pobjegne i ostavi te da sam objašnjavaš nani zašto nemaš stalni pos’o. E to je već za sebija i učenja. Ali Azem Gota se ne boji ničega, pogotovo ne kad je ljubav u pitanju. Jer prava ljubav, kao i dobar burek, traži hrabrost, malo ludosti i puno srca, ali ponekad, traži i žrtvu, suze i borbu protiv cijelog svijeta. A Merima je, shvatio je Azem, bila vrijedna svake avanture, pa čak i one s vješticom s ćuprije, i borbe protiv age, ali i tuge koju je nosila njihova zabranjena ljubav.
U kafiću kraj pendžera, dvoje starih. Ona jede pecivo dostojanstveno. On pije vodu i gleda u daljinu.
Tišina k’o u čekaonici života.
A onda on šapne nešto. I desi se čudo. Prsnu ona u smijeh – ne onaj fini, nego bosanski. Do suza. Do prosute vode. Do poljupca u ruku. E to je ljubav kad ostari. Ne bore se broje, nego trenuci kad zaboraviš koliko ih imaš.
☕️ U malom kafiću, za sećijom kraj pendžera, sjedila je starija žena. Sitna, izborana, al’ šik na onaj način što godine ne mogu sakriti. Naušnice joj se caklile dok je lagano kidala mekano pecivo, svaki pokret smiren, dostojanstven – ko da je vrijeme odlučilo da bude milostivo prema njoj. Bijela haljina nije krila njenu starost, nego je naglašavala njenu čestitost.
Do nje sjedio dedo, iste životne dobi. Ćelav, sa pjegama po tjemenu, pogled mu bježao negdje daleko, ko da je napola ovdje, napola u nekom svom svijetu. Polako je pijuckao čašu vode, mirno, zamišljeno, ko da sabira misli.
U toj tišini bilo je nečeg što podsjeća – krhkost, prolaznost, daljina.
A onda… ✨ Njegove oči zaiskriše. Nagnu se prema njoj i šapnu nešto.
Njena reakcija – pravo iznenađenje. Prasnula je u smijeh. Ne onaj pristojni, suzdržani, nego pravi, bosanski. Dubok, od srca. Ramena joj se tresla, suze radosnice zasjale u očima, pecivo joj skoro ispalo iz ruke. Smijala se dok nije zaplakala – otvoreno, slobodno, ko dijete.
On ponovi šalu, gledajući je s ponosom i merakom. I onda se i sam prepusti – smijao se ko dječak, glasno, iskreno, lice mu se otvorilo u osmijeh što briše godine.
U tom trenutku izgledali su mladi. Lakši. Živi. Ljubav je bila tu – jasna, topla, neupitna. Ljudi oko njih počeli se smješkati, nesvjesno zarobljeni u zaraznom zvuku njihovog smijeha.
Čak i kad je dedo od smijeha prosuo malo vode, to je samo dodalo šarmu trenutka. Ona se smijala još jače, odmahnula rukom, a onda je on, bez riječi, uzeo njenu ruku i poljubio je. Ona mu nježno pređe rukom preko glave, ko da kaže: “Tu sam. S tobom. Zauvijek.”
💫 To je ljubav.
Nije u velikim besjedama, nitu u ceremonijama, nego u običnim trenucima zajedničkog smijeha.
Pravi smijeh je lijek. Ne kupuje se u apoteci. On liječi dušu, olakšava bol i produžava život. Kad nestane smijeha, dolazi umor, praznina i tiha samoća. Al’ kad imaš nekoga ko te može nasmijati do suza – ni starost nije teška.
Smijeh je više od zvuka. On je dokaz da veza još traje. Da ljudi još dišu, da su otvoreni i stvarni.
Možda je baš zato tajna dugih brakova u tome da se i dalje smijete zajedno – iskreno, do suza. To je pravi recept za sreću: naučiti kako se smijati u paru… i smijati se pravo, od srca. ❤️
Šta se desi kad te dvije žene odbiju, a ti shvatiš da je to najbolja stvar u životu? Upoznaj Asima, neženju koji je nadživio sve oženjene.
Dva “ne” koja su mu spasila život
Jednom davno, u Tuzli, živio dobar momak – zvao se Asim.Zaljubio se beznadežno u Esmu i odlučio da je zaprosi na klasičan način: cvijeće s pijace, jedno koljeno na pločicama, zlatni prsten koji sjaji k’o nova felga. Ali Esma ga fino odbi: “Hvala, Asime, al’ ne mogu.” Tri dana je Asim tugovao. Skuhao lonac graha, popio par piva… pa se zaljubio u drugu, Maidu. I Maida ga odbi. I tu počinje prava priča. Jer umjesto da potone, Asim je odlučio da živi. I to kakav život.
Pravila života sretnog neženje Asima
Kad su ga dva puta odbile, Asim je shvatio jednu stvar: sloboda nema cijenu. I počeo je živjeti po svojim pravilima:
1. Kućni red neženje
Suđe nije prao. Čarape ostavljao svuda. Daska na WC-u stalno dignuta.
Usisavao samo kad ga prašina počne nervirati.
Smeće iznosio tek kad kesa sama krene prema vratima.
Stare novine slag’o na ormane, k’o da pravi ličnu arhivu.
2. Slobodno vrijeme je sveto
Išao na pecanje kad mu se hoće. Išao na kampovanje bez ikakve dozvole. Televizor skoro nikad nije palio, serije nije gledao. U kupovinu je išao samo kad mu se ide – a kad mu se ne ide, razvuk’o se na kauč, počešao gdje ga svrbi i uživ’o k’o slobodan čovjek.
3. Finansije i praznici
Na Valentinovo nije trč’o u cvjećaru k’o pola grada. Platu? Nije davao nikome. Trošio na sebe, jarane i pjevaljke. Pjevao pod tušem glasno i falš, a nitko mu nije govorio da umukne.
Rezultat: 100 godina bez tablete za smirenje
Bio zdrav, jak, sa kosom gustom i mirnim živcima. I kad je Asim doživio stotu, umro je mirno – od starosti, a ne od stresa, niti od bolesti.Ležao nasmijan, sretan, dok su svi oko njega plakali.
Obrat: A zašto ja ne mogu završiti priču?
I tako ide priča… Al’ ja je ne mogu nastaviti. Žena mi dolazi kući, a pod nije obrisan, supa se ne krčka, tepih nije usisan, polica u kuhinji još stoji na podu. Moram nazvati Jasminu da mu kažem da neću u kafanu gledati utakmicu – žena i ja večeras počinjemo novu sezonu njene omiljene serije. Šteta… baš je bila dobra priča. Eh, hajd’ tužno…
Pouka? Nema je. Ili je ima, zavisi ko čita 😂 Neki će reći da je Asim bio sebičan. Drugi će reći da je bio pametan. A treći će samo uzdahnuti i otići usisati tepih.A ti? Bi li mijenjao svoj život za Asimov? Piši u komentar.
Priča o siromahu kojem je jedna vaza promijenila sudbinu. Poučna priča o tome kako mala promjena u domu pokreće velike promjene u životu.
Kad ti je kuća ogledalo duše
Bila jednom jedna sirotinja od čovjeka, nesretan i tužan. Kuća mu je bila ogledalo duše – trošna straćara u kojoj su miševi kolo vodili, a pauci po ćoškovima pleli svoje mreže. Narod ga je zaobilazio u širokom luku. Što da ulaze u tuđu muku?
Čovjek je vjerovao da je njegovo siromaštvo korijen njegove nesreće. “Takva mi je nafaka”, mislio bi, mireći se sa sudbinom koja mu nije bila naklonjena. Poklon koji nije htio
Jednog dana, sretne nekog neobičnog putnika – insana iz kojeg je zračila neka tiha mudrost. Ovaj naš siromah mu se izjada, ispriča sve svoje muke.
Putnik ga sasluša, pa mu pruži prelijepu vazu.
“Ova vaza,” reče mu, “oslobodit će te siromaštva.”
Čovjek je uze, misleći u sebi kako će je odmah prodati. Dobro će mu doći koji dinar, pa da ga spiska kao i obično. Šta će njemu, fukari, nešto tako gospodski?
Ali kad je stavi na stol, nije mogao oka odvojiti od nje. “Ne valja da stoji prazna”
“Ne valja da stoji prazna”, pomisli.
Izađe vani, nabra stručak poljskog cvijeća i stavi ga u vazu. Učinilo mu se da je još ljepša.
Onda se okrenu oko sebe i prvi put, nakon dugo vremena, zaista vidje prostor u kojem živi.
— Nije joj mjesto u ovoj paučini — reče sam sebi. Jedna vaza, hiljadu promjena
I tako poče čistiti. Pomete pauke, rastjera miševe, oriba podove, opere zidove, čak i okreči plafon. Nestade prašine. Kuća progleda.
Nakon nekog vremena, sinu mu nova misao: “Grehota je u ovoj ljepoti sam uživati.”
Stavi vazu na prozor, da je i komšiluk vidi. Ljudi su prolazili i zastajkivali. Svratili bi, a on bi im ponudio kahvu. Oni mu donesu neki poklončić, neku sitnicu za kuću. Riječ po riječ, razgovor preraste u prijateljstvo. Od siromaha do domaćina
Polako, desi se nešto neočekivano. Njegova kuća više nije bila sirotinjska. Postala je topla. Prijatna. Živa.
A on? On više nije bio “onaj siromah”. Postao je vrijedan domaćin, čovjek prezauzet gradnjom boljeg života da bi sjedio i sam sebe žalio.
Vaza mu nije čarolijom stvorila pare. Promijenila mu je način razmišljanja. Pouka: Sve počinje u glavi
Većina naših problema počinje u našoj glavi. Kad to shvatiš, sve se može promijeniti.
Život ti rijetko kad da sve odjednom. Za promjenu je potreban trud i volja. Tvoj pogled na svijet, tvoje okolnosti, pa čak i tvoj ugled u društvu, često su odraz tvojih izbora. 3 istine iz priče o vazi: Ako ništa ne radiš, ništa se i ne mijenja. Ne odlučiti je i dalje odluka. Ne djelovati je i dalje izbor. Ako ti se nešto ne sviđa – popravi to. Nemoj samo kukati. Naša srca i duše cvjetaju tamo gdje je čisto, lijepo, gdje ima zahvalnosti i dobre riječi.
Nekad je dovoljna samo jedna mala promjena da pokrene sve ostalo.
A koja je tvoja “vaza”? Šta je to jedno malo što možeš promijeniti danas u svojoj kući, u svojoj glavi? Piši u komentar.
