Oznaka: Bosanski

  • Zimnica na komšijski pogon: salata tetke Zumre

    Zimnica na komšijski pogon: salata tetke Zumre

    Pitanje koje najavljuje jesen

    Postoji jedno pitanje koje u Bosni krajem septembra ima veliku težinu:

    — Jesi li spremila zimnicu?

    Tako me presrela komšinica na stepeništu. Drži kesu s hljebom, gleda u moje prazne ruke i već zna odgovor.

    — Nisam vala — kažem. — Ove godine idem od vrata do vrata i hvalim vaše salate. Zasad plan ide odlično.

    Komšinica prvo zastane, pa se nasmije onako kako se samo komšinice smiju kad ne znaju da li da te žale ili da te prijave. Onda kaže:

    — Čekaj.

    Nestane u ostavi i vrati se s teglom. Onom zamašćenom, s kariranim poklopcem, na kojoj markerom piše: „PAPRIKA 2024“.

    Zahvalim, podignem teglu prema svjetlu kao neki stručnjak, pohvalim boju, miris i „baš onu pravu mjeru sirćeta“, pa produžim dalje.

    Komšijska ostava radi punom parom

    Do podne sam već imala dvije tegle turšije, jednu ljutenicu i nešto što je ličilo na ajvar, ali je komšija Mirsad tvrdio da je „namaz za prave muškarce“.

    Na kraju dana — korpa puna, a ja nisam ni kupila papriku, ni isjekla luk, ni plakala nad kupusom. Biznis-plan savršen.

    Problem je samo što šarm traje do prvog snijega. Komšijska velikodušnost ima rok trajanja, a zima nema. U januaru ti niko neće otvoriti ostavu samo zato što si duhovita.

    Zato sam uradila ono što svaka odgovorna osoba uradi kad se približi zima: nazvala sam pojačanje.

    Poziv tetki Zumri

    Tetka Zumra je žena koja od običnog kupusa može napraviti salatu zbog koje se za stolom svi odjednom sjete da su baš gladni. Kod nje i najtužniji karfiol dobije smisao.

    — Zumro, daj mi recept — zamolim je telefonom, već spremna da zapisujem grame.

    — Kakav recept? Uzmeš povrće, malo ga središ, dodaš šta treba i ne žuriš. Salata ne voli nervozu.

    U istoj rečenici dobila sam i recept i životnu lekciju. Ali sam je ipak zamolila da mi kaže i neke mjere, jer moje „malo ga središ“ obično završi s tri posjekotine i naručenom pizzom.

    Nakon nekoliko dodatnih pitanja, jednog prekida da okrene paprike i rečenice „nemoj mi sve mjeriti na vagu, oko je najbolja vaga“, izvukla sam recept za manju, brzu salatu.

    Salata tetke Zumre za frižider

    Ova salata ide uz grah, meso i krompir, a može se jesti i sama — na kriški hljeba kad se kasno vratiš kući.

    Važno: ovo je recept za salatu koja se drži u frižideru i brzo potroši. Nije recept za tegle koje će mjesecima stajati u ostavi.

    Sastojci

    • 1 kg čvrstog bijelog kupusa
    • 1 crvena paprika
    • 1 veća mrkva
    • ½ manjeg zelenog paradajza ili nekoliko komadića karfiola, po želji
    • 100 ml sirćeta označenog s 5% kiselosti
    • 100 ml vode
    • 1 kašika šećera
    • ½ kašičice soli
    • nekoliko zrna bibera
    • malo sjemenki slačice, ako ih voliš

    Priprema

    1. Operi povrće. Skini vanjske listove kupusa, očisti papriku i oguli mrkvu. Povrće dobro operi i ocijedi.
    2. Nareži ga kako voliš. Kupus nareži na tanke rezance, papriku na trakice, a mrkvu naribaj ili nareži na kolutiće. Zeleni paradajz nareži na kriške. Zumra kaže: „Neka bude šareno — oko prvo jede.“
    3. Pripremi preljev. U manjoj šerpi zagrij vodu, sirće, šećer i so tek toliko da se šećer i so otope. Makni s vatre i ostavi da se preljev potpuno ohladi.
    4. Pomiješaj i rashladi. Stavi povrće u čistu posudu, prelij ohlađenim preljevom i pažljivo promiješaj. Poklopi i odmah stavi u frižider.
    5. Pusti da se okusi povežu. Salata će biti ukusnija nakon nekoliko sati u frižideru, a često još bolja sutradan. Ali nemoj je ostavljati preko noći na kuhinjskom pultu — Zumra kaže da salata ne voli nervozu, a frižider ne voli odgađanje.

    Tri savjeta tetke Zumre

    1. Biraj čvrsto, svježe povrće. Mekana paprika neće se čudesno oporaviti u posudi. „Za čuda se obrati svojim Facebook prijateljima“, kaže Zumra, „a za salatu kupi svježu papriku.“
    2. Nemoj pretjerivati s miješanjem. Kupus treba ostati hrskav, a ne izgledati kao da je prošao kroz tri porodična sastanka.
    3. Koristi čistu kašiku svaki put kad uzimaš salatu. Nije to samo pitanje lijepog ponašanja; tako se salata manje izlaže nečistoći.

    Gotovu salatu drži poklopljenu u frižideru na oko 4 °C ili niže i potroši je u roku od 3–4 dana. Ako je duže stajala na sobnoj temperaturi, nemoj je vraćati u frižider i čuvati za kasnije. USDA preporučuje da se ostaci hrane rashlade u roku od dva sata i čuvaju u frižideru 3–4 dana.

    Ako želiš pravu zimnicu za ostavu

    Ova brza salata nije zamjena za provjeren recept za dugotrajno čuvanje. Ako želiš pripremiti tegle koje će stajati mjesecima van frižidera, koristi provjeren recept za konzerviranje i precizno prati njegove količine i postupak obrade.

    Nemoj mijenjati omjere povrća, vode i sirćeta napamet niti pretpostaviti da su so i sirće dovoljni da svaka salata bude sigurna za ostavu. Nacionalni centar za kućno konzerviranje naglašava važnost provjerenih recepata i tačnih omjera pri kiseljenju.

    Zimnica uz malo truda — i puno komšiluka

    Kad sam tetki pročitala recept, rekla je:

    — Dobro je. A jesi li već obišla komšinice?

    — Jesam. Imam tri tegle.

    — Onda napravi i ovu salatu. Čisto da ne pomisle da samo hodaš okolo i hvališ tuđi rad.

    Tako je kod mene ove godine proradila zimnica na komšijski pogon. Ja donesem komplimente, komšije donesu tegle, a tetka Zumra donese recept. Neka ostava bude puna zbog truda, a neka zbog komšiluka — tako je, nekako, i najslađe.

    A ako i vi imate svoju tetku Zumru, nazovite je. Dok još ima paprika na pijaci i dok nije počela ona prava zima kad se računa svaka tegla.

    P. S. Ako vam zatreba neko da pohvali boju, miris i „baš onu pravu mjeru sirćeta“, znate gdje sam.

  • Izreke za svaku životnu situaciju: o ljubavi, sreći, nadi i mudrosti

    Izreke za svaku životnu situaciju: o ljubavi, sreći, nadi i mudrosti

    Kratke misli koje mogu uljepšati poruku, opis fotografije ili trenutak uz kahvu.

    Neke riječi nas zateknu baš onda kada nam trebaju: kad nekoga volimo, kad nam sreća pokuca na vrata ili kad nam se čini da je nada otišla na duži put. Ne moraju biti velike ni svečane. Dovoljno je da nas podsjete na ono što već znamo, ali ponekad zaboravimo između obaveza, briga i još jedne nepročitane poruke.

    U nastavku su kratke, originalno napisane izreke i misli za različite životne prilike. Nisu predstavljene kao stare narodne poslovice niti su pripisane poznatim autorima — nastale su kao male rečenice za svakodnevne trenutke.

    O ljubavi: kad srce pronađe svoj mir

    Ljubav nije samo veliki gest ni savršena rečenica. Često se prepozna u pažnji, strpljenju i osjećaju da pored nekoga možemo biti ono što jesmo.

    • „Ljubav ne traži savršen dan; ona i običnom utorku zna dati razlog za osmijeh.“
    • „Prava bliskost počinje tamo gdje prestane potreba da se pretvaramo.“
    • „Nije važno ko prvi kaže ‘volim te’, nego ko to svakog dana pokaže.“
    • „Dvoje ljudi ne moraju gledati u istom pravcu da bi zajedno stigli daleko.“
    • „Najljepše obećanje je ono koje se vidi u malim, ponovljenim djelima.“

    Ljubav nije takmičenje u velikim riječima. Ponekad je to poruka „jesi li stigao/la?“, sačuvana posljednja kriška kolača ili tišina u kojoj se niko ne osjeća sam.

    O sreći: sitnice koje ne traže najavu

    Sreću često zamišljamo kao nešto veliko što će se desiti jednog dana. A onda nas iznenadi kroz mirno jutro, poznat glas ili kahvu popijenu bez gledanja na sat.

    • „Sreća ne mora biti glasna da bi se daleko čula u srcu.“
    • „Ponekad je dobar dan samo dan u kojem smo sebi dali malo predaha.“
    • „Ko primijeti male radosti, nikad ne čeka samo velike praznike.“
    • „Sreća voli otvorena vrata, ali se najčešće ušunja kroz prozor svakodnevice.“
    • „Ne mora sve biti savršeno da bi nešto bilo lijepo.“

    Sreća ne znači da je svaki problem nestao. Nekad znači da smo, uprkos problemu, pronašli trenutak koji vrijedi sačuvati.

    O nadi: kad još ne vidimo cijeli put

    Nada nije uvjerenje da će sve ići lako. Ona je tiha odluka da napravimo sljedeći korak, čak i kada još ne znamo gdje se završava staza.

    • „I najduža noć jednom ostane iza nas — korak po korak.“
    • „Nada ne obećava prečicu, ali nam čuva razlog da nastavimo.“
    • „Kad ne možeš promijeniti cijeli dan, promijeni ono što možeš u ovom satu.“
    • „Mali početak nije slab početak; to je put koji je pristao da se otvori.“
    • „Ponekad se svjetlo prvo pojavi kao odluka da ne odustanemo.“

    Ako prolazite kroz težak period, ne morate danas riješiti cijeli život. Dovoljno je da pronađete jedan dobar razlog za naredni korak — i osobu kojoj možete reći kako se zaista osjećate.

    O mudrosti: znati kada govoriti, a kada pustiti

    Mudrost se ne mjeri brojem odgovora. Nekad se pokaže u pravom pitanju, mirnom slušanju ili hrabrosti da kažemo: „Ovdje sam pogriješio/la.“

    • „Nije svaka rasprava prilika da pobijedimo; neke su prilika da sačuvamo mir.“
    • „Pametno je znati mnogo, a mudro je znati šta nam od toga zaista treba.“
    • „Ko nauči slušati, čuje i ono što riječi nisu stigle reći.“
    • „Ne moraš otvoriti svaka vrata samo zato što imaš ključ.“
    • „Iskustvo je učitelj koji prvo napiše zadatak, pa tek onda objasni lekciju.“

    Mudrost nije isto što i odustajanje. To je sposobnost da razlikujemo ono za šta vrijedi uložiti energiju od onoga što je samo buka u prolazu.

    O prijateljstvu: ljudi koji ostaju i kad nema dobrih vijesti

    Prijateljstvo se ne dokazuje samo zajedničkim smijehom. Važno je i ko ostane uz nas kada nemamo zanimljivu priču, savršen plan ni odgovor na pitanje „šta ima novo?“

    • „Dobar prijatelj ne uklanja svaku brigu, ali ne dopušta da je nosiš sam/a.“
    • „Prijateljstvo je mjesto gdje se možeš vratiti i nakon duge šutnje.“
    • „Neki ljudi ne poprave dan savjetom; poprave ga time što dođu.“
    • „Pravi razgovor ne traži publiku, samo iskrenost.“
    • „Blizina se ne mjeri kilometrima nego time koliko prostora imaš da budeš svoj/a.“

    Ne treba nam mnogo ljudi koji sve znaju o nama. Vrijedi imati barem nekoga pred kim ne moramo glumiti da je sve u redu.

    O teškim danima: nježnost prema sebi nije slabost

    Postoje dani kada i najjednostavnija obaveza izgleda kao uspon. Tada nije potrebno sebi održati govor o savršenstvu — korisnije je početi od onoga što je moguće.

    • „Odmor nije nagrada za iscrpljenost; ponekad je način da do nje ne dođe.“
    • „Ne kasniš sa svojim životom — ideš tempom koji danas možeš nositi.“
    • „Jedan loš dan ne govori cijelu istinu o tebi.“
    • „Tražiti pomoć nije predaja; to je jedan od načina da ostaneš na putu.“
    • „Budi sebi čovjek kojem bi se obratio/la da ti je prijatelj u nevolji.“

    Dajte sebi prostora da zastanete. Ne mora svaki predah imati opravdanje, a ne mora svaki napredak biti vidljiv drugima.

    O uspjehu i radu: strpljenje koje se pretvara u rezultat

    Uspjeh rijetko izgleda kao jedan veliki trenutak dok ga živimo. Češće je sastavljen od pokušaja, ispravki, učenja i odluke da se vratimo poslu nakon što prvi plan nije uspio.

    • „Veliki cilj postaje lakši kada mu svakog dana poklonimo mali dio vremena.“
    • „Ne moraš biti najbrži/a; važno je da znaš zašto ideš.“
    • „Greška nije dokaz da ne znaš — često je dokaz da si pokušao/la.“
    • „Upornost nije gurati kroz svaki zid; nekad je pronaći bolji prolaz.“
    • „Rezultat se vidi na kraju, ali karakter nastaje usput.“

    Napredak ponekad izgleda skromno: završena stranica, poslan prijedlog, naučena vještina ili odluka da pokušamo ponovo. I to se računa.

    Poslovice o prijateljstvu i poslu: zajedno je lakše, trud se vidi

    Prijateljstvo i posao na prvi pogled pripadaju različitim stranama života, ali oba traže povjerenje, poštovanje i dosljednost. Ove kratke izreke napisane su u duhu poslovica — kao podsjetnik da se i dobri odnosi i pošten rad grade svakodnevno.

    O prijateljstvu

    • „Prijatelj se ne poznaje po broju obećanja, nego po tome koliko ih održi.“
    • „Gdje ima iskrenog prijatelja, ni težak put nije sasvim sam.“
    • „Prijateljstvo koje preživi tuđi uspjeh, zna preživjeti mnogo toga.“
    • „Bolje jedan prijatelj koji sasluša nego deset koji čekaju svoj red da govore.“

    Prijateljstvo se čuva pažnjom i iskrenošću. Dobar prijatelj raduje se vašem uspjehu, ali vam može reći i ono što nije lako čuti — bez želje da vas povrijedi.

    O poslu

    • „Ko svaki dan uradi mali dio, ne boji se velikog posla.“
    • „Pošten rad možda ne traži aplauz, ali ostavlja trag.“
    • „Dogovor vrijedi onoliko koliko vrijedi riječ koja ga prati.“
    • „Ne raste svaki trud odmah pred očima, ali bez truda nema korijena.“

    U poslu su važni znanje i zalaganje, ali i pouzdanost: držati riječ, poštovati tuđe vrijeme i priznati kada nešto treba popraviti. Takav pristup gradi povjerenje koje vrijedi više od brzog, ali kratkotrajnog uspjeha.

    O porodici i domu: gdje nas poznaju i prije objašnjenja

    Dom nije uvijek samo adresa. To može biti sto oko kojeg se okupljamo, glas koji prepoznajemo iz druge sobe ili osjećaj da negdje ne moramo zaslužiti svoje mjesto.

    • „Dom je mjesto gdje i tišina zna naše ime.“
    • „Porodica nije bez neslaganja; važnije je da u njoj ima mjesta za razgovor.“
    • „Najtopliji dom često se ne pamti po namještaju, nego po ljudima.“
    • „Neke uspomene počnu običnim ručkom, a ostanu cijeli život.“
    • „Pripadati znači moći doći i onda kada nemaš ništa novo da ispričaš.“

    Svaka porodica ima svoju priču i svoj način da pokaže ljubav. Najvažnije je da u toj priči ima poštovanja, sigurnosti i prostora da svako bude saslušan.

    Kratke izreke za poruku, čestitku ili opis fotografije

    Ako vam treba jedna rečenica za objavu, čestitku ili poruku dragoj osobi, možda će vam odgovarati neka od ovih:

    • „Neka ti dan bude lakši od briga koje si mu pripremio/la.“
    • „Čuvaj ono što ti vraća mir.“
    • „Danas je dobar dan za mali početak.“
    • „Budi nečiji razlog za osmijeh, ali ne zaboravi biti i svoj.“
    • „Neka ti srce bude hrabro, a korak dovoljno strpljiv.“
    • „Život se ne mora uvijek razumjeti da bi se mogao voljeti.“
    • „Gdje ima dobrote, uvijek se nađe mjesta za još jednu stolicu.“
    • „Neke lijepe stvari stignu tek kada prestanemo žuriti.“

    Za kraj: neka dobra riječ ostane s vama

    Izreka ne može riješiti svaki problem, ali može nam pomoći da ga pogledamo iz drugog ugla. Može biti početak razgovora, mala utjeha ili podsjetnik da iza današnje brige postoji šira slika.

    Sačuvajte onu rečenicu koja vam je danas najviše trebala — ili je pošaljite osobi koja bi je mogla pročitati baš u pravom trenutku. A ako imate svoju porodičnu izreku, onu koja se prenosi uz kahvu i okupljanje, podijelite je u komentaru.


    Napomena: Sve citirane izreke i formulacije u ovom tekstu, uključujući one napisane u duhu poslovica, pripremljene su za ovaj članak i nisu predstavljene kao historijske narodne poslovice niti su pripisane konkretnim autorima.

    Bosnianux

  • Kako se živjelo u Bosni i Hercegovini oko 1900. godine: posao, hrana, odjeća i običaji

    Kako se živjelo u Bosni i Hercegovini oko 1900. godine: posao, hrana, odjeća i običaji

    „Nije nama život bio ni previše težak ni previše lijep. Bio je naš. Ujutro bi nas probudila briga, a navečer bi nas uspavala nada da će sutra biti barem malo lakše. A između toga – bio je sevdah.“

    Priča Hasana iz jednog bosanskog sela

    Zovem se Hasan i živim u selu podno Majevice, tamo gdje se put prema gradu pretvara u blato čim kiša pošteno padne. Godina je 1900. Ne znam tačno šta bi ljudi u gradu rekli za moj život. Možda bi ga nazvali siromašnim. Ja ga zovem životom, jer drugo nisam ni imao da poredim.

    Posao počinje prije sunca

    Moj posao nije jedan posao. To je ono što čovjek uspije pronaći.

    U proljeće orem njivu i popravljam ogradu. Ljeti kosim travu, skupljam sijeno i pomažem komšijama za nadnicu. U jesen beremo šljive, spremamo drva i gledamo hoće li žita biti dovoljno da izdrži do sljedeće žetve. Kad nema posla kod kuće, idem prema gradu. Tamo se traže ljudi za utovar, za rad na putu ili za pomoć u radionici.

    Žene rade u kući, ali njihov rad ne staje na pragu. One sade, plijeve, hrane stoku, muzu kravu, suše meso, spremaju zimnicu i odgajaju djecu. Kad kažem da idem na posao, ne znači da je Fatima ostala bez posla. Naprotiv, njen dan počinje prije moga i završava poslije moga.

    Škola, knjiga i dječije ruke

    U našem selu škola nije blizu. Čuo sam da ih u zemlji ima sve više, ali to ne znači da svako dijete sjedi u klupi.

    Moj najstariji sin, Sulejman, zna prepoznati neka slova. To je naučio od čovjeka koji je povremeno podučavao djecu u selu. Ja ne znam čitati. Znam brojati vreće žita, dane do Đurđevdana i dug koji dugujem trgovcu. Znam po zvuku prepoznati hoće li se konj uskoro umoriti. Ali slova mi nikako ne leže.

    Djevojčice su još rjeđe dolazile do knjige. Njihov put najčešće je vodio prema kući, ručnom radu, brizi o mlađima i pripremi za brak.

    Šta je bilo na stolu?

    Kad me neko pita jesmo li imali dovoljno hrane, ne mogu odgovoriti jednom riječju.

    Imali smo hljeba, luka, graha, kupusa, mlijeka i sira. U nekim krajevima više se jelo pšenično, a u siromašnijim kućama i kukuruzno brašno. Od njega se pravila kaša, pura ili hljeb, zavisno od toga koliko je bilo brašna i masti. Nije se bacala ni mrvica. Hljeb se lomio rukama, a ono što ostane od jučerašnje pogače omekšalo bi se u mlijeku ili čorbi.

    Ujutro se često jelo ono što je ostalo od prethodnog dana: grah, krompir, kupus ili komad pogače sa sirom. Ručak je zavisio od sezone. Ljeti je bilo više svježeg mlijeka, zelja, luka i voća. Zimi su se otvarale kace s kiselim kupusom, vadili suhi grah i suhe šljive, a iz tavana se spuštalo ono što je preko ljeta spremljeno. Suho meso čuvalo se za hladne dane, goste i praznike, jer nije svaka kuća mogla svaki dan zaklati životinju.

    Fatima je u jesen kuhala pekmez od šljiva, sušila kruške i jabuke, a meso solila prije nego što ga objesi iznad ognjišta. Povrće se kiselilo, mlijeko se pretvaralo u kajmak i sir, a brašno se čuvalo kao da je zlato. Najteži su mjeseci pred novu žetvu. Tada se broje preostale vreće, a majka djeci govori da će večera biti gotova čim se hljeb ispeče, iako zna da će ga biti manje nego jučer.

    Kahva nije bila svakodnevna za svaku kuću. Pila se kad dođe gost, kad se ugovara posao ili kad se ima čime zasladiti. Šećer se kupovao, pa se kocka često lizala uz gutljaj kahve, a ne stavljala bez razmišljanja u svaku fildžan. Za običnog čovjeka bogata trpeza nije značila da je meso svaki dan na stolu. Značila je da se za Bajram, Božić, svadbu ili gosta iznese najbolje što kuća ima.

    Odjeća se nosila dugo, popravljala i nasljeđivala

    Nije se kod nas odjeća mijenjala kad se promijeni moda. Mijenjala se kad se podere, kad dijete preraste košulju ili kad se od stare odjeće može sašiti nešto za mlađeg. Žene su prele vunu, tkale platno i vezle kad god bi uhvatile malo vremena između kuće, njive i stoke. Odjeća je zato govorila i iz kojeg si kraja, i kojoj kući pripadaš, i koliko je ta kuća imućna.

    Ja sam za rad nosio lanenu ili pamučnu košulju, vunene čakšire, prsluk ili jelek, vunene čarape i opanke. Zimi bi preko svega došao gunj ili drugi vuneni ogrtač. Opanci nisu bili ukras, ali su znali spasiti nogu na kamenitom putu. Kad bi se đon istrošio, krpio se kožom i komadom onoga što se nađe. Za vašar ili svadbu obukao bih čistiju košulju, bolji jelek i fes. Nije bilo mnogo, ali se znalo šta je za njivu, a šta za ljude.

    Fatima je nosila široke dimije, košulju i jelek, a preko glave maramu. U nekim krajevima žene su nosile fistan, pregaču, bošču i različite ukrase na glavi; kroj, boje i vez razlikovali su se od sela do sela. U gradu se, naročito među muslimanskim ženama, mogla vidjeti i drugačija odjeća nego na selu. Nije svaka žena nosila isto, niti je svaka porodica mogla priuštiti svilu, metalne ukrase ili finu kupovnu tkaninu.

    Kod pravoslavnih i katoličkih porodica, kao i kod muslimanskih, seoska se odjeća često pravila od domaćeg lana, konoplje i vune. Razlike su se vidjele u kroju, pokrivanju glave, vezu i nakitu, ali i u tome da li je porodica živjela u planini, ravnici, Hercegovini ili blizu grada. U gradovima je sve više bilo kupovne tkanine i evropskih krojeva, dok se na selu domaća nošnja još dugo čuvala za svaki dan, praznik i svadbu.

    Najljepša odjeća nije se nosila da bi se čovjek hvalio. Čuvala se za Bajram, Božić, Vaskrs, slavu, vašar i svadbu. Ženska bošča mogla je biti miraz, uspomena na majku ili dokaz da djevojka zna raditi. Kad bi djevojka došla u novu kuću, sa sobom nije donosila samo odjeću. Donosila je sate provedene uz razboj, iglu i vreteno.

    Ženidba nije bila samo stvar srca, a ašikovanje nije bilo samo gledanje

    E sad dolazimo na ono glavno. Vi danas imate poruke, a mi smo imali pendžer.

    Kod nas se nije moglo prići curi na sokaku i reći “Sviđaš mi se”. Da si to uradio, dočekao bi te njen brat sa sjekirom i otac sa psovkom. Ljubav se radila krišom, ali po pravilima. Zvalo se to – ašikovanje.

    Zimi je bilo sijelo. To vam je bio naš Facebook. Skupi se 15-20 nas u jednu kuću. Žene u jedan ćošak – predu vunu, pletu, a usput paze koja će s kojim momkom progovoriti. Momci u drugi ćošak, prave se važni. U sredini fenjer. I onda krene pjesma. Neko zapjeva sevdalinku uz šargiju. A sevdalinka ti je tada bila poruka. Kad momak zapjeva “Moj dilbere, kud se šećeš”, nije on pjevao zidu, nego onoj maloj što sjedi i pravi se da ga ne čuje, a uši joj crvene k’o paprike.

    Najveća hrabrost je bila pendžeranje. Dođeš ispod prozora djevojačke kuće poslije jacije, kad se selo smiri. Baciš kamenčić na pendžer. Ako ona otvori i nasmije se, ostaješ. Ako ugasi svijeću – bježi, Mujo, nisi joj se svidio. Ako izađe njena nana, bježi još brže.

    A bilo je i ono čuveno – jabuka. Na teferiču, na vašaru u Tuzli, na Đurđevdanu na Ilinčici. Momak kupi najbolju jabuku na pijaci, onu crvenu, uglanca je o rukav i baci je curi. Ako je cura uhvati i zagrize – pristala je. Ako je ostavi da padne u prašinu – nisi joj se svidio, brate. Moja Fatima je moju jabuku držala tri dana u njedrima prije nego ju je pojela. Tako mi je amidža pričao, ja nisam bio tu, ja sam pobjegao od stida.

    I bilo je ašikovanje uz česmu. Cure idu po vodu, momci kao slučajno tjeraju konje na pojilo na istoj česmi. Tu se razmijeni dvije riječi, pogled, osmijeh. Više od toga ne smije. Jer iza kuće već šapuće mahala.

    Kad se dvoje zavole, tu tek počinju muke.

    Prvo ide provodadžija. Obično neka strina koja zna pričati i koja je svima dužna. Ona ide u kuću od cure i priča: “Imamo momka, vrijedan, kuća poštena, ima kravu i njivu”. Ne priča se o ljubavi, priča se o obrazu, radu i familiji.

    Ako roditelji pristanu, pravi se mala vjeridba. Ako ne pristanu, a mladi se baš vole – onda se dešavalo ono što se zvalo “ukrala se”. To nije otmica kako danas ljudi misle. To je dogovor. Cura spakuje bošču u kojoj su joj dimije i košulja, i kad svi zaspu, pobjegne s momkom. Ujutro nastane haos. Otac viče, majka plače, ali kad se cura “ukrala”, nema povratka – mora se pristati na brak da se ne osramoti kuća. Neke su se tako udale iz velike ljubavi. Neke iz inata. Neke jer nisu imale drugog izbora.

    Ja svoju Fatimu nisam krao. Nju su mi dali. Vidio sam je dva puta prije svadbe. Jednom na bunaru, drugi put kad je bježala od mene. A zavolio sam je tek poslije svadbe, kad sam vidio kako umije da dočeka gosta i kako šuti kad ja vičem bez razloga.

    Svadba je trajala tri dana. Prvi dan ženska svadba kod cure – plače se, pjeva se “Svatovi zlatni, što ste tako rani”. Drugi dan muška svadba, odvodi se mlada na konju, pokrivena duvakom. Puca se iz pušaka da se otjera zao duh, a i da komšije čuju da se neko ženi. Treći dan mlada prvi put mete avliju u novoj kući, a svekrva je gleda je li lijena.

    Razvod? To nije postojalo u našem rječniku. To je sramota za sedam koljena. Zato se trpilo. I zato se ostajalo zajedno 50 godina.

    Običaji koji su držali kuću uspravnom

    Kod nas se znalo:

    Božić, Bajram, Vaskrs i Slava – to su bili dani kad se halalilo i praštalo. Ja za Bajram odnesem komšiji Jovi tepsiju baklave, on meni za Božić donese jabuke i rakiju koju ja ne pijem, ali primim da se ne uvrijedi. Tako je moralo.

    Babinje – kad se dijete rodi, 40 dana mu se ne daje ime naglas da ga ne čuju vile. Dođu žene, donesu pogaču, pjevaju uspavanke.

    Teferič – Đurđevdan je bio naš Nova Godina. Ide se na uranak, beru se trave, ljuljaju se cure na ljuljačkama od konopca, momci se bacaju kamena s ramena. Tu se najviše ašikovalo. Ko Đurđevdan sam provede, cijelu godinu će sam.

    Badnjak i Božić kod komšija, iftar kod nas – cijelo selo miriše. Ko god prođe avlijom, mora stati. Gost se nije puštao gladan, pa makar ti djeca sutra jela samo luk. To je bio zakon jači od onog austrijskog.

    A navečer? Navečer kahva. Pržena na plotni, tucana u dibeku. Sa kockom šećera sa strane – lizneš, srkneš. I priča. Priča o vukodlaku iz šume, o blagu zakopanom ispod oraha, o rođaku što je otišao u Ameriku i više se nije javio. To nam je bio i televizor i novine i psiholog.

    Šta je ostalo iza tog vremena?

    Kad bih mogao poslati poruku čovjeku iz vašeg vremena, ne bih mu rekao da se vrati u 1900. Ne bih mu poželio da nosi moje opanke, da gleda dijete kako odlazi gladno spavati ili da bira između škole i rada na njivi.

    Ali rekao bih mu da ne zaboravi koliko je truda bilo potrebno za ono što danas izgleda obično. Za komad hljeba. Za školsku svesku. Za put do grada. Za jabuku koja se baca curi da joj kažeš “volim te”, a da ne izgovoriš ni riječ.

    Mi nismo živjeli u nekom tihom, idiličnom vremenu. Imali smo siromaštvo, nepravdu, bolesti, težak rad i malo izbora. Imali smo i pjesmu, komšiluk, sijelo, ašikovanje ispod pendžera, djecu koja se igraju u prašini i nadu da će sljedeća žetva biti bolja.

    A moj život? Sutra ću opet ustati prije sunca. Ako bude kiše, sačekat ću. Ako je ne bude, otići ću tražiti nadnicu. Fatima će naložiti vatru, djeca će se probuditi, a mi ćemo podijeliti ono što imamo.

    Nije mnogo.

    Ali je naše.

    Pouka Bosnianux priče: Danas pošalješ srce na Viber i misliš da si ašikovao. A mi smo morali tri noći kvasiti opanke po blatu, samo da bi nam cura kroz pola otvorenog pendžera šapnula “hajd sad idi, vidjeće nas neko”. I to je bila najveća ljubav na svijetu.


    Napomena: Hasanova priča i svi likovi u ovom tekstu plod su mašte pisca. Pripovijest je književna i nije zapis stvarnog svjedoka iz 1900. godine, iako je njen društveni okvir nadahnut običajima, načinom života i istorijskim prilikama Bosne s kraja 19. i početka 20. vijeka.

  • Bosanske poslovice: kratke životne lekcije uz kahvu, smijeh i malo inata

    Bosanske poslovice: kratke životne lekcije uz kahvu, smijeh i malo inata

    Bosanske poslovice prikupljane vjekovima

    Autor: BosnianUX

    Bosanske poslovice nisu nastale da bi ukrasile zid, iako bi se neke sasvim lijepo uklopile iznad stola u dnevnom boravku. One su mali komadići iskustva: kratke rečenice koje su preživjele generacije, porodične ručkove, komšijske rasprave i barem jednu tetku koja je uvijek imala spreman odgovor.

    U njima ima mudrosti, opreza, humora i one posebne bosanske sposobnosti da se ozbiljna životna lekcija kaže tako da se čovjek prvo nasmije, a tek onda shvati da se poslovica zapravo odnosi baš na njega. U nastavku donosimo objašnjenja poslovica iz našeg spiska — kratka, jasna i s malo začina.

    Napomena: Poslovice često postoje u više krajevnih i gramatičkih varijanti. Tamo gdje je u spisku bila očigledna štamparska ili uobičajena varijanta, zadržali smo prepoznatljiv oblik, a po potrebi naveli i standardniji zapis.

    A–D: Od brda do kadije

    Ako neće Muhamed brdu, hoće brdo Muhamedu.

    Kad se nešto ne može riješiti na uobičajen način, treba promijeniti pristup. Ako se čovjek ne pokrene prema rješenju, možda će se okolnosti nekako pokrenuti prema njemu — mada je pametnije ne sjediti baš predugo i čekati čudo.

    Bolje ikad nego nikad!

    Bolje je nešto uraditi sa zakašnjenjem nego nikako. Kasni poklon, izvinjenje ili završena obaveza i dalje vrijede; samo nemoj od toga praviti životnu filozofiju i sve predavati u posljednjem roku.

    Bez muke nema nauke.

    Znanje i uspjeh traže trud, vježbu i strpljenje. Ako želite naučiti zanat, jezik ili skuhati dobru pitu, neće sve samo ući u glavu — niti će se tijesto samo razviti.

    Bolje vrabac u ruci nego golub na grani.

    Sigurna, iako skromnija korist bolja je od velike, ali neizvjesne prilike. Drugim riječima: ne puštajte ono što imate samo zato što ste čuli da negdje leti nešto veće i ukusnije.

    Čak i na istom jastuku muž i žena različito sanjaju.

    Bliskost ne znači da dvoje ljudi moraju isto misliti, željeti ili planirati. I u najboljem braku svako ima svoje snove — pa i svoj način da se bori za pokrivač.

    Da je pamet do kadije, k’o od kadije, ne bi kadija ni treb’o.

    Ova poslovica upozorava da autoritet nije isto što i nepogrešivost. Sudija, šef ili najglasniji član porodice može imati funkciju, ali to ne znači da je pokupio svu pamet svijeta.

    Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane.

    Život je promjenjiv: nečiji gubitak može donijeti priliku drugome. Poslovica opisuje smjenu sreće i okolnosti, ali nas istovremeno podsjeća da tuđu nevolju ne treba dočekivati s previše veselja.

    Duboka voda je bistra, a plitka mutna.

    Ozbiljni i duboki ljudi često su mirni i jasni, dok se površni lako uzburkaju i prave mnogo buke. Kao i kod vode, nije svaka mutnoća znak dubine — ponekad je samo neko nagazio u baru.

    G–I: Kuća, dim i karakter

    Gdje je čija kuća, tu je i sredina svijeta.

    Svako svoje mjesto i dom doživljava kao najvažnije. Čovjek može putovati daleko, ali mu je vlastita kuća uvijek posebna — naročito kad se vrati umoran i shvati da ga tamo čeka kahva.

    Gdje ima dima, ima i vatre.

    Glasine i sumnje često imaju neki povod, iako nisu uvijek potpuno tačne. Poslovica savjetuje da se znakovi ne ignorišu, ali ni da se od svakog dima odmah pravi požar.

    Gdje je puno baba, kilava su djeca!

    Kada se previše ljudi miješa u isti posao, odgovornost se raspline, a rezultat oslabi. Ako svi vode, niko ne vesla — pa čamac uglavnom završi u trski.

    Iver ne pada daleko od klade.

    Djeca često nasljeđuju osobine, navike ili ponašanje svojih roditelja. To može biti kompliment, ali i blago upozorenje: porodični karakter zna putovati generacijama bez pasoša.

    Ispeci pa reci!

    Prije nego što nešto kažeš, dobro razmisli i provjeri činjenice. Riječi se ne mogu vratiti kao nedopečena pita u rernu, zato je bolje sačekati da misao bude gotova.

    J–K: Vrijeme, posljedice i komšijska mudrost

    Jedna lasta ne čini proljeće.

    Jedan događaj ili jedan primjer nije dovoljan da se donese opći zaključak. Jedna dobra ocjena ne znači da je semestar spašen, kao što ni jedan sunčan dan ne garantuje da je zima odustala.

    Jutro je pametnije od večeri.

    Nakon odmora i prospavane noći lakše donosimo razumne odluke. Mnogi noćni problemi ujutro izgledaju manji — a neki se pokažu kao obična glad.

    Kad mačke nema, miševi kolo vode.

    Kada nema nadzora ili autoriteta, oni koji su inače tihi mogu preuzeti glavnu riječ. Poslovica upozorava na opuštanje discipline čim odgovorna osoba izađe iz prostorije.

    Kad na vrbi rodi grožđe.

    Ovo znači: nikad, odnosno tek onda kada se dogodi nešto gotovo nemoguće. Ako vam neko obeća da će se javiti “kad na vrbi rodi grožđe”, slobodno nastavite sa svojim planovima.

    Kadija te tuži, kadija te sudi.

    Nije pravedno kada ista osoba ili institucija istovremeno podnosi optužbu i donosi presudu. Poslovica govori o sukobu interesa i sistemu u kojem se protiv moćnog protivnika teško boriti.

    Kako došlo, tako o’šlo.

    Ono što je stečeno lako, nepromišljeno ili bez truda često se isto tako lako izgubi. Brzo stečen novac zna imati noge — i to vrlo brze.

    Ko mačka oko vruće kaše.

    Tako se opisuje neko ko izbjegava da se direktno suoči s problemom. Vrti se oko teme, odgađa razgovor i čeka da se kaša sama ohladi; nažalost, problemi rijetko rade kućne poslove umjesto nas.

    Ko drugome jamu kopa, sam u nju upada.

    Ko drugome planira štetu, često na kraju sam snosi posljedice. Zloćudna namjera je loš građevinski projekat: jama se vrlo lako iskopa na pogrešnom mjestu.

    Ko kupuje što mu ne treba, prodavat će što mu treba.

    Nepromišljena kupovina može kasnije natjerati čovjeka da prodaje ono što mu je zaista važno. Poslovica je stari, vrlo precizan komentar na kupovinu “jer je bilo na sniženju”.

    Ko nema vremena za slušanje, imaće puno vremena za kajanje.

    Ko ne želi saslušati savjet, upozorenje ili drugu stranu priče, može kasnije skupo platiti svoju tvrdoglavost. Nekoliko minuta pažnje često je jeftinije od dugog popravljanja greške.

    Ko pita ne skita.

    Onaj ko pita lakše će pronaći pravi put i izbjeći lutanje. Neznanje nije sramota; mnogo je nezgodnije samouvjereno otići u pogrešnom pravcu i još tvrditi da je to prečica.

    Ko rano rani, dvije sreće grabi.

    Rano ustajanje i pravovremeno djelovanje mogu donijeti prednost. Naravno, poslovica ne tvrdi da sreća stanuje samo u zoru — ali potvrđuje da jastuk nije uvijek najbolji poslovni savjetnik.

    Ko s đavolom tikve sadi, o glavu mu se obijaju.

    Ko ulazi u opasne, nepoštene ili sumnjive poslove, mora računati na posljedice. Loše društvo i loše namjere obično ne ostaju bez računa, samo račun stigne s kamatom.

    Ko s djecom liježe, popišan ustaje.

    Ova šaljiva poslovica upozorava da blisko druženje s djecom donosi i njihove nepredvidive nestašluke. Ko prihvati dječju igru, prihvatio je i mogućnost da pidžama postane dokazni materijal.

    Ko se tuče, taj se voli.

    U šaljivom smislu opisuje zadirkivanje i grublju igru među ljudima koji su bliski. Ne treba je shvatiti kao opravdanje za nasilje: ljubav se može pokazati i bez modrica.

    Ko se u kolo hvata, u noge se uzda.

    Ko se prihvati posla ili obaveze, mora se osloniti na vlastitu sposobnost i spremnost. Nije dovoljno stati u kolo; treba znati i korak, ritam i trenutak kada se ne gazi komšiji na cipelu.

    Ko se zadnji smije, najslađe se smije.

    Konačan ishod je važniji od trenutne prednosti. Onaj kome se drugi prerano rugaju može na kraju pobijediti — zato ne dijelite pobjednički govor prije nego što utakmica završi.

    Ko se ženi na brzinu, taj se kaje na tenane.

    Odluke o braku i velikim životnim stvarima ne treba donositi naglo. Poslovica ne govori protiv ljubavi, nego protiv brzopletosti: ono što se odluči za pet minuta može se preispitivati godinama.

    Ko uči znaće, ko štedi imaće.

    Učenje donosi znanje, a štednja sigurnost i imovinu. To je jednostavna formula: nešto uloži u glavu, nešto sačuvaj u novčaniku — i ne očekuj da će se jedno ili drugo napuniti samo od sebe.

    Ko umije, njemu dvije.

    Sposobna i snalažljiva osoba često dobije više prilika i rezultata. Ko zna raditi, ne čeka da mu posao padne s neba; obično ga drugi sami pronađu.

    Ko vino večera, vodu doručkuje.

    Ko pretjera u piću, sutradan plaća cijenu žeđi i glavobolje. Poslovica je kratka, ali njen “račun” zna biti vrlo detaljan.

    Krv nije voda.

    Porodične veze imaju posebnu snagu i često stvaraju osjećaj obaveze, bliskosti i solidarnosti. Ipak, poslovica ne znači da porodica uvijek mora biti u pravu — samo da se njeni pozivi teže ignorišu.

    Kuća je zatvorena kad je zaključana.

    Neke stvari treba reći jednostavno i bez komplikovanja. Ako je kuća zaključana, nije potrebno održati predavanje o arhitekturi da bi se objasnilo da se unutra ne ulazi.

    Ljubav je slijepa.

    Zaljubljena osoba često ne vidi mane voljene osobe ili ih vidi, ali ih velikodušno prevede u “posebnosti”. Ljubav može biti lijepa, ali je dobro ponekad uključiti i razum — makar na kratko.

    M–N: Junaci, novac i mjera

    Na muci se poznaju junaci.

    Pravi karakter ljudi vidi se u teškim okolnostima, a ne samo u lakim i svečanim vremenima. Kada nestane komfora, pokaže se ko pomaže, ko ostaje smiren, a ko misteriozno “samo što nije stigao”.

    Na kraju tunela uvijek je svjetlo.

    Teški periodi nisu vječni i nakon problema obično dolazi olakšanje. Poslovica daje nadu, ali ne kaže da treba samo sjediti u tunelu — prema svjetlu se ipak mora napraviti nekoliko koraka.

    Najbolji način da neprijatelju pokažete zube jest da mu se nasmiješite.

    Smirenost, dostojanstvo i ljubaznost mogu biti snažniji odgovor od svađe. Osmijeh ovdje nije slabost, nego znak da ne dopuštate protivniku da upravlja vašim ponašanjem.

    Napad je najbolja odbrana.

    U nekim situacijama proaktivno djelovanje može spriječiti da druga strana preuzme inicijativu. Ipak, poslovicu ne treba koristiti kao dozvolu za sukob; ponekad je najbolja odbrana i pametno povlačenje.

    Navika je dobar sluga, ali loš gospodar.

    Dobre navike pomažu nam da budemo uspješniji, dok loše mogu početi upravljati našim životom. Navika je odličan pomoćnik dok je držimo pod kontrolom; kad ona drži nas, već imamo problem.

    Ne diraj lava dok spava.

    Ne izazivaj nekoga ko je trenutno miran i ne otvaraj nepotrebno opasan sukob. Nije svaka provokacija hrabrost — neke su samo loše tempiran razgovor.

    Ne kupuj mačka u vreći.

    Ne prihvataj ponudu bez provjere onoga što kupuješ ili dogovaraš. Lijepa priča nije zamjena za pregled, probu i pitanje: “A šta je zapravo unutra?”

    Ne laje pas zbog sela, nego zbog sebe.

    Ljudi često glasno kritikuju druge iz vlastitog interesa, straha ili povrijeđenosti. Kada neko mnogo galami, vrijedi se zapitati šta zapravo želi postići — možda selo uopće nije glavna tema.

    Ne može svanuti prije zore.

    Sve ima svoje vrijeme i neke se stvari ne mogu požuriti. Možete gledati kroz prozor koliko želite, ali zoru nećete ubijediti da dođe ranije.

    Ne možeš imati i ovce i novce.

    Nije moguće istovremeno zadržati sve prednosti suprotstavljenih izbora. Svaka odluka nešto donosi, ali nešto drugo i odnosi; život rijetko nudi paket bez kompromisa.

    Ne pravi pitu ko ima, nego ko je naučio.

    Za dobar rezultat nisu presudni samo sastojci i sredstva, nego znanje i vještina. Može neko imati najbolji krompir i najskuplju tepsiju, ali bez umijeća pita ostaje više teorija nego ručak.

    Ne stavljaj sva jaja u jednu košaru.

    Ne oslanjaj se na samo jednu mogućnost, izvor prihoda ili plan. Ako se košara prevrne, bolje je da ne ostanete bez svih jaja — i bez doručka.

    Ne stoji kuća na zemlji nego na ženi.

    Poslovica naglašava važnost žene u održavanju doma, porodice i svakodnevnog života. Danas je možemo čitati i šire: kuća stoji na zajedničkom radu, brizi i odgovornosti svih ukućana, a ne na jednoj osobi.

    Ne trči pred rudu.

    Ne žuri zaključivati, obećavati ili djelovati prije nego što je vrijeme. Ko trči ispred zaprege, teško da će stići tamo gdje je naumio — a vrlo vjerovatno će prvo upoznati blato.

    Nema kruha bez motike!

    Bez rada nema zarade ni stvarnog napretka. Motika je ovdje simbol svakog poštenog truda, od fizičkog rada do učenja i upornog građenja karijere.

    Nema dima bez vatre.

    Isto kao i “Gdje ima dima, ima i vatre”: sumnja ili glasina često imaju neki uzrok. Ipak, prije presude treba provjeriti činjenice — dimni alarm nije sudija.

    Nesreća nikad ne dolazi sama.

    Problemi se često nadovezuju jedan na drugi. Pokvari se auto, počne kiša, a onda shvatite da ste ključeve ostavili unutra; poslovica nas priprema da u teškom danu sačuvamo prisebnost.

    Nesta blaga, nesta prijatelja.

    Kada nestane novca ili koristi, neki odnosi se pokažu kao interesni. Pravi prijatelj ostaje uz čovjeka i kada nema šta da se podijeli osim kahve i brige.

    Nije zlato sve što sija.

    Vanjski sjaj ne garantuje stvarnu vrijednost. Lijep izgled, velika obećanja i skup ambalažni papir mogu sakriti nešto sasvim prosječno — zato se kvalitet provjerava, ne pretpostavlja.

    Novi dan – nova nafaka.

    Svaki novi dan donosi novu priliku, mogućnost i oblik životne opskrbe. Poslovica izražava vjeru da se ne treba predavati zbog jučerašnjeg neuspjeha: danas možda dolazi bolja vijest, posao ili barem dobra pita.

    Ne mogu i jare i pare.

    Ne možemo dobiti dvije međusobno suprotne koristi u isto vrijeme. Ako želite zadržati jare, ne možete istovremeno računati novac od njegove prodaje — računica je neumoljiva, čak i kad je jare simpatično.

    Nije znanje znanje znati, nego je znanje znanje dati.

    Pravo znanje nije samo sposobnost da nešto znamo, nego i da to razumljivo prenesemo drugima. Mudrost koja se ne dijeli liči na zaključanu biblioteku: vrijedna je, ali nikome ne koristi.

    Na sve živ čovjek stigne, sem da se naživi.

    Čovjek može mnogo toga obaviti i postići, ali život je ograničen. Poslovica podsjeća da ne treba stalno odgađati ono što je važno, jer vrijeme ne čeka da završimo spisak obaveza.

    Nemoj dozvoliti da ti se suviše nešto približi; sve što ti postane blisko poželjet ćeš zadržati. A zadržati se ništa ne može.

    Ova savremeno oblikovana misao govori o vezanosti, prolaznosti i potrebi da volimo bez iluzije da možemo sve posjedovati zauvijek. Bliskost je dragocjena, ali život nije sef s bravom protiv promjena.

    O–P: Od dobrih dana do dobrih namjera

    O mrtvima sve najbolje.

    Preminule treba spominjati s poštovanjem i obzirnošću, a ne koristiti njihove slabosti za ogovaranje. Poslovica ne tvrdi da je svako bio bez greške, nego da smrt traži dostojanstvo.

    Obrali smo bostan!

    Kaže se kada smo loše prošli, nastradali ili se našli u neprijatnoj situaciji. Bostan je ovdje slika konačnog računa: plan je možda bio sladak, ali je rezultat ispao gorak.

    Od Kulina bana i dobrijeh dana.

    Ovaj izraz opisuje davno, često idealizirano vrijeme kada je navodno sve bilo bolje. Kada neko počne pričati kako je nekad bilo, obično slijedi priča duža od porodičnog ručka.

    Odijelo ne čini čovjeka.

    Odjeća i izgled ne određuju nečiji karakter, sposobnost ni vrijednost. Urednost je lijepa, ali poštenje, znanje i ponašanje ipak se ne mogu ispeglati peglom.

    Odnijeti gaće na štapu.

    Znači otići iz neke situacije gotovo bez ičega, obično nakon gubitka ili neuspjeha. Slika je šaljiva, ali poruka ozbiljna: čovjek ponekad ostane samo s onim što može ponijeti.

    Što je palo, poštapalo.

    Ova varijanta se koristi u značenju da se ono što je palo ili propalo više ne može vratiti starim putem, nego se mora pomoći kako se zna i umije. Drugim riječima: kad se stvari zakomplikuju, traži se oslonac i improvizuje se.

    Ovca bleji, zalogaj gubi!

    Ko previše priča, može izgubiti priliku, posao ili korist. Dok ovca bleji, neko drugi možda već uzima zalogaj — zato nije svaka misao obavezna da odmah postane javno saopćenje.

    Papir trpi sve.

    Na papiru se može napisati gotovo svako obećanje, plan ili tvrdnja. Zato dokument treba čitati kritički: papir ne protestuje, ali posljedice onoga što na njemu piše mogu biti vrlo glasne.

    Para na paru, uš na uš.

    Novac se lakše skuplja onome ko ga već ima, a siromaštvo se često dodatno pojačava. Poslovica govori o društvenoj nejednakosti i tome da početna prednost često donosi nove prednosti.

    Pare kad odlaze imaju stotinu nogu, a kad dolaze samo dvije.

    Novac se brzo potroši, a sporo zaradi. Kada odlazi, nestaje na račune, kupovine i sitnice kao da ima stotinu nogu; kada dolazi, čini se da hoda polako i oprezno.

    Pas koji laje ne ujeda.

    Onaj ko mnogo prijeti nije uvijek spreman da djeluje. Ipak, poslovicu ne treba shvatiti kao poziv da se svaka prijetnja ignoriše — oprez je mudriji od dokazivanja hrabrosti.

    Pazi, muho, da ne bude suho.

    Izreka upozorava na oprez i moguće posljedice sitnih postupaka. Može se reći i nekome ko se previše približava problemu: nije svaka lokva sigurna, a muha nije poznata po strateškom planiranju.

    Po jutru se dan poznaje.

    Početak često nagovještava kako će se nešto razvijati. Dobar plan i miran početak daju nadu za dobar rezultat, iako jedan loš jutarnji alarm još ne znači da je cijeli dan izgubljen.

    Počisti prvo pred svojim vratima.

    Prije nego što kritikuješ druge, pogledaj vlastite greške i obaveze. Lični primjer daje kritici težinu; inače je to samo metla koja se koristi kod komšije.

    Pomozi sirotu na svoju sramotu.

    Ova poslovica izražava razočaranje kada pomoć nekome bude uzvraćena nezahvalnošću ili problemima. Ne znači da ne treba pomagati, nego da pomoć treba pružati razumno i bez naivnog očekivanja da će svi biti zahvalni.

    Pored takvih prijatelja, što će mi neprijatelji.

    Kaže se kada se pokaže da su navodni prijatelji štetni, zavidni ili nepouzdani. Neprijatelj barem ne glumi da dolazi s dobrim namjerama.

    Poslije kiše dolazi sunce.

    Nakon teškog perioda obično dolaze bolji dani. To je poruka nade i strpljenja: oblaci mogu dugo trajati, ali nemaju doživotni ugovor sa nebom.

    Praviti račun bez krčmara.

    Ne treba planirati trošenje, dobit ili ishod prije nego što znamo stvarne okolnosti. Može se napraviti najljepši račun, ali krčmar — stvarnost — ipak ima posljednju riječ.

    Prodati rog pod svijeću.

    Znači prevariti nekoga tako što se bezvrijedna ili lažna stvar predstavi kao vrijedna. Izraz podsjeća da dobro osvjetljenje ne pretvara rog u zlato.

    Poklonjenom konju se ne gleda u zube.

    Kada nešto dobijemo na poklon, nije pristojno tražiti mane i prigovarati vrijednosti. Zahvalnost je važnija od procjene — osim ako je poklon konj, kada je osnovna provjera ipak praktična.

    Prvo skoči pa reci hop.

    Ne treba unaprijed slaviti uspjeh niti govoriti da je nešto završeno prije nego što se zaista dogodi. Plan je važan, ali rezultat se računa tek nakon skoka.

    R–S: Smijeh, društvo i strpljenje

    Rugala se sova sjenici.

    Poslovica kritikuje osobu koja se ruga tuđoj mani, a sama ima sličan ili veći nedostatak. Sova bi, prije komentara o nečijem izgledu, mogla prvo pogledati vlastito perje.

    Ruka ruku mije.

    Ljudi se međusobno pomažu i sarađuju. Izreka može označavati zdravu uzajamnost, ali u određenom kontekstu i interesno “uslugu za uslugu”, pa sve zavisi od toga šta se pere i kojim sapunom.

    Radoznalost je ubila mačku.

    Pretjerano zavirivanje u tuđe poslove ili nepotrebno istraživanje može donijeti nevolju. Radoznalost je korisna dok vodi znanju; kad vodi kroz tuđi prozor, već je prešla granicu.

    Rugala se ruga pa postala druga.

    Ko se ruga tuđoj sudbini ili slabosti, može se i sam naći u istoj situaciji. Život ima neobičan smisao za humor i ponekad brzo promijeni uloge.

    S kim si, takav si.

    Društvo snažno utiče na naše navike, stavove i ponašanje. Ako stalno boravite među vrijednim ljudima, vjerovatno ćete napredovati; ako ste među onima koji stalno kasne, barem ćete naučiti dobru izliku.

    Sam pao, sam se udario.

    Kaže se kada je neko sam kriv za problem koji ga je zadesio. Nema koristi od optuživanja drugih ako smo sami povukli pogrešan potez.

    Sit gladnom ne vjeruje.

    Onaj ko nije iskusio oskudicu teško razumije potrebe onoga ko nema dovoljno. Iskustvo obilja može zamagliti sliku stvarnosti, zato su empatija i slušanje važniji od dijeljenja lekcija.

    Strpljen – spašen.

    Strpljenje često pomaže da izbjegnemo grešku i dočekamo bolji trenutak. Nije svako čekanje gubljenje vremena; ponekad je to najpametniji potez koji ne izgleda naročito spektakularno.

    Svakog gosta tri dana dosta.

    Gostoprimstvo je vrlina, ali i domaćin i gost trebaju znati mjeru. Prva tri dana su radost, a četvrtog se već diskretno provjerava da li gost zna put do svoje kuće.

    Sve je dobro što se dobro svrši.

    Konačan dobar ishod može ublažiti ranije poteškoće. Poslovica ne opravdava baš svaku grešku, ali podsjeća da se uspjeh i neuspjeh često procjenjuju tek na kraju.

    Sve što je dobro kratko traje.

    Lijepe stvari i ugodni trenuci često prođu brže nego što bismo željeli. Zato ih treba cijeniti dok traju, umjesto čekati da se završe pa tek onda shvatiti koliko su vrijedili.

    Svuda pođi, svojoj kući dođi.

    Putovanja i iskustva obogaćuju čovjeka, ali dom ostaje mjesto kojem se vraćamo. Čak i kada je put bio odličan, vlastiti jastuk obično pobijedi na kraju.

    Strpljenje je gorko, ali mu je plod sladak.

    Čekanje i odricanje mogu biti teški, ali često vode vrijednom rezultatu. Kao lijek bez šećera: nije prijatan na početku, ali može biti upravo ono što nam treba.

    Š–T: Mjera, plan i tiha snaga

    Što bi gore, sad je dolje, a što bi dolje, sad je gore.

    Sreća, položaj i okolnosti mogu se potpuno preokrenuti. Onaj ko je danas na vrhu sutra može biti na dnu, pa je mudro ostati skroman i ne gaziti po ljudima dok se penjete.

    Što možeš danas, ne ostavljaj za sutra.

    Obaveze je najbolje završiti na vrijeme, umjesto ih gomilati. Sutra već ima vlastite probleme, a nije fer na njega prebaciti i one koje smo danas mogli riješiti.

    Teško žabu u vodu natjerati.

    Nekoga je teško prisiliti da radi ono što mu je prirodno, poznato ili čak korisno. Kada je žaba već navikla na vodu, možda joj samo treba objasniti zašto je zovete — ili je pustiti da sama uskoči.

    Tiha voda brijege valja.

    Mirna, uporna i nenametljiva snaga može postići velike rezultate. Ne mora svako djelovanje biti glasno; potok ne viče, ali godinama oblikuje kamen.

    Triput mjeri, jednom sijeci.

    Prije važne odluke ili poteza treba pažljivo provjeriti sve okolnosti. Dodatna provjera traje kraće od popravljanja pogrešnog reza — posebno kada se radi o drvetu, novcu ili životnim odlukama.

    Tresla se gora, rodio se miš.

    Nakon velike najave, straha ili buke desi se vrlo malo. Poslovica opisuje situacije u kojima se svi pripremaju za spektakl, a na kraju dobiju vijest veličine miša.

    U–Ž: Istina, porodica i vrijeme

    U laži su kratke noge.

    Laž se teško dugo održava jer je prije ili kasnije sustigne istina. Može brzo potrčati, ali nema kondiciju za dugu stazu.

    U muci se poznaju junaci.

    U teškim trenucima vidi se ko je zaista hrabar, pouzdan i spreman pomoći. Lako je biti junak kada nema problema; pravi test počinje kada se pojavi prvi.

    U složnu porodicu sreća sama od sebe dolazi.

    Sloga, saradnja i međusobna podrška stvaraju topliji i stabilniji dom. Kada ukućani rade zajedno, i teške obaveze postaju lakše — a rasprava oko daljinskog kraća.

    Um caruje, snaga klade valja.

    Pamet i razboritost imaju prednost, dok sirova snaga bez razmišljanja može napraviti štetu. Nije dovoljno biti jak; treba znati kada, kako i zašto koristiti snagu.

    Umiljato janje dvije majke siše.

    Ljubazna, pristojna i nenametljiva osoba lakše dobija pomoć i naklonost. Umiljatost ovdje znači lijepo ophođenje, a ne ulizivanje; razlika je mala, ali je ljudi vrlo brzo primijete.

    Uš na uš, para na paru.

    Štednja i postepeno gomilanje mogu stvoriti veću vrijednost. Male uštede izgledaju nevažno pojedinačno, ali se s vremenom — poput ušiju u staroj izreci — ipak nekako skupe.

    Uzdaj se u se i u svoje kljuse.

    Najviše se treba osloniti na vlastiti trud, sposobnost i sredstva. Pomoć drugih je dobrodošla, ali je korisno imati i svoje “kljuse” — makar ono bilo skroman plan, alat ili vještina.

    Vrana vrani oči ne vadi.

    Ljudi iz iste grupe često štite jedni druge, čak i kada su pogriješili. Poslovica upozorava na solidarnost koja može biti nepravedna i na zatvorene krugove u kojima se vlastite greške prešućuju.

    Vrijeme je novac.

    Vrijeme je ograničen resurs i treba ga koristiti promišljeno. Novac se ponekad može ponovo zaraditi, ali izgubljeni sat ne vraća se ni uz najbolju molbu.

    Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada.

    Čovjek može promijeniti izgled, ponašanje ili okolnosti, ali duboke osobine često ostaju iste. Nova frizura i lijepo obećanje nisu uvijek dokaz stvarne promjene.

    Željezo se kuje dok je vruće.

    Priliku treba iskoristiti u pravom trenutku, dok su okolnosti povoljne. Ako predugo čekamo, ono što je bilo moguće može postati mnogo teže — a željezo se neće samo vratiti u vatru.

    Za kraj: mudrost koja ne izlazi iz mode

    Bosanske poslovice preživjele su zato što govore o stvarima koje se ne mijenjaju lako: o radu, novcu, ljubavi, porodici, zavisti, strpljenju i ljudskoj potrebi da ponekad bude u pravu čak i kada očigledno nije. Njihova snaga nije samo u tome što su kratke, nego što u nekoliko riječi uspiju otvoriti cijelu priču.

    Možda će nam danas neke zvučati starinski, ali poruka često ostaje iznenađujuće savremena. Ne kupuj mačka u vreći, ne pravi račun bez krčmara, ne trči pred rudu i — kada već pogriješiš — barem nauči nešto iz toga. A ako ništa drugo, uvijek se možeš utješiti time da će poslije kiše doći sunce.

    Koja je vaša omiljena bosanska poslovica i kada vam je posljednji put dobro došla?


    Reference

    BosnianUX — Priče iz Bosne

  • ,,Ja bih se ženio, babo”

    ,,Ja bih se ženio, babo”

    Selam, babo.Dođoh, da te pitam nešto. Red je.

    Sjeo sam evo ovdje na ovu dasku . Zemlja još malo vlažna, kiša je padala jučer. Neka. Navik’o sam. Fališ mi, babo. Ne onako kad nekom fališ jedan dan, pa prođe. Nego svaki dan sve više. Kako sam stariji, sve više shvatam koliko te nema.

    Znaš, kontam često ono naše odrastanje. Moje, bez tebe. Ti ode, a ja ostah dječak. Sjećaš se kad si mi prvi put dao kosu u ruke? Imao sam dvanaest godina. Rekao si: “Drži, sine, muški se tako uči.” Ja je jedva drž’o. Ti si se smijao, al’ onako ponosno. E pa sad kosim sam, babo. I kuću sam pokrio prošle godine. Sam. Materijal skup, majstori još skuplji, pa ja zasuk’o rukave. Onaj tvoj stari alat u šupi još stoji, nisam ga dao. Popravljam s njim sve.

    Pitaš me za hadžiju Omera? Živ je, samo malo onemoć’o.

    Eh, znam ja što pitaš za Omera! Hoćeš da pitaš da li se sjećam kad si me istuk’o ko vola u kupusu kad sam s jaranima potrg’o vriježe od krastavaca. Nisam, babo, bogami više nikad išao u zijan, još osjećam da mi bridi guzica od onog pruta. Al’ neka je, zaslužio sam.

    A svakodnevnica… šta da ti pričam, ista priča ko i kod svakog. Ustani u šest, pos’o, gužva, šefovi, računi. Post’o sam inžinjer, babo. Jesi čuo? Inžinjer. Znam, smiješ se. Sjećaš se kad sam u srednjoj govorio da mrzim matematiku i da ću biti vozač kamiona? E pa zagrij’o sam stolicu. Noćima učio. Onaj dan kad sam diplomirao, tražio sam te pogledom u publici. Svi viču, slikaju se sa svojima, a ja… ja gledam u ona vrata i čekam da ti uđeš. Nisi uš’o. Al’ sam diplomu prvo donio ovdje tebi, pa kući. Da vidiš.

    Naučio sam i kuhati. Nemoj se smijati, ozbiljno. Naučio sam onaj tvoj grah. Nije ko tvoj, al’ blizu je. Auto me zeza onaj stari Golf. Svaki mjesec nešto novo. Jedan dan upali, drugi neće. Sinoć opet nije htio. Otvorim haubu, gledam u motor ko da nešto znam, a pojma nemam. Pa se sjetim tebe, kako si ti samo oslušnuo i rek’o: “Ma to mu je to.” Fali mi to, babo. Fali mi da neko samo kaže “to mu je to” i da ja znam da će biti dobro.

    A mati… e, o materi da ti pričam.

    Ona je stijena, babo. Prava stijena. Nije te prežalila, da znaš. Ne priča puno o tebi, šuti. Nije nikad, nikad zaplakala pred nama. Ni na dženazi, ni poslije. Ja gledam u nju, a ona gleda kroz prozor. Jaka je, na tebe je povukla. Al’ čujem je, babo. Boga mi je čujem. Noću, kad misli da svi spavamo, čujem je iz sobe. Tiho plače. Pokrije se jorganom da je ne čujemo. I ja tad stanem ispred vrata i ne znam šta da radim. Da uđem, da je zagrlim? A šta da joj kažem?

    A ja… ja, babo, bogami nisam plak’o. Ni kapi. Stojim na onoj dženazi, svi plaču, a ja steg’o zube. Sjećaš se šta si mi rek’o kad sam pao s bicikla i rasjek’o koljeno, a imao sam sedam godina? “Ustani, sine, muškarac ne smije plakat’.” I ja ust’o. I od tad nisam. Čitav život guram tako. Stegnem i guram dalje. Je l’ tako trebalo, babo?

    Šta kažeš? Da sam treb’o pustit’? Ma znam… Sad kad sam ovoliki, znam da muškarac i te kako treba zaplakat’. Samo da mi je neko to rek’o ranije. Al’ dobro je. Naučio sam.

    Nego, da ti kažem ono glavno zašto sam doš’o.

    Nije samo da se požalim. Zagled’o sam curu, babo. Lejla se zove. Iz Kalesije je, al’ studirala sa mnom u Tuzli. Lijepa je, babo, da je ne smiješ pogledat’ dugo, zaslijepi. Al’ nije to. Pametna je. Vrijedna. Zna šta hoće. I poštuje… znaš, poštuje ove naše stvari, običaje, kuću. Kad sam je prvi put doveo da vidi mater, mati je poslije rekla: “Sine, ova ti je ko za tebe rođena.” A znaš mater, ona to ne govori tek tako.

    I volim je! Ne komplikuje. Radimo zajedno, smijemo se glupostima, pravimo planove. Pričamo o stanu, o djeci… o svemu onome o čemu sam mislio da nikad neću pričati.

    I zato sam te doš’o pitati. Imam ja jarana dosta, hvala Bogu. Za otići na kafu, za roštilj, za pomoći oko auta. Al’ jarani ko jarani, babo. Za ovo se ne pita jaran. Za ovo se pita babo!

    Ja bih se, babo, oženio sa Lejlom. Hoću da budem čovjek ko ti. Da moja djeca jednog dana pričaju o meni ko ja o tebi. Pa eto, šta ti misliš? Je l’ vrijeme? Je l’ red da te pitam za blagoslov?

    Znao sam. Znao sam da ćeš reći “samo naprijed, sine”. Vidio sam ti to u očima. Uvijek si mi tako govorio, bez riječi. Kad mi je trebalo najviše.

    E moj babo. Sad moram ići. Lejla me čeka dole na parkingu, nije htjela da smeta. Rekla je: “Idi ti sam, to je vaš razgovor.” Eto kakva je. Moram je upoznati s tobom uskoro.

    Samo da ti još malo sredim ovdje…

    Da malo počupam ovu travu što je izrasla oko nišana, da poravnam zemlju. Posadit ću dva cvijeta – bijeli ljiljan i jedan crveni karanfil.

    Eto. Nek’ ti miriše. Jedan od mene, jedan od Lejle.

    Čuvaj nam se.

    Vidimo se uskoro, babo moj.

    Početna stranica

  • Narodni Folklor Bosne i Hercegovine: Šapat Tradicije i Duh Vremena

    Narodni Folklor Bosne i Hercegovine: Šapat Tradicije i Duh Vremena

    Bosna i Hercegovina, zemlja protkana rijekama i planinama, oduvijek je bila raskrsnica civilizacija, kultura i naroda. Kroz vijekove, na ovom su se tlu preplitale priče, običaji, melodije i boje, stvarajući jedinstven mozaik koji danas nazivamo narodnim folklorom. To nije skup starih navika; to je živa duša naroda, ogledalo njegove historije, radosti i tuge, ispričano kroz pjesmu, igru, odjeću i svakodnevni život.

    Realistična fotografija grupe mladića i djevojaka u autentičnim narodnim nošnjama Bosne i Hercegovine, koji stoje ispred tradicionalne bijele kuće sa drvenim gredama na sunčan dan. Muškarci nose bijele košulje, crne prsluke i crvene fesove, dok djevojke nose vežene prsluke i duge, šarene suknje.

    Običaji: Od sijela do slave, život protkan tradicijom

    Bosanski običaji su priča za sebe, duboko ukorijenjeni u zemlju i vjeru, ali uvijek otvoreni za utjecaje i prilagodbe. Od rođenja do smrti, svaki je životni ciklus bio obilježen posebnim ritualima i vjerovanjima. Sijela, nekada centralno mjesto društvenog života, okupljala su komšije i prijatelje u dugim zimskim noćima. Uz pucketanje vatre, prele su se vuna i pričale priče, pjevale se pjesme i rađale ljubavi. To su bili trenuci kada se prenosilo znanje, mudrost i tradicija s koljena na koljeno, a stariji su s ponosom dijelili svoje uspomene i savjete.

    Svadbeni običaji, bogati i raznoliki, varirali su od regije do regije, ali su uvijek slavili zajednicu i novi početak. Od prosidbe i ašikovanja, preko djevojačke večeri i svadbenog veselja, do prenošenja mlade u novi dom – svaki je korak bio ispunjen simbolikom, pjesmom i veseljem. Nije rijetkost ni danas naići na tragove tih starih običaja, posebno u ruralnim krajevima, gdje se još uvijek čuva autentičnost i ljepota tih drevnih rituala.

    Odijevanje: Nošnja kao priča o identitetu

    Narodna nošnja Bosne i Hercegovine nije samo odjeća; to je platno na kojem je ispisana historija, status, regija i identitet. Svaki vez, svaki ornament, svaka boja nosi svoju priču. Od teških, bogato vezenih nošnji iz centralne Bosne, preko jednostavnijih, ali elegantnih hercegovačkih, do onih koje su nosili stanovnici gradova – svaka je imala svoju specifičnost.

    Ženske nošnje su često bile raskošnije, sa dugim košuljama od lana ili konoplje, bogato ukrašenim jelecima (fermenima ili ječermama), pregačama i maramama. Muške nošnje su, s druge strane, bile praktičnije, ali jednako prepoznatljive, sa širokim gaćama, košuljama i prslucima. Materijali su se tkali ručno, a vezovi su bili prava umjetnička djela, često prenošeni s majke na kćer. Nositi narodnu nošnju značilo je nositi dio svoje historije, ponosno pokazivati svoje korijene i pripadnost .

    Igre: Kolo kao krug života

    Kolo je više od igre; to je simbol zajedništva, jedinstva i neprekinutog kruga života. U Bosni i Hercegovini, kolo ima bezbroj varijacija, svaka sa svojim koracima, ritmom i pričom. Od živahnih kola koja se igraju na livadama i proslavama, do onih sporijih, dostojanstvenijih, koja prate vjerske obrede – kolo je uvijek okupljalo ljude. Držanje za ruke, sinkronizirani pokreti i zajednički ritam stvarali su osjećaj pripadnosti i snage. Nije bitno da li je to “Glamočko kolo” bez muzike, “Kozaračko” koje diže prašinu, ili neko drugo, manje poznato – svako kolo nosi u sebi duh naroda i njegovu neuništivu volju za životom .

    Realistična fotografija grupe mladih ljudi u tradicionalnim bosanskim narodnim nošnjama. Tri mladića nose bijele košulje, tamne prsluke i crvene fesove, dok tri djevojke nose bogato vezene prsluke i marame. Grupa pozira u sunčanom vrtu ispred autentične starinske bosanske kuće sa drvenim krovom.

    Muzika: Sevdalinka – duša Bosne

    Ako je Bosna i Hercegovina imala glas, to bi bio glas sevdalinke. Sevdalinka, ili sevdah, nije samo pjesma; to je emocija, uzdah, priča o ljubavi, čežnji, tuzi i radosti. Nastala u gradskim sredinama tokom osmanskog perioda, sevdalinka je postala sinonim za bosansku dušu. Njene melodične linije, često ukrašene melizmima, i tekstovi koji govore o neuzvraćenim ljubavima, ljepoti prirode i prolaznosti života, diraju u srce svakog ko je čuje .

    Uz sevdalinku, često idu i tradicionalni instrumenti poput saza, harmonike, violine i gitare. Saz, drevni žičani instrument, posebno je vezan za sevdalinku, dajući joj onaj prepoznatljivi, melankolični zvuk. Kroz sevdalinku su se prenosile generacije osjećaja, a i danas, kada se čuje njen prvi ton, zastane dah i otvori se srce za priču koju nosi .

    Zaključak: Čuvari baštine

    Narodni folklor Bosne i Hercegovine je neprocjenjivo blago koje svjedoči o bogatoj historiji, otpornosti i kreativnosti naroda. Od običaja koji nas povezuju s precima, preko nošnji koje pričaju priče, igara koje slave zajedništvo, do sevdalinke koja pjeva o duši – sve to čini neraskidivi dio identiteta. Čuvati i njegovati ovaj folklor znači čuvati sebe, svoje korijene i svoju budućnost. Jer, kako kaže stara narodna mudrost, narod koji zaboravi svoju tradiciju, zaboravio je i sam sebe.

    Početna stranica

    Reference

    [1] Bosanska tradicionalna/narodna nošnja –

    [2] Narodne nošnje Bosne i Hercegovine | Sehara –

    [3] Igre iz Istočne Hercegovine – Kolo i Folklor –

    [4] Sevdalinka –

    [5] Sevdalinka –

    [6] Postanak Muzike – Instrumenti Prvobitne zajednice –

  • Dođ’ doveče, dilberče

    Dođ’ doveče, dilberče

    Da se razumijemo odmah: kakvo crno “ja povedoh bijelo janje sa sobom” k’o da sam pjesnik. Ma jok, bolan.

    Babo me taj dan naruži: “Ahmede, haj’der napoj ono stado prije nego sunce opali, da ne crkne žedno!” E sad, zamisli ti mene, momka u naponu, da sevdišem Aiši i pričam: “Evo me, došao sam da napojim 17 ovaca i 2 ovna, pa usput svratio”. Pa ne ide, brate. Nije romantično.

    Zato sam u pjesmi slag’o. Uzeo jedno janje za povodac, k’o bajagi fol, i pravac Bembaša. Nek raja misli da sam nježan čoban. A ja samo gledao kako da zbrišem od stada i stanem pod njen pendžer.

    Kad ja pođoh na Bembašu, na Bembašu na vodu

    Elem, Sarajevo beharom zamirisalo, a ja vucem ono janje k’o teret. Ono bleji, ja psujem u sebi. “Šuti, nesrećo, nije tebi babo namijenio sudbinu nego meni.” A janje k’o janje – stade kraj Miljacke, napoji se, i onda me pogleda k’o da kaže: “Eto, ja svoje završio, haj’mo mi sad kud si ti naumio.”

    A ja naumio pod demirlji pendžer. Sve djevojke Bembašanke k’o puce na kapiji, kikot do neba. A moja Aiša gore, sama. Ne miješa se s mahalom. Stoji na visoku pendžeru, pa k’o da s neba gleda. Sunce joj u kosi, a meni klecaju koljena.

    Janje u tom trenu – da izvineš – kenja nasred kaldrme. Cura s kapije prsnu u smijeh. Ja propadoh u zemlju. Eto ti romantike.

    Ja joj rekoh, dobro veče, djevojče

    Nekako skupih hrabrost i dobacih. Glas mi puk’o k’o u dječaka. “Dobro veče, djevojče.” Ma kakvo djevojče, k’o da prodajem jabuke na pijaci.

    A ona se nasloni na demire, pogleda prvo mene, pa janje, pa opet mene. I nasmija se. Ne meni – nama dvojici budala. I onda reče, tiho da se Miljacka utiša: “Dođ’ doveče, dođ’ doveče, dilberče.”

    Meni srce odletje u nebesa. Janje povuče, ja poletjeh za njim kući k’o da me vila nosi. Zaboravih i stado, i babu, i sve.

    Ja ne odoh istu večer, već ja odoh sutra dan

    E tu sam se zajebo. Vratio se kući, babo me čeka s prutom: “Gdje je stado, nesrećo jedna?” Ja zaboravio i napojiti i vratiti. Stado samo došlo pred avliju, žedno k’o zemlja. Dok sam ja smirivao babu, dok sam lagao da je janje pobjeglo pa sam ga tražio… prođe akšam. Prođe jacija.

    Rekoh: “Ma zvala me, neće pobjeći. Bolje da se naspavam, pa sutra k’o insan – obrijan, namirisan, s ružom iz Izetove bašče. Da ne ispadnem čoban pred curom.”

    Budala. Budala nad budalama. Jer dok sam ja planirao biti dilberče, drugi je već bio mladoženja.

    Ali moja mila draga, za drugog se udala

    Sutradan ja pod pendžer – janje ne vodim, neka ga babo vodi. Ruža u ruci, brk namazan, ječerma nova. A na vratu peškir. Bijel. Svatovski.

    Komšija Huso me satjera u ćošak: “Šta ti je, bolan Ahmede? Aišu jutros dali za Salihovog iz Vratnika. Ti sinoć nisi doš’o, a stari ne čeka. Reče: ko je isprosi u akšam, njegova je u sabah.”

    Meni ruža ispadne. A u glavi mi samo zvoni: dođ’ doveče. Pa nisam doš’o, eto. Doš’o Salihov. On nije vodio janje. On doveo dva vola i miraz.

    I šta ću? Stojim k’o ukopan. Prolazi nana s kapije i dobaci: “E moj Ahmede, da si barem ono janje poslao umjesto sebe, možda bi te čekala.”

    Pouka za raju

    I tako ja osta bez Aiše, a babo bez pola stada jer sam ga sutradan u sevdahu zaboravio zatvoriti. Sad kad me pitaju što sam vodio janje na Bembašu, ja kažem: “Ma kakvo janje, bolan. Babo me natjer’o. Al’ haj’ ti sevdiši pa reci ‘išao sam napojiti stoku’. Odmah si papak.”

    Zato je u pjesmi ostalo janje. Ljepše zvuči. A istina? Istina je da sam bio čoban koji je mislio da je vrijeme ovca pa će čekati.

    Bembaša i dalje teče. Aiša i dalje negdje veze, al’ za drugog. A ja? Ja više ni janje ne smijem povesti kroz čaršiju. Jer svako me pita: “Jel’ opet kasniš, Ahmede?”

    Početna stranica

  • Žute dunje Carigradske

    Žute dunje Carigradske

    Miris neostvarenog sna: Fatmina ispovijest

    Kažu da sevdah ulazi kroz oči, a nastanjuje se u srcu. Moj sevdah je imao ime – Ibrahim. Imao je i miris – miris konja, dalekih puteva i one jedne crvene jabuke koju mi je, krišom, proturio kroz pukotinu avlijskog zida. U toj jabuci bila je sva njegova ljubav, sva njegova obećanja i sav moj svijet.

    Dok sam stajala u avliji, skrivena sjenama starih dudova, slušala bih bat kopita njegovih konja. Ibrahim je bio kiridžija, čovjek od puta, ali za mene je bio jedini put koji sam željela slijediti. Naši su se pogledi sretali petkom, poslije džume, u onom kratkom trenu kada se mahala umiri, a duše progovore bez riječi. Njegov selam bio je tiši od šapata, a meni je zvučao glasnije od svih ezana.

    “Čekaj me, Fatma,”

    Rekao je onog dana kada je karavan kretao za Solun. “Donijeću dukate, donijeću sreću. Samo me čekaj.”

    I čekala sam. Prvih šest mjeseci mjerila sam po dužini sjenki na kaldrmi. Svaki put kad bi kapija zaškripala, srce bi mi poskočilo, misleći da je on. Ali mahala je bila brža od njegovog povratka. Zli jezici, ti nevidljivi dušmani što se hrane tuđom nesrećom, počeli su opsjedati moga oca. Govorili su mu da sam previše lijepa da bih čekala skitnicu, da Ibrahim nema ni kućišta ni borišta, da će me ostaviti samu u blatu dok on ganja bijeli svijet.

    Zabranjena ljubav

    Moj otac, čovjek čvrst kao hercegovački kamen, pokleknuo je pod tim šapatima. “Zaboravi ga, kćeri,” rekao mi je jedne večeri, ne gledajući me u oči. “Njegov je dom sedlo, a tvoj mora biti čvrst krov. Nećeš za njega.”

    Tada je u meni nešto puklo. Nije to bio krik, već tišina koja boli više od svake rane. Nisam se svađala. Ljubav nije bolest koja te obori u postelju s groznicom; to je tiha vatra koja te polako pretvara u pepeo. Prestala sam osjećati glad. Hrana je imala ukus zemlje, a voda gorčinu pelina. San me obilazio u širokom luku, a soba je postala moj cijeli svijet.

    Ležala sam i gledala u drvene grede, brojeći čvorove u drvetu kao što sam nekad brojala Ibrahimove korake. Majka je plakala nad mojim uzglavljem, dovodila učene ljude, palila trave… ali niko nije mogao izliječiti ono što nije bilo od ovoga svijeta. Moja duša je bila na putu, negdje između Soluna i naše ulice, tražeći Ibrahima.

    Jednog jutra, kada je snaga u meni bila tanja od paukove mreže, osjetila sam neopisivu želju. “Majko,” prošaputala sam, a glas mi je zvučao kao eho iz dubokog bunara. “Daj mi žute dunje… žute dunje iz Stambola.”

    Nisam željela voće. Željela sam dokaz

    Znala sam da će vijest o mojoj želji stići do njega, gdje god bio. Ako donese dunje, donijet će sebe. To je bio moj posljednji poziv upomoć, moja posljednja nada da ljubav može pobijediti daljinu i ljudsku zlobu.

    Prošla je prva godina. Svaki miris jeseni donosio je novu bol. Gledala sam dunje u našim baštama, ali one su bile domaće, obične. Ja sam čekala one stambolske, one koje mirišu na Ibrahimovu ljubav. Druge godine, dušmani su postali glasniji. “Zaboravio te,” šaputale su komšinice preko ograde. “Našao je drugu u Stambolu, ljepšu i bogatiju.” Majka ih je tjerala, ali njihove riječi su ostajale u zraku kao teška magla.

    Treće godine više nisam imala snage ni da gledam kroz prozor. Moje tijelo je postalo providno, a oči upale, tražeći samo jedan lik u mraku. Počela sam sanjati dunje. Bile su žute, sjajne, mirisale su na slobodu i na Ibrahima. U tim snovima, on bi me držao za ruku i govorio da je blizu.

    Posljednja želja

    “Ako umrem,” rekla sam majci posljednjeg dana, “nemojte me žaliti. Samo mi stavite jednu žutu dunju na mezar, da me on nađe kad se vrati. Da zna da sam ga čekala do posljednjeg daha.”

    Osjetila sam kako se hladnoća uvlači u moje kosti, ali ne ona od zime, već ona koja donosi smiraj. Čula sam glasove u daljini i suze onih koji su me okruživali. Moja duša je polako napuštala ovo umorno tijelo, uzdižući se iznad svega, tražeći onaj jedan zembil sa žutim dunjama.

    I baš tada, u onom trenutku kada se svjetovi dodiruju, čula sam krik. Bio je to njegov glas – promukao, slomljen, pun očaja koji se ne može opisati. “Ljudi, stanite!” vikao je. Čula sam prosipanje dunja po kaldrmi, tupi zvuk voća koje udara o zemlju. Osjetila sam njegov poljubac na svom hladnom čelu i jednu vrelu suzu koja je bila toplija od svega što sam doživjela u posljednje tri godine.

    Ibrahim je stigao. Kasno za život, ali na vrijeme za vječnost. Moja želja je ispunjena – donio je žute dunje, donio je sebe. Sada, dok ležim pod bosanskom zemljom, ne osjećam tugu. Svake jeseni, miris dunja koje on ostavlja na mom mezaru podsjeća nas da sevdah nikada ne umire. Rastavili su nas ljudi, rastavio nas je Stambol, ali nas je spojila jedna pjesma i miris žutih dunja.

    Aman, aman… ljubav je jača od smrti, ali je miris dunja taj koji čuva tajnu o nama.

    Ova priča nastala je po motivima tradicionalne bosanske sevdalinke “Žute dunje Carigradske”. Sevdalinka je usmeno narodno blago Bosne i Hercegovine, a njeni autori ostali su nepoznati.

  • Ljubobomorna žena i pjesnik

    Ljubobomorna žena i pjesnik

     Umor ili ljubomora – šta je teže?

    U mahali podno Gradačca, gdje svako zna kad komšija pristavi kahvu, a kamoli ko koliko puta… desila se priča koja se i danas prepričava uz prvu jutarnju kahvu.

    Dedo Osman

    Sjedio je mudri dedo Osman u avliji, pod starom trešnjom. Pred njim džezva, fildžani i unuka Ajla koja mu brižno namješta jastuk. Taman da odrijema poslije ikindije, kad na kapiji eto ti nje – Lejla. Mlada, lijepa, ali podočnjaci joj „do poda“. Selam nazva i sjede, a ruke joj drhte dok pokušava popraviti maramu.

    „Hajde sjedi, kćeri Lejla. Da nisi opet sanjala one čudne snove?“ našali se dedo, pokušavajući razbiti led.

    „Kamo sreće da su snovi, efendija“, uzdahnu ona teško. „Moj Tarik… znaš ga, onaj hromi programer što radi od kuće. Danju je miran k’o bubica, kuca po onom laptopu, ne čuješ ga da je živ. Ali čim padne noć i kad poželi ono što muževi od žena žele – pretvori se u Šekspira!“

    Osman se zakašlja na kahvu, a Ajla iza ćoška načulji uši, ne želeći propustiti ni riječi.

    Lejlini jadi

    „Ne kaže on ‘hajde, ženo’. Jok. On će meni: ‘Lejla, dušo, hajdemo raditi stvari koji jačaju međuljudske veze i zadovoljava Gospodara…’ A između uzdisaja mi nabraja: ‘Da mi podariš hrabre sinove  i čestite kćeri!’ I taman kad drekne: ‘Istina je došla!’ – ja znam da je gotovo. Ali efendija… četiri puta. Svaku noć. Četiri!“

    U tom momentu na avlijskim vratima proviri komšinica Senada. Ona što sve zna i svaku čorbu zaprži.

    „Ma ja sam čula sinoć neku dreku, rekoh Amini: il’ Tariku opet proradio poetski ventil, il’ Lejli ispao ibrik“, dobaci Senada i zajedljivo se nasmija.

    Za njom uđe i Amina, razvedena frizerka, uvijek namirisana i u helankama koje više otkrivaju nego što pokrivaju.

    „Da je meni takav muž, ne bih se ja žalila, Lejla bona“, namignu ona. „Ja svog bivšeg molila jednom mjesečno, i to samo ako je derbi prošao kako treba.“

    Lejla prevrnu očima: „Lahko je tebi, Amina. Ti nemaš dvije udovice preko puta što mu svako jutro donose pitu ‘da se oporavi’.“

    A istina je bila poznata cijeloj mahali. Otkako je Tarik slomio nogu spašavajući mačku sa drveta, postao je lokalni heroj. Udovica Emina, 38 godina, vlasnica cvjećare, svako jutro bi svratila: „Tariče, dušo, donijela sam ti zeljanicu, domaća je, da povratiš snagu.“

    A tu je bila i Melisa, 41-godišnja instruktorica joge, udovica već pet godina: „Tarik, radimo li one vježbe za cirkulaciju što sam ti pokazala? Mogu navratiti večeras da utvrdimo gradivo…“

    Tarik bi samo crvenio i još jače kucao po laptopu. Ali Lejla je vidjela kako ga gledaju – k’o mačke kajmak.

    „Vidiš, dedo“, nastavi Lejla, „umor me ubija. Oči ne sklapam. Po danu vodim onaj svoj mali biznis s nakitom, noću glumim u Tarikovoj poeziji. Ima li kakav način? Nešto? Da ga malo… smirim?“

    Dedini savjeti

    Dedo Osman se zamisli, prođe rukom kroz svoju bujnu kosu, pa reče polako:

    „Ima lijeka, kćeri. Najboljeg. Oženi ga s još jednom. Ili dvije. Emina pravi dobre pite, Melisa zna jogu. Podijeli teret, pa ćeš se naspavati k’o čovjek.“

    Nastade tajac. Čak i Senada zašutje. Amina prestade čačkati nokte. Lejla ustade polako, ispravi leđa, a oči joj sijevnuše jače od ljetne munje:

    „Jeste li vi normalni, dedo Osmane?! Pa radije ću ja umrijeti od iscrpljenosti nego da mi Emina mijesi pite u mojoj kuhinji! Radije ću svaku noć slušati ‘Istina je došla!’ nego da mi Melisa u mojoj avliji radi ‘pozdrav suncu’ u helankama! Nek’ crknem umorna, ali moja je postelja i moj je pjesnik!“

    Lupila je fildžanom o sto i izletjela iz avlije k’o furija.

    Senada se poče ibretiti od čuda: „Uuu, ala je pukla.“ (Iako bi u mahali prije rekli: *Tobe jarabi, šta joj bi*).

    Amina slegnu ramenima: „Jašta je. Ja bih joj ga preko noći preotela.“

    Dedo osman se samo nasmija i dobaci unuci: „Zapiši, dijete. Čovjek svoj umor nekako i pregura. Ali tuđu ruku na svome – to duša ne prašta.“

    Iste noći, tačno u 2:47 h, cijela mahala je čula Tarika kako viče: **‘Istina je došla!’**

    A Emina i Melisa su u svojim sobama prevrtale jorgane i psovale Lejlinu sreću. Sutradan je Lejla prošla kroz čaršiju s novim podočnjacima, ali s osmijehom od uha do uha. Jer zna ona: bolje i ne spavati, nego spavati sama dok ti se druga smješka na jastuku.

    Mahalska pouka:

    Komšinica će ti prva donijeti pitu kad si bolesna, ali i prva se ponuditi da ti „pričuva“ muža kad si umorna. Zato, čuvaj ono svoje. I umor i pjesnika. Jer ljubomora ne boli u leđima – boli u duši. A za dušu nema kreme od kamilice.

  • Sedmi dućan

    Sedmi dućan

    O tome kako je nastala poznata sevdalinka koju je pjevao Himzo Polovina kružile su razne priče.

    Jedni su govorili da je Suljagina Fata zaista postojala i da je od stida preselila na drugi svijet. Drugi su se kleli da je Mujo bio najveći prevarant među mostarskim bazerdžanima i da je na kraju ostao sam, bez žene, djece i ikoga ko bi mu donio kahvu.

    A čaršija je, kao i uvijek, dodavala po zrno soli u svako prepričavanje.

    Jer u čaršiji se priča nikada ne prenese onako kako je počela. Krene kao jedna rečenica, usput dobije dvije suze, tri uzdaha, poneku laž i na kraju postane pjesma koju svi znaju, iako niko ne zna šta se zapravo dogodilo.

    Ali postoji i ova verzija.

    Nju mi je ispričao stari sahadžija Ibro dok smo popravljali sat na zidu koji već dvadeset godina kasni tačno sedam minuta. Ibro je tvrdio da sat nije pokvaren, nego da jednostavno „ima svoj karakter“.

    „Nije sve u pjesmi, sinko“, rekao mi je dok je zavrtao mali vijak. „Nešto je ostalo iza zamandaljenih vrata. A nešto je bilo skroz drugačije.“

    Onda se nagnuo bliže i počeo pričati.

    Terezija se stvarno kvarila

    Suljagina Fata nije bila naivna.

    Naprotiv, bila je najpametnija djevojka u gradu. Samo je tu pamet vješto skrivala, jer je rano naučila da se u čaršiji od pametne žene očekuje da zna manje nego što zna.

    Njena nena joj je jednom rekla:

    „Ako hoćeš dobrog muža, nemoj gledati samo ko ima najviše para. Nađi onoga koji je mudar. S mudrim ćeš najbolje živjeti, pa makar mu kuća bila mala.“

    Fata je to dobro zapamtila.

    Zato je jednog jutra sišla u Mostar i krenula redom, od dućana do dućana. Prošla je šest prodavnica, a u svakoj je dočekala gotovo ista priča.

    Bazerdžani bi se ispravili, namjestili prsluk i ponudili joj ono što su vjerovali da žene najviše žele.

    „Lijepa si, Fato. Hoćeš đerdan?“

    „Imam najbolju svilu u gradu.“

    „Za tebe bih dao i poštenu cijenu.“

    Fata bi ih saslušala, nasmiješila se i samo odmahnula glavom.

    Nije tražila onoga koji odmah nudi.

    Tražila je onoga koji zna razgovarati, onoga koji ne mora svaku tišinu popuniti hvalisanjem i onoga koji će pokazati kakav je kada mu se plan izjalovi.

    Na sedmom dućanu zastala je.

    Iznad vrata visila je tabla na kojoj je pisalo da se prodaje sve – od brašna i suhih smokava do bakrenih posuda, ćilima i pokoje stvari za koju ni sam vlasnik nije znao čemu služi.

    Za pultom je stajao Mujo.

    I baš tog dana terezija mu se stvarno kvarila.

    Mujo, vaga i jedna vreća brašna

    Već tri dana pokušavao je izmjeriti vreću brašna. Vaga je svaki put pokazivala tačno dvadeset pet kila, bez obzira na to da li je vreća bila puna, napola prazna ili je na njoj sjedila mačka.

    Mujo je prvo mislio da je problem u brašnu.

    Onda je posumnjao u vreću.

    Na kraju je zaključio da je vaga možda „u nekoj svojoj fazi“.

    Njegovi jarani su mu odnijeli tereziju na popravku, ali su zaboravili da je vrate. Mujo je zato pokušavao procjenjivati robu od oka, što je bilo posebno opasno kada bi mušterija tražila „oku zlata“.

    Baš u tom trenutku Fata je ušla u dućan.

    „Bolan, Mujo“, rekla je, „daj mi oku zlata.“

    Mujo se toliko zbunio da je laktom zakačio tefter s računima. Tefter je pao na pod, stranice su se raširile, a iz njega je ispao papirić na kojem je pisalo koliko Mujo duguje svom jaranu za kahvu.

    „Nemam, Fato“, rekao je brzo. „Majke mi, ne mjerim danas. Sve se pokvarilo otkako si ti jutros prošla sokakom.“

    Fata ga je pogledala.

    Prvi bazerdžan koji za pokvarenu vagu krivi djevojku koja je prošla ulicom.

    To je već bilo nešto.

    „Pa šta imaš?“ upitala je.

    Mujo se osvrnuo po dućanu kao da traži izlaz, a onda tiše rekao:

    „Uđi ti ovamo, u magazu. Imam suhu smokvu. I oraha. A možda nađemo i nešto zlata, ako ga miševi nisu pojeli.“

    Fata se nasmijala.

    „Zlato koje miševi jedu?“

    „Kod mene je, bona, sve moguće. Terezija mi ne radi, ali inventar je raznovrstan.“

    Vrata koja su se zamandalila

    Magaza je mirisala na dunje, suhe smokve i drvo koje je dugo upijalo miris robe. U uglu su stajali sanduci, nekoliko starih ćilima i polomljena vaga koju niko nije znao popraviti.

    Fata je ušla prva.

    Namjerno.

    Željela je vidjeti hoće li Mujo ući za njom ili će ostati na pragu i tražiti izgovor.

    Mujo je stajao nekoliko trenutaka, crven u licu, a onda zakoračio unutra.

    I zamandalio vrata.

    Ne zato što je imao loše namjere.

    Bar je tako sebi objašnjavao.

    „Propuh je“, rekao je.

    A istina je bila da mu je jaran jednom kazao:

    „Kad ti cura uđe u magazu, mandalaj vrata. Da ne ispadne da si smoto i da si je pustio da pobjegne.“

    Tako je Mujo, slijedeći savjet čovjeka koji je tri puta ženio istu ženu i svaki put tvrdio da je to prvi put, zaključao vrata za sobom.

    Nastala je tišina.

    Duga i pomalo nezgodna.

    Vani je čaršija brujala. Čuli su se koraci, dozivanje i zveket posuđa. Negdje u magazi kapala je voda, kap po kap, kao da i ona čeka da neko konačno nešto kaže.

    Fata je uzela jednu suhu smokvu sa sanduka.

    „Pa?“ rekla je. „Gdje je to zlato?“

    Mujo je gledao u pod.

    „Lagao sam.“

    „To sam već shvatila.“

    „Nema zlata.“

    „Ni to me nije iznenadilo.“

    Mujo je podigao pogled. Fata ga je posmatrala bez ljutnje, ali i bez onog divljenja koje su bazerdžani obično očekivali od djevojaka koje im uđu u radnju.

    „Ja sam najgori bazerdžan u Mostaru“, rekao je. „Čak ni tereziju ne znam popraviti. Samo znam prodavati priče.“

    Fata je zagrizla smokvu.

    „To si dobro primijetio.“

    Mujo je duboko udahnuo.

    „Ali jedno nisam slagao.“

    „Šta?“

    „Da si najljepša djevojka koja je danas prošla ovim sokakom.“

    Fata je prvi put malo spustila pogled.

    Mujo je nastavio, sada brže, kao da se boji da će izgubiti hrabrost:

    „Samo… ti nisi tražila đerdan. Nisi tražila da se pravim važan. Nisi me pitala koliko robe imam i koliko zarađujem. Tražila si oku zlata, a ja sam prvi put poželio da imam nešto što mogu stvarno dati.“

    Fata je tražila mudrog, a našla iskrenog

    Fata mu je prišla i uzela još jednu smokvu.

    „Glup si, Mujo.“

    Mujo je oborio glavu.

    „Znam.“

    „I loš si trgovac.“

    „Znam i to.“

    „A lažeš najgore.“

    „I to znam.“

    Fata se nasmijala.

    „Ali se odmah odaš. To znači da si možda pošten.“

    Mujo je podigao obrve.

    „Kako pošten ako lažem?“

    „Zato što ne znaš lagati do kraja. Čovjek koji zna dobro lagati pravi se da je miran. Ti si prosuo tefter, zacrvenio se i tri puta promijenio priču o istoj smokvi.“

    Mujo se prvi put tog dana iskreno nasmijao.

    „A jesi li ti stvarno došla po zlato?“

    „Ne“, rekla je Fata. „Babo mi je živ i zdrav. Nena mi je samo rekla da nađem muža koji je mudar i zna slagati.“

    „I?“

    „Ti znaš slagati samo robu na policu. Priče ti nikako ne idu.“

    „Znači, nisam taj?“

    Fata ga pogleda pravo u oči.

    „Možda jesi. Samo još ne znaš.“

    Vani je čaršija čekala.

    Svi su očekivali da iz magaze izađu vrisak, suze, sramota ili barem jedna dobro odmjerena šamarčina. Niko nije vjerovao da se u takvoj tišini može dogoditi nešto lijepo.

    A onda su se iznutra začula dva glasa.

    Prvo tihi smijeh.

    Zatim glasniji.

    A onda smijeh koji se čuo sve do susjednog dućana.

    Mujo je konačno nešto izmjerio

    Kada su izašli sat vremena kasnije, Fata je u ruci držala suhu smokvu, a Mujo je izgledao kao čovjek koji je upravo pronašao nešto mnogo vrednije od zlata.

    Odmandalio je vrata i pokušao se ponašati kao da se ništa posebno nije dogodilo.

    „Terezija i dalje ne radi“, rekao je. „Ali izgleda da je meni proradilo nešto drugo.“

    „Šta?“ upita Fata.

    Mujo se nasmiješio.

    „Pamet.“

    „Ne žuri. Tek si je počeo koristiti.“

    Čaršija nije znala šta se tačno dogodilo u magazi. To je, naravno, nije spriječilo da ispriča dvadeset različitih verzija.

    Jedni su tvrdili da su se zaručili.

    Drugi da je Fata kupila cijeli dućan.

    Treći su govorili da je Mujo napokon naučio računati.

    Najgori među njima tvrdili su da je terezija proradila čim je Fata ušla.

    Vjenčanje na jesen

    Vjenčali su se na jesen.

    Na svadbi se pjevalo, igralo i prepričavalo kako je sve počelo u sedmom dućanu. Neko je zapjevao: „Lijepi li su mostarski dućani“, a stari bazerdžani su gunđali po ćoškovima.

    „Pokvario je zanat“, govorili su.

    „Prije je svakoj curi prodavao đerdan, a sad zatvara magazu čim mu žena uđe.“

    Mujo se nije bunio.

    Čak je na vrata magaze stavio novu bravu.

    Ali ovaj put ključ nije držao on.

    Fata ga je nosila oko vrata.

    Kažu da je Mujo od tada bolje trgovao. Nije više obećavao zlato koje nema. Nije nudio svilu svakome ko bi prošao pored izloga. A tereziju je napokon odnio na pravi servis.

    Nije se, doduše, potpuno popravila.

    Ali od tada je barem pokazivala približno tačnu težinu.

    Šta se stvarno dogodilo iza zatvorenih vrata?

    Šta je stvarno bilo onih sat vremena iza zamandaljenih vrata, niko ni danas ne zna.

    Mujo kaže da su jeli smokve.

    Fata kaže da su razgovarali o tereziji.

    Mujo tvrdi da je pričao o svojim planovima.

    Fata tvrdi da je pola toga izmislio, ali da je ovaj put barem bio iskren u vezi s tim.

    Njihovi unuci, kada ih pitaju, samo se nasmiju. Nena Fata uvijek namigne kada prolaze pored sedmog dućana, a Mujo se pravi da nije čuo pitanje.

    I možda je tako i najbolje.

    Neke brave treba otključati.

    Ali neke priče je ljepše ostaviti zamandaljene. Ne zato što se u njima krije nešto sramotno, nego zato što svaka čaršija mora imati jednu tajnu koju može prepričavati.

    Ibro je na kraju završio sa satom.

    Sat i dalje kasni sedam minuta.

    „Tako treba“, rekao je. „Da čovjek nikad ne zna je li zakasnio ili poranio. Kao u sevdahu.“

    Kažu da je Himzo tu pjesmu pjevao drugačije kada bi ostao sam u sobi. Tiše, s nekim osmijehom između stihova.

    Možda je i on čuo ovu verziju.

    A možda nije.

    Jer čaršija će, svakako, uvijek ispričati svoju.

    U sedmom dućanu Fata nije našla zlato. Našla je čovjeka koji nije znao prodati priču do kraja. A ponekad je upravo to najpošteniji oblik ljubavi.