Žute dunje Carigradske

Miris neostvarenog sna: Fatmina ispovijest

Kažu da sevdah ulazi kroz oči, a nastanjuje se u srcu. Moj sevdah je imao ime – Ibrahim. Imao je i miris – miris konja, dalekih puteva i one jedne crvene jabuke koju mi je, krišom, proturio kroz pukotinu avlijskog zida. U toj jabuci bila je sva njegova ljubav, sva njegova obećanja i sav moj svijet.

Dok sam stajala u avliji, skrivena sjenama starih dudova, slušala bih bat kopita njegovih konja. Ibrahim je bio kiridžija, čovjek od puta, ali za mene je bio jedini put koji sam željela slijediti. Naši su se pogledi sretali petkom, poslije džume, u onom kratkom trenu kada se mahala umiri, a duše progovore bez riječi. Njegov selam bio je tiši od šapata, a meni je zvučao glasnije od svih ezana.

“Čekaj me, Fatma,”

Rekao je onog dana kada je karavan kretao za Solun. “Donijeću dukate, donijeću sreću. Samo me čekaj.”

I čekala sam. Prvih šest mjeseci mjerila sam po dužini sjenki na kaldrmi. Svaki put kad bi kapija zaškripala, srce bi mi poskočilo, misleći da je on. Ali mahala je bila brža od njegovog povratka. Zli jezici, ti nevidljivi dušmani što se hrane tuđom nesrećom, počeli su opsjedati moga oca. Govorili su mu da sam previše lijepa da bih čekala skitnicu, da Ibrahim nema ni kućišta ni borišta, da će me ostaviti samu u blatu dok on ganja bijeli svijet.

Zabranjena ljubav

Moj otac, čovjek čvrst kao hercegovački kamen, pokleknuo je pod tim šapatima. “Zaboravi ga, kćeri,” rekao mi je jedne večeri, ne gledajući me u oči. “Njegov je dom sedlo, a tvoj mora biti čvrst krov. Nećeš za njega.”

Tada je u meni nešto puklo. Nije to bio krik, već tišina koja boli više od svake rane. Nisam se svađala. Ljubav nije bolest koja te obori u postelju s groznicom; to je tiha vatra koja te polako pretvara u pepeo. Prestala sam osjećati glad. Hrana je imala ukus zemlje, a voda gorčinu pelina. San me obilazio u širokom luku, a soba je postala moj cijeli svijet.

Ležala sam i gledala u drvene grede, brojeći čvorove u drvetu kao što sam nekad brojala Ibrahimove korake. Majka je plakala nad mojim uzglavljem, dovodila učene ljude, palila trave… ali niko nije mogao izliječiti ono što nije bilo od ovoga svijeta. Moja duša je bila na putu, negdje između Soluna i naše ulice, tražeći Ibrahima.

Jednog jutra, kada je snaga u meni bila tanja od paukove mreže, osjetila sam neopisivu želju. “Majko,” prošaputala sam, a glas mi je zvučao kao eho iz dubokog bunara. “Daj mi žute dunje… žute dunje iz Stambola.”

Nisam željela voće. Željela sam dokaz

Znala sam da će vijest o mojoj želji stići do njega, gdje god bio. Ako donese dunje, donijet će sebe. To je bio moj posljednji poziv upomoć, moja posljednja nada da ljubav može pobijediti daljinu i ljudsku zlobu.

Prošla je prva godina. Svaki miris jeseni donosio je novu bol. Gledala sam dunje u našim baštama, ali one su bile domaće, obične. Ja sam čekala one stambolske, one koje mirišu na Ibrahimovu ljubav. Druge godine, dušmani su postali glasniji. “Zaboravio te,” šaputale su komšinice preko ograde. “Našao je drugu u Stambolu, ljepšu i bogatiju.” Majka ih je tjerala, ali njihove riječi su ostajale u zraku kao teška magla.

Treće godine više nisam imala snage ni da gledam kroz prozor. Moje tijelo je postalo providno, a oči upale, tražeći samo jedan lik u mraku. Počela sam sanjati dunje. Bile su žute, sjajne, mirisale su na slobodu i na Ibrahima. U tim snovima, on bi me držao za ruku i govorio da je blizu.

Posljednja želja

“Ako umrem,” rekla sam majci posljednjeg dana, “nemojte me žaliti. Samo mi stavite jednu žutu dunju na mezar, da me on nađe kad se vrati. Da zna da sam ga čekala do posljednjeg daha.”

Osjetila sam kako se hladnoća uvlači u moje kosti, ali ne ona od zime, već ona koja donosi smiraj. Čula sam glasove u daljini i suze onih koji su me okruživali. Moja duša je polako napuštala ovo umorno tijelo, uzdižući se iznad svega, tražeći onaj jedan zembil sa žutim dunjama.

I baš tada, u onom trenutku kada se svjetovi dodiruju, čula sam krik. Bio je to njegov glas – promukao, slomljen, pun očaja koji se ne može opisati. “Ljudi, stanite!” vikao je. Čula sam prosipanje dunja po kaldrmi, tupi zvuk voća koje udara o zemlju. Osjetila sam njegov poljubac na svom hladnom čelu i jednu vrelu suzu koja je bila toplija od svega što sam doživjela u posljednje tri godine.

Ibrahim je stigao. Kasno za život, ali na vrijeme za vječnost. Moja želja je ispunjena – donio je žute dunje, donio je sebe. Sada, dok ležim pod bosanskom zemljom, ne osjećam tugu. Svake jeseni, miris dunja koje on ostavlja na mom mezaru podsjeća nas da sevdah nikada ne umire. Rastavili su nas ljudi, rastavio nas je Stambol, ali nas je spojila jedna pjesma i miris žutih dunja.

Aman, aman… ljubav je jača od smrti, ali je miris dunja taj koji čuva tajnu o nama.

Ova priča nastala je po motivima tradicionalne bosanske sevdalinke “Žute dunje Carigradske”. Sevdalinka je usmeno narodno blago Bosne i Hercegovine, a njeni autori ostali su nepoznati.