Priče iz Bosne

Kategorija: Bosanski

  • Ispovijest noćnog taksiste

    Ispovijest noćnog taksiste

    Bijela putnica sa stare pruge

    Ja, Azem Gota, kazujem kako je bilo. Kunem se u volan, vjerovali vi ili ne.

    Nisam ja bio obični taksista. Takvih po Kalesiji i Tuzli imaš na svakom ćošku. Ja sam vozio samo noću. Samo za posebne mušterije. Za one sa dubljim džepom i još dubljim tajnama.

    Ljudi su me zvali “Noćni Gota”. Nisam se reklamirao. Nije bilo vizitke ni broja na izlogu. Samo šapat: “Zovi Azema ako ti treba diskrecija.”

    Imo sam tri pravila, ko zavjet:

    1. Radiš samo na poziv.
    2. Ne postavljaš pitanja.
    3. Nemaš lajav jezik.

    Znao sam za jednu noć uzeti 800-1000 maraka. Nekad i više. Al’ povjerenje se ne kupuje. Ono se zaradi šutnjom. Nekad bih cijelu noć proveo s jednim klijentom. Vozim ga od birtije do birtije, čekam ispred hotela, pravim se da ne čujem i ne vidim. Dobijem poruku: lokacija. I to je to. Nikakvog belaja 6 godina.

    Sve dok jedne četvrtak noći nije stiglo ovo:
    “Dođi tačno iza ponoći. Kod stare pruge.”

    Nepoznat broj. Bez “selam”, bez “halali”. Samo naredba.

    Prvi put sam osjetio nešto u stomaku. Ko crv sumnje. Al’ pare su pare, a obraz je obraz. U 00:00 bio sam tamo sa svojim mercedesom W211. Stara pruga iza Tojšića, gdje ni psi više ne laju.

    Gasim motor. Mrtva tišina. Samo cvrčci i moje disanje magli prozor. Vadim cigaru da smirim ruke. I onda, s zadnjeg sjedišta, iza mene, promukao ženski glas ko da dolazi iz bunara:
    “Šta čekaš?”

    Mati moja, meni cigara ispade iz usta. Auto je bio zaključan. Gledao sam kad sam parkirao – nikog nije bilo. Kunem se. Polako se okrenem preko ramena.

    Sjedi žena. Sva u bijelom. Duga haljina, ko vjenčanica al’ prljava od blata pri dnu. Lice joj ne vidim, samo crna praznina gdje bi trebale biti oči. A u autu odjednom zahladi ko u zamrzivaču.

    “Kuda idemo?” – viknem, više da otjeram svoj strah nego što sam ljut. Glas mi puče ko u dječaka.
    “Vozi. Reći ću ti kad bude vrijeme.”

    Ruke mi drhte na ključu. Upalim auto. Motor predu ko mače, al’ meni bubnja u ušima. Osjetim volan pod prstima i malo dođem sebi. Volan ne laže. Krenem da upalim radio da razbijem tu mrtvačku tišinu. Samo što takoh dugme:
    “Ostavi to.”

    Nije viknula. Šapnula je. Al’ taj šapat mi prošao kroz kosti.

    Jadna ti majko, Azeme, šta te snađe, mislim. Šejtan, melek, šta li si. Al izdržaće Gota i tebe. Nagledo sam se ja pijanih budala sa noževima.

    Krenem lagano. Spustila se magluština. Gusta ko varenika, farovi probijaju metar ispred. Cesta se jedva nazire. Nigdje žive duše. Ni policije, ni kamiona, ni onih mahnitih što voze pijani iz Živinica. Samo moj mercedes i ta tišina iza mene. Ne čujem da diše. Ništa.

    Ulazimo u šumu kod Dubrava. Znaš ono kad ti se kosa digne na vratu? E to.

    “Stani.” – kaže ona nakon 20 minuta.

    Stanem ja nasred šume. Krenem da joj otvorim vrata ko gospodin, onako automatski. Nisam pošteno ni izašao, nije ni kvaka škljocnula, ona već vani. Ne znam kako. Vrata se nisu ni otvorila.

    Priđe mom prozoru. Gura mi šaku para u ruke. Stotke. Nove, ko iz banke. Hladne ko led.

    “Uzmi. Nikom ni riječi. Ako kažeš – zažalićeš. Zvaću te opet.”

    I ode. Ne hoda. Ko da lebdi. Bijela haljina se vuče po blatu, granju i lišću. Gledam za njom ko hipnotisan dok je šuma nije progutala. Ni šušnja, ni grane da pukne.

    Sjedim u autu još 5 minuta. Ne smijem da se pomjerim. Onda gas do daske za Kalesiju.

    Kako sam došao kući – nemam pojma. Mislio sam da sanjam od umora. Treća smjena ubija čovjeka. Dok nisam prebrojao pare na stolu: 2.000 KM. Tačno. U stotkama. Za sat posla.

    Nisam loše proš’o, kontam. Al’ nešto mi ne da mira.

    I tako je krenulo. Svake hefte, četvrtkom, poruka: Stara pruga. Destinacija: uvijek ta ista Šuma. Plaća: uvijek 2.000 KM. Nikad ne priča. Nikad ne kaže gdje je pokupim ni gdje izlazi. Samo se stvori i nestane.

    Ja šutim i trpam. Napravio štek iza šporeta. Kamara raste. Već kontam: Još dvije ture pa novi Passat B8, Azeme. Ženi kažem da radim za firmu iz Brčkog, specijalne vožnje.

    Trajalo je 2 mjeseca. Možda 10 tura. Blizu 20.000 KM sam zašteko. Al đavo mi ne da mira. Sam sa svojim mislima u onom autu, pa se izjedam. Nisam izdur’o. Ispričam ženi sve jedno jutro uz kahvu.

    Ona me gleda, pa prsnu u smijeh: “E moj Azeme, pobudalio si od nespavanja i Red Bulla. De ba pokaži mi te poruke.”

    Hvatam se za telefon, otključavam. Ulazim u poruke. Nema ih. Sve poruke Čekam te kod stare pruge – obrisane. Cijeli chat sa tim brojem prazan. Kao da nikad nije postojao. A znam da nisam brisao.

    Hladan znoj me obli. “Čekaj, bona, sad će tebi Azem pokazat gutu love! Nije moja mati rodila budalu!”

    Otrčim do šteka iza šporeta. Odvalim dasku.
    Prazno. Ni marke. Samo prašina i jedan bijeli konac od one haljine.

    Noge mi se odsjekle. “Ženo, ko je jamio odavde 20 hiljada?! Kuća zaključana!”

    Žena problijedi. Od tad spavam sa upaljenim svjetlom.

    Naravno, niko mi nije povjerovao. Svi kažu Azeme “stres”. A lijepo mi je rekla ona: Ne pričaj – zažalićeš.

    Prodao sam mercedesa. Ne vozim ja više noću. To je sigurno. Sad radim u firmi, razvozim brašno. Po danu.

    A je li se išta od ovog stvarno dogodilo? Možda sam sve sanjao od umora.
    Al’ svaki četvrtak u ponoć, telefon mi zavibrira. Nepoznat broj. Ne javljam se.
    Možda me ona i dalje čeka kod stare pruge…

    Iz predanja: U kalesijskom kraju stare nane pričaju da “žena u bijelom na pruzi” dolazi po dug. Ne traži tvoje pare – traži da šutiš. Ko progovori, ostane i bez para i bez pameti. Neki kažu da je to duša mlade koja je poginula na pruzi pred svadbu. A pare? Pare nikad nisu bile stvarne. Samo iskušenje.

    Početna strana

  • ,,Ja bih se ženio, babo”

    ,,Ja bih se ženio, babo”

    Selam, babo.Dođoh, da te pitam nešto. Red je.

    Sjeo sam evo ovdje na ovu dasku . Zemlja još malo vlažna, kiša je padala jučer. Neka. Navik’o sam. Fališ mi, babo. Ne onako kad nekom fališ jedan dan, pa prođe. Nego svaki dan sve više. Kako sam stariji, sve više shvatam koliko te nema.

    Znaš, kontam često ono naše odrastanje. Moje, bez tebe. Ti ode, a ja ostah dječak. Sjećaš se kad si mi prvi put dao kosu u ruke? Imao sam dvanaest godina. Rekao si: “Drži, sine, muški se tako uči.” Ja je jedva drž’o. Ti si se smijao, al’ onako ponosno. E pa sad kosim sam, babo. I kuću sam pokrio prošle godine. Sam. Materijal skup, majstori još skuplji, pa ja zasuk’o rukave. Onaj tvoj stari alat u šupi još stoji, nisam ga dao. Popravljam s njim sve.

    Pitaš me za hadžiju Omera? Živ je, samo malo onemoć’o.

    Eh, znam ja što pitaš za Omera! Hoćeš da pitaš da li se sjećam kad si me istuk’o ko vola u kupusu kad sam s jaranima potrg’o vriježe od krastavaca. Nisam, babo, bogami više nikad išao u zijan, još osjećam da mi bridi guzica od onog pruta. Al’ neka je, zaslužio sam.

    A svakodnevnica… šta da ti pričam, ista priča ko i kod svakog. Ustani u šest, pos’o, gužva, šefovi, računi. Post’o sam inžinjer, babo. Jesi čuo? Inžinjer. Znam, smiješ se. Sjećaš se kad sam u srednjoj govorio da mrzim matematiku i da ću biti vozač kamiona? E pa zagrij’o sam stolicu. Noćima učio. Onaj dan kad sam diplomirao, tražio sam te pogledom u publici. Svi viču, slikaju se sa svojima, a ja… ja gledam u ona vrata i čekam da ti uđeš. Nisi uš’o. Al’ sam diplomu prvo donio ovdje tebi, pa kući. Da vidiš.

    Naučio sam i kuhati. Nemoj se smijati, ozbiljno. Naučio sam onaj tvoj grah. Nije ko tvoj, al’ blizu je. Auto me zeza onaj stari Golf. Svaki mjesec nešto novo. Jedan dan upali, drugi neće. Sinoć opet nije htio. Otvorim haubu, gledam u motor ko da nešto znam, a pojma nemam. Pa se sjetim tebe, kako si ti samo oslušnuo i rek’o: “Ma to mu je to.” Fali mi to, babo. Fali mi da neko samo kaže “to mu je to” i da ja znam da će biti dobro.

    A mati… e, o materi da ti pričam.

    Ona je stijena, babo. Prava stijena. Nije te prežalila, da znaš. Ne priča puno o tebi, šuti. Nije nikad, nikad zaplakala pred nama. Ni na dženazi, ni poslije. Ja gledam u nju, a ona gleda kroz prozor. Jaka je, na tebe je povukla. Al’ čujem je, babo. Boga mi je čujem. Noću, kad misli da svi spavamo, čujem je iz sobe. Tiho plače. Pokrije se jorganom da je ne čujemo. I ja tad stanem ispred vrata i ne znam šta da radim. Da uđem, da je zagrlim? A šta da joj kažem?

    A ja… ja, babo, bogami nisam plak’o. Ni kapi. Stojim na onoj dženazi, svi plaču, a ja steg’o zube. Sjećaš se šta si mi rek’o kad sam pao s bicikla i rasjek’o koljeno, a imao sam sedam godina? “Ustani, sine, muškarac ne smije plakat’.” I ja ust’o. I od tad nisam. Čitav život guram tako. Stegnem i guram dalje. Je l’ tako trebalo, babo?

    Šta kažeš? Da sam treb’o pustit’? Ma znam… Sad kad sam ovoliki, znam da muškarac i te kako treba zaplakat’. Samo da mi je neko to rek’o ranije. Al’ dobro je. Naučio sam.

    Nego, da ti kažem ono glavno zašto sam doš’o.

    Nije samo da se požalim. Zagled’o sam curu, babo. Lejla se zove. Iz Kalesije je, al’ studirala sa mnom u Tuzli. Lijepa je, babo, da je ne smiješ pogledat’ dugo, zaslijepi. Al’ nije to. Pametna je. Vrijedna. Zna šta hoće. I poštuje… znaš, poštuje ove naše stvari, običaje, kuću. Kad sam je prvi put doveo da vidi mater, mati je poslije rekla: “Sine, ova ti je ko za tebe rođena.” A znaš mater, ona to ne govori tek tako.

    I volim je! Ne komplikuje. Radimo zajedno, smijemo se glupostima, pravimo planove. Pričamo o stanu, o djeci… o svemu onome o čemu sam mislio da nikad neću pričati.

    I zato sam te doš’o pitati. Imam ja jarana dosta, hvala Bogu. Za otići na kafu, za roštilj, za pomoći oko auta. Al’ jarani ko jarani, babo. Za ovo se ne pita jaran. Za ovo se pita babo!

    Ja bih se, babo, oženio sa Lejlom. Hoću da budem čovjek ko ti. Da moja djeca jednog dana pričaju o meni ko ja o tebi. Pa eto, šta ti misliš? Je l’ vrijeme? Je l’ red da te pitam za blagoslov?

    Znao sam. Znao sam da ćeš reći “samo naprijed, sine”. Vidio sam ti to u očima. Uvijek si mi tako govorio, bez riječi. Kad mi je trebalo najviše.

    E moj babo. Sad moram ići. Lejla me čeka dole na parkingu, nije htjela da smeta. Rekla je: “Idi ti sam, to je vaš razgovor.” Eto kakva je. Moram je upoznati s tobom uskoro.

    Samo da ti još malo sredim ovdje…

    Da malo počupam ovu travu što je izrasla oko nišana, da poravnam zemlju. Posadit ću dva cvijeta – bijeli ljiljan i jedan crveni karanfil.

    Eto. Nek’ ti miriše. Jedan od mene, jedan od Lejle.

    Čuvaj nam se.

    Vidimo se uskoro, babo moj.

    Početna stranica

  • Narodni Folklor Bosne i Hercegovine: Šapat Tradicije i Duh Vremena

    Narodni Folklor Bosne i Hercegovine: Šapat Tradicije i Duh Vremena

    Bosna i Hercegovina, zemlja protkana rijekama i planinama, oduvijek je bila raskrsnica civilizacija, kultura i naroda. Kroz vijekove, na ovom su se tlu preplitale priče, običaji, melodije i boje, stvarajući jedinstven mozaik koji danas nazivamo narodnim folklorom. To nije skup starih navika; to je živa duša naroda, ogledalo njegove historije, radosti i tuge, ispričano kroz pjesmu, igru, odjeću i svakodnevni život.

    Realistična fotografija grupe mladića i djevojaka u autentičnim narodnim nošnjama Bosne i Hercegovine, koji stoje ispred tradicionalne bijele kuće sa drvenim gredama na sunčan dan. Muškarci nose bijele košulje, crne prsluke i crvene fesove, dok djevojke nose vežene prsluke i duge, šarene suknje.

    Običaji: Od sijela do slave, život protkan tradicijom

    Bosanski običaji su priča za sebe, duboko ukorijenjeni u zemlju i vjeru, ali uvijek otvoreni za utjecaje i prilagodbe. Od rođenja do smrti, svaki je životni ciklus bio obilježen posebnim ritualima i vjerovanjima. Sijela, nekada centralno mjesto društvenog života, okupljala su komšije i prijatelje u dugim zimskim noćima. Uz pucketanje vatre, prele su se vuna i pričale priče, pjevale se pjesme i rađale ljubavi. To su bili trenuci kada se prenosilo znanje, mudrost i tradicija s koljena na koljeno, a stariji su s ponosom dijelili svoje uspomene i savjete.

    Svadbeni običaji, bogati i raznoliki, varirali su od regije do regije, ali su uvijek slavili zajednicu i novi početak. Od prosidbe i ašikovanja, preko djevojačke večeri i svadbenog veselja, do prenošenja mlade u novi dom – svaki je korak bio ispunjen simbolikom, pjesmom i veseljem. Nije rijetkost ni danas naići na tragove tih starih običaja, posebno u ruralnim krajevima, gdje se još uvijek čuva autentičnost i ljepota tih drevnih rituala.

    Odijevanje: Nošnja kao priča o identitetu

    Narodna nošnja Bosne i Hercegovine nije samo odjeća; to je platno na kojem je ispisana historija, status, regija i identitet. Svaki vez, svaki ornament, svaka boja nosi svoju priču. Od teških, bogato vezenih nošnji iz centralne Bosne, preko jednostavnijih, ali elegantnih hercegovačkih, do onih koje su nosili stanovnici gradova – svaka je imala svoju specifičnost.

    Ženske nošnje su često bile raskošnije, sa dugim košuljama od lana ili konoplje, bogato ukrašenim jelecima (fermenima ili ječermama), pregačama i maramama. Muške nošnje su, s druge strane, bile praktičnije, ali jednako prepoznatljive, sa širokim gaćama, košuljama i prslucima. Materijali su se tkali ručno, a vezovi su bili prava umjetnička djela, često prenošeni s majke na kćer. Nositi narodnu nošnju značilo je nositi dio svoje historije, ponosno pokazivati svoje korijene i pripadnost .

    Igre: Kolo kao krug života

    Kolo je više od igre; to je simbol zajedništva, jedinstva i neprekinutog kruga života. U Bosni i Hercegovini, kolo ima bezbroj varijacija, svaka sa svojim koracima, ritmom i pričom. Od živahnih kola koja se igraju na livadama i proslavama, do onih sporijih, dostojanstvenijih, koja prate vjerske obrede – kolo je uvijek okupljalo ljude. Držanje za ruke, sinkronizirani pokreti i zajednički ritam stvarali su osjećaj pripadnosti i snage. Nije bitno da li je to “Glamočko kolo” bez muzike, “Kozaračko” koje diže prašinu, ili neko drugo, manje poznato – svako kolo nosi u sebi duh naroda i njegovu neuništivu volju za životom .

    Realistična fotografija grupe mladih ljudi u tradicionalnim bosanskim narodnim nošnjama. Tri mladića nose bijele košulje, tamne prsluke i crvene fesove, dok tri djevojke nose bogato vezene prsluke i marame. Grupa pozira u sunčanom vrtu ispred autentične starinske bosanske kuće sa drvenim krovom.

    Muzika: Sevdalinka – duša Bosne

    Ako je Bosna i Hercegovina imala glas, to bi bio glas sevdalinke. Sevdalinka, ili sevdah, nije samo pjesma; to je emocija, uzdah, priča o ljubavi, čežnji, tuzi i radosti. Nastala u gradskim sredinama tokom osmanskog perioda, sevdalinka je postala sinonim za bosansku dušu. Njene melodične linije, često ukrašene melizmima, i tekstovi koji govore o neuzvraćenim ljubavima, ljepoti prirode i prolaznosti života, diraju u srce svakog ko je čuje .

    Uz sevdalinku, često idu i tradicionalni instrumenti poput saza, harmonike, violine i gitare. Saz, drevni žičani instrument, posebno je vezan za sevdalinku, dajući joj onaj prepoznatljivi, melankolični zvuk. Kroz sevdalinku su se prenosile generacije osjećaja, a i danas, kada se čuje njen prvi ton, zastane dah i otvori se srce za priču koju nosi .

    Zaključak: Čuvari baštine

    Narodni folklor Bosne i Hercegovine je neprocjenjivo blago koje svjedoči o bogatoj historiji, otpornosti i kreativnosti naroda. Od običaja koji nas povezuju s precima, preko nošnji koje pričaju priče, igara koje slave zajedništvo, do sevdalinke koja pjeva o duši – sve to čini neraskidivi dio identiteta. Čuvati i njegovati ovaj folklor znači čuvati sebe, svoje korijene i svoju budućnost. Jer, kako kaže stara narodna mudrost, narod koji zaboravi svoju tradiciju, zaboravio je i sam sebe.

    Početna stranica

    Reference

    [1] Bosanska tradicionalna/narodna nošnja –

    [2] Narodne nošnje Bosne i Hercegovine | Sehara –

    [3] Igre iz Istočne Hercegovine – Kolo i Folklor –

    [4] Sevdalinka –

    [5] Sevdalinka –

    [6] Postanak Muzike – Instrumenti Prvobitne zajednice –

  • Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić: Posljednji šapat Bosne i vječna legenda

    Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić: Posljednji šapat Bosne i vječna legenda

    U srcu Bosne, gdje se historija isprepliće s mitom, a stijene šapuću priče davnih vremena, živi sjećanje na jednu od najznačajnijih, a ujedno i najmističnijih figura bosanskog srednjovjekovlja – kraljicu Katarinu Kosaču-Kotromanić. Njena priča nije samo suhoparni niz historijskih datuma i političkih previranja; to je ep o ljubavi, gubitku, vjeri i neprekinutoj vezi s narodom koji je i danas, stoljećima nakon njenog odlaska, pamti kao majku, zaštitnicu i vječnu inspiraciju. Zakoračimo zajedno u svijet gdje se stvarnost i predanje stapaju, otkrivajući misteriju posljednje bosanske kraljice.

    Historija uklesana u sudbinu: Od Blagaja do Rima

    Rođena oko 1424. godine u Blagaju, u uglednoj porodici Kosača, Katarina je od malih nogu bila predodređena za život ispunjen izazovima. Njen otac, Stjepan Vukčić Kosača, bio je moćni herceg, a njena majka Jelena Balšić. Udajom za bosanskog kralja Stjepana Tomaša 1446. godine, Katarina je postala kraljica Bosne, donoseći sa sobom ne samo plemenito porijeklo, već i snažnu ličnost koja će obilježiti jedno od najturbulentnijih razdoblja bosanske historije .

    Kraljevski dvor u Bobovcu i Kraljevoj Sutjesci bio je svjedok njenog života s kraljem Tomašem, s kojim je imala djecu Sigismunda i Katarinu. Međutim, idila nije dugo trajala. Nakon smrti kralja Tomaša i dolaska Stjepana Tomaševića na prijestolje, Bosna se suočila s neizbježnom prijetnjom Osmanskog Carstva. Godine 1463., padom Bosne, kraljica Katarina je doživjela najveću tragediju – gubitak svoje djece, koja su odvedena u ropstvo i islamizirana .

    Njen bijeg iz opkoljenog Bobovca, preko Fojnice, Konjica i Stona, sve do Dubrovnika, a potom i Rima, nije bio samo fizičko putovanje, već i simbolički put očaja i nade. U Rimu je provela ostatak života, boreći se za oslobođenje Bosne i povratak svoje djece, ostavljajući oporuku kojom je Bosnu i Hercegovinu ostavila u nasljedstvo svojoj djeci pod uvjetom da se vrate katoličkoj vjeri, a u suprotnom papi Sikstu IV . Preminula je 25. oktobra 1478. godine i sahranjena je u crkvi Aracoeli u Rimu.

    Sudbina kraljevske djece: Izgubljeni u carstvu

    Tragična sudbina kraljičine djece, Sigismunda i Katarine, ostaje jedna od najtužnijih epizoda bosanske historije. Nakon što su ih Osmanlije zarobile 1463. godine, oboje su odvedeni u Istanbul i prešli na islam, čime su izgubili svoj kršćanski identitet i vezu s majkom .

    Sigismund Tomašević, poznat i kao Ishak-beg Kraljević (turski: Kraloğlu, što znači ‘kraljev sin’), izrastao je u osmanskog državnika. Nakon prelaska na islam, postao je pratilac i prijatelj sultana Mehmeda II Osvajača. Ostvario je zavidnu vojnu karijeru, dosegnuvši čin sandžak-bega, te je sudjelovao u brojnim osmanskim vojnim pohodima, uključujući Bitku kod Otlukbelija 1473. godine i Osmansko-mamelučki rat . Kraljica Katarina je do kraja života pokušavala otkupiti svoju djecu, ali bezuspješno. Ishak-beg Kraljević je preminuo nakon 1493. godine, u dobi od oko 44 godine, kao posljednji poznati član dinastije Kotromanića . Važno je napomenuti da Isa-beg Ishaković, osnivač Sarajeva, nije bio njegov sin, unatoč nekim modernim nagađanjima, s obzirom na značajnu razliku u godinama .

    O princezi Katarini se zna mnogo manje. I ona je, poput brata, prešla na islam. Njena sudbina nakon toga ostaje obavijena velom tajne, ali se široko prihvaća da je sahranjena pod Kral Kızı Türbe (Turbe Kraljeve kćeri) u Skoplju. Ime turbeta snažno sugerira da je riječ o islamiziranoj princezi, a Katarina je najvjerovatniji kandidat. Moguće je da je ostala neudata, jer bi udana muslimanka tog vremena bila sahranjena pod muževljevim imenom .

    Ova tragična priča o djeci, odvedenoj u tuđinu i preobraćenoj, dodatno naglašava dubinu boli i patnje koju je kraljica Katarina proživjela, boreći se do posljednjeg daha za njihovu slobodu i povratak vjeri predaka.

    Šapat vječnosti: Legende i mistika kraljice Katarine

    Ipak, Katarina Kosača-Kotromanić nije ostala samo historijska ličnost. U narodnom sjećanju, ona je postala mnogo više – dobra vila, majka, simbol otpora i vječne tuge. Legende o njoj prenose se s koljena na koljeno, obogaćujući njenu priču mistikom i dubokim emotivnim nabojem .

    Jedna od najpoznatijih legendi govori o njenom bijegu iz Bobovca. Priča se da je, kako bi zavarala progonitelje, potkovala konje naopako, ostavljajući tragove koji su Turke odveli u pogrešnom smjeru. Iako je to spasilo nju, njena djeca su, nažalost, uhvaćena . Ova legenda, puna lukavstva i očaja, svjedoči o njenoj borbi za opstanak i zaštitu porodice.

    Narodna predanja su joj pripisala i davanje imena mnogim mjestima u Bosni. Tako se priča da je Zenica dobila ime po njenom uzdahu: „Osta moja z(j)enica“, dok je planina Ozren dobila ime jer se kraljica „obazrela“ za svojom domovinom. Na putu, umorna i žedna, zabila je preslicu u zemlju, iz koje je provrio izvor, danas poznat kao Kraljičina voda . Ove priče ne samo da objašnjavaju toponime, već i duboko ukorjenjuju kraljicu Katarinu u bosanski pejzaž i kolektivnu svijest.

    Posebno dirljiva je legenda o njenom oproštaju od Bosne. Dok je bježala, zastala je na Repištima i, gledajući za sobom, izrekla riječi koje i danas odjekuju:

    „Zbogom ostaj moja Bosno slavnaI u tebi do tri dobra moja,Vode s izvora Radakovice,Ribe iz BukoviceI pšenice iz Liješnice.“

    Ove riječi, prožete tugom i ljubavlju prema domovini, postale su simbolom njene neprekinute veze s Bosnom, čak i u izgnanstvu. U Kraljevoj Sutjesci i danas žene žale za njom kao za majkom, a sjećanje na nju živi u pričama o njenoj dobroti i brizi za narod .

    Vječna majka Bosne

    Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić nije samo historijska ličnost; ona je postala arhetip bosanske majke, žene koja se bori za svoju djecu i svoju zemlju do posljednjeg daha. Njena priča, ispunjena tragedijom, ali i nevjerovatnom snagom duha, ostaje trajno urezana u bosanski narativ. Kroz legende i predanja, ona nastavlja živjeti, podsjećajući nas na bogatu historiju, duboku mistiku i neuništivi duh Bosne. Njen šapat vječnosti i dalje odjekuje dolinama i planinama, čuvajući sjećanje na posljednju bosansku kraljicu.

    Početna stranica

    Reference:

    Ishak Bey Kraloğlu – Wikipedia.

    [2] Catherine of Bosnia (princess) – Wikipedia.

    [3] Saud Grabčanović. “Biografija princa Sigismunda Tomaševića Kotromanića.” Preporod Bijeljina.

    [4] Mladen-Anto Molinar. “Legende o kraljici Katarini.” Spirit of Bosnia.

    [5] Katarina Kosača-Kotromanić – Wikipedija.

    [6] The Life of Katarina Vukčić Kosača, the Bosnian Queen (1424-1478). Spirit of Bosnia.

  • Tekija u Blagaju: Tirkizna tajna i šapat vječnosti pod hercegovačkim stijenama

    Tekija u Blagaju: Tirkizna tajna i šapat vječnosti pod hercegovačkim stijenama

    Tamo gdje se nebo spaja s okomitom stijenom visokom dvije stotine metara, a iz utrobe zemlje, uz zaglušujući huk, izvire ledena, tirkizna Buna, stoji ona – bijela, tiha i nepomična. Tekija u Blagaju nije obična građevina; ona je čuvar vremena, mjesto gdje se derviški zikr stapa sa šumom vode, a historija se neraskidivo isprepliće s legendama koje već stoljećima odjekuju pećinom. Dok stojite na njenom pragu, miris kahve i planinskog zraka miješa se s osjećajem da vas posmatraju oči iz prošlosti, pozivajući vas da zakoračite u svijet u kojem granica između jave i sna postaje tanka poput derviškog daha.

    Između zapisa i tišine: Historija uklesana u kamen

    Službeni zapisi kažu da je Tekija na vrelu Bune podignuta ubrzo nakon pada Hercegovine pod osmansku vlast, najvjerovatnije oko 1520. godine . Prvi koji je njenu ljepotu prenio na papir bio je čuveni putopisac Evlija Čelebija 1664. godine, opisujući je kao mjesto okupljanja učenih ljudi i derviša koji u tišini traže put ka Bogu .

    Kroz stoljeća, ovaj sakralno-stambeni kompleks bio je dom različitim derviškim redovima – od bektašija i halvetija, pa sve do današnjih nakšibendija. Svaki kamen, svaka drvena rezbarija u musafirhani (gostinskoj kući) svjedoči o vremenu kada je Blagaj bio kulturno i duhovno središte regije. Iako je Tekija službeno prestala s radom 1925. godine nakon smrti posljednjeg šejha Sejde Šehovića, njena duša nikada nije napustila ovo mjesto .

    Ključne informacijeDetalji
    LokacijaIzvor rijeke Bune, Blagaj (12 km od Mostara)
    Prvi spomenEvlija Čelebija, 1664. godina
    Derviški redoviBektašije, Halvetije, Mevlevije, Kaderije, Nakšibendije
    StatusNacionalni spomenik Bosne i Hercegovine

    Legenda o zmaju i plavom dervišu: Snaga ljubavi i vjere

    No, tamo gdje prestaju suhoparni historijski podaci, počinje magija. Narodna predanja govore o strašnom zmaju koji je nekada gospodario pećinom vrela Bune. Svake godine, zmaj je tražio žrtvu – najljepšu djevojku iz kraja. Kada je red došao na Milicu, kćerku hercega Stjepana Kosače, tuga je prekrila cijelu Hercegovinu .

    Tada se, poput lika iz najuzbudljivijih romana, pojavio derviš Salih, stranac iz daleke Sirije. Kažu da mu je kosa bila plava kao ljetno nebo iznad Blagaja, a srce čisto kao voda Bune. Vidjevši Milicu vezanu za stijenu, Salih se nije uplašio zmajeve vatre. Uz nadljudsku snagu koju mu je dala ljubav i vjera, pobijedio je neman, spasivši djevojku od sigurne smrti. Iz zahvalnosti, herceg mu je dao Milicu za ženu i sagradio mu Tekiju na samom mjestu pobjede. I danas, u tišini noći, neki tvrde da se u dubini pećine može čuti zmajev posljednji uzdah, dok Salihov grob u Tekiji i dalje posjećuju oni koji vjeruju u čuda .

    Misterija Sari Saltuka: Sedam kovčega i jedan svetac

    Najveća misterija Blagaja vezana je za lik Sari Saltuka, derviša-ratnika iz 13. stoljeća, čije ime nosi jedno od dva turbeta unutar Tekije. Sari Saltuk je bio figura veća od života, misionar koji je širio mir i mudrost širom Balkana.

    Legenda kaže da je pred smrt ostavio neobičnu oporuku: neka se napravi sedam (prema nekim izvorima osam) identičnih kovčega i pošalje u sedam različitih zemalja. Želio je da se nikada sa sigurnošću ne sazna gdje njegovo tijelo počiva, kako bi svaka od tih zemalja osjećala njegov blagoslov . Blagaj je jedno od tih mjesta. Da li je on zaista tu, pod teškim drvenim kuburama, ili je njegov duh samo svratio da se odmori uz zvuk vode, ostaje tajna koju stijene ljubomorno čuvaju.

    „Sari Saltuk nije bio samo čovjek; on je bio most između svjetova, simbol prisustva koje se ne može ograničiti jednim grobom.“

    Jahač u zelenom: Onaj koji je postao nevidljiv

    Postoji još jedna priča koja se šapuće među mještanima, priča o misterioznom starcu s dugom bijelom bradom koji je pred mrak projahao kroz blagajsku čaršiju na bijelom konju. Bio je odjeven u zelenu odoru, a pogled mu je bio usmjeren ka izvoru. Ljudi su ga vidjeli kako odlazi prema Tekiji, ali se nikada nije vratio.

    Te noći, Buna je naglo nadošla, potopivši sve prolaze. Starac je nestao bez traga, a narod je povjerovao da je to bio „dobri“ – svetac koji se „učinio gajb“ (misteriozno iščezao iz materijalnog svijeta). Upravo na mjestu njegovog nestanka, kaže predanje, podignuta je Tekija kao spomen na vječnu prisutnost nevidljivih čuvara .

    Realistična fotografija tekije u Blagaju u samrak,sa toplim svjetlima na prozorima dok se mistična magla izdiže iznad rijeke.

    Zaključak: Tamo gdje se duša ogleda u vodi

    Tekija u Blagaju nije samo turistička destinacija; ona je poziv na introspekciju. Dok sjedite na terasi restorana uz samu rijeku, posmatrajući kako se tirkizna voda bori s kamenjem, shvatite da su sve te legende – o zmajevima, svecima i nestalim jahačima – zapravo metafore za ljudsku potragu za smislom.

    Kada zakoračite na mekane tepihe Tekije i osjetite hladnoću starih zidova, buka modernog svijeta nestaje. Ostaje samo šapat Bune i mir koji se uvlači pod kožu. Možda nećete sresti Sari Saltuka ili vidjeti zmaja, ali ćete sigurno pronaći djelić sebe koji ste negdje usput izgubili.

    Jeste li ikada osjetili mističnu energiju Blagaja? Da li vjerujete da neki ljudi nikada ne odu, već samo postanu dio pejzaža? Podijelite svoja razmišljanja u komentarima i dopustite da legenda o tirkiznoj tajni nastavi živjeti kroz vas.

    Početna stranica

    Reference

    Vrelo Bune i Tekija Blagaj: Legende i povijest – underdreamskies.com

    [2] Legenda o nastanku blagajske Tekije: Salih i zmaj – furaj.ba

    [3] Povijest Tekije Blagaj – Službena stranica – tekijablagaj.ba

    [4] Znate li legende o nastanku tekije u Blagaju? – radiodonjivakuf.com.ba

  • Livanjski divlji konji: Simbol slobode na visoravni Kruzi

    Livanjski divlji konji: Simbol slobode na visoravni Kruzi

    Na prostranim, vjetrovitim obroncima planine Cincar, između Kupresa i Livna, odvija se prizor koji oduzima dah – stotine divljih konja, potomaka nekadašnjih radnih grla, galopiraju slobodno, prkoseći vremenu i zaboravu. Livanjski divlji konji nisu samo prirodna atrakcija; oni su živi simboli otpornosti, slobode i neukrotivog duha Bosne, utkani u pejzaž visoravni Kruzi, koja im je postala dom.

    Od radnih konja do divljih simbola: Priča o preživljavanju

    Porijeklo livanjskih divljih konja duboko je povezano s ljudskim utjecajem i promjenama u poljoprivredi. Prije pedesetak godina, s dolaskom mehanizacije, ovi su konji, koji su generacijama služili za poljoprivrednu proizvodnju, postali suvišni. Njihovi vlasnici, umjesto da ih prodaju ili zbrinu, jednostavno su ih pustili na slobodu, prepuštajući ih sudbini na prostranstvima visoravni Kruzi [1] [2] [3].

    Ono što je započelo kao čin napuštanja, pretvorilo se u fascinantnu priču o preživljavanju i adaptaciji. Konji su se, bez organizirane ljudske skrbi, morali sami boriti za opstanak. Dnevno prelaze desetke kilometara u potrazi za hranom i vodom, prkoseći nepovoljnim vremenskim uvjetima i zvijerima iz obližnjih šuma. Ipak, zahvaljujući bogatim pašnjacima i vlastitoj otpornosti, ne samo da su preživjeli, već je njihova populacija značajno porasla. Procjene iz 2018. godine govore o oko 800 grla, što je značajan porast u odnosu na 196 konja zabilježenih 2011. godine [2].

    Važno je naglasiti da, iako su potomci domaćih konja, današnji livanjski divlji konji su u potpunosti divlji. Prošlo je dovoljno vremena za smjenu generacija, a njihovo ponašanje, instinkti i način života u potpunosti su prilagođeni divljini [1].

    Visoravan Kruzi: Dom slobode

    Visoravan Kruzi, koja se prostire na oko 150 km² na nadmorskoj visini od oko 1200 metara, idealno je stanište za ove veličanstvene životinje. Nepregledni pašnjaci pružaju im obilje hrane, osim zimi kada se spuštaju u niže krajeve. Često vjetrovito vrijeme, posebno bura, pomaže u otapanju snijega, omogućavajući im pristup ispaši čak i u hladnijim mjesecima. Zanimljivo je da konji nerijetko „uđu u oblake“ kako bi izbjegli padaline, pokazujući izvanrednu sposobnost prilagodbe svom okruženju [1].

    Ovaj jedinstveni ekosistem, netaknut ljudskom rukom, omogućava konjima da žive u svom prirodnom ritmu, formirajući krda, boreći se za dominaciju i odgajajući ždrijebad u divljini. Prizor galopirajućih konja na pozadini planinskih vrhova Cincara i Šator planine postao je zaštitni znak livanjskog kraja i nezaobilazna turistička atrakcija.

    Simbolika livanjskih konja: Više od divljine

    Livanjski divlji konji predstavljaju mnogo više od puke prirodne pojave. Oni su simboli:

    •Slobode: Njihov nesputani galop preko prostranih pašnjaka evocira iskonsku želju za slobodom i neovisnošću, podsjećajući nas na ljepotu neukroćenog duha.

    •Otpornosti: Priča o njihovom preživljavanju, unatoč napuštanju i teškim uvjetima, svjedoči o nevjerojatnoj snazi prirode i sposobnosti adaptacije.

    •Prirodne ljepote: Oni su integralni dio jedinstvenog pejzaža Bosne i Hercegovine, privlačeći fotografe, ljubitelje prirode i turiste iz cijelog svijeta koji žele doživjeti autentičnu divljinu [4].

    •Ekološke svijesti: Njihovo postojanje naglašava važnost očuvanja prirodnih staništa i biodiverziteta, te potiče razmišljanje o suživotu čovjeka i prirode.

    Izazovi i zaštita: Borba za opstanak

    Iako su divlji, livanjski konji se suočavaju s brojnim izazovima. Krivolov je u prošlosti ozbiljno smanjivao njihovu brojnost, a opasnost predstavljaju i teški zimski uvjeti te nedostatak organizirane skrbi. Srećom, posljednjih godina poduzimaju se značajni koraci ka njihovoj zaštiti.

    Od 2013. godine, livanjski divlji konji su zakonski zaštićeni na lokalnom nivou [2] [3]. Planinarsko ekološko društvo „Borova Glava“ i općina Livno aktivno se brinu o njima, organizirajući prebrojavanje, osiguravajući hranu zimi i radeći na stvaranju boljih uvjeta za njihov opstanak. Postoje i inicijative za razvoj ekološkog i ruralnog turizma, s ciljem stvaranja dugoročnih temelja za očuvanje ovih jedinstvenih životinja i njihovog staništa [5].

    Međutim, zaštita livanjskih konja nije samo lokalna, već i globalna odgovornost. Njihov fenomen, rijedak u Evropi, privlači pažnju međunarodne zajednice, a brojni zaljubljenici u životinje iz cijelog svijeta pitaju kako pomoći da krdo divljih konja i dalje galopira livanjskim krajem [3].

    Poziv na akciju:

    Doživite sloboduPosjet livanjskim divljim konjima je iskustvo koje se pamti. To je prilika da se povežete s prirodom, svjedočite istinskoj slobodi i osjetite puls divljine. Bilo da ste fotograf, planinar, ljubitelj životinja ili jednostavno tražite inspiraciju, livanjski konji će vas podsjetiti na snagu prirode i ljepotu neukroćenog života.

    Jeste li ikada posjetili livanjske divlje konje? Kakav su dojam ostavili na vas? Podijelite svoja iskustva u komentarima i pomozite nam da priča o ovim veličanstvenim bićima nastavi živjeti.

    Početna stranica

    Reference

    Povijest divljih konja – Livno Wild Horses – livnowildhorses.com

    2.Livanjski divlji konji – Wikipedija – hr.wikipedia.org

    3.Livanjski divlji konji i zakonom zaštićeni | Turizam – Al Jazeera Balkans – balkans.aljazeera.net

    4.Porijeklo livanjskih divljih konja ima veze s utjecajem … – Instagram – instagram.com

    5.Livno pokreće veliku studiju za spas divljih konja i razvoj turizma – jutarnji.hr

  • Dođ’ doveče, dilberče

    Dođ’ doveče, dilberče

    Da se razumijemo odmah: kakvo crno “ja povedoh bijelo janje sa sobom” k’o da sam pjesnik. Ma jok, bolan.

    Babo me taj dan naruži: “Ahmede, haj’der napoj ono stado prije nego sunce opali, da ne crkne žedno!” E sad, zamisli ti mene, momka u naponu, da sevdišem Aiši i pričam: “Evo me, došao sam da napojim 17 ovaca i 2 ovna, pa usput svratio”. Pa ne ide, brate. Nije romantično.

    Zato sam u pjesmi slag’o. Uzeo jedno janje za povodac, k’o bajagi fol, i pravac Bembaša. Nek raja misli da sam nježan čoban. A ja samo gledao kako da zbrišem od stada i stanem pod njen pendžer.

    Kad ja pođoh na Bembašu, na Bembašu na vodu

    Elem, Sarajevo beharom zamirisalo, a ja vucem ono janje k’o teret. Ono bleji, ja psujem u sebi. “Šuti, nesrećo, nije tebi babo namijenio sudbinu nego meni.” A janje k’o janje – stade kraj Miljacke, napoji se, i onda me pogleda k’o da kaže: “Eto, ja svoje završio, haj’mo mi sad kud si ti naumio.”

    A ja naumio pod demirlji pendžer. Sve djevojke Bembašanke k’o puce na kapiji, kikot do neba. A moja Aiša gore, sama. Ne miješa se s mahalom. Stoji na visoku pendžeru, pa k’o da s neba gleda. Sunce joj u kosi, a meni klecaju koljena.

    Janje u tom trenu – da izvineš – kenja nasred kaldrme. Cura s kapije prsnu u smijeh. Ja propadoh u zemlju. Eto ti romantike.

    Ja joj rekoh, dobro veče, djevojče

    Nekako skupih hrabrost i dobacih. Glas mi puk’o k’o u dječaka. “Dobro veče, djevojče.” Ma kakvo djevojče, k’o da prodajem jabuke na pijaci.

    A ona se nasloni na demire, pogleda prvo mene, pa janje, pa opet mene. I nasmija se. Ne meni – nama dvojici budala. I onda reče, tiho da se Miljacka utiša: “Dođ’ doveče, dođ’ doveče, dilberče.”

    Meni srce odletje u nebesa. Janje povuče, ja poletjeh za njim kući k’o da me vila nosi. Zaboravih i stado, i babu, i sve.

    Ja ne odoh istu večer, već ja odoh sutra dan

    E tu sam se zajebo. Vratio se kući, babo me čeka s prutom: “Gdje je stado, nesrećo jedna?” Ja zaboravio i napojiti i vratiti. Stado samo došlo pred avliju, žedno k’o zemlja. Dok sam ja smirivao babu, dok sam lagao da je janje pobjeglo pa sam ga tražio… prođe akšam. Prođe jacija.

    Rekoh: “Ma zvala me, neće pobjeći. Bolje da se naspavam, pa sutra k’o insan – obrijan, namirisan, s ružom iz Izetove bašče. Da ne ispadnem čoban pred curom.”

    Budala. Budala nad budalama. Jer dok sam ja planirao biti dilberče, drugi je već bio mladoženja.

    Ali moja mila draga, za drugog se udala

    Sutradan ja pod pendžer – janje ne vodim, neka ga babo vodi. Ruža u ruci, brk namazan, ječerma nova. A na vratu peškir. Bijel. Svatovski.

    Komšija Huso me satjera u ćošak: “Šta ti je, bolan Ahmede? Aišu jutros dali za Salihovog iz Vratnika. Ti sinoć nisi doš’o, a stari ne čeka. Reče: ko je isprosi u akšam, njegova je u sabah.”

    Meni ruža ispadne. A u glavi mi samo zvoni: dođ’ doveče. Pa nisam doš’o, eto. Doš’o Salihov. On nije vodio janje. On doveo dva vola i miraz.

    I šta ću? Stojim k’o ukopan. Prolazi nana s kapije i dobaci: “E moj Ahmede, da si barem ono janje poslao umjesto sebe, možda bi te čekala.”

    Pouka za raju

    I tako ja osta bez Aiše, a babo bez pola stada jer sam ga sutradan u sevdahu zaboravio zatvoriti. Sad kad me pitaju što sam vodio janje na Bembašu, ja kažem: “Ma kakvo janje, bolan. Babo me natjer’o. Al’ haj’ ti sevdiši pa reci ‘išao sam napojiti stoku’. Odmah si papak.”

    Zato je u pjesmi ostalo janje. Ljepše zvuči. A istina? Istina je da sam bio čoban koji je mislio da je vrijeme ovca pa će čekati.

    Bembaša i dalje teče. Aiša i dalje negdje veze, al’ za drugog. A ja? Ja više ni janje ne smijem povesti kroz čaršiju. Jer svako me pita: “Jel’ opet kasniš, Ahmede?”

    Početna stranica

  • Žute dunje Carigradske

    Žute dunje Carigradske

    Miris neostvarenog sna: Fatmina ispovijest

    Kažu da sevdah ulazi kroz oči, a nastanjuje se u srcu. Moj sevdah je imao ime – Ibrahim. Imao je i miris – miris konja, dalekih puteva i one jedne crvene jabuke koju mi je, krišom, proturio kroz pukotinu avlijskog zida. U toj jabuci bila je sva njegova ljubav, sva njegova obećanja i sav moj svijet.

    Dok sam stajala u avliji, skrivena sjenama starih dudova, slušala bih bat kopita njegovih konja. Ibrahim je bio kiridžija, čovjek od puta, ali za mene je bio jedini put koji sam željela slijediti. Naši su se pogledi sretali petkom, poslije džume, u onom kratkom trenu kada se mahala umiri, a duše progovore bez riječi. Njegov selam bio je tiši od šapata, a meni je zvučao glasnije od svih ezana.

    “Čekaj me, Fatma,”

    Rekao je onog dana kada je karavan kretao za Solun. “Donijeću dukate, donijeću sreću. Samo me čekaj.”

    I čekala sam. Prvih šest mjeseci mjerila sam po dužini sjenki na kaldrmi. Svaki put kad bi kapija zaškripala, srce bi mi poskočilo, misleći da je on. Ali mahala je bila brža od njegovog povratka. Zli jezici, ti nevidljivi dušmani što se hrane tuđom nesrećom, počeli su opsjedati moga oca. Govorili su mu da sam previše lijepa da bih čekala skitnicu, da Ibrahim nema ni kućišta ni borišta, da će me ostaviti samu u blatu dok on ganja bijeli svijet.

    Zabranjena ljubav

    Moj otac, čovjek čvrst kao hercegovački kamen, pokleknuo je pod tim šapatima. “Zaboravi ga, kćeri,” rekao mi je jedne večeri, ne gledajući me u oči. “Njegov je dom sedlo, a tvoj mora biti čvrst krov. Nećeš za njega.”

    Tada je u meni nešto puklo. Nije to bio krik, već tišina koja boli više od svake rane. Nisam se svađala. Ljubav nije bolest koja te obori u postelju s groznicom; to je tiha vatra koja te polako pretvara u pepeo. Prestala sam osjećati glad. Hrana je imala ukus zemlje, a voda gorčinu pelina. San me obilazio u širokom luku, a soba je postala moj cijeli svijet.

    Ležala sam i gledala u drvene grede, brojeći čvorove u drvetu kao što sam nekad brojala Ibrahimove korake. Majka je plakala nad mojim uzglavljem, dovodila učene ljude, palila trave… ali niko nije mogao izliječiti ono što nije bilo od ovoga svijeta. Moja duša je bila na putu, negdje između Soluna i naše ulice, tražeći Ibrahima.

    Jednog jutra, kada je snaga u meni bila tanja od paukove mreže, osjetila sam neopisivu želju. “Majko,” prošaputala sam, a glas mi je zvučao kao eho iz dubokog bunara. “Daj mi žute dunje… žute dunje iz Stambola.”

    Nisam željela voće. Željela sam dokaz

    Znala sam da će vijest o mojoj želji stići do njega, gdje god bio. Ako donese dunje, donijet će sebe. To je bio moj posljednji poziv upomoć, moja posljednja nada da ljubav može pobijediti daljinu i ljudsku zlobu.

    Prošla je prva godina. Svaki miris jeseni donosio je novu bol. Gledala sam dunje u našim baštama, ali one su bile domaće, obične. Ja sam čekala one stambolske, one koje mirišu na Ibrahimovu ljubav. Druge godine, dušmani su postali glasniji. “Zaboravio te,” šaputale su komšinice preko ograde. “Našao je drugu u Stambolu, ljepšu i bogatiju.” Majka ih je tjerala, ali njihove riječi su ostajale u zraku kao teška magla.

    Treće godine više nisam imala snage ni da gledam kroz prozor. Moje tijelo je postalo providno, a oči upale, tražeći samo jedan lik u mraku. Počela sam sanjati dunje. Bile su žute, sjajne, mirisale su na slobodu i na Ibrahima. U tim snovima, on bi me držao za ruku i govorio da je blizu.

    Posljednja želja

    “Ako umrem,” rekla sam majci posljednjeg dana, “nemojte me žaliti. Samo mi stavite jednu žutu dunju na mezar, da me on nađe kad se vrati. Da zna da sam ga čekala do posljednjeg daha.”

    Osjetila sam kako se hladnoća uvlači u moje kosti, ali ne ona od zime, već ona koja donosi smiraj. Čula sam glasove u daljini i suze onih koji su me okruživali. Moja duša je polako napuštala ovo umorno tijelo, uzdižući se iznad svega, tražeći onaj jedan zembil sa žutim dunjama.

    I baš tada, u onom trenutku kada se svjetovi dodiruju, čula sam krik. Bio je to njegov glas – promukao, slomljen, pun očaja koji se ne može opisati. “Ljudi, stanite!” vikao je. Čula sam prosipanje dunja po kaldrmi, tupi zvuk voća koje udara o zemlju. Osjetila sam njegov poljubac na svom hladnom čelu i jednu vrelu suzu koja je bila toplija od svega što sam doživjela u posljednje tri godine.

    Ibrahim je stigao. Kasno za život, ali na vrijeme za vječnost. Moja želja je ispunjena – donio je žute dunje, donio je sebe. Sada, dok ležim pod bosanskom zemljom, ne osjećam tugu. Svake jeseni, miris dunja koje on ostavlja na mom mezaru podsjeća nas da sevdah nikada ne umire. Rastavili su nas ljudi, rastavio nas je Stambol, ali nas je spojila jedna pjesma i miris žutih dunja.

    Aman, aman… ljubav je jača od smrti, ali je miris dunja taj koji čuva tajnu o nama.

    Ova priča nastala je po motivima tradicionalne bosanske sevdalinke “Žute dunje Carigradske”. Sevdalinka je usmeno narodno blago Bosne i Hercegovine, a njeni autori ostali su nepoznati.

  • Ljubobomorna žena i pjesnik

    Ljubobomorna žena i pjesnik

     

     Umor ili ljubomora – šta je teže?

     

    U mahali podno Gradačca, gdje svako zna kad komšija pristavi kahvu, a kamoli ko koliko puta… desila se priča koja se i danas prepričava uz prvu jutarnju kahvu.

    Sjedio je mudri dedo Osman u avliji, pod starom trešnjom. Pred njim džezva, fildžani i unuka Ajla koja mu brižno namješta jastuk. Taman da odrijema poslije ikindije, kad na kapiji eto ti nje – Lejla. Mlada, lijepa, ali podočnjaci joj „do poda“. Selam nazva i sjede, a ruke joj drhte dok pokušava popraviti maramu.

    „Hajde sjedi, kćeri Lejla. Da nisi opet sanjala one čudne snove?“ našali se dedo, pokušavajući razbiti led.

    „Kamo sreće da su snovi, efendija“, uzdahnu ona teško. „Moj Tarik… znaš ga, onaj hromi programer što radi od kuće. Danju je miran k’o bubica, kuca po onom laptopu, ne čuješ ga da je živ. Ali čim padne noć i kad poželi ono što muževi od žena žele – pretvori se u Šekspira!“

    Osman se zakašlja na kahvu, a Ajla iza ćoška načulji uši, ne želeći propustiti ni riječi.

    „Ne kaže on ‘hajde, ženo’. Jok. On će meni: ‘Lejla, dušo, hajdemo raditi stvari koji jačaju međuljudske veze i zadovoljava Gospodara…’ A između uzdisaja mi nabraja: ‘Da mi podariš hrabre sinove  i čestite kćeri!’ I taman kad drekne: ‘Istina je došla!’ – ja znam da je gotovo. Ali efendija… četiri puta. Svaku noć. Četiri!“

    U tom momentu na avlijskim vratima proviri komšinica Senada. Ona što sve zna i svaku čorbu zaprži.

    „Ma ja sam čula sinoć neku dreku, rekoh Amini: il’ Tariku opet proradio poetski ventil, il’ Lejli ispao ibrik“, dobaci Senada i zajedljivo se nasmija.

    Za njom uđe i Amina, razvedena frizerka, uvijek namirisana i u helankama koje više otkrivaju nego što pokrivaju.

    „Da je meni takav muž, ne bih se ja žalila, Lejla bona“, namignu ona. „Ja svog bivšeg molila jednom mjesečno, i to samo ako je derbi prošao kako treba.“

    Lejla prevrnu očima: „Lahko je tebi, Amina. Ti nemaš dvije udovice preko puta što mu svako jutro donose pitu ‘da se oporavi’.“

    A istina je bila poznata cijeloj mahali. Otkako je Tarik slomio nogu spašavajući mačku sa drveta, postao je lokalni heroj. Udovica Emina, 38 godina, vlasnica cvjećare, svako jutro bi svratila: „Tariče, dušo, donijela sam ti zeljanicu, domaća je, da povratiš snagu.“

    A tu je bila i Melisa, 41-godišnja instruktorica joge, udovica već pet godina: „Tarik, radimo li one vježbe za cirkulaciju što sam ti pokazala? Mogu navratiti večeras da utvrdimo gradivo…“

    Tarik bi samo crvenio i još jače kucao po laptopu. Ali Lejla je vidjela kako ga gledaju – k’o mačke kajmak.

    „Vidiš, dedo“, nastavi Lejla, „umor me ubija. Oči ne sklapam. Po danu vodim onaj svoj mali biznis s nakitom, noću glumim u Tarikovoj poeziji. Ima li kakav način? Nešto? Da ga malo… smirim?“

    Dedo Osman se zamisli, prođe rukom kroz svoju bujnu kosu, pa reče polako:

    „Ima lijeka, kćeri. Najboljeg. Oženi ga s još jednom. Ili dvije. Emina pravi dobre pite, Melisa zna jogu. Podijeli teret, pa ćeš se naspavati k’o čovjek.“

    Nastade tajac. Čak i Senada zašutje. Amina prestade čačkati nokte. Lejla ustade polako, ispravi leđa, a oči joj sijevnuše jače od ljetne munje:

    „Jeste li vi normalni, dedo Osmane?! Pa radije ću ja umrijeti od iscrpljenosti nego da mi Emina mijesi pite u mojoj kuhinji! Radije ću svaku noć slušati ‘Istina je došla!’ nego da mi Melisa u mojoj avliji radi ‘pozdrav suncu’ u helankama! Nek’ crknem umorna, ali moja je postelja i moj je pjesnik!“

    Lupila je fildžanom o sto i izletjela iz avlije k’o furija.

    Senada se poče ibretiti od čuda: „Uuu, ala je pukla.“ (Iako bi u mahali prije rekli: *Tobe jarabi, šta joj bi*).

    Amina slegnu ramenima: „Jašta je. Ja bih joj ga preko noći preotela.“

    Dedo osman se samo nasmija i dobaci unuci: „Zapiši, dijete. Čovjek svoj umor nekako i pregura. Ali tuđu ruku na svome – to duša ne prašta.“

    Iste noći, tačno u 2:47 h, cijela mahala je čula Tarika kako viče: **‘Istina je došla!’**

    A Emina i Melisa su u svojim sobama prevrtale jorgane i psovale Lejlinu sreću. Sutradan je Lejla prošla kroz čaršiju s novim podočnjacima, ali s osmijehom od uha do uha. Jer zna ona: bolje i ne spavati, nego spavati sama dok ti se druga smješka na jastuku.

     

    Mahalska pouka:

    Komšinica će ti prva donijeti pitu kad si bolesna, ali i prva se ponuditi da ti „pričuva“ muža kad si umorna. Zato, čuvaj ono svoje. I umor i pjesnika. Jer ljubomora ne boli u leđima – boli u duši. A za dušu nema kreme od kamilice.

  • Čiji je sin, majka mu stara?!?

    Čiji je sin, majka mu stara?!?

    Postoji jedna stara, žuljava dilema što se po bosanskim avlijama prepričava uz kahvu i rahatlokum. Nema je u udžbenicima prava, ali ima je u svakoj mahali gdje ljudi dišu, griješe i praštaju. Evo kako je pričao rahmetli dedo Salko kad bi se komšiluk skupio kod njega na sijelo.  

    Priča o Avdi, Fadili i hadžiji Sulejmanu

     

    Bilo jednom, ne tako davno, negdje kod Doboja, živio Avdo . Siromašan k’o poljskii miš, ali pošten i vrijedan. Oženi se Fadilom, kćerkom Muje , čija je kuća bila na glasu – i po ljepoti djevojaka i po inatu.  

     

    Svadba prođe, medeni mjesec još svom punom zamahu, kad Avdo reče Fadili:  

    “Dušo, nemere se živjet od ljubavi . Idem ja u Njemačku, trbuhom za kruhom. Za godinu dana eto me, ni dan prije ni dan poslije. Čuvaj kuću i obraz.”  

     

    I ode Avdo na bauštelu u Minhen. Fadila osta sama u kući s Avdinom nanom Zlatom, starom k’o paučak, ali oštrom na jeziku.  

     

    Fadila svako jutro na pijacu u Gračanicu. Pazaruje luk, krompir, da se ima šta spremit’ nani. Na istoj toj pijaci svako jutro parkira se crni Mercedes, blješti k’o da je od zlata saliven. Iz njega izlazi hadžija Sulejman , udovac, bogat k’o beg, a sam k’o panj. Fabrike po Tuzli, stanovi po Sarajevu, a u srcu pustoš.  

     

    Vidi Sulejman Fadilu – mlada, stidna, u dimijama, nosi ceker težak k’o grijeh. Jedno jutro spusti prozor:  

    “Fadila, bona, haj’ da te povezem. Što ćeš se mučit’ pješke uz onoliku uzbrdicu do Mehmedovića?”  

    “Ma jok, hadžija, hvala. Navikla sam ja”, odgovori Fadila i obori pogled.  

     

    Ali Sulejman uporan. Sutra opet, prekosutra opet. Mic po mic, Fadila poče ulazit’ u auto. Prvo do kapije, pa do kuće, pa na kahvu. Nana Zlata nešto gunđala, ali stara, ne izlazi iz kuće, ne vidi.  

     

    Kahva postade ručak u motelu “Konak” na jezeru Hazna. Ručak postade večera. A samoća je, braćo moja, opasan jaran. Iz prijateljstva se rodi bliskost, iz bliskosti sevda. I rodi Fadila sina – lijepog k’o slika, dade mu ime Harun.  

     

    Hadžija Sulejman odlijepi. Napravi sobu u vili, kupi kolijevku od orahovine, dadilju iz Dubrava. Fadila svaki dan kod Haruna – doji ga, pjeva mu “Spavaj, sine, san te prevario”. Pa kući, nani Zlati kuha ručak i pravi se da je sve po starom.  

     

    Avdo se vraća, a belaj počinje

     

    Tačno na godinu, kucnu Avdo na vrata. Kofer pun poklona, pare ušivene u postavu. Nana Zlata zaplaka, a Fadila blijeda k’o krpa.  

     

    “Šta ti je, Fadila? K’o da si naograisala”, pita Avdo treću noć.  

     

    I puče Fadila. Sve ispriča – i za Mercedes, i za kahve, i za Haruna.  

     

    Avdo zašuti. Zapali cigar, povuče dim k’o da mu je zadnji. Nana Zlata već uzela tespih, čeka da sune kletva. Kad Avdo diže glavu:  

    “Pa to je naš sin, Fadila. Krv nije voda. Idi donesi dijete kući. Njegovo je kol’ko i moje. Ja sam ti muž, ti si meni žena. Šta bilo – bilo.”  

     

    Fadila odleti hadžiji Sulejmanu:  

    “Avdo se vratio. Došla sam po Haruna.”  

     

    Hadžija skoči k’o oparen:  

    “Ne dam! U mojoj je kući rođen, ja sam ga prvi uzeo u ruke, ja sam mu dao ime! Moj je Harun, pa nek se nebo sruši! Vidimo se na sudu!”  

     

    Pred kadijom: tri bosanske logike

     

    I završi sve kod kadije Jusufa u Gračanici, čovjeka koji je 40 godina presuđivao i razvode i međe i ukradene kokoši.  

     

    Avdo ustade prvi. Reče:  

    “Časni sude, zemlja je moja. Kad sam išao u Njemačku, ostavio sam Fadili njivu. Kiša pala, vrijeme sijanja došlo, ja kasnim. Ona dala drugom da posije. Halal mu nadnica, ruke mu se pozlatile. Ali kad žito uzre – čije je? Onoga čija je njiva! Tako je bilo otkad je svijeta i vijeka u Bosni. Harun je moj, jer je Fadila moja žena, moja njiva.”  

     

    Hadžija Sulejman udari šakom o sto: 

    “Kadijo, ja ću po svom. Našao sam ja praznu kutiju od filigrana na pijaci. Otvorim – nema ništa. Ja u nju stavim svoj dijamant, najskuplji što ga imam. Svijetli mi kuću. Sad došao Avdo i kaže ‘kutija je moja, daj mi dijamant’. More li to? Kutija može bit’ njegova, al’ dijamant je moj! Harun je moj dijamant, ja sam ga stvorio.”  

     

    Fadila obori glavu, pa prozbori, a glas joj zadrhta:  

    “Babo rahmetli mi dao kravu kad sam se udavala. Šarulja se zvala. Mlijeko je moje, od moje Šarulje. Komšija mi posudio sirilo da napravim sir. Ja napravila i sir i kajmak. Sad komšija došao i traži kajmak. More li? Nek nosi svoje sirilo, platit ću mu. Al’ kajmak je moj, jer je i krava moja. Ja sam Haruna 9 mjeseci nosila, u mukama rodila. Tijelo je moje, mlijeko je moje. Harun je moj.”  

     

    Kadija Jusuf sluša, vrti tespih, znoji se pod ahmedijom. Gleda u zakone – u zakonu piše da je otac muž majke. Gleda u šerijat – dijete pripada postelji. Gleda u lica – troje ljudi slomljenih, a dijete ni krivo ni dužno.  

     

    Kažu da je kadija te noći spakovao ćebe i štap, ostavio pečat na stolu i otišao u tekiju  u derviše. Vele: “Lakše je s Bogom divanit’ nego ljudima pravdu krojit’.”  

     

    Pa čiji je sin, majka mu stara?  

     

    1. Zakonski – kako kaže papir  

    Po Porodičnom zakonu BiH, dijete rođeno u braku ima se smatrati djetetom muževim. To je ona čuvena “pretpostavka bračnog očinstva”. Avdo je po papiru babo. Da bi hadžija Sulejman bio upisan, mora tužbom dokazivati očinstvo, DNK analizom. A to traje, kida živce i pare.  

     

    2. Biološki – kako kaže krv  

    Harun nosi Sulejmanove gene. Plave oči na njega, inat na njega. Biologija je jasna k’o dan, tu nema metafore s njivama.  

     

    3. Moralno – kako kaže srce  

    A ovdje, rajo moja, nastaje belaj. Je li moralno uzeti dijete ženi koja ga je rodila? Je li moralno reći čovjeku koji te čekao godinu dana “nije tvoje”? Je li moralno dijete čupati iz jedinog doma što ga zna?  

     

    Avdo je pokazao merhamet preko ljudske mjere. Oprostio, prihvatio tuđe dijete k’o svoje. To je bosanski inat, ali onaj pozitivni – prkos sudbini.  

    Sulejman je dao ljubav i sigurnost, ali iz grijeha. Može li se kuća na grijehu graditi, a da ne prokišnjava?  

    Fadila je pogriješila, ali je i kaznu sama sebi odrezala – cijepanje srca na dvoje.  

     

    Šta bi dedo Salko rekao?  

     

    Dedo bi povukao dim iz motane, otpustio i rekao: “Djeco, nije problem čiji je dijamant ni čija je njiva. Problem je što smo zaboravili da dijete nije ni njiva ni dijamant. Dijete je emanet. A emanet se ne dijeli na sudu, nego se čuva.”  

     

    U idealnoj Bosni, sjeli bi Avdo, Fadila i Sulejman za sto. Bez kadije. I dogovorili se da Harun ima dvije kuće, a ne dva suda. Da ima babu Avdu koji će ga učiti da je poštenje preče od imetka, i babu Sulejmana koji će mu školu platit’. A Fadila da ne bude ni kriva ni dužna, nego majka.  

     

    Ali mi ne živimo u idealnoj Bosni. Živimo u onoj gdje se inat tjera do suda, a djeca plaćaju ceh.  

    Pa eto, sad vi recite: čiji je sin?  

     

    Napomena :
    Likovi, mjesta i događaji u ovoj priči plod su autorove mašte i kahvenisanja. Svaka sličnost sa stvarnim osobama, živim ili rahmetli, sasvim je slučajna. Al’ ako ste u priči prepoznali svog komšiju, daidžu ili sebe… pa, onda znajte da niste sami. Belaji su nam svima zajednički.