Priče iz Bosne

Category: Bosanski

  • Dođ’ doveče, dilberče

    Da se razumijemo odmah: kakvo crno “ja povedoh bijelo janje sa sobom” k’o da sam pjesnik. Ma jok, bolan.

    Babo me taj dan naruži: “Ahmede, haj’der napoj ono stado prije nego sunce opali, da ne crkne žedno!” E sad, zamisli ti mene, momka u naponu, da sevdišem Aiši i pričam: “Evo me, došao sam da napojim 17 ovaca i 2 ovna, pa usput svratio”. Pa ne ide, brate. Nije romantično.

    Zato sam u pjesmi slag’o. Uzeo jedno janje za povodac, k’o bajagi fol, i pravac Bembaša. Nek raja misli da sam nježan čoban. A ja samo gledao kako da zbrišem od stada i stanem pod njen pendžer.

    Emotivna digitalna ilustracija starog Sarajeva u suton, inspirisana sevdalinkom. U prvom planu je mladić u tradicionalnoj bosanskoj nošnji koji na kaldrmi pored rijeke Miljacke drži bijelo janje na povocu. Njegov pogled je uprt ka visokom drvenom pendžeru stare kuće, iza čijih se rešetki nazire lik djevojke. U pozadini se ocrtavaju siluete kamenog mosta i minareta džamije pod toplim, zlatnim nebom zalaska sunca. U donjem desnom uglu nalazi se elegantan, stilizovani kaligrafski potpis „Bosnianux“.

    Kad ja pođoh na Bembašu, na Bembašu na vodu

    Elem, Sarajevo beharom zamirisalo, a ja vucem ono janje k’o teret. Ono bleji, ja psujem u sebi. “Šuti, nesrećo, nije tebi babo namijenio sudbinu nego meni.” A janje k’o janje – stade kraj Miljacke, napoji se, i onda me pogleda k’o da kaže: “Eto, ja svoje završio, haj’mo mi sad kud si ti naumio.”

    A ja naumio pod demirlji pendžer. Sve djevojke Bembašanke k’o puce na kapiji, kikot do neba. A moja Aiša gore, sama. Ne miješa se s mahalom. Stoji na visoku pendžeru, pa k’o da s neba gleda. Sunce joj u kosi, a meni klecaju koljena.

    Janje u tom trenu – da izvineš – kenja nasred kaldrme. Cura s kapije prsnu u smijeh. Ja propadoh u zemlju. Eto ti romantike.

    Ja joj rekoh, dobro veče, djevojče

    Nekako skupih hrabrost i dobacih. Glas mi puk’o k’o u dječaka. “Dobro veče, djevojče.” Ma kakvo djevojče, k’o da prodajem jabuke na pijaci.

    A ona se nasloni na demire, pogleda prvo mene, pa janje, pa opet mene. I nasmija se. Ne meni – nama dvojici budala. I onda reče, tiho da se Miljacka utiša: “Dođ’ doveče, dođ’ doveče, dilberče.”

    Meni srce odletje u nebesa. Janje povuče, ja poletjeh za njim kući k’o da me vila nosi. Zaboravih i stado, i babu, i sve.

    Ja ne odoh istu večer, već ja odoh sutra dan

    E tu sam se zajebo. Vratio se kući, babo me čeka s prutom: “Gdje je stado, nesrećo jedna?” Ja zaboravio i napojiti i vratiti. Stado samo došlo pred avliju, žedno k’o zemlja. Dok sam ja smirivao babu, dok sam lagao da je janje pobjeglo pa sam ga tražio… prođe akšam. Prođe jacija.

    Rekoh: “Ma zvala me, neće pobjeći. Bolje da se naspavam, pa sutra k’o insan – obrijan, namirisan, s ružom iz Izetove bašče. Da ne ispadnem čoban pred curom.”

    Budala. Budala nad budalama. Jer dok sam ja planirao biti dilberče, drugi je već bio mladoženja.

    Ali moja mila draga, za drugog se udala

    Sutradan ja pod pendžer – janje ne vodim, neka ga babo vodi. Ruža u ruci, brk namazan, ječerma nova. A na vratu peškir. Bijel. Svatovski.

    Komšija Huso me satera u ćošak: “Šta ti je, bolan Ahmede? Aišu jutros dali za Salihovog iz Vratnika. Ti sinoć nisi doš’o, a stari ne čeka. Reče: ko je isprosi u akšam, njegova je u sabah.”

    Meni ruža ispadne. A u glavi mi samo zvoni: dođ’ doveče. Pa nisam doš’o, eto. Doš’o Salihov. On nije vodio janje. On doveo dva vola i miraz.

    I šta ću? Stojim k’o ukopan. Prolazi nana s kapije i dobaci: “E moj Ahmede, da si barem ono janje poslao umjesto sebe, možda bi te čekala.”

    Pouka za raju

    I tako ja osta bez Aiše, a babo bez pola stada jer sam ga sutradan u sevdahu zaboravio zatvoriti. Sad kad me pitaju što sam vodio janje na Bembašu, ja kažem: “Ma kakvo janje, bolan. Babo me natjer’o. Al’ haj’ ti sevdiši pa reci ‘išao sam napojiti stoku’. Odmah si papak.”

    Zato je u pjesmi ostalo janje. Ljepše zvuči. A istina? Istina je da sam bio čoban koji je mislio da je vrijeme ovca pa će čekati.

    Bembaša i dalje teče. Aiša i dalje negdje veze, al’ za drugog. A ja? Ja više ni janje ne smijem povesti kroz čaršiju. Jer svako me pita: “Jel’ opet kasniš, Ahmede?”

  • Žute dunje Carigradske

    Miris neostvarenog sna: Fatmina ispovijest

    Kažu da sevdah ulazi kroz oči, a nastanjuje se u srcu. Moj sevdah je imao ime – Ibrahim. Imao je i miris – miris konja, dalekih puteva i one jedne crvene jabuke koju mi je, krišom, proturio kroz pukotinu avlijskog zida. U toj jabuci bila je sva njegova ljubav, sva njegova obećanja i sav moj svijet.

    Žute dunje u pletenoj korpi na kaldrmi stare mahale — motiv iz sevdalinke Žute dunje

    Dok sam stajala u avliji, skrivena sjenama starih dudova, slušala bih bat kopita njegovih konja. Ibrahim je bio kiridžija, čovjek od puta, ali za mene je bio jedini put koji sam željela slijediti. Naši su se pogledi sretali petkom, poslije džume, u onom kratkom trenu kada se mahala umiri, a duše progovore bez riječi. Njegov selam bio je tiši od šapata, a meni je zvučao glasnije od svih ezana.

    “Čekaj me, Fatma,”

    Rekao je onog dana kada je karavan kretao za Solun. “Donijeću dukate, donijeću sreću. Samo me čekaj.”

    I čekala sam. Prvih šest mjeseci mjerila sam po dužini sjenki na kaldrmi. Svaki put kad bi kapija zaškripala, srce bi mi poskočilo, misleći da je on. Ali mahala je bila brža od njegovog povratka. Zli jezici, ti nevidljivi dušmani što se hrane tuđom nesrećom, počeli su opsjedati moga oca. Govorili su mu da sam previše lijepa da bih čekala skitnicu, da Ibrahim nema ni kućišta ni borišta, da će me ostaviti samu u blatu dok on ganja bijeli svijet.

    Zabranjena ljubav

    Moj otac, čovjek čvrst kao hercegovački kamen, pokleknuo je pod tim šapatima. “Zaboravi ga, kćeri,” rekao mi je jedne večeri, ne gledajući me u oči. “Njegov je dom sedlo, a tvoj mora biti čvrst krov. Nećeš za njega.”

    Tada je u meni nešto puklo. Nije to bio krik, već tišina koja boli više od svake rane. Nisam se svađala. Ljubav nije bolest koja te obori u postelju s groznicom; to je tiha vatra koja te polako pretvara u pepeo. Prestala sam osjećati glad. Hrana je imala ukus zemlje, a voda gorčinu pelina. San me obilazio u širokom luku, a soba je postala moj cijeli svijet.

    Ležala sam i gledala u drvene grede, brojeći čvorove u drvetu kao što sam nekad brojala Ibrahimove korake. Majka je plakala nad mojim uzglavljem, dovodila učene ljude, palila trave… ali niko nije mogao izliječiti ono što nije bilo od ovoga svijeta. Moja duša je bila na putu, negdje između Soluna i naše ulice, tražeći Ibrahima.

    Jednog jutra, kada je snaga u meni bila tanja od paukove mreže, osjetila sam neopisivu želju. “Majko,” prošaputala sam, a glas mi je zvučao kao eho iz dubokog bunara. “Daj mi žute dunje… žute dunje iz Stambola.”

    Nisam željela voće. Željela sam dokaz

    Znala sam da će vijest o mojoj želji stići do njega, gdje god bio. Ako donese dunje, donijet će sebe. To je bio moj posljednji poziv upomoć, moja posljednja nada da ljubav može pobijediti daljinu i ljudsku zlobu.

    Prošla je prva godina. Svaki miris jeseni donosio je novu bol. Gledala sam dunje u našim baštama, ali one su bile domaće, obične. Ja sam čekala one stambolske, one koje mirišu na Ibrahimovu ljubav. Druge godine, dušmani su postali glasniji. “Zaboravio te,” šaputale su komšinice preko ograde. “Našao je drugu u Stambolu, ljepšu i bogatiju.” Majka ih je tjerala, ali njihove riječi su ostajale u zraku kao teška magla.

    Treće godine više nisam imala snage ni da gledam kroz prozor. Moje tijelo je postalo providno, a oči upale, tražeći samo jedan lik u mraku. Počela sam sanjati dunje. Bile su žute, sjajne, mirisale su na slobodu i na Ibrahima. U tim snovima, on bi me držao za ruku i govorio da je blizu.

    Posljednja želja

    “Ako umrem,” rekla sam majci posljednjeg dana, “nemojte me žaliti. Samo mi stavite jednu žutu dunju na mezar, da me on nađe kad se vrati. Da zna da sam ga čekala do posljednjeg daha.”

    Osjetila sam kako se hladnoća uvlači u moje kosti, ali ne ona od zime, već ona koja donosi smiraj. Čula sam glasove u daljini i suze onih koji su me okruživali. Moja duša je polako napuštala ovo umorno tijelo, uzdižući se iznad svega, tražeći onaj jedan zembil sa žutim dunjama.

    I baš tada, u onom trenutku kada se svjetovi dodiruju, čula sam krik. Bio je to njegov glas – promukao, slomljen, pun očaja koji se ne može opisati. “Ljudi, stanite!” vikao je. Čula sam prosipanje dunja po kaldrmi, tupi zvuk voća koje udara o zemlju. Osjetila sam njegov poljubac na svom hladnom čelu i jednu vrelu suzu koja je bila toplija od svega što sam doživjela u posljednje tri godine.

    Ibrahim je stigao. Kasno za život, ali na vrijeme za vječnost. Moja želja je ispunjena – donio je žute dunje, donio je sebe. Sada, dok ležim pod bosanskom zemljom, ne osjećam tugu. Svake jeseni, miris dunja koje on ostavlja na mom mezaru podsjeća nas da sevdah nikada ne umire. Rastavili su nas ljudi, rastavio nas je Stambol, ali nas je spojila jedna pjesma i miris žutih dunja.

    Aman, aman… ljubav je jača od smrti, ali je miris dunja taj koji čuva tajnu o nama.

    Ova priča nastala je po motivima tradicionalne bosanske sevdalinke “Žute dunje Carigradske”. Sevdalinka je usmeno narodno blago Bosne i Hercegovine, a njeni autori ostali su nepoznati.

  • Ljubobomorna žena i pjesnik


    Moderna verzija Muje i Fate u Gradačcu: čovjek za laptopom i žena pored njega sa pogledom na Kulu.
     

     Umor ili ljubomora – šta je teže?

     

    U mahali podno Gradačca, gdje svako zna kad komšija pristavi kahvu, a kamoli ko koliko puta… desila se priča koja se i danas prepričava uz prvu jutarnju kahvu.

    Sjedio je mudri dedo Osman u avliji, pod starom trešnjom. Pred njim džezva, fildžani i unuka Ajla koja mu brižno namješta jastuk. Taman da odrijema poslije ikindije, kad na kapiji eto ti nje – Lejla. Mlada, lijepa, ali podočnjaci joj „do poda“. Selam nazva i sjede, a ruke joj drhte dok pokušava popraviti maramu.

    „Hajde sjedi, kćeri Lejla. Da nisi opet sanjala one čudne snove?“ našali se dedo, pokušavajući razbiti led.

    „Kamo sreće da su snovi, efendija“, uzdahnu ona teško. „Moj Tarik… znaš ga, onaj hromi programer što radi od kuće. Danju je miran k’o bubica, kuca po onom laptopu, ne čuješ ga da je živ. Ali čim padne noć i kad poželi ono što muževi od žena žele – pretvori se u Šekspira!“

    Osman se zakašlja na kahvu, a Ajla iza ćoška načulji uši, ne želeći propustiti ni riječi.

    „Ne kaže on ‘hajde, ženo’. Jok. On će meni: ‘Lejla, dušo, hajdemo raditi stvari koji jačaju međuljudske veze i zadovoljava Gospodara…’ A između uzdisaja mi nabraja: ‘Da mi podariš hrabre sinove  i čestite kćeri!’ I taman kad drekne: ‘Istina je došla!’ – ja znam da je gotovo. Ali efendija… četiri puta. Svaku noć. Četiri!“

    U tom momentu na avlijskim vratima proviri komšinica Senada. Ona što sve zna i svaku čorbu zaprži.

    „Ma ja sam čula sinoć neku dreku, rekoh Amini: il’ Tariku opet proradio poetski ventil, il’ Lejli ispao ibrik“, dobaci Senada i zajedljivo se nasmija.

    Za njom uđe i Amina, razvedena frizerka, uvijek namirisana i u helankama koje više otkrivaju nego što pokrivaju.

    „Da je meni takav muž, ne bih se ja žalila, Lejla bona“, namignu ona. „Ja svog bivšeg molila jednom mjesečno, i to samo ako je derbi prošao kako treba.“

    Lejla prevrnu očima: „Lahko je tebi, Amina. Ti nemaš dvije udovice preko puta što mu svako jutro donose pitu ‘da se oporavi’.“

    A istina je bila poznata cijeloj mahali. Otkako je Tarik slomio nogu spašavajući mačku sa drveta, postao je lokalni heroj. Udovica Emina, 38 godina, vlasnica cvjećare, svako jutro bi svratila: „Tariče, dušo, donijela sam ti zeljanicu, domaća je, da povratiš snagu.“

    A tu je bila i Melisa, 41-godišnja instruktorica joge, udovica već pet godina: „Tarik, radimo li one vježbe za cirkulaciju što sam ti pokazala? Mogu navratiti večeras da utvrdimo gradivo…“

    Tarik bi samo crvenio i još jače kucao po laptopu. Ali Lejla je vidjela kako ga gledaju – k’o mačke kajmak.

    „Vidiš, dedo“, nastavi Lejla, „umor me ubija. Oči ne sklapam. Po danu vodim onaj svoj mali biznis s nakitom, noću glumim u Tarikovoj poeziji. Ima li kakav način? Nešto? Da ga malo… smirim?“

    Dedo Osman se zamisli, prođe rukom kroz svoju bujnu kosu, pa reče polako:

    „Ima lijeka, kćeri. Najboljeg. Oženi ga s još jednom. Ili dvije. Emina pravi dobre pite, Melisa zna jogu. Podijeli teret, pa ćeš se naspavati k’o čovjek.“

    Nastade tajac. Čak i Senada zašutje. Amina prestade čačkati nokte. Lejla ustade polako, ispravi leđa, a oči joj sijevnuše jače od ljetne munje:

    „Jeste li vi normalni, dedo Osmane?! Pa radije ću ja umrijeti od iscrpljenosti nego da mi Emina mijesi pite u mojoj kuhinji! Radije ću svaku noć slušati ‘Istina je došla!’ nego da mi Melisa u mojoj avliji radi ‘pozdrav suncu’ u helankama! Nek’ crknem umorna, ali moja je postelja i moj je pjesnik!“

    Lupila je fildžanom o sto i izletjela iz avlije k’o furija.

    Senada se poče ibretiti od čuda: „Uuu, ala je pukla.“ (Iako bi u mahali prije rekli: *Tobe jarabi, šta joj bi*).

    Amina slegnu ramenima: „Jašta je. Ja bih joj ga preko noći preotela.“

    Dedo osman se samo nasmija i dobaci unuci: „Zapiši, dijete. Čovjek svoj umor nekako i pregura. Ali tuđu ruku na svome – to duša ne prašta.“

    Iste noći, tačno u 2:47 h, cijela mahala je čula Tarika kako viče: **‘Istina je došla!’**

    A Emina i Melisa su u svojim sobama prevrtale jorgane i psovale Lejlinu sreću. Sutradan je Lejla prošla kroz čaršiju s novim podočnjacima, ali s osmijehom od uha do uha. Jer zna ona: bolje i ne spavati, nego spavati sama dok ti se druga smješka na jastuku.

     

    Mahalska pouka:

    Komšinica će ti prva donijeti pitu kad si bolesna, ali i prva se ponuditi da ti „pričuva“ muža kad si umorna. Zato, čuvaj ono svoje. I umor i pjesnika. Jer ljubomora ne boli u leđima – boli u duši. A za dušu nema kreme od kamilice.

  • Zapis za smirivanje žene: Mahalska legenda koja je zaludjela Balkan!

    ljudi u velikom broju čekaju da dođu na svoj red

    Jutro je svanulo kao i svako drugo u našoj mahali, obasjano prvim zracima sunca koji su se probijali kroz krošnje drveća i budili uspavane ulice. Miris svježe skuhane kahve širio se zrakom, a dječiji smijeh već je odzvanjao iz obližnjeg parka. Idila, reklo bi se. Ali, tog jutra, nešto je bilo drugačije. Nešto što će zauvijek ostati upisano u anale mahalskih priča, prepričavano uz kafu i smijeh, od uha do uha, od Sarajeva do Zenice, pa i šire.

    Na kapiji jedne, do tada, sasvim obične kuće, osvanuo je natpis. Neobičan, intrigantan, gotovo mističan. Velikim, jasno ispisanim slovima stajalo je:

     Ovdje se pravi zapis za smirivanje žene…

    I to je bilo sve. Bez dodatnih objašnjenja, bez uputa, bez cijene. Samo ta jedna, rečenica, obećanje mira i spokoja u bračnom životu, koje je odjeknulo jače od bilo koje reklame. Kao da je nevidljivi megafon razglasio vijest po cijelom komšiluku, a onda i mnogo dalje. Jer, istina je, mnogi muškarci, potajno ili javno, traže taj sveti gral – formulu za smirenu ženu. I tog jutra, činilo se da je pronađena, i to u našoj mahali!

    Nije prošlo ni pola sata od kada je natpis ugledao svjetlo dana, a prizor koji se odvijao pred kućom bio je nevjerovatan. Red muškaraca, dugačak kao kolona za hljeb u ratnim vremenima, počeo se formirati. Od kapije te kuće, pa sve do čaršije, brat bratu, protezao se na dobra četiri kilometra! Tolika se gužva stvorila da ni igla nije mogla pasti na zemlju, a kamoli da se neko probije kroz taj živi zid nade i očaja. Muškarci svih dobi, zanimanja i karaktera, stajali su rame uz rame, ujedinjeni u jednoj misli: dočepati se tog zapisa.

    Raja se počela gurat’, laktat’, psovat’ u sebi i naglas.

     Nervoza je rasla sa svakom minutom, jer svi su htjeli biti prvi. Svi su željeli to “čudotvorno” rješenje koje će im donijeti mir u kuću. Priče su počele kružiti, a nestrpljenje je bilo opipljivo.

    Ubrzo, ovi mučenici u redu počeše muhabetit’ među sobom, dijeleći svoje muke i nade. Svaki je imao svoju priču, svoju verziju bračnog pakla iz kojeg je tražio izlaz:

    Prvi, čovjek srednjih godina, sa zgužvanom košuljom i podočnjacima, vikao je preko glava drugih: “Zove mene jaran jutros u šest, kaže šta ima ovdje. Ja sjeo u Golfa, poteg’o iz Zenice, 130 kilometara prevalio, samo da ovo riješim! Žena mi je postala gora od budilnika, ne da mi spavati ni danju ni noću!”

    Drugi, mlađi, ali već vidno iscrpljen, nadovezuje se, brišući znoj sa čela: “Moj brate, da ti znaš kakve sam ja muke im’o dok sam se izvuk’o iz kuće da dođem ovamo! Rekao sam joj da idem po cigare, a ona mi je dala spisak za cijelu prodavnicu! Jedva sam pobjegao!”

    Treći, sijedi gospodin sa kravatom, maše rukama, gotovo u suzama: “Ja ostavio i pos’o i šefa i sve, reko’ ovo je preče od života! Ako ne smirim moju, neće biti ni posla ni života! Jučer mi je bacila daljinski kroz prozor jer sam gledao utakmicu!”

    Četvrti, peti… svako svoju muku i priču vergla

    Red je postao neka vrsta grupne terapije, gdje su muškarci, po prvi put, otvoreno dijelili svoje bračne jade, nalazeći utjehu u zajedničkoj nevolji. Svi su se nadali da će taj “zapis” biti ključ za njihovu sreću.Međutim, usred te gužve, stajao je jedan čovjek. Nije se gurao, nije pričao, ali je bio sav unervozio. Znojio se, cupkao,kao da treba na wc. Svako malo pokušavao da se progura naprijed, al’ jok – raja je napravila živi zid, ne dajući mu ni milimetra. Njegovo lice bilo je crveno od muke, a pogled mu je lutao, tražeći izlaz iz ove apsurdne situacije.

    Gleda ga jedan do njega, vidi da je čovjek na rubu živaca, pa mu veli, pokušavajući ga smiriti: “Šta si se bolan toliko usplahirio? Polako, opusti se, doći ćeš i ti na red za zapis, ima za sve. Nije valjda da ti je toliko hitno?”

    A ovaj se okrenu, sav crven u licu, sa pogledom punim očaja i bijesa, pa procijedi kroz zube, jedva zadržavajući suze: 

    “Ma kakav ba zapis, ja živim u ovoj kući! Ne znam koji mi je hajvan zakačio onu tablu na kapiju i pobjeg’o, a ovi me sad ne daju ni u rođenu avliju uć’!!”

    I tako, dok su se muškarci i dalje gurali u redu, sanjajući o miru u kući, pravi vlasnik kuće ostao je zarobljen ispred vlastite kapije, žrtva nečije šale koja je prerasla u mahalsku legendu. A natpis? On je ostao tamo, kao podsjetnik na dan kada je cijela mahala, i šire, povjerovala u čudotvorni “zapis za smirivanje žene”.

  • Bosansko Kolo i Armani Cipele: Kako je Suljo postao zvijezda u Kulturno-umjetničkom društvu Kalesija

    Bosansko Kolo i Armani Cipele: Kako je Suljo postao zvijezda u Kulturno-umjetničkom društvu Kalesija

    U srcu Kalesije, gdje se život mjeri koracima do posla i mirisom svježe pečenog bureka, živio je Suljo. Čovjek veseljak, odan svojoj ruti: dva kilometra pješke do posla, dva nazad. Svaki dan, dvaput, njegova staza vodila ga je pored izloga trgovine `Obuća Mujo & Sinovi`. I svaki put, ista scena, isti uzdah, ista čežnja.

    "Humoristična ilustracija Sulje iz Kalesije koji ponosno pokazuje svoje ekstremno sjajne crne Armani cipele. U odrazu cipela vidi se bosansko kolo koje pleše kulturno-umjetničko društvo u Domu kulture, uz stilizovan potpis 'Bosnianux' u uglu."

     

    U tom izlogu, kao da su obasjane nebeskom svjetlošću, stajale su one: Armani kožne cipele. Sjajile su se, ma šta sjajile – blistale su kao pozlaćene tepsije, odražavajući sunce i Suljine snove. Cijena? Prava sitnica: 600 konvertibilnih maraka. Suljo bi zastao, obrisao balu koja bi mu krenula na usta, i s teškim srcem nastavio dalje. Dva mjeseca, 60 dana i 60 noći, samo o njima je sanjao. Čak ni jutarnji burek, nekadašnji eliksir života, više nije imao onaj stari, čarobni ukus. Sve je bilo nekako… prazno bez tih cipela.

     

     Od malina do Armanija: Put do stilske ikone

    Ali Suljo nije bio čovjek koji odustaje. Skupio je on nekako tih 600 maraka. Kako? `Halal zarada od malina`, kako je sam volio reći, uz diskretan mig i osmijeh. I tako, jednog sunčanog dana, ponosno je ušao u `Obuću Mujo & Sinovi` i pazario ih. Nove, mirisne, sjajne da se u njima mogao obrijati bez ogledala. Pravo malo remek-djelo na njegovim nogama.

     

     Premijera u Domu kulture: Kolo kao modna pista

     

    Došao je i taj petak. U Kalesiji, petak nije običan dan. Petak je dan za Dom kulture, za kolo, za pjesmu i veselje. Prilika savršena da se nove Armani cipele prošetaju. Suljo se dotjerao, namazao brkove da se sjaje kao cipele, i pravac na podij. Bio je spreman za svoj veliki debi.

     

    Prva na redu za kolo bila je Fata. Suljo je zavrti uz taktove `Šta će mi auto, avion, kamion`, pa joj se prišapnuo, onako, momački, direktno:

     

    “Faato, bona, jel’ de ti to crvene gaće večeras nosiš?”

     

    Fata se zacrvenjela kao paprika, iznenađena i pomalo postiđena:

     

    “Jaa, Suljo, crvene… al’ otkud ti znaš, života ti?”

     

    Suljo se nasmijao, ponosno pokazujući prema svojim nogama:

     

    “Vidi se, bona, refleksija u novim Armani cipelama od 600 maraka. A? Kakve su?”

     

    Fata je otišla, a na njeno mjesto došla je Zilha. Opet kolo, opet Suljo, opet šapat:

     

    “Zilha, matere ti, jel’ bijele gaće nosiš večeras?”

     

    Zilha je zinula, ne vjerujući svojim ušima:

     

    “Bijele, Suljo, al’ kako bolan znaš?!”

     

    “Sve se vidi u mojim Armani, bona. 600 maraka, Zilha. A? Ko fabrika!”

     

     Trenutak istine i zamalo srčani zastoj

     

    Veče se primicalo kraju, a s njim i zadnja pjesma – `Ne klepeći nanulama`. Suljo je uhvatio Mejru za ruku, spreman za posljednji ples. Međutim, usred pjesme, Sulji je lice prvo poblijedjelo, pa pocrvenjelo, pa opet poblijedjelo. Zgrabio se za srce, kao da ga je pogodila strijela:

     

    “Mejraa, sestro slatka, Boga ti, reci da ne nosiš gaće večeras! Molim te, reci da je istina!”

     

    Mejra se samo zagonetno nasmijala, s onim posebnim sjajem u očima:

     

    “Ne nosim, Suljo…”

     

    Suljo je odahnuo kao da mu je neko kuću isplatio, kao da je dobio na lotu, kao da je spasio svijet:

     

    “Uh, zamalo me srce ne strefi… Već sam mislio da mi PUKLA cipela od 600 maraka!!!”

     

    I tako, drage moj narode, završava se saga o Sulji i njegovim Armani cipelama. Pouka priče? Ponekad, ono što mislimo da je odraz luksuza, zapravo je samo odraz naših strahova… ili, u Suljinom slučaju, straha od oštećenja skupocjene obuće. Živio Suljo, živjele Armani cipele, i živio Bosnianux humor!

  • Zemlja stećaka i bogumila

    Bosna. Sama riječ nosi težinu tajne. Tajanstvena, ponosna, tvrdoglava u čuvanju svojih priča. Stoljećima je ova zemlja bilježila vlastitu historiju ne u knjigama, već u kamenu. I kad sve drugo utihne, stećci govore.

    Stećci u Bosni i Hercegovini


    Stećci: Kamene knjige bez riječi

    Razbacani po brdima, skriveni u dolinama, osamljeni na proplancima – preko 70.000 stećaka čuva Bosnu. Ali oni nisu samo grobni spomenici. Oni su poruke. 
    Pogledaj bolje i vidjet ćeš: – Sunce i mjesec – vječni ciklus života i smrti- Ratnici sa mačem i štitom – hrabrost koja ne moli za milost  – Kolo, jeleni, cvjetovi, ptice – život koji slavi sebe čak i pred zaboravom- Natpisi** poput “A se leži Milutin, a bijaše dobar junak” – prkosni potpis u vremenu
    Svaki stećak je lična karta jednog vremena. Civilizacije koja nije gradila katedrale da dotakne nebo, već je klesala istinu u kamen da nadživi sve carevine.

    Bogumili: Heretici ili slobodni ljudi?
    Uz stećke uvijek se spomene i riječ bogumili. Ko su bili? 
    Crkveni spisi ih zovu hereticima. Političari onog doba – prijetnjom. Ali istina je tiša i jednostavnija. Bili su ljudi koji su tražili Boga bez posrednika. Bez zlata, bez latinskih molitvi koje ne razumiju, bez poreza crkvi. Vjerovali su u dualizam dobra i zla, u skromnost, u direktnu vezu sa Stvoriteljem.
    Za Rim su bili problem. Za Konstantinopolj također. A za Bosnu? Za Bosnu su bili dokaz da se može misliti svojom glavom i kad cijela Evropa kleči. 
    Jesu li bogumili zaista ležali pod svim stećcima? Historičari se i danas spore. Ali simbolika ostaje: stećak je postao spomenik otporu. Otporu dogmi, uniformnosti, zaboravu.

    Šta nam stećci poručuju danas?

    Staneš kraj Radimlje. Ili kraj nekropole u Blidinju. Dodirneš mahovinu na kamenu starom 700 godina. I shvatiš – ne dešifruješ samo simbole. Dešifruješ sebe.
    Poručuju nam tri stvari:
    1. Identitet se ne poklanja – kleše se. Teško, dugo, vlastitim rukama.2. Prkos nije inat – to je odluka da ostaneš svoj kad je najlakše nestati.3. Priče traže svjedoke – ako ih mi ne ispričamo, trava će ih prekriti.
    ### Bosna: Zemlja tragova
    Bosna je uvijek bila zemlja na raskrsnici. Carstva su prolazila, vojske gazile, ideologije se mijenjale. A stećci su ostajali. Nijemi, kameni, uporni.
    I danas, dok jurimo autoputevima i skrolamo vijesti, negdje u tišini stoji stećak. Čeka da zastaneš. Da pročitaš šapat.
    Jer možda je najveća lekcija bogumila i onih pod stećcima upravo ova: sloboda počinje kad se usudiš vjerovati drugačije. A traje onoliko dugo koliko se sjećaš ko si.
    Jesi li ikada stajao kraj stećka? Koji simbol te najviše pogodio? Podijeli u komentaru – neka se priče nastave pričati.

  • KUPIO SAM ŽENI ELEKTROŠOKER ZA GODIŠNJICU

    Žena mi 15 godina govori: “Ne treba mi ništa za godišnjicu, samo da si ti živ i zdrav.”
    Ja budala povjerovao.

    Testiranje elektrošokera na sebi

    Prošle srijede šetam po pijaci u Živinicama. Tražim “nešto posebno”.

    Cvijeće? Rekla je da neće.
    Zlato? “Previše očekivano”, kaže ona.
    Parfem? Ima tri, ne koristi nijedan.

    I onda ga vidim.

    Mali. Elegantan. Rozi.
    Džepni elektrošoker od 100.000 volti.

    Etiketa kaže: “Idealan za ličnu zaštitu dame.”

    Mozak: “Ovo je pažljivo! Brineš za njenu sigurnost!”
    Zdrav razum: “Ona će tebe tim istjerat iz kuće.”
    Moj novčanik: “Samo 20 KM, kume.”

    Pogađajte koga sam poslušao.

    Dođem kući ko paun. Zamotao ga u mašnicu.
    Ona otvara poklon, gleda u elektrošoker, gleda u mene.

    Kaže: “Ljubavi… jesi ti ovo meni kupio da tebe mlatim kad hrčeš?”

    Ja: “Ne ne, za tebe! Za zaštitu! Ako te neko napadne!”

    Ona: “U Živinicama? Ko će mene napast? Ti kad ne izneseš smeće?”

    I nasmija se. I ostavi ga na sto.

    E sad. Ja muško. Imam novu igračku. Piše 100.000 volti.

    Ma ne može to biti toliko jako. Dvije AAA baterije, bolan.

    Uputstvo kaže:1 sekunda: pecne
    2 sekunde: trzne
    3 sekunde: upoznaš svog boga

    Rekoh: “Hajde sekunda. Za nauku. Da znam šta sam joj kupio.”

    Prislonim na nogu. Pritisnem.

    BZZZZT!!!

    Ljudi moji…

    Vidio sam cijelu Bosnu iz svemira.
    Čuo sam rahmetli dedu kako viče “jesam ti rekao budalo!”
    Mislim da smo ja i fotelja na sekundu postali jedno.

    Kad sam se osvijestio: ležim ko kifla na tepihu.
    Naočale na lusteru.
    Mačka Gracija na garniši, gleda me i prevrće očima.
    A kosa mi miriše na roštilj.

    Uđe žena iz kuhinje. Gleda me. Gleda fotelju na drugom kraju sobe. Gleda garnišu.

    I samo kaže: “Radi?”

    Ja: “k…ko švicarski sat…”

    Ona uzme elektrošoker sa stola. Uključi ga. ZZZZAP!

    I nasmije se: “Super. Stoji na MOJOJ strani kreveta od večeras.”

    Od tada:

    Smeće iznosim prije nego što pita.
    Suđe perem prije nego se sjeti.
    Hrcanje? Čarobno prestalo.

    A kad zaboravim godišnjicu… samo ga uzme, pogleda me i kaže:

    “Hoćeš malo nauke, ljubavi?” ⚡😏

    I namigne.

    Pouka za muževe:Kad žena kaže “ne treba mi ništa”, kupi cvijeće.
    Elektrošoker radi. Predobro.
    Ja više ne kupujem poklone bez da pitam nju, njenu sestru, njenu mater i hodžu.

    Pouka za žene:
    Taguj muža da vidi šta ga čeka ako fuli poklon 😂👇

  • Show u Domu zdravlja: Kako je jedna nana ‘izludila’ doktora

    Postoje dvije vrste pacijenata: oni što kažu “boli me ovdje” i pokažu prstom, i Nane. Nana dođe po potvrdu za bazen, a doktor Moljka završi na godišnjem od stresa. Ovo je zapisnik jednog pregleda koji je prerastao u ispovijed o komšijama, politici i Kardashiankama.

    Nana se žali doktoru na svoje probleme

    Kad Nana krene kod doktora!

    “Doktore, imate li sekundu?” Zgužvano lice s vragolastim sjajem u očima provirilo je kroz vrata.

    “Da, da, uđite, uđite.” 

    Klimnu doktor glavom, očiju prikovanih za hrpu kartona na stolu. Starija gospođa, uletje u ordinaciju.

    “Sjedim tamo od zore,” progunđa ona. “Ljudi ulaze i izlaze k’o roj skakavaca! Pola ih ni termina nema, samo se guraju. Ma, da se mene pita, ja bih im rekla svoje!”

    “Šta vas muči danas, gospođo?” upita doktor.

    “Moj komšija – onaj pijanac – kupio sebi bušilicu. Buši svaki dan k’o da ga đavo goni! I mjeri vrijeme, kunem vam se. Čeka dok ja dođem kući pa počne. Vjerovatno me gleda s prozora. Buši dok mi živci ne popucaju, pa ugasi taman kad ja sebi sipam kahvu. Onda – zzzzz! – opet počne! A kćerka mu? Hoda k’o da je Kardashianka, suknjice joj ni poštansku marku ne bi pokrile. Pff! I kaže ‘Dobro jutro’ bez ikakvog poštovanja u glasu.”

    “Gospođo, stanite,” prekide je doktor . “Zašto mi ovo pričate?”

    “Pa zato što ste pitali na šta se žalim! Eto, žalim se! I nemojte me počinjati o onoj preko puta. Uvijek se smije, pita kako sam. Znam ja da ona samo čeka da ja krepam pa da mi parking mjesto uzme. E, pa čekat će ona dugo!”

    “Ne,” doktor  protrlja korijen nosa. “Pitam vas za zdravlje. Koji su simptomi?”

    “Moje zdravlje? Ma, dušo, odakle da počnem? Nekad sam se budila, pravila palačinke, išla na posao, odradila osam sati, pa u prodavnicu, teglila kese kući, kuhala večeru, pomagala djeci oko zadaće, i još imala snage da tračam na telefon sat vremena. Sad? Dok doručak napravim, već sam za spavanje. Ali moram ići u kupovinu, pospremiti kuću, i stići na one akcije za penzionere. U horu sam, znate – dobri smo, baš dobri. Prošli mjesec smo čak i na turneju išli. I moram paziti na muža. Puno udovica u domu penzionera se mota oko njega, znate? Dok završim s jurnjavom cijeli dan, iscrpljena sam. Nisam više dvadesetogodišnjakinja.”

    Doktor Moljka duboko udahnu, zadrža dah, i ispusti dug, čujan uzdah.

    “Gdje. Vas. Boli?”

    “Ma, baš mi je drago što ste pitali! Svi kažu da ste vi duša od čovjeka, doktore. Moje prijateljice se kunu u vas. Iskreno? Duša me boli. Duh mi je iscrpljen. Mislim, pogledajte samo stanje u državi! Kuda mi idemo?”

    “STANITE!” Doktor Moljka podiže ruku. “Gdje vam je medicinski karton?”

    “Uh, nemojte me počinjati o onim curama na prijemnom. Izgubile su mi karton tri puta. Tri puta! Samo su stajale i slijevale ramenima. Pa sam im rekla tačno ko su i gdje mogu da gurnu svoj nos. Nećete vjerovati – našle su karton za tri minute.”

    Doktor Moljka podiže ruku kao da će je lupiti o sto, ali se zaustavi u posljednjem trenutku – bojeći se da bi gospođi stvarno mogao izazvati srčani udar. Zadovolji se blagim udarcem po drvetu.

    “Zašto. Ste. Danas. Ovdje?”

    “Ma! Pa, idem na vodeni aerobik u Domu kulture s prijateljicama. Rekle su mi da mi treba ljekarsko uvjerenje da sam sposobna za plivanje. Došla sam po uputnicu za sve nalaze i pregled da mi to potpišete.”

    “Ne trebaju vam.”

    “Kako to mislite?”

    “Ne trebaju vam nalazi. Vidim da ste više nego sposobni. Napisat ću vam potvrdu odmah.”

    Brzo, prije nego što je mogla početi novu priču, doktor  naškraba nešto na receptu, udari pečat, i potpiše se s elanom.

    “Evo. Idite na bazen. Plivajte do mile volje.”

    “Hvala vam, doktore! Mogu li se vratiti za koji dan, ipak? Brine me pritisak. Izgleda dobro na kućnom aparatu, ali osjećam da mi srce ne sjedi kako treba. Šta ako skoči? Ili padne?”

    “NE!” Doktorov glas pređe u panični falset. “Idem na godišnji! Odmah! Idite kod drugog doktora ako morate!”

    “Dobro, dobro. Hvala za potvrdu. Odo ja!”

    Izašla je iz Doma zdravlja, izvukla mobitel, i pritisnula brzi poziv.

    “Halo, Jasminka? Vidjela sam onog Moljku što si pričala. Ma, on je prilika – strpljiv, fin, pravi gospodin. Reci kćerki da obavezno izađe s njim. Bit će fantastičan muž.”

    S druge strane linije začuo se oduševljen smijeh.

    “Da, da. Samo pazi da dobijem pozivnicu za svadbu. Uglavnom, moram ići da se prijavim za bazen. Ne smijem ovo ljekarsko uvjerenje baciti u vjetar!”Poenta:
    I tako Nana dobi potvrdu za bazen, doktor Moljka dobi PTSP, a Jasminkina kćerka dobi potencijalnog muža. Pouka? Nikad ne pitaj Nanu “šta vas muči” ako nemaš 3 sata vremena i godišnji u rezervi. A doktorima: pečat držite nadohvat ruke i bježite čim kaže “duša me boli” 😄

  • Lov na kokoške, patke i… cure

    Dedo Šemso je mislio da zna sve o lovu. Onda se pojavio mali Denis sa rolom žice i selotejpa.
    Treći put kad je krenuo u “lov”, i dedo je tražio da ide s njim.

    Komična ilustracija priče lov na patke

    U svakoj bosanskoj mahali postoji onaj jedan dedo koji sve zna i onaj jedan dječak koji je spreman na svaku šalu. Naš dedo Šemso je mislio da je vidio sve u životu, dok se u komšiluk nije do
    selio mali Denis.
    Ovo je priča o tome kako teorija iz “stare škole” ponekad padne u vodu pred dječijom maštom. I malo selotejpa.

    Lovačka priča iz prve ruke

    Jutro, rano. Dedo Šemso sjedi na verandi, pije prvu jutarnju kahvu i gleda kako sunce polako izlazi iznad Trebevića. Tišinu prekida zvuk koraka – to je mali Denis, prolazi s nečim velikim pod rukom. Dedo ga, naravno, odmah zaustavi:
    “De, de, mali, šta to nosiš?”
    “Rolu žice, dedo!” odgovara Denis, sav važan, ni ne zastajkujući.
    “A šta ćeš s tim, jadan ne bio?” pita Šemso, mršteći se preko naočala.
    “Idem kokoške hvatat’!”
    “Ma bježi, budalo jedna! Kakve kokoške, kakva žica?! Ne možeš kokoške žicom hvatat’!” dedo će, odmahujući rukom, uvjeren da današnja omladina nema pojma o životu.

    Ali Denis se samo nasmija i produži dalje.

    Iste večeri, pred akšam, eto ti Denisa nazad. Vuče za sobom onu žicu, a na njoj se koprca tridesetak kokošaka! Dedo Šemso samo zine, kahva mu zamalo ispade iz ruke. Ne vjeruje svojim očima, ali šuti – možda je slučajnost.

    Sutradan, opet ista scena. Dedo na verandi, kahva u ruci, kad eto ti Denisa. Ovaj put nosi nešto manje.
    “De, de, mali, šta sad nosiš?” pita dedo, već pomalo sumnjičav.
    “Rolu selotejpa, dedo!”
    “A šta ćeš s tim, jadan ne bio?”
    “Idem patke hvatat’!”
    “Ma bježi, budalo jedna! Kakve patke, kakav selotejp?! Ne možeš patke selotejpom hvatat’!” dedo će, već iznerviran Denisovim “ludostima”.

    Ali mali Denis se opet samo nasmija i produži .

    Iste večeri, pred akšam, Šemso ne može da vjeruje – Denis se vraća i vuče za sobom razmotanu rolu selotejpa, a na njoj se zalijepilo trideset i pet pataka! Dedo Šemso samo što ne padne sa stolice, hvata se za glavu i gleda u nebo.

    Sljedećeg jutra, Šemso ga je čekao spreman. Čim je ugledao Denisa, dječak ga preduhitri:
    “Dedo, danas ne pitaj ništa. Idem u lov na ‘cure’!”
    Šemso skoči kao oparen, baci fildžan i viknu:
    “Čekaj, čekaj, Denis! Idem i ja s tobom!”