Priče iz Bosne

Author: Nux

Dođ’ doveče, dilberče
Da se razumijemo odmah: kakvo crno “ja povedoh bijelo janje sa sobom” k’o da sam pjesnik. Ma jok, bolan.
Babo me taj dan naruži: “Ahmede, haj’der napoj ono stado prije nego sunce opali, da ne crkne žedno!” E sad, zamisli ti mene, momka u naponu, da sevdišem Aiši i pričam: “Evo me, došao sam da napojim 17 ovaca i 2 ovna, pa usput svratio”. Pa ne ide, brate. Nije romantično.
Zato sam u pjesmi slag’o. Uzeo jedno janje za povodac, k’o bajagi fol, i pravac Bembaša. Nek raja misli da sam nježan čoban. A ja samo gledao kako da zbrišem od stada i stanem pod njen pendžer.
Kad ja pođoh na Bembašu, na Bembašu na vodu
Elem, Sarajevo beharom zamirisalo, a ja vucem ono janje k’o teret. Ono bleji, ja psujem u sebi. “Šuti, nesrećo, nije tebi babo namijenio sudbinu nego meni.” A janje k’o janje – stade kraj Miljacke, napoji se, i onda me pogleda k’o da kaže: “Eto, ja svoje završio, haj’mo mi sad kud si ti naumio.”
A ja naumio pod demirlji pendžer. Sve djevojke Bembašanke k’o puce na kapiji, kikot do neba. A moja Aiša gore, sama. Ne miješa se s mahalom. Stoji na visoku pendžeru, pa k’o da s neba gleda. Sunce joj u kosi, a meni klecaju koljena.
Janje u tom trenu – da izvineš – kenja nasred kaldrme. Cura s kapije prsnu u smijeh. Ja propadoh u zemlju. Eto ti romantike.
Ja joj rekoh, dobro veče, djevojče
Nekako skupih hrabrost i dobacih. Glas mi puk’o k’o u dječaka. “Dobro veče, djevojče.” Ma kakvo djevojče, k’o da prodajem jabuke na pijaci.
A ona se nasloni na demire, pogleda prvo mene, pa janje, pa opet mene. I nasmija se. Ne meni – nama dvojici budala. I onda reče, tiho da se Miljacka utiša: “Dođ’ doveče, dođ’ doveče, dilberče.”
Meni srce odletje u nebesa. Janje povuče, ja poletjeh za njim kući k’o da me vila nosi. Zaboravih i stado, i babu, i sve.
Ja ne odoh istu večer, već ja odoh sutra dan
E tu sam se zajebo. Vratio se kući, babo me čeka s prutom: “Gdje je stado, nesrećo jedna?” Ja zaboravio i napojiti i vratiti. Stado samo došlo pred avliju, žedno k’o zemlja. Dok sam ja smirivao babu, dok sam lagao da je janje pobjeglo pa sam ga tražio… prođe akšam. Prođe jacija.
Rekoh: “Ma zvala me, neće pobjeći. Bolje da se naspavam, pa sutra k’o insan – obrijan, namirisan, s ružom iz Izetove bašče. Da ne ispadnem čoban pred curom.”
Budala. Budala nad budalama. Jer dok sam ja planirao biti dilberče, drugi je već bio mladoženja.
Ali moja mila draga, za drugog se udala
Sutradan ja pod pendžer – janje ne vodim, neka ga babo vodi. Ruža u ruci, brk namazan, ječerma nova. A na vratu peškir. Bijel. Svatovski.
Komšija Huso me satera u ćošak: “Šta ti je, bolan Ahmede? Aišu jutros dali za Salihovog iz Vratnika. Ti sinoć nisi doš’o, a stari ne čeka. Reče: ko je isprosi u akšam, njegova je u sabah.”
Meni ruža ispadne. A u glavi mi samo zvoni: dođ’ doveče. Pa nisam doš’o, eto. Doš’o Salihov. On nije vodio janje. On doveo dva vola i miraz.
I šta ću? Stojim k’o ukopan. Prolazi nana s kapije i dobaci: “E moj Ahmede, da si barem ono janje poslao umjesto sebe, možda bi te čekala.”
Pouka za raju
I tako ja osta bez Aiše, a babo bez pola stada jer sam ga sutradan u sevdahu zaboravio zatvoriti. Sad kad me pitaju što sam vodio janje na Bembašu, ja kažem: “Ma kakvo janje, bolan. Babo me natjer’o. Al’ haj’ ti sevdiši pa reci ‘išao sam napojiti stoku’. Odmah si papak.”
Zato je u pjesmi ostalo janje. Ljepše zvuči. A istina? Istina je da sam bio čoban koji je mislio da je vrijeme ovca pa će čekati.
Bembaša i dalje teče. Aiša i dalje negdje veze, al’ za drugog. A ja? Ja više ni janje ne smijem povesti kroz čaršiju. Jer svako me pita: “Jel’ opet kasniš, Ahmede?”
July 4, 2026
Ne odlaziš zbog svađe. Odlaziš kad shvatiš da više nisi potreban.
Nisam napustio kuću svog sina zbog prepirke. Otišao sam kad je moj desetogodišnji unuk, Amar, pogledao kap krvi na svom palcu i uplašeno upitao: “Djede, hoću li umrijeti?”
Zovem se Huso. Četrdeset godina sam radio kao stolar u građevinskom preduzeću. Moje ruke su pune ožiljaka – od pila, eksera, dasaka, i poštenog rada.
Prije dvije godine, nakon što mi je žena preselila, prodao sam kuću i uselio kod sina, Adnana, u njegovu novu pametnu kuću u predgrađu Tuzle. Mislio sam da se pridružujem porodici. Nisam znao da ulazim u svijet gdje se sve kontroliše glasom, a rizik se tretira kao bolest.
Svijet pod staklenim zvonom
Adnan i njegova supruga Lejla su dobri ljudi. Uspješni. Uvijek u poslu. Ali boje se svega što nije pod šifrom – prašine, nesigurnosti, znoja. Njihov sin Amar je nježan, pristojan, ali previše mekan. Nikad nije zabio ekser. Nikad nije ogulio koljeno.
Jednog dana mi je prekipjelo. Amar je sjedio na kauču, slušalice na ušima, oči zalijepljene za ekran.
“Hajde, sine,” rekoh, “idemo u garažu.”
“Zašto?” promrmljao je. “Usred sam nečega.”
“Pravimo kućicu za ptice. Možda i kućicu na drvetu – ako preživiš.”
Lejla je podigla pogled: “Huso, vruće je. Alat je opasan. Ima kurs za programiranje sljedeće sedmice.”
“Njegov mozak je budan,” rekoh. “Ali ruke mu spavaju.”
Lekcija iz garaže
Otvorio sam staru crvenu kutiju s alatom. Miris ulja i drvene prašine me vratio u život. Dao sam mu čekić.
“Ovo gradi. I može da uništi. Zavisi kako ga koristiš.”
Prva dva dana je kukao. Trećeg dana – zabio je ekser. Pogledao me, znojavog čela: “Djede… ja sam to napravio.”
“Jesi, sine. Sad ponovo.”
Onda se okliznuo. Čekić mu je udario palac. Kap krvi. Panika. “Krvarim! Djede, krvarim!”
“Ništa ti nije,” rekoh mirno. “Tako izgleda učenje.”
Vrata garaže se zalupiše. Lejla utrča, Adnan za njom. “Hitna pomoć! Prva pomoć! Ovo sam se bojala!”
“To je ogrebotina,” rekoh. “Stavi flaster.”
“Pregrub si!” viknu Adnan. “On nije za ovo!”
“Kad si ti imao deset, pomagao si mi da pokrijemo šupu.”
“I mrzio sam to!”
Lejla povuče Amara: “Hajde, dušo. Vrijeme za tablet. Sad si siguran.”
Amar me pogleda, suznih očiju: “Povrijedio si me.”
Odluka
Te noći ih čujem kako pričaju: “On je opasan. Njegov način razmišljanja nije zdrav. Možda ga pošaljemo u dom za penzionere.”
Nisam spavao. Spakovao sam alat. Pile. Stege. Bušilice. Sve što još znam koristiti.
U zoru, Adnan izađe s kafom: “Tata, šta radiš?”
“Odlazim.”
“Možemo postaviti pravila. Bez alata. Samo budi djed.”
Pogledao sam ga – sina koji je umoran od udobnosti.
“Misliš da štitiš svog sina,” rekoh. “Ali ga učiš da se svijet mora izbjegavati. Jednog dana će nešto puknuti – cijev, auto, srce – i neće znati kako da to popravi.”
“Možemo platiti nekoga za to.”
Upalio sam kamion. Nisam se okrenuo.
Novi početak
Otišao sam u omladinski centar u Lukavcu. Zgrada oronula, znak napuknut.
“Imam četrdeset godina iskustva,” rekoh direktoru. “Kamion pun alata. Hoću da učim djecu.”
“Ta djeca su… gruba.”
“Odlično,” nasmijah se. “To znači da su spremna.”
Danas je radionica puna svaki dan. Djeca nemaju puno, ali imaju glad za znanjem. Kad udare palac, opsuju, otresu ga, pa pokušaju ponovo. Uče da njihove ruke mogu mijenjati svijet.
Kad nestane struje
Jučer je oluja ugasila struju u cijelom gradu.
Telefon mi zazvonio. Poruka od Adnana: “Nestalo struje. Generator ne radi. Internet pao. Amar paniči. Ne možemo otvoriti garažna vrata. Možeš li doći?”
Pogledao sam ekran. Pa Šemsu, četrnaestogodišnjaka koji je upravo poravnao savršen rez.
“Gospodine Huso?” upita. “Je li ovaj ugao dobar?”
“Savršen je,” rekoh. “Stegni ga.”
Spustio sam telefon.
Volim svog sina. Ali više neću biti sigurnosna mreža za one koji odbijaju naučiti kako da stoje.
Zamijenili smo udobnost s pažnjom. Pogodnost s ljubavlju. Odgojili smo djecu koja znaju svaku prečicu, ali ni jednu vještinu.
A kad nestane struje – a uvijek nestane – jedino što je važno je šta možeš uraditi sa svoje dvije ruke.
June 30, 2026
Prava ljubav: Maraton kroz rovove
U svijetu opsjednutom savršenim trenucima i romantičnim idealima, često zaboravljamo na onu pravu, sirovu i nepatvorenu ljubav koja se kali u najtežim životnim bitkama. Ovo je priča o Merimi i Esmiru, priča koja nas podsjeća da ljubav nije samo leptirići u stomaku, već maraton kroz rovove, gdje se snaga srca mjeri izdržljivošću i bezuslovnom brigom. Kroz Meriminu ispovijest, uranjamo u svijet demencije, izazova i neizmjerne posvećenosti koja nadilazi sve prepreke.
Jutros me čovjek s kojim sam dijelila krevet dvadeset godina — zamolio da napustim njegovu kuću. Gledao me pravo u oči, stežući jastuk kao štit, i rekao: „Gospođo, morate ići. Čekam svoju ženu, Jasnu. Vraća se uskoro iz prodavnice.“ Moje ime je Merima. Ja sam njegova žena. A Jasna? Jasna je bila njegova srednjoškolska ljubav.
Borba sa sistemom i demencijom
Otišla sam u kuhinju, sakrila ruke koje su se tresle. Telefon je zazvonio. Opet osiguranje. „Gospođo Merima,“ cvrkutao je glas, previše veseo za utorak. „Vaš zahtjev za kućnu njegu je odbijen. Pošto vaš muž još može hodati, ne ispunjava uslove. Predlažemo privatno liječenje.“ Htjela sam vrištati. Baciti telefon. Viknuti: „Znate li vi koliko košta ’? Košta me razuma.“ Ali rekla sam samo: „U redu. Hvala.“ Jer to je ono što mi radimo. Moramo biti ljubazni i u najtežim trenutcima.
Početak i preokret
Esmira sam upoznala u jesen 2000. Radila sam na pultu restorana. Ušao je u izblijedjeloj jakni, tražio posao. Bio je najjači čovjek kojeg sam poznavala. Ali život ne pita koliko si jak. Prije pet godina stigla je dijagnoza: vaskularna demencija. Polako, okrutno. Prvo je zaboravio gdje je parkirao auto. Onda daljinski. A onda je zaboravio i živjeti kao Esmir.
Prava ljubav nije bajka
Na internetu svi pričaju o „brizi o sebi“. Kupke. Aromaterapija. Ali demenciju ne popravlja nijedna kupka. Prava ljubav nije bajka. Prava ljubav je čišćenje nereda u kupatilu u 3 ujutro jer čovjek koji je dizao 90 kila na benchu ne može naći WC. Prava ljubav je zaključavanje ključeva jer pokušava otići na posao koji je izgubio prije 15 godina. Prava ljubav je tugovanje za živom osobom.
Slomljeni duh i snaga Merime
Prošle sedmice naš sin Damir je došao. Pokušao je pričati s ocem o sportu. Esmir ga je pogledao prazno i rekao: „Jesi ti onaj što popravlja kablovsku?“ Vidjela sam kako se Damirov duh slomio. Zadržao suze, nasmijao se: „Jesam, babo. Provjeravam signal.“ Te noći sam sjedila napolju, ljuta. Na sistem. Na svemir. Na čovjeka koji me nekad štitio, a sad treba moju zaštitu. Na sekundu sam pomislila da spakujem torbu i vozim dok ne nestane goriva. Ali nisam. Ušla sam, provjerila brave, pokrila ga.
Trenutak bistrine
Jučer nam je bila 22. godišnjica. Nisam je spomenula. Imao je „loš dan“ — šetao hodnikom, mrmljao o ljudima koji mu kradu alat. Prala sam suđe kad sam osjetila ruku na ramenu. „Merima?“ To je bio on. Esmir. Oči bistre, magla nestala na sekundu. Drhtavim rukama pružio mi malu, zgužvanu bijelu kovertu. „Sakrio sam ovo,“ šapnuo je. „U kutiju s alatom. Prije nego sam postao loš. Za danas.“ Pritisnuo je u moju mokru ruku. „Znam da nisam… ja. Znam da je teško, Merima. Oprosti.“ Zagrlio me. Pravi zagrljaj — onaj koji te drži kad se raspadaš. A onda, kao da nikad nije bilo, svjetlost mu je nestala iz očiju. Otišao je do prozora da gleda komšijinog psa.
Poruka iz prošlosti
U koverti je bio jednostavan srebrni privjesak i poruka, njegovim starim rukopisom: „Za svaki dan kad si ostala, a htjela si otići.“ Nisam samo plakala. Slomila sam se. Sjela na pod, jecala za čovjekom koji je bio, i ženom koja sam morala postati.
Šta je prava ljubav?
Svijet je opsjednut početkom ljubavi: snimci prosidbi, svadbene slike, savršeni trenuci. Ali to je samo uvod. Ovo je ljubav. Prava ljubav je maraton kroz rovove. Ljubav nije da nađeš nekog s kim ćeš ostariti. Ljubav je da nađeš nekog o kome ćeš brinuti kad „staro“ postane „teško“. Ljubav se ne mjeri leptirima na prvom sastanku. Mjeri se rukama koje, i kad su umorne, drhtave, istrošene — odbijaju da te puste.
Poruka njegovateljima
Večeras zagrlite svoje voljene. A ako ste njegovatelj, borite se u tišini… Vidim vas. Radite najsvetiji posao koji postoji.
Merimina priča je snažan podsjetnik da je ljubav mnogo više od romantičnih gestova. To je neprekidna borba, žrtva i predanost koja se ogleda u svakodnevnim, često nevidljivim djelima brige. U svijetu gdje se slavi samo početak, Merima nam pokazuje da je prava snaga ljubavi u istrajnosti, u sposobnosti da ostanemo uz nekoga čak i kada se on sam izgubi. Njena priča je oda svim njegovateljima koji u tišini nose teret bolesti, dokazujući da je njihova ljubav najsvetiji posao koji postoji. Neka nas ova priča inspiriše da cijenimo i podržavamo one koji se bore, i da prepoznamo pravu ljepotu ljubavi koja traje i kada sve ostalo izblijedi.
June 26, 2026
Tri Kušnje Umorne Žene: Kako Vratiti Iskru Života
Sestro, čujem te
Budiš se umorna. Liježeš umorna. Između toga glumiš da nisi.
Nosiš brige muža, djece, roditelja, kolega, komšinice. Kažeš “da” kad želiš vrisnuti “ne”. Odmaraš samo kad se razboliš – i tad se osjećaš krivo.
Jednom davno, u srcu svakodnevice, živjela je žena. Srednjih godina, ali je bila umorna – umorna do srži, do kosti, do same duše. Svako jutro budila se ne kao da je započinjala novi dan, već kao da je upravo sišla s nekog nevidljivog bojišta: iscrpljena, bez jasnog cilja, bez one iskrice u očima koja život čini živim.
Dani su joj prolazili u maglovitom nizu obaveza, a noći su bile ispunjene tihim šapatom nade: „Možda će sutra biti lakše.“ Ali, sutra nikada nije donosilo olakšanje. Zaboravila je kako izgleda radost buđenja, onaj osjećaj svježine i iščekivanja koji bi trebao pratiti svaki novi početak.
Njen umor nije bio samo fizički; bio je to teret koji se nakupljao godinama, tihi kradljivac energije i volje. Nosila ga je kao nevidljivi plašt, sve dok jednog vrelog ljetnog dana, u trenucima potpune iscrpljenosti, nije osjetila nešto neobično. Njen umor se, činilo se, odvojio od njenog tijela. Poput sjenke, materijalizovao se pred njom, stao naspram nje i progovorio glasom koji je bio istovremeno blag i zastrašujući:
„Ja sam čuvar tvoje energije“, rekao je Umor. „Ali više ti ne mogu pomoći – sve si rezerve potrošila. Tvoje tijelo i duh su ispražnjeni. Ako želiš snagu nazad, ako želiš ponovo osjetiti život, moraš proći kroz tri kušnje. Samo tako ćeš povratiti ono što si izgubila.“
Prva Kušnja: Pusti Ono Što Nije Tvoje
Prva kušnja bila je najteža, jer je zahtijevala suočavanje s duboko ukorijenjenim navikama. Godinama je ova žena nosila tuđe brige na svojim leđima. Brige roditelja, težinu muževljevih problema, dileme prijatelja, stres kolega – sve je to preuzimala na sebe, misleći da tako pomaže. Te brige su se, jedna po jedna, pretvarale u vreće kamena koje su joj pritiskale ramena, savijale kičmu i gušile dah. Nije shvatala da, iako je njena namjera bila plemenita, time nije pomagala ni sebi ni drugima. Svako mora nositi svoje životne lekcije, svoje terete, jer samo tako raste i uči. Tek kada je, s drhtavim rukama, počela vraćati te vreće njihovim pravim vlasnicima, osjetila je neopisivo olakšanje. Mogla je ponovo disati, duboko i slobodno. Shvatila je da empatija ne znači preuzimanje tuđeg tereta, već pružanje podrške dok oni sami uče da ga nose.
Druga Kušnja: Nauči Reći „Ne“
Najveći strah koji ju je proganjao bio je strah od gubitka ljubavi i prihvaćanja. Vjerovala je da će, ako odbije nečiji zahtjev, izgubiti tu osobu, da će biti odbačena. Zato je uvijek govorila „Da“, čak i kada je to značilo žrtvovanje vlastitih potreba, vremena i energije. Druga kušnja ju je natjerala da se suoči s tim strahom. Kada je prvi put izgovorila „Ne“ – tiho, ali odlučno, s jasnom granicom u glasu – osjetila je val nelagode. Ali, ubrzo je shvatila da to nije čin hladnoće ili sebičnosti, već čin brige o sebi, čin samopoštovanja. Neki ljudi su se zaista udaljili, neki su se naljutili, ali oni pravi, oni koji su je istinski voljeli i poštovali, ostali su. I što je najvažnije, razumjeli su. Shvatila je da postavljanje granica nije prepreka ljubavi, već temelj za zdravije i iskrenije odnose.
Treća Kušnja: Nauči Odmoriti
Posljednja kušnja bila je možda i najpodmuklija, jer se borila protiv duboko usađenog osjećaja krivice. Glasovi roditelja, nane, pa čak i društva, šaptali su joj u podsvijesti: „Sram te bilo, radi, ne budi lijena. Odmor je za slabe.“ Osjećala je da mora stalno biti produktivna, stalno nešto raditi, jer u suprotnom nije vrijedna. Ali, nakon prve dvije kušnje, njena snaga volje je ojačala. Konačno je sebi dozvolila da progovori, ne samo drugima, već i tim unutrašnjim glasovima:
„Imam pravo na odmor”. Odmor nije luksuz, već potreba. Priroda se odmara – noć smjenjuje dan, zima smjenjuje proljeće. Nisam lijena, ja se punim da bih mogla voljeti, da bih mogla raditi, da bih mogla živjeti punim plućima.“
I tada se, kao magijom, krivica rastopila. Umorna žena postala je sretna žena. Počela je da se prepušta malim ritualima opuštanja u toploj vodi, čitala je knjigu pod dekicom, gledala zalazak sunca bez osjećaja da „gubi vrijeme“. I polako, ali sigurno, osjetila je kako joj se snaga vraća, kako se iskra u očima ponovo pali.
Pouka za Sve Nas:
Ponekad, u vrtlogu modernog života, najveća hrabrost nije u tome da izdržimo još jedan dan, da preuzmemo još jednu obavezu, da kažemo „Da“ kada nam se cijelo biće opire. Najveća hrabrost je da sebi damo dozvolu – da pustimo tuđe terete, da kažemo „Ne“ bez grižnje savjesti, i da se odmorimo bez osjećaja krivice. Tek tada vraćamo život u svoje ruke, postajemo autentičniji, snažniji i sposobniji da istinski volimo i stvaramo.
June 22, 2026
Evo me, kući sam
Oženio sam se mlad. K’o što to kod nas biva. Bio sam zaljubljen, ona je bila najljepša u gradu. Mislio sam — bajka. I bila je, jedno vrijeme.
A onda dođoše krediti, djeca, računi, pelene, neprospavane noći. Onaj žar se ugasio. Ostali smo zajedno “zbog djece” i zbog banke, jer kredit veže jače nego matičar. Živjeli smo k’o cimeri. Ja u dnevnoj uz daljinski, ona u kuhinji uz hladnu kahvu. Svako u svom svijetu, u istih 50 kvadrata.
Ona više nije bila ona cura s početka. Nabacila je koju kilu, nije vodila računa o svom izgledu, bademantil joj postade uniforma. Stalno nešto zanovijeta — “plati struju”, “treba djeci za ekskurziju”, “opet ti čarape po kući”. Čak mi je i njen glas počeo parati živce dok klapara u starim papučama po laminatu.
Ja sam šutio. Trpio. A navečer bih gledao one glumice na TV-u — dotjerane, nasmijane, bez podočnjaka. Uzdahnuo bih za nekim drugim životom. Nju sam gledao k’o stari trosjed — tu je, neka je, navik’o sam se.
Nisam je volio. Nimalo.
I onda jedan dan odem s jaranima na pecanje. Znaš već kako to ide — roštilj, piva u potoku, vicevi ispod pojasa. I krenu jedan od njih, onaj što uvijek ima komentar na sve, da “udara” po mojoj ženi.
“Joj Denise, šta ti bi bolan? Žena ti se zapustila k’o onaj teren iza zgrade. Šira nego duža. Što se ne razvedeš, jarane? Trošiš mladost.”
Svi se smiju. Dobacuju. A ja… ja sam se i sam znao požaliti. Znao sam reći da nema više ljubavi. Ali sad, tu kraj roštilja, uz miris ćevapa i žubor vode, nešto me presječe. K’o da me neko polio hladnom vodom.
Skontao sam jednu prostu stvar: Možeš izdati čovjeka čak i ako ga ne voliš.
Izdaja je izdaja. Tačka. Nema tu “ali”. Čak je i gora kad ne voliš, jer onda sam sebi slažeš. Govoriš: “Ma nije bitna”, “dosadna je”, “ružna je”, “svakako me ne voli”. I tako ti izdaja legne k’o budali šamar — lagano.
Ustao sam. Onako oštro, muški, kako samo Bosanac zna kad mu prekipi:
“Dosta je bilo! Da više niko nije zucnuo ni riječi protiv moje žene. To je moja žena. Mater moje djece. Hanuma koja sa mnom dijeli i dobro i zlo. I to je dovoljno.”
Pokupio sam štapove i otišao. Jaran što me dovezao već je bio nakresan, pa sam krenuo pješke. Kilometrima do stanice. Pa onda onim starim autobusom što škripi na svakoj krivini. Gledao sam kroz prozor — Modrac, pa Tuzla, pa Živinice — i put mi se odužio k’o godina.
Kad sam ušao u stan, umoran, prašnjav, ona izađe iz sobe. U onom istom izblijedjelom bademantilu. Pogleda me onim krupnim plavim očima, istim onim u koje sam se zaljubio prije 15 godina. Samo sad umornim. Iznenadila se što sam rano došao. Odavno me više ništa nije pitala. Navikla.
A ja sam samo rekao: “Evo me, kući sam.”
I zagrlih je. Ne k’o muž ženu. Nego k’o čovjek čovjeka. Toplo, ljudski, bez fige u džepu. Stajali smo tako u haustoru, držali se čvrsto. K’o dvoje davljenika.
Jer kod nas se kaže — možeš ne voljeti, možeš se razočarati, možeš i halaliti. Ali jedno nikad ne smiješ: izdati čovjeka s kojim dijeliš hljeb i krov.
Nije to do ljubavi. To je do obraza. A obraz je, braćo moja, jedino što nam ostane kad sve drugo propadne.
Ljubav dođe i prođe. Nekad se vrati, nekad ne. Ali poštovanje i ljudskost — to nema rok trajanja. I ne traži razlog.
Zato danas, punim plućima i čista obraza kažem:
Možda je više ne volim k’o prije. Ali je nikad neću izdati. Jer obraz nema cijenu.
June 22, 2026
Kovač i Kosa
U svijetu koji se stalno žuri, rijetko zastanemo da razmislimo o tragovima koje ostavljamo za sobom. Ponekad su ti tragovi vidljivi, poput duboke brazde u zemlji, a ponekad su skriveni u tišini naših savjesti. Danas vam donosim priču koja nas vraća u srce stare kovačnice, tamo gdje se vatra susreće sa sjenama prošlosti.
Ovo je priča o Vildanu, kovaču koji je jednog običnog, zagušljivog dana doživio susret koji mu je zauvijek promijenio pogled na čekić i nakovanj.
Susret u kovačnici: Priča Vildana Kovača
Zovem se Vildan i kujem otkako znam za sebe. Djed mi je ostavio nakovanj, otac mjehove, a meni je ostala vatra i čekić. Navikao sam na buku. Čekić o gvožđe, vatra što huči, varnice što pršte kao svici u noći. To mi je bila i muzika i pjesma.
Tog dana je bilo zagušljivo. Zrak težak, kao pred kišu. Kovao sam potkovicu, kad iza leđa začuh:
“Jesi li ti kovač?”
Kunem se, srce mi je skočilo do grla. Nisam čuo ni avlijska vrata ni korake po podu. A kovačnica mi škripi i kad mačka prođe.
“Jesi li te majka naučila da se kuca?!” dreknuh, više da prikrijem što sam se trgnuo kao dijete. Ruke su mi se tresle od muke.
“Kucati? Hm… Nisam ti ja od tog zanata,” reče glas. Ženski, ali promukao, kao da dolazi ispod zemlje.
Okrenuh se polahko, brišući ruke u masnu krpu. Spremao sam se da je otjeram u tri lijepe. Ali kad je vidjeh, krpa mi zamalo ispade. Stajala je u crnom. Sve na njoj crno, samo se kosturasta ruka bijelila kad pruži nešto prema meni. Kosu. Ali ne običnu kosu.
“Bi li mi mogao kosu ispraviti?” upita.
U tom trenu mi se odsjekoše noge. “Znači to je to, ha? Došao mi vakat?” prošaptah i bacih krpu. Nek’ ide sve dovraga.
“Nije još vakat, ali jest gore nego što je prije bilo,” reče ona mirno.
Gore nego što je prije bilo… E, tu mi bi lakše i teže u isto vrijeme. Lakše što nisam ja. Teže što ona stoji tu, preda mnom.
“Šta trebam?” pitah kao hipnotisan.
“Da ispraviš oštricu. Pa da je naoštriš, ako umiješ.”
Uzeh kosu. Bog mi je svjedok, ruke mi utrnuše. Hladna, a teška kao grijeh. Oštrica sva izrovana, nazubljena. Tim se ne žanje pšenica. Tim se žanju duše.
“Ali šta ću ja? Da učim dove, ili da pakujem bošču? Prvi mi je ovo put…” promucah.
Ona se nasmija. Ali to nije bio smijeh. To je bilo kao kad se suho granje lomi. “Nisam došla po tebe. Meni samo alat treba. Možeš li?”
“Nisam umro?” Opipah si bilo. Kuca. Ludo, ali kuca.
“Kako se osjećaš?”
“Dobro, vala.”
“Onda nemaš brige.”
Nemaš brige. Lako je njoj reći. Krenuh prema nakovnju. Noge drvene. Svaki korak kao da gazim po staklu. “De ti… sjedi. Što ćeš stajati,” rekoh, a glas mi puca. Nisam od merhameta. Od straha sam. Samo da je ne gledam.
Sjede. A ja počeh da kujem. Posla pola sahata, ali meni kao da sedam godina prođe. Znoj me oblio, a u kovačnici led. Hoću nešto da kažem, da razbijem ovu tišinu što me guši.
“Halali što ću ovako,” počeh i okrenuh se s kamenom u ruci, “ali ne mogu da svarim da držim stvar koja je uzela milione duša. Nijedno oružje…”
Nisam završio. U trenu je bila preda mnom. Ne znam kako. Čas na klupi, čas mi dahće u lice. Iz one kapuljače nije bilo lica. Samo mrak. I taj mrak je bio ljut.
“Oružje? Ti si ovo nazvao oružjem?” prošapta, a od tog šapta mi se krv sledila.
“Možda sam pogrešnu riječ…”
“Koliko misliš da sam ja ljudi pobila?!” prosikta. Uhvati me za bradu. Prsti kao led.
“Ja… ne znam,” gledam u pod. Da je ne gledam u taj ponor.
“Odgovori mi! Koliko?!”
“Ne znam!”
“Koliko?!” vrisnu, a meni u ušima zazvoni kao da je stotinu zvona puklo.
“Otkud ja znam koliko ih je bilo?!” i ja vrisnuh, pukao sam. Nek’ me nosi ako će me nositi.
Pusti me. Vratila se na klupu kao da je neko ugasio. Pogrbila se. I onda je počela pričati. A ja sam slušao i svaka njena riječ me kovala jače nego što sam ja ikad gvožđe kovao.
Reče da nikad nikog nije ubila. Da mi to radimo sami sebi. Za pare. Iz čemera. Iz ćeifa. U ratu. Da smo se navukli na krv, a nju krivimo jer je lakše. Reče da je bila lijepa djevojka. Da je nosila cvijeće. Da je tješila duše. “Pogledaj šta ste od mene napravili!” vrisnu i strže kapuljaču.
Majko moja… Lice starice. Izborano, smežurano. Zubi krivi, polomljeni. A oči… Oči prazne. Kao dva bunara bez dna. U njima sam vidio sve ratove, sve majke što plaču, svu braću što se kolju.
“Ja sam obukla ove crne rite da se krv ne vidi. Da se moje suze ne vide. Vi ste od mene napravili monstruma!”
Stajao sam kao ukopan. Čekić mi ispade iz ruke.
Šta reći? Čime se pravdati? Nemam čime.
“Ja sam vodič,” reče i ustade. “Pokazujem vam put. Ja ne ubijam ljude… Sad daj mi moju kosu, budalo!”
Istrže mi je iz ruku. Okrenu se i pođe. I tad, ne znam zašto, ali upitah: “Mogu li te još samo nešto pitati?”
Zastade na vratima. Ne okreće se. “Hoćeš da znaš zašto mi još treba kosa, je li tako?”
“Jeste.”
Uzdahnu. A taj uzdah je bio težak kao svačija žalost na dunjaluku.
“Put do Dženneta… zarastao je u korov odavno.”
Izađe. A ja ostadoh sam. U kovačnici odjednom tiho. Previše tiho. Pogledah u svoje ruke. Još su drhtale.
Razmišljanje za kraj
Od tog dana, Vildan više ne kuje oružje. Njegova kovačnica sada izbacuje samo motike, lopate i potkovice – alate koji grade i popravljaju, a ne ruše. Ali najvažnija lekcija koju nam Vildan ostavlja nije u onome što kuje, već u onome što radi svakog jutra.
On čisti put do svojih avlijskih vrata. Svaki dan. Da ne zaraste. Da, ako ikada opet dođe onaj putnik, put bude čist.
Ova priča nas podsjeća da nismo samo pasivni posmatrači svoje sudbine. Mi smo ti koji “kuju” izgled svijeta oko nas. Ako nam se ne sviđa lice koje nam Sudbina pokazuje, možda je vrijeme da se zapitamo šta smo to mi uradili da ona tako izgleda.
Pitanje za vas: Da li ste danas očistili svoj “put”? Šta za vas predstavlja korov koji treba ukloniti kako bismo lakše pronašli put do onoga što je dobro i plemenito?
June 20, 2026
KAKO SAM NOSIO PRIKAZU KUĆI
Ljeto 2019. Vraćao se sa svadbe u pola tri ujutro. Prečicom, pored starog groblja.
Nešto mu je sjelo na leđa. Pitalo ga samo jedno pitanje. Dva puta.
Spasio ga horoz. Na leđima su ostale modrice od pet prstiju.
Zapisano po istinitom kazivanju, ljeto 2019.
Bila je svadba kod amidžića u Donjim Vukovijama. Vratio sam se kući oko pola tri ujutro. Nisam zvao taksi. Pijan čovjek ne razmišlja – ide najkraćim putem. A najkraći je vodio pored starog groblja.
Noć je bila vrela. August,gluho doba. Ni zrikavci se nisu čuli kad sam ušao među nišane. Samo moji koraci po suhoj zemlji.
Kod drugog reda grobova stao sam. Nešto je bilo iza mene. Nisam čuo ništa, niti sam vidio. Osjetio sam. Hladnoća mi je legla na vrat, kao tuđa ruka. Ljetna noć je u sekundi postala kasna jesen.
Krenuo sam dalje. I onda se težina udvostručila.
Prvo kao dijete. Pa kao vreća brašna. Pa kao mrtvac.
Nisam se okretao. Stari su govorili: ako se okreneš, gotov si,nema ti spasa.
Onda je progovorila. Glas nije bio ljudski. Bio je kao kad vjetar prođe kroz prazan bunar.
“Jesam li težak?”
Grlo mi se osušilo. Znao sam pravilo. Djed mi je pričao uz ognjište: ako kažeš da je težak, poklopi te. Ako slažeš, možda pusti.
“Nisi”, prošaptao sam. Glas mi je pucao.
Nastavio sam hodati. Svaki korak je bio kao da gazim kroz snijeg do pojasa. Težina je rasla. Rebra su mi pucala. Disao sam na škrge.
“Jesam li težak?”
Opet isto pitanje. Hladnije. Bliže uhu.
“Nisi”, ponovio sam. Više nisam bio siguran lažem li njemu ili sebi.
Tristo metara do izlaza s groblja. Hodao sam čini mi se čitavu vječnost. Vrijeme kao da je stalo. Znoj me oblio, ali onaj ledeni. Srce mi je tuklo u sljepoočnicama. Mislio sam da ću pasti među nišane i ostati tu zauvijek.
Onda sam ga čuo.
Horoz. Negdje u selu. Jedan promukao, dalek KUKURIKU.
U istom trenu težina je spala sa mene. Kao da je neko presjekao konopac. Pao sam na koljena. Nisam imao snage da se okrenem.
Samo sam čuo šapat iza sebe, pun bijesa i nemoći, kako se gubi u magli među grobovima:
“Hvala Bogu i bijeloj zori…”
Do kuće sam došao četveronoške. Mater me našla na pragu u zoru. Bila je subota. Nisam bio pijan. Bio sam trijezan od straha.
Tri dana sam ležao u groznici. Kad sam se digao, na leđima sam imao modrice. Kao od pet ljudskih prstiju.
Od tada ne idem tim putem. Ni danju.
A 2. augusta ne izlazim iz kuće poslije akšama.
Jer sad znam: neka pitanja se ne postavljaju dva puta. I na neka se ne odgovara “nisi težak”.
Nekad se samo šuti i nosi svoj teret do zore. Ako dočekaš zoru.
Zapisao:
Onaj koji je nosio, a nije smio pitati koga nosi.
June 20, 2026
Ultimatum u kuhinji: Između ljubavi i dostojanstva
Moj muž je stajao u našoj kuhinji, stežući šolju kafe toliko jako da su mu zglobovi pobijelili. Nije me gledao – gledao je kroz mene. „Zumro, slušaj. Previše cijenim svoje mentalno zdravlje da bih ovo trpio,“ rekao je hladnim, oštrim glasom. „Imaš vremena do nedjelje. Ili nađi dom za oca, ili pakujem kofere. Nisam se ženio da živim u staračkom domu.“ Uzeo je ključeve i izašao, ostavljajući ultimatum da visi u zraku kao otrovna magla.
Nije uvijek bilo ovako. Ili možda jeste, a ja sam bila slijepa da to priznam.
Prije šest mjeseci, moj babo, Hamid, izgubio je moju majku. Pedeset i dvije godine braka nestale su u jednom danu. Dvije sedmice nakon dženaze, doktor je potvrdio ono čega sam se bojala – početna demencija. Čovjek koji me nosio na ramenima, radio duple smjene u fabrici da me školuje, sada je zaboravljao ugasiti šporet i gubio se u vlastitom dvorištu.
Ja sam mu jedino dijete. Nije bilo vijećanja, nije bilo rasprave. Po logici i po srcu, dovela sam ga kući.
Kad sam to predložila svom mužu, Adnanu, nasmijao se. Bio je to osmijeh kakav vidiš kod političara – uglađen, uvježban, prazan. „Naravno,“ rekao je. „Porodica je sve. Hamid je dobrodošao.“
Ta „dobrodošlica“ nije trajala ni mjesec.
Počelo je tiho, pasivno-agresivnim ratom u ćoškovima naše kuće. Ako bi babo duže ostao u kupatilu, Adnan bi lupao na vrata i vikao: „Neki od nas stvarno moraju na posao!“ Ako bi babo ponovio priču iz svojih vojničkih dana – priču koju sam čula stotinu puta, ali je slušala sa strpljenjem – Adnan bi kolutao očima, glasno uzdahnuo, odgurnuo stolicu i otišao od stola. Babo bi zastao na pola rečenice, zbunjen i uplašen, skupljajući se u sebe.
Ali tišina je bila gora od buke.
Adnan je prestao jesti s nama. Dolazio bi kući, promrmljao pozdrav i zatvarao se u spavaću sobu da „izbjegne depresivnu atmosferu.“ Jedne noći, očajna, molila sam ga: „Adnane, molim te. On tuguje. Zbunjen je. Treba mi samo malo tvoje dobrote. Neće biti ovdje zauvijek.“ Nije ni podigao pogled s telefona. „Oženio sam tebe. Nisam se ženio tvojim babom. Ako hoćeš da glumiš njegovu njegovateljicu, izvoli. Ali nemoj očekivati da se pravim da mi je drago što mi neki stranac balavi u dnevnoj sobi.“Stranac. Govorio je o čovjeku koji nam je pomogao da skupimo pare za ovu kuću.
Prelomni trenutak nije došao od Adnanove surovosti. Došao je od očeve tihe tuge.
Prošle nedjelje, zatekla sam ga kako sjedi na ivici kauča, ruke mu drhte dok pokušava složiti novine koje više nije mogao pročitati. Pogledao me suznim očima – onim bolnim, izvinjavajućim pogledom koji stariji ljudi imaju kad se osjećaju kao teret. „Šćeri,“ prošaptao je, glas mu se slomio. „Mogu ja u onaj dom kod magistrale. Neću da se svađaš s mužem zbog mene. Ja sam samo… stara krntija što zauzima prostor.“Srce mi nije samo puklo. Rasulo se.Čovjek koji me učio voziti bicikl, koji me grlio dok sam kao tinejdžerka plakala, sada se izvinjavao što postoji. Što diše u kući koju je pomogao platiti.
Tada je nešto u meni puklo – ne od bijesa, nego od jasnoće.
Kad je Adnan stao u kuhinji i dao mi ultimatum – on ili babo – pogledala sam ga i prvi put vidjela istinu. Nisam vidjela muža. Vidjela sam čovjeka bez saosjećanja. Stranca. Nisam plakala. Nisam molila. Nisam obećala da ću tražiti dom da mu olakšam ego. „Ne moraš čekati nedjelju,“ rekla sam mirno. „Mogu ti pomoći da se spakuješ odmah.“
Zaledio se. Bio je šokiran. Očekivao je da ću se slomiti. Da ću izabrati „budućnost“ umjesto „prošlosti.“ Izašao je, uvjeren da ću ga nazvati u suzama i moliti da se vrati.
Prijatelji – pa čak i neki rođaci – rekli su da sam luda. „Bacila si brak zbog čovjeka koji neće dugo biti tu?“ pisalo je u jednoj poruci. „Adnan je bio dobar hranitelj. Pretjeruješ.“
Možda i jesam.
Ali večeras je kuća mirna. Nema napetosti u zraku. Nema zalupenih vrata. Nema teških uzdaha. Ne idemo više na luksuzna putovanja. Novca je manje bez Adnanove plate. Ali jutros sam sjedila za stolom s babom. Jeli smo palačinke. Ispričao mi je opet svoju staru priču. Slušala sam. Smijali smo se.
Jeo je bez straha. Bez da se pazi. Bez da se izvinjava.
Izgubila sam muža. Ali sačuvala sam dostojanstvo. Sačuvala sam integritet. I održala obećanje da ću brinuti o čovjeku koji je brinuo o meni kad nisam znala ni sama jesti.
Neka ljubav je uslovna – zavisi od komfora i pogodnosti. Ali ljubav između kćerke i oca nije. A muž koji traži da odbaciš porodicu da bi „sačuvao svoj mir“ – nije partner. Jer život nije matematika. Nije zbir logičnih poteza i pragmatičnih odluka. Život je ono što ostane kad se sve sabere – obraz, čast i dostojanstvo.
June 19, 2026
Žute dunje Carigradske
Miris neostvarenog sna: Fatmina ispovijest
Kažu da sevdah ulazi kroz oči, a nastanjuje se u srcu. Moj sevdah je imao ime – Ibrahim. Imao je i miris – miris konja, dalekih puteva i one jedne crvene jabuke koju mi je, krišom, proturio kroz pukotinu avlijskog zida. U toj jabuci bila je sva njegova ljubav, sva njegova obećanja i sav moj svijet.
Dok sam stajala u avliji, skrivena sjenama starih dudova, slušala bih bat kopita njegovih konja. Ibrahim je bio kiridžija, čovjek od puta, ali za mene je bio jedini put koji sam željela slijediti. Naši su se pogledi sretali petkom, poslije džume, u onom kratkom trenu kada se mahala umiri, a duše progovore bez riječi. Njegov selam bio je tiši od šapata, a meni je zvučao glasnije od svih ezana.
“Čekaj me, Fatma,”
Rekao je onog dana kada je karavan kretao za Solun. “Donijeću dukate, donijeću sreću. Samo me čekaj.”
I čekala sam. Prvih šest mjeseci mjerila sam po dužini sjenki na kaldrmi. Svaki put kad bi kapija zaškripala, srce bi mi poskočilo, misleći da je on. Ali mahala je bila brža od njegovog povratka. Zli jezici, ti nevidljivi dušmani što se hrane tuđom nesrećom, počeli su opsjedati moga oca. Govorili su mu da sam previše lijepa da bih čekala skitnicu, da Ibrahim nema ni kućišta ni borišta, da će me ostaviti samu u blatu dok on ganja bijeli svijet.
Zabranjena ljubav
Moj otac, čovjek čvrst kao hercegovački kamen, pokleknuo je pod tim šapatima. “Zaboravi ga, kćeri,” rekao mi je jedne večeri, ne gledajući me u oči. “Njegov je dom sedlo, a tvoj mora biti čvrst krov. Nećeš za njega.”
Tada je u meni nešto puklo. Nije to bio krik, već tišina koja boli više od svake rane. Nisam se svađala. Ljubav nije bolest koja te obori u postelju s groznicom; to je tiha vatra koja te polako pretvara u pepeo. Prestala sam osjećati glad. Hrana je imala ukus zemlje, a voda gorčinu pelina. San me obilazio u širokom luku, a soba je postala moj cijeli svijet.
Ležala sam i gledala u drvene grede, brojeći čvorove u drvetu kao što sam nekad brojala Ibrahimove korake. Majka je plakala nad mojim uzglavljem, dovodila učene ljude, palila trave… ali niko nije mogao izliječiti ono što nije bilo od ovoga svijeta. Moja duša je bila na putu, negdje između Soluna i naše ulice, tražeći Ibrahima.
Jednog jutra, kada je snaga u meni bila tanja od paukove mreže, osjetila sam neopisivu želju. “Majko,” prošaputala sam, a glas mi je zvučao kao eho iz dubokog bunara. “Daj mi žute dunje… žute dunje iz Stambola.”
Nisam željela voće. Željela sam dokaz
Znala sam da će vijest o mojoj želji stići do njega, gdje god bio. Ako donese dunje, donijet će sebe. To je bio moj posljednji poziv upomoć, moja posljednja nada da ljubav može pobijediti daljinu i ljudsku zlobu.
Prošla je prva godina. Svaki miris jeseni donosio je novu bol. Gledala sam dunje u našim baštama, ali one su bile domaće, obične. Ja sam čekala one stambolske, one koje mirišu na Ibrahimovu ljubav. Druge godine, dušmani su postali glasniji. “Zaboravio te,” šaputale su komšinice preko ograde. “Našao je drugu u Stambolu, ljepšu i bogatiju.” Majka ih je tjerala, ali njihove riječi su ostajale u zraku kao teška magla.
Treće godine više nisam imala snage ni da gledam kroz prozor. Moje tijelo je postalo providno, a oči upale, tražeći samo jedan lik u mraku. Počela sam sanjati dunje. Bile su žute, sjajne, mirisale su na slobodu i na Ibrahima. U tim snovima, on bi me držao za ruku i govorio da je blizu.
Posljednja želja
“Ako umrem,” rekla sam majci posljednjeg dana, “nemojte me žaliti. Samo mi stavite jednu žutu dunju na mezar, da me on nađe kad se vrati. Da zna da sam ga čekala do posljednjeg daha.”
Osjetila sam kako se hladnoća uvlači u moje kosti, ali ne ona od zime, već ona koja donosi smiraj. Čula sam glasove u daljini i suze onih koji su me okruživali. Moja duša je polako napuštala ovo umorno tijelo, uzdižući se iznad svega, tražeći onaj jedan zembil sa žutim dunjama.
I baš tada, u onom trenutku kada se svjetovi dodiruju, čula sam krik. Bio je to njegov glas – promukao, slomljen, pun očaja koji se ne može opisati. “Ljudi, stanite!” vikao je. Čula sam prosipanje dunja po kaldrmi, tupi zvuk voća koje udara o zemlju. Osjetila sam njegov poljubac na svom hladnom čelu i jednu vrelu suzu koja je bila toplija od svega što sam doživjela u posljednje tri godine.
Ibrahim je stigao. Kasno za život, ali na vrijeme za vječnost. Moja želja je ispunjena – donio je žute dunje, donio je sebe. Sada, dok ležim pod bosanskom zemljom, ne osjećam tugu. Svake jeseni, miris dunja koje on ostavlja na mom mezaru podsjeća nas da sevdah nikada ne umire. Rastavili su nas ljudi, rastavio nas je Stambol, ali nas je spojila jedna pjesma i miris žutih dunja.
Aman, aman… ljubav je jača od smrti, ali je miris dunja taj koji čuva tajnu o nama.
Ova priča nastala je po motivima tradicionalne bosanske sevdalinke “Žute dunje Carigradske”. Sevdalinka je usmeno narodno blago Bosne i Hercegovine, a njeni autori ostali su nepoznati.
June 18, 2026
Komšija u šezdesetim se zaljubio: Umjesto ograde napravio joj ljuljašku za kraljicu
Znate ono kad mislite da ste sve vidjeli? E pa, ja sam se prevario!
Moj komšija, čovjek u ozbiljnim šezdesetim, cijeli život sam. Žena mu preminula davno, pa je tugu zalijevao rakijom. Onako, da ne smeta nikome, samo da dušu smiri…
I odjednom, BUM! Čovjek se preporodio!
Oči mu sjaje k’o farovi na Golfu dvojci
Trijezan k’o sudija, trči po trgovini s alatom kao da je na maratonu!
Sretnem ga ja, zbunjen k’o tele u novoj štali, pitam šta je bilo, je li ga kakva muka spopala.
A on će ti meni, sav važan: “Ma, otišao sam na selo da popravim ogradu jednoj ženi. Zvala me da joj pomognem.”
“Jarane, kakva je to žena!”
I onda krene priča, k’o da djed unucima bajke priča:
“Jarane, kakva je to žena! Vrijedna k’o mrav, a smijeh joj zarazan! Ima kokoši, bašta ograđena pic-mic, donese ti ledeni domaći sok od drenjaka, a navečer iznese i vino. Radi k’o crnac, a onda ti još donese toplu pitu. Ma milina jedna…”
“Šta su ti ovi drveni stupovi?”
Sjedimo mi tako, smrklo se, popili koju. Ja njoj kažem: “Šta su ti ovi drveni stupovi kod ulaza? Ništa ne valjaju, samo ruže, treba to srušiti.”
A ona će ti meni: “To su ostaci stare ljuljaške . Kad sam bila mala, tu sam se ljuljala. Baš sam to voljela.”
“E pa, ako si voljela, onda ćemo ljuljašku vratiti!”, kažem ja njoj.
A ona meni da sam lud, šta će joj sad ljuljaška, stara je za to.
“Napravit ću ti ljuljašku za kraljicu!”
Sutradan ti moj komšija, k’o da mu je dvadeset godina, ode u šumu, nađe jake balvane, vuče ih k’o da su od papira.
“Napravit ću ti ljuljašku za kraljicu!”, kažem ja njoj. “Sa rezbarijama i svim fensi ukrasima!”
A ona i dalje: nema potrebe, šta će mi to.
“Ma kakva potreba! Ako žena ima zlatno srce, zaslužuje ljuljašku!”, kažem ja njoj. “Jer prije nego što se snađeš, sve što dotakne samo zablista. Nije ona stara, ona je čudo neviđeno!”
“A šta bi s ogradom?”
I tako ti on odmah na posao, obriše prašinu sa starih stolarskih alata, i sve to ručno izrezbari.
A ona mu samo, kroz smijeh, prigovara: “A šta bi s ogradom?”
“Ženo, ozbiljno?! Obećao sam ti ogradu do maja – dobit ćeš je. Ali reci mi, zar ljuljaška nije malo važnija? Svaka dobra žena zaslužuje svoju ljuljašku. Pogotovo ona koja je pravo blago!”
I za kraj: I bi ljuljaška. I bi ograda. I bi ljubav u šezdesetim. Jer godine su samo broj, a srce ne stari.
June 16, 2026