Priče iz Bosne

Autor: Nux

  • Da li bi želio da se tvoja kćerka uda za muškarca poput tebe?

    Da li bi želio da se tvoja kćerka uda za muškarca poput tebe?

    Kažu da žene vole mangupa. Možda je to samo jedna od onih rečenica koje se godinama prepričavaju u ženskom društvu, a možda iza nje ima i malo istine: neko ko djeluje samouvjereno, duhovito i pomalo nepredvidivo ponekad lako privuče pažnju.

    Ali mangup na početku veze i mangup u svakodnevnom životu nisu uvijek ista osoba. Nije teško biti šarmantan dok je sve novo i lijepo. Mnogo je važnije kakav si kad si umoran, nervozan ili kad se s nekim ne slažeš. Jer iza zatvorenih vrata ne pamti se samo ko je nasmijavao društvo. Pamti se i ko je podizao glas, ko je znao povrijediti riječima i ko je, kad se prašina slegne, imao snage da kaže: „Pogriješio sam.“

    Prije nekoliko dana supruga i ja smo se malo posvađali. Ništa strašno, barem sam tako tada mislio. Rasprava kakvih u dugom zajedničkom životu sigurno bude: nekoliko rečenica izgovorenih u nervozi, malo tišine poslije i nada da će sve brzo proći.

    A onda me je supruga pogledala i pitala:

    „Budi iskren… da li bi želio da se tvoja kćerka, Lejla, jednog dana uda za nekoga poput tebe?“

    Na trenutak sam ostao bez odgovora.

    Nije to bilo pitanje na koje se može odmah odmahnuti rukom i reći: „Ma naravno.“ Morao sam zastati i stvarno razmisliti.

    Iskreno sam joj odgovorio:

    „Ne. Želio bih da bude bolji od mene. Ne bih želio da diže glas na nju niti da gubi živce zbog sitnica. Ne bih želio da je iko povređuje ili tjera da pati.“

    Dok sam izgovarao te riječi, postajalo mi je jasno koliko su ozbiljne. Nisam želio da Lejla plače sama u svojoj sobi, pokrivajući lice rukama. Nisam želio da sumnja u svoju vrijednost zbog nečije ljutnje. Nisam želio da joj ljubav ikada izgleda kao nešto zbog čega mora hodati na prstima.

    A onda sam shvatio da se ne pitam samo kakav muškarac želim da bude njen budući muž. Pitam se i kakav sam ja muž svojoj supruzi.

    Za mene će Lejla uvijek biti moja djevojčica

    Kad god pomislim na Lejlu, teško mi je zamisliti da će jednog dana biti odrasla žena. Meni će ona, i kad bude imala dvadeset godina, i dalje biti ona mala djevojčica koja mi se noću penjala u krilo, hihotala se dok sam je škakljao i čvrsto me grlila.

    Roditelji valjda tako gledaju na svoju djecu. Vrijeme prolazi, oni rastu, postaju samostalni, prave vlastite izbore — ali nama u srcu ostane i ona njihova mala verzija, ona koju smo držali za ruku i čuvali od svega što bi je moglo povrijediti.

    Zato bih želio da čovjek kojeg jednog dana izabere bude strpljiv s njenim raspoloženjima, nježan prema njenim greškama i pun razumijevanja kad joj bude teško. Da je cijeni upravo takvu kakva jeste — sa svim njenim vrlinama i malim nesavršenostima. Da joj bude oslonac, sigurno mjesto i pravi partner.

    Želio bih da je voli lijepo. Ne samo kad je nasmijana, dotjerana i kad je sve po njegovom. Nego i kad je umorna, zabrinuta ili kad joj treba neko ko će samo sjesti pored nje i saslušati je.

    I iznad svega, želio bih da je čini sretnom.

    Jer vjerujem da moja kćerka zaslužuje samo najbolje. I mislim da bi svaki otac, kad bi zastao i iskreno razmislio, svojoj kćerki poželio isto.

    A šta je sa ženama koje su već nečije kćerke?

    Onda me je pogodila misao koju nije bilo lako zaobići.

    Zašto tako često zaboravljamo da su i naše supruge nečije kćerke?

    I njih je nekada neko držao za ruku. I njih je neko uspavljivao, ljubio u čelo i želio im sretan život. I one su nekada bile djevojčice koje je otac gledao s istom nadom: da će ih ljudi koje zavole čuvati, poštovati i usrećiti.

    Nijedna žena ne prestaje biti nečija kćerka kad se uda. Ne prestaje biti osoba koja zaslužuje pažnju samo zato što s nekim dijeli kuću, obaveze i svakodnevne brige. A ponekad, baš u toj svakodnevici, najlakše je prestati primjećivati koliko naše riječi i postupci znače onome ko je uz nas.

    Prije nego što povrijedimo suprugu.
    Prije nego što podignemo glas.
    Prije nego što izgovorimo nešto što se ne može povući —
    vrijedi zastati.

    Ne zato što se u braku nikada ne smijemo posvađati. Svađa sama po sebi ne znači da ljubavi nema. Ali način na koji razgovaramo, čak i kad smo ljuti, pokazuje koliko poštujemo osobu s kojom živimo. A kad pogriješimo, važno je da ne tražimo opravdanje po svaku cijenu, nego da pokušamo popraviti ono što smo narušili.

    Možda je to jedan od najvažnijih dijelova ljubavi: ne biti savršen, nego biti spreman da se pogledaš u ogledalo i zapitaš možeš li biti bolji.

    Pitanje koje vrijedi postaviti sebi

    Tog dana sam mislio da odgovaram na pitanje o Lejlinom budućem mužu. Ali ženino pitanje bilo je veće od toga.

    Podsjetilo me je da ono što želim za svoju kćerku ne bih smio zaboraviti pružiti ni ženi koja je danas pored mene. Ako želim da Lejla jednog dana bude voljena s nježnošću, strpljenjem i poštovanjem, onda i ja moram nastojati da takvu ljubav pokazujem u vlastitom domu.

    Ne postoji porodica bez neslaganja. Ne postoji brak u kojem su svi dani mirni, a sve riječi pažljivo odmjerene. Ali postoji izbor da se, čak i u teškom trenutku, prema voljenoj osobi odnosimo kao prema nekome ko nam je važan.

    Zato se, prije nego što povrijediš svoju suprugu, prije nego što podigneš glas ili kažeš nešto što ne možeš povući, zapitaj:

    Da li bih želio da se neko ovako ponaša prema mojoj kćerki?

    Možda nam odgovor neće uvijek biti prijatan. Ali nekad je baš ono pitanje koje nas zaustavi — pitanje koje nam je trebalo.

  • Koliko su narodi Balkana zaista različiti? Šta nam DNK govori o zajedničkoj prošlosti

    Koliko su narodi Balkana zaista različiti? Šta nam DNK govori o zajedničkoj prošlosti

    Zamislimo običan razgovor za stolom. Neko spomene prezime koje se javlja s obje strane granice. Drugi se sjeti pjesme koju je naučio od komšije. Treći odmahne rukom: „Ma mi smo ti svi isti.“ A onda neko pita: „Dobro, ali šta kaže nauka?“

    Odgovor nije ni da smo svi isti, ni da nas dijele neprobojne biološke granice. Genetička istraživanja pokazuju da su stanovnici Balkana povezani dugom i složenom historijom. Naši preci nisu bili zatvorene grupe koje su hiljadama godina živjele odvojeno. Ljudi su se selili, trgovali, ratovali, sklapali brakove i započinjali život u novim krajevima. Granice su se mijenjale mnogo češće nego što se mijenjala potreba čovjeka da pronađe sigurno mjesto i ljude s kojima će dijeliti hljeb.

    Balkan je bio raskrsnica mnogo prije današnjih granica

    Kad pogledamo kartu, Balkan izgleda kao most između srednje Evrope, Mediterana i područja istočno od Crnog mora. Tako je bilo i u prošlosti. Ovdje su se susretali ljudi različitog porijekla, jezika i običaja, a genetička istraživanja drevnih kostiju danas nam pomažu da vidimo neke dijelove te priče.

    Jedna velika studija analizirala je genetske podatke 225 drevnih ljudi koji su živjeli u jugoistočnoj Evropi i susjednim područjima između približno 12.000. i 500. godine prije nove ere. Istraživanje je pokazalo da su se stanovnici regije mijenjali kroz vrijeme i da je jugoistočna Evropa bila kontaktno područje između istoka i zapada. Među stanovništvom su se, između ostalog, širili geni ranih zemljoradnika koji su pristizali iz Anadolije, a kasnije su se javljali i novi kontakti sa stepskim populacijama. Drugim riječima, priča o našem porijeklu ne počinje jednim narodom niti jednim dolaskom.1

    Zato je korisno biti oprezan kad čujemo tvrdnju da današnji narod potiče od samo jedne drevne skupine. Stari nazivi poput „Iliri“ često su se koristili u različitim vremenima i značenjima. Historičar Danijel Džino pokazuje kako su se nazivi „Iliri“ i „Ilirik“ mijenjali u antičkim grčkim i rimskim tekstovima, zavisno od autora i historijskog konteksta.2 To ne znači da Iliri nisu postojali. Znači da ih ne možemo bez ostatka pretvoriti u današnje nacionalne kategorije, kao da je između antičkog svijeta i nas postojala neprekinuta linija bez miješanja i promjena.

    Šta je pokazala studija objavljena u časopisu Cell?

    Često se spominje istraživanje iz 2023. godine objavljeno u uglednom naučnom časopisu Cell. U početnoj verziji ove priče navodi se da je analizirano „preko 140 skeleta“ iz više balkanskih država. Preciznije je reći da su istraživači prikupili uzorke iz 146 osoba, a iz 136 uspjeli dobiti podatke potrebne za analizu genoma. Većina tih drevnih osoba pronađena je na arheološkim lokalitetima na području današnje Hrvatske i Srbije; istraživanje je obuhvatilo 20 lokaliteta, a ne uzorke iz svih balkanskih država navedenih u prvobitnom tekstu.3

    Slika koju su dobili nije bila slika nepromijenjenog stanovništva. U doba Rimskog Carstva, posebno između 1. i 3. stoljeća, u regiju su pristizali ljudi različitog porijekla. Među njima su bili i ljudi s genetskim vezama s Anadolijom. Kasnije, između približno 250. i 550. godine, istraživači su prepoznali doseljenike povezane sa srednjom i sjevernom Evropom, kao i stepskim područjima. Nakon slabljenja rimske vlasti, u uzorcima se sve jasnije pojavljuje porijeklo povezano s istočnoevropskim populacijama koje su govorile slavenske jezike.3

    Autori su procijenili da su migracije stanovništva povezanog s istočnom Evropom dale oko 30 do 60 posto genetskog porijekla današnjih balkanskih populacija koje su modelirali.3 Taj raspon ne znači da se svaki stanovnik Balkana može svrstati u uredne procente, niti da postoji jednostavan genetski test koji nekome može zalijepiti historijsku etiketu. To je naučna procjena dobijena poređenjem genoma s odabranim drevnim i savremenim referentnim uzorcima. Rezultat zavisi od modela, uzoraka i pitanja koje istraživači postavljaju.

    Kontinuitet postoji, ali ne znači da se ništa nije promijenilo

    Ponekad se o kontinuitetu govori kao da su isti ljudi živjeli na istom mjestu hiljadama godina bez prekida. Historija stanovništva ne funkcioniše tako. Kontinuitet znači da dio porijekla starijeg stanovništva ostaje prisutan i prenosi se kroz generacije, čak i kada u regiju dolaze novi ljudi i kada se zajednice miješaju.

    Upravo to je važna nijansa balkanske priče. Dolazak slavenskih govornika nije značio da su svi raniji stanovnici nestali. Niti je dugotrajno prisustvo lokalnog stanovništva značilo da nije bilo velikih migracija. Istraživanje objavljeno u časopisu Nature 2025. godine, zasnovano na podacima 555 drevnih osoba iz više dijelova srednje i istočne Evrope, potvrdilo je velike migracije između 6. i 8. stoljeća. Istovremeno, autori su naglasili velike regionalne razlike: u sjeverozapadnom Balkanu zabilježeno je više miješanja s ranijim stanovništvom nego u nekim područjima istočne Njemačke i Poljske.4

    Drugim riječima, nije postojao jedan isti obrazac za cijeli Balkan. U jednom kraju doseljenici su mogli činiti veći dio novog stanovništva, dok su se u drugom više stapali s ljudima koji su ondje već živjeli. Genetska historija prati takve procese, ali ne može svaku dolinu, grad ili porodicu svesti na istu priču.

    A šta je s tvrdnjom o „40 posto ilirskih gena“?

    Brojevi poput „Bosna ima 40 posto ilirskih gena, Hrvatska 34, a Albanija 30 posto“ zvuče precizno i lako se pamte. Ali uz njih nedostaje ono najvažnije: ko je tačno izmjerio te procente, na kojim uzorcima, uz koju definiciju „ilirskog“ porijekla i u kojem naučnom radu?

    U ključnim studijama navedenim ovdje ne postoji potvrđena tabela koja današnje narode rangira po procentu „ilirskih gena“. Istraživači mogu porediti drevne uzorke s današnjim populacijama i procjenjivati srodnost ili udio porijekla povezan s određenim referentnim grupama. Ali „Ilir“ nije jednostavna genetska kategorija koju laboratorija može izdvojiti kao krvnu grupu. Antički identitet, jezik, politička pripadnost i genetsko porijeklo nisu ista stvar.2 Zato je poštenije izostaviti te konkretne procente nego ih predstavljati kao naučnu činjenicu.

    Isto važi i za riječ „identični“. Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Albanci, Crnogorci, Makedonci, Bugari, Grci i drugi narodi nisu genetski istovjetni. Istraživanja nalaze regionalne razlike i različite historijske utjecaje. Ali granice tih razlika ne poklapaju se uredno s današnjim državama, vjerama ili nacionalnim identitetima. Populacije se preklapaju, a historija ih je povezivala mnogo prije nego što su nastale savremene granice.

    DNK ne određuje kome pripadamo

    Genetika nam može pomoći da razumijemo kretanje ljudi i srodnost među populacijama. Ne može odlučiti kojim jezikom neko govori, kojoj kulturi pripada, za koju reprezentaciju navija ili kako se osjeća kada se vrati u rodni grad. To su stvarni dijelovi ljudskog identiteta, ali nisu isto što i procenat porijekla u genetskom modelu.

    Možda je zato najzanimljiviji odgovor na pitanje iz naslova ovaj: balkanski narodi jesu različiti, ali nisu nastali u odvojenim historijskim sobama. Iza današnjih imena nalaze se generacije ljudi koje su se susretale, selile, miješale i ostavljale trag jedne u drugima. Nauka ne dokazuje da smo „svi isti“. Ona nam pokazuje da priča o nama nikada nije bila sasvim odvojena.

    A kad sljedeći put za stolom neko kaže da nas dijeli sve, možda vrijedi dodati: ima razlika, naravno. Ali ima i mnogo zajedničke prošlosti koju nijedna današnja granica ne može izbrisati.

    Izvori

    The genomic history of southeastern Europe, Nature, 2018

    [2] ‘Illyrians’ in ancient ethnographic discourse, Danijel Dzino, 2014

    [3] A genetic history of the Balkans from Roman frontier to Slavic migrations, Cell, 2023

    [4] Ancient DNA connects large-scale migration with the spread of Slavs, Nature, 2025

  • Zimnica na komšijski pogon: salata tetke Zumre

    Zimnica na komšijski pogon: salata tetke Zumre

    Pitanje koje najavljuje jesen

    Postoji jedno pitanje koje u Bosni krajem septembra ima veliku težinu:

    — Jesi li spremila zimnicu?

    Tako me presrela komšinica na stepeništu. Drži kesu s hljebom, gleda u moje prazne ruke i već zna odgovor.

    — Nisam vala — kažem. — Ove godine idem od vrata do vrata i hvalim vaše salate. Zasad plan ide odlično.

    Komšinica prvo zastane, pa se nasmije onako kako se samo komšinice smiju kad ne znaju da li da te žale ili da te prijave. Onda kaže:

    — Čekaj.

    Nestane u ostavi i vrati se s teglom. Onom zamašćenom, s kariranim poklopcem, na kojoj markerom piše: „PAPRIKA 2024“.

    Zahvalim, podignem teglu prema svjetlu kao neki stručnjak, pohvalim boju, miris i „baš onu pravu mjeru sirćeta“, pa produžim dalje.

    Komšijska ostava radi punom parom

    Do podne sam već imala dvije tegle turšije, jednu ljutenicu i nešto što je ličilo na ajvar, ali je komšija Mirsad tvrdio da je „namaz za prave muškarce“.

    Na kraju dana — korpa puna, a ja nisam ni kupila papriku, ni isjekla luk, ni plakala nad kupusom. Biznis-plan savršen.

    Problem je samo što šarm traje do prvog snijega. Komšijska velikodušnost ima rok trajanja, a zima nema. U januaru ti niko neće otvoriti ostavu samo zato što si duhovita.

    Zato sam uradila ono što svaka odgovorna osoba uradi kad se približi zima: nazvala sam pojačanje.

    Poziv tetki Zumri

    Tetka Zumra je žena koja od običnog kupusa može napraviti salatu zbog koje se za stolom svi odjednom sjete da su baš gladni. Kod nje i najtužniji karfiol dobije smisao.

    — Zumro, daj mi recept — zamolim je telefonom, već spremna da zapisujem grame.

    — Kakav recept? Uzmeš povrće, malo ga središ, dodaš šta treba i ne žuriš. Salata ne voli nervozu.

    U istoj rečenici dobila sam i recept i životnu lekciju. Ali sam je ipak zamolila da mi kaže i neke mjere, jer moje „malo ga središ“ obično završi s tri posjekotine i naručenom pizzom.

    Nakon nekoliko dodatnih pitanja, jednog prekida da okrene paprike i rečenice „nemoj mi sve mjeriti na vagu, oko je najbolja vaga“, izvukla sam recept za manju, brzu salatu.

    Salata tetke Zumre za frižider

    Ova salata ide uz grah, meso i krompir, a može se jesti i sama — na kriški hljeba kad se kasno vratiš kući.

    Važno: ovo je recept za salatu koja se drži u frižideru i brzo potroši. Nije recept za tegle koje će mjesecima stajati u ostavi.

    Sastojci

    • 1 kg čvrstog bijelog kupusa
    • 1 crvena paprika
    • 1 veća mrkva
    • ½ manjeg zelenog paradajza ili nekoliko komadića karfiola, po želji
    • 100 ml sirćeta označenog s 5% kiselosti
    • 100 ml vode
    • 1 kašika šećera
    • ½ kašičice soli
    • nekoliko zrna bibera
    • malo sjemenki slačice, ako ih voliš

    Priprema

    1. Operi povrće. Skini vanjske listove kupusa, očisti papriku i oguli mrkvu. Povrće dobro operi i ocijedi.
    2. Nareži ga kako voliš. Kupus nareži na tanke rezance, papriku na trakice, a mrkvu naribaj ili nareži na kolutiće. Zeleni paradajz nareži na kriške. Zumra kaže: „Neka bude šareno — oko prvo jede.“
    3. Pripremi preljev. U manjoj šerpi zagrij vodu, sirće, šećer i so tek toliko da se šećer i so otope. Makni s vatre i ostavi da se preljev potpuno ohladi.
    4. Pomiješaj i rashladi. Stavi povrće u čistu posudu, prelij ohlađenim preljevom i pažljivo promiješaj. Poklopi i odmah stavi u frižider.
    5. Pusti da se okusi povežu. Salata će biti ukusnija nakon nekoliko sati u frižideru, a često još bolja sutradan. Ali nemoj je ostavljati preko noći na kuhinjskom pultu — Zumra kaže da salata ne voli nervozu, a frižider ne voli odgađanje.

    Tri savjeta tetke Zumre

    1. Biraj čvrsto, svježe povrće. Mekana paprika neće se čudesno oporaviti u posudi. „Za čuda se obrati svojim Facebook prijateljima“, kaže Zumra, „a za salatu kupi svježu papriku.“
    2. Nemoj pretjerivati s miješanjem. Kupus treba ostati hrskav, a ne izgledati kao da je prošao kroz tri porodična sastanka.
    3. Koristi čistu kašiku svaki put kad uzimaš salatu. Nije to samo pitanje lijepog ponašanja; tako se salata manje izlaže nečistoći.

    Gotovu salatu drži poklopljenu u frižideru na oko 4 °C ili niže i potroši je u roku od 3–4 dana. Ako je duže stajala na sobnoj temperaturi, nemoj je vraćati u frižider i čuvati za kasnije. USDA preporučuje da se ostaci hrane rashlade u roku od dva sata i čuvaju u frižideru 3–4 dana.

    Ako želiš pravu zimnicu za ostavu

    Ova brza salata nije zamjena za provjeren recept za dugotrajno čuvanje. Ako želiš pripremiti tegle koje će stajati mjesecima van frižidera, koristi provjeren recept za konzerviranje i precizno prati njegove količine i postupak obrade.

    Nemoj mijenjati omjere povrća, vode i sirćeta napamet niti pretpostaviti da su so i sirće dovoljni da svaka salata bude sigurna za ostavu. Nacionalni centar za kućno konzerviranje naglašava važnost provjerenih recepata i tačnih omjera pri kiseljenju.

    Zimnica uz malo truda — i puno komšiluka

    Kad sam tetki pročitala recept, rekla je:

    — Dobro je. A jesi li već obišla komšinice?

    — Jesam. Imam tri tegle.

    — Onda napravi i ovu salatu. Čisto da ne pomisle da samo hodaš okolo i hvališ tuđi rad.

    Tako je kod mene ove godine proradila zimnica na komšijski pogon. Ja donesem komplimente, komšije donesu tegle, a tetka Zumra donese recept. Neka ostava bude puna zbog truda, a neka zbog komšiluka — tako je, nekako, i najslađe.

    A ako i vi imate svoju tetku Zumru, nazovite je. Dok još ima paprika na pijaci i dok nije počela ona prava zima kad se računa svaka tegla.

    P. S. Ako vam zatreba neko da pohvali boju, miris i „baš onu pravu mjeru sirćeta“, znate gdje sam.

  • Izreke za svaku životnu situaciju: o ljubavi, sreći, nadi i mudrosti

    Izreke za svaku životnu situaciju: o ljubavi, sreći, nadi i mudrosti

    Kratke misli koje mogu uljepšati poruku, opis fotografije ili trenutak uz kahvu.

    Neke riječi nas zateknu baš onda kada nam trebaju: kad nekoga volimo, kad nam sreća pokuca na vrata ili kad nam se čini da je nada otišla na duži put. Ne moraju biti velike ni svečane. Dovoljno je da nas podsjete na ono što već znamo, ali ponekad zaboravimo između obaveza, briga i još jedne nepročitane poruke.

    U nastavku su kratke, originalno napisane izreke i misli za različite životne prilike. Nisu predstavljene kao stare narodne poslovice niti su pripisane poznatim autorima — nastale su kao male rečenice za svakodnevne trenutke.

    O ljubavi: kad srce pronađe svoj mir

    Ljubav nije samo veliki gest ni savršena rečenica. Često se prepozna u pažnji, strpljenju i osjećaju da pored nekoga možemo biti ono što jesmo.

    • „Ljubav ne traži savršen dan; ona i običnom utorku zna dati razlog za osmijeh.“
    • „Prava bliskost počinje tamo gdje prestane potreba da se pretvaramo.“
    • „Nije važno ko prvi kaže ‘volim te’, nego ko to svakog dana pokaže.“
    • „Dvoje ljudi ne moraju gledati u istom pravcu da bi zajedno stigli daleko.“
    • „Najljepše obećanje je ono koje se vidi u malim, ponovljenim djelima.“

    Ljubav nije takmičenje u velikim riječima. Ponekad je to poruka „jesi li stigao/la?“, sačuvana posljednja kriška kolača ili tišina u kojoj se niko ne osjeća sam.

    O sreći: sitnice koje ne traže najavu

    Sreću često zamišljamo kao nešto veliko što će se desiti jednog dana. A onda nas iznenadi kroz mirno jutro, poznat glas ili kahvu popijenu bez gledanja na sat.

    • „Sreća ne mora biti glasna da bi se daleko čula u srcu.“
    • „Ponekad je dobar dan samo dan u kojem smo sebi dali malo predaha.“
    • „Ko primijeti male radosti, nikad ne čeka samo velike praznike.“
    • „Sreća voli otvorena vrata, ali se najčešće ušunja kroz prozor svakodnevice.“
    • „Ne mora sve biti savršeno da bi nešto bilo lijepo.“

    Sreća ne znači da je svaki problem nestao. Nekad znači da smo, uprkos problemu, pronašli trenutak koji vrijedi sačuvati.

    O nadi: kad još ne vidimo cijeli put

    Nada nije uvjerenje da će sve ići lako. Ona je tiha odluka da napravimo sljedeći korak, čak i kada još ne znamo gdje se završava staza.

    • „I najduža noć jednom ostane iza nas — korak po korak.“
    • „Nada ne obećava prečicu, ali nam čuva razlog da nastavimo.“
    • „Kad ne možeš promijeniti cijeli dan, promijeni ono što možeš u ovom satu.“
    • „Mali početak nije slab početak; to je put koji je pristao da se otvori.“
    • „Ponekad se svjetlo prvo pojavi kao odluka da ne odustanemo.“

    Ako prolazite kroz težak period, ne morate danas riješiti cijeli život. Dovoljno je da pronađete jedan dobar razlog za naredni korak — i osobu kojoj možete reći kako se zaista osjećate.

    O mudrosti: znati kada govoriti, a kada pustiti

    Mudrost se ne mjeri brojem odgovora. Nekad se pokaže u pravom pitanju, mirnom slušanju ili hrabrosti da kažemo: „Ovdje sam pogriješio/la.“

    • „Nije svaka rasprava prilika da pobijedimo; neke su prilika da sačuvamo mir.“
    • „Pametno je znati mnogo, a mudro je znati šta nam od toga zaista treba.“
    • „Ko nauči slušati, čuje i ono što riječi nisu stigle reći.“
    • „Ne moraš otvoriti svaka vrata samo zato što imaš ključ.“
    • „Iskustvo je učitelj koji prvo napiše zadatak, pa tek onda objasni lekciju.“

    Mudrost nije isto što i odustajanje. To je sposobnost da razlikujemo ono za šta vrijedi uložiti energiju od onoga što je samo buka u prolazu.

    O prijateljstvu: ljudi koji ostaju i kad nema dobrih vijesti

    Prijateljstvo se ne dokazuje samo zajedničkim smijehom. Važno je i ko ostane uz nas kada nemamo zanimljivu priču, savršen plan ni odgovor na pitanje „šta ima novo?“

    • „Dobar prijatelj ne uklanja svaku brigu, ali ne dopušta da je nosiš sam/a.“
    • „Prijateljstvo je mjesto gdje se možeš vratiti i nakon duge šutnje.“
    • „Neki ljudi ne poprave dan savjetom; poprave ga time što dođu.“
    • „Pravi razgovor ne traži publiku, samo iskrenost.“
    • „Blizina se ne mjeri kilometrima nego time koliko prostora imaš da budeš svoj/a.“

    Ne treba nam mnogo ljudi koji sve znaju o nama. Vrijedi imati barem nekoga pred kim ne moramo glumiti da je sve u redu.

    O teškim danima: nježnost prema sebi nije slabost

    Postoje dani kada i najjednostavnija obaveza izgleda kao uspon. Tada nije potrebno sebi održati govor o savršenstvu — korisnije je početi od onoga što je moguće.

    • „Odmor nije nagrada za iscrpljenost; ponekad je način da do nje ne dođe.“
    • „Ne kasniš sa svojim životom — ideš tempom koji danas možeš nositi.“
    • „Jedan loš dan ne govori cijelu istinu o tebi.“
    • „Tražiti pomoć nije predaja; to je jedan od načina da ostaneš na putu.“
    • „Budi sebi čovjek kojem bi se obratio/la da ti je prijatelj u nevolji.“

    Dajte sebi prostora da zastanete. Ne mora svaki predah imati opravdanje, a ne mora svaki napredak biti vidljiv drugima.

    O uspjehu i radu: strpljenje koje se pretvara u rezultat

    Uspjeh rijetko izgleda kao jedan veliki trenutak dok ga živimo. Češće je sastavljen od pokušaja, ispravki, učenja i odluke da se vratimo poslu nakon što prvi plan nije uspio.

    • „Veliki cilj postaje lakši kada mu svakog dana poklonimo mali dio vremena.“
    • „Ne moraš biti najbrži/a; važno je da znaš zašto ideš.“
    • „Greška nije dokaz da ne znaš — često je dokaz da si pokušao/la.“
    • „Upornost nije gurati kroz svaki zid; nekad je pronaći bolji prolaz.“
    • „Rezultat se vidi na kraju, ali karakter nastaje usput.“

    Napredak ponekad izgleda skromno: završena stranica, poslan prijedlog, naučena vještina ili odluka da pokušamo ponovo. I to se računa.

    Poslovice o prijateljstvu i poslu: zajedno je lakše, trud se vidi

    Prijateljstvo i posao na prvi pogled pripadaju različitim stranama života, ali oba traže povjerenje, poštovanje i dosljednost. Ove kratke izreke napisane su u duhu poslovica — kao podsjetnik da se i dobri odnosi i pošten rad grade svakodnevno.

    O prijateljstvu

    • „Prijatelj se ne poznaje po broju obećanja, nego po tome koliko ih održi.“
    • „Gdje ima iskrenog prijatelja, ni težak put nije sasvim sam.“
    • „Prijateljstvo koje preživi tuđi uspjeh, zna preživjeti mnogo toga.“
    • „Bolje jedan prijatelj koji sasluša nego deset koji čekaju svoj red da govore.“

    Prijateljstvo se čuva pažnjom i iskrenošću. Dobar prijatelj raduje se vašem uspjehu, ali vam može reći i ono što nije lako čuti — bez želje da vas povrijedi.

    O poslu

    • „Ko svaki dan uradi mali dio, ne boji se velikog posla.“
    • „Pošten rad možda ne traži aplauz, ali ostavlja trag.“
    • „Dogovor vrijedi onoliko koliko vrijedi riječ koja ga prati.“
    • „Ne raste svaki trud odmah pred očima, ali bez truda nema korijena.“

    U poslu su važni znanje i zalaganje, ali i pouzdanost: držati riječ, poštovati tuđe vrijeme i priznati kada nešto treba popraviti. Takav pristup gradi povjerenje koje vrijedi više od brzog, ali kratkotrajnog uspjeha.

    O porodici i domu: gdje nas poznaju i prije objašnjenja

    Dom nije uvijek samo adresa. To može biti sto oko kojeg se okupljamo, glas koji prepoznajemo iz druge sobe ili osjećaj da negdje ne moramo zaslužiti svoje mjesto.

    • „Dom je mjesto gdje i tišina zna naše ime.“
    • „Porodica nije bez neslaganja; važnije je da u njoj ima mjesta za razgovor.“
    • „Najtopliji dom često se ne pamti po namještaju, nego po ljudima.“
    • „Neke uspomene počnu običnim ručkom, a ostanu cijeli život.“
    • „Pripadati znači moći doći i onda kada nemaš ništa novo da ispričaš.“

    Svaka porodica ima svoju priču i svoj način da pokaže ljubav. Najvažnije je da u toj priči ima poštovanja, sigurnosti i prostora da svako bude saslušan.

    Kratke izreke za poruku, čestitku ili opis fotografije

    Ako vam treba jedna rečenica za objavu, čestitku ili poruku dragoj osobi, možda će vam odgovarati neka od ovih:

    • „Neka ti dan bude lakši od briga koje si mu pripremio/la.“
    • „Čuvaj ono što ti vraća mir.“
    • „Danas je dobar dan za mali početak.“
    • „Budi nečiji razlog za osmijeh, ali ne zaboravi biti i svoj.“
    • „Neka ti srce bude hrabro, a korak dovoljno strpljiv.“
    • „Život se ne mora uvijek razumjeti da bi se mogao voljeti.“
    • „Gdje ima dobrote, uvijek se nađe mjesta za još jednu stolicu.“
    • „Neke lijepe stvari stignu tek kada prestanemo žuriti.“

    Za kraj: neka dobra riječ ostane s vama

    Izreka ne može riješiti svaki problem, ali može nam pomoći da ga pogledamo iz drugog ugla. Može biti početak razgovora, mala utjeha ili podsjetnik da iza današnje brige postoji šira slika.

    Sačuvajte onu rečenicu koja vam je danas najviše trebala — ili je pošaljite osobi koja bi je mogla pročitati baš u pravom trenutku. A ako imate svoju porodičnu izreku, onu koja se prenosi uz kahvu i okupljanje, podijelite je u komentaru.

    Napomena: Sve citirane izreke i formulacije u ovom tekstu, uključujući one napisane u duhu poslovica, pripremljene su za ovaj članak i nisu predstavljene kao historijske narodne poslovice niti su pripisane konkretnim autorima.

    Bosnianux

  • Moj pas Šarko pretvorio je nedjeljni izlet u haos: frizbi, piknik i noćna mora u parku

    Moj pas Šarko pretvorio je nedjeljni izlet u haos: frizbi, piknik i noćna mora u parku

    „Pišem iz živice. Jer me više niko ne smije vidjeti.“

    Znate onu filmsku scenu u kojoj vlasnik psa dođe u park, sunce sija, ptice pjevaju, a njegov zlatni retriver po imenu Cooper veselo trči za frizbijem?

    Vlasnik se smije. Djeca se smiju. Čak se i slučajni prolaznici okreću s onim blagim osmijehom koji govori: „Kako je lijepo kad čovjek ima psa.“

    Sve je mirno, uredno i nekako holivudski.

    E pa, to nije moj život.

    Moj život je Šarko.

    A Šarko nije pas koji trči za frizbijem. Šarko je sila prirode koja povremeno prihvati oblik psa.

    Nedjelja, park i jedna velika greška

    Odlučim ja, budala kakva jesam, da ga izvedem u gradski park u nedjelju. Ne znam šta mi je bilo. Vjerovatno sam tog jutra popio premalo kafe, pa mi je mozak nakratko otkazao poslušnost.

    Nedjelja je, inače, dan kad u park izlaze ozbiljni ljudi. Tu su trkači u patikama od tristo maraka, parovi s dekicama i sirom iz Lidla koji se ponašaju kao da su upravo stigli iz Provanse, penzioneri koji rade gimnastiku i ne žele da ih iko ometa, kao i roditelji koji svoju djecu uče da razlikuju maslačak od tratinčice.

    A onda dolazimo mi.

    Ja – s konopcem koji je nekada vjerovatno služio za vezivanje čamca, a danas glumi povodac. I Šarko – sedamdeset pet kila čistog mišića, dlake i loših odluka. Izgleda kao da je neko ukrstio konja, tele i manji buldožer, pa mu onda rekao: „Hajde sad budi kućni ljubimac.“

    Čim smo ušli u park, ljudi su počeli šaptati.

    „Je li to pas ili konj?“

    „Treba li mu sedlo?“

    „A gdje mu je štala?“

    Da sam dobio marku za svaku tu foru, danas bih mogao platiti kičmu koju mi je Šarko već uništio. Ovako sam samo pokušavao izgledati kao čovjek koji zna šta radi.

    Nisam znao šta radim.

    Šarko se, naravno, ponašao kao da je došao na modnu pistu. Digao glavu, isprsio se i počeo visoko dizati noge, kao da učestvuje na izložbi rasnih pasa, a ne da ide u park s čovjekom koji je povodac zavezao u tri čvora i jednu molitvu.

    Prvi znak katastrofe

    Krenuli smo polako, bez većih problema. Ja sam čak počeo vjerovati da će ovaj izlazak proći normalno.

    To je bila moja prva ozbiljna greška.

    Jer onda se na travnjaku pojavila grupa studenata.

    Igrali su se frizbijem.

    Jedan od njih baci disk. Narandžasti krug poleti kroz zrak, lagano i nevino, kao da nema pojma kakvu će štetu napraviti.

    Šarko se ukoči.

    Uši naprijed. Oči širom otvorene. Rep podignut. Cijelo tijelo mu počne vibrirati kao trafostanica pred nevrijeme.

    U njegovoj glavi nije bilo mnogo misli. Zapravo, bila je samo jedna:

    SVETI KOLAČ IZ NEBA. MORAM GA IMATI.

    „Šarko, ne!“ viknem ja.

    Ali fizika je k’o sudbina – nemilosrdna i potpuno nezainteresovana za moje želje.

    Šarko krene.

    Ne potrči. Ne zaleti se. On jednostavno pređe iz mirovanja u brzinu od nula do sto za jednu sekundu, kao da ga je neko ispalio iz topa.

    Ja povučem konopac. Konopac se zategne. Moja stopala izgube kontakt s civilizacijom.

    I tako krenemo obojica.

    Šarko naprijed, ja za njim – kao da skijam na travi bez skija. Proletimo pored majke s kolicima, kroz jato golubova i pored čovjeka koji je taman pokušavao napraviti savršenu fotografiju svog jutarnjeg smoothieja.

    Smoothie je preživio. Njegovo dostojanstvo nije.

    Frizbi nije preživio susret sa Šarkom

    Šarko nije uhvatio frizbi u letu. To bi bilo previše elegantno za njega.

    On je sačekao da disk padne na zemlju, pa skočio na njega kao lisica na miša.

    BUM!

    Narandžasti frizbi nestao je pod njegovim šapama. Nije pukao. Nije se oštetio. Bio je potpuno razvaljen na nekoliko komada, kao da je prošao kroz mašinu za mljevenje mesa.

    Studenti su stali. Ja sam stao. Čak su i golubovi nakratko prestali bježati.

    Stajao sam zadihan, kose u haosu, s konopcem u ruci i izrazom čovjeka koji je upravo shvatio da će morati nekome objašnjavati zašto mu je pas uništio sportsku opremu.

    Jedan student samo promrmlja:

    „Brate, to je bio naš najbolji frizbi.“

    „Znam“, kažem ja, pokušavajući vratiti dah. „I njemu je bio najbolji.“

    Tu sam mislio da je incident završen.

    Naravno da nije.

    Šarko otkriva zoomije

    Šarko pogleda komade plastike ispod sebe, podigne jedan u zubima i onda odluči da je vrijeme za ono što veterinari vjerovatno zovu „pojačana fizička aktivnost“, a normalan čovjek zove: bjež’ šta možeš.

    Krene u zoomije.

    Ako nikada niste vidjeli doga od sedamdeset pet kila kako trči u krug, zamislite žirafu koja je popila deset kafa, dobila otkaz i odlučila naučiti breakdance.

    Šarko je trčao oko mene. Ja sam se vrtio za njim kao ukras na ringišpilu. Konopac mi se omotao oko nogu, onda oko ruke, pa nekako i oko torza. U jednom trenutku više nisam vodio psa, nego sam bio privezan za njega kao zastava na brodu.

    „Šarko, stani!“

    On je to shvatio kao podršku.

    Još je ubrzao.

    Ljudi su se sklanjali. Djeca su vrištala od smijeha. Jedan penzioner je prekinuo Tai Chi i samo rekao:

    „Sinko, pusti ga. Ili njega ili sebe.“

    Nažalost, tada još nisam znao da čovjek govori iz iskustva.

    Romantična zona i čovjek od sira

    Onda Šarko naglo skrene.

    Ravno prema romantičnoj zoni parka.

    Tamo je mladi par sjedio na dekici. Imali su korpu, grožđe, sok, sir i onu vrstu zaljubljenosti zbog koje ljudi gledaju jedno drugo kao da niko drugi u parku ne postoji.

    Šarko je vidio dekicu.

    Ali ne kao privatni prostor.

    Za njega je to bila meta.

    Uletio je na nju punom snagom, proklizao kao mesnata curling kugla i razvalio korpu. Grožđe je poletjelo na sve strane. Sok se prosuo. Sir je završio na čovjekovoj košulji.

    Šarko se zaustavio tek kad mu je glava završila u čovjekovom krilu, a guzica sjela direktno na flašu.

    Nastala je tišina.

    Ona posebna tišina u kojoj čovjek u glavi već pravi spisak posljedica: galama, tužba, policija, komunalna služba, zabrana ulaska u sve parkove u državi.

    Ja sam stajao nekoliko metara dalje i pokušavao odmotati konopac s vlastitih nogu.

    „Izvinite“, kažem. „Stvarno mi je žao. Platiću grožđe, sir, sok, dekicu, flašu i… psihičke traume.“

    Čovjek pogleda Šarka.

    Šarko pogleda njega.

    Onda Šarko izdahne i polako poliže komad sira s njegove košulje.

    Čovjek prasne u smijeh.

    „Dobro“, kaže, „eto, piknik je gotov. Lijepog konja imaš.“

    „Pas je“, kažem ja.

    „Ako ti tako kažeš.“

    Djevojka je skupljala grožđe, a smijala se kao da joj je ovo najbolji izlazak u životu. Čak su mi rekli da ne brinem za štetu. Navodno će ovo biti priča koju će prepričavati prijateljima.

    Nisam znao da li da se zahvalim ili da se preselim.

    Povratak kući

    Do kuće smo se vraćali bez riječi.

    Ja blatnjav, jedna patika mi je nestala, dukserica mi je mirisala na sok od grožđa, a izgledao sam kao da sam se tukao s medvjedom i izgubio.

    Šarko je, s druge strane, bio presretan.

    Ušao je u gepek, smotao se koliko je to moguće za životinju veličine manjeg traktora i zadovoljno uzdahnuo. Gledao me očima punim ljubavi, ponosa i sira.

    Kao da mi govori:

    „Jesam li vidio, čovječe? Uhvatih kolač iz neba. Nađoh Čovjeka od Sira. Ja sam dobar momak.“

    „Ti si monstrum“, šapnem mu.

    On samo mahne repom i udari me po koljenu.

    Kod kuće je zaspao za manje od dvije minute. Hrkao je kao stari traktor, a povremeno trznuo nogama, vjerovatno sanjajući kako ponovo lovi leteći sir.

    Tada sam shvatio nešto važno.

    Moj život jeste haos. Nema tu zlatnog retrivera po imenu Cooper, urednog frizbija, bijele dekice i romantičnog piknika. Kod mene pas uništi sportsku opremu, prevrne tuđi ručak i pojede sir s čovjekove košulje.

    Ali to je moj haos.

    I, iskreno, ne bih ga mijenjao ni za jedan miran park na svijetu.

    Samo više nikad ne idem u taj park.

    Ponekad samo u šumu gdje nema žive duše u blizini.

    Pouka priče

    Ako u nedjelju u gradskom parku vidite čovjeka kako se skriva iza živice, dok pored njega ogromni pas mirno hrče s komadom narandžaste plastike u zubima – nemojte ga dozivati.

    To sam ja.

    I još uvijek pokušavam skinuti sok od grožđa, sir i sramotu s dukserice.

    P.S. Zna li iko da li hemijske čistionice skidaju i mrlje od soka i tragove poraza? Pitam za prijatelja.

  • Kako se živjelo u Bosni i Hercegovini oko 1900. godine: posao, hrana, odjeća i običaji

    Kako se živjelo u Bosni i Hercegovini oko 1900. godine: posao, hrana, odjeća i običaji

    „Nije nama život bio ni previše težak ni previše lijep. Bio je naš. Ujutro bi nas probudila briga, a navečer bi nas uspavala nada da će sutra biti barem malo lakše. A između toga – bio je sevdah.“

    Priča Hasana iz jednog bosanskog sela

    Zovem se Hasan i živim u selu podno Majevice, tamo gdje se put prema gradu pretvara u blato čim kiša pošteno padne. Godina je 1900. Ne znam tačno šta bi ljudi u gradu rekli za moj život. Možda bi ga nazvali siromašnim. Ja ga zovem životom, jer drugo nisam ni imao da poredim.

    Posao počinje prije sunca

    Moj posao nije jedan posao. To je ono što čovjek uspije pronaći.

    U proljeće orem njivu i popravljam ogradu. Ljeti kosim travu, skupljam sijeno i pomažem komšijama za nadnicu. U jesen beremo šljive, spremamo drva i gledamo hoće li žita biti dovoljno da izdrži do sljedeće žetve. Kad nema posla kod kuće, idem prema gradu. Tamo se traže ljudi za utovar, za rad na putu ili za pomoć u radionici.

    Žene rade u kući, ali njihov rad ne staje na pragu. One sade, plijeve, hrane stoku, muzu kravu, suše meso, spremaju zimnicu i odgajaju djecu. Kad kažem da idem na posao, ne znači da je Fatima ostala bez posla. Naprotiv, njen dan počinje prije moga i završava poslije moga.

    Škola, knjiga i dječije ruke

    U našem selu škola nije blizu. Čuo sam da ih u zemlji ima sve više, ali to ne znači da svako dijete sjedi u klupi.

    Moj najstariji sin, Sulejman, zna prepoznati neka slova. To je naučio od čovjeka koji je povremeno podučavao djecu u selu. Ja ne znam čitati. Znam brojati vreće žita, dane do Đurđevdana i dug koji dugujem trgovcu. Znam po zvuku prepoznati hoće li se konj uskoro umoriti. Ali slova mi nikako ne leže.

    Djevojčice su još rjeđe dolazile do knjige. Njihov put najčešće je vodio prema kući, ručnom radu, brizi o mlađima i pripremi za brak.

    Šta je bilo na stolu?

    Kad me neko pita jesmo li imali dovoljno hrane, ne mogu odgovoriti jednom riječju.

    Imali smo hljeba, luka, graha, kupusa, mlijeka i sira. U nekim krajevima više se jelo pšenično, a u siromašnijim kućama i kukuruzno brašno. Od njega se pravila kaša, pura ili hljeb, zavisno od toga koliko je bilo brašna i masti. Nije se bacala ni mrvica. Hljeb se lomio rukama, a ono što ostane od jučerašnje pogače omekšalo bi se u mlijeku ili čorbi.

    Ujutro se često jelo ono što je ostalo od prethodnog dana: grah, krompir, kupus ili komad pogače sa sirom. Ručak je zavisio od sezone. Ljeti je bilo više svježeg mlijeka, zelja, luka i voća. Zimi su se otvarale kace s kiselim kupusom, vadili suhi grah i suhe šljive, a iz tavana se spuštalo ono što je preko ljeta spremljeno. Suho meso čuvalo se za hladne dane, goste i praznike, jer nije svaka kuća mogla svaki dan zaklati životinju.

    Fatima je u jesen kuhala pekmez od šljiva, sušila kruške i jabuke, a meso solila prije nego što ga objesi iznad ognjišta. Povrće se kiselilo, mlijeko se pretvaralo u kajmak i sir, a brašno se čuvalo kao da je zlato. Najteži su mjeseci pred novu žetvu. Tada se broje preostale vreće, a majka djeci govori da će večera biti gotova čim se hljeb ispeče, iako zna da će ga biti manje nego jučer.

    Kahva nije bila svakodnevna za svaku kuću. Pila se kad dođe gost, kad se ugovara posao ili kad se ima čime zasladiti. Šećer se kupovao, pa se kocka često lizala uz gutljaj kahve, a ne stavljala bez razmišljanja u svaku fildžan. Za običnog čovjeka bogata trpeza nije značila da je meso svaki dan na stolu. Značila je da se za Bajram, Božić, svadbu ili gosta iznese najbolje što kuća ima.

    Odjeća se nosila dugo, popravljala i nasljeđivala

    Nije se kod nas odjeća mijenjala kad se promijeni moda. Mijenjala se kad se podere, kad dijete preraste košulju ili kad se od stare odjeće može sašiti nešto za mlađeg. Žene su prele vunu, tkale platno i vezle kad god bi uhvatile malo vremena između kuće, njive i stoke. Odjeća je zato govorila i iz kojeg si kraja, i kojoj kući pripadaš, i koliko je ta kuća imućna.

    Ja sam za rad nosio lanenu ili pamučnu košulju, vunene čakšire, prsluk ili jelek, vunene čarape i opanke. Zimi bi preko svega došao gunj ili drugi vuneni ogrtač. Opanci nisu bili ukras, ali su znali spasiti nogu na kamenitom putu. Kad bi se đon istrošio, krpio se kožom i komadom onoga što se nađe. Za vašar ili svadbu obukao bih čistiju košulju, bolji jelek i fes. Nije bilo mnogo, ali se znalo šta je za njivu, a šta za ljude.

    Fatima je nosila široke dimije, košulju i jelek, a preko glave maramu. U nekim krajevima žene su nosile fistan, pregaču, bošču i različite ukrase na glavi; kroj, boje i vez razlikovali su se od sela do sela. U gradu se, naročito među muslimanskim ženama, mogla vidjeti i drugačija odjeća nego na selu. Nije svaka žena nosila isto, niti je svaka porodica mogla priuštiti svilu, metalne ukrase ili finu kupovnu tkaninu.

    Kod pravoslavnih i katoličkih porodica, kao i kod muslimanskih, seoska se odjeća često pravila od domaćeg lana, konoplje i vune. Razlike su se vidjele u kroju, pokrivanju glave, vezu i nakitu, ali i u tome da li je porodica živjela u planini, ravnici, Hercegovini ili blizu grada. U gradovima je sve više bilo kupovne tkanine i evropskih krojeva, dok se na selu domaća nošnja još dugo čuvala za svaki dan, praznik i svadbu.

    Najljepša odjeća nije se nosila da bi se čovjek hvalio. Čuvala se za Bajram, Božić, Vaskrs, slavu, vašar i svadbu. Ženska bošča mogla je biti miraz, uspomena na majku ili dokaz da djevojka zna raditi. Kad bi djevojka došla u novu kuću, sa sobom nije donosila samo odjeću. Donosila je sate provedene uz razboj, iglu i vreteno.

    Ženidba nije bila samo stvar srca, a ašikovanje nije bilo samo gledanje

    E sad dolazimo na ono glavno. Vi danas imate poruke, a mi smo imali pendžer.

    Kod nas se nije moglo prići curi na sokaku i reći “Sviđaš mi se”. Da si to uradio, dočekao bi te njen brat sa sjekirom i otac sa psovkom. Ljubav se radila krišom, ali po pravilima. Zvalo se to – ašikovanje.

    Zimi je bilo sijelo. To vam je bio naš Facebook. Skupi se 15-20 nas u jednu kuću. Žene u jedan ćošak – predu vunu, pletu, a usput paze koja će s kojim momkom progovoriti. Momci u drugi ćošak, prave se važni. U sredini fenjer. I onda krene pjesma. Neko zapjeva sevdalinku uz šargiju. A sevdalinka ti je tada bila poruka. Kad momak zapjeva “Moj dilbere, kud se šećeš”, nije on pjevao zidu, nego onoj maloj što sjedi i pravi se da ga ne čuje, a uši joj crvene k’o paprike.

    Najveća hrabrost je bila pendžeranje. Dođeš ispod prozora djevojačke kuće poslije jacije, kad se selo smiri. Baciš kamenčić na pendžer. Ako ona otvori i nasmije se, ostaješ. Ako ugasi svijeću – bježi, Mujo, nisi joj se svidio. Ako izađe njena nana, bježi još brže.

    A bilo je i ono čuveno – jabuka. Na teferiču, na vašaru u Tuzli, na Đurđevdanu na Ilinčici. Momak kupi najbolju jabuku na pijaci, onu crvenu, uglanca je o rukav i baci je curi. Ako je cura uhvati i zagrize – pristala je. Ako je ostavi da padne u prašinu – nisi joj se svidio, brate. Moja Fatima je moju jabuku držala tri dana u njedrima prije nego ju je pojela. Tako mi je amidža pričao, ja nisam bio tu, ja sam pobjegao od stida.

    I bilo je ašikovanje uz česmu. Cure idu po vodu, momci kao slučajno tjeraju konje na pojilo na istoj česmi. Tu se razmijeni dvije riječi, pogled, osmijeh. Više od toga ne smije. Jer iza kuće već šapuće mahala.

    Kad se dvoje zavole, tu tek počinju muke.

    Prvo ide provodadžija. Obično neka strina koja zna pričati i koja je svima dužna. Ona ide u kuću od cure i priča: “Imamo momka, vrijedan, kuća poštena, ima kravu i njivu”. Ne priča se o ljubavi, priča se o obrazu, radu i familiji.

    Ako roditelji pristanu, pravi se mala vjeridba. Ako ne pristanu, a mladi se baš vole – onda se dešavalo ono što se zvalo “ukrala se”. To nije otmica kako danas ljudi misle. To je dogovor. Cura spakuje bošču u kojoj su joj dimije i košulja, i kad svi zaspu, pobjegne s momkom. Ujutro nastane haos. Otac viče, majka plače, ali kad se cura “ukrala”, nema povratka – mora se pristati na brak da se ne osramoti kuća. Neke su se tako udale iz velike ljubavi. Neke iz inata. Neke jer nisu imale drugog izbora.

    Ja svoju Fatimu nisam krao. Nju su mi dali. Vidio sam je dva puta prije svadbe. Jednom na bunaru, drugi put kad je bježala od mene. A zavolio sam je tek poslije svadbe, kad sam vidio kako umije da dočeka gosta i kako šuti kad ja vičem bez razloga.

    Svadba je trajala tri dana. Prvi dan ženska svadba kod cure – plače se, pjeva se “Svatovi zlatni, što ste tako rani”. Drugi dan muška svadba, odvodi se mlada na konju, pokrivena duvakom. Puca se iz pušaka da se otjera zao duh, a i da komšije čuju da se neko ženi. Treći dan mlada prvi put mete avliju u novoj kući, a svekrva je gleda je li lijena.

    Razvod? To nije postojalo u našem rječniku. To je sramota za sedam koljena. Zato se trpilo. I zato se ostajalo zajedno 50 godina.

    Običaji koji su držali kuću uspravnom

    Kod nas se znalo:

    Božić, Bajram, Vaskrs i Slava – to su bili dani kad se halalilo i praštalo. Ja za Bajram odnesem komšiji Jovi tepsiju baklave, on meni za Božić donese jabuke i rakiju koju ja ne pijem, ali primim da se ne uvrijedi. Tako je moralo.

    Babinje – kad se dijete rodi, 40 dana mu se ne daje ime naglas da ga ne čuju vile. Dođu žene, donesu pogaču, pjevaju uspavanke.

    Teferič – Đurđevdan je bio naš Nova Godina. Ide se na uranak, beru se trave, ljuljaju se cure na ljuljačkama od konopca, momci se bacaju kamena s ramena. Tu se najviše ašikovalo. Ko Đurđevdan sam provede, cijelu godinu će sam.

    Badnjak i Božić kod komšija, iftar kod nas – cijelo selo miriše. Ko god prođe avlijom, mora stati. Gost se nije puštao gladan, pa makar ti djeca sutra jela samo luk. To je bio zakon jači od onog austrijskog.

    A navečer? Navečer kahva. Pržena na plotni, tucana u dibeku. Sa kockom šećera sa strane – lizneš, srkneš. I priča. Priča o vukodlaku iz šume, o blagu zakopanom ispod oraha, o rođaku što je otišao u Ameriku i više se nije javio. To nam je bio i televizor i novine i psiholog.

    Šta je ostalo iza tog vremena?

    Kad bih mogao poslati poruku čovjeku iz vašeg vremena, ne bih mu rekao da se vrati u 1900. Ne bih mu poželio da nosi moje opanke, da gleda dijete kako odlazi gladno spavati ili da bira između škole i rada na njivi.

    Ali rekao bih mu da ne zaboravi koliko je truda bilo potrebno za ono što danas izgleda obično. Za komad hljeba. Za školsku svesku. Za put do grada. Za jabuku koja se baca curi da joj kažeš “volim te”, a da ne izgovoriš ni riječ.

    Mi nismo živjeli u nekom tihom, idiličnom vremenu. Imali smo siromaštvo, nepravdu, bolesti, težak rad i malo izbora. Imali smo i pjesmu, komšiluk, sijelo, ašikovanje ispod pendžera, djecu koja se igraju u prašini i nadu da će sljedeća žetva biti bolja.

    A moj život? Sutra ću opet ustati prije sunca. Ako bude kiše, sačekat ću. Ako je ne bude, otići ću tražiti nadnicu. Fatima će naložiti vatru, djeca će se probuditi, a mi ćemo podijeliti ono što imamo.

    Nije mnogo.

    Ali je naše.

    Pouka Bosnianux priče: Danas pošalješ srce na Viber i misliš da si ašikovao. A mi smo morali tri noći kvasiti opanke po blatu, samo da bi nam cura kroz pola otvorenog pendžera šapnula “hajd sad idi, vidjeće nas neko”. I to je bila najveća ljubav na svijetu.

    Napomena: Hasanova priča i svi likovi u ovom tekstu plod su mašte pisca. Pripovijest je književna i nije zapis stvarnog svjedoka iz 1900. godine, iako je njen društveni okvir nadahnut običajima, načinom života i istorijskim prilikama Bosne s kraja 19. i početka 20. vijeka.

  • Android ili iPhone: kako izabrati telefon bez bacanja novca?

    Android ili iPhone: kako izabrati telefon bez bacanja novca?

    Kupovina telefona danas je manje pitanje toga da li uređaj može otvoriti Facebook, Viber ili YouTube. Gotovo svaki solidan telefon to radi bez problema. Pravo pitanje glasi: koliko zaista treba platiti za ono što koristimo i kada skuplji telefon donosi stvarnu korist, a kada uglavnom kupujemo ime, dizajn i osjećaj prestiža?

    Za prosječnu porodicu u Bosni i Hercegovini to nije nevažna dilema. Agencija za statistiku BiH navodi da je prosječna neto plata u junu 2026. iznosila 1.706 KM. 1 To je statistički prosjek, a mnogi radnici imaju znatno manje prihode. Zato telefon od 1.500, 2.000 ili 3.000 KM nije samo tehnološka kupovina, nego ozbiljna stavka kućnog budžeta.

    Kratak odgovor: većini ne treba najskuplji telefon

    Za većinu korisnika najbolja kupovina je kvalitetan telefon srednje ili više srednje klase, vrijedan približno 700 do 1.200 KM. Takav uređaj obično nudi dobar ekran, dovoljno brzu memoriju, pristojnu kameru, 5G, otpornost na vodu i nekoliko godina softverske podrške.

    Prosječan korisnik najčešće koristi telefon za pozive, poruke, društvene mreže, fotografisanje djece i putovanja, internet bankarstvo, navigaciju, video i povremene igre. Za te zadatke razlika između telefona od 1.000 KM i modela od 2.500 KM često nije dramatična.

    Napredni korisnik ima drugačije potrebe. On može opravdati skuplji uređaj ako snima i obrađuje video, igra zahtjevne igre, koristi telefon kao radni alat, traži vrhunsku kameru, veliki prostor za pohranu, kvalitetan zum ili želi maksimalno dug vijek uređaja.

    Koliko danas koštaju aktuelni modeli u BiH?

    Cijene zavise od memorije, prodavca, garancije, akcije i toga da li se uređaj plaća gotovinom ili kroz paket mobilnog operatera. Sljedeći iznosi su zato orijentacija, a ne garancija da će svaka prodavnica imati istu cijenu.

    Klasa i primjerOrijentaciona cijena u BiHUdio prosječne neto plate
    Redmi Note 17oko 439–539 KMoko 26–32%
    Redmi Note 17 Pro 5Goko 829 KMoko 49%
    Redmi Note 17 Pro Max 5Goko 1.099–1.299 KMoko 64–76%
    Samsung Galaxy A57 5G, 8/128 GB999 KMoko 59%
    Samsung Galaxy A57 5G, 8/256 GB1.129 KMoko 66%
    Samsung Galaxy S26, zavisno od ponudeoko 1.600–1.800 KMoko 94–105%
    Apple iPhone 17, 256 GB1.725 KM u provjerenoj gotovinskoj ponudioko 101%
    Samsung Galaxy S26 Ultraoko 2.600 KM u jednoj velikoj maloprodajnoj ponudioko 152%
    Apple iPhone 17 Pro Max, 256 GBoko 3.099 KM u provjerenoj ponudioko 182%

    Lokalna Xiaomi ponuda prikazuje Redmi Note 17 u rasponu od približno 439 do 539 KM, Redmi Note 17 Pro 5G oko 829 KM, a Redmi Note 17 Pro Max 5G od približno 1.099 do 1.299 KM. 2 Samsungova službena objava za BiH navodi početnu cijenu od 999 KM za Galaxy A57 5G, odnosno 1.129 KM za verziju sa 256 GB. 3 Lokalna ponuda za iPhone 17 256 GB prikazivala je 1.725 KM uz napomenu da cijena važi za gotovinsko plaćanje i webshop narudžbe. 4 Za premium modele cijene mogu znatno varirati, posebno kada se porede zvanična distribucija, uvoz, akcije i paket sa pretplatnom tarifom.

    Ove brojke govore nešto važno: osnovni iPhone 17 može koštati približno jednu prosječnu neto platu, dok Pro Max ili Ultra modeli mogu vrijediti jednu i po do gotovo dvije prosječne plate. Kod porodice sa djecom to je novac koji se mora porediti sa kirijom ili ratom kredita, hranom, školskim troškovima i nepredviđenim izdacima.

    Jeftinija alternativa: Redmi Note i slični telefoni

    Ako je budžet ograničen, Redmi Note i slični modeli mogu biti najrazumniji izbor. U cjenovnom rasponu od približno 400 do 800 KM korisnik često dobija veliki AMOLED ekran, 5G kod skupljih varijanti, bateriju velikog kapaciteta, brzo punjenje i dovoljno memorije za svakodnevni rad. Za poruke, društvene mreže, YouTube, navigaciju, fotografisanje i povremene igre takav telefon može biti sasvim dovoljan.

    U ovu grupu vrijedi uključiti i Xiaomi Redmi Note Pro, POCO X seriju, Samsung Galaxy A3x i A5x, Motorola Moto G i Edge modele na akciji, Honor X i Honor 400 seriju te pojedine uređaje Realme. Konkretan model je manje važan od provjere četiri stvari: količine radne memorije, vrste memorije, trajanja softverske podrške i uslova garancije.

    Niža cijena obično znači i određene kompromise. Kamera može biti dobra na dnevnom svjetlu, ali slabija noću. Video stabilizacija često nije na nivou iPhonea ili premium Samsunga. Kućište može biti plastično, zvučnici prosječni, a proizvođački interfejs može sadržavati više unaprijed instaliranih aplikacija. Kod najjeftinijih modela treba provjeriti i da li će dobiti dovoljno velik broj Android nadogradnji.

    Redmi Note nije automatski lošiji telefon. On je često bolji po odnosu cijene i hardvera, ali iPhone ili skuplji Samsung mogu biti bolji po obradi fotografija, videu, dugoročnoj optimizaciji, servisnoj mreži i vrijednosti pri preprodaji. Ako se telefon koristi tri ili četiri godine, važnije je kupiti provjeren model sa urednom garancijom nego juriti najnižu početnu cijenu.

    Za porodicu sa djecom posebno je važno razdvojiti cijenu telefona od cijene dodatne opreme. Maska, zaštitno staklo, punjač i eventualna popravka mogu dodati još 50 do 150 KM. I kod jeftinijeg modela treba ostaviti rezervu za te troškove.

    Da li skuplje znači bolje?

    Skuplji telefon je u mnogim stvarima bolji, ali nije u svemu proporcionalno bolji. Za dvostruko veću cijenu ne dobijamo dvostruko brže otvaranje poruka ili dvostruko kvalitetniji poziv.

    Premium telefon najčešće donosi bolji procesor, kvalitetnije kućište, svjetliji ekran, naprednije kamere, bolji optički zum, dužu rezervu performansi i ponekad dužu praktičnu upotrebljivost. Međutim, razlika je najveća u specifičnim situacijama: noćne fotografije, stabilizacija videa, zahtjevne igre, obrada velikih fajlova i korištenje više aplikacija istovremeno.

    Za društvene mreže, komunikaciju i gledanje videa, telefon srednje klase može pružiti gotovo isto zadovoljstvo kao i mnogo skuplji model. Zbog toga nije razumno kupiti najskuplji telefon samo zato što je noviji ili zato što ga imaju drugi.

    Imidž jeste dio cijene. Apple, Samsung i drugi proizvođači prodaju i dizajn, status, prepoznatljivost i pripadnost ekosistemu. To nije nužno prevara, ali kupac treba biti svjestan da ne plaća samo procesor i kameru.

    Šta preporučiti prosječnom korisniku?

    Prosječnom korisniku bih preporučio jednu od dvije opcije. Ako je budžet između 400 i 700 KM, Redmi Note, POCO, Moto G ili sličan model može završiti gotovo sve svakodnevne zadatke. Ako je budžet između 700 i 1.200 KM, dobija se kvalitetniji telefon srednje ili više srednje klase sa boljom kamerom, ekranom, izradom i podrškom. U oba slučaja ciljajte najmanje 8 GB RAM-a i 128 GB memorije. Ako se često snimaju fotografije i video, 256 GB je sigurniji izbor.

    Samsung Galaxy A57 5G je dobar primjer te klase. Samsung navodi bateriju od 5.000 mAh, IP68 zaštitu i do šest generacija Android/One UI nadogradnji uz do šest godina sigurnosnih ažuriranja. 2 To su osobine koje prosječnom korisniku mogu biti važnije od nekoliko procenata bolje brzine u testu.

    U ovoj klasi vrijedi razmotriti i modele Xiaomi, Redmi, Honor, Motorola, Google Pixel, Samsung Galaxy A serije i starije premium modele kupljene uz urednu garanciju. Nije svaka niža cijena dobra kupovina: vrlo jeftin uređaj može imati slabiju kameru, kraću podršku, sporiju memoriju i lošiju vrijednost nakon dvije godine. Kod Redmi Note modela treba posebno provjeriti regionalnu verziju, dostupnost servisa i da li prodavac daje punu lokalnu garanciju.

    Šta treba naprednom korisniku?

    Napredni korisnik treba prvo definisati problem koji želi riješiti. Ako mu treba najbolja kamera za video, gleda se stabilizacija, obrada slike, mikrofon, kontinuitet kvaliteta između glavne i telefoto kamere te prostor za pohranu. Ako igra zahtjevne igre, važni su procesor, hlađenje, ekran visoke frekvencije osvježavanja i stabilne performanse nakon dužeg opterećenja.

    Za poslovni rad Android često nudi veću fleksibilnost, lakše upravljanje fajlovima, više načina povezivanja i funkcije poput podijeljenog ekrana ili Samsung DeX-a. iPhone je posebno privlačan korisnicima koji žele jednostavniji sistem, dugoročnu optimizaciju aplikacija, kvalitetan video i uređaje koji dobro rade zajedno sa Macom, iPadom ili Apple Watchom.

    Naprednom korisniku premium cijena može biti opravdana ako će telefon koristiti četiri ili pet godina. Ako se uređaj mijenja svake godine, finansijska računica je slabija, jer se najveći pad vrijednosti događa upravo na početku.

    Android ili iPhone: performanse

    Danas su iPhone i najbolji Android telefoni dovoljno snažni da razliku u svakodnevnom radu većina ljudi ne primijeti. iPhone obično ima veoma snažan čip, odličnu optimizaciju i dug period podrške. Android nudi širi izbor procesora i cjenovnih razreda, od pristupačnih uređaja do vrhunskih modela.

    U sintetičkim testovima jedan uređaj može biti brži, ali to ne znači automatski da će korisničko iskustvo biti bolje. Brzina zavisi i od animacija, zagrijavanja, upravljanja memorijom, kvaliteta aplikacija i toga koliko dugo proizvođač održava uređaj.

    Za ozbiljan rad i igre oba sistema mogu biti odlična. iPhone je često dosljedniji i jednostavniji, dok Android daje više slobode i podešavanja. Razlika nije više toliko u tome koji sistem može više, nego koji način korištenja više odgovara korisniku.

    Korisnički doživljaj: jednostavnost naspram slobode

    iOS je zatvoreniji sistem. To donosi jednostavniji početak, ujednačene nadogradnje, dobru zaštitu privatnosti i vrlo stabilan rad. Korisnik ima manje potrebe da podešava telefon, ali ima i manje slobode u upravljanju fajlovima, početnim ekranom i izboru nekih sistemskih funkcija.

    Android je otvoreniji i prilagodljiviji. Korisnik može birati između mnogo proizvođača, cijena i formata. Može detaljnije uređivati početni ekran, koristiti više prozora, lakše prenositi fajlove i birati uređaj sa funkcijama koje Apple ne nudi u istom obliku. Cijena te slobode može biti veća neujednačenost među modelima i različita brzina ažuriranja.

    Najbolji sistem je onaj koji se uklapa u postojeći život. Ako porodica već koristi iMessage, FaceTime, AirPods i Apple Watch, prelazak na Android može biti nepraktičan. Ako korisnik ima Windows računar, koristi USB memorije, često prenosi fajlove i želi više izbora, Android može biti prirodniji.

    Gdje su stvarne razlike u cijeni?

    Kada se porede telefoni približno istog kvaliteta, razlika nije uvijek jednostavna. iPhone 17 od oko 1.725 KM može se porediti sa Samsungom Galaxy S26 iz približno sličnog cjenovnog područja, ali telefoni nisu identični. Samsung često nudi više opcija ekrana, punjenja, kamera i prilagođavanja. iPhone može ponuditi bolju integraciju, snažan video, visoku vrijednost pri preprodaji i jednostavniji rad.

    Na samom vrhu, Galaxy S26 Ultra i iPhone 17 Pro Max ulaze u područje iznad 2.500 KM. Tada kupac plaća najbolje dostupne kamere, velike ekrane, više memorije, premium materijale i vrhunske procesore. Ali razlika u svakodnevnom korištenju nije ni blizu razlici u cijeni u odnosu na dobar uređaj od 1.000 do 1.500 KM.

    Zato je korisno računati cijenu po godini korištenja. Telefon od 1.000 KM koji traje četiri godine košta oko 250 KM godišnje. Telefon od 2.800 KM koji se koristi četiri godine košta oko 700 KM godišnje, prije maskice, zaštitnog stakla, punjača i eventualne popravke.

    Zaključak

    Za prosječnog korisnika i porodicu sa ograničenim budžetom, najbolji izbor je pouzdan Android srednje klase ili prošlogodišnji premium model sa urednom garancijom. Budžet od 800 do 1.200 KM danas može obezbijediti vrlo dobro iskustvo bez zaduživanja i bez odricanja od važnijih kućnih potreba.

    Za naprednog korisnika iPhone ima smisla ako su prioriteti video, jednostavnost, dugotrajna optimizacija i Apple ekosistem. Android ima više smisla ako su prioriteti fleksibilnost, veći izbor hardvera, brzo punjenje, napredne funkcije, rad sa fajlovima i povoljniji odnos cijene i opreme.

    Najskuplji telefon nije automatski najbolji telefon za vas. Najbolji je onaj koji rješava vaše konkretne potrebe, koji možete platiti bez finansijskog pritiska i koji planirate koristiti dovoljno dugo da njegova cijena ima smisla.

    Prije kupovine postavite sebi tri pitanja: šta tačno radim na telefonu, koliko godina ga planiram koristiti i da li kupujem funkciju ili samo prestiž? Odgovori na ta pitanja obično vrijede više od bilo kojeg reklamnog slogana.

    Reference

    Cijene su provjerene 16. septembra 2026. i mogu se promijeniti. Prije kupovine treba provjeriti dostupnost, uslove garancije, konačnu cijenu na rate i da li je uređaj namijenjen tržištu BiH.

  • Šta nakon isteka podrške za Windows 10 ako vaš računar ne podržava Windows 11?

    Šta nakon isteka podrške za Windows 10 ako vaš računar ne podržava Windows 11?

    Mnogi ljudi imaju isti problem: računar još uvijek dobro radi, ali Windows 10 više ne dobija redovne nadogradnje, dok njihov uređaj ne ispunjava uslove za Windows 11. Da li sada moraju kupiti novi računar? Da li će postojeći računar prestati raditi? I šta je najpametnije uraditi?

    Kratak odgovor glasi: računar neće prestati raditi, ali korištenje Windowsa 10 bez sigurnosnih ažuriranja vremenom postaje sve rizičnije. Srećom, postoji nekoliko mogućnosti.

    Windows 10 nije prestao raditi

    Microsoft je završio redovnu podršku za Windows 10 14. oktobra 2025. godine.1 To ne znači da će se računar tog dana ugasiti ili da će nestati vaši dokumenti, fotografije i programi.

    Windows 10 će se i dalje pokretati. Moći ćete otvoriti dokumente, gledati filmove i koristiti programe koji su već instalirani. Međutim, više nema redovnih besplatnih sigurnosnih ispravki za sve korisnike.

    Upravo je to najveći problem. Kako vrijeme prolazi, mogu se pojaviti novi virusi i druge internet-prijetnje od kojih računar bez ažuriranja neće biti dovoljno zaštićen. Posebno treba biti oprezan ako na računaru koristite elektronsko bankarstvo, čuvate lične podatke ili često otvarate elektronsku poštu i nepoznate internet stranice.

    Najjednostavnija opcija: produžiti sigurnosnu zaštitu do 2027. godine

    Za kućne korisnike Microsoft nudi program pod nazivom Extended Security Updates, skraćeno ESU. To je dodatna sigurnosna zaštita za računare koji ostaju na Windowsu 10.

    ESU obezbjeđuje važne sigurnosne nadogradnje do 12. oktobra 2027. godine.2 Program ne donosi nove funkcije i ne znači da će Windows 10 ponovo dobiti punu podršku. Njegova svrha je da korisnicima da još malo vremena da odluče šta dalje.

    Da biste provjerili da li možete uključiti ovu zaštitu, otvorite:

    Postavke → Ažuriranje i sigurnost → Windows Update

    Ako je vaš računar podoban, tamo bi se trebala pojaviti mogućnost Enroll now, odnosno uključivanja u ESU program.

    Za ESU je potrebno da računar koristi Windows 10 verziju 22H2. Prema Microsoftovim informacijama, kućni korisnici mogu dobiti ESU bez dodatne naknade uz sinhronizaciju postavki, iskoristiti Microsoft Rewards bodove ili platiti jednokratni iznos od oko 30 američkih dolara, uz mogući porez i regionalne razlike.2

    Prvo provjerite da li računar zaista ne podržava Windows 11

    Ponekad računar izgleda kao da ne ispunjava uslove, a problem je samo u tome što je neka sigurnosna opcija isključena u njegovim postavkama.

    Windows 11, između ostalog, traži najmanje 4 GB radne memorije, 64 GB prostora za pohranu, noviji podržani procesor, TPM 2.0 i mogućnost korištenja Secure Boot zaštite.3

    Najlakši način da provjerite računar jeste Microsoftova aplikacija PC Health Check. Ona će vam pokazati da li računar može preći na Windows 11 i, ako ne može, zbog čega ne može.

    Ako je razlog samo isključen TPM ili Secure Boot, stručna osoba ih ponekad može uključiti u BIOS/UEFI postavkama. To ipak ne treba raditi naslijepo, jer pogrešna promjena postavki može otežati pokretanje računara.

    Da li instalirati Windows 11 mimo službenih uslova?

    Na internetu postoje uputstva i programi koji mogu pokušati instalirati Windows 11 na stariji računar. To može uspjeti, ali nije bez rizika.

    Microsoft upozorava da računari koji ne ispunjavaju minimalne uslove nemaju zagarantovanu podršku. Također nije zagarantovano da će ubuduće dobijati sve nadogradnje, uključujući sigurnosne.4 Mogući su problemi s drajverima, štampačem, zvukom, brzinom rada ili nekim programima.

    Zato takvu instalaciju ne bih preporučio većini ljudi, naročito ako se računar koristi za posao, školu, plaćanje računa ili elektronsko bankarstvo. Ako računar služi samo za povremeno gledanje filmova i čitanje vijesti, rizik je drugačiji, ali i dalje postoji.

    Druga mogućnost: Linux za starije računare

    Ako je vaš računar preslab ili prestar za Windows 11, možete razmisliti o operativnom sistemu Linux. Linux je besplatan i postoji više verzija koje mogu dobro raditi na starijim računarima.

    Za početnike su često zanimljivi Linux Mint, Xubuntu i Lubuntu. Izgledom podsjećaju na klasični Windows, pa se većina ljudi može naviknuti bez velikih problema.

    Linux je dobar izbor ako uglavnom koristite internet, elektronsku poštu, dokumente, muziku i gledanje videa. Prije prelaska ipak treba provjeriti da li programi koji su vam važni postoje za Linux. Neki računovodstveni programi, poslovni alati i određene igre rade samo na Windowsu ili zahtijevaju dodatna podešavanja.

    Prije instalacije Linuxa obavezno napravite kopiju fotografija, dokumenata i drugih važnih datoteka na vanjski disk ili USB memoriju. Instalacija može obrisati sadržaj računara ako se ne izabere prava opcija.

    Kada je vrijeme za novi računar?

    Ako je računar star deset ili više godina, spor je, često se kvari ili nema dovoljno prostora i memorije, kupovina novog uređaja može biti praktičnija od stalnog popravljanja.

    Ne morate kupiti najskuplji model. Za internet, dokumente, video-pozive i svakodnevni rad najvažnije je da računar ima dovoljno radne memorije, brzi SSD disk i podržan procesor. Dobro očuvan polovan poslovni laptop također može biti sasvim pristojno rješenje.

    Najvažnije je ne kupovati računar samo zato što na njemu piše „Windows 11“. Provjerite da li je uređaj noviji, da li ima SSD disk i da li će odgovarati vašim stvarnim potrebama.

    Šta ne treba raditi?

    Ne treba ignorisati sigurnosni problem godinama i ponašati se kao da se ništa nije promijenilo. Također nije dobro preuzimati sumnjive „aktivatore“, besplatne programe s nepoznatih stranica ili uputstva koja traže da isključite antivirusnu zaštitu.

    Ako ostajete na Windowsu 10, redovno pravite rezervne kopije. Ne otvarajte nepoznate priloge u elektronskoj pošti i ne unosite podatke kartice na stranicama kojima ne vjerujete. Za elektronsko bankarstvo, kad god je moguće, koristite noviji i podržan uređaj.

    Šta je najbolje rješenje?

    Za većinu ljudi najbolji plan izgleda ovako:

    1. Provjerite pomoću aplikacije PC Health Check da li računar ipak može na Windows 11.
    2. Ako ne može, uključite ESU zaštitu za Windows 10, ako ispunjavate uslove.
    3. Napravite rezervnu kopiju važnih datoteka.
    4. U narednom periodu odlučite da li vam više odgovara Linux ili novi računar.
    5. Nemojte instalirati Windows 11 na nepodržan računar ako ne želite prihvatiti moguće probleme i nedostatak zagarantovanih ažuriranja.

    Najvažnije je zapamtiti: Windows 10 neće odjednom prestati raditi, ali više nije dobro dugoročno rješenje bez dodatne zaštite. Ako računar još služi i nije prespor, ESU vam može kupiti vrijeme. Ako je uređaj već star i nepouzdan, prelazak na Linux ili kupovina novog računara vjerovatno je mirnije i sigurnije rješenje.

    Izvori

    Microsoft: End of support for Windows 10

    [2] Microsoft: Windows 10 Consumer Extended Security Updates

    [3] Microsoft: Windows 11 specifications and system requirements

    [4] Microsoft: Windows 11 on devices that do not meet minimum system requirements

  • Kako umjetna inteligencija mijenja svakodnevni život običnog čovjeka

    Kako umjetna inteligencija mijenja svakodnevni život običnog čovjeka

    Umjetna inteligencija više nije tema rezervisana samo za naučne laboratorije, velike kompanije i filmove o budućnosti. Ona je već prisutna u telefonu koji nosimo u džepu, automobilu kojim putujemo, aplikacijama koje koristimo i sadržaju koji svakodnevno gledamo.

    Mnogi ljudi je koriste, a da toga nisu ni svjesni. Kada nam telefon predloži najbrži put do posla, kada nam streaming aplikacija preporuči film ili kada tastatura dovrši rečenicu umjesto nas, iza toga često stoje sistemi umjetne inteligencije.

    Umjetna inteligencija ne mijenja samo velike poslove i industrije. Ona polako mijenja i male, svakodnevne odluke običnog čovjeka.

    Šta je zapravo umjetna inteligencija?

    Najjednostavnije rečeno, umjetna inteligencija je tehnologija koja računarima omogućava da prepoznaju obrasce, obrađuju velike količine podataka i daju prijedloge ili odgovore koji podsjećaju na ljudsko zaključivanje.

    To ne znači da računar razmišlja i osjeća kao čovjek. Umjetna inteligencija nema vlastita iskustva, savjest ni životnu mudrost. Ona obrađuje podatke na osnovu kojih je napravljena i može pogriješiti, posebno kada su informacije nepotpune ili netačne.

    Telefon danas zna mnogo više nego nekada

    Nekada je telefon služio za pozive i poruke. Danas može prepoznati lice, prevesti razgovor, ukloniti neželjene fotografije, predložiti odgovor na poruku i upozoriti nas da krenemo ranije zbog gužve u saobraćaju.

    Aplikacije koriste umjetnu inteligenciju da bi prepoznale glas, sliku ili lokaciju. Zbog toga možemo izgovoriti pitanje umjesto da ga napišemo, fotografisati dokument i pretvoriti ga u tekst ili brzo prevesti natpis na stranom jeziku.

    Za čovjeka koji putuje, radi s ljudima iz drugih zemalja ili ima problema s vidom i kretanjem, takve mogućnosti mogu biti veoma korisne. Tehnologija tada nije samo zabava, nego pomoć u svakodnevnom životu.

    Umjetna inteligencija na poslu

    Na poslu umjetna inteligencija najčešće preuzima ponavljajuće zadatke. Može sortirati elektronsku poštu, napraviti sažetak dugog dokumenta, pomoći pri pisanju dopisa ili pronaći određenu informaciju u velikoj količini podataka.

    To može uštedjeti vrijeme, ali ne znači da će čovjek prestati biti potreban. Neko mora postaviti pravo pitanje, provjeriti odgovor i donijeti konačnu odluku.

    Radnik koji zna koristiti ove alate može brže završiti administrativne zadatke. Međutim, osoba koja slijepo vjeruje svemu što joj program napiše može napraviti ozbiljnu grešku. Umjetna inteligencija može sastaviti uvjerljiv tekst koji ipak sadrži pogrešne podatke.

    OblastKako AI može pomoćiŠta čovjek mora provjeriti
    PisanjePrijedlog teksta i ispravka jezikaTačnost i ton poruke
    OrganizacijaPodsjetnici i rasporedPrioriteti i rokovi
    PretragaBrže pronalaženje informacijaPouzdanost izvora
    PrevođenjePrvi prevod teksta ili razgovoraZnačenje i kontekst
    AnalizaUočavanje obrazaca u podacimaKonačni zaključak

    Pomoć učenicima i roditeljima

    Učenik može koristiti umjetnu inteligenciju da mu objasni matematički zadatak, pojasni nepoznatu riječ ili predloži plan učenja. Roditelj može dobiti ideje za vježbe, izlete ili objašnjenje složenog školskog gradiva.

    Ipak, postoji velika razlika između pomoći i prepisivanja. Ako program napiše cijeli domaći zadatak, učenik možda dobije gotov tekst, ali ne dobije znanje. Najkorisnije je tražiti objašnjenje korak po korak, a zatim samostalno riješiti sličan problem.

    UNESCO upozorava da upotreba umjetne inteligencije u obrazovanju treba štititi prava učenika i nastavnika, uz očuvanje ljudske procjene i odgovornosti.1

    Zdravlje: korisna pomoć, ali ne i ljekar

    Aplikacije mogu pratiti broj koraka, san, puls ili vrijeme provedeno u kretanju. Neki sistemi mogu pomoći zdravstvenim radnicima da uoče određene obrasce na snimcima ili u medicinskim podacima.

    To može biti korisno za praćenje navika, ali umjetna inteligencija ne treba zamijeniti ljekara. Simptom koji program prepozna nije isto što i stručna dijagnoza. Ako čovjek ima zdravstveni problem, savjet treba potražiti od kvalifikovanog zdravstvenog radnika.

    Posebno treba biti oprezan s unošenjem osjetljivih zdravstvenih podataka u nepoznate aplikacije. Ono što napišemo na internetu ne treba automatski smatrati privatnim.

    Kupovina, vijesti i sadržaj koji gledamo

    Kada otvorimo društvenu mrežu, često ne vidimo slučajan redoslijed objava. Algoritmi procjenjuju šta bi nam moglo biti zanimljivo na osnovu ranijih klikova, gledanja i pretraga.

    Slično se dešava u online trgovinama. Nakon što pogledamo određeni proizvod, mogu nam se pojaviti slične ponude. To je praktično, ali istovremeno može stvoriti osjećaj da nas internet stalno prati.

    Najveći problem nastaje kada algoritam korisniku neprestano prikazuje samo sadržaj s kojim se već slaže. Tada čovjek može steći utisak da svi misle isto kao on, iako je stvarnost mnogo raznovrsnija.

    Opasnost od lažnih snimaka i prevara

    Umjetna inteligencija omogućava izradu uvjerljivih fotografija, glasova i videozapisa. Zbog toga više nije dovoljno reći: „Vidio sam na snimku, mora biti istina.“

    Prevaranti mogu imitirati glas člana porodice, poslati lažnu poruku ili napraviti sadržaj koji izgleda kao da ga je objavila poznata osoba. Evropska komisija posebno upozorava na rizike dezinformacija, manipulacije, prevare i lažnog predstavljanja povezanih s razvojem AI sistema.2

    Prije nego što pošaljemo novac ili podijelimo osjetljivu informaciju, treba nazvati osobu drugim putem i provjeriti šta se zaista dogodilo. Hitnost, pritisak i rečenice poput „ne govori nikome“ često su znak da treba zastati.

    Hoće li ljudi izgubiti posao?

    Neki poslovi će se promijeniti, a pojedini zadaci će biti automatizovani. To se već dešavalo i s ranijim tehnologijama. Mašine su preuzele dio fizičkog rada, računari dio računovodstva, a internet dio komunikacije.

    Umjetna inteligencija vjerovatno neće jednostavno zamijeniti sve ljude. Prije će promijeniti način na koji ljudi rade. Biće važnije znati postaviti dobar zahtjev, procijeniti rezultat, komunicirati s drugima i preuzeti odgovornost za odluku.

    Ljudske osobine poput povjerenja, saosjećanja, iskustva i razumijevanja lokalnog konteksta ne mogu se svesti samo na obradu podataka. Čovjek koji zna saslušati drugog čovjeka i dalje ima vrijednost koju nijedan alat ne može jednostavno kopirati.

    Kako koristiti AI pametno?

    Najsigurniji pristup je koristiti umjetnu inteligenciju kao pomoćnika, a ne kao konačni autoritet. Dobro je tražiti ideje, objašnjenja i nacrte, ali važne informacije treba provjeriti iz pouzdanih izvora.

    Ne treba unositi broj lične karte, lozinke, podatke s bankovne kartice, povjerljive poslovne dokumente ili tuđe privatne informacije u nepoznate alate. Također ne treba vjerovati aplikaciji samo zato što je odgovor napisan samouvjereno.

    Prije korištenja bilo kojeg AI odgovora korisno je postaviti tri pitanja:

    1. Da li je informacija važna i može li mi pogrešan odgovor nanijeti štetu?
    2. Mogu li je provjeriti na službenoj ili pouzdanoj stranici?
    3. Da li sam u alat unio podatke koje ne bih dao nepoznatoj osobi?

    Tehnologija je onoliko dobra koliko je dobro koristimo

    Umjetna inteligencija može pomoći običnom čovjeku da brže uči, lakše organizuje dan, pronađe informaciju i savlada zadatak koji mu je ranije izgledao težak. Ali može širiti i greške, zadirati u privatnost i učiniti prevare uvjerljivijim.

    Zato pitanje nije samo hoće li umjetna inteligencija promijeniti naš život. Ona ga već mijenja. Pravo pitanje glasi: hoćemo li je koristiti svjesno ili ćemo dopustiti da ona neprimjetno donosi odluke umjesto nas?

    Najbolji odnos prema novoj tehnologiji nije slijepo oduševljenje niti strah. To je oprezna radoznalost: koristiti ono što nam pomaže, provjeriti ono što je važno i sačuvati ono što nas čini ljudima.

    A vi, koristite li već umjetnu inteligenciju u svakodnevnom životu? Da li vam više pomaže ili vas ponekad zabrinjava?

    References

    Artificial intelligence in education – UNESCO

    [2] Safer and more transparent AI – European Commission

  • Tajanstvena djevojka iz učionice broj 13

    Tajanstvena djevojka iz učionice broj 13

    Svake kišne noći neko je kucao na njena vrata. Uvijek tri puta. A onda je shvatila da vrata nisu bila jedina stvar koja se ponavlja.

    U staroj zgradi gimnazije, na kraju dugog hodnika koji je mirisao na vlagu, kredu i mokre kapute, postojala je učionica broj 13.

    Nije bila zaključana. Nije bila prljava. Prozor joj je uredno gledao prema školskom dvorištu, a ujutro bi kroz njega ulazila blijeda svjetlost i padala preko klupa. Na katedri je uvijek stajala ista stara vaza bez cvijeća, a zidni sat kasnio je tačno sedam minuta.

    Ipak, niko nikada nije sjedio na mjestu broj 13.

    Klupa je svako jutro bila savršeno čista, kao da je neko upravo prešao rukom preko nje i obrisao svaku mrvicu prašine. Nije na njoj bilo urezanih imena, žvaka zalijepljenih ispod ploče ni tragova mastila. Čak je i drvena stolica djelovala novije od ostalih.

    Učenici su znali pravilo, iako im ga niko nije morao objašnjavati.

    Kada bi neko pitao zašto je to mjesto prazno, nastavnici bi samo kratko rekli:

    — Sjedni bilo gdje drugo.

    Ako bi učenik nastavio insistirati, nastavnica bi promijenila temu. Ako bi se neko našalio da je na toj stolici sjedio duh, razred bi se nasmijao — ali tiše nego inače.

    A ako bi neko spomenuo djevojčicu koja je prije mnogo godina nestala iz škole, nastala bi ona posebna tišina u kojoj se jasno čuje kapanje vode iz radijatora.

    Nova učenica

    Jednog kišnog ponedjeljka u razred je došla nova učenica.

    Zvala se Elera.

    Bila je tiha, tamne kose i pomalo blijeda, kao neko ko se još nije navikao na tuđi grad. S majkom se nedavno doselila u staru kuću na kraju grada, onu s visokim zidom, zaraslom avlijom i prozorima koji su noću uvijek ostajali zatvoreni.

    Razrednica ju je predstavila, pokazala joj gdje može ostaviti stvari i zamolila učenike da joj pomognu da se snađe.

    — Ima jedno slobodno mjesto — reče, više gledajući u dnevnik nego u razred. — Možeš sjesti tamo.

    Elera pogleda prema klupi broj 13.

    Niko joj ništa ne reče. Samo su je svi gledali.

    — Je li problem? — upita ona.

    Razrednica podiže pogled. Lice joj se u trenutku promijeni. Kao da je neko ugasio svu boju u njemu.

    — Ne… nije problem — reče tiho. — Samo… možda bi mogla sjesti naprijed.

    Ali Elera je već spustila torbu na pod i sjela.

    Čim je dodirnula stolicu, razgovor u razredu je prestao.

    Napolju je kiša udarala po prozoru. Negdje u zgradi zalupiše vrata. A onda se oglasi školsko zvono.

    Samo, to nije bilo zvono kakvo su učenici poznavali.

    Nije zazvonilo kratko i veselo, kao znak za kraj časa. Zvuk je došao duboko iz zidova, rastegnut i težak:

    Dong.

    Nekoliko sekundi kasnije:

    Dong.

    A onda još jednom, najsporije:

    Dong.

    Svjetla zatreperiše. Prozori se istovremeno zalupiše, iako ih niko nije dodirnuo.

    Elera osjeti hladnoću na potiljku.

    Tada neko pokuca na vrata učionice.

    Tri puta.

    Kuc.

    Kuc.

    Kuc.

    Nastavnica je dugo gledala u vrata. Nije se pomjerala. Učenici su sjedili ukočeni, s rukama na klupama, kao da je svaki pokret mogao privući nečiju pažnju.

    Na kraju je razrednica prišla vratima i otvorila ih.

    Hodnik je bio prazan.

    Nigdje nikoga.

    Samo je mokar trag vodio od stepenica prema učionici. Otisci cipela bili su jasni, kao da je neko upravo izašao iz pljuska i ušao unutra.

    Ali trag nije vodio od učionice.

    Vodio je prema njoj.

    Zaustavio se tačno iza klupe broj 13.

    Elera polako spusti pogled. Na podu, tik uz njenu stolicu, pojavila se još jedna mokra mrlja.

    Kao da neko stoji pored nje.

    Nevidljiv, ali prisutan.

    A onda joj se uz uho privuče hladan dah.

    — Napokon si se vratila.

    Elera se naglo okrenu.

    Iza nje nije bilo nikoga.

    Sjećanje koje nije bilo njeno

    Sutradan je u razredu sve izgledalo normalno.

    Učenici su razgovarali, neko se smijao, a dvojica su se prepirala oko utakmice od prethodne večeri. Razrednica je prozivala učenike kao da se dan ranije ništa neobično nije dogodilo.

    Elera je čekala da neko spomene zvono, mokre tragove ili glas koji joj je šapnuo u uho.

    Niko nije rekao ni riječ.

    Na velikom odmoru prišla joj je djevojka s pletenicom i sjela na ivicu njene klupe.

    — Jesi li se već snašla? — upita je.

    — Jesam… valjda. Samo mi nije jasno nešto.

    — Šta?

    — Zašto svi izbjegavaju mjesto broj 13?

    Djevojka je pogleda zbunjeno.

    — Kakvo mjesto?

    — Ovo na kojem sjedim.

    Djevojka se namršti, kao da pokušava shvatiti šalu.

    — Ali ti si na tom mjestu sjedila još od prvog razreda.

    Elera osjeti kako joj se stomak steže.

    — Nisam. Jučer sam prvi put došla u ovu školu.

    Djevojka se nasmija, ali joj osmijeh brzo nestade s lica.

    — Ne, Elera. Ti si ovdje od prvog razreda.

    — To nije moguće.

    — Kako nije? Sjećaš li se barem Amine? Sjedila je pored tebe.

    Elera odmahnu glavom.

    Djevojka je još trenutak gledala u nju, a onda ustade i ode bez pozdrava.

    Toga dana Elera nije čula nijednu riječ s časa. Čim je stigla kući, otvorila je školsku svesku.

    Na prvoj stranici nije bilo njenog imena.

    Bila je tu fotografija razreda.

    Na slici je stajala grupa učenika ispred škole. Svi su gledali u kameru. Među njima je bila i Elera.

    Iza nje je stajala djevojčica potpuno ista kao ona — iste oči, ista kosa, isti mali ožiljak iznad obrve.

    Samo što se ta djevojčica nije smijala.

    Na poleđini fotografije, rukopisom koji Elera nije prepoznala, pisalo je:

    Ovo ti je sedma prilika. Nemoj ponoviti istu grešku.

    Elera je dugo zurila u tu rečenicu.

    Sedma prilika.

    Ako je to bila sedma, šta se desilo s prethodnih šest?

    Djevojka u ogledalu

    Te noći nije mogla zaspati.

    Kiša je udarala po krovu, a vjetar je pomjerao grane oraha ispred prozora. Negdje oko ponoći začula je zvuk iz hodnika.

    Kao da je neko hodao bos po drvenom podu.

    Elera se uspravila u krevetu i oslušnula.

    Koraci su prišli njenim vratima.

    Zastali.

    A onda:

    Kuc.

    Kuc.

    Kuc.

    Elera nije disala.

    Nije ustala. Nije pitala ko je. Samo je gledala u kvaku, koja se polako pomjerala gore-dolje.

    Poslije nekoliko sekundi sve je utihnulo.

    Ujutro je na podu ispred vrata pronašla tri tamne mrlje vode.

    Od tog dana počele su se dešavati sitnice koje niko drugi nije primjećivao.

    Kada bi pogledala u ogledalo, njen odraz bi trepnuo djelić sekunde kasnije. Ako bi podigla ruku, odraz bi je podigao tek nakon kratkog kašnjenja. Ako bi se nasmiješila, djevojka u ogledalu bi još trenutak ostala ozbiljna.

    A onda bi se nasmiješila i ona.

    Samo što njen osmijeh nije ličio na Elerin.

    Bio je širi.

    Previše širok.

    Jedne večeri Elera priđe ogledalu toliko blizu da joj je dah zamaglio staklo. Na zamagljenoj površini pojavila se poruka, ispisana iznutra:

    Sjeti se šta si uradila.

    Ona ustuknu.

    U tom trenutku, iz ogledala se začu tiho kucanje.

    Tri puta.

    Stara školska knjiga

    Sutradan je potražila školskog domara, starog Mehu, čovjeka koji je radio u školi duže nego što su neki nastavnici bili živi.

    Našla ga je u podrumu, među starim klupama i kutijama punim požutjelih dnevnika.

    — Čika Meho, mogu li vas nešto pitati?

    — Možeš, dijete. Samo nemoj pitati kad će se završiti ova kiša. To ni dragi Bog više ne zna.

    Elera mu pruži fotografiju.

    Čim ju je vidio, Meho se uozbilji.

    — Gdje si ovo našla?

    — U svojoj svesci.

    — To nije tvoja sveska.

    — Ko je djevojčica iza mene?

    Meho dugo šutio. Onda priđe jednoj polici, skide debelu knjigu i spusti je na sto.

    Na koricama je pisalo: Razredni dnevnik — školska godina 1998/1999.

    Otvorio je posljednje stranice.

    Tamo je bila fotografija djevojčice s istim očima kao Elera.

    Ime ispod fotografije bilo je: Elena Velić.

    — Bila je najbolja učenica u razredu — reče Meho. — Tiha, pametna, uvijek je sjedila na mjestu broj 13. Jednog kišnog ponedjeljka nestala je tokom časa.

    — Nestala?

    — Kao da je propala u zemlju. Vrata učionice bila su zaključana. Prozori zatvoreni. Svi učenici su bili unutra. Samo nje nije bilo.

    Elera osjeti kako joj se koža na rukama naježi.

    — Jesu li je pronašli?

    Meho odmahnu glavom.

    — Nikad. Ali od tada, svakog kišnog ponedjeljka, neko kuca na vrata učionice. Tri puta. I uvijek se pojave mokri tragovi iza trinaeste klupe.

    — Zašto mi je rekla da sam se vratila?

    Meho pogleda prema njoj.

    — Zato što se možda nisi vratila ti.

    U podrumu se začu zvuk kapanja.

    Kap.

    Kap.

    Kap.

    Ali iza Mehe nije bilo cijevi.

    Sedma prilika

    Elera se vratila u učionicu prije kraja nastave.

    Svi učenici su već bili otišli. Kiša je ponovo počela padati, sitna i uporna, a kroz hodnik se širio miris mokre zemlje.

    Mjesto broj 13 čekalo ju je.

    Na klupi je bila otvorena njena sveska.

    Na stranici je pisalo:

    Prvi put si pobjegla.Drugi put si lagala.Treći put si se pravila da ne čuješ.Četvrti put si zatvorila vrata.Peti put si razbila ogledalo.Šesti put si zaboravila.

    Ispod toga stajala je posljednja rečenica:

    Ovo je sedmi put. Ovaj put moraš ostati.

    Elera je osjetila kako joj se oči pune suzama. Nije znala šta se od nje traži, ali je znala da joj škola nešto vraća. Nije joj vraćala uspomenu — vraćala joj je dug.

    Tada neko pokuca na vrata.

    Tri puta.

    Vrata se sama otvoriše.

    Na hodniku je stajala djevojka.

    Bila je ista kao Elera, samo starija za nekoliko godina. Kosa joj je bila mokra, lice blijedo, a na rubu usana vidio se osmijeh koji nije pripadao živom čovjeku.

    — Kasniš — reče djevojka.

    — Ko si ti?

    — Znaš ko sam.

    — Elena?

    Djevojka klimnu.

    — Nekad si me tako zvala.

    Elera ustuknu.

    — Ja te ne poznajem.

    — Ne poznaješ me još. Ali poznaješ ono što si uradila.

    Učionica se zamrači. Na prozoru se pojavi odraz djevojčice koja sjedi na mjestu broj 13. Elera shvati da to nije odraz iz stakla.

    To je bilo sjećanje.

    Vidjela je sebe — ili Elenu — kako stoji pored klupe. Druga djevojčica, njena prijateljica, nešto joj govori. U ruci drži malu metalnu kutiju.

    Elera se sjeti.

    Kutija je pripadala Eleni. U njoj je bio ključ od stare prostorije ispod škole. Djevojčice su se posvađale. Elena je rekla da neće otvoriti vrata. Elera ju je, iz ljutnje, zaključala u učionici i pobjegla.

    Mislila je da će se vratiti za nekoliko minuta.

    Nije se vratila.

    Tog dana počela je oluja.

    Elena je ostala sama.

    A škola je zadržala njen glas.

    Posljednje kucanje

    — Nisam znala… — prošaputa Elera.

    — Zaboravila si — reče Elena. — To nije isto.

    — Šta želiš od mene?

    Elena pogleda prema klupi broj 13.

    — Da sjedneš.

    Elera je znala da nema gdje pobjeći. Prišla je stolici i sjela.

    Istog trenutka sva svjetla u školi se ugasiše.

    Čulo se samo školsko zvono.

    Dong.

    Dong.

    Dong.

    Elera zatvori oči.

    Kada ih je otvorila, učionica je bila prazna. Na klupi više nije bilo sveske. Na podu nije bilo mokrih tragova. Vrata su bila zatvorena.

    Ujutro su učenici pronašli učionicu otključanu.

    Elere nije bilo.

    Razrednica je pozvala roditelje, policiju i domara. Pretražili su školu, dvorište, podrum i obližnju ulicu. Nisu našli ništa.

    Samo je mjesto broj 13 bilo zauzeto.

    Na njemu je sjedila djevojka tamne kose, blijeda i mirna, s rukama položenim na klupu.

    Niko joj nije prišao.

    Niko nije pitao ko je.

    Samo je razrednica, gledajući prema njoj, jedva čujno rekla:

    — Dobro nam se vratila, Elena.

    Djevojka se nasmiješila.

    A negdje u gradu, u jednoj staroj kući na kraju mahale, neko je te noći pokucao na vrata spavaće sobe.

    Tri puta.

    Kuc.

    Kuc.

    Kuc.

    Od tada, svake kišne nedjelje, mjesto broj 13 u staroj školi ostaje prazno samo do prvog časa.

    A ako se neko ipak usudi sjesti na njega, nastavnici mu kažu isto što su govorili i ranije:

    — Sjedni bilo gdje drugo.

    Jer neka mjesta nisu prazna zato što ih niko ne želi.

    Neka mjesta čekaju nekoga ko se još nije sjetio da je već jednom bio tamo.