Priče iz Bosne

Category: Emocije

  • Da li je žena sluškinja?

    Da li je žena sluškinja?

    Ponekad je dovoljan jedan običan utorak, malo prolivenog sosa i zagorjela musaka da shvatiš da više ne živiš svoj život. Ovo je priča o Seniji, 54-godišnjakinji koja je tog utorka odlučila da prestane biti “sluga” i ponovo postane čovjek. Ako si se ikad osjećala kao da si nestala u tuđim obavezama, ova priča je za tebe.

    Žena u restoranu noću uz čašu vina i rokovnik, s potpisom Bosnianux.

     

    Nestala sam praveći musaku  

    Nestala sam jednog utorka navečer – tačno na pola pravljenja musake.
    Stajala sam u kuhinji. Moj muž Emir je u dnevnoj gledao utakmicu. Moj 24-godišnji sin, koji se “privremeno” vratio kući prije pola godine, vikao je na svoju igricu gore u sobi.
    Pogledala sam ruke – brašno i sos od paradajza. Pogledala sam sat – 18:45. Radila sam od jutra. Otišla na pijacu po namirnice. Zakazala zubara sinu jer je “zaboravio”. Saslušala sestru na telefonu čitavih 40 minuta dok se žalila.
    I odjednom me presjekla misao: ako sad izađem kroz vrata i nikad se ne vratim – ne bi im falila ja. Falila bi im moja usluga.
    Pala mi je kašika iz ruke. Sos se razlio po bijelom podu.

    Lažne novogodišnje odluke i pravi strah  

    Zovem se Senija. Imam 54 godine. I ako ste kao ja – onda mislite da su novogodišnje odluke glupost. Zašto? Zato što sam već deset godina “odlučila” da ću sebe staviti na prvo mjesto. Kupujem članarinu za fitnes. Kupujem rokovnik. A do 15. januara – opet sam ovdje. Kuham. Čistim. Kažem “da” dok mi cijelo tijelo vrišti “NE”.
    Ali tog utorka, iznad razlivenog sosa, sjetila sam se jedne rečenice:
    Ne mijenjaš život tako što mijenjaš radnje. Mijenjaš ga tek kad promijeniš ono što misliš da jesi.
    Ja sam mislila da sam “dobra majka” i “ponizna supruga”.
    Istina? Bila sam rob. Nisam to radila iz ljubavi. Radila sam iz straha. Straha da ako nisam korisna – nisam voljena. Moj identitet je bio mučenica. Sigurnost kroz ropstvo.

    Film koji nisam htjela da doživim  

    Izašla sam na balkon, bez jakne. Januar me zapljusnuo svojim hladnim zrakom i probudio.
    Pitala sam se: ako ovako nastavim još deset godina – šta me čeka?
    Film u glavi bio je tragedija.
    Imam 54 godine. Umorna. Ogorčena.
    Sin – dijete od 24 koje ne zna oprati veš.
    Muž – cimer koji očekuje ručak.
    Umirem s neostvarenim snovima. A na sahrani kažu: “Bila je nesebična.” Što je samo ljepši način da kažu: “Nije imala vremena za sebe.”
    Shvatila sam brutalnu istinu: nisi tamo gdje želiš biti – jer nisi osoba koja bi bila tamo. Žena s poštovanjem ne čisti sobu odraslom sinu. Žena sa životom ne sluša tuđe jadikovke 40 minuta samo da bude “fina”.

    Operacija: Povratak Senije  

    Stara Senija je umrla u kuhinji s musakom.
    Nova Senija je otvorila telefon i napisala:
    Operacija: Povratak Senije.
    Misija: vratiti identitet čovjeka, a ne mašine.
    Vratila sam se unutra. Musaka zagorjela. Dim na sve strane.
    Emir viče: “Ženo, jesi li dobro?”
    Sin viče: “Mama, šta gori?”
    Stara Senija bi se izvinjavala. Kuhala ispočetka.
    Nova Senija je uzela daljinski, ugasila TV i rekla mirno:
    “Musaka je izgorela. Ja idem na sarmu. Sama. U frižideru imate paštetu i hljeb. Snađite se.”
    Emir me gledao kao da sam poludjela.
    “Ali… utorak je.”
    “Upravo tako,” nasmijala sam se. Prvi pravi osmijeh u duže vrijeme.
    “Ovo je prvi utorak mog novog života.”

    Prvo pitanje u novom rokovniku  

    Sjela sam sama u restoran. Naručila čašu vina i sarmu. Izvadila rokovnik. Nisam pisala listu obaveza. Napisala sam jedno pitanje:
    Ko sam ja kad ne služim druge?
    Biće teško. Biće borbe. Moja porodica će se buniti – jer mijenjam pravila igre koju su godinama pobjeđivali.
    Ali prvi put – ne igram njihovu igru. Igram svoju.
    I znate šta? Sviđa mi se ova igra.

  • KRV NIJE VODA”, ALI ŽENA JE MOJ IZBOR I MOJA PORODICA

    KRV NIJE VODA”, ALI ŽENA JE MOJ IZBOR I MOJA PORODICA

    Nisam znao da se “biti dobar sin” i “biti dobar muž” međusobno isključuju. Sve dok nisam čuo majku kako mojoj ženi šapuće da je “prolazna”. Te noći sam shvatio: ne mogu čuvati obje. Pa sam izabrao.

    krv nije voda 2 resultPortable Network Graphics20

    “Krv nije voda.”

    Dok ovo pišem, telefon mi gori. Tetke, strine, amidžići na Viber grupi. Stižu poruke u salvama: “Nezahvalniče”, “Sramoto”, “Loš si sin”. I naravno, ona najteža, balkanska municija: ,,Krv nije voda”.

    Ali u pravu su. Krv nije voda. nije ni okov. A ni izgovor da gledaš kako ti neko davi ženu na suho.

    Niko od njih nije bio tu da vidi ono što sam ja gledao svaki dan. Nisu gledali kako se ona djevojka vedrog osmijeha, ona što je pjevušila dok pravi kafu u 5 ujutro prije smjene, polako gasi. Kako postaje sjena u vlastitoj kući.

    Minsko polje zvano “ušteđevina”

    Ideja je bila logična. “Vratimo se kod mojih na šest mjeseci. Stisnemo se, uštedimo za učešće za stan.” Zvučalo je odgovorno. Odraslo. Nisam znao da je zapravo vodim na minsko polje.

    Počelo je neprimjetno. “Dobronamjernim” šalama.
    “Eh, medicinska sestra… nije to prava domaćica.”
    “U naše vrijeme se jufka razvijala, nije se pita kupovala.”

    Moja majka, samoproglašena generalica domaćinstva, dočekivala bi je s prezirom kad bi nakon 12 sati u bolnici samo podgrijala ručak. Sestre su navraćale “na kafu”, a zapravo na inspekciju. Zagledale tegle, prevrtale očima na “onaj jeftini maslac”, komentarisale kako “nije naučila”.

    Gledao sam je kako nestaje. Prestala je da pjeva. Prestala je da se smije. Najgore je bilo što je počela da se izvinjava što postoji. Čekala bi u sobi dok ne čuje zvuk mog auta na makadamu. Bojala se sići u kuhinju sama.

    A ja sam šutio. Pravio se lud. Mislio sam: “Proći će. Priviknut će se.” To je ona muška, kukavička šutnja kad misliš da “čuvaš mir” tako što pustiš da ti neko ponižava ženu.

    Kap koja je prelila čašu

    Prošli utorak je padao snijeg. Došao sam s posla ranije. Ušao sam tiho, ne iz neke namjere, nego da ne unesem hladnoću. I onda sam je čuo.Glas moje majke. Ali ne onaj “fini”, za komšiluk i goste. Ovo je bio ogoljen, otrovan glas koji nisam prepoznao:
    “Ti si ovdje prolazna. Moj sin će se opametiti. Naći će nekog svog nivoa. Ti si mu samo teret i sramota.”

    Nisam čuo šta je moja žena odgovorila. Čuo sam samo kratak, prigušen jecaj. Zvuk slomljenog dostojanstva.U toj sekundi je u meni umro “dobri sin”. Onaj dječak koji je cijeli život pokušavao ugoditi, klimati glavom, ne talasati. Rodio se muž.

    Ušao sam u kuhinju. Pogledao sam jednu, pa drugu. Nisam vikao. Nisam objašnjavao. Rekao sam samo dvije riječi, upućene ženi: “Pakuj stvari.”

    Cijena mira je neprocjenjiva

    Danas smo u 40 kvadrata iznajmljenog stana. Grije nas norveški radijator na dvojci. Rastežemo svaku marku do desetog. Nemamo ništa “svoje” na papiru.Ali nikad nismo bili bogatiji.

    Jer imamo mir. Ima njen osmijeh kad dođem s posla. Ima muzika u kuhinji dok zajedno pravimo večeru. Ima dostojanstvo.

    krv nije voda resultPortable Network Graphics20

    Evo istine koju nam niko ne kaže dok odrastamo na Balkanu: Mnogi muškarci brkaju pojmove “poštovati roditelje” i “biti otirač roditeljima”. Misle da ljubav prema majci znači dozvoliti joj da gazi tvoju ženu.

    Griješite, braćo.

    Onog dana kad izgovoriš “uzimam”, kad staviš potpis i prsten, tvoja hijerarhija se mijenja. Tvoja žena postaje tvoja primarna porodica. Tvoja kuća. Tvoj tim. Roditelji, braća, sestre — oni postaju šira familija. Voliš ih, poštuješ ih, pomažeš im. Ali ne daš im da ti ruše kuću.

    Tvoja prva i najsvetija dužnost nije da budeš dobar sin. Već da budeš stub. Da zaštitiš mir i dostojanstvo žene koja je ostavila sve svoje da bi gradila život s tobom.

    Možete me zvati izdajnikom. Možete me brisati sa slika. Možete pričati po mahali da sam “papučar”. Ja spavam mirno. Jer svako jutro gledam u oči ženu kojoj sam se zakleo na dobro i na zlo. I znam da sam u tom “zlu” stao ispred nje.

    Čuvajte svoje partnere. Čak i ako to znači da morate stati nasuprot cijelog svijeta. Pogotovo ako taj svijet počinje u dnevnoj sobi vaših roditelja.

  • Priča o koferima

    Nije samo novac. Ljudi odlaze iz BiH umorni od nepravde, korupcije i života bez perspektive. Ali da li je trava “tamo” stvarno zelenija? Priča o dijaspori.

    Priča o koferima i odlasku iz Bosne

    Zašto se odlazi? 

    Sjedim tako, pijem kafu i razmišljam o svim onim pričama koje čujem. O praznim stolicama za svadbenim stolovima. O porukama koje stižu s dalekih adresa.
    Tema je teška, bolna, ali neizbježna: Zašto ljudi odlaze iz Bosne i Hercegovine? I da li je taj odlazak zaista rješenje, ili samo početak neke nove, kompleksnije priče?
    Koferi puni nade, a duša puna pitanja
    Nije to samo ekonomska računica, iako je ona često okidač. Nije samo plata koja je triput veća, ili mogućnost da se kupi stan bez kredita koji traje tri života.

    Ljudi odlaze jer su umorni.

    Umorni od nepravde koja se služi kao normalnost. Od korupcije koja je postala sistemska greška. Od nepotizma koji zatvara vrata ispred nosa svakog ko nema “štelu”.
    Odlaze jer žele da se njihov rad cijeni. Da se njihov trud isplati. Da se njihova djeca ne pitaju hoće li imati budućnost u zemlji u kojoj su rođeni.
    Odlaze jer žele da dišu. Da žive dostojanstveno. Da imaju osjećaj da su dio sustava koji funkcionira, a ne da se bore protiv njega svakog jutra.
    To je onaj osjećaj kada shvatiš da tvoja diploma vrijedi više negdje drugo. Da tvoje znanje ima cijenu van granica. Da tvoja ambicija nije kažnjiva.
    To je želja za normalnošću. Za redom. Za perspektivom koja nije obojena sivim tonovima.

    Život “tamo”: Da li je trava zaista zelenija?

    I onda odu. Preko grane, preko okeana.
    Materijalno, često jeste bolje. Standard je viši, sistem uređeniji, putevi bolji, bolnice opremljenije. Nemaš osjećaj da te netko vuče za nos na svakom koraku.
    Ali, da li je to sve? Da li je to definicija boljeg života?
    Ima li “tamo” korupcije i štele?
    Ima. Ali razlika je u tome što je “tamo” korupcija često skrivena, sofisticirana, i što sustav ima mehanizme da je sankcioniše.
    Nepotizam postoji, ali rijetko kada je tako otvoren i drzak kao kod nas. Familijarno zapošljavanje? Možda, ali ne na uštrb kompetencije i ne na način da se zatvaraju vrata pred svima ostalima.

    Tamo se cijeni znanje, rad i red.

    Ako si dobar u svom poslu, imaš šansu. Kod nas, često, moraš biti “nečiji” da bi dobio priliku.
    Cijena koju niko ne spominje
    Međutim, život “tamo” donosi i svoje izazove. Jezik, kultura, mentalitet.
    Osjećaj da si stranac. Da nikada nećeš biti “svoj na svome”. Praznina koja ostaje za porodicom, prijateljima, za onim mirisom kafe u komšiluku, za onim specifičnim bosanskim humorom koji se ne prevodi.
    Nije sve u novcu. Nije sve u uređenom sistemu.
    Dio duše ostaje tamo, pod onim našim nebom.
    Kulturni život dijaspore: Kratko, a zauvijek?
    Oni koji su otišli, često kažu da su otišli “samo na kratko”. Ali to “kratko” se pretvori u godinu, deceniju, zauvijek.
    I kako onda izgleda njihov kulturni život? Pokušavaju da ga rekreiraju. Otvaraju se bosanska udruženja, organiziraju se sijela, slave se praznici, čuva se jezik.
    Djeca uče bosanski, slušaju se sevdalinke, jedu se pite i ćevapi. Grade se mali mostovi sjećanja, pokušava se prenijeti dio domovine u tuđinu.
    Ali, to nikada nije isto.To je kao da pokušavaš da presadiš drvo koje je raslo na jednom tlu na neko drugo. Možda će rasti, možda će donositi plodove, ali će korijeni uvijek pamtiti prvu zemlju.
    Nostalgija je stalni pratilac. Tiha sjena koja se javlja u trenucima samoće, u prazničnim danima, kada se sjetiš kako je bilo “kod kuće”.
    Zaključak: Između dva svijeta
    Odlazak iz Bosne i Hercegovine nije jednostavna odluka. To je kompleksna priča o nadi, razočaranju, hrabrosti i čežnji.
    Nema jednostavnih odgovora, niti univerzalnih rješenja. Svaka priča je individualna, svaka sudbina je posebna.
    Ali jedno je sigurno: Bosna i Hercegovina ostaje u srcu, bez obzira na to koliko daleko koferi odnesu tijelo.I dok se borimo sa realnošću “ovdje” i sanjamo o “tamo”, važno je da ne zaboravimo da je naša duša, naša kultura, naš humor – ono što nas čini jedinstvenim, gdje god da se nalazimo.
    I da se uvijek, ali uvijek, imamo čemu vratiti, makar u mislima i pričama.

    I na kraju, pozdrav za sve moje Bosance i Hercegovce koji su drvo života posadili na neko drugo mjesto.
    Da li se drvo primladilo? Da li raste? Da li ubirete plodove i da li su slatki kao kruške ‘Jeribasme’ iz djedovog voćnjaka?