Priče iz Bosne

Kategorija: Emocije

  • Da li je žena sluškinja?

    Da li je žena sluškinja?

    Ponekad je dovoljan jedan običan utorak, malo prolivenog sosa i zagorjela musaka da čovjek shvati kako više ne živi svoj život.

    Ovo je priča o Seniji, pedesetčetverogodišnjoj ženi koja je jednog hladnog januarskog dana odlučila prestati biti servis svima oko sebe i ponovo postati ono što je godinama zanemarivala – čovjek sa svojim željama, vremenom i pravom na odmor.

    Ako si se ikada osjećala kao da si nestala u tuđim obavezama, ova priča je možda i o tebi.

    Nestala sam praveći musaku

    Nestala sam jednog utorka navečer.

    Tačno na pola pravljenja musake.

    Stajala sam u kuhinji, s brašnom na rukama i sosom od paradajza na kecelji. U rerni je već čekao krompir, na stolu su se hladile pripremljene namirnice, a ja sam pokušavala izračunati koliko će mi još vremena trebati da sve završim prije početka druge poluvremena.

    Moj muž Emir bio je u dnevnoj sobi i gledao utakmicu. Moj dvadesetčetverogodišnji sin, koji se „privremeno“ vratio kući prije šest mjeseci, vikao je na svoju igricu na spratu.

    „Mama, gdje su mi čiste čarape?“

    „Mama, jesi li vidjela punjač?“

    „Ženo, ima li šta da se jede?“

    Tri glasa iz tri različita pravca, a svi su se obraćali meni kao da sam kućni dispečer, kuharica, čistačica, sekretarica i hitna pomoć u jednoj osobi.

    Pogledala sam svoje ruke. Na njima su bili brašno i sos od paradajza.

    Pogledala sam sat. Bilo je 18:45.

    Radila sam od ranog jutra. Otišla sam na pijacu po namirnice. Obavila kupovinu. Zakazala sinu zubara jer je on „zaboravio“. Oprala dvije mašine veša. Platila račune. Poslala poruku sestri, a onda je slušala četrdeset minuta dok se žalila na svoje probleme.

    Nisam joj zamjerala. Navikla sam biti osoba kojoj se svi obraćaju kada im nešto treba.

    A onda me presjekla jedna misao:

    Ako sada izađem kroz vrata i nikada se više ne vratim, njima neću nedostajati ja. Nedostajat će im ono što radim.

    Kašika mi je ispala iz ruke.

    Sos se razlio po bijelom podu.

    Gledala sam crvenu mrlju pod nogama i prvi put nakon mnogo godina nisam odmah potrčala po krpu.

    Samo sam stajala.

    Lažne novogodišnje odluke i pravi strah

    Zovem se Senija. Imam 54 godine.

    Ako ste kao ja, vjerovatno mislite da su novogodišnje odluke pomalo smiješne. Ne zato što ne želite promjenu, nego zato što ste ih previše puta donosili i previše puta prekršili.

    Već deset godina svake zime odlučim da ću sebe staviti na prvo mjesto.

    Kupim članarinu za fitnes. Nabavim novi rokovnik. Obećam sebi da ću čitati, šetati, putovati i konačno otići na pregled koji odgađam mjesecima.

    Do petnaestog januara, međutim, ponovo sam na istom mjestu.

    Kuham. Čistim. Perem. Organizujem. Slušam. Rješavam. Kažem „da“ dok mi cijelo tijelo vrišti „ne“.

    Ne radim to zato što me neko svaki put natjera. Radim jer sam naučila vjerovati da je moja vrijednost u tome koliko sam korisna drugima.

    Bila sam „dobra majka“.

    „Ponizna supruga“.

    „Žena koja sve može.“

    Ali istina je bila mnogo bolnija.

    Bila sam umorna žena koja je ljubav mjerila količinom vlastitog odricanja. Nisam sve radila iz ljubavi. Mnogo toga radila sam iz straha.

    Straha da, ako nisam korisna, neću biti voljena.

    Straha da će se sve raspasti ako samo jedan dan ne operem, ne skuham ili ne saslušam.

    Moj identitet postao je identitet mučenice. Bila sam sigurna jedino onda kada sam svima bila potrebna.

    Tog utorka, iznad razlivenog sosa, sjetila sam se rečenice koju sam davno pročitala:

    Ne mijenjaš život samo tako što promijeniš svoje postupke. Život se počinje mijenjati tek kada promijeniš ono što misliš da jesi.

    Godinama sam mislila da sam žena koja mora svima služiti.

    Možda je trebalo da se zapitam ko sam kada ne služim nikome.

    Film koji nisam željela doživjeti

    Izašla sam na balkon bez jakne.

    Januarski zrak me je presjekao, ali me i probudio. Stajala sam na hladnim pločicama i gledala svjetla u susjednim zgradama. Iza svakog prozora odvijao se nečiji život. Neko se smijao. Neko večerao. Neko se svađao. Neko je možda, poput mene, stajao u tišini i pitao se kada je tačno prestao živjeti za sebe.

    Pitala sam se: ako ovako nastavim još deset godina, šta me čeka?

    Slika koja mi se pojavila u glavi nije bila lijepa.

    Vidjela sam sebe sa 64 godine – umornu, ogorčenu i bez ijedne priče koja je bila samo moja.

    Vidjela sam sina od 34 godine koji i dalje ne zna oprati vlastiti veš.

    Vidjela sam muža koji me posmatra kao cimerku zaduženu za ručak.

    Vidjela sam sebe kako govorim da sam cijeli život davala sve od sebe, dok mi drugi na sahrani govore:

    „Bila je tako nesebična.“

    Odjednom sam shvatila da je to ponekad samo ljepši način da ljudi kažu:

    „Nije imala vremena za sebe.“

    Ta me je misao zaboljela više nego što sam očekivala.

    Niko me nije natjerao da se potpuno izgubim. Ali ja sam godinama dopuštala da se moje granice pomjeraju. Svaki put kada bih rekla „nema veze“, kada bih prešutjela umor i kada bih tuđe potrebe stavila ispred svojih, učila sam druge da moje vrijeme vrijedi manje.

    Shvatila sam brutalnu istinu: nisam tamo gdje želim biti jer još nisam postala osoba koja bi tamo živjela.

    Žena koja poštuje sebe ne mora uvijek biti dostupna.

    Majka nije dužna doživotno čistiti sobu odraslom sinu.

    Supruga nije kućna pomoćnica samo zato što je nekada rekla „u redu je“.

    A dobra sestra ne mora četrdeset minuta slušati tuđe probleme ako taj dan nema snage ni za vlastite.

    Operacija: povratak Senije

    Vratila sam se u kuhinju.

    Musaka je zagorjela. Dim se širio po prostoriji, a alarm je počeo proizvoditi zvuk koji je u našoj kući vjerovatno prvi put privukao svačiju pažnju.

    Emir je povikao iz dnevne sobe:

    „Ženo, jesi li dobro?“

    Sin je doviknuo sa sprata:

    „Mama, šta gori?“

    Stara Senija bi se izvinjavala. Očistila bi sve, otvorila prozor, napravila novu musaku i vjerovatno se još osjećala krivom što je porodici pokvarila večeru.

    Nova Senija je uzela daljinski, ugasila televizor i mirno rekla:

    „Musaka je izgorela.“

    Emir me pogledao.

    „Dobro… i šta ćemo sad?“

    „Ja idem na sarmu.“

    „Kakvu sarmu?“

    „Onu koju ću pojesti sama.“

    Nastala je tišina.

    „A šta ćemo mi?“ upitao je sin.

    „U frižideru imate paštetu i hljeb. Snađite se.“

    Emir me gledao kao da sam upravo objavila da prodajemo kuću i selimo se na Mars.

    „Ali… utorak je“, rekao je.

    Nasmejala sam se. Bio je to prvi pravi osmijeh koji sam osjetila na licu nakon dugo vremena.

    „Upravo tako“, rekla sam. „Utorak je. I ovo je prvi utorak mog novog života.“

    Nisam tog dana riješila sve probleme. Nisam promijenila porodicu preko noći. Nisam postala druga žena samo zato što sam pojela sarmu u restoranu.

    Ali sam napravila prvi korak.

    Prvi put sam jasno pokazala da i moje vrijeme ima vrijednost.

    Prvo pitanje u novom rokovniku

    Sjela sam sama u mali restoran u centru grada. Naručila sam čašu vina i porciju sarme.

    U početku mi je bilo čudno sjediti sama. Gledala sam oko sebe i imala osjećaj da svi primjećuju da nemam društvo. Onda sam shvatila da niko ne obraća pažnju na mene. Svi su bili zauzeti vlastitim životima.

    Izvadila sam novi rokovnik.

    Ovaj put nisam napisala spisak obaveza. Nisam upisala ko treba kod doktora, šta treba kupiti i kada treba oprati prozore.

    Napisala sam samo jedno pitanje:

    Ko sam ja kada ne služim druge?

    Dugo sam gledala u tu rečenicu.

    Nisam odmah znala odgovor.

    Možda sam žena koja voli šetati pored rijeke. Možda sam nekada bila djevojka koja je željela naučiti plesati. Možda volim knjige, putovanja, muziku i razgovore u kojima niko ništa ne traži od mene.

    Možda sam samo Senija.

    Nečija majka, nečija supruga, nečija sestra – ali prije svega osoba koja ima svoje ime, svoje vrijeme i pravo na život koji nije sastavljen samo od tuđih potreba.

    Znam da neće biti lako.

    Biće rasprava. Biće prebacivanja. Moja porodica će se buniti jer mijenjam pravila igre koju su godinama igrali u svoju korist.

    Emir će možda reći da sam se promijenila.

    I bit će u pravu.

    Promijenila sam se.

    Više ne želim biti žena koja se izvinjava zato što je umorna. Ne želim osjećati krivicu kada odmaram. Ne želim da me hvale zato što sve mogu sama, a zatim mi dodaju još jednu obavezu.

    Želim da moja porodica nauči ono što sam ja prekasno naučila: ljubav ne znači da jedna osoba radi sve, dok se ostali navikavaju da primaju.

    Ljubav znači da se ljudi međusobno pomažu.

    Nisam postala sebična, samo sam postala prisutna

    Nakon tog utorka, počela sam malim koracima.

    Jedne sedmice sam rekla sinu da sam opere vlastiti veš. Nije znao kako se uključuje mašina. Pokazala sam mu jednom, a drugi put sam pustila da sam pronađe dugme.

    Emiru sam rekla da se ručak ne podrazumijeva svakog dana. Ako želi kuhani obrok, može ga pripremiti sa mnom ili sam.

    Sestra se u početku uvrijedila kada sam joj rekla da ne mogu sat vremena slušati žalbe. Kasnije smo počele razgovarati kraće, ali iskrenije. Više nije dolazila samo da se istrese, nego da pita kako sam ja.

    Nisam postala hladna.

    Postala sam prisutna.

    Jer kada čovjek stalno daje iz praznine, na kraju više nema šta dati. Tek kada se pobrine za sebe, može drugima pružiti ljubav bez gorčine i skrivenog očekivanja da će mu neko jednog dana uzvratiti sve što je učinio.

    Danas još uvijek kuham. Još uvijek čistim. Još uvijek pomažem porodici.

    Ali to više nisu moje jedine uloge.

    Sada idem na kafu sama. Ponekad kupim cvijeće sebi. Upisala sam kurs keramike, iako sam godinama govorila da nemam vremena. Nedjeljom šetam bez osjećaja krivice.

    A kada mi neko kaže:

    „Senija, prije si sve stizala“, samo se nasmiješim i odgovorim:

    „Prije sam stizala sve osim sebe.“

    Igra koju sada biram

    Ne znam kako će izgledati ostatak mog života.

    Znam samo da više ne želim nestati u tuđim očekivanjima. Ne želim da me pamte samo po tome da sam svima nešto skuhala, oprala ili završila.

    Želim da se pamti i moj smijeh.

    Moje želje.

    Moji planovi.

    Želim da moja djeca jednog dana kažu da su imali majku koja ih je voljela, ali i ženu koja je znala voljeti sebe dovoljno da ih nauči odgovornosti.

    Jer djecu ne učimo samo riječima. Učimo ih i primjerom.

    Ako cijeli život gledaju majku koja šuti, trpi i služi svima, pomislit će da je to ljubav. Ako vide majku koja zna pomoći, ali zna i reći „danas ne mogu“, naučit će da se ljubav ne gradi samouništavanjem.

    Te večeri musaka je bila zagorjela, sos se prosuo po podu, a plan za savršenu porodičnu večeru propao je u nekoliko minuta.

    Ali prvi put nakon mnogo godina, nešto drugo se skuhalo.

    Skuhala se odluka.

    Odluka da se vratim sebi.

    I znate šta?

    Sviđa mi se ova nova igra.

    Prvi put ne igram po pravilima koja su drugi napisali za mene.

    Igram svoju.

    Žena nije sluškinja zato što zna služiti. Ali postaje zarobljena kada zaboravi da i ona zaslužuje da bude služena, saslušana i voljena.

  • KRV NIJE VODA”, ALI ŽENA JE MOJ IZBOR I MOJA PORODICA

    KRV NIJE VODA”, ALI ŽENA JE MOJ IZBOR I MOJA PORODICA

    Nisam znao da se “biti dobar sin” i “biti dobar muž” međusobno isključuju. Sve dok nisam čuo majku kako mojoj ženi šapuće da je “prolazna”. Te noći sam shvatio: ne mogu čuvati obje. Pa sam izabrao.

    “Krv nije voda.”

    Dok ovo pišem, telefon mi gori. Tetke, strine, amidžići na Viber grupi. Stižu poruke u salvama: “Nezahvalniče”, “Sramoto”, “Loš si sin”. I naravno, ona najteža, balkanska municija: ,,Krv nije voda”.

    Ali u pravu su. Krv nije voda. nije ni okov. A ni izgovor da gledaš kako ti neko davi ženu na suho.

    Niko od njih nije bio tu da vidi ono što sam ja gledao svaki dan. Nisu gledali kako se ona djevojka vedrog osmijeha, ona što je pjevušila dok pravi kafu u 5 ujutro prije smjene, polako gasi. Kako postaje sjena u vlastitoj kući.

    Minsko polje zvano “ušteđevina”

    Ideja je bila logična. “Vratimo se kod mojih na šest mjeseci. Stisnemo se, uštedimo za učešće za stan.” Zvučalo je odgovorno. Odraslo. Nisam znao da je zapravo vodim na minsko polje.

    Počelo je neprimjetno. “Dobronamjernim” šalama.
    “Eh, medicinska sestra… nije to prava domaćica.”
    “U naše vrijeme se jufka razvijala, nije se pita kupovala.”

    Moja majka, samoproglašena generalica domaćinstva, dočekivala bi je s prezirom kad bi nakon 12 sati u bolnici samo podgrijala ručak. Sestre su navraćale “na kafu”, a zapravo na inspekciju. Zagledale tegle, prevrtale očima na “onaj jeftini maslac”, komentarisale kako “nije naučila”.

    Gledao sam je kako nestaje. Prestala je da pjeva. Prestala je da se smije. Najgore je bilo što je počela da se izvinjava što postoji. Čekala bi u sobi dok ne čuje zvuk mog auta na makadamu. Bojala se sići u kuhinju sama.

    A ja sam šutio. Pravio se lud. Mislio sam: “Proći će. Priviknut će se.” To je ona muška, kukavička šutnja kad misliš da “čuvaš mir” tako što pustiš da ti neko ponižava ženu.

    Kap koja je prelila čašu

    Prošli utorak je padao snijeg. Došao sam s posla ranije. Ušao sam tiho, ne iz neke namjere, nego da ne unesem hladnoću. I onda sam je čuo.Glas moje majke. Ali ne onaj “fini”, za komšiluk i goste. Ovo je bio ogoljen, otrovan glas koji nisam prepoznao:
    “Ti si ovdje prolazna. Moj sin će se opametiti. Naći će nekog svog nivoa. Ti si mu samo teret i sramota.”

    Nisam čuo šta je moja žena odgovorila. Čuo sam samo kratak, prigušen jecaj. Zvuk slomljenog dostojanstva.U toj sekundi je u meni umro “dobri sin”. Onaj dječak koji je cijeli život pokušavao ugoditi, klimati glavom, ne talasati. Rodio se muž.

    Ušao sam u kuhinju. Pogledao sam jednu, pa drugu. Nisam vikao. Nisam objašnjavao. Rekao sam samo dvije riječi, upućene ženi: “Pakuj stvari.”

    Cijena mira je neprocjenjiva

    Danas smo u 40 kvadrata iznajmljenog stana. Grije nas norveški radijator na dvojci. Rastežemo svaku marku do desetog. Nemamo ništa “svoje” na papiru.Ali nikad nismo bili bogatiji.

    Jer imamo mir. Ima njen osmijeh kad dođem s posla. Ima muzika u kuhinji dok zajedno pravimo večeru. Ima dostojanstvo.

    Evo istine koju nam niko ne kaže dok odrastamo na Balkanu: Mnogi muškarci brkaju pojmove “poštovati roditelje” i “biti otirač roditeljima”. Misle da ljubav prema majci znači dozvoliti joj da gazi tvoju ženu.

    Griješite, braćo.

    Onog dana kad izgovoriš “uzimam”, kad staviš potpis i prsten, tvoja hijerarhija se mijenja. Tvoja žena postaje tvoja primarna porodica. Tvoja kuća. Tvoj tim. Roditelji, braća, sestre — oni postaju šira familija. Voliš ih, poštuješ ih, pomažeš im. Ali ne daš im da ti ruše kuću.

    Tvoja prva i najsvetija dužnost nije da budeš dobar sin. Već da budeš stub. Da zaštitiš mir i dostojanstvo žene koja je ostavila sve svoje da bi gradila život s tobom.

    Možete me zvati izdajnikom. Možete me brisati sa slika. Možete pričati po mahali da sam “papučar”. Ja spavam mirno. Jer svako jutro gledam u oči ženu kojoj sam se zakleo na dobro i na zlo. I znam da sam u tom “zlu” stao ispred nje.

    Čuvajte svoje partnere. Čak i ako to znači da morate stati nasuprot cijelog svijeta. Pogotovo ako taj svijet počinje u dnevnoj sobi vaših roditelja.

  • Priča o koferima

    Priča o koferima

    Ljudi odlaze iz BiH umorni od nepravde, korupcije i života bez perspektive. Ali da li je trava „tamo“ zaista zelenija? Priča o dijaspori.

    Zašto se odlazi?

    Sjedim tako, pijem kafu i razmišljam o svim onim pričama koje čujem. O praznim stolicama za svadbenim stolovima. O imenima koja se sve rjeđe pojavljuju u porodičnim razgovorima. O porukama koje stižu s dalekih adresa, najčešće uz fotografije djece, novih stanova, snijega na nekoj evropskoj ulici ili ljetovanja na moru. Iza tih slika često stoji priča mnogo složenija od one koju možemo vidjeti na ekranu.

    Tema je teška, bolna, ali neizbježna: zašto ljudi odlaze iz Bosne i Hercegovine? I da li je taj odlazak zaista rješenje ili samo početak neke nove, kompleksnije priče?

    Nije lako govoriti o odlascima, jer svaka prazna kuća i svaki nepopunjen stolac nose nečiju ličnu sudbinu. Neko je otišao zbog posla, neko zbog djece, neko zato što više nije mogao gledati kako se nepravda ponavlja iz dana u dan. Neko je spakovao kofere nakon godina čekanja, obećanja i razočaranja. A neko je jednostavno osjetio da ovdje više ne može disati punim plućima.

    Koferi puni nade, a duša puna pitanja

    Nije to samo ekonomska računica, iako je ona često okidač. Nije samo plata koja je triput veća, mogućnost da se kupi stan ili sigurnost da će se računi moći platiti na vrijeme. Iza odlaska često stoji potreba za dostojanstvom, za redom i za životom u kojem čovjek neće svakoga jutra počinjati novu bitku sa sistemom.

    Ljudi odlaze jer su umorni.

    Umorni su od nepravde koja se služi kao normalnost. Od korupcije koja je postala sistemska greška, a često se prihvata kao jedini način da se nešto završi. Od nepotizma koji zatvara vrata ispred nosa svakome ko nema „štelu“, poznato prezime ili prijatelja na pravom mjestu. Umorni su od toga da se trud ne mjeri znanjem i zalaganjem, nego vezama i pripadnošću.

    Odlaze jer žele da se njihov rad cijeni. Da se njihov trud isplati. Da mogu napredovati zato što su sposobni, a ne zato što su nekome potrebni. Odlaze jer žele da njihova djeca odrastaju u zemlji u kojoj će se budućnost graditi obrazovanjem, radom i odgovornošću, a ne stalnim strahom i neizvjesnošću.

    Odlaze jer žele da dišu. Da žive dostojanstveno. Da imaju osjećaj da su dio sistema koji funkcioniše, a ne da se svakog jutra bore protiv njega. To je onaj trenutak kada shvatiš da tvoja diploma vrijedi više negdje drugo, da tvoje znanje ima cijenu van granica i da tvoja ambicija tamo nije razlog za podsmijeh ili prepreku.

    To je želja za normalnošću. Za redom. Za perspektivom koja nije obojena sivim tonovima i praznim obećanjima.

    Život „tamo“: da li je trava zaista zelenija?

    I onda odu. Preko granice, preko okeana, u gradove čija imena su ranije poznavali samo iz filmova ili priča rođaka. U početku ih nose adrenalin i nada. Nova adresa, novi posao, novi ljudi, drugačiji jezik i osjećaj da se konačno otvorila prilika koju su dugo čekali.

    Materijalno, često jeste bolje. Standard je viši, sistem uređeniji, putevi bolji, bolnice opremljenije, a institucije predvidljivije. Čovjek nema stalni osjećaj da ga neko vuče za nos na svakom koraku. Ako plati porez, očekuje da će za taj novac dobiti određenu uslugu. Ako konkuriše za posao, nada se da će se gledati njegovo znanje i iskustvo.

    Ali, da li je to sve? Da li je bolji život samo veća plata, uređenija ulica i sigurniji sistem?

    Ima li „tamo“ korupcije i štele? Ima. Razlika je u tome što je korupcija često skrivenija i sofisticiranija, a sistem ima više mehanizama da je otkrije i sankcioniše. Nepotizam postoji, ali rijetko kada je tako otvoren i drzak kao kod nas. Familijarno zapošljavanje možda se događa, ali ne uvijek na način da se pred svima ostalima zatvore vrata, bez obzira na njihovo znanje i sposobnost.

    Tamo se, u većoj mjeri, cijene znanje, rad i red. Ako si dobar u svom poslu, imaš šansu. Ako si uporan, možeš napredovati. Kod nas, često, prvo moraš biti „nečiji“ da bi uopšte dobio priliku da pokažeš šta znaš.

    Cijena koju niko ne spominje

    Međutim, život „tamo“ donosi i svoje izazove. Jezik, kultura, mentalitet i stalna potreba da dokazuješ da pripadaš. Osjećaj da si stranac, čak i kada godinama živiš na istoj adresi. Možda naučiš jezik, dobiješ državljanstvo, kupiš stan i izgradiš karijeru, ali u nekim trenucima ipak osjetiš da nikada nećeš biti potpuno „svoj na svome“.

    Nedostaje porodica. Nedostaju prijatelji koji poznaju tvoju priču bez dugih objašnjenja. Nedostaje spontanost, komšija koji svraća na kafu, razgovor koji počne uz jednu temu, a završi poslije dva sata. Nedostaje onaj miris kafe u komšiluku, zvuk poznatog glasa i specifični bosanski humor koji se teško prevodi na bilo koji drugi jezik.

    Nije sve u novcu. Nije sve ni u uređenom sistemu. Čovjek može imati sigurniji život, a ipak osjećati prazninu koju ne može popuniti novim namještajem, boljim automobilom ili većom platom. Dio duše ostaje tamo, pod onim našim nebom, među brdima, mahalama, avlijama i ljudima koji su nas poznavali prije nego što smo postali ono što danas jesmo.

    Kulturni život dijaspore: kratko, a zauvijek?

    Oni koji su otišli često kažu da su otišli „samo na kratko“. Ali to „kratko“ pretvori se u godinu, deceniju, a ponekad i u cijeli život. Djeca odrastaju, škole se završavaju, kupuju se kuće, grade karijere i stvaraju nove porodice. Povratak se sve češće odgađa za neko bolje vrijeme koje možda nikada neće doći.

    I kako onda izgleda kulturni život dijaspore? Pokušava se sačuvati ono što se ponijelo u koferima. Otvaraju se bosanska udruženja, organizuju sijela, obilježavaju praznici, čuva se jezik i okupljaju ljudi koji dijele isti osjećaj pripadnosti. Djeca uče bosanski, slušaju se sevdalinke, jedu se pite i ćevapi. Pričaju se priče o djedovima, mahalama i ljetima provedenim kod nane.

    Grade se mali mostovi sjećanja. Pokušava se prenijeti dio domovine u tuđinu, kako bi djeca znala odakle su njihovi roditelji potekli. Ali to nikada nije potpuno isto. To je kao da pokušavaš presaditi drvo koje je raslo na jednom tlu na neko drugo. Možda će rasti, možda će donositi plodove, ali će korijeni uvijek pamtiti prvu zemlju.

    Nostalgija je stalni pratilac. Tiha sjena koja se javlja u trenucima samoće, u prazničnim danima i tokom ljetnih odmora, kada se ponovo otvore vrata stare kuće. Tada čovjek shvati da se nije vratio samo u mjesto, nego i u dio sebe koji je godinama čekao.

    Između dva svijeta

    Odlazak iz Bosne i Hercegovine nije jednostavna odluka. To je kompleksna priča o nadi, razočaranju, hrabrosti i čežnji. Neko odlazi da bi preživio, neko da bi uspio, a neko da bi svojoj djeci otvorio vrata koja su njemu bila zatvorena.

    Nema jednostavnih odgovora niti univerzalnih rješenja. Svaka priča je individualna, svaka sudbina posebna. Za neke je odlazak bio najbolja odluka u životu. Za druge je donio sigurnost, ali i tišinu koju nisu očekivali.

    Jedno je sigurno: Bosna i Hercegovina ostaje u srcu, bez obzira na to koliko daleko koferi odnesu tijelo. I dok se borimo s realnošću „ovdje“ i sanjamo o „tamo“, važno je da ne zaboravimo ono što nas čini jedinstvenim: našu dušu, kulturu, jezik, humor, običaje i način na koji od malo napravimo mnogo.

    Važno je da se uvijek imamo čemu vratiti, makar u mislima, pričama i mirisu kafe. Jer dom nije uvijek samo mjesto na karti. Ponekad je dom rečenica koju razumiješ bez objašnjenja, pjesma koju znaš od prvog stiha ili lice koje te dočeka kao da nikada nisi ni otišao.

    I na kraju, pozdrav za sve moje Bosance i Hercegovce koji su drvo života posadili na neko drugo mjesto.

    Da li se drvo primilo? Da li raste? Da li ubirete plodove i da li su slatki kao kruške „Jeribasme“ iz djedovog voćnjaka?