Priče iz Bosne

Kategorija: Balkan

  • Kako sam (pre)živjela prve vozačke dane,ispovijest jedne bosanske mame

    Kako sam (pre)živjela prve vozačke dane,ispovijest jedne bosanske mame

    Vožnja i majčinstvo: Kako preživjeti prve kilometre

    Nikada u životu nisam imala namjeru da polazim u auto-školu, ma kakvi… Izbjegavala sam to godinama, gledajući s divljenjem na sve one ljude koji opušteno drže volan jednom rukom dok se s osmijehom uključuju u kružni tok. Međutim, gospodo draga, majčinstvo ima skroz druge planove i nultu toleranciju za vaše strahove.

    Kada se rodite s obavezom da svakodnevno razvozite djecu po školama, vanškolskim aktivnostima, rođendanima i treningu, shvatite da autobuske linije jednostavno nisu kompatibilne s vašim rasporedom. Konačno sam morala popustiti i sjesti za volan – s pola srca, drhtavim rukama i s tonom neskrivenog straha u grudima.

    Anatomija jednog vozačkog kraha

    Da budem sasvim iskrena, u devedeset posto slučajeva imala sam osjećaj da ja ne vozim auto, nego da auto vozi mene! Svaki put kada bih sjela na vozačko sjedište, započinjala je borba za opstanak. Poslije svakog časa vožnje i prvih samostalnih ruta, izlazila sam iz automobila mokra ko miš, osjećajući se kao da sam upravo pilotirala borbenim avionom u sred ratne zone, a ne krstarila mahalom u starom golfu.

    Moje auto i ja imale smo vrlo specifičan odnos: ono je radilo šta je htjelo, a ja sam se molila Bogu da preživimo sljedeću raskrsnicu.

    Bliski susret sa školskom kapijom

    Jednog dana, dok sam rutinski ulazila u školsko dvorište da pokupim djecu, naravno da mi se uspjela desiti epska klasika – izgubila sam kontrolu nad mašinom. A najgore od svega? Ulazila sam u kapiju u trećoj brzini! Ma kakva prva brzina, ko to još koristi za manevrisanje u uskom prostoru?

    U mojoj glavi vladala je čista simfonija panike. Nakon kraćeg, ali žestokog hrvanja s volanom u stilu „ko će koga“, uslijedio je neizbježan udarac. BAM! Zarolala sam se direktno u školsku kapiju uz glasan prasak koji je privukao pažnju svih prisutnih nastavnika i učenika.

    Hvala Bogu, niko nije povrijeđen, ali je scena bila za anale. Kapija je nekako preživjela, auto je prošlo bez fatalnih oštećenja, ali je mom krhkom samopouzdanju bila hitno potrebna intenzivna njega i dupli bensedin. Mislila sam da gore od toga ne može biti. Oh, kako sam se samo varala.

    Borba s bosanskim brdima (i fizikom)

    Prava, epska avantura bila je tek iza ugla, skrivena na strmim padinama naših prelijepih, ali nemilosrdnih bosanskih brda. Jednog dana zamoli me bolesna komšinica da je hitno odvezem do bolnice koja se, maler moj najveći, nalazila na samom vrhu strme visoravni.

    Ta uzbrdica i zloglasne serpentine oduvijek su mi bile smrtni neprijatelj, jer je moje auto imalo običaj da stenje, posrće i crkne tačno na sredini – kao da ima ugrađen senzorski prekidivač za masovnu paniku. Dok sam stajala u podnožju brda, gledajući u to čudovište od uspona, kontam ja u sebi:

    „Danas ću ja nadmudrit’ ovog đavola od auta. Ići ću s više gasa, pa kud puklo da puklo!“

    Bila je to briljantna ideja… ili sam bar tako misila u tom kratkom intervalu hrabrosti. Još uvijek u trećoj brzini – da, ponovo u trećoj, nemojte mi suditi, adrenalin je radio svoje – jurnem ti ja uz brdo ko da vozim reli .

    Odjednom, auto je poskočilo ko divlji jarac, uvidjevši svu apsurdnost moje vozačke taktike. Moj mozak je u tom sekundu potpuno zablokirao, ruke su se ukočile na volanu kao da su od betona, a pogled mi se zaledio. I dok si rekao „keks“, moje drago auto je fino diglo točkove od asfalta, odlučno napustilo zacrtanu putanju i… šljunak je zazujao.

    Pouka priče

    Zaustavile smo se ni manje ni više nego na sred gomile džinovskih kamenih gromada, izvaljene sa strane puta poput modernog umjetničkog instalacijskog djela. Eto ti ga na, pa ti vozi komšiluk i djecu na sekcije!

    Pouka ove priče? Ako ikada vidite srebrni auto kako balansira na planinskim stijenama s vozačem koji pilji u prazno i pije vodu sa kockom šećera – znajte, to je samo moj prepoznatljivi vozački potpis.

    Početna

  • ,,Ja bih se ženio, babo”

    ,,Ja bih se ženio, babo”

    Selam, babo.Dođoh, da te pitam nešto. Red je.

    Sjeo sam evo ovdje na ovu dasku . Zemlja još malo vlažna, kiša je padala jučer. Neka. Navik’o sam. Fališ mi, babo. Ne onako kad nekom fališ jedan dan, pa prođe. Nego svaki dan sve više. Kako sam stariji, sve više shvatam koliko te nema.

    Znaš, kontam često ono naše odrastanje. Moje, bez tebe. Ti ode, a ja ostah dječak. Sjećaš se kad si mi prvi put dao kosu u ruke? Imao sam dvanaest godina. Rekao si: “Drži, sine, muški se tako uči.” Ja je jedva drž’o. Ti si se smijao, al’ onako ponosno. E pa sad kosim sam, babo. I kuću sam pokrio prošle godine. Sam. Materijal skup, majstori još skuplji, pa ja zasuk’o rukave. Onaj tvoj stari alat u šupi još stoji, nisam ga dao. Popravljam s njim sve.

    Pitaš me za hadžiju Omera? Živ je, samo malo onemoć’o.

    Eh, znam ja što pitaš za Omera! Hoćeš da pitaš da li se sjećam kad si me istuk’o ko vola u kupusu kad sam s jaranima potrg’o vriježe od krastavaca. Nisam, babo, bogami više nikad išao u zijan, još osjećam da mi bridi guzica od onog pruta. Al’ neka je, zaslužio sam.

    A svakodnevnica… šta da ti pričam, ista priča ko i kod svakog. Ustani u šest, pos’o, gužva, šefovi, računi. Post’o sam inžinjer, babo. Jesi čuo? Inžinjer. Znam, smiješ se. Sjećaš se kad sam u srednjoj govorio da mrzim matematiku i da ću biti vozač kamiona? E pa zagrij’o sam stolicu. Noćima učio. Onaj dan kad sam diplomirao, tražio sam te pogledom u publici. Svi viču, slikaju se sa svojima, a ja… ja gledam u ona vrata i čekam da ti uđeš. Nisi uš’o. Al’ sam diplomu prvo donio ovdje tebi, pa kući. Da vidiš.

    Naučio sam i kuhati. Nemoj se smijati, ozbiljno. Naučio sam onaj tvoj grah. Nije ko tvoj, al’ blizu je. Auto me zeza onaj stari Golf. Svaki mjesec nešto novo. Jedan dan upali, drugi neće. Sinoć opet nije htio. Otvorim haubu, gledam u motor ko da nešto znam, a pojma nemam. Pa se sjetim tebe, kako si ti samo oslušnuo i rek’o: “Ma to mu je to.” Fali mi to, babo. Fali mi da neko samo kaže “to mu je to” i da ja znam da će biti dobro.

    A mati… e, o materi da ti pričam.

    Ona je stijena, babo. Prava stijena. Nije te prežalila, da znaš. Ne priča puno o tebi, šuti. Nije nikad, nikad zaplakala pred nama. Ni na dženazi, ni poslije. Ja gledam u nju, a ona gleda kroz prozor. Jaka je, na tebe je povukla. Al’ čujem je, babo. Boga mi je čujem. Noću, kad misli da svi spavamo, čujem je iz sobe. Tiho plače. Pokrije se jorganom da je ne čujemo. I ja tad stanem ispred vrata i ne znam šta da radim. Da uđem, da je zagrlim? A šta da joj kažem?

    A ja… ja, babo, bogami nisam plak’o. Ni kapi. Stojim na onoj dženazi, svi plaču, a ja steg’o zube. Sjećaš se šta si mi rek’o kad sam pao s bicikla i rasjek’o koljeno, a imao sam sedam godina? “Ustani, sine, muškarac ne smije plakat’.” I ja ust’o. I od tad nisam. Čitav život guram tako. Stegnem i guram dalje. Je l’ tako trebalo, babo?

    Šta kažeš? Da sam treb’o pustit’? Ma znam… Sad kad sam ovoliki, znam da muškarac i te kako treba zaplakat’. Samo da mi je neko to rek’o ranije. Al’ dobro je. Naučio sam.

    Nego, da ti kažem ono glavno zašto sam doš’o.

    Nije samo da se požalim. Zagled’o sam curu, babo. Lejla se zove. Iz Kalesije je, al’ studirala sa mnom u Tuzli. Lijepa je, babo, da je ne smiješ pogledat’ dugo, zaslijepi. Al’ nije to. Pametna je. Vrijedna. Zna šta hoće. I poštuje… znaš, poštuje ove naše stvari, običaje, kuću. Kad sam je prvi put doveo da vidi mater, mati je poslije rekla: “Sine, ova ti je ko za tebe rođena.” A znaš mater, ona to ne govori tek tako.

    I volim je! Ne komplikuje. Radimo zajedno, smijemo se glupostima, pravimo planove. Pričamo o stanu, o djeci… o svemu onome o čemu sam mislio da nikad neću pričati.

    I zato sam te doš’o pitati. Imam ja jarana dosta, hvala Bogu. Za otići na kafu, za roštilj, za pomoći oko auta. Al’ jarani ko jarani, babo. Za ovo se ne pita jaran. Za ovo se pita babo!

    Ja bih se, babo, oženio sa Lejlom. Hoću da budem čovjek ko ti. Da moja djeca jednog dana pričaju o meni ko ja o tebi. Pa eto, šta ti misliš? Je l’ vrijeme? Je l’ red da te pitam za blagoslov?

    Znao sam. Znao sam da ćeš reći “samo naprijed, sine”. Vidio sam ti to u očima. Uvijek si mi tako govorio, bez riječi. Kad mi je trebalo najviše.

    E moj babo. Sad moram ići. Lejla me čeka dole na parkingu, nije htjela da smeta. Rekla je: “Idi ti sam, to je vaš razgovor.” Eto kakva je. Moram je upoznati s tobom uskoro.

    Samo da ti još malo sredim ovdje…

    Da malo počupam ovu travu što je izrasla oko nišana, da poravnam zemlju. Posadit ću dva cvijeta – bijeli ljiljan i jedan crveni karanfil.

    Eto. Nek’ ti miriše. Jedan od mene, jedan od Lejle.

    Čuvaj nam se.

    Vidimo se uskoro, babo moj.

    Početna stranica

  • Emotivna i fizička neusklađenost: Izazovi modernog braka

    Emotivna i fizička neusklađenost: Izazovi modernog braka

    U jednom prosječnom gradu na Balkanu, u onom istom gdje se svako jutro kafa pije uz ritualne zvukove komšijskog pozdrava i miris svježe pečenog hljeba, žive Marko i Jelena. Na papiru, oni su definicija uspjeha. Oboje su obrazovani, emocionalno zreli, vole iste stare filmove i dijele onaj specifičan, pomalo sarkastičan smisao za humor koji ih je i spojio prije deset godina. Njihovi prijatelji ih nazivaju “srodnim dušama”, a roditelji ih ističu kao primjer stabilnosti. Ipak, kada se ugase svjetla i zatvore vrata njihove spavaće sobe, nastupa tišina koja je teža od bilo koje glasne svađe. Ta tišina nije plod mira, već nepriznate istine: njihova seksualna želja nije usklađena.

    Ovo nije samo priča o Marku i Jeleni. Ovo je kolektivna priča o hiljadama parova koji se svakodnevno suočavaju s jednim od najizazovnijih, a istovremeno najprešućivanijih problema u braku – seksualnom neusklađenošću. Dok se o emocionalnoj bliskosti, finansijama i odgoju djece pišu kolumne i vode debate, seksualnost često ostaje u sferi sramotnog tabua, posebno u društvima gdje je “šta će narod reći” postalo važnije od onoga “kako se ja osjećam u vlastitoj koži”.

    Naučna osnova: Zašto nismo “na istoj talasnoj dužini”?

    Psihologija i biologija nam govore da je seksualna želja nevjerovatno kompleksan mehanizam koji se rijetko, gotovo nikada, savršeno ne poklapa kod dva partnera tokom dugog niza godina. Prema opsežnim istraživanjima čuvenog Gottman instituta, koji je decenijama pratio hiljade parova u njihovim “laboratorijama ljubavi”, nesklad u seksualnoj želji (poznat kao Sexual Desire Discrepancy – SDD) smatra se jednim od “vječitih problema” u braku.

    John Gottman pravi jasnu razliku između rješivih i vječitih problema. Dok je rješiv problem onaj o tome ko će izbaciti smeće ili kako uštedjeti za ljetovanje, vječiti problemi proizlaze iz fundamentalnih razlika u ličnosti, temperamentu ili biologiji partnera. Statistika kaže da čak 69% bračnih konflikata spada u ovu drugu kategoriju. Seksualna neusklađenost je upravo to – razlika u “unutrašnjem satu” i intenzitetu potrebe koja se ne može “popraviti” kao pokvaren bojler, već se s njom mora naučiti navigirati.

    Jedan od ključnih naučnih koncepata koji objašnjava ovaj jaz je razlika između spontane i responzivne želje, koju je popularizovala dr. Emily Nagoski.

    • Spontana želja je poput mikrotalasne pećnice – ona se pali odjednom, bez jasnog vanjskog podražaja, vođena unutrašnjim nagonom. U popularnoj kulturi, ovo se često (i pogrešno) predstavlja kao jedini “pravi” oblik želje.
    • Responzivna želja je više kao spori pekač (slow cooker). Ona ne počinje iz čiste potrebe, već iz stanja neutralnosti. Osoba s responzivnom željom možda ne razmišlja o seksu dok pere suđe ili čita knjigu, ali ako se stvore pravi uslovi – emocionalna sigurnost, fizički dodir koji ne vrši pritisak, opuštena atmosfera – njeno tijelo počinje da odgovara i želja se polako budi.

    Kada jedan partner (obično onaj s većom potrebom) očekuje stalnu spontanost, a drugi funkcioniše na principu responzivnosti, dolazi do razornog ciklusa. Partner s većom željom se osjeća odbačenim, nepoželjnim i emocionalno izolovanim. S druge strane, partner s manjom željom se osjeća kao pod stalnom opsadom, pod pritiskom da “ispuni normu”, što dodatno gasi i ono malo želje što je preostalo.

    Balkanski kontekst: Između spavaće sobe i čaršije

    Na našim prostorima, ovaj univerzalni ljudski problem dobija dodatnu, tešku olovnu boju zbog specifičnog kulturološkog okruženja. Balkan je prostor kontrasta – s jedne strane imamo hiper-seksualizovane medije, a s druge duboko patrijarhalne korijene koji seksualnost u braku tretiraju kao tabu temu ili, u najgorem slučaju, kao “bračnu dužnost”.

    “Šta će narod reći” je rečenica koja je ugasila više strasti i razorila više brakova nego bilo koja ekonomska kriza. U našim sredinama, uspjeh braka se često mjeri vanjskom formom: da li je kuća čista, da li su djeca vaspitana i da li se par pojavljuje zajedno na slavama i svadbama. Ono što se dešava unutar četiri zida, u tišini spavaće sobe, smatra se nečim što treba “trpiti” ili “sakriti”.

    Posebno je izražen problem emocionalne nepismenosti kod muškaraca, koja je produkt vaspitanja tipa “muškarci ne plaču” i “pokazivanje emocija je slabost”. Muškarac koji ne zna da verbalizuje svoju potrebu za bliskošću često je pretvara u agresivnu inicijaciju seksa, što partnerica doživljava kao nedostatak ljubavi i puko korištenje tijela. S druge strane, žene su često učene da je njihova uloga da budu “stub kuće”, što u praksi znači preuzimanje kompletnog mentalnog i fizičkog tereta domaćinstva. Kada žena provede 12 sati balansira posao, djecu, ručak i čišćenje, njen seksualni “gas” je potpuno blokiran “kočnicom” zvanom iscrpljenost.

    U takvom ambijentu, okolina često vrši neku vrstu “društvenog gaslajtinga”. Ako se žena požali na nedostatak pažnje ili seksualno nezadovoljstvo, često će čuti odgovore poput: “Dobar je on, ne pije, ne bije te, šta još hoćeš?” ili “Suti, bar imaš muža, vidiš kakvih sve ima”. Ovakvi savjeti direktno guraju partnere u izolaciju, tjerajući ih da vlastito nezadovoljstvo smatraju hirom, a ne legitimnim problemom koji urušava njihovo mentalno zdravlje.

    Put ka nezadovoljstvu, prevari i tihoj smrti braka

    Kada se seksualna neusklađenost ignoriše i gura pod tepih, taj tepih s vremenom postaje toliko visok da se partneri više ne mogu ni vidjeti, a kamoli dotaknuti. Nezadovoljstvo jednog partnera (najčešće onog čije su potrebe zanemarene) počinje da se preliva na sve ostale aspekte zajedničkog života.

    Naučne studije ukazuju na to da je seksualno nezadovoljstvo jedan od tri vodeća faktora koji vode ka vanbračnim aferama. Međutim, prevara u dugogodišnjem braku rijetko je “samo zbog seksa”. Ona je najčešće potraga za onim osjećajem koji je kod kuće davno umro – osjećajem da ste ponovo željeni, da ste privlačni, da vaše postojanje izaziva iskru u nečijim očima. Za partnera koji se godinama osjećao kao “molitelj” u vlastitom braku, afera postaje način da povrati dio izgubljenog dostojanstva, mada je cijena koju plaća – potpuno narušavanje povjerenja – često previsoka.

    Također, važno je spomenuti i fenomen “bijelog razvoda”. To su brakovi koji na papiru postoje, ali su u suštini mrtvi. Partneri žive kao cimeri, dijele troškove i brigu o djeci, ali su emocionalno i fizički potpuno otuđeni. Takav život u tišini i trpljenju uzima ogroman danak zdravlju, dovodeći do anksioznosti, depresije i psihosomatskih oboljenja.

    Kako prevazići razlike: Strategije za izgradnju novog mosta

    Ako prihvatimo naučnu činjenicu da je seksualna neusklađenost “vječiti problem”, to ne znači da je brak osuđen na propast. To samo znači da moramo promijeniti strategiju – sa “traženja rješenja” moramo preći na “izgradnju razumijevanja i kompromisa”.

    1. Razumijevanje “Gasa” i “Kočnica”

    Emily Nagoski nudi briljantan model dvostruke kontrole. Svako od nas ima seksualni akcelerator (gas) i seksualne kočnice. Kod parova koji imaju problem s niskom željom, problem najčešće nije u tome što im nedostaje “gasa”, već u tome što su im “kočnice” pritisnute do daske. Te kočnice mogu biti: stres, briga o djeci, osjećaj da vas partner kritikuje, nezadovoljstvo vlastitim tijelom ili nedostatak privatnosti.Strategija: Umjesto da pokušavate dodati više “gasa” (seksi veš, igračke, romantični vikendi), radite zajedno na tome da uklonite “kočnice”. Ako je žena premorena, najbolji afrodizijak koji muškarac može ponuditi je preuzimanje kućnih poslova i brige o djeci bez da mu se to posebno naglašava.

    2. Komunikacija bez “Upiranja prstom”

    Najveća greška koju parovi prave je komunikacija iz pozicije optužbe. Rečenica “Ti me nikad ne želiš” automatski aktivira odbrambeni mehanizam kod drugog partnera.Strategija: Koristite “Ja” poruke. “Osjećam se veoma usamljeno kada dugo nismo bliski” ili “Voljela bih da možemo pronaći način da se povežemo koji ne stvara pritisak na mene”. Cilj nije da pobjedite u raspravi, već da partneru otvorite prozor u svoj unutrašnji svijet.

    3. Intima bez obaveze na seks

    Jedan od najvećih strahova partnera s nižom željom je da će svaki poljubac ili zagrljaj nužno voditi ka seksualnom odnosu na koji on u tom trenutku nije spreman. Zbog toga se počinju izbjegavati čak i najobičniji dodiri.Strategija: Uvedite periode “sigurnog dodira”. To je vrijeme rezervisano za maženje, masažu ili držanje za ruke, uz jasan dogovor da to neće voditi ka seksu. Ovo smanjuje anksioznost i omogućava ponovnu izgradnju fizičke bliskosti koja je temelj svake strasti.

    4. Snovi unutar konflikta

    Gottman predlaže da istražite šta seks (ili njegovo izbjegavanje) simbolizuje za svakog od vas. Za nekoga, seksualni čin je jedini trenutak kada se osjeća potpuno sigurno i voljeno. Za drugoga, odbijanje seksa može biti nesvjesni način očuvanja vlastite autonomije u braku u kojem se osjeća “progutanim”.Strategija: Sjedite i razgovarajte o tome šta za vas znači intima. Bez osuđivanja. Kada razumijete zašto je vašem partneru nešto važno, kompromis prestaje biti žrtva i postaje čin ljubavi.

    Zaključak: Sreća je važnija od mišljenja mase

    Brak je maraton koji prolazi kroz različite terene. Bit će perioda kada će strast prštati, ali i dugih perioda zatišja usljed dolaska djece, bolesti, stresa ili jednostavnog umora od života. Ono što razlikuje stabilne i sretne brakove od onih koji se urušavaju nije savršena usklađenost (jer ona ne postoji), već hrabrost i volja da se o neusklađenosti razgovara.

    Na Balkanu je istinska hrabrost priznati da nešto unutar našeg “savršenog” doma nije u redu. Hrabrost je reći da nam je vlastita sreća i mir u duši važniji od aplauza čaršije i odobravanja rodbine. Jer, na kraju svakog dugog dana, narod neće spavati u vašem krevetu, niti će komšije osjećati prazninu ili radost u vašem srcu. To je bitka koju bijete sami, ali uz nauku kao kompas i empatiju kao štit, to je bitka u kojoj oboje možete – i zaslužujete – da pobijedite.

    Vaš brak ne mora biti žrtva tradicije i tišine. On može biti prostor u kojem se dvije različite seksualnosti, dva različita ritma, susreću na pola puta, gradeći čvrst most od razumijevanja tamo gdje su nekada stajali nevidljivi, hladni zidovi.

    Šta vi mislite?

    Ova tema je jedna od onih o kojima se najviše šuti, a koja najviše boli. Da li smatrate da je na Balkanu “šta će narod reći” i dalje jače od lične sreće? Kako vi gledate na balans između emocionalne i fizičke ljubavi u dugogodišnjim vezama?

    Podijelite svoje mišljenje u komentarima ispod. Vaša priča ili savjet možda će biti upravo ono što je nekom drugom paru danas potrebno da osjeti da nije sam.

    Početna stranica

  • Ne odlaziš zbog svađe. Odlaziš kad shvatiš da više nisi potreban.

    Ne odlaziš zbog svađe. Odlaziš kad shvatiš da više nisi potreban.

    Nisam napustio kuću svog sina zbog prepirke. Otišao sam kad je moj desetogodišnji unuk, Amar, pogledao kap krvi na svom palcu i uplašeno upitao: “Djede, hoću li umrijeti?”

    Zovem se Huso. Četrdeset godina sam radio kao stolar u građevinskom preduzeću. Moje ruke su pune ožiljaka – od pila, eksera, dasaka, i poštenog rada.

    Prije dvije godine, nakon što mi je žena preselila, prodao sam kuću i uselio kod sina, Adnana, u njegovu novu pametnu kuću u predgrađu Tuzle. Mislio sam da se pridružujem porodici. Nisam znao da ulazim u svijet gdje se sve kontroliše glasom, a rizik se tretira kao bolest.

    Svijet pod staklenim zvonom

    Adnan i njegova supruga Lejla su dobri ljudi. Uspješni. Uvijek u poslu. Ali boje se svega što nije pod šifrom – prašine, nesigurnosti, znoja. Njihov sin Amar je nježan, pristojan, ali previše mekan. Nikad nije zabio ekser. Nikad nije ogulio koljeno.

    Jednog dana mi je prekipjelo. Amar je sjedio na kauču, slušalice na ušima, oči zalijepljene za ekran.

    “Hajde, sine,” rekoh, “idemo u garažu.”

    “Zašto?” promrmljao je. “Usred sam nečega.”

    “Pravimo kućicu za ptice. Možda i kućicu na drvetu – ako preživiš.”

    Lejla je podigla pogled: “Huso, vruće je. Alat je opasan. Ima kurs za programiranje sljedeće sedmice.”

    “Njegov mozak je budan,” rekoh. “Ali ruke mu spavaju.”

    Lekcija iz garaže

    Otvorio sam staru crvenu kutiju s alatom. Miris ulja i drvene prašine me vratio u život. Dao sam mu čekić.

    “Ovo gradi. I može da uništi. Zavisi kako ga koristiš.”

    Prva dva dana je kukao. Trećeg dana – zabio je ekser. Pogledao me, znojavog čela: “Djede… ja sam to napravio.”

    “Jesi, sine. Sad ponovo.”

    Onda se okliznuo. Čekić mu je udario palac. Kap krvi. Panika. “Krvarim! Djede, krvarim!”

    “Ništa ti nije,” rekoh mirno. “Tako izgleda učenje.”

    Vrata garaže se zalupiše. Lejla utrča, Adnan za njom. “Hitna pomoć! Prva pomoć! Ovo sam se bojala!”

    “To je ogrebotina,” rekoh. “Stavi flaster.”

    “Pregrub si!” viknu Adnan. “On nije za ovo!”

    “Kad si ti imao deset, pomagao si mi da pokrijemo šupu.”

    “I mrzio sam to!”

    Lejla povuče Amara: “Hajde, dušo. Vrijeme za tablet. Sad si siguran.”

    Amar me pogleda, suznih očiju: “Povrijedio si me.”

    Odluka

    Te noći ih čujem kako pričaju: “On je opasan. Njegov način razmišljanja nije zdrav. Možda ga pošaljemo u dom za penzionere.”

    Nisam spavao. Spakovao sam alat. Pile. Stege. Bušilice. Sve što još znam koristiti.

    U zoru, Adnan izađe s kafom: “Tata, šta radiš?”

    “Odlazim.”

    “Možemo postaviti pravila. Bez alata. Samo budi djed.”

    Pogledao sam ga – sina koji je umoran od udobnosti.

    “Misliš da štitiš svog sina,” rekoh. “Ali ga učiš da se svijet mora izbjegavati. Jednog dana će nešto puknuti – cijev, auto, srce – i neće znati kako da to popravi.”

    “Možemo platiti nekoga za to.”

    Upalio sam kamion. Nisam se okrenuo.

    Novi početak

    Otišao sam u omladinski centar u Lukavcu. Zgrada oronula, znak napuknut.

    “Imam četrdeset godina iskustva,” rekoh direktoru. “Kamion pun alata. Hoću da učim djecu.”

    “Ta djeca su… gruba.”

    “Odlično,” nasmijah se. “To znači da su spremna.”

    Danas je radionica puna svaki dan. Djeca nemaju puno, ali imaju glad za znanjem. Kad udare palac, opsuju, otresu ga, pa pokušaju ponovo. Uče da njihove ruke mogu mijenjati svijet.

    Kad nestane struje

    Jučer je oluja ugasila struju u cijelom gradu.

    Telefon mi zazvonio. Poruka od Adnana: “Nestalo struje. Generator ne radi. Internet pao. Amar paniči. Ne možemo otvoriti garažna vrata. Možeš li doći?”

    Pogledao sam ekran. Pa Šemsu, četrnaestogodišnjaka koji je upravo poravnao savršen rez.

    “Gospodine Huso?” upita. “Je li ovaj ugao dobar?”

    “Savršen je,” rekoh. “Stegni ga.”

    Spustio sam telefon.

    Volim svog sina. Ali više neću biti sigurnosna mreža za one koji odbijaju naučiti kako da stoje.

    Zamijenili smo udobnost s pažnjom. Pogodnost s ljubavlju. Odgojili smo djecu koja znaju svaku prečicu, ali ni jednu vještinu.

    A kad nestane struje – a uvijek nestane – jedino što je važno je šta možeš uraditi sa svoje dvije ruke.

  • Cirkularna ekonomija na njemačko-balkanski način – Priča o pet katanaca i jednom viška

    Cirkularna ekonomija na njemačko-balkanski način – Priča o pet katanaca i jednom viška

     Cirkularna ekonomija, naš brend

    Evropa priča o reciklaži, zelenoj agendi i cirkularnoj ekonomiji. Mi na Balkanu to živimo odavno. Samo što je naša verzija malo… direktnija. 

     

    Njemačka ekonomija: proizvedeš biciklo, prodaš ga, kupac ga voza 10 godina, reciklira ga. 

     

    Balkanska nadogradnja: proizvedeš biciklo u Njemačkoj, prodaš ga Balkancu, drugi Balkanac ga “reciklira” istu noć, treći ga proda na Piku kao “malo vožen, vozila ga Švabica do posla”, a četvrti ga kupi i opet ode u Njemačku da radi. Krug zatvoren. Nula otpada. Stopostotna iskorištenost. Greta bi bila ponosna.

     

    Opšte je poznata stvar: ako Njemačka ima Mercedes, Balkan ima Mercedes sa skinutom kilometražom i dva seta tablica. Ako Njemačka ima bicikla, Balkan ima crno tržište bicikala gdje se svaki Specialized vrati kući za sedam dana. Ne DHL-om. 

     

    E, u toj i takvoj cirkularnoj ekonomiji desila se sljedeća situacija:

      

    Priča o čovjeku koji je otključao sebi biciklo da ga neko drugi ukrade

     

    Kupi naš čovjek biciklo u Njemačkoj. Ma ne biciklo – zvijer. Karbon, disk kočnice, svemirski brod na dva točka. Godinu dana jeo paštetu iz Lidla da ga skupi. Doveze ga kući, mahala se skupila ko na čudo. “Uuu brate, đe si ovo mazn… ovaj, kupio?”

     

    Al’ naš čovjek nije siso veslo. Zna on kako funkcioniše balkanski supply chain. Biciklo kupljeno u Minhenu ujutro, navečer već na oglasu u Zvorniku. I to sa opisom “hitno, gazda ide vani”. 

     

    I šta će, ode u OBI i kupi pet katanaca. Pet! Jedan za prednji točak, jedan za zadnji, jedan za ram, jedan za sic, peti za rezervu. “Nek komšija magistrira, al’ ja sam doktorirao”, konta u sebi.

     

    I tako svaki dan. Vezanje ko da čuva nuklearne šifre. Komšiluk ga zeza: “Bolan, čuvaš ga ko da je ćaćino”. A on svoj ti poso, znam ja šta radim.

     

    Dok jedan dan nije kasnio na šihtu. Otključa prvi, drugi, treći, četvrti, peti… kad vidi šestog. Malen, zarđ’o, nije njegov. 

     

    Stane, počeša se po glavi: “Ma ovo je sigurno moja žena. Ona je paranoja level 100. Uvijek doda još jedan sloj zaštite.”

     

    Utrči u kuću: “Ženo, daj ključ od onog šestog katanca! Cijenim što paziš, al’ nemoj me handrit, kasnim na pos’o!”

     

    Žena ga pogleda preko fildžana: “Kakav šesti katanac? Nisam ti ja čuvar u muzeju. Meni je i tvoje biciklo preko glave”

     

    Muk.

     

    Izleti on napolje ko da ga neko goni… a bicikla nigdje. Ni bicikla, ni šestog katanca. Ostade samo prašina i tišina.

     

    Školski primjer terenske edukacije

     

    Ispostavi se da je šesti katanac bio od kolege iz branše. Gospodin došao dan ranije, dok je naš čovjek bio na poslu. Lijepo stavio svoj katanac pored onih pet. I samo čekao. Ti dođeš, otključaš svojih pet ko dobar građanin, on naiđe poslije, otključa svoj jedan i kaže “hvala prika”. 

     

    Biciklo već sutra na Facebook Marketu: “NOVO!!! Dovezeno iz Njemačke, nije voženo po našim putevima. Cijena nije fiksna,možemo se dogovorit ko ljudi. Može zamjena za skuter.”

     

    Naravoučenije za učesnike u cirkularnoj ekonomiji:

     

    1.  Njemačka logika: Pet katanaca = sigurnost. 

    2.  Balkanska logika: Pet katanaca = izazov. Šesti katanac = biznis plan.

    3.  Lanac snabdijevanja:Njemačka → tvoja avlija → OLX → komšijin mali → opet Njemačka. Sve bez PDV-a.

     

    Zato sljedeći put kad vidiš “povoljno, iz Njemačke, hitna prodaja”, znaj da negdje jedan čovjek još uvijek traži ključ od šestog katanca.

     

    A žena? Žena mu je kupila trotinjet. Kaže: “Ovaj bar možeš unijeti u spavaću. Nek lopov prvo mene prođe.”

     

    Imaš li ti iskustva sa “šestim katancem? Piši u komentare. Da napravimo registar cirkularne ekonomije.

  • Kako je Ramiz Zmaj Uveo Robota u Kafanu

    Kako je Ramiz Zmaj Uveo Robota u Kafanu

     Budućnost Stiže u Živinice

    Kada je prvi robot barmen stigao u Bosnu, narod je išao kao lud da vidi to čudo. I bi tako. Ramiz Zmaj, legendarni šoumen iz Živinica, čovjek koji je decenijama uveseljavao narod svojim vicevima i harizmom, odlučio je da modernizuje biznis. Njegov čuveni “Restoran Ramiz Zmaj” u Živinicama već je bio institucija – janjci, teletina ispod sača, i atmosfera koju samo on zna napraviti. Ali Zmaju šejtan ne da mira, on uvijek mora biti korak ispred svih.

     

    "Humoristična i autentična scena u 'Restoranu Ramiz Zmaj' u Živinicama. Poznati bosanski šoumen Ramiz Zmaj, u svojoj prepoznatljivoj crnoj majici sa logotipom zmaja, stoji iza šanka i sa osmijehom posmatra modernog robota barmena koji precizno toči piće. Enterijer restorana je rustikalan sa kamenim zidovima, a u donjem desnom uglu nalazi se stilizovan potpis 'Bosnianux'."

     

    Fadil: Robot Barmen s Karakterom

     

    Sin mu iz Minhena pošalje poruku: “Babo, šaljem ti robota barmena. To ti je budućnost. Ne krade, ne kasni, ne traži bolovanje.” Ramiz je kontao dva dana. Treći dan zovnu majstore: “Pravi mu šank odvojeno, nek’ stoji tu kao eksponat.” I nazva ga Fadil – “jer isto gleda bez emocije kao inspektor kad dođe.”
    Kad se pročulo, nastao je haos. Dolazili su ljudi iz Tuzle, Banovića, Sapne, pa čak i iz Sarajeva, samo da vide čudo u Živinicama. Red ispred restorana bio je kao za vakcine 2021. Suljo je već treći dan snimao za TikTok. Naslov: “Zmaj doveo terminatora u Živinice da toči piće.”

     

    Glavni Akteri Ove Priče:

     

     Ramiz Zmaj: Vlasnik, najpoznatiji šoumen u regionu i glavni tester. IQ nikad nije mjerio – kaže “meni to ne treba, ja ljude čitam po očima, ne po brojevima.”
     Fadil: Robot barmen B-47. Hladan kao špricer, precizan kao švicarski sat.
    Mujo: Stalna mušterija. Završio srednju mašinsku, ali voli da se pravi pametan. Došao prvi da testira Zmajevu investiciju.

     

    Mujo na Testu Inteligencije

     

    Prvi na red stao je Mujo. Došao u novoj košulji, namirisan, kao da ide na ašikovanje. Prilazi šanku, a Ramiz ga gleda sa strane, ruku prekriženih, smije se brkom, spreman za novi “show”.
    Fadil: BEEP Dobar dan. Šta ćemo popiti?
    Mujo: Daj ti meni jedan martini, da vidimo je li Zmaj bacio pare ili je stvarno pametan.
    Fadil za 8 sekundi smućka martini. Mujo srknu – zanijemi. “Ramizeeee, sunce ti žarko, pa gdje si ovo čudo iskop’o? Ovo bolje nego u onom hotelu u Neumu gdje si me vodio!”
    Ramiz se samo nasmija: “Polako Mujo, sad ćeš vidjeti šou.”
    Fadil: BEEP Analiza završena. Koliki je vaš IQ?

     

    Mujo se isprsi, popravi kragnu: 160, jarane robotski!
    Fadil krene kao navijen: “Onda možemo diskutovati o implikacijama kvantne superpozicije na telekomunikacijski sektor u BiH, te o primjeni AI u ranom otkrivanju endemske flore planine Konjuh.”

     

     Mujo i Fadil: Drugo Poluvrijeme

     

    Muji ispade maslina iz usta. Gleda u Ramiza: “Jesi ti ovo programirao da me zajebava?”
    Ramiz: “Jašta sam, budalo. Popij i bježi.”
    Ali Muju đavo ne da mira. “Čekaj”, kontao je, “da ja njega još malo”. Vrati se nakon pola sata, već se cijeli restoran okupio. Ramiz je već naručio još jednu turu janjetine jer zna da će biti cirkusa, a publika na mrežama već traži “live”.
    Fadil: BEEP Dobrodošli nazad. Šta točimo?
    Mujo: Ma daj opet taj martini, i smanji filozofiju, nisam ja za NASA-u.
    Fadil opet perfektan martini. Stavlja čašu i pita: A IQ?
    Mujo sad već namazan: “Hajd’ da slažem”: Ma 100, eto. Srednja žalost.

     

    Fadil odmah promijeni ploču: “Eeee, tako te volim! Jesi gledo’ sinoć Sloboda – Željo? Ma sudija lopov! Nego, jesi upratio novu sezonu Parova? A brate, vidi šta voza onaj načelnik – novi Touareg, a nama priča nema para za rasvjetu…”
    Cijeli restoran se zakocenu. Ramiz udara šakom od šank: “Aaa, znači tako! On se uštima prema budali! Mujo, ti si meni besplatna reklama!”
    Mujo popi, izađe, i već zove cijelu mahalu: dođite svi kod Zmaja u Živinice, robot pogađa IQ od oka!”

     

     Treći Susret i Neočekivani Preokret

     

    Treći put ulazi, već ga cijeli restoran čeka kao da je Nova godina. Suljo je upalio live na TikToku – 5 hiljada ljudi gleda. Ramiz stoji iza šanka pored Fadila, ruku na kukovima, uživa u ulozi vrhunskog zabavljača.
    Fadil: BEEP I opet vi. Martini?
    Mujo: Pogađaš. Ali ovaj put mi ga Zmaj pravi, ne vjerujem ti više.
    Ramiz: “Ne budali, pusti mašinu da radi. Ja samo naplaćujem.”
    Fadil donese, nagne se preko šanka da ga samo Mujo čuje. Ventilatori mu zabrujaše tiho: IQ?
    Mujo se nasmija, pa će najtišim glasom: 49, moj Fadile. 49 k’o što Zmaj ima godina.

     

    Ramiz to ču i umrije od smijeha. Fadil se primače još bliže Muji, ona crvena lampica mu zatreperi i šapnu: A je li, jarane, šta ćemo mi sa Zmajem – hoće li opet dijeliti janjetinu džaba kad dođe dijaspora u Živinice, ili je i on naučio da naplaćuje, ha?
    Cijeli restoran pade. Ramiz prosu račune po podu od smijeha. Ugasio je Fadila isti dan. Kaže: “Dosta mi je što me žena ogovara, ne treba mi još i robot da me provaljuje pred narodom.”

     

    Epilog: Zmajeva Mudrost


    Suljin TikTok skupio je milion pregleda. Ramiz od tad na ulazu u svoj restoran u Živinicama drži natpis: “KOD ZMAJA – JEDINI ROBOT KOJI RADI OVDJE SAM JA.”

     Pouka Bosnianux Priče:

    Možeš dovesti AI iz Njemačke, ali kad dođe kod Zmaja u Živinice – za 3 dana nauči čaršijske fazone, ko časti, i ko se pravi pametan. Tehnologija napreduje, ali Ramiza Zmaja ne možeš programirati. On je original koji se ne kopira. 😂

  • Otišao sam kod doktora zbog boli u laktu, razlog je bio nevjerovatan

    Otišao sam kod doktora zbog boli u laktu, razlog je bio nevjerovatan

    Svi smo to doživjeli. Odemo doktoru zbog jedne sitnice, a iz ordinacije izađemo s listom potencijalnih dijagnoza koje nismo ni sanjali da imamo. Ali, Haso iz Kalesije je ovu univerzalnu muku podigao na potpuno novi, epski nivo. Njegova priča počinje sasvim bezazleno – s običnom boli u laktu.

     

    Lakat kao Okidač

    Haso, poznat po svom specifičnom humoru i direktnosti, dolazi kod doktora s jasnom žalbom:

     “Doktore, lakat me ubi, ne mogu kašike prinijet ustima.”
    Doktor, iskusni veteran u bijelom mantilu, s naočalama spuštenim na vrh nosa, ne trepnuvši, daje instrukciju koja Hasu ostavlja u čudu:
     “Haso, de ti meni prvo urin na analizu.”
    Haso, naravno, ne može da vjeruje. Lakat i urin? Kakve veze imaju? Pokušava da objasni svoju logiku:
    “Doktore dragi, kakav urin? Ja tebi kažem LAKAT me boli, nisam doš’o bubrege da vadim!”
    Ali doktor je nepokolebljiv, s autoritetom koji dolazi s 40 godina staža:
     “Ne pametuj, Haso. Ja sam 40 godina u ovoj struci. Ako ja kažem urin, onda nosiš urin. Tačka.”

     Hasina Osveta: Koktel za Laboratoriju

    Ljut k’o ris, Haso odlazi kući, ali ne s namjerom da poslušno donese svoj urin. Ne, Haso je odlučio da se osveti. I to na kakav način! Uzima teglu od pekmeza i kreira koktel koji će ući u anale medicinskih laboratorija. Malo od hanume, malo od kćerke, punica je taman bila u gostima pa je i ona “donirala”. Čak se i mačka motala oko nogu, pa je i nju “iscijedio”. Da bi sve bilo autentično, dodaje vodu iz radijatora, a za kraj – kočiono ulje iz Golfa dvojke, čisto da začini. Sutradan, s ponosom predaje svoj “uzorak” doktoru.

     Nalazi Koji Preokreću Život

    Prekosutra, Haso dolazi po nalaze. Doktor, s ozbiljnim izrazom lica, uzima papir i počinje čitati, a svaka rečenica je novi udarac za Hasu:
    “Haso, da krenemo. Mačka ti je zdrava k’o dren, njoj ništa ne fali. Grijanje u kući ti je ispravno, nećeš se smrznut. Punica… e sinko, punica je nagraisala. Teška bolest, operacija samo u Istanbulu, spremi 10 hiljada eura minimum.”

    Haso je već blijed, ali doktor nastavlja:

     “Kćerka ti je trudna, i to blizance nosi. Biće belaja. A hanuma… Haso, hanuma ti ima sifilis već 6 mjeseci. Zato i neće s tobom u postelju.”

    I onda, vrhunac, objašnjenje za Hasin lakat:

     “Pa ti onda šta ćeš, odeš u kupatilo da olakšaš sebi dušu. A kupatilo ti tijesno k’o u golfu. I svaki put kad, da prostiš, ganjaš majmuna, lupiš laktom u pločicu. Eto ti zašto te lakat boli.”
    Haso, potpuno slomljen, kreće prema vratima. Ali doktor ima još nešto za dodati, nešto što nadilazi medicinu i ulazi u domen automehanike:
    > “I Haso, zamijeni ono kočiono ulje! Pušta ti zadnji lijevi cilindar. Ubićeš se na nizbrdici kod Vukovija!”

     Pouke iz ordinacije

    Šta možemo naučiti iz ove urnebesne, ali i pomalo zastrašujuće priče Hase iz Kalesije? Dvije su ključne pouke:
    1. **Ne svađaj se sa doktorom.** Njegovo iskustvo i intuicija ponekad vide dalje od naših simptoma.
    2. **Ako već muljaš nalaze, provjeri ima li kočiono ulje rok trajanja.** Jer, nikad ne znaš šta sve doktor može pročitati iz tvoje “kreativne” analize.
    Hasina priča je podsjetnik da život često piše najluđe scenarije, a ponekad, bol u laktu može biti samo vrh ledenog brijega. Ili, u ovom slučaju, vrh tegle od krastavaca.

    Ako ste se nekad zapitali zašto me boli ruka, možda ima vrlo jednostavan odgovor…

     

     

  • Samo mi treba malo odmora…

    Samo mi treba malo odmora…

    Rekao je iscrpljeni čovjek.

    Rekao je iscrpljeni čovjek. 
    Nije znao da Smrt sluša.
    Nosio je sve na svojim leđima. Kao da je rođen sa teretom.  
    Ustajao je prije sunca, vraćao se kad su ulične lampe već gorjele. Radio do iznemoglosti, jer
    “mora se”. Jer “ko će ako neću ja”. Jer “takav je život”.

    Ilustracija umornog čovjeka koji se žalio na sve.Iza leđa silueta smrti koja ga poziva.

    I žalio se. Na sve.  

    Na posao koji ga cijedi, a nikad ne pita kako je.  
    Na šefa koji vidi brojke, ali ne vidi čovjeka.
     Na ženu koja ga dočeka sa tanjirom tople hrane, a on je gleda kao još jednu obavezu.  
    Na iste večere svake noći. Krompir. Riža. Grah. “Zar opet ovo?”  
    Na kćerku koja mu trči u zagrljaj sa crtežom u ruci. “Tata, tata, vidi!” A on samo: “Poslije, zlato. Tata je umoran.”  
    Na oca koji zove da pita kako je, da ponudi savjet iz svojih 70 godina. “Stari, nemam vremena za priču sada.”
    Svako veče, dok bi skidao cipele koje su postale preteške, ponavljao je istu mantru. Kao molitvu naopako:  

    „Umoran sam… hoću samo tišinu. Samo malo odmora od svega ovoga.“

    Govorio je to plafonu. Jastuku. Praznom zidu.  
    Samo što zidovi ponekad slušaju bolje nego što mislimo.
    Sve dok jednog dana nije dobio odgovor.
    Tišina u sobi postala je gušća. Zrak hladniji. Iza njega, glas bez boje, bez osude. Samo činjenica:  
    „Tu sam za tebe. Bog je čuo tvoje riječi. Rekao si da si iscrpljen – i jesi. Vrijeme je da se odmoriš. Onaj pravi odmor.“

    Čovjek se sledio.

    Krv mu se pretvorila u led. Ovo nije bio umor od posla. Ovo je bio strah koji paralizira kosti.  
    „A moj život?“ upita drhtavo. Glas mu je pucao kao suho drvo.
    Smrt je stajala mirno. Nije  žurila nikud. Nije bilo potrebe.  
    — Tvoja firma je već našla zamjenu. Mladić koji je danas potpisao ugovor nije spavao od sreće. Tri mjeseca je bio bez posla, a tvoj sto je već pospremio. Tvoje ime na vratima skinuće ujutro.  
    — Tvoja žena sada ima nekoga ko joj zahvaljuje za večeru. Ko kaže “hvala ti, ljubavi” i ne uzima to zdravo za gotovo. Ko je grli jer želi, a ne iz navike.  
    — Tvoja kćerka se igra s nekim ko nikad nije „previše umoran“. Neko ko ostavlja telefon sa strane. Neko ko gradi kule od kockica i smije se njenim crtežima kao da su Rembrandt.  
    — A tvoj otac plače svaki dan. Sjedi na onoj klupi u parku gdje ste pecali kad si bio mali. Želi da te je zagrlio još jednom. Da ti je rekao da je ponosan. Da nije čekao “pravi trenutak”.

    I tako su ga uzeli.  

    Bez prevelike drame. Bez posljednjeg govora. Bez oproštaja.  
    Život koji je nazivao teretom, koji je svaki dan molio da stane, završio je. U tišini. Baš onakvoj kakvu je tražio.
    I u toj apsolutnoj tišini, njegova duša je vrisnula. 
    „Ne želim umrijeti! Želim živjeti!  
    Želim poljubiti svoju kćerku i reći joj da su njeni crteži najljepši na svijetu!  
    Želim zagrliti svog oca i slušati njegove priče po stoti put!  
    Želim zahvaliti svojoj ženi za svaku večeru koju nikad nisam cijenio!  
    Želim da me bole leđa od posla, samo da ih osjetim!  
    Nisam spreman! Nisam bio spreman!“
    Ali bilo je kasno. U smrti nema “još pet minuta”.
    Sve dok…  
    Nije udahnuo. Naglo. Kao davljenik.
    Znoj je bio hladan. Srce mu je lupalo kao da hoće iskočiti. Plafon iznad njega bio je poznat. Njegova soba. Njegov krevet.  
    Bio je to san.  
    Košmar.  
    Upozorenje.  

    Druga šansa.

    Nije čekao jutro. Bosim nogama je otrčao u kćerkinu sobu. Pomilovao je po kosi dok je spavala. Mirisala je na djetinjstvo.  
    Ušao je u kuhinju gdje je žena spremala doručak, zagrlio je s leđa tako jako da je ispustila kašiku. „Izvini“, šapnuo je. „Za sve.“  
    Uzeo je telefon. 6:17 ujutro. Nazvao je oca. Otac se javio bunovan: „Sine? Je li sve u redu?“  
    „Jeste, babo. Samo sam te htio čuti. Volim te.“
    Tog dana je napokon shvatio ono što većina ljudi nauči kad je prekasno.  
    Što naučimo tek kad stojimo pored groba, držeći govor koji je trebalo reći za života.
    Život je težak. Da, umoran si. Da, nekad je previše.  
    Ali je dar. Zapakovan u dosadne večere, teške poslove, dječije crteže i očevu brigu.  
    I ne dobiješ uvijek „sutra“ da naučiš kako ga cijeniti.
    Zato danas. Ne sutra.  
    Zagrli. Zahvali. Igraj se. Nazovi.  
    Jer “samo malo odmora” može doći prije nego što si spreman.

  • Zašto dva vojnika 50 godina čuvaju klupu u kasarni

    Dva vojnika čuvaju stražu

    Štaaa?! Pa zar se ona boja JOŠ NIJE OSUŠILA?!

    Znate ono kad u firmi naletite na neko pravilo koje niko ne konta, al’ svi ga poštuju “jer se vazda tako radilo”? E pa, izgleda da ni naša vojska nije imuna na to. Samo što se kod njih ne radi o Excel tabelama, nego o klupama.

    Novi komandant, pukovnik Suljo, tek stig’o u kasarnu “2. korpus” u Tuzli da preuzme komandu. Raspakova’ se, popi’ kafu  kod zastavnika, i hajde da obiđe raju i vidi gdje je šta.

    Prošeta on kroz spavaone, zaviri u kuhinju gdje tetka Zilha pravi grah od koga zamirisa pola Tuzle, prođe kroz administraciju gdje Mujo igra pasijans i folira da kuca izvještaj, obiđe poligon i onu pustopoljinu iza što je dobra samo za korov i paintball vikendom.

    I tako šeta kad ima šta vidjet: dvojica vojnika, Fadil i Mirso, utegnuti ko za 25. novembar, stoje mirno kraj neke klupice iza magacina. Niđe veze s vezom.

    Pukovnik Suljo prilazi, obrve podig’o:

    Vojnici, raport!

    Fadil, gospodine pukovniče! Mirso, gospodine pukovniče!

    Fadile sine, šta vi to radite ovdje?

    Gospodine, naređeno nam je da čuvamo ovu klupu, gospodine!

    A ko je naredio, života ti?

    Gospodine, prošli komandant, gospodine. Napravio stalni raspored da vazda budu dva čovjeka na straži. To ti je, gospodine…  tradicija jedinice.

    Tradicija jedinice, kažeš? Ma hajde. Nastavite, vojnici.

    Razumijem, gospodine!

    Vrati se Suljo u kancelariju, srknu kafu, al’ mu đavo ne da mira. Kakva ba klupa, kakva tradicija? Uzme on telefon i zove prošlog komandanta, onog Avdu.

    Halo Avdo, de mi reci, što ste čuvali onu klupu iza magacina?

    Ma ne znam ti ja, Suljo, majke mi. Kad sam ja doš’o, već su je čuvali. Rekoh, valja tako, pa samo nastavih. Pitaj nekog starijeg.

    Suljo kopa, zove, lista one požutjele sveske iz arhive, sve dok ne dobi broj od jednog dede, 103 godine, brigadni general  Osman. Komandov’o ovdje još kad je Tito dolazio u posjetu Tuzli.

    Dobar dan, je li to general Osman?

    Jeste, sine… jedva se čuje deda… Ko je to?

    Izvin’te što smetam, generale, al’ vi ste komandovali ovom kasarnom od ’76. do ’82?

    Jesam, jesam… A šta treba?

    Ma zanima me jedna stvar, još od vašeg vakta. Ima raspored da dva vojnika u paradnim uniformama stalno čuvaju jednu klupu kraj magacina.

    Tajac na telefonu par sekundi. Onda deda, onim drhtavim glasom:

    Štaaa?! Pa zar se ona boja JOŠ NIJE OSUŠILA?!

    Poenta?

    I tako ti mi često u životu čuvamo “ofarbane klupe”. Procedure koje više nemaju smisla, papire koje niko ne čita, sastanke koji traju još od ’89, i pravila koja su nastala jer je neko jednom davno rekao “ne diraj”. 

    Nekad stvarno valja stati, pogledati oko sebe i pitati: čekaj, a što mi ovo tačno radimo?

    Jer ako ne pitaš, možda će i tvoj unuk 2076. čuvati neku klupu… a boja se osušila još prije 50 godina.

    Imaš i ti svoju “ofarbane klupu” na poslu? Piši u komentare – da se svi zajedno nasmijemo. I zapitamo.

  • Škrtost ili genijalnost

    Kažu da jabuka ne pada daleko od stabla. A kad je stablo škrto k’o suha drenovina, jabuka ode i dalje – proda drenovinu. Škrtac poslao sina po “najbolje slatkiše” za gosta. Sin se vratio poslije 3 sata praznih ruku i s objašnjenjem koje je ušlo u legendu. Od slatkiša do putera, od putera do meda, od meda do vode… i na kraju do gostovih papuča. Ovo je priča o tome kako se kod nas i gost dočeka i budžet sačuva. I svi plaču od sreće. Ili smijeha.

    Škrtica od čovjeka

    Dragi gosti

    U svijetu gdje se često govori o gostoprimstvu i širokogrudnosti, ponekad naiđemo na priče koje nas nasmiju i natjeraju da razmislimo o ljudskoj domišljatosti. Jedna takva priča dolazi nam iz srca Balkana, gdje se škrtost prepliće s genijalnošću na najneočekivaniji način.

    Naš glavni junak je bogati čovjek, poznat po svojoj nevjerovatnoj škrtosti. Toliko škrt da ga ni sunce ne bi ogrijalo, kako to narod kaže. Jednog dana, u njegovu kuću dolazi gost. Iako nerado, domaćin mora pokazati barem privid gostoprimstva. Obraća se svom sinu:

    “Sine moj, idi i donesi pola kile najboljih slatkiša za našeg dragog gosta.”

    Sin, poslušan, odlazi. Međutim, vraća se tek nakon nekoliko sati, praznih ruku. Otac, nestrpljiv, pita:

    “Pa gdje su ti slatkiši, aman, dijete?!”

    Ono što slijedi je urnebesno objašnjenje koje otkriva dubinu sinovljeve 

    logike, ili možda, genijalnosti prenesene s oca na sina:

    “Ma, babo moj, odoh ja u slastičarnu i tražim ti ja, babo, najbolje slatkiše. Kaže ti slastičar da će mi dati slatkiše koji su mehki k’o puter. E, onda ja kontam, što bih kupovao slatkiše kad mogu puter? Pa odoh u prodavnicu putera i tražim ti ja, babo, najbolji puter. Kaže ti prodavač da će mi dati puter koji je dobar k’o med. Onda ti ja ozbiljno razmislim, babo, što bih kupovao puter kad mogu med? Pa odoh kod medara i tražim ti ja, babo, najfiniji med.

     Kaže ti on da će mi dati med koji je bistar k’o voda. E, onda ti ja, babo, pomislim, pa mi vode imamo kod kuće, što bih bacao pare da je kupujem? I tako ti se ja vratim praznih ruku, babo. Pa, babo, što ne bismo jednostavno poslužili našem gostu čistu vodu? Ionako je zdrava!”

    Otac, škrtica kakav jeste, sav se ozari. Sreća ga obuze, pa poče hvaliti sina na sva usta. Ali, onda mu pade na pamet jedna ozbiljna sumnja, pa ga zabrinuto upita:

    Pametni sin

    “Ali, sine, pa lutao si toliko dugo. Morale su ti se papuče izlizati.”

    A sin će ti njemu, k’o iz topa, s osmijehom na licu:

    “Ma, babo, to su papuče od gosta što nam je došao. Nisam ti ja baš tolika budala!”

    Suze radosnice napuniše očeve oči, pa zagrli sina čvrsto, ponosan na svog nasljednika. Eto, tako se kod nas štedi, i gost se dočeka, i kućni budžet se sačuva! 

    Ova priča, iako humoristična, nosi u sebi i dozu satire na ljudsku prirodu i snalažljivost u neočekivanim situacijama. Uživajte u vodi, dragi gosti!