Kategorija: Humor

Zimnica na komšijski pogon: salata tetke Zumre
Pitanje koje najavljuje jesen
Postoji jedno pitanje koje u Bosni krajem septembra ima veliku težinu:
— Jesi li spremila zimnicu?
Tako me presrela komšinica na stepeništu. Drži kesu s hljebom, gleda u moje prazne ruke i već zna odgovor.
— Nisam vala — kažem. — Ove godine idem od vrata do vrata i hvalim vaše salate. Zasad plan ide odlično.
Komšinica prvo zastane, pa se nasmije onako kako se samo komšinice smiju kad ne znaju da li da te žale ili da te prijave. Onda kaže:
— Čekaj.
Nestane u ostavi i vrati se s teglom. Onom zamašćenom, s kariranim poklopcem, na kojoj markerom piše: „PAPRIKA 2024“.
Zahvalim, podignem teglu prema svjetlu kao neki stručnjak, pohvalim boju, miris i „baš onu pravu mjeru sirćeta“, pa produžim dalje.
Komšijska ostava radi punom parom
Do podne sam već imala dvije tegle turšije, jednu ljutenicu i nešto što je ličilo na ajvar, ali je komšija Mirsad tvrdio da je „namaz za prave muškarce“.
Na kraju dana — korpa puna, a ja nisam ni kupila papriku, ni isjekla luk, ni plakala nad kupusom. Biznis-plan savršen.
Problem je samo što šarm traje do prvog snijega. Komšijska velikodušnost ima rok trajanja, a zima nema. U januaru ti niko neće otvoriti ostavu samo zato što si duhovita.
Zato sam uradila ono što svaka odgovorna osoba uradi kad se približi zima: nazvala sam pojačanje.
Poziv tetki Zumri
Tetka Zumra je žena koja od običnog kupusa može napraviti salatu zbog koje se za stolom svi odjednom sjete da su baš gladni. Kod nje i najtužniji karfiol dobije smisao.
— Zumro, daj mi recept — zamolim je telefonom, već spremna da zapisujem grame.
— Kakav recept? Uzmeš povrće, malo ga središ, dodaš šta treba i ne žuriš. Salata ne voli nervozu.
U istoj rečenici dobila sam i recept i životnu lekciju. Ali sam je ipak zamolila da mi kaže i neke mjere, jer moje „malo ga središ“ obično završi s tri posjekotine i naručenom pizzom.
Nakon nekoliko dodatnih pitanja, jednog prekida da okrene paprike i rečenice „nemoj mi sve mjeriti na vagu, oko je najbolja vaga“, izvukla sam recept za manju, brzu salatu.
Salata tetke Zumre za frižider
Ova salata ide uz grah, meso i krompir, a može se jesti i sama — na kriški hljeba kad se kasno vratiš kući.
Važno: ovo je recept za salatu koja se drži u frižideru i brzo potroši. Nije recept za tegle koje će mjesecima stajati u ostavi.
Sastojci
- 1 kg čvrstog bijelog kupusa
- 1 crvena paprika
- 1 veća mrkva
- ½ manjeg zelenog paradajza ili nekoliko komadića karfiola, po želji
- 100 ml sirćeta označenog s 5% kiselosti
- 100 ml vode
- 1 kašika šećera
- ½ kašičice soli
- nekoliko zrna bibera
- malo sjemenki slačice, ako ih voliš
Priprema
1. Operi povrće. Skini vanjske listove kupusa, očisti papriku i oguli mrkvu. Povrće dobro operi i ocijedi.
2. Nareži ga kako voliš. Kupus nareži na tanke rezance, papriku na trakice, a mrkvu naribaj ili nareži na kolutiće. Zeleni paradajz nareži na kriške. Zumra kaže: „Neka bude šareno — oko prvo jede.“
3. Pripremi preljev. U manjoj šerpi zagrij vodu, sirće, šećer i so tek toliko da se šećer i so otope. Makni s vatre i ostavi da se preljev potpuno ohladi.
4. Pomiješaj i rashladi. Stavi povrće u čistu posudu, prelij ohlađenim preljevom i pažljivo promiješaj. Poklopi i odmah stavi u frižider.
5. Pusti da se okusi povežu. Salata će biti ukusnija nakon nekoliko sati u frižideru, a često još bolja sutradan. Ali nemoj je ostavljati preko noći na kuhinjskom pultu — Zumra kaže da salata ne voli nervozu, a frižider ne voli odgađanje.
Tri savjeta tetke Zumre
1. Biraj čvrsto, svježe povrće. Mekana paprika neće se čudesno oporaviti u posudi. „Za čuda se obrati svojim Facebook prijateljima“, kaže Zumra, „a za salatu kupi svježu papriku.“
2. Nemoj pretjerivati s miješanjem. Kupus treba ostati hrskav, a ne izgledati kao da je prošao kroz tri porodična sastanka.
3. Koristi čistu kašiku svaki put kad uzimaš salatu. Nije to samo pitanje lijepog ponašanja; tako se salata manje izlaže nečistoći.
Gotovu salatu drži poklopljenu u frižideru na oko 4 °C ili niže i potroši je u roku od 3–4 dana. Ako je duže stajala na sobnoj temperaturi, nemoj je vraćati u frižider i čuvati za kasnije. USDA preporučuje da se ostaci hrane rashlade u roku od dva sata i čuvaju u frižideru 3–4 dana.
Ako želiš pravu zimnicu za ostavu
Ova brza salata nije zamjena za provjeren recept za dugotrajno čuvanje. Ako želiš pripremiti tegle koje će stajati mjesecima van frižidera, koristi provjeren recept za konzerviranje i precizno prati njegove količine i postupak obrade.
Nemoj mijenjati omjere povrća, vode i sirćeta napamet niti pretpostaviti da su so i sirće dovoljni da svaka salata bude sigurna za ostavu. Nacionalni centar za kućno konzerviranje naglašava važnost provjerenih recepata i tačnih omjera pri kiseljenju.
Zimnica uz malo truda — i puno komšiluka
Kad sam tetki pročitala recept, rekla je:
— Dobro je. A jesi li već obišla komšinice?
— Jesam. Imam tri tegle.
— Onda napravi i ovu salatu. Čisto da ne pomisle da samo hodaš okolo i hvališ tuđi rad.
Tako je kod mene ove godine proradila zimnica na komšijski pogon. Ja donesem komplimente, komšije donesu tegle, a tetka Zumra donese recept. Neka ostava bude puna zbog truda, a neka zbog komšiluka — tako je, nekako, i najslađe.
A ako i vi imate svoju tetku Zumru, nazovite je. Dok još ima paprika na pijaci i dok nije počela ona prava zima kad se računa svaka tegla.
P. S. Ako vam zatreba neko da pohvali boju, miris i „baš onu pravu mjeru sirćeta“, znate gdje sam.
29 rujna, 2026
Moj pas Šarko pretvorio je nedjeljni izlet u haos: frizbi, piknik i noćna mora u parku
„Pišem iz živice. Jer me više niko ne smije vidjeti.“
Znate onu filmsku scenu u kojoj vlasnik psa dođe u park, sunce sija, ptice pjevaju, a njegov zlatni retriver po imenu Cooper veselo trči za frizbijem?
Vlasnik se smije. Djeca se smiju. Čak se i slučajni prolaznici okreću s onim blagim osmijehom koji govori: „Kako je lijepo kad čovjek ima psa.“
Sve je mirno, uredno i nekako holivudski.
E pa, to nije moj život.
Moj život je Šarko.
A Šarko nije pas koji trči za frizbijem. Šarko je sila prirode koja povremeno prihvati oblik psa.
Nedjelja, park i jedna velika greška
Odlučim ja, budala kakva jesam, da ga izvedem u gradski park u nedjelju. Ne znam šta mi je bilo. Vjerovatno sam tog jutra popio premalo kafe, pa mi je mozak nakratko otkazao poslušnost.
Nedjelja je, inače, dan kad u park izlaze ozbiljni ljudi. Tu su trkači u patikama od tristo maraka, parovi s dekicama i sirom iz Lidla koji se ponašaju kao da su upravo stigli iz Provanse, penzioneri koji rade gimnastiku i ne žele da ih iko ometa, kao i roditelji koji svoju djecu uče da razlikuju maslačak od tratinčice.
A onda dolazimo mi.
Ja – s konopcem koji je nekada vjerovatno služio za vezivanje čamca, a danas glumi povodac. I Šarko – sedamdeset pet kila čistog mišića, dlake i loših odluka. Izgleda kao da je neko ukrstio konja, tele i manji buldožer, pa mu onda rekao: „Hajde sad budi kućni ljubimac.“
Čim smo ušli u park, ljudi su počeli šaptati.
„Je li to pas ili konj?“
„Treba li mu sedlo?“
„A gdje mu je štala?“
Da sam dobio marku za svaku tu foru, danas bih mogao platiti kičmu koju mi je Šarko već uništio. Ovako sam samo pokušavao izgledati kao čovjek koji zna šta radi.
Nisam znao šta radim.
Šarko se, naravno, ponašao kao da je došao na modnu pistu. Digao glavu, isprsio se i počeo visoko dizati noge, kao da učestvuje na izložbi rasnih pasa, a ne da ide u park s čovjekom koji je povodac zavezao u tri čvora i jednu molitvu.
Prvi znak katastrofe
Krenuli smo polako, bez većih problema. Ja sam čak počeo vjerovati da će ovaj izlazak proći normalno.
To je bila moja prva ozbiljna greška.
Jer onda se na travnjaku pojavila grupa studenata.
Igrali su se frizbijem.
Jedan od njih baci disk. Narandžasti krug poleti kroz zrak, lagano i nevino, kao da nema pojma kakvu će štetu napraviti.
Šarko se ukoči.
Uši naprijed. Oči širom otvorene. Rep podignut. Cijelo tijelo mu počne vibrirati kao trafostanica pred nevrijeme.
U njegovoj glavi nije bilo mnogo misli. Zapravo, bila je samo jedna:
SVETI KOLAČ IZ NEBA. MORAM GA IMATI.
„Šarko, ne!“ viknem ja.
Ali fizika je k’o sudbina – nemilosrdna i potpuno nezainteresovana za moje želje.
Šarko krene.
Ne potrči. Ne zaleti se. On jednostavno pređe iz mirovanja u brzinu od nula do sto za jednu sekundu, kao da ga je neko ispalio iz topa.
Ja povučem konopac. Konopac se zategne. Moja stopala izgube kontakt s civilizacijom.
I tako krenemo obojica.
Šarko naprijed, ja za njim – kao da skijam na travi bez skija. Proletimo pored majke s kolicima, kroz jato golubova i pored čovjeka koji je taman pokušavao napraviti savršenu fotografiju svog jutarnjeg smoothieja.
Smoothie je preživio. Njegovo dostojanstvo nije.
Frizbi nije preživio susret sa Šarkom
Šarko nije uhvatio frizbi u letu. To bi bilo previše elegantno za njega.
On je sačekao da disk padne na zemlju, pa skočio na njega kao lisica na miša.
BUM!
Narandžasti frizbi nestao je pod njegovim šapama. Nije pukao. Nije se oštetio. Bio je potpuno razvaljen na nekoliko komada, kao da je prošao kroz mašinu za mljevenje mesa.
Studenti su stali. Ja sam stao. Čak su i golubovi nakratko prestali bježati.
Stajao sam zadihan, kose u haosu, s konopcem u ruci i izrazom čovjeka koji je upravo shvatio da će morati nekome objašnjavati zašto mu je pas uništio sportsku opremu.
Jedan student samo promrmlja:
„Brate, to je bio naš najbolji frizbi.“
„Znam“, kažem ja, pokušavajući vratiti dah. „I njemu je bio najbolji.“
Tu sam mislio da je incident završen.
Naravno da nije.
Šarko otkriva zoomije
Šarko pogleda komade plastike ispod sebe, podigne jedan u zubima i onda odluči da je vrijeme za ono što veterinari vjerovatno zovu „pojačana fizička aktivnost“, a normalan čovjek zove: bjež’ šta možeš.
Krene u zoomije.
Ako nikada niste vidjeli doga od sedamdeset pet kila kako trči u krug, zamislite žirafu koja je popila deset kafa, dobila otkaz i odlučila naučiti breakdance.
Šarko je trčao oko mene. Ja sam se vrtio za njim kao ukras na ringišpilu. Konopac mi se omotao oko nogu, onda oko ruke, pa nekako i oko torza. U jednom trenutku više nisam vodio psa, nego sam bio privezan za njega kao zastava na brodu.
„Šarko, stani!“
On je to shvatio kao podršku.
Još je ubrzao.
Ljudi su se sklanjali. Djeca su vrištala od smijeha. Jedan penzioner je prekinuo Tai Chi i samo rekao:
„Sinko, pusti ga. Ili njega ili sebe.“
Nažalost, tada još nisam znao da čovjek govori iz iskustva.
Romantična zona i čovjek od sira
Onda Šarko naglo skrene.
Ravno prema romantičnoj zoni parka.
Tamo je mladi par sjedio na dekici. Imali su korpu, grožđe, sok, sir i onu vrstu zaljubljenosti zbog koje ljudi gledaju jedno drugo kao da niko drugi u parku ne postoji.
Šarko je vidio dekicu.
Ali ne kao privatni prostor.
Za njega je to bila meta.
Uletio je na nju punom snagom, proklizao kao mesnata curling kugla i razvalio korpu. Grožđe je poletjelo na sve strane. Sok se prosuo. Sir je završio na čovjekovoj košulji.
Šarko se zaustavio tek kad mu je glava završila u čovjekovom krilu, a guzica sjela direktno na flašu.
Nastala je tišina.
Ona posebna tišina u kojoj čovjek u glavi već pravi spisak posljedica: galama, tužba, policija, komunalna služba, zabrana ulaska u sve parkove u državi.
Ja sam stajao nekoliko metara dalje i pokušavao odmotati konopac s vlastitih nogu.
„Izvinite“, kažem. „Stvarno mi je žao. Platiću grožđe, sir, sok, dekicu, flašu i… psihičke traume.“
Čovjek pogleda Šarka.
Šarko pogleda njega.
Onda Šarko izdahne i polako poliže komad sira s njegove košulje.
Čovjek prasne u smijeh.
„Dobro“, kaže, „eto, piknik je gotov. Lijepog konja imaš.“
„Pas je“, kažem ja.
„Ako ti tako kažeš.“
Djevojka je skupljala grožđe, a smijala se kao da joj je ovo najbolji izlazak u životu. Čak su mi rekli da ne brinem za štetu. Navodno će ovo biti priča koju će prepričavati prijateljima.
Nisam znao da li da se zahvalim ili da se preselim.
Povratak kući
Do kuće smo se vraćali bez riječi.
Ja blatnjav, jedna patika mi je nestala, dukserica mi je mirisala na sok od grožđa, a izgledao sam kao da sam se tukao s medvjedom i izgubio.
Šarko je, s druge strane, bio presretan.
Ušao je u gepek, smotao se koliko je to moguće za životinju veličine manjeg traktora i zadovoljno uzdahnuo. Gledao me očima punim ljubavi, ponosa i sira.
Kao da mi govori:
„Jesam li vidio, čovječe? Uhvatih kolač iz neba. Nađoh Čovjeka od Sira. Ja sam dobar momak.“
„Ti si monstrum“, šapnem mu.
On samo mahne repom i udari me po koljenu.
Kod kuće je zaspao za manje od dvije minute. Hrkao je kao stari traktor, a povremeno trznuo nogama, vjerovatno sanjajući kako ponovo lovi leteći sir.
Tada sam shvatio nešto važno.
Moj život jeste haos. Nema tu zlatnog retrivera po imenu Cooper, urednog frizbija, bijele dekice i romantičnog piknika. Kod mene pas uništi sportsku opremu, prevrne tuđi ručak i pojede sir s čovjekove košulje.
Ali to je moj haos.
I, iskreno, ne bih ga mijenjao ni za jedan miran park na svijetu.
Samo više nikad ne idem u taj park.
Ponekad samo u šumu gdje nema žive duše u blizini.
Pouka priče
Ako u nedjelju u gradskom parku vidite čovjeka kako se skriva iza živice, dok pored njega ogromni pas mirno hrče s komadom narandžaste plastike u zubima – nemojte ga dozivati.
To sam ja.
I još uvijek pokušavam skinuti sok od grožđa, sir i sramotu s dukserice.
P.S. Zna li iko da li hemijske čistionice skidaju i mrlje od soka i tragove poraza? Pitam za prijatelja.
23 rujna, 2026
Kako sam (pre)živjela prve vozačke dane,ispovijest jedne bosanske mame
Vožnja i majčinstvo: Kako preživjeti prve kilometre
Nikada u životu nisam imala namjeru da polazim u auto-školu, ma kakvi… Izbjegavala sam to godinama, gledajući s divljenjem na sve one ljude koji opušteno drže volan jednom rukom dok se s osmijehom uključuju u kružni tok. Međutim, gospodo draga, majčinstvo ima skroz druge planove i nultu toleranciju za vaše strahove.
Kada se rodite s obavezom da svakodnevno razvozite djecu po školama, vanškolskim aktivnostima, rođendanima i treningu, shvatite da autobuske linije jednostavno nisu kompatibilne s vašim rasporedom. Konačno sam morala popustiti i sjesti za volan – s pola srca, drhtavim rukama i s tonom neskrivenog straha u grudima.
Anatomija jednog vozačkog kraha
Da budem sasvim iskrena, u devedeset posto slučajeva imala sam osjećaj da ja ne vozim auto, nego da auto vozi mene! Svaki put kada bih sjela na vozačko sjedište, započinjala je borba za opstanak. Poslije svakog časa vožnje i prvih samostalnih ruta, izlazila sam iz automobila mokra ko miš, osjećajući se kao da sam upravo pilotirala borbenim avionom u sred ratne zone, a ne krstarila mahalom u starom golfu.
Moje auto i ja imale smo vrlo specifičan odnos: ono je radilo šta je htjelo, a ja sam se molila Bogu da preživimo sljedeću raskrsnicu.
Bliski susret sa školskom kapijom
Jednog dana, dok sam rutinski ulazila u školsko dvorište da pokupim djecu, naravno da mi se uspjela desiti epska klasika – izgubila sam kontrolu nad mašinom. A najgore od svega? Ulazila sam u kapiju u trećoj brzini! Ma kakva prva brzina, ko to još koristi za manevrisanje u uskom prostoru?
U mojoj glavi vladala je čista simfonija panike. Nakon kraćeg, ali žestokog hrvanja s volanom u stilu „ko će koga“, uslijedio je neizbježan udarac. BAM! Zarolala sam se direktno u školsku kapiju uz glasan prasak koji je privukao pažnju svih prisutnih nastavnika i učenika.
Hvala Bogu, niko nije povrijeđen, ali je scena bila za anale. Kapija je nekako preživjela, auto je prošlo bez fatalnih oštećenja, ali je mom krhkom samopouzdanju bila hitno potrebna intenzivna njega i dupli bensedin. Mislila sam da gore od toga ne može biti. Oh, kako sam se samo varala.
Borba s bosanskim brdima (i fizikom)
Prava, epska avantura bila je tek iza ugla, skrivena na strmim padinama naših prelijepih, ali nemilosrdnih bosanskih brda. Jednog dana zamoli me bolesna komšinica da je hitno odvezem do bolnice koja se, maler moj najveći, nalazila na samom vrhu strme visoravni.
Ta uzbrdica i zloglasne serpentine oduvijek su mi bile smrtni neprijatelj, jer je moje auto imalo običaj da stenje, posrće i crkne tačno na sredini – kao da ima ugrađen senzorski prekidivač za masovnu paniku. Dok sam stajala u podnožju brda, gledajući u to čudovište od uspona, kontam ja u sebi:
„Danas ću ja nadmudrit’ ovog đavola od auta. Ići ću s više gasa, pa kud puklo da puklo!“
Bila je to briljantna ideja… ili sam bar tako misila u tom kratkom intervalu hrabrosti. Još uvijek u trećoj brzini – da, ponovo u trećoj, nemojte mi suditi, adrenalin je radio svoje – jurnem ti ja uz brdo ko da vozim reli .
Odjednom, auto je poskočilo ko divlji jarac, uvidjevši svu apsurdnost moje vozačke taktike. Moj mozak je u tom sekundu potpuno zablokirao, ruke su se ukočile na volanu kao da su od betona, a pogled mi se zaledio. I dok si rekao „keks“, moje drago auto je fino diglo točkove od asfalta, odlučno napustilo zacrtanu putanju i… šljunak je zazujao.
Pouka priče
Zaustavile smo se ni manje ni više nego na sred gomile džinovskih kamenih gromada, izvaljene sa strane puta poput modernog umjetničkog instalacijskog djela. Eto ti ga na, pa ti vozi komšiluk i djecu na sekcije!
Pouka ove priče? Ako ikada vidite srebrni auto kako balansira na planinskim stijenama s vozačem koji pilji u prazno i pije vodu sa kockom šećera – znajte, to je samo moj prepoznatljivi vozački potpis.
Početna
6 kolovoza, 2026
Komšija u šezdesetim se zaljubio: Umjesto ograde napravio joj ljuljašku za kraljicu
Znate ono kad mislite da ste sve vidjeli? E pa, ja sam se prevario!
Moj komšija, čovjek u ozbiljnim šezdesetim, cijeli život sam. Žena mu preminula davno, pa je tugu zalijevao rakijom. Onako, da ne smeta nikome, samo da dušu smiri…
I odjednom, BUM! Čovjek se preporodio!
Oči mu sjaje k’o farovi na Golfu dvojci
Trijezan k’o sudija, trči po trgovini s alatom kao da je na maratonu!
Sretnem ga ja, zbunjen k’o tele u novoj štali, pitam šta je bilo, je li ga kakva muka spopala.
A on će ti meni, sav važan: “Ma, otišao sam na selo da popravim ogradu jednoj ženi. Zvala me da joj pomognem.”
“Jarane, kakva je to žena!”
I onda krene priča, k’o da djed unucima bajke priča:
“Jarane, kakva je to žena! Vrijedna k’o mrav, a smijeh joj zarazan! Ima kokoši, bašta ograđena pic-mic, donese ti ledeni domaći sok od drenjaka, a navečer iznese i vino. Radi k’o crnac, a onda ti još donese toplu pitu. Ma milina jedna…”
“Šta su ti ovi drveni stupovi?”
Sjedimo mi tako, smrklo se, popili koju. Ja njoj kažem: “Šta su ti ovi drveni stupovi kod ulaza? Ništa ne valjaju, samo ruže, treba to srušiti.”
A ona će ti meni: “To su ostaci stare ljuljaške . Kad sam bila mala, tu sam se ljuljala. Baš sam to voljela.”
“E pa, ako si voljela, onda ćemo ljuljašku vratiti!”, kažem ja njoj.
A ona meni da sam lud, šta će joj sad ljuljaška, stara je za to.
“Napravit ću ti ljuljašku za kraljicu!”
Sutradan ti moj komšija, k’o da mu je dvadeset godina, ode u šumu, nađe jake balvane, vuče ih k’o da su od papira.
“Napravit ću ti ljuljašku za kraljicu!”, kažem ja njoj. “Sa rezbarijama i svim fensi ukrasima!”
A ona i dalje: nema potrebe, šta će mi to.
“Ma kakva potreba! Ako žena ima zlatno srce, zaslužuje ljuljašku!”, kažem ja njoj. “Jer prije nego što se snađeš, sve što dotakne samo zablista. Nije ona stara, ona je čudo neviđeno!”
“A šta bi s ogradom?”
I tako ti on odmah na posao, obriše prašinu sa starih stolarskih alata, i sve to ručno izrezbari.
A ona mu samo, kroz smijeh, prigovara: “A šta bi s ogradom?”
“Ženo, ozbiljno?! Obećao sam ti ogradu do maja – dobit ćeš je. Ali reci mi, zar ljuljaška nije malo važnija? Svaka dobra žena zaslužuje svoju ljuljašku. Pogotovo ona koja je pravo blago!”
I za kraj: I bi ljuljaška. I bi ograda. I bi ljubav u šezdesetim. Jer godine su samo broj, a srce ne stari.
16 lipnja, 2026
Doktor, frižider i tri belaja: Kako su leđa, auto i ljubav stradali istog dana
Doktoru su istog dana došla tri pacijenta. Jednom stradala leđa, drugom auto, treći prebljedio od straha.
Svu trojicu povezuje jedno: frižider s trećeg sprata. Kad čujete kako — pašćete sa stolice od smijeha.

Eh, moj narode, znaš li onu staru: “Što ti je život, nikad ne znaš šta te čeka iza ćoška”? E pa, ova priča je dokaz da nikad ne znaš ni šta te čeka s trećeg sprata!
Sjedim ja neki dan, pijem kahvu, kad mi jaran, doktor po struci, poče pričati o svojim pacijentima. Kaže, dođu mu svakakvi, ali ova trojica su mu dan obilježila. I to kako!
Prvi belaj: Leđa stradala zbog pravde i frižidera
Dođe ti prvi pacijent, jedva hoda, drži se za leđa k’o da je sto godina oro. Doktor ga pita:
“Čovječe, šta bi? Šta te snađe?”
Pacijent, sav zajapuren, poče priču:
“Ma, doktore, živim ja na trećem spratu. Dođem s posla, umoran k’o pas, kad vidim – neko mi je provalio u stan! Odmah uletim unutra, nigdje nikoga. Istrčim na balkon, kad vidim kako bježi dole niz ulicu. E, tu mi pao mrak na oči! U momentu, ne znam ni ja kako, uhvatim frižider i bacim ga za njim! Eto, otad me leđa ubiše!”

Doktor ga gleda, ne vjeruje šta čuje. Frižider? S trećeg sprata? Ma hajde.
Drugi belaj: Auto i iznenadni susret s bijelom tehnikom
Ne prođe dugo, eto ti drugog pacijenta. Ovaj još gori! Sav u zavojima, k’o mumija. Doktor ga, naravno, pita:

“Pa dobro, čovječe, šta je tebe snašlo? Izgledaš k’o da te voz pregazio!”

Ovaj jadan, jedva progovara:

“Ma, doktore, kasnio sam na posao. Žurim, oblačim se u autu, palim ga… Kad odjednom, niotkud, frižider mi pade na auto! Direktno na haubu! Eto, to mi se dogodilo!”

Doktoru već ništa nije jasno. Frižideri padaju s neba? Šta se ovo događa u gradu?
Treći belaj: Ljubav, strah i frižider kao skrovište
I taman kad je doktor pomislio da je sve vidio i čuo, eto ti trećeg pacijenta. Ovaj je bio najgori od svih! Prebljedio, drhti k’o prut, k’o da je duha vidio. Doktor ga, već pomalo zbunjen, pita:

“A tebe, Boga ti, šta je spopalo? Šta ti se dogodilo?”

Pacijent, sav u strahu, poče da muca:

“Doktore… bio sam kod djevojke… znate već… i odjednom, eto ti njenog muža! Panika! Sakrijem se ja u frižider… I sad, ne znam koji me to krvolok uzeo i bacio s trećeg sprata!”

Eto, moj narode, tako to biva kad se spoje provala, žurba i tajne ljubavi, a sve začinjeno jednim frižiderom. Pazite se na frižider, nikad ne znate kad će vam život okrenuti naglavačke! Ili vas, ne daj Bože, baciti s trećeg sprata!
14 lipnja, 2026
Sedmi dućan
O tome kako je nastala poznata sevdalinka koju je pjevao Himzo Polovina kružile su razne priče.
Jedni su govorili da je Suljagina Fata zaista postojala i da je od stida preselila na drugi svijet. Drugi su se kleli da je Mujo bio najveći prevarant među mostarskim bazerdžanima i da je na kraju ostao sam, bez žene, djece i ikoga ko bi mu donio kahvu.
A čaršija je, kao i uvijek, dodavala po zrno soli u svako prepričavanje.
Jer u čaršiji se priča nikada ne prenese onako kako je počela. Krene kao jedna rečenica, usput dobije dvije suze, tri uzdaha, poneku laž i na kraju postane pjesma koju svi znaju, iako niko ne zna šta se zapravo dogodilo.
Ali postoji i ova verzija.
Nju mi je ispričao stari sahadžija Ibro dok smo popravljali sat na zidu koji već dvadeset godina kasni tačno sedam minuta. Ibro je tvrdio da sat nije pokvaren, nego da jednostavno „ima svoj karakter“.
„Nije sve u pjesmi, sinko“, rekao mi je dok je zavrtao mali vijak. „Nešto je ostalo iza zamandaljenih vrata. A nešto je bilo skroz drugačije.“
Onda se nagnuo bliže i počeo pričati.
Terezija se stvarno kvarila
Suljagina Fata nije bila naivna.
Naprotiv, bila je najpametnija djevojka u gradu. Samo je tu pamet vješto skrivala, jer je rano naučila da se u čaršiji od pametne žene očekuje da zna manje nego što zna.
Njena nena joj je jednom rekla:
„Ako hoćeš dobrog muža, nemoj gledati samo ko ima najviše para. Nađi onoga koji je mudar. S mudrim ćeš najbolje živjeti, pa makar mu kuća bila mala.“
Fata je to dobro zapamtila.
Zato je jednog jutra sišla u Mostar i krenula redom, od dućana do dućana. Prošla je šest prodavnica, a u svakoj je dočekala gotovo ista priča.
Bazerdžani bi se ispravili, namjestili prsluk i ponudili joj ono što su vjerovali da žene najviše žele.
„Lijepa si, Fato. Hoćeš đerdan?“
„Imam najbolju svilu u gradu.“
„Za tebe bih dao i poštenu cijenu.“
Fata bi ih saslušala, nasmiješila se i samo odmahnula glavom.
Nije tražila onoga koji odmah nudi.
Tražila je onoga koji zna razgovarati, onoga koji ne mora svaku tišinu popuniti hvalisanjem i onoga koji će pokazati kakav je kada mu se plan izjalovi.
Na sedmom dućanu zastala je.
Iznad vrata visila je tabla na kojoj je pisalo da se prodaje sve – od brašna i suhih smokava do bakrenih posuda, ćilima i pokoje stvari za koju ni sam vlasnik nije znao čemu služi.
Za pultom je stajao Mujo.
I baš tog dana terezija mu se stvarno kvarila.
Mujo, vaga i jedna vreća brašna
Već tri dana pokušavao je izmjeriti vreću brašna. Vaga je svaki put pokazivala tačno dvadeset pet kila, bez obzira na to da li je vreća bila puna, napola prazna ili je na njoj sjedila mačka.
Mujo je prvo mislio da je problem u brašnu.
Onda je posumnjao u vreću.
Na kraju je zaključio da je vaga možda „u nekoj svojoj fazi“.
Njegovi jarani su mu odnijeli tereziju na popravku, ali su zaboravili da je vrate. Mujo je zato pokušavao procjenjivati robu od oka, što je bilo posebno opasno kada bi mušterija tražila „oku zlata“.
Baš u tom trenutku Fata je ušla u dućan.
„Bolan, Mujo“, rekla je, „daj mi oku zlata.“
Mujo se toliko zbunio da je laktom zakačio tefter s računima. Tefter je pao na pod, stranice su se raširile, a iz njega je ispao papirić na kojem je pisalo koliko Mujo duguje svom jaranu za kahvu.
„Nemam, Fato“, rekao je brzo. „Majke mi, ne mjerim danas. Sve se pokvarilo otkako si ti jutros prošla sokakom.“
Fata ga je pogledala.
Prvi bazerdžan koji za pokvarenu vagu krivi djevojku koja je prošla ulicom.
To je već bilo nešto.
„Pa šta imaš?“ upitala je.
Mujo se osvrnuo po dućanu kao da traži izlaz, a onda tiše rekao:
„Uđi ti ovamo, u magazu. Imam suhu smokvu. I oraha. A možda nađemo i nešto zlata, ako ga miševi nisu pojeli.“
Fata se nasmijala.
„Zlato koje miševi jedu?“
„Kod mene je, bona, sve moguće. Terezija mi ne radi, ali inventar je raznovrstan.“
Vrata koja su se zamandalila
Magaza je mirisala na dunje, suhe smokve i drvo koje je dugo upijalo miris robe. U uglu su stajali sanduci, nekoliko starih ćilima i polomljena vaga koju niko nije znao popraviti.
Fata je ušla prva.
Namjerno.
Željela je vidjeti hoće li Mujo ući za njom ili će ostati na pragu i tražiti izgovor.
Mujo je stajao nekoliko trenutaka, crven u licu, a onda zakoračio unutra.
I zamandalio vrata.
Ne zato što je imao loše namjere.
Bar je tako sebi objašnjavao.
„Propuh je“, rekao je.
A istina je bila da mu je jaran jednom kazao:
„Kad ti cura uđe u magazu, mandalaj vrata. Da ne ispadne da si smoto i da si je pustio da pobjegne.“
Tako je Mujo, slijedeći savjet čovjeka koji je tri puta ženio istu ženu i svaki put tvrdio da je to prvi put, zaključao vrata za sobom.
Nastala je tišina.
Duga i pomalo nezgodna.
Vani je čaršija brujala. Čuli su se koraci, dozivanje i zveket posuđa. Negdje u magazi kapala je voda, kap po kap, kao da i ona čeka da neko konačno nešto kaže.
Fata je uzela jednu suhu smokvu sa sanduka.
„Pa?“ rekla je. „Gdje je to zlato?“
Mujo je gledao u pod.
„Lagao sam.“
„To sam već shvatila.“
„Nema zlata.“
„Ni to me nije iznenadilo.“
Mujo je podigao pogled. Fata ga je posmatrala bez ljutnje, ali i bez onog divljenja koje su bazerdžani obično očekivali od djevojaka koje im uđu u radnju.
„Ja sam najgori bazerdžan u Mostaru“, rekao je. „Čak ni tereziju ne znam popraviti. Samo znam prodavati priče.“
Fata je zagrizla smokvu.
„To si dobro primijetio.“
Mujo je duboko udahnuo.
„Ali jedno nisam slagao.“
„Šta?“
„Da si najljepša djevojka koja je danas prošla ovim sokakom.“
Fata je prvi put malo spustila pogled.
Mujo je nastavio, sada brže, kao da se boji da će izgubiti hrabrost:
„Samo… ti nisi tražila đerdan. Nisi tražila da se pravim važan. Nisi me pitala koliko robe imam i koliko zarađujem. Tražila si oku zlata, a ja sam prvi put poželio da imam nešto što mogu stvarno dati.“
Fata je tražila mudrog, a našla iskrenog
Fata mu je prišla i uzela još jednu smokvu.
„Glup si, Mujo.“
Mujo je oborio glavu.
„Znam.“
„I loš si trgovac.“
„Znam i to.“
„A lažeš najgore.“
„I to znam.“
Fata se nasmijala.
„Ali se odmah odaš. To znači da si možda pošten.“
Mujo je podigao obrve.
„Kako pošten ako lažem?“
„Zato što ne znaš lagati do kraja. Čovjek koji zna dobro lagati pravi se da je miran. Ti si prosuo tefter, zacrvenio se i tri puta promijenio priču o istoj smokvi.“
Mujo se prvi put tog dana iskreno nasmijao.
„A jesi li ti stvarno došla po zlato?“
„Ne“, rekla je Fata. „Babo mi je živ i zdrav. Nena mi je samo rekla da nađem muža koji je mudar i zna slagati.“
„I?“
„Ti znaš slagati samo robu na policu. Priče ti nikako ne idu.“
„Znači, nisam taj?“
Fata ga pogleda pravo u oči.
„Možda jesi. Samo još ne znaš.“
Vani je čaršija čekala.
Svi su očekivali da iz magaze izađu vrisak, suze, sramota ili barem jedna dobro odmjerena šamarčina. Niko nije vjerovao da se u takvoj tišini može dogoditi nešto lijepo.
A onda su se iznutra začula dva glasa.
Prvo tihi smijeh.
Zatim glasniji.
A onda smijeh koji se čuo sve do susjednog dućana.
Mujo je konačno nešto izmjerio
Kada su izašli sat vremena kasnije, Fata je u ruci držala suhu smokvu, a Mujo je izgledao kao čovjek koji je upravo pronašao nešto mnogo vrednije od zlata.
Odmandalio je vrata i pokušao se ponašati kao da se ništa posebno nije dogodilo.
„Terezija i dalje ne radi“, rekao je. „Ali izgleda da je meni proradilo nešto drugo.“
„Šta?“ upita Fata.
Mujo se nasmiješio.
„Pamet.“
„Ne žuri. Tek si je počeo koristiti.“
Čaršija nije znala šta se tačno dogodilo u magazi. To je, naravno, nije spriječilo da ispriča dvadeset različitih verzija.
Jedni su tvrdili da su se zaručili.
Drugi da je Fata kupila cijeli dućan.
Treći su govorili da je Mujo napokon naučio računati.
Najgori među njima tvrdili su da je terezija proradila čim je Fata ušla.
Vjenčanje na jesen
Vjenčali su se na jesen.
Na svadbi se pjevalo, igralo i prepričavalo kako je sve počelo u sedmom dućanu. Neko je zapjevao: „Lijepi li su mostarski dućani“, a stari bazerdžani su gunđali po ćoškovima.
„Pokvario je zanat“, govorili su.
„Prije je svakoj curi prodavao đerdan, a sad zatvara magazu čim mu žena uđe.“
Mujo se nije bunio.
Čak je na vrata magaze stavio novu bravu.
Ali ovaj put ključ nije držao on.
Fata ga je nosila oko vrata.
Kažu da je Mujo od tada bolje trgovao. Nije više obećavao zlato koje nema. Nije nudio svilu svakome ko bi prošao pored izloga. A tereziju je napokon odnio na pravi servis.
Nije se, doduše, potpuno popravila.
Ali od tada je barem pokazivala približno tačnu težinu.
Šta se stvarno dogodilo iza zatvorenih vrata?
Šta je stvarno bilo onih sat vremena iza zamandaljenih vrata, niko ni danas ne zna.
Mujo kaže da su jeli smokve.
Fata kaže da su razgovarali o tereziji.
Mujo tvrdi da je pričao o svojim planovima.
Fata tvrdi da je pola toga izmislio, ali da je ovaj put barem bio iskren u vezi s tim.
Njihovi unuci, kada ih pitaju, samo se nasmiju. Nena Fata uvijek namigne kada prolaze pored sedmog dućana, a Mujo se pravi da nije čuo pitanje.
I možda je tako i najbolje.
Neke brave treba otključati.
Ali neke priče je ljepše ostaviti zamandaljene. Ne zato što se u njima krije nešto sramotno, nego zato što svaka čaršija mora imati jednu tajnu koju može prepričavati.
Ibro je na kraju završio sa satom.
Sat i dalje kasni sedam minuta.
„Tako treba“, rekao je. „Da čovjek nikad ne zna je li zakasnio ili poranio. Kao u sevdahu.“
Kažu da je Himzo tu pjesmu pjevao drugačije kada bi ostao sam u sobi. Tiše, s nekim osmijehom između stihova.
Možda je i on čuo ovu verziju.
A možda nije.
Jer čaršija će, svakako, uvijek ispričati svoju.
U sedmom dućanu Fata nije našla zlato. Našla je čovjeka koji nije znao prodati priču do kraja. A ponekad je upravo to najpošteniji oblik ljubavi.
10 lipnja, 2026
Cirkularna ekonomija na njemačko-balkanski način – Priča o pet katanaca i jednom viška
Cirkularna ekonomija – naš brend
Evropa već godinama priča o reciklaži, zelenoj agendi, održivom razvoju i cirkularnoj ekonomiji. Održavaju se konferencije, pišu strategije i štampaju brošure u kojima sve izgleda čisto, moderno i vrlo organizovano.
Mi na Balkanu to živimo odavno.
Samo je naša verzija malo direktnija, praktičnija i uglavnom ne uključuje puno papirologije.
Njemačka ekonomija funkcioniše ovako: proizvedeš bicikl, prodaš ga, kupac ga vozi deset godina, popravi ga nekoliko puta, a onda ga na kraju reciklira.
Balkanska nadogradnja izgleda ovako: proizvedeš bicikl u Njemačkoj, prodaš ga Balkancu, drugi Balkanac ga „reciklira“ iste noći, treći ga sutradan oglasi na internetu kao „malo vožen, vozila ga Švabica do posla“, a četvrti ga kupi i ponovo ode u Njemačku da radi.
Krug zatvoren.
Nula otpada.
Stopostotna iskorištenost.
Greta bi možda bila ponosna, samo bi vjerovatno imala nekoliko dodatnih pitanja.
Od Mercedesa do bicikla
Opće je poznata stvar: ako Njemačka ima Mercedes, Balkan ima Mercedes sa skinutom kilometražom, dva seta tablica i pričom da ga je vozio „jedan gospodin, samo nedjeljom“.
Ako Njemačka ima bicikle, Balkan ima crno tržište bicikala gdje se svaki bolji Specialized ili Cube vrati kući za sedam dana.
Ne DHL-om.
Ne regularnim putem.
Nego sistemom koji se oslanja na rođaka, komšiju, poznanika, kombi i onu čuvenu rečenicu:
„Ma ne pitaj puno. Samo ga preuzmi kod čovjeka.“
E, u toj i takvoj cirkularnoj ekonomiji dogodila se jedna priča koja bi mogla ući u sve udžbenike iz sigurnosti, logistike i balkanskog snalaženja.
Čovjek koji je zaključao bicikl – i sebe iz priče
Naš čovjek kupio je bicikl u Njemačkoj.
Ma kakav bicikl – zvijer.
Karbon, disk-kočnice, lagan kao pero i brz kao da ga pokreće mali avion. Bicikl je imao toliko brzina da ih vlasnik nije ni znao sve nabrojati. Samo je znao da ih ima mnogo i da je cijena bila takva da je godinu dana jeo paštetu iz Lidla kako bi ga uspio kupiti.
Kada ga je dovezao kući, cijela mahala se okupila oko njega.
Jedan komšija ga je pipnuo po okviru, drugi je zagledao kočnice, a treći je pokušavao procijeniti koliko bi ga koštalo da kupi isti takav, samo „malo povoljnije“.
„Uuu, brate, đe si ovo mazn’o… ovaj, kupio?“ pitao je jedan.
„U Minhenu“, odgovorio je vlasnik ponosno.
„Jest, jest… sve što je iz Njemačke ima neku posebnu težinu.“
Naš čovjek nije bio naivan. Dobro je znao kako funkcioniše balkanski lanac snabdijevanja. Bicikl kupljen u Minhenu ujutro mogao je iste večeri završiti na oglasu u Zvorniku, Tuzli ili na nekoj grupi gdje se sve prodaje pod motom „hitno, gazda ide vani“.
Zato je odlučio da ne rizikuje.
Otišao je u prodavnicu alata i kupio jedan katanac.
Onda drugi.
Pa treći.
Kada je prodavač pitao da li otvara zatvor ili samo osigurava bicikl, naš čovjek je već tražio četvrti.
Na kraju je kupio pet katanaca.
Pet katanaca za jednu vožnju
Jedan je stavio na prednji točak.
Drugi na zadnji.
Treći je pričvrstio za ram.
Četvrti je zaključao sic, jer nikad se ne zna – lopov možda ne može odnijeti cijeli bicikl, ali može barem uzeti ono na čemu se sjedi.
Peti je ostavio kao rezervu, za slučaj da se pojavi novi oblik kriminala koji još nije obrađen u policijskim izvještajima.
„Nek komšija magistrira“, mislio je, „ali ja sam doktorirao sigurnost.“
Svaki dan je bicikl vezivao kao da čuva nuklearne šifre. Trebalo mu je skoro deset minuta da ga zaključa, a još više da ga otključa.
Komšije su ga zadirkivale:
„Bolan, čuvaš ga k’o da ti je ćaćino nasljedstvo.“
„Nije ovo običan bicikl“, odgovarao bi on. „Ovo je investicija.“
„Pa neće ti ga niko pojesti.“
„Neće, ali će ga neko odnijeti.“
„Sa pet katanaca?“
„Ako treba, sutra kupujem i šesti.“
Nije znao koliko je ta rečenica proročanska.
Dan kada je šesti katanac postao problem
Jednog jutra kasnio je na posao.
Alarm nije zazvonio, kahva se ohladila, a šef mu je već poslao poruku sa samo jednom riječju: „Gdje si?“
Naš čovjek izleti iz kuće, dođe do bicikla i počne otključavati.
Prvi katanac – otvoren.
Drugi – otvoren.
Treći – otvoren.
Četvrti – otvoren.
Peti – otvoren.
Već je htio zgrabiti bicikl kada je primijetio još jedan katanac.
Malen, zarđao i potpuno nepoznat.
Nije bio njegov.
Stao je, počešao se po glavi i počeo preispitivati cijeli život.
„Ma ovo je sigurno moja žena“, zaključio je napokon. „Ona je paranoja nivo sto. Uvijek doda još jedan sloj zaštite.“
Utrčao je u kuću i viknuo:
„Ženo! Daj ključ od onog šestog katanca! Cijenim što paziš na bicikl, ali nemoj me handriti, kasnim na posao!“
Žena ga je pogledala preko fildžana.
„Kakvog šestog katanca?“
„Onog malog, zarđalog.“
„Nisam ja tebi čuvar u muzeju. Meni je i tvoj bicikl preko glave.“
„Pa mora biti tvoj. Ko bi drugi stavio katanac?“
„Možda onaj što ga je zaključao.“
„Kakav onaj?“
„Ne znam, Suljo, nisam jutros imala sastanak s lopovima.“
U kući je nastao muk.
Onaj neugodni muk kada čovjek odjednom shvati da se pet katanaca možda nije nalazilo između njegovog bicikla i lopova, nego između njega i istine.
Školski primjer terenske edukacije
Izletio je napolje kao da ga neko goni.
Bicikla nije bilo.
Nije bilo ni šestog katanca.
Nije bilo ni prašine u obliku točka, ni papirića s porukom, ni bilo kakvog objašnjenja.
Samo prazno mjesto, pet otključanih katanaca i tišina koja je govorila više nego policijski zapisnik.
Kasnije se ispostavilo da je šesti katanac bio od kolege iz branše.
Čovjek je došao dan ranije, dok je naš vlasnik bio na poslu. Vidio je pet katanaca i zaključio da je vlasnik ozbiljan, savjestan i vjerovatno malo sporiji kada otključava.
Zato je lijepo stavio svoj katanac pored ostalih i sačekao.
Plan je bio jednostavan:
Naš čovjek dođe, otključa svojih pet katanaca kao dobar građanin, ode na posao i ostavi bicikl spreman za drugi dio procesa.
Onda kolega naiđe, otključa svoj jedan i kaže:
„Hvala, prika.“
To se, u stručnim krugovima, zove optimizacija sistema.
Nema nasilnog lomljenja, nema buke, nema nepotrebnog oštećivanja imovine. Samo pažljivo uključivanje u već postojeću sigurnosnu proceduru.
Bicikl ponovo na tržištu
Već sutradan bicikl se pojavio na Facebook Marketplaceu.
Oglas je glasio:
NOVO! Bicikl iz Njemačke! Nije vožen po našim putevima! Malo korišten! Cijena nije fiksna, možemo se dogovoriti kao ljudi. Moguća zamjena za skuter.
Na slici se jasno vidio isti karbon, iste disk-kočnice i isti ram. Samo je opis bio malo drugačiji.
Nije pisalo da je bicikl imao pet katanaca.
Nije pisalo ni da je prethodni vlasnik godinu dana jeo paštetu da bi ga kupio.
A posebno nije pisalo da je bicikl kroz manje od četrdeset osam sati prošao kroz kompletan proces balkanske cirkularne ekonomije.
Neko ga je kupio, neko preprodao, a moguće je da je već bio na putu prema Njemačkoj – gdje bi ga neki naš čovjek ponovo kupio, ponovo zaključao i ponovo tvrdio da ga je upravo donio iz Minhena.
Krug se zatvara.
Naravoučenije za učesnike cirkularne ekonomije
Iz ove priče možemo izvući nekoliko važnih zaključaka.
Prvo: njemačka logika kaže da je pet katanaca jednako sigurnost.
Drugo: balkanska logika kaže da je pet katanaca izazov.
Treće: šesti katanac nije višak. Šesti katanac je poslovna ideja.
Četvrto: ako bicikl ima više katanaca nego točkova, možda ne štitite bicikl – možda samo organizujete posao nekome drugom.
A lanac snabdijevanja izgleda ovako:
Njemačka → tvoja avlija → Facebook Marketplace → komšijin mali → drugi grad → ponovo Njemačka.
Sve brzo, praktično i, što je najvažnije, bez PDV-a.
Zato sljedeći put kada vidite oglas „povoljno, iz Njemačke, hitna prodaja“, dobro pogledajte fotografije. Ako u pozadini vidite pet otključanih katanaca i čovjeka koji djeluje kao da je upravo izgubio vjeru u čovječanstvo, znajte da je priča vjerovatno dublja nego što oglas kaže.
A žena?
Žena mu je, čim je shvatila šta se dogodilo, kupila električni trotinet.
„Ovaj bar možeš unijeti u spavaću“, rekla mu je. „Nek lopov prvo mene prođe.“
Suljo je prvo negodovao, a onda prihvatio savjet. Trotinet nije imao pet katanaca. Samo jedan mali lanac.
Ali je zato imao jedno veliko pravilo: nikome ga ne pokazivati prije nego što ga osiguraju i odnesu u kuću.
Na Balkanu ništa ne propada. Ako ne možeš sačuvati bicikl, uvijek možeš reciklirati iskustvo i kupiti trotinet.
Imaš li i ti iskustvo sa „šestim katancem“? Piši u komentarima da napravimo pravi registar balkanske cirkularne ekonomije.
7 lipnja, 2026
Zapis za smirivanje žene: Mahalska legenda koja je zaludjela Balkan!
Jutro je svanulo kao i svako drugo u našoj mahali, obasjano prvim zracima sunca koji su se probijali kroz krošnje drveća i budili uspavane ulice. Miris svježe skuhane kahve širio se zrakom, a dječiji smijeh već je odzvanjao iz obližnjeg parka. Idila, reklo bi se. Ali, tog jutra, nešto je bilo drugačije. Nešto što će zauvijek ostati upisano u anale mahalskih priča, prepričavano uz kafu i smijeh, od uha do uha, od Sarajeva do Zenice, pa i šire.
Na kapiji jedne, do tada, sasvim obične kuće, osvanuo je natpis. Neobičan, intrigantan, gotovo mističan. Velikim, jasno ispisanim slovima stajalo je:
Ovdje se pravi zapis za smirivanje žene…
I to je bilo sve. Bez dodatnih objašnjenja, bez uputa, bez cijene. Samo ta jedna, rečenica, obećanje mira i spokoja u bračnom životu, koje je odjeknulo jače od bilo koje reklame. Kao da je nevidljivi megafon razglasio vijest po cijelom komšiluku, a onda i mnogo dalje. Jer, istina je, mnogi muškarci, potajno ili javno, traže taj sveti gral – formulu za smirenu ženu. I tog jutra, činilo se da je pronađena, i to u našoj mahali!
Nije prošlo ni pola sata od kada je natpis ugledao svjetlo dana, a prizor koji se odvijao pred kućom bio je nevjerovatan. Red muškaraca, dugačak kao kolona za hljeb u ratnim vremenima, počeo se formirati. Od kapije te kuće, pa sve do čaršije, brat bratu, protezao se na dobra četiri kilometra! Tolika se gužva stvorila da ni igla nije mogla pasti na zemlju, a kamoli da se neko probije kroz taj živi zid nade i očaja. Muškarci svih dobi, zanimanja i karaktera, stajali su rame uz rame, ujedinjeni u jednoj misli: dočepati se tog zapisa.
Raja se počela gurat’, laktat’, psovat’ u sebi i naglas.
Nervoza je rasla sa svakom minutom, jer svi su htjeli biti prvi. Svi su željeli to “čudotvorno” rješenje koje će im donijeti mir u kuću. Priče su počele kružiti, a nestrpljenje je bilo opipljivo.
Ubrzo, ovi mučenici u redu počeše muhabetit’ među sobom, dijeleći svoje muke i nade. Svaki je imao svoju priču, svoju verziju bračnog pakla iz kojeg je tražio izlaz:
Prvi, čovjek srednjih godina, sa zgužvanom košuljom i podočnjacima, vikao je preko glava drugih: “Zove mene jaran jutros u šest, kaže šta ima ovdje. Ja sjeo u Golfa, poteg’o iz Zenice, 130 kilometara prevalio, samo da ovo riješim! Žena mi je postala gora od budilnika, ne da mi spavati ni danju ni noću!”
Drugi, mlađi, ali već vidno iscrpljen, nadovezuje se, brišući znoj sa čela: “Moj brate, da ti znaš kakve sam ja muke im’o dok sam se izvuk’o iz kuće da dođem ovamo! Rekao sam joj da idem po cigare, a ona mi je dala spisak za cijelu prodavnicu! Jedva sam pobjegao!”
Treći, sijedi gospodin sa kravatom, maše rukama, gotovo u suzama: “Ja ostavio i pos’o i šefa i sve, reko’ ovo je preče od života! Ako ne smirim moju, neće biti ni posla ni života! Jučer mi je bacila daljinski kroz prozor jer sam gledao utakmicu!”
Četvrti, peti… svako svoju muku i priču vergla
Red je postao neka vrsta grupne terapije, gdje su muškarci, po prvi put, otvoreno dijelili svoje bračne jade, nalazeći utjehu u zajedničkoj nevolji. Svi su se nadali da će taj “zapis” biti ključ za njihovu sreću.Međutim, usred te gužve, stajao je jedan čovjek. Nije se gurao, nije pričao, ali je bio sav unervozio. Znojio se, cupkao,kao da treba na wc. Svako malo pokušavao da se progura naprijed, al’ jok – raja je napravila živi zid, ne dajući mu ni milimetra. Njegovo lice bilo je crveno od muke, a pogled mu je lutao, tražeći izlaz iz ove apsurdne situacije.
Gleda ga jedan do njega, vidi da je čovjek na rubu živaca, pa mu veli, pokušavajući ga smiriti: “Šta si se bolan toliko usplahirio? Polako, opusti se, doći ćeš i ti na red za zapis, ima za sve. Nije valjda da ti je toliko hitno?”
A ovaj se okrenu, sav crven u licu, sa pogledom punim očaja i bijesa, pa procijedi kroz zube, jedva zadržavajući suze:
“Ma kakav ba zapis, ja živim u ovoj kući! Ne znam koji mi je hajvan zakačio onu tablu na kapiju i pobjeg’o, a ovi me sad ne daju ni u rođenu avliju uć’!!”
I tako, dok su se muškarci i dalje gurali u redu, sanjajući o miru u kući, pravi vlasnik kuće ostao je zarobljen ispred vlastite kapije, žrtva nečije šale koja je prerasla u mahalsku legendu. A natpis? On je ostao tamo, kao podsjetnik na dan kada je cijela mahala, i šire, povjerovala u čudotvorni “zapis za smirivanje žene”.
5 lipnja, 2026
Od domaćice do princeze
Nekad davno, živjeli su Jasko i Elma. Svaki dan Jasko dođe s posla, baci se na trosjed k’o vreća krompira, upali tablet i ode u svoj svijet. YouTube, TikTok, kladionica – standardno. A Elma? Elma ti trči k’o na traci: kuhinja-špajz-mašina-sudoper, i sve vrijeme zvoca: “Ti nikad ništa! Plata nam ispari do desetog! Hoš’l bar smeće iznijet jednom u životu?!”
Jaski to na jedno uho uđe, na drugo izađe. U sebi konta: “Bože dragi, šta bi od one cure što je nekad nosila štikle i imala volje za život? Sad samo šerpe i prigovori.”
Jedno veče, nakon što je Elma opet zagrmila da iznese ono smeće, Jasko se odvuk’o do kontejnera. Stoji on tako pod uličnom lampom, gleda u nebo i jada se: “Bože, je l’ ovo kazna? Hoću li ja cijeli život provesti s ovom namrgođenom, umornom ženom? Je l’ ovo vrhunac?”

Kad odjednom, glas u glavi – smiren, ali autoritativan, k’o hodža na džumi:
“Jasko, sine, mogu ti pomoć. Al’ da ti sad preko noći uvalim princezu u kuću, cijela mahala bi pričala. ‘Vidi Jaske, promijenio ženu, otkud mu pare?’ Polako ćemo. Ja ću u Elmu lagano ubacivati duh princeze. I izgled, i ponašanje, i duša – sve će se mijenjat. Al’ ima caka. Ako hoćeš da ti princeza ostane u kući, i ti ćeš morat prestat bit tele. Moraš bit vrijedan nje.”
“Ma radim šta god treba!” šapnu Jasko. “Samo reci kad počinje?”
“Već je počelo,” reče glas. “Svaki dan će bit’ mrvicu drugačija.”
Vrnu se Jasko u kuću, sjede na trosjed, al’ ne može onaj TikTok gledat. Samo baca pogled prema kuhinji. Ustane, nasloni se na štok i gleda je. Elma okrenuta leđima, riba one šerpe od graha.
Osjeti ona pogled, okrenu se. Oči im se sretoše. Jasko konta: “Ista mi je, majke mi.”
Al’ Elma, zbunjena što je ovaj gleda k’o telac u šarena vrata, onako nesvjesno popravi pramen kose. Malo pocrveni. “Što blejiš u mene tako?”
Jasko se spetlj’o, pa provali prvo što mu pade na pamet: “Ma… treba l’ ti pomoć oko suđa?”
“Suđa?” zabezeknu se ona, briše ruke. “Pa završila sam.”
“Auuu, već se mijenja,” pomisli Jasko. “Evo već sija.” Uze krpu i krenu glumit da suši čaše.
Sutradan, Jasko leti s posla kući. Uzbuđen k’o dijete pred Bajram. “Šta ako je danas još bolja? Ne mogu ja ovakav ofucan pred princezu.” Stane u cvjećaru, uzme buket ljiljana – njenih omiljenih, za svaki slučaj.
Otvaraju se vrata, Jasko se ukočio. Elma u haljini koju nije obukla od svadbe amidžića. Kosa sređena, stavila one minđuše što joj je kupio za godišnjicu. On joj tutnu cvijeće, ost’o bez teksta. Elmi oči zasjale k’o semafor.
Uđe u kuću – druga dimenzija. Sto postavljen, izvučen servis “za goste”, flaša vina otvorena, miriše teletina ispod sača. Sjedoše, a Elma skoči: “Jao, zamalo zaboravi! Snimila sam ti utakmicu Velež-Željo, a kupila sam i ulaznice.”
“Ma pusti utakmicu,” reče Jasko iskreno. “Na vijestima svaki dan isto: poskupilo, kriza, političari se svađaju. Daj da pričamo. Šta ti se radi za vikend?”
Ona se zateče: “A šta ti hoćeš?”
“Ma kontam da odemo u ono novo kino u gradu. Ja ću karte. A možda da prošetamo čaršijom prije? Da ti kupimo novu haljinu. Zaslužila si… nešto spektakularno.”
Skoro da reče “nešto dostojno princeze”. Gleda je i konta da već sjedi s jednom. Lice joj sija, oči žive, smiješak topao, a opet misteriozan, k’o u glumica iz turskih serija.
“Bože, pa ona je nestvarna,” misli Jasko. “Al’ ako ovako nastavi, mogu li ja ovo pratit? Moram ja ovo ozvaničit. Dok je još tu sa mnom, da širimo porodicu.”
“Jasko, šta si se zamislio? Uozbiljio si se k’o pred popis stanovništva,” upita Elma tiho.
Srce mu lupa k’o ludo. Pitat princezu za dijete? Nije to bilo u ugovoru s Bogom! Al’ pruži ruku preko stola. “Ne znam kako da ti kažem… al’ ja bih s tobom porodicu, Elma. Hoću da imamo lijep život zajedno.”
Elma obiđe sto, suze joj krenuše od sreće. Zagrli ga onako da je osjetio da je doš’o kući.
“Auuu, kakva je to noć bila. I kakav je to život bio,” konta Jasko godinama kasnije. Smije se dok kleči da zakopča jaknu drugom unuku pred šetnju u parku. “Živjet s princezom ti je, jarane, najbolja stvar na svijetu.”
Pouka za raju:
Ne postaje žena princeza jer joj ti kupiš krunu. Postane kad ti siđeš s trosjeda i opereš one dvije čaše. Pa ti vidi.
5 lipnja, 2026
Bosansko Kolo i Armani Cipele
U srcu Kalesije, tamo gdje se život mjeri koracima do posla, dužinom reda u pekari i mirisom svježe pečenog bureka, živio je Suljo.
Suljo je bio veseljak, čovjek koji je znao zapjevati i kad nema muzike, nasmijati se i kad nema posebnog razloga, ali i čovjek koji je imao jednu veliku slabost – volio je da izgleda gospodski.
Ne baš svaki dan, naravno. Za svaki dan bile su dobre patike, cipele iz prošle godine i one papuče koje se ne bacaju dok se đon potpuno ne odlijepi. Ali kada dođe petak, Dom kulture i kolo, Suljo je želio da zablista.
Njegova svakodnevna ruta bila je jednostavna: dva kilometra pješke do posla i dva kilometra nazad. Svaki dan, bez izuzetka. A na toj ruti nalazila se prodavnica obuće pod imenom „Obuća Mujo i sinovi“.
Ispred njenog izloga Suljo bi svaki put usporio korak.
Cipele koje su mu promijenile život
U izlogu su stajale one.
Armani kožne cipele.
Nisu to bile obične cipele. Barem ne u Suljinim očima. Bile su crne, sjajne i toliko uglačane da se u njima, kako je Suljo tvrdio, čovjek mogao obrijati bez ogledala.
Sjajile su se kao pozlaćena tepsija na suncu. Odražavale su ulicu, izlog, prolaznike i Suljine snove o elegantnom životu.
Cijena: šest stotina konvertibilnih maraka.
Za nekoga možda samo obuća. Za Sulju – investicija, statusni simbol i životni cilj u jednom.
Svaki put bi zastao ispred izloga, duboko uzdahnuo i obrisao usnu, jer bi mu od silne želje gotovo pošla voda na usta.
„Suljo, hajde, zakasnit ćeš na posao“, dobacivali bi mu prolaznici.
„Ne kasnim ja“, odgovarao bi. „Ja samo razgledam budućnost.“
Dva mjeseca, šezdeset dana i šezdeset noći sanjao je te cipele. Čak ni jutarnji burek, nekadašnji eliksir života, više nije imao isti ukus. Uzeo bi prvi zalogaj, pogledao prema izlogu i tiho rekao:
„Sve je ovo dobro, ali da je u onim cipelama… e, to bi bio pravi merak.“
Od malina do modne ikone
Ali Suljo nije bio čovjek koji lako odustaje. Ako je nešto naumio, to se moralo ostvariti – makar zbog toga cijelo ljeto brao maline, popravljao ogradu komšiji i radio sve poslove koje drugi nisu htjeli.
Kada bi ga pitali odakle mu novac, samo bi se zagonetno nasmiješio:
„Halal zarada od malina.“
Na kraju je, marku po marku, skupio svih šest stotina.
Jednog sunčanog dana ušao je u prodavnicu kao čovjek koji ne dolazi da gleda, nego da kupi. Mujo ga je odmah prepoznao.
„Suljo, opet ti oko onih cipela?“
„Nisu više one cipele“, odgovorio je Suljo ponosno. „Od danas su moje cipele.“
Prodavač mu ih je donio iz kutije. Suljo ih je prvo pomirisao, zatim pažljivo pregledao đon, pa se nagnuo da vidi vlastiti odraz u njima.
„Čovječe“, rekao je, „u ovome se ne hoda. U ovome se ide kroz život.“
Obuo ih je i napravio nekoliko koraka po prodavnici. Hodao je uspravno, malo sporije nego inače, s grudima izbačenim naprijed. Kada je izašao na ulicu, činilo mu se da ga svi gledaju.
Istina je bila da ga je gledao samo jedan dječak koji je čekao majku ispred pekare, ali Suljo je to shvatio kao potvrdu da je postao stilska ikona.
Velika premijera u Domu kulture
Došao je i petak.
U Kalesiji petak nije običan dan. To je dan za Dom kulture, muziku, pjesmu, kolo i svečano oblačenje. Neko obuče novu košulju, neko stavi najbolji parfem, a Suljo je imao nešto mnogo važnije – svoje Armani cipele.
Dotjerao se kao da ide na prijem kod predsjednika. Namazao je brkove da se sjaje skoro kao cipele, obukao košulju koju je čuvao za posebne prilike i nekoliko puta provjerio da li se obuća dovoljno blista.
Prije nego što je krenuo, stao je pred ogledalo i upitao ženu:
„Kako izgledam?“
„Kao čovjek koji je kupio cipele“, odgovorila je.
„Ne pitam šta sam kupio. Pitam kakav utisak ostavljam.“
„Ostavljaš utisak da ćeš se vratiti kući bez cipela ako ih neko slučajno pogleda malo duže.“
Suljo se pravio da nije čuo.
U Dom kulture ušao je polako i dostojanstveno, pazeći da mu se ni kap prašine ne približi obući. Prvih nekoliko minuta nije gledao ni muziku ni ljude. Samo je provjeravao da li se cipele još sjaje.
A onda je počelo kolo.
Cipele kao ogledalo
Prva na redu bila je Fata.
Suljo ju je uhvatio za ruku i poveo uz taktove pjesme „Šta će mi auto, avion, kamion“. Igrao je oprezno, više pazeći na cipele nego na korake, ali je bio uvjeren da izgleda kao profesionalni igrač.
U jednom trenutku nagnuo se prema Fati i šapnuo:
„Faato, bona, jel’ de ti to crvene gaće večeras nosiš?“
Fata se zacrvenjela kao paprika.
„Jeste, Suljo… al’ otkud ti znaš, života ti?“
Suljo se ponosno spustio pogledom prema svojim cipelama.
„Vidi se, bona. Refleksija u novim Armani cipelama.“
Fata je prvo pogledala njega, pa cipele, pa ponovo njega.
„Šest stotina maraka“, dodao je Suljo, kao da je to najvažniji dio objašnjenja.
Fata se samo sklonila iz kola i otišla do svojih prijateljica. Ubrzo je u kolo ušla Zilha.
Suljo nije gubio vrijeme.
„Zilha, matere ti, jel’ bijele gaće nosiš večeras?“
Zilha je zinula.
„Bijele, Suljo, ali kako bolan znaš?“
„Sve se vidi u mojim Armanijima. Šest stotina maraka, bona. To ti je tehnologija.“
Zilha je pogledala prema njegovim cipelama i odmah odmahnula glavom.
„Nije to tehnologija, Suljo. To je tvoja mašta.“
„Mašta koja košta šest stotina maraka“, odgovorio je i nastavio igrati.
Do kraja večeri Suljo je uspio šapnuti isto pitanje gotovo svakoj djevojci u kolu. Neke su se smijale, neke su ga tjerale od sebe, a neke su mu govorile da prestane gledati u cipele i počne gledati kuda ide.
Ali Suljo je bio uvjeren da je otkrio novu vrstu modne umjetnosti.
Trenutak istine
Veče se polako primicalo kraju. Ostala je još samo posljednja pjesma – „Ne klepeći nanulama“.
Suljo je odlučio da za kraj odigra s Mejrom. Uhvatili su se za ruke i krenuli u lagane korake.
Mejra je bila mirnija od Fate i Zilhe. Nije se puno smijala, samo je zagonetno gledala Sulju, kao da nešto zna.
Usred pjesme, Suljino lice odjednom je problijedjelo. Zatim je pocrvenjelo. Onda je ponovo poblijedjelo.
Pogledao je prema svojim cipelama.
Na jednoj se pojavila mala, gotovo nevidljiva crta.
Suljo se uhvatio za srce.
„Mejraa“, prošaptao je, „sestro slatka, Boga ti, reci da ne nosiš gaće večeras!“
Mejra ga je pogledala s posebnim sjajem u očima.
„Ne nosim, Suljo.“
Suljo je odahnuo kao da mu je neko upravo isplatio kuću, vratio dugove i objavio da je dobio na lotu.
„Uh, zamalo me srce ne strefi!“ rekao je i čvrsto pritisnuo cipelu uz pod.
Mejra se nasmijala.
„Šta ti bi?“
Suljo je čučnuo, pažljivo pregledao prednji dio cipele i tiho rekao:
„Već sam mislio da mi je pukla cipela od šest stotina maraka!“
Mejra ga je pogledala, pa prasnula u smijeh. Za njom su se počeli smijati i ostali u sali. Neko je dobacio:
„Suljo, nije pukla cipela. Samo si ugazio na šljunak!“
„Šljunak od šest stotina maraka!“ branio se Suljo.
Pouka o luksuzu i refleksiji
I tako se završila velika saga o Sulji i njegovim Armani cipelama.
Cipele su preživjele kolo, šapat, tri pogrešne optužbe, jedan šljunak i nekoliko pogleda koji su bili opasniji od kiše.
Suljo je još dugo pričao da su ga te večeri svi gledali. Fata je tvrdila da su svi gledali u pod da ne bi slučajno zapeli za njega. Zilha je govorila da je čovjeku bolje kupiti dobre cipele nego davati toliku pažnju tuđem vešu, a Mejra je samo šutjela i smijala se.
Pouka priče?
Ponekad ono što mislimo da je odraz luksuza zapravo je samo odraz naših strahova. U Suljinom slučaju, bio je to strah da će neko oštetiti skupocjenu obuću – ili da će cijela Kalesija shvatiti kako njegove cipele nisu baš toliko posebne koliko je on mislio.
Nije problem imati skupe cipele.
Problem je kada zbog njih zaboraviš gledati kuda hodaš.
A još je veći problem kada u svakoj refleksiji vidiš ono čega se najviše bojiš.
Živio Suljo, živjele Armani cipele i živio bosanski humor – onaj koji i od običnog kola, jedne ogrebane cipele i malo previše samopouzdanja napravi priču za cijelo selo.
Nije važno koliko cipele koštaju. Važno je da znaš u kom smjeru hodaš – i da ne padneš zbog vlastitog odraza.
4 lipnja, 2026