Priče iz Bosne

Category: Humor

Komšija u šezdesetim se zaljubio: Umjesto ograde napravio joj ljuljašku za kraljicu
Znate ono kad mislite da ste sve vidjeli? E pa, ja sam se prevario!
Moj komšija, čovjek u ozbiljnim šezdesetim, cijeli život sam. Žena mu preminula davno, pa je tugu zalijevao rakijom. Onako, da ne smeta nikome, samo da dušu smiri…
I odjednom, BUM! Čovjek se preporodio!
Oči mu sjaje k’o farovi na Golfu dvojci
Trijezan k’o sudija, trči po trgovini s alatom kao da je na maratonu!
Sretnem ga ja, zbunjen k’o tele u novoj štali, pitam šta je bilo, je li ga kakva muka spopala.
A on će ti meni, sav važan: “Ma, otišao sam na selo da popravim ogradu jednoj ženi. Zvala me da joj pomognem.”
“Jarane, kakva je to žena!”
I onda krene priča, k’o da djed unucima bajke priča:
“Jarane, kakva je to žena! Vrijedna k’o mrav, a smijeh joj zarazan! Ima kokoši, bašta ograđena pic-mic, donese ti ledeni domaći sok od drenjaka, a navečer iznese i vino. Radi k’o crnac, a onda ti još donese toplu pitu. Ma milina jedna…”
“Šta su ti ovi drveni stupovi?”
Sjedimo mi tako, smrklo se, popili koju. Ja njoj kažem: “Šta su ti ovi drveni stupovi kod ulaza? Ništa ne valjaju, samo ruže, treba to srušiti.”
A ona će ti meni: “To su ostaci stare ljuljaške . Kad sam bila mala, tu sam se ljuljala. Baš sam to voljela.”
“E pa, ako si voljela, onda ćemo ljuljašku vratiti!”, kažem ja njoj.
A ona meni da sam lud, šta će joj sad ljuljaška, stara je za to.
“Napravit ću ti ljuljašku za kraljicu!”
Sutradan ti moj komšija, k’o da mu je dvadeset godina, ode u šumu, nađe jake balvane, vuče ih k’o da su od papira.
“Napravit ću ti ljuljašku za kraljicu!”, kažem ja njoj. “Sa rezbarijama i svim fensi ukrasima!”
A ona i dalje: nema potrebe, šta će mi to.
“Ma kakva potreba! Ako žena ima zlatno srce, zaslužuje ljuljašku!”, kažem ja njoj. “Jer prije nego što se snađeš, sve što dotakne samo zablista. Nije ona stara, ona je čudo neviđeno!”
“A šta bi s ogradom?”
I tako ti on odmah na posao, obriše prašinu sa starih stolarskih alata, i sve to ručno izrezbari.
A ona mu samo, kroz smijeh, prigovara: “A šta bi s ogradom?”
“Ženo, ozbiljno?! Obećao sam ti ogradu do maja – dobit ćeš je. Ali reci mi, zar ljuljaška nije malo važnija? Svaka dobra žena zaslužuje svoju ljuljašku. Pogotovo ona koja je pravo blago!”
I za kraj: I bi ljuljaška. I bi ograda. I bi ljubav u šezdesetim. Jer godine su samo broj, a srce ne stari.
June 16, 2026
Doktor, frižider i tri belaja: Kako su leđa, auto i ljubav stradali istog dana
Doktoru su istog dana došla tri pacijenta. Jednom stradala leđa, drugom auto, treći prebljedio od straha.
Svu trojicu povezuje jedno: frižider s trećeg sprata. Kad čujete kako — pašćete sa stolice od smijeha.

Eh, moj narode, znaš li onu staru: “Što ti je život, nikad ne znaš šta te čeka iza ćoška”? E pa, ova priča je dokaz da nikad ne znaš ni šta te čeka s trećeg sprata!
Sjedim ja neki dan, pijem kahvu, kad mi jaran, doktor po struci, poče pričati o svojim pacijentima. Kaže, dođu mu svakakvi, ali ova trojica su mu dan obilježila. I to kako!
Prvi belaj: Leđa stradala zbog pravde i frižidera
Dođe ti prvi pacijent, jedva hoda, drži se za leđa k’o da je sto godina oro. Doktor ga pita:
“Čovječe, šta bi? Šta te snađe?”
Pacijent, sav zajapuren, poče priču:
“Ma, doktore, živim ja na trećem spratu. Dođem s posla, umoran k’o pas, kad vidim – neko mi je provalio u stan! Odmah uletim unutra, nigdje nikoga. Istrčim na balkon, kad vidim kako bježi dole niz ulicu. E, tu mi pao mrak na oči! U momentu, ne znam ni ja kako, uhvatim frižider i bacim ga za njim! Eto, otad me leđa ubiše!”

Doktor ga gleda, ne vjeruje šta čuje. Frižider? S trećeg sprata? Ma hajde.
Drugi belaj: Auto i iznenadni susret s bijelom tehnikom
Ne prođe dugo, eto ti drugog pacijenta. Ovaj još gori! Sav u zavojima, k’o mumija. Doktor ga, naravno, pita:

“Pa dobro, čovječe, šta je tebe snašlo? Izgledaš k’o da te voz pregazio!”

Ovaj jadan, jedva progovara:

“Ma, doktore, kasnio sam na posao. Žurim, oblačim se u autu, palim ga… Kad odjednom, niotkud, frižider mi pade na auto! Direktno na haubu! Eto, to mi se dogodilo!”

Doktoru već ništa nije jasno. Frižideri padaju s neba? Šta se ovo događa u gradu?
Treći belaj: Ljubav, strah i frižider kao skrovište
I taman kad je doktor pomislio da je sve vidio i čuo, eto ti trećeg pacijenta. Ovaj je bio najgori od svih! Prebljedio, drhti k’o prut, k’o da je duha vidio. Doktor ga, već pomalo zbunjen, pita:

“A tebe, Boga ti, šta je spopalo? Šta ti se dogodilo?”

Pacijent, sav u strahu, poče da muca:

“Doktore… bio sam kod djevojke… znate već… i odjednom, eto ti njenog muža! Panika! Sakrijem se ja u frižider… I sad, ne znam koji me to krvolok uzeo i bacio s trećeg sprata!”

Eto, moj narode, tako to biva kad se spoje provala, žurba i tajne ljubavi, a sve začinjeno jednim frižiderom. Pazite se na frižider, nikad ne znate kad će vam život okrenuti naglavačke! Ili vas, ne daj Bože, baciti s trećeg sprata!
June 14, 2026
Sedmi dućan
Kružile su razne priče i glasine kako je nastala popularna sevdalinka koju je opjevao Himzo Polovina. Neki kažu da je Suljagina Fata stvarno postojala i da je umrla od stida. Drugi se kunu da je Mujo bio najveći prevarant i i da je završio sam, bez igdje ikoga.
A čaršija je, kao i uvijek, dodavala po zrno soli u svako prepričavanje.
Ali postoji i ova verzija. Nju je meni ispričao stari sahadžija Ibro, dok smo popravljali sat na zidu koji već 20 godina kasni tačno 7 minuta. Kaže: „Nije sve u pjesmi, sinko. Nešto je ostalo iza zamandaljenih vrata. A nešto je bilo skroz drugačije.“
Ovo je jedna od njih:

Terezija se stvarno kvarila

Suljagina Fata nije bila naivna. Bila je najpametnija cura u gradu, samo što je to vješto krila .
Sišla je u Mostar jer joj je nena rekla: „Ako hoćeš muža, nađi onog što koji je mudar . S njim ćeš najbolje živjeti.“
Prošla je šest dućana. Svi bazerdžani isti: „Lijepa si, Fato, hoćeš đerdan?“ Ona bi samo odmahnula. Tražila je onog što ne nudi odmah.
U sedmom dućanu bio je Mujo. I stvarno mu se terezija kvarila. Tri dana je pokušavao da izmjeri vreću brašna , a vaga stalno pokazivala 25 kila. Jarani su mu odnijeli tereziju na popravku, ali su zaboravili da vrate.
Kad je Fata ušla i rekla „Bolan, Mujo, daj mi oku zlata“, on se toliko zbunio da je srušio tefter s računima.
„Nemam, Fato. Majke mi. Ne mjerim danas. Sve se pokvarilo otkako si ti prošla sokakom jutros.“
Fata se nasmijala. Prvi bazerdžan koji krivi nju za pokvarenu vagu. To je već nešto.
„Nego uđi ovamo, u magazu,“ promrmljao je, crven u licu. „Imam tamo… imam suhu smokvu. I oraha. I… i možda nađemo nešto zlata. Ako ga miševi nisu pojeli.“
Magaza je mirisala na dunje. Fata je ušla prva, namjerno. Da vidi hoće li on.
Ušao je. I zamandalio vrata. Jer je propuh. I jer mu je jaran uvijek govorio: „Kad ti uđe cura u magazu, mandalaj. Da ne ispadne da si smoto i da si je pustio da pobjegne.“
Nastala je tišina. Duga. Samo se čulo kako negdje kaplje voda.

„Pa?“ reče Fata. „Gdje je to zlato?“
Mujo je gledao u pod. „Lagao sam. Nema zlata. Ja sam najgori bazerdžan u Mostaru. Čak ni tereziju ne znam popravit. Samo znam… samo znam da si ti jedina što je tražila zlato, a nisi tražila od mene da se pravim važan.“
Fata mu priđe. Uze jednu suhu smokvu sa sanduka. „Glup si, Mujo. Ja nisam došla po zlato. Babo mi je zdrav. Samo mi je nena rekla da nađem muža što je mudar i zna slagat.“
„I?“
„I ti lažeš najgore. Odmah se odaš. To znači da si pošten.“

Vani je čaršija brujala. Svi su čekali da čuju vrisak, plač, sramotu. Umjesto toga, čuli su smijeh. Dva glasa.
Kad su izašli sat kasnije, Fata je imala smokvu u ruci. Mujo je otmandalio vrata i rekao: „Terezija i dalje ne radi. Al’ izgleda da meni proradilo nešto drugo.“
Vjenčali su se na jesen. Na svadbi se pjevalo: „Lijepi li su mostarski dućani“. Stari bazerdžani su gunđali: „Pokvario je zanat. Zatvara magazu čim mu žena uđe.“

A šta je stvarno bilo onih sat vremena iza zatvorenih vrata?
To ni danas ne zna niko. Mujo kaže da su jeli smokve. Fata kaže da su popravljali tereziju. Unuci kažu da nena uvijek namigne kad prođu pored sedmog dućana.
Neke brave se otključavaju. Ali neke priče je bolje ostaviti zamandaljene. Slađe je kad čaršija ne zna sve.
Ibro je završio sa satom. I dalje kasni 7 minuta. Kaže: „Tako treba. Da nikad ne znaš jesi li zakasnio ili poranio. Ko u sevdahu.“
Kažu da je Himzo ovu pjesmu pjevao drugačije kad je bio sam u sobi. Tiše. Kao da se smije između stihova. Možda je i on čuo ovu verziju.
A možda nije. Čaršija će svakako ispričati svoju.

June 10, 2026
Cirkularna ekonomija na njemačko-balkanski način – Priča o pet katanaca i jednom viška
Cirkularna ekonomija, naš brend
Evropa priča o reciklaži, zelenoj agendi i cirkularnoj ekonomiji. Mi na Balkanu to živimo odavno. Samo što je naša verzija malo… direktnija.

Njemačka ekonomija: proizvedeš biciklo, prodaš ga, kupac ga voza 10 godina, reciklira ga.

Balkanska nadogradnja: proizvedeš biciklo u Njemačkoj, prodaš ga Balkancu, drugi Balkanac ga “reciklira” istu noć, treći ga proda na Piku kao “malo vožen, vozila ga Švabica do posla”, a četvrti ga kupi i opet ode u Njemačku da radi. Krug zatvoren. Nula otpada. Stopostotna iskorištenost. Greta bi bila ponosna.

Opšte je poznata stvar: ako Njemačka ima Mercedes, Balkan ima Mercedes sa skinutom kilometražom i dva seta tablica. Ako Njemačka ima bicikla, Balkan ima crno tržište bicikala gdje se svaki Specialized vrati kući za sedam dana. Ne DHL-om.

E, u toj i takvoj cirkularnoj ekonomiji desila se sljedeća situacija:

Priča o čovjeku koji je otključao sebi biciklo da ga neko drugi ukrade

Kupi naš čovjek biciklo u Njemačkoj. Ma ne biciklo – zvijer. Karbon, disk kočnice, svemirski brod na dva točka. Godinu dana jeo paštetu iz Lidla da ga skupi. Doveze ga kući, mahala se skupila ko na čudo. “Uuu brate, đe si ovo mazn… ovaj, kupio?”

Al’ naš čovjek nije siso veslo. Zna on kako funkcioniše balkanski supply chain. Biciklo kupljeno u Minhenu ujutro, navečer već na oglasu u Zvorniku. I to sa opisom “hitno, gazda ide vani”.

I šta će, ode u OBI i kupi pet katanaca. Pet! Jedan za prednji točak, jedan za zadnji, jedan za ram, jedan za sic, peti za rezervu. “Nek komšija magistrira, al’ ja sam doktorirao”, konta u sebi.

I tako svaki dan. Vezanje ko da čuva nuklearne šifre. Komšiluk ga zeza: “Bolan, čuvaš ga ko da je ćaćino”. A on svoj ti poso, znam ja šta radim.

Dok jedan dan nije kasnio na šihtu. Otključa prvi, drugi, treći, četvrti, peti… kad vidi šestog. Malen, zarđ’o, nije njegov.

Stane, počeša se po glavi: “Ma ovo je sigurno moja žena. Ona je paranoja level 100. Uvijek doda još jedan sloj zaštite.”

Utrči u kuću: “Ženo, daj ključ od onog šestog katanca! Cijenim što paziš, al’ nemoj me handrit, kasnim na pos’o!”

Žena ga pogleda preko fildžana: “Kakav šesti katanac? Nisam ti ja čuvar u muzeju. Meni je i tvoje biciklo preko glave”

Muk.

Izleti on napolje ko da ga neko goni… a bicikla nigdje. Ni bicikla, ni šestog katanca. Ostade samo prašina i tišina.

Školski primjer terenske edukacije

Ispostavi se da je šesti katanac bio od kolege iz branše. Gospodin došao dan ranije, dok je naš čovjek bio na poslu. Lijepo stavio svoj katanac pored onih pet. I samo čekao. Ti dođeš, otključaš svojih pet ko dobar građanin, on naiđe poslije, otključa svoj jedan i kaže “hvala prika”.

Biciklo već sutra na Facebook Marketu: “NOVO!!! Dovezeno iz Njemačke, nije voženo po našim putevima. Cijena nije fiksna,možemo se dogovorit ko ljudi. Može zamjena za skuter.”

Naravoučenije za učesnike u cirkularnoj ekonomiji:

1. Njemačka logika: Pet katanaca = sigurnost.
2. Balkanska logika: Pet katanaca = izazov. Šesti katanac = biznis plan.
3. Lanac snabdijevanja:Njemačka → tvoja avlija → OLX → komšijin mali → opet Njemačka. Sve bez PDV-a.

Zato sljedeći put kad vidiš “povoljno, iz Njemačke, hitna prodaja”, znaj da negdje jedan čovjek još uvijek traži ključ od šestog katanca.

A žena? Žena mu je kupila trotinjet. Kaže: “Ovaj bar možeš unijeti u spavaću. Nek lopov prvo mene prođe.”

Imaš li ti iskustva sa “šestim katancem? Piši u komentare. Da napravimo registar cirkularne ekonomije.
June 7, 2026
Zapis za smirivanje žene: Mahalska legenda koja je zaludjela Balkan!
Jutro je svanulo kao i svako drugo u našoj mahali, obasjano prvim zracima sunca koji su se probijali kroz krošnje drveća i budili uspavane ulice. Miris svježe skuhane kahve širio se zrakom, a dječiji smijeh već je odzvanjao iz obližnjeg parka. Idila, reklo bi se. Ali, tog jutra, nešto je bilo drugačije. Nešto što će zauvijek ostati upisano u anale mahalskih priča, prepričavano uz kafu i smijeh, od uha do uha, od Sarajeva do Zenice, pa i šire.
Na kapiji jedne, do tada, sasvim obične kuće, osvanuo je natpis. Neobičan, intrigantan, gotovo mističan. Velikim, jasno ispisanim slovima stajalo je:
Ovdje se pravi zapis za smirivanje žene…
I to je bilo sve. Bez dodatnih objašnjenja, bez uputa, bez cijene. Samo ta jedna, rečenica, obećanje mira i spokoja u bračnom životu, koje je odjeknulo jače od bilo koje reklame. Kao da je nevidljivi megafon razglasio vijest po cijelom komšiluku, a onda i mnogo dalje. Jer, istina je, mnogi muškarci, potajno ili javno, traže taj sveti gral – formulu za smirenu ženu. I tog jutra, činilo se da je pronađena, i to u našoj mahali!
Nije prošlo ni pola sata od kada je natpis ugledao svjetlo dana, a prizor koji se odvijao pred kućom bio je nevjerovatan. Red muškaraca, dugačak kao kolona za hljeb u ratnim vremenima, počeo se formirati. Od kapije te kuće, pa sve do čaršije, brat bratu, protezao se na dobra četiri kilometra! Tolika se gužva stvorila da ni igla nije mogla pasti na zemlju, a kamoli da se neko probije kroz taj živi zid nade i očaja. Muškarci svih dobi, zanimanja i karaktera, stajali su rame uz rame, ujedinjeni u jednoj misli: dočepati se tog zapisa.
Raja se počela gurat’, laktat’, psovat’ u sebi i naglas.
Nervoza je rasla sa svakom minutom, jer svi su htjeli biti prvi. Svi su željeli to “čudotvorno” rješenje koje će im donijeti mir u kuću. Priče su počele kružiti, a nestrpljenje je bilo opipljivo.
Ubrzo, ovi mučenici u redu počeše muhabetit’ među sobom, dijeleći svoje muke i nade. Svaki je imao svoju priču, svoju verziju bračnog pakla iz kojeg je tražio izlaz:
Prvi, čovjek srednjih godina, sa zgužvanom košuljom i podočnjacima, vikao je preko glava drugih: “Zove mene jaran jutros u šest, kaže šta ima ovdje. Ja sjeo u Golfa, poteg’o iz Zenice, 130 kilometara prevalio, samo da ovo riješim! Žena mi je postala gora od budilnika, ne da mi spavati ni danju ni noću!”
Drugi, mlađi, ali već vidno iscrpljen, nadovezuje se, brišući znoj sa čela: “Moj brate, da ti znaš kakve sam ja muke im’o dok sam se izvuk’o iz kuće da dođem ovamo! Rekao sam joj da idem po cigare, a ona mi je dala spisak za cijelu prodavnicu! Jedva sam pobjegao!”
Treći, sijedi gospodin sa kravatom, maše rukama, gotovo u suzama: “Ja ostavio i pos’o i šefa i sve, reko’ ovo je preče od života! Ako ne smirim moju, neće biti ni posla ni života! Jučer mi je bacila daljinski kroz prozor jer sam gledao utakmicu!”
Četvrti, peti… svako svoju muku i priču vergla
Red je postao neka vrsta grupne terapije, gdje su muškarci, po prvi put, otvoreno dijelili svoje bračne jade, nalazeći utjehu u zajedničkoj nevolji. Svi su se nadali da će taj “zapis” biti ključ za njihovu sreću.Međutim, usred te gužve, stajao je jedan čovjek. Nije se gurao, nije pričao, ali je bio sav unervozio. Znojio se, cupkao,kao da treba na wc. Svako malo pokušavao da se progura naprijed, al’ jok – raja je napravila živi zid, ne dajući mu ni milimetra. Njegovo lice bilo je crveno od muke, a pogled mu je lutao, tražeći izlaz iz ove apsurdne situacije.
Gleda ga jedan do njega, vidi da je čovjek na rubu živaca, pa mu veli, pokušavajući ga smiriti: “Šta si se bolan toliko usplahirio? Polako, opusti se, doći ćeš i ti na red za zapis, ima za sve. Nije valjda da ti je toliko hitno?”
A ovaj se okrenu, sav crven u licu, sa pogledom punim očaja i bijesa, pa procijedi kroz zube, jedva zadržavajući suze:
“Ma kakav ba zapis, ja živim u ovoj kući! Ne znam koji mi je hajvan zakačio onu tablu na kapiju i pobjeg’o, a ovi me sad ne daju ni u rođenu avliju uć’!!”
I tako, dok su se muškarci i dalje gurali u redu, sanjajući o miru u kući, pravi vlasnik kuće ostao je zarobljen ispred vlastite kapije, žrtva nečije šale koja je prerasla u mahalsku legendu. A natpis? On je ostao tamo, kao podsjetnik na dan kada je cijela mahala, i šire, povjerovala u čudotvorni “zapis za smirivanje žene”.
June 5, 2026
Od domaćice do princeze
Nekad davno, živjeli su Jasko i Elma. Svaki dan Jasko dođe s posla, baci se na trosjed k’o vreća krompira, upali tablet i ode u svoj svijet. YouTube, TikTok, kladionica – standardno. A Elma? Elma ti trči k’o na traci: kuhinja-špajz-mašina-sudoper, i sve vrijeme zvoca: “Ti nikad ništa! Plata nam ispari do desetog! Hoš’l bar smeće iznijet jednom u životu?!”
Jaski to na jedno uho uđe, na drugo izađe. U sebi konta: “Bože dragi, šta bi od one cure što je nekad nosila štikle i imala volje za život? Sad samo šerpe i prigovori.”
Jedno veče, nakon što je Elma opet zagrmila da iznese ono smeće, Jasko se odvuk’o do kontejnera. Stoji on tako pod uličnom lampom, gleda u nebo i jada se: “Bože, je l’ ovo kazna? Hoću li ja cijeli život provesti s ovom namrgođenom, umornom ženom? Je l’ ovo vrhunac?”

Kad odjednom, glas u glavi – smiren, ali autoritativan, k’o hodža na džumi:
“Jasko, sine, mogu ti pomoć. Al’ da ti sad preko noći uvalim princezu u kuću, cijela mahala bi pričala. ‘Vidi Jaske, promijenio ženu, otkud mu pare?’ Polako ćemo. Ja ću u Elmu lagano ubacivati duh princeze. I izgled, i ponašanje, i duša – sve će se mijenjat. Al’ ima caka. Ako hoćeš da ti princeza ostane u kući, i ti ćeš morat prestat bit tele. Moraš bit vrijedan nje.”
“Ma radim šta god treba!” šapnu Jasko. “Samo reci kad počinje?”
“Već je počelo,” reče glas. “Svaki dan će bit’ mrvicu drugačija.”
Vrnu se Jasko u kuću, sjede na trosjed, al’ ne može onaj TikTok gledat. Samo baca pogled prema kuhinji. Ustane, nasloni se na štok i gleda je. Elma okrenuta leđima, riba one šerpe od graha.
Osjeti ona pogled, okrenu se. Oči im se sretoše. Jasko konta: “Ista mi je, majke mi.”
Al’ Elma, zbunjena što je ovaj gleda k’o telac u šarena vrata, onako nesvjesno popravi pramen kose. Malo pocrveni. “Što blejiš u mene tako?”
Jasko se spetlj’o, pa provali prvo što mu pade na pamet: “Ma… treba l’ ti pomoć oko suđa?”
“Suđa?” zabezeknu se ona, briše ruke. “Pa završila sam.”
“Auuu, već se mijenja,” pomisli Jasko. “Evo već sija.” Uze krpu i krenu glumit da suši čaše.
Sutradan, Jasko leti s posla kući. Uzbuđen k’o dijete pred Bajram. “Šta ako je danas još bolja? Ne mogu ja ovakav ofucan pred princezu.” Stane u cvjećaru, uzme buket ljiljana – njenih omiljenih, za svaki slučaj.
Otvaraju se vrata, Jasko se ukočio. Elma u haljini koju nije obukla od svadbe amidžića. Kosa sređena, stavila one minđuše što joj je kupio za godišnjicu. On joj tutnu cvijeće, ost’o bez teksta. Elmi oči zasjale k’o semafor.
Uđe u kuću – druga dimenzija. Sto postavljen, izvučen servis “za goste”, flaša vina otvorena, miriše teletina ispod sača. Sjedoše, a Elma skoči: “Jao, zamalo zaboravi! Snimila sam ti utakmicu Velež-Željo, a kupila sam i ulaznice.”
“Ma pusti utakmicu,” reče Jasko iskreno. “Na vijestima svaki dan isto: poskupilo, kriza, političari se svađaju. Daj da pričamo. Šta ti se radi za vikend?”
Ona se zateče: “A šta ti hoćeš?”
“Ma kontam da odemo u ono novo kino u gradu. Ja ću karte. A možda da prošetamo čaršijom prije? Da ti kupimo novu haljinu. Zaslužila si… nešto spektakularno.”
Skoro da reče “nešto dostojno princeze”. Gleda je i konta da već sjedi s jednom. Lice joj sija, oči žive, smiješak topao, a opet misteriozan, k’o u glumica iz turskih serija.
“Bože, pa ona je nestvarna,” misli Jasko. “Al’ ako ovako nastavi, mogu li ja ovo pratit? Moram ja ovo ozvaničit. Dok je još tu sa mnom, da širimo porodicu.”
“Jasko, šta si se zamislio? Uozbiljio si se k’o pred popis stanovništva,” upita Elma tiho.
Srce mu lupa k’o ludo. Pitat princezu za dijete? Nije to bilo u ugovoru s Bogom! Al’ pruži ruku preko stola. “Ne znam kako da ti kažem… al’ ja bih s tobom porodicu, Elma. Hoću da imamo lijep život zajedno.”
Elma obiđe sto, suze joj krenuše od sreće. Zagrli ga onako da je osjetio da je doš’o kući.
“Auuu, kakva je to noć bila. I kakav je to život bio,” konta Jasko godinama kasnije. Smije se dok kleči da zakopča jaknu drugom unuku pred šetnju u parku. “Živjet s princezom ti je, jarane, najbolja stvar na svijetu.”
Pouka za raju:
Ne postaje žena princeza jer joj ti kupiš krunu. Postane kad ti siđeš s trosjeda i opereš one dvije čaše. Pa ti vidi.
June 5, 2026
Bosansko Kolo i Armani Cipele: Kako je Suljo postao zvijezda u Kulturno-umjetničkom društvu Kalesija
U srcu Kalesije, gdje se život mjeri koracima do posla i mirisom svježe pečenog bureka, živio je Suljo. Čovjek veseljak, odan svojoj ruti: dva kilometra pješke do posla, dva nazad. Svaki dan, dvaput, njegova staza vodila ga je pored izloga trgovine `Obuća Mujo & Sinovi`. I svaki put, ista scena, isti uzdah, ista čežnja.

U tom izlogu, kao da su obasjane nebeskom svjetlošću, stajale su one: Armani kožne cipele. Sjajile su se, ma šta sjajile – blistale su kao pozlaćene tepsije, odražavajući sunce i Suljine snove. Cijena? Prava sitnica: 600 konvertibilnih maraka. Suljo bi zastao, obrisao balu koja bi mu krenula na usta, i s teškim srcem nastavio dalje. Dva mjeseca, 60 dana i 60 noći, samo o njima je sanjao. Čak ni jutarnji burek, nekadašnji eliksir života, više nije imao onaj stari, čarobni ukus. Sve je bilo nekako… prazno bez tih cipela.

Od malina do Armanija: Put do stilske ikone
Ali Suljo nije bio čovjek koji odustaje. Skupio je on nekako tih 600 maraka. Kako? `Halal zarada od malina`, kako je sam volio reći, uz diskretan mig i osmijeh. I tako, jednog sunčanog dana, ponosno je ušao u `Obuću Mujo & Sinovi` i pazario ih. Nove, mirisne, sjajne da se u njima mogao obrijati bez ogledala. Pravo malo remek-djelo na njegovim nogama.

Premijera u Domu kulture: Kolo kao modna pista

Došao je i taj petak. U Kalesiji, petak nije običan dan. Petak je dan za Dom kulture, za kolo, za pjesmu i veselje. Prilika savršena da se nove Armani cipele prošetaju. Suljo se dotjerao, namazao brkove da se sjaje kao cipele, i pravac na podij. Bio je spreman za svoj veliki debi.

Prva na redu za kolo bila je Fata. Suljo je zavrti uz taktove `Šta će mi auto, avion, kamion`, pa joj se prišapnuo, onako, momački, direktno:

“Faato, bona, jel’ de ti to crvene gaće večeras nosiš?”

Fata se zacrvenjela kao paprika, iznenađena i pomalo postiđena:

“Jaa, Suljo, crvene… al’ otkud ti znaš, života ti?”

Suljo se nasmijao, ponosno pokazujući prema svojim nogama:

“Vidi se, bona, refleksija u novim Armani cipelama od 600 maraka. A? Kakve su?”

Fata je otišla, a na njeno mjesto došla je Zilha. Opet kolo, opet Suljo, opet šapat:

“Zilha, matere ti, jel’ bijele gaće nosiš večeras?”

Zilha je zinula, ne vjerujući svojim ušima:

“Bijele, Suljo, al’ kako bolan znaš?!”

“Sve se vidi u mojim Armani, bona. 600 maraka, Zilha. A? Ko fabrika!”

Trenutak istine i zamalo srčani zastoj

Veče se primicalo kraju, a s njim i zadnja pjesma – `Ne klepeći nanulama`. Suljo je uhvatio Mejru za ruku, spreman za posljednji ples. Međutim, usred pjesme, Sulji je lice prvo poblijedjelo, pa pocrvenjelo, pa opet poblijedjelo. Zgrabio se za srce, kao da ga je pogodila strijela:

“Mejraa, sestro slatka, Boga ti, reci da ne nosiš gaće večeras! Molim te, reci da je istina!”

Mejra se samo zagonetno nasmijala, s onim posebnim sjajem u očima:

“Ne nosim, Suljo…”

Suljo je odahnuo kao da mu je neko kuću isplatio, kao da je dobio na lotu, kao da je spasio svijet:

“Uh, zamalo me srce ne strefi… Već sam mislio da mi PUKLA cipela od 600 maraka!!!”

I tako, drage moj narode, završava se saga o Sulji i njegovim Armani cipelama. Pouka priče? Ponekad, ono što mislimo da je odraz luksuza, zapravo je samo odraz naših strahova… ili, u Suljinom slučaju, straha od oštećenja skupocjene obuće. Živio Suljo, živjele Armani cipele, i živio Bosnianux humor!
June 4, 2026
Kako je Ramiz Zmaj Uveo Robota u Kafanu
Budućnost Stiže u Živinice
Kada je prvi robot barmen stigao u Bosnu, narod je išao kao lud da vidi to čudo. I bi tako. Ramiz Zmaj, legendarni šoumen iz Živinica, čovjek koji je decenijama uveseljavao narod svojim vicevima i harizmom, odlučio je da modernizuje biznis. Njegov čuveni “Restoran Ramiz Zmaj” u Živinicama već je bio institucija – janjci, teletina ispod sača, i atmosfera koju samo on zna napraviti. Ali Zmaju šejtan ne da mira, on uvijek mora biti korak ispred svih.

Fadil: Robot Barmen s Karakterom

Sin mu iz Minhena pošalje poruku: “Babo, šaljem ti robota barmena. To ti je budućnost. Ne krade, ne kasni, ne traži bolovanje.” Ramiz je kontao dva dana. Treći dan zovnu majstore: “Pravi mu šank odvojeno, nek’ stoji tu kao eksponat.” I nazva ga Fadil – “jer isto gleda bez emocije kao inspektor kad dođe.”
Kad se pročulo, nastao je haos. Dolazili su ljudi iz Tuzle, Banovića, Sapne, pa čak i iz Sarajeva, samo da vide čudo u Živinicama. Red ispred restorana bio je kao za vakcine 2021. Suljo je već treći dan snimao za TikTok. Naslov: “Zmaj doveo terminatora u Živinice da toči piće.”

Glavni Akteri Ove Priče:

Ramiz Zmaj: Vlasnik, najpoznatiji šoumen u regionu i glavni tester. IQ nikad nije mjerio – kaže “meni to ne treba, ja ljude čitam po očima, ne po brojevima.”
Fadil: Robot barmen B-47. Hladan kao špricer, precizan kao švicarski sat.
Mujo: Stalna mušterija. Završio srednju mašinsku, ali voli da se pravi pametan. Došao prvi da testira Zmajevu investiciju.

Mujo na Testu Inteligencije

Prvi na red stao je Mujo. Došao u novoj košulji, namirisan, kao da ide na ašikovanje. Prilazi šanku, a Ramiz ga gleda sa strane, ruku prekriženih, smije se brkom, spreman za novi “show”.
Fadil: BEEP Dobar dan. Šta ćemo popiti?
Mujo: Daj ti meni jedan martini, da vidimo je li Zmaj bacio pare ili je stvarno pametan.
Fadil za 8 sekundi smućka martini. Mujo srknu – zanijemi. “Ramizeeee, sunce ti žarko, pa gdje si ovo čudo iskop’o? Ovo bolje nego u onom hotelu u Neumu gdje si me vodio!”
Ramiz se samo nasmija: “Polako Mujo, sad ćeš vidjeti šou.”
Fadil: BEEP Analiza završena. Koliki je vaš IQ?

Mujo se isprsi, popravi kragnu: 160, jarane robotski!
Fadil krene kao navijen: “Onda možemo diskutovati o implikacijama kvantne superpozicije na telekomunikacijski sektor u BiH, te o primjeni AI u ranom otkrivanju endemske flore planine Konjuh.”

Mujo i Fadil: Drugo Poluvrijeme

Muji ispade maslina iz usta. Gleda u Ramiza: “Jesi ti ovo programirao da me zajebava?”
Ramiz: “Jašta sam, budalo. Popij i bježi.”
Ali Muju đavo ne da mira. “Čekaj”, kontao je, “da ja njega još malo”. Vrati se nakon pola sata, već se cijeli restoran okupio. Ramiz je već naručio još jednu turu janjetine jer zna da će biti cirkusa, a publika na mrežama već traži “live”.
Fadil: BEEP Dobrodošli nazad. Šta točimo?
Mujo: Ma daj opet taj martini, i smanji filozofiju, nisam ja za NASA-u.
Fadil opet perfektan martini. Stavlja čašu i pita: A IQ?
Mujo sad već namazan: “Hajd’ da slažem”: Ma 100, eto. Srednja žalost.

Fadil odmah promijeni ploču: “Eeee, tako te volim! Jesi gledo’ sinoć Sloboda – Željo? Ma sudija lopov! Nego, jesi upratio novu sezonu Parova? A brate, vidi šta voza onaj načelnik – novi Touareg, a nama priča nema para za rasvjetu…”
Cijeli restoran se zakocenu. Ramiz udara šakom od šank: “Aaa, znači tako! On se uštima prema budali! Mujo, ti si meni besplatna reklama!”
Mujo popi, izađe, i već zove cijelu mahalu: dođite svi kod Zmaja u Živinice, robot pogađa IQ od oka!”

Treći Susret i Neočekivani Preokret

Treći put ulazi, već ga cijeli restoran čeka kao da je Nova godina. Suljo je upalio live na TikToku – 5 hiljada ljudi gleda. Ramiz stoji iza šanka pored Fadila, ruku na kukovima, uživa u ulozi vrhunskog zabavljača.
Fadil: BEEP I opet vi. Martini?
Mujo: Pogađaš. Ali ovaj put mi ga Zmaj pravi, ne vjerujem ti više.
Ramiz: “Ne budali, pusti mašinu da radi. Ja samo naplaćujem.”
Fadil donese, nagne se preko šanka da ga samo Mujo čuje. Ventilatori mu zabrujaše tiho: IQ?
Mujo se nasmija, pa će najtišim glasom: 49, moj Fadile. 49 k’o što Zmaj ima godina.

Ramiz to ču i umrije od smijeha. Fadil se primače još bliže Muji, ona crvena lampica mu zatreperi i šapnu: A je li, jarane, šta ćemo mi sa Zmajem – hoće li opet dijeliti janjetinu džaba kad dođe dijaspora u Živinice, ili je i on naučio da naplaćuje, ha?
Cijeli restoran pade. Ramiz prosu račune po podu od smijeha. Ugasio je Fadila isti dan. Kaže: “Dosta mi je što me žena ogovara, ne treba mi još i robot da me provaljuje pred narodom.”

Epilog: Zmajeva Mudrost

Suljin TikTok skupio je milion pregleda. Ramiz od tad na ulazu u svoj restoran u Živinicama drži natpis: “KOD ZMAJA – JEDINI ROBOT KOJI RADI OVDJE SAM JA.”

Pouka Bosnianux Priče:
Možeš dovesti AI iz Njemačke, ali kad dođe kod Zmaja u Živinice – za 3 dana nauči čaršijske fazone, ko časti, i ko se pravi pametan. Tehnologija napreduje, ali Ramiza Zmaja ne možeš programirati. On je original koji se ne kopira. 😂
June 2, 2026
Otišao sam kod doktora zbog boli u laktu, razlog je bio nevjerovatan
Svi smo to doživjeli. Odemo doktoru zbog jedne sitnice, a iz ordinacije izađemo s listom potencijalnih dijagnoza koje nismo ni sanjali da imamo. Ali, Haso iz Kalesije je ovu univerzalnu muku podigao na potpuno novi, epski nivo. Njegova priča počinje sasvim bezazleno – s običnom boli u laktu.

Lakat kao Okidač
Haso, poznat po svom specifičnom humoru i direktnosti, dolazi kod doktora s jasnom žalbom:
“Doktore, lakat me ubi, ne mogu kašike prinijet ustima.”
Doktor, iskusni veteran u bijelom mantilu, s naočalama spuštenim na vrh nosa, ne trepnuvši, daje instrukciju koja Hasu ostavlja u čudu:
“Haso, de ti meni prvo urin na analizu.”
Haso, naravno, ne može da vjeruje. Lakat i urin? Kakve veze imaju? Pokušava da objasni svoju logiku:
“Doktore dragi, kakav urin? Ja tebi kažem LAKAT me boli, nisam doš’o bubrege da vadim!”
Ali doktor je nepokolebljiv, s autoritetom koji dolazi s 40 godina staža:
“Ne pametuj, Haso. Ja sam 40 godina u ovoj struci. Ako ja kažem urin, onda nosiš urin. Tačka.”

Hasina Osveta: Koktel za Laboratoriju
Ljut k’o ris, Haso odlazi kući, ali ne s namjerom da poslušno donese svoj urin. Ne, Haso je odlučio da se osveti. I to na kakav način! Uzima teglu od pekmeza i kreira koktel koji će ući u anale medicinskih laboratorija. Malo od hanume, malo od kćerke, punica je taman bila u gostima pa je i ona “donirala”. Čak se i mačka motala oko nogu, pa je i nju “iscijedio”. Da bi sve bilo autentično, dodaje vodu iz radijatora, a za kraj – kočiono ulje iz Golfa dvojke, čisto da začini. Sutradan, s ponosom predaje svoj “uzorak” doktoru.

Nalazi Koji Preokreću Život
Prekosutra, Haso dolazi po nalaze. Doktor, s ozbiljnim izrazom lica, uzima papir i počinje čitati, a svaka rečenica je novi udarac za Hasu:
“Haso, da krenemo. Mačka ti je zdrava k’o dren, njoj ništa ne fali. Grijanje u kući ti je ispravno, nećeš se smrznut. Punica… e sinko, punica je nagraisala. Teška bolest, operacija samo u Istanbulu, spremi 10 hiljada eura minimum.”

Haso je već blijed, ali doktor nastavlja:
“Kćerka ti je trudna, i to blizance nosi. Biće belaja. A hanuma… Haso, hanuma ti ima sifilis već 6 mjeseci. Zato i neće s tobom u postelju.”

I onda, vrhunac, objašnjenje za Hasin lakat:
“Pa ti onda šta ćeš, odeš u kupatilo da olakšaš sebi dušu. A kupatilo ti tijesno k’o u golfu. I svaki put kad, da prostiš, ganjaš majmuna, lupiš laktom u pločicu. Eto ti zašto te lakat boli.”
Haso, potpuno slomljen, kreće prema vratima. Ali doktor ima još nešto za dodati, nešto što nadilazi medicinu i ulazi u domen automehanike:
> “I Haso, zamijeni ono kočiono ulje! Pušta ti zadnji lijevi cilindar. Ubićeš se na nizbrdici kod Vukovija!”

Pouke iz ordinacije
Šta možemo naučiti iz ove urnebesne, ali i pomalo zastrašujuće priče Hase iz Kalesije? Dvije su ključne pouke:
1. **Ne svađaj se sa doktorom.** Njegovo iskustvo i intuicija ponekad vide dalje od naših simptoma.
2. **Ako već muljaš nalaze, provjeri ima li kočiono ulje rok trajanja.** Jer, nikad ne znaš šta sve doktor može pročitati iz tvoje “kreativne” analize.
Hasina priča je podsjetnik da život često piše najluđe scenarije, a ponekad, bol u laktu može biti samo vrh ledenog brijega. Ili, u ovom slučaju, vrh tegle od krastavaca.
Ako ste se nekad zapitali zašto me boli ruka, možda ima vrlo jednostavan odgovor…

June 1, 2026
Foliram Demenciju Da Se Riješim Porodičnih Obaveza: Penzionerka Godine u Akciji!
Pozdrav raja! Sjedite, skuhajte kahvu, jer imam priču koja će vas nasmijati, ali i natjerati da se zapitate: jesam li ja ovo trebala ranije skontati? Znate ono kad vas familija cijedi k’o limun, kad ste im bankomat, dadilja, psiholog i besplatna dostava u jednom? E pa, ja sam tome stala u kraj. I to na kakav način!
„Tetka, možeš mi posuditi dvije hiljade maraka?
Vraćam sljedeći mjesec,” pita on, k’o da traži čašu vode, usred torte i pjevanja “Sretan rođendan”.
I nešto mi u glavi samo klik. K’o da me obasjala neka svjetlost, al’ ne s neba, nego direktno s Ilidže. Trenutak prosvjetljenja, reklo bi se.Ko si ti momak?
„Mirsad?” Zagledam se u njega i suzim oči k’o da gledam u sunce. „Koji Mirsad? Sin od moje sestre… kako li se ono zvala… Šemsa?”
Momak se zbuni, k’o da sam mu rekla da je Mujo iz Fojnice. „Ja sam sin tvoje sestre Raseme, tetka. Znaš me otkako sam se rodio. Imam trideset dvije godine.”
„Ah, Rasema, naravno,” klimam glavom k’o da se sjećam . „A ti si opet ko?”
Ode on zbunjen. Dvije hiljade maraka ostadoše sigurne u mom novčaniku. Milina božija. Od tog dana, selektivna demencija mi je postala supermoć. I da vam kažem, nije to za svakoga. Treba tu i talenta i glume, al’ ja sam, eto, imala oboje.
Strategija “Zaboravne Nane”
Nisam mogla zaboraviti BAŠ SVE, jer bi bilo providno. Morala sam biti strateška. Savršeno sam pamtila gdje su mi omiljene napolitanke, šifru za Netflix i u koliko sati počinje utakmica,jer puno volim sport. Ali porodični sastanak nedjeljom da se priča o “babinoj ostavštini”? Koji sastanak? Ma jok, ja sam se toga sjećala k’o lanjskog snijega.
„Mama, možeš li pričuvati djecu u subotu?” zove me kćerka Senada. Moja Sena, dobra k’o hljeb, al’ voli da se osloni na mamu.
„Koju djecu, dušo?”
„TVOJE UNUKE, mama. Eminu i Emraha. One što ti dolaze svake nedjelje.”
„Jao, što lijepa imena. Jesu to novi u mahali?”
Tišina s druge strane. Pa uzdah pomirenja sa sudbinom. „Nema veze, mama. Unajmit ću dadilju.”
JESS. Slobodna subota osigurana. Nema sijela, nema derneka, samo ja i moje napolitanke i utakmica. Život, jarane, život!
Instagram vs. Demencija: Borba Titana
„Mama, poslali smo ti SEDAM poruka na Viber,” žali se sin Ramiz. On je moderniji tip, sve preko aplikacija. Al’ ja sam tu imala asa u rukavu.
„Viber? Sine, te aplikacije su komplikovane. Previše onih malih dugmića.”
„MAMA! Instagram koristiš perfektno! Vidio sam te kako komentarišeš mimove u tri ujutro!”
„Instagram? Je l’ to neka nova vrsta kahve ?”
Ramiz ode trljajući sljepoočnice. Šta će, jadnik, ne zna da je mama doktorirala glumu.
Neurolog na Sceni: Test Istine
Ali moja familija ne odustaje tako lahko. Jedan utorak, Senada bahnu zabrinuta — sa neurologom. Doktor Ferhatović, mlad, k’o iz turske serije. Odmah mi se svidio. Pomislih, eh, da sam mlađa…
„Dobro gospođo, znate li koji je danas dan?”
„Utorak.”
„2026., doktore. Nisam baš toliko ofucana.”
„Savršeno. Možete li oduzimati deset od sto unazad?”
Izrecitujem bez da trepnem. Nacrtam sat k’o iz udžbenika, zapamtim tri riječi što mi reče, ponovim brojeve naprijed i nazad. Ma, ja sam to vježbala godinama, samo što oni nisu znali.
„Vaša majka je potpuno zdrava,” reče Senadi. „Kognitivno besprijekorna.”
Klaudija me pogleda ispod oka. Ja njoj najbolji nevini nanski osmijeh. U autu na povratku, muk. Pa onda:
„Mama…”
„Da, dušo?”
„Je l’ ti to mene zafrkavaš?”
„Zafrkavam? Pa gdje da te nosim, nesrećo?”
Vidim kako steže volan. Ali ne reče više ništa. Znala je da je uhvaćena u koštac s majstorom.
Mir, Tišina i Blender
Sljedeći mjeseci su bili magični. Sestra Rasema htjela da idem na svadbu njene kumice? „Kakva svadba, Rasema? Ja nikad ništa ne kažem, Rasema. Pitaj muža… kako se ono zove?” Šura htio da mu alat stoji u mojoj garaži? „Kakva garaža? Imam li ja auto?” Bajramski ručak kod mene? „Bajram? Pa koji je ovo mjesec?”
Iskreno, ljekarski nalazi su mi išli na ruku. Kad god bi neko posumnjao, drugi bi uskočio: „Pusti je, doktor je rekao da je dobro. To su godine.” „Godine.” Najbolji izgovor ikad izmišljen. I ja sam ga koristila do maksimuma.
U ovom trenutku uživam deset mjeseci apsolutnog mira. Niko me ne žica za usluge. Niko me ne vuče po sijelima. Niko ne očekuje da pamtim rođendane ili dajem mišljenje o porodičnim dramama. Prava penzionerka, bez stresa i obaveza.
Prekjučer, dođe mi kćerka u posjetu. Sjedi i blene u mene dok ja pijem čaj i rješavam Sudoku za eksperte. Očito je nešto skontala.
„Mama, znam šta radiš.”
Dignem pogled nevino. „Radim? Pijem čaj, dušo.”
„Ne. Znam da se pretvaraš. Znam da foliraš da zaboravljaš da ne bi imala posla s nama.”
Gledamo se. Zidni sat otkucava k’o lud. Spustim Sudoku na sto i uzdahnem. „Pa… da.”
Vilica joj pade. „JE L’ TI TO OZBILJNO?!”
„Najozbiljnije.”
„MAMA! Svi smo se zabrinuli! Razmišljala sam da idem na terapiju!”
„Vi ste mene izluđivali uslugama, obaveznim sijelima i beskrajnim mišljenjima o vašim životima. Ja sam se penzionisala s posla, šćeri. Hoću i da se penzionišem od uloge porodičnog bankomata, dadilje i sale za sastanke.”
Šutila je dugo. Onda, na moje iznenađenje, prasnu u smijeh. „Mama, ti nisi normalna.”
„Nisi ljuta?”
„Ja sam… impresionirana. Čak i ljekarski testovi?”
„Oni su bili pravi. Prošla sam perfektno. Ali kad su svi povjerovali da zaboravljam, pomislim… što da ne iskoristim?”
Kćerka mi odmahuje glavom, još se smije. „Znaš šta, mama? Ne krivim te. Mirsad je nepodnošljiv kad mu trebaju pare. Rasema te vuče svugdje. A ja… pa, definitivno sam pretjerala s čuvanjem djece.”
„Malkice.”
„Dobro. Čuvat ćemo tajnu. Ali… možemo li ponekad na ručak? Samo nas dvije? Bez lažne demencije?”
Pogledam je. Moja kćerka. Naporna ponekad, ali u duši dobra. „Dogovoreno. Ali ako ti brat naiđe, odmah se vraćam u ulogu zaboravne nane.”
„Naravno.”
Kucnusmo se šoljicama čaja k’o šampanjcem. Tu noć, zove me Ramiz.
„Mama, sjećaš se da sam ti posudio blender prošle godine?”
„Blender?” odgovorim najboljim zbunjenim glasom. „Što će mi blend… kako ono bješe?”
„Nema veze, mama. Nema veze.”
Spusti slušalicu. Pogledam Ramizov blender na svojoj kuhinjskoj radnoj plohi — sjajan i savršen — i nasmijem se. Starost ima svojih prednosti. Samo moraš znati odglumiti ulogu.
P.S. za raju: Ako vas familija cijedi k’o limun, ne preporučujem ovu metodu. Ili možda ipak da? Javite u komentarima. Samo nemojte tražiti da vam čuvam djecu. Zaboravit ću.
May 18, 2026