Kategorija: Bosanska predanja

Tajanstvena djevojka iz učionice broj 13
Svake kišne noći neko je kucao na njena vrata. Uvijek tri puta. A onda je shvatila da vrata nisu bila jedina stvar koja se ponavlja.
U staroj zgradi gimnazije, na kraju dugog hodnika koji je mirisao na vlagu, kredu i mokre kapute, postojala je učionica broj 13.
Nije bila zaključana. Nije bila prljava. Prozor joj je uredno gledao prema školskom dvorištu, a ujutro bi kroz njega ulazila blijeda svjetlost i padala preko klupa. Na katedri je uvijek stajala ista stara vaza bez cvijeća, a zidni sat kasnio je tačno sedam minuta.
Ipak, niko nikada nije sjedio na mjestu broj 13.
Klupa je svako jutro bila savršeno čista, kao da je neko upravo prešao rukom preko nje i obrisao svaku mrvicu prašine. Nije na njoj bilo urezanih imena, žvaka zalijepljenih ispod ploče ni tragova mastila. Čak je i drvena stolica djelovala novije od ostalih.
Učenici su znali pravilo, iako im ga niko nije morao objašnjavati.
Kada bi neko pitao zašto je to mjesto prazno, nastavnici bi samo kratko rekli:
— Sjedni bilo gdje drugo.
Ako bi učenik nastavio insistirati, nastavnica bi promijenila temu. Ako bi se neko našalio da je na toj stolici sjedio duh, razred bi se nasmijao — ali tiše nego inače.
A ako bi neko spomenuo djevojčicu koja je prije mnogo godina nestala iz škole, nastala bi ona posebna tišina u kojoj se jasno čuje kapanje vode iz radijatora.
Nova učenica
Jednog kišnog ponedjeljka u razred je došla nova učenica.
Zvala se Elera.
Bila je tiha, tamne kose i pomalo blijeda, kao neko ko se još nije navikao na tuđi grad. S majkom se nedavno doselila u staru kuću na kraju grada, onu s visokim zidom, zaraslom avlijom i prozorima koji su noću uvijek ostajali zatvoreni.
Razrednica ju je predstavila, pokazala joj gdje može ostaviti stvari i zamolila učenike da joj pomognu da se snađe.
— Ima jedno slobodno mjesto — reče, više gledajući u dnevnik nego u razred. — Možeš sjesti tamo.
Elera pogleda prema klupi broj 13.
Niko joj ništa ne reče. Samo su je svi gledali.
— Je li problem? — upita ona.
Razrednica podiže pogled. Lice joj se u trenutku promijeni. Kao da je neko ugasio svu boju u njemu.
— Ne… nije problem — reče tiho. — Samo… možda bi mogla sjesti naprijed.
Ali Elera je već spustila torbu na pod i sjela.
Čim je dodirnula stolicu, razgovor u razredu je prestao.
Napolju je kiša udarala po prozoru. Negdje u zgradi zalupiše vrata. A onda se oglasi školsko zvono.
Samo, to nije bilo zvono kakvo su učenici poznavali.
Nije zazvonilo kratko i veselo, kao znak za kraj časa. Zvuk je došao duboko iz zidova, rastegnut i težak:
Dong.
Nekoliko sekundi kasnije:
Dong.
A onda još jednom, najsporije:
Dong.
Svjetla zatreperiše. Prozori se istovremeno zalupiše, iako ih niko nije dodirnuo.
Elera osjeti hladnoću na potiljku.
Tada neko pokuca na vrata učionice.
Tri puta.
Kuc.
Kuc.
Kuc.
Nastavnica je dugo gledala u vrata. Nije se pomjerala. Učenici su sjedili ukočeni, s rukama na klupama, kao da je svaki pokret mogao privući nečiju pažnju.
Na kraju je razrednica prišla vratima i otvorila ih.
Hodnik je bio prazan.
Nigdje nikoga.
Samo je mokar trag vodio od stepenica prema učionici. Otisci cipela bili su jasni, kao da je neko upravo izašao iz pljuska i ušao unutra.
Ali trag nije vodio od učionice.
Vodio je prema njoj.
Zaustavio se tačno iza klupe broj 13.
Elera polako spusti pogled. Na podu, tik uz njenu stolicu, pojavila se još jedna mokra mrlja.
Kao da neko stoji pored nje.
Nevidljiv, ali prisutan.
A onda joj se uz uho privuče hladan dah.
— Napokon si se vratila.
Elera se naglo okrenu.
Iza nje nije bilo nikoga.
Sjećanje koje nije bilo njeno
Sutradan je u razredu sve izgledalo normalno.
Učenici su razgovarali, neko se smijao, a dvojica su se prepirala oko utakmice od prethodne večeri. Razrednica je prozivala učenike kao da se dan ranije ništa neobično nije dogodilo.
Elera je čekala da neko spomene zvono, mokre tragove ili glas koji joj je šapnuo u uho.
Niko nije rekao ni riječ.
Na velikom odmoru prišla joj je djevojka s pletenicom i sjela na ivicu njene klupe.
— Jesi li se već snašla? — upita je.
— Jesam… valjda. Samo mi nije jasno nešto.
— Šta?
— Zašto svi izbjegavaju mjesto broj 13?
Djevojka je pogleda zbunjeno.
— Kakvo mjesto?
— Ovo na kojem sjedim.
Djevojka se namršti, kao da pokušava shvatiti šalu.
— Ali ti si na tom mjestu sjedila još od prvog razreda.
Elera osjeti kako joj se stomak steže.
— Nisam. Jučer sam prvi put došla u ovu školu.
Djevojka se nasmija, ali joj osmijeh brzo nestade s lica.
— Ne, Elera. Ti si ovdje od prvog razreda.
— To nije moguće.
— Kako nije? Sjećaš li se barem Amine? Sjedila je pored tebe.
Elera odmahnu glavom.
Djevojka je još trenutak gledala u nju, a onda ustade i ode bez pozdrava.
Toga dana Elera nije čula nijednu riječ s časa. Čim je stigla kući, otvorila je školsku svesku.
Na prvoj stranici nije bilo njenog imena.
Bila je tu fotografija razreda.
Na slici je stajala grupa učenika ispred škole. Svi su gledali u kameru. Među njima je bila i Elera.
Iza nje je stajala djevojčica potpuno ista kao ona — iste oči, ista kosa, isti mali ožiljak iznad obrve.
Samo što se ta djevojčica nije smijala.
Na poleđini fotografije, rukopisom koji Elera nije prepoznala, pisalo je:
Ovo ti je sedma prilika. Nemoj ponoviti istu grešku.
Elera je dugo zurila u tu rečenicu.
Sedma prilika.
Ako je to bila sedma, šta se desilo s prethodnih šest?
Djevojka u ogledalu
Te noći nije mogla zaspati.
Kiša je udarala po krovu, a vjetar je pomjerao grane oraha ispred prozora. Negdje oko ponoći začula je zvuk iz hodnika.
Kao da je neko hodao bos po drvenom podu.
Elera se uspravila u krevetu i oslušnula.
Koraci su prišli njenim vratima.
Zastali.
A onda:
Kuc.
Kuc.
Kuc.
Elera nije disala.
Nije ustala. Nije pitala ko je. Samo je gledala u kvaku, koja se polako pomjerala gore-dolje.
Poslije nekoliko sekundi sve je utihnulo.
Ujutro je na podu ispred vrata pronašla tri tamne mrlje vode.
Od tog dana počele su se dešavati sitnice koje niko drugi nije primjećivao.
Kada bi pogledala u ogledalo, njen odraz bi trepnuo djelić sekunde kasnije. Ako bi podigla ruku, odraz bi je podigao tek nakon kratkog kašnjenja. Ako bi se nasmiješila, djevojka u ogledalu bi još trenutak ostala ozbiljna.
A onda bi se nasmiješila i ona.
Samo što njen osmijeh nije ličio na Elerin.
Bio je širi.
Previše širok.
Jedne večeri Elera priđe ogledalu toliko blizu da joj je dah zamaglio staklo. Na zamagljenoj površini pojavila se poruka, ispisana iznutra:
Sjeti se šta si uradila.
Ona ustuknu.
U tom trenutku, iz ogledala se začu tiho kucanje.
Tri puta.
Stara školska knjiga
Sutradan je potražila školskog domara, starog Mehu, čovjeka koji je radio u školi duže nego što su neki nastavnici bili živi.
Našla ga je u podrumu, među starim klupama i kutijama punim požutjelih dnevnika.
— Čika Meho, mogu li vas nešto pitati?
— Možeš, dijete. Samo nemoj pitati kad će se završiti ova kiša. To ni dragi Bog više ne zna.
Elera mu pruži fotografiju.
Čim ju je vidio, Meho se uozbilji.
— Gdje si ovo našla?
— U svojoj svesci.
— To nije tvoja sveska.
— Ko je djevojčica iza mene?
Meho dugo šutio. Onda priđe jednoj polici, skide debelu knjigu i spusti je na sto.
Na koricama je pisalo: Razredni dnevnik — školska godina 1998/1999.
Otvorio je posljednje stranice.
Tamo je bila fotografija djevojčice s istim očima kao Elera.
Ime ispod fotografije bilo je: Elena Velić.
— Bila je najbolja učenica u razredu — reče Meho. — Tiha, pametna, uvijek je sjedila na mjestu broj 13. Jednog kišnog ponedjeljka nestala je tokom časa.
— Nestala?
— Kao da je propala u zemlju. Vrata učionice bila su zaključana. Prozori zatvoreni. Svi učenici su bili unutra. Samo nje nije bilo.
Elera osjeti kako joj se koža na rukama naježi.
— Jesu li je pronašli?
Meho odmahnu glavom.
— Nikad. Ali od tada, svakog kišnog ponedjeljka, neko kuca na vrata učionice. Tri puta. I uvijek se pojave mokri tragovi iza trinaeste klupe.
— Zašto mi je rekla da sam se vratila?
Meho pogleda prema njoj.
— Zato što se možda nisi vratila ti.
U podrumu se začu zvuk kapanja.
Kap.
Kap.
Kap.
Ali iza Mehe nije bilo cijevi.
Sedma prilika
Elera se vratila u učionicu prije kraja nastave.
Svi učenici su već bili otišli. Kiša je ponovo počela padati, sitna i uporna, a kroz hodnik se širio miris mokre zemlje.
Mjesto broj 13 čekalo ju je.
Na klupi je bila otvorena njena sveska.
Na stranici je pisalo:
Prvi put si pobjegla.Drugi put si lagala.Treći put si se pravila da ne čuješ.Četvrti put si zatvorila vrata.Peti put si razbila ogledalo.Šesti put si zaboravila.
Ispod toga stajala je posljednja rečenica:
Ovo je sedmi put. Ovaj put moraš ostati.
Elera je osjetila kako joj se oči pune suzama. Nije znala šta se od nje traži, ali je znala da joj škola nešto vraća. Nije joj vraćala uspomenu — vraćala joj je dug.
Tada neko pokuca na vrata.
Tri puta.
Vrata se sama otvoriše.
Na hodniku je stajala djevojka.
Bila je ista kao Elera, samo starija za nekoliko godina. Kosa joj je bila mokra, lice blijedo, a na rubu usana vidio se osmijeh koji nije pripadao živom čovjeku.
— Kasniš — reče djevojka.
— Ko si ti?
— Znaš ko sam.
— Elena?
Djevojka klimnu.
— Nekad si me tako zvala.
Elera ustuknu.
— Ja te ne poznajem.
— Ne poznaješ me još. Ali poznaješ ono što si uradila.
Učionica se zamrači. Na prozoru se pojavi odraz djevojčice koja sjedi na mjestu broj 13. Elera shvati da to nije odraz iz stakla.
To je bilo sjećanje.
Vidjela je sebe — ili Elenu — kako stoji pored klupe. Druga djevojčica, njena prijateljica, nešto joj govori. U ruci drži malu metalnu kutiju.
Elera se sjeti.
Kutija je pripadala Eleni. U njoj je bio ključ od stare prostorije ispod škole. Djevojčice su se posvađale. Elena je rekla da neće otvoriti vrata. Elera ju je, iz ljutnje, zaključala u učionici i pobjegla.
Mislila je da će se vratiti za nekoliko minuta.
Nije se vratila.
Tog dana počela je oluja.
Elena je ostala sama.
A škola je zadržala njen glas.
Posljednje kucanje
— Nisam znala… — prošaputa Elera.
— Zaboravila si — reče Elena. — To nije isto.
— Šta želiš od mene?
Elena pogleda prema klupi broj 13.
— Da sjedneš.
Elera je znala da nema gdje pobjeći. Prišla je stolici i sjela.
Istog trenutka sva svjetla u školi se ugasiše.
Čulo se samo školsko zvono.
Dong.
Dong.
Dong.
Elera zatvori oči.
Kada ih je otvorila, učionica je bila prazna. Na klupi više nije bilo sveske. Na podu nije bilo mokrih tragova. Vrata su bila zatvorena.
Ujutro su učenici pronašli učionicu otključanu.
Elere nije bilo.
Razrednica je pozvala roditelje, policiju i domara. Pretražili su školu, dvorište, podrum i obližnju ulicu. Nisu našli ništa.
Samo je mjesto broj 13 bilo zauzeto.
Na njemu je sjedila djevojka tamne kose, blijeda i mirna, s rukama položenim na klupu.
Niko joj nije prišao.
Niko nije pitao ko je.
Samo je razrednica, gledajući prema njoj, jedva čujno rekla:
— Dobro nam se vratila, Elena.
Djevojka se nasmiješila.
A negdje u gradu, u jednoj staroj kući na kraju mahale, neko je te noći pokucao na vrata spavaće sobe.
Tri puta.
Kuc.
Kuc.
Kuc.
Od tada, svake kišne nedjelje, mjesto broj 13 u staroj školi ostaje prazno samo do prvog časa.
A ako se neko ipak usudi sjesti na njega, nastavnici mu kažu isto što su govorili i ranije:
— Sjedni bilo gdje drugo.
Jer neka mjesta nisu prazna zato što ih niko ne želi.
Neka mjesta čekaju nekoga ko se još nije sjetio da je već jednom bio tamo.
6 rujna, 2026
Ispovijest noćnog taksiste
Bijela putnica sa stare pruge
Ja, Azem Gota, kazujem kako je bilo. Kunem se u volan, vjerovali vi ili ne.
Nisam ja bio obični taksista. Takvih po Kalesiji i Tuzli imaš na svakom ćošku. Ja sam vozio samo noću. Samo za posebne mušterije. Za one sa dubljim džepom i još dubljim tajnama.
Ljudi su me zvali “Noćni Gota”. Nisam se reklamirao. Nije bilo vizitke ni broja na izlogu. Samo šapat: “Zovi Azema ako ti treba diskrecija.”
Imo sam tri pravila, ko zavjet:
1. Radiš samo na poziv.
2. Ne postavljaš pitanja.
3. Nemaš lajav jezik.
Znao sam za jednu noć uzeti 800-1000 maraka. Nekad i više. Al’ povjerenje se ne kupuje. Ono se zaradi šutnjom. Nekad bih cijelu noć proveo s jednim klijentom. Vozim ga od birtije do birtije, čekam ispred hotela, pravim se da ne čujem i ne vidim. Dobijem poruku: lokacija. I to je to. Nikakvog belaja 6 godina.
Sve dok jedne četvrtak noći nije stiglo ovo:
“Dođi tačno iza ponoći. Kod stare pruge.”
Nepoznat broj. Bez “selam”, bez “halali”. Samo naredba.
Prvi put sam osjetio nešto u stomaku. Ko crv sumnje. Al’ pare su pare, a obraz je obraz. U 00:00 bio sam tamo sa svojim mercedesom W211. Stara pruga iza Tojšića, gdje ni psi više ne laju.
Gasim motor. Mrtva tišina. Samo cvrčci i moje disanje magli prozor. Vadim cigaru da smirim ruke. I onda, s zadnjeg sjedišta, iza mene, promukao ženski glas ko da dolazi iz bunara:
“Šta čekaš?”
Mati moja, meni cigara ispade iz usta. Auto je bio zaključan. Gledao sam kad sam parkirao – nikog nije bilo. Kunem se. Polako se okrenem preko ramena.
Sjedi žena. Sva u bijelom. Duga haljina, ko vjenčanica al’ prljava od blata pri dnu. Lice joj ne vidim, samo crna praznina gdje bi trebale biti oči. A u autu odjednom zahladi ko u zamrzivaču.
“Kuda idemo?” – viknem, više da otjeram svoj strah nego što sam ljut. Glas mi puče ko u dječaka.
“Vozi. Reći ću ti kad bude vrijeme.”
Ruke mi drhte na ključu. Upalim auto. Motor predu ko mače, al’ meni bubnja u ušima. Osjetim volan pod prstima i malo dođem sebi. Volan ne laže. Krenem da upalim radio da razbijem tu mrtvačku tišinu. Samo što takoh dugme:
“Ostavi to.”
Nije viknula. Šapnula je. Al’ taj šapat mi prošao kroz kosti.
Jadna ti majko, Azeme, šta te snađe, mislim. Šejtan, melek, šta li si. Al izdržaće Gota i tebe. Nagledo sam se ja pijanih budala sa noževima.
Krenem lagano. Spustila se magluština. Gusta ko varenika, farovi probijaju metar ispred. Cesta se jedva nazire. Nigdje žive duše. Ni policije, ni kamiona, ni onih mahnitih što voze pijani iz Živinica. Samo moj mercedes i ta tišina iza mene. Ne čujem da diše. Ništa.
Ulazimo u šumu kod Dubrava. Znaš ono kad ti se kosa digne na vratu? E to.
“Stani.” – kaže ona nakon 20 minuta.
Stanem ja nasred šume. Krenem da joj otvorim vrata ko gospodin, onako automatski. Nisam pošteno ni izašao, nije ni kvaka škljocnula, ona već vani. Ne znam kako. Vrata se nisu ni otvorila.
Priđe mom prozoru. Gura mi šaku para u ruke. Stotke. Nove, ko iz banke. Hladne ko led.
“Uzmi. Nikom ni riječi. Ako kažeš – zažalićeš. Zvaću te opet.”
I ode. Ne hoda. Ko da lebdi. Bijela haljina se vuče po blatu, granju i lišću. Gledam za njom ko hipnotisan dok je šuma nije progutala. Ni šušnja, ni grane da pukne.
Sjedim u autu još 5 minuta. Ne smijem da se pomjerim. Onda gas do daske za Kalesiju.
Kako sam došao kući – nemam pojma. Mislio sam da sanjam od umora. Treća smjena ubija čovjeka. Dok nisam prebrojao pare na stolu: 2.000 KM. Tačno. U stotkama. Za sat posla.
Nisam loše proš’o, kontam. Al’ nešto mi ne da mira.
I tako je krenulo. Svake hefte, četvrtkom, poruka: Stara pruga. Destinacija: uvijek ta ista Šuma. Plaća: uvijek 2.000 KM. Nikad ne priča. Nikad ne kaže gdje je pokupim ni gdje izlazi. Samo se stvori i nestane.
Ja šutim i trpam. Napravio štek iza šporeta. Kamara raste. Već kontam: Još dvije ture pa novi Passat B8, Azeme. Ženi kažem da radim za firmu iz Brčkog, specijalne vožnje.
Trajalo je 2 mjeseca. Možda 10 tura. Blizu 20.000 KM sam zašteko. Al đavo mi ne da mira. Sam sa svojim mislima u onom autu, pa se izjedam. Nisam izdur’o. Ispričam ženi sve jedno jutro uz kahvu.
Ona me gleda, pa prsnu u smijeh: “E moj Azeme, pobudalio si od nespavanja i Red Bulla. De ba pokaži mi te poruke.”
Hvatam se za telefon, otključavam. Ulazim u poruke. Nema ih. Sve poruke Čekam te kod stare pruge – obrisane. Cijeli chat sa tim brojem prazan. Kao da nikad nije postojao. A znam da nisam brisao.
Hladan znoj me obli. “Čekaj, bona, sad će tebi Azem pokazat gutu love! Nije moja mati rodila budalu!”
Otrčim do šteka iza šporeta. Odvalim dasku.
Prazno. Ni marke. Samo prašina i jedan bijeli konac od one haljine.
Noge mi se odsjekle. “Ženo, ko je jamio odavde 20 hiljada?! Kuća zaključana!”
Žena problijedi. Od tad spavam sa upaljenim svjetlom.
Naravno, niko mi nije povjerovao. Svi kažu Azeme “stres”. A lijepo mi je rekla ona: Ne pričaj – zažalićeš.
Prodao sam mercedesa. Ne vozim ja više noću. To je sigurno. Sad radim u firmi, razvozim brašno. Po danu.
A je li se išta od ovog stvarno dogodilo? Možda sam sve sanjao od umora.
Al’ svaki četvrtak u ponoć, telefon mi zavibrira. Nepoznat broj. Ne javljam se.
Možda me ona i dalje čeka kod stare pruge…
Iz predanja: U kalesijskom kraju stare nane pričaju da “žena u bijelom na pruzi” dolazi po dug. Ne traži tvoje pare – traži da šutiš. Ko progovori, ostane i bez para i bez pameti. Neki kažu da je to duša mlade koja je poginula na pruzi pred svadbu. A pare? Pare nikad nisu bile stvarne. Samo iskušenje.
Početna strana
2 kolovoza, 2026
Kovač i Kosa
U svijetu koji se stalno žuri, rijetko zastanemo da razmislimo o tragovima koje ostavljamo za sobom. Ponekad su ti tragovi vidljivi, poput duboke brazde u zemlji, a ponekad su skriveni u tišini naših savjesti. Danas vam donosim priču koja nas vraća u srce stare kovačnice, tamo gdje se vatra susreće sa sjenama prošlosti.
Ovo je priča o Vildanu, kovaču koji je jednog običnog, zagušljivog dana doživio susret koji mu je zauvijek promijenio pogled na život.
Susret u kovačnici: Priča Vildana Kovača
Zovem se Vildan i kujem otkako znam za sebe. Djed mi je ostavio nakovanj, otac mjehove, a meni je ostala vatra i čekić. Navikao sam na buku. Čekić o gvožđe, vatra što huči, varnice što pršte kao svici u noći. To mi je bila i muzika i pjesma.
Tog dana je bilo zagušljivo. Zrak težak, kao pred kišu. Kovao sam potkovicu, kad iza leđa začuh:
“Jesi li ti kovač?”
Kunem se, srce mi je skočilo do grla. Nisam čuo ni avlijska vrata ni korake po podu. A kovačnica mi škripi i kad mačka prođe.
“Jesi li te majka naučila da se kuca?!” dreknuh, više da prikrijem što sam se trgnuo kao dijete. Ruke su mi se tresle od muke.
“Kucati? Hm… Nisam ti ja od tog zanata,” reče glas. Ženski, ali promukao, kao da dolazi ispod zemlje.
Okrenuh se polahko, brišući ruke u masnu krpu. Spremao sam se da je otjeram u tri lijepe. Ali kad je vidjeh, krpa mi zamalo ispade. Stajala je u crnom. Sve na njoj crno, samo se kosturasta ruka bijelila kad pruži nešto prema meni. Kosu. Ali ne običnu kosu.
“Bi li mi mogao kosu ispraviti?” upita.
U tom trenu mi se odsjekoše noge. “Znači to je to, ha? Došao mi vakat?” prošaptah i bacih krpu. Nek’ ide sve dovraga.
“Nije još vakat, ali jest gore nego što je prije bilo,” reče ona mirno.
Gore nego što je prije bilo… E, tu mi bi lakše i teže u isto vrijeme. Lakše što nisam ja. Teže što ona stoji tu, preda mnom.
“Šta trebam?” pitah kao hipnotisan.
“Da ispraviš oštricu. Pa da je naoštriš, ako umiješ.”
Uzeh kosu. Bog mi je svjedok, ruke mi utrnuše. Hladna, a teška kao grijeh. Oštrica sva izrovana, nazubljena. Tim se ne žanje pšenica. Tim se žanju duše.
“Ali šta ću ja? Da učim dove, ili da pakujem bošču? Prvi mi je ovo put…” promucah.
Ona se nasmija. Ali to nije bio smijeh. To je bilo kao kad se suho granje lomi. “Nisam došla po tebe. Meni samo alat treba. Možeš li?”
“Nisam umro?” Opipah si bilo. Kuca. Ludo, ali kuca.
“Kako se osjećaš?”
“Dobro, vala.”
“Onda nemaš brige.”
Nemaš brige. Lako je njoj reći. Krenuh prema nakovnju. Noge drvene. Svaki korak kao da gazim po staklu. “De ti… sjedi. Što ćeš stajati,” rekoh, a glas mi puca. Nisam od merhameta. Od straha sam. Samo da je ne gledam.
Sjede. A ja počeh da kujem. Posla pola sahata, ali meni kao da sedam godina prođe. Znoj me oblio, a u kovačnici led. Hoću nešto da kažem, da razbijem ovu tišinu što me guši.
“Halali što ću ovako,” počeh i okrenuh se s kamenom u ruci, “ali ne mogu da svarim da držim stvar koja je uzela milione duša. Nijedno oružje…”
Nisam završio. U trenu je bila preda mnom. Ne znam kako. Čas na klupi, čas mi dahće u lice. Iz one kapuljače nije bilo lica. Samo mrak. I taj mrak je bio ljut.
“Oružje? Ti si ovo nazvao oružjem?” prošapta, a od tog šapta mi se krv sledila.
“Možda sam pogrešnu riječ…”
“Koliko misliš da sam ja ljudi pobila?!” prosikta. Uhvati me za bradu. Prsti kao led.
“Ja… ne znam,” gledam u pod. Da je ne gledam u taj ponor.
“Odgovori mi! Koliko?!”
“Ne znam!”
“Koliko?!” vrisnu, a meni u ušima zazvoni kao da je stotinu zvona puklo.
“Otkud ja znam koliko ih je bilo?!” i ja vrisnuh, pukao sam. Nek’ me nosi ako će me nositi.
Pusti me. Vratila se na klupu kao da je neko ugasio. Pogrbila se. I onda je počela pričati. A ja sam slušao i svaka njena riječ me kovala jače nego što sam ja ikad gvožđe kovao.
Reče da nikad nikog nije ubila. Da mi to radimo sami sebi. Za pare. Iz čemera. Iz ćeifa. U ratu. Da smo se navukli na krv, a nju krivimo jer je lakše. Reče da je bila lijepa djevojka. Da je nosila cvijeće. Da je tješila duše. “Pogledaj šta ste od mene napravili!” vrisnu i strže kapuljaču.
Majko moja… Lice starice. Izborano, smežurano. Zubi krivi, polomljeni. A oči… Oči prazne. Kao dva bunara bez dna. U njima sam vidio sve ratove, sve majke što plaču, svu braću što se kolju.
“Ja sam obukla ove crne rite da se krv ne vidi. Da se moje suze ne vide. Vi ste od mene napravili monstruma!”
Stajao sam kao ukopan. Čekić mi ispade iz ruke.
Šta reći? Čime se pravdati? Nemam čime.
“Ja sam vodič,” reče i ustade. “Pokazujem vam put. Ja ne ubijam ljude… Sad daj mi moju kosu, budalo!”
Istrže mi je iz ruku. Okrenu se i pođe. I tad, ne znam zašto, ali upitah: “Mogu li te još samo nešto pitati?”
Zastade na vratima. Ne okreće se. “Hoćeš da znaš zašto mi još treba kosa, je li tako?”
“Jeste.”
Uzdahnu. A taj uzdah je bio težak kao svačija žalost na dunjaluku.
“Put do Dženneta… zarastao je u korov odavno.”
Izađe. A ja ostadoh sam. U kovačnici odjednom tiho. Previše tiho. Pogledah u svoje ruke. Još su drhtale.
Razmišljanje za kraj
Od tog dana, Vildan više ne kuje oružje. Njegova kovačnica sada izbacuje samo motike, lopate i potkovice – alate koji grade i popravljaju, a ne ruše. Ali najvažnija lekcija koju nam Vildan ostavlja nije u onome što kuje, već u onome što radi svakog jutra.
On čisti put do svojih avlijskih vrata. Svaki dan. Da ne zaraste. Da, ako ikada opet dođe onaj putnik, put bude čist.
Ova priča nas podsjeća da nismo samo pasivni posmatrači svoje sudbine. Mi smo ti koji “kuju” izgled svijeta oko nas. Ako nam se ne sviđa lice koje nam Sudbina pokazuje, možda je vrijeme da se zapitamo šta smo to mi uradili da ona tako izgleda.
Pitanje za vas: Da li ste danas očistili svoj “put”? Šta za vas predstavlja korov koji treba ukloniti kako bismo lakše pronašli put do onoga što je dobro i plemenito?
20 lipnja, 2026
KAKO SAM NOSIO PRIKAZU KUĆI
Ljeto 2019. Vraćao se sa svadbe u pola tri ujutro. Prečicom, pored starog groblja.
Nešto mu je sjelo na leđa. Pitalo ga samo jedno pitanje. Dva puta.
Spasio ga horoz. Na leđima su ostale modrice od pet prstiju.
Zapisano po istinitom kazivanju, ljeto 2019.
Bila je svadba kod amidžića u Donjim Vukovijama. Vratio sam se kući oko pola tri ujutro. Nisam zvao taksi. Pijan čovjek ne razmišlja – ide najkraćim putem. A najkraći je vodio pored starog groblja.
Noć je bila vrela. August,gluho doba. Ni zrikavci se nisu čuli kad sam ušao među nišane. Samo moji koraci po suhoj zemlji.
Kod drugog reda grobova stao sam. Nešto je bilo iza mene. Nisam čuo ništa, niti sam vidio. Osjetio sam. Hladnoća mi je legla na vrat, kao tuđa ruka. Ljetna noć je u sekundi postala kasna jesen.
Krenuo sam dalje. I onda se težina udvostručila.
Prvo kao dijete. Pa kao vreća brašna. Pa kao mrtvac.
Nisam se okretao. Stari su govorili: ako se okreneš, gotov si,nema ti spasa.
Onda je progovorila. Glas nije bio ljudski. Bio je kao kad vjetar prođe kroz prazan bunar.
“Jesam li težak?”
Grlo mi se osušilo. Znao sam pravilo. Djed mi je pričao uz ognjište: ako kažeš da je težak, poklopi te. Ako slažeš, možda pusti.
“Nisi”, prošaptao sam. Glas mi je pucao.
Nastavio sam hodati. Svaki korak je bio kao da gazim kroz snijeg do pojasa. Težina je rasla. Rebra su mi pucala. Disao sam na škrge.
“Jesam li težak?”
Opet isto pitanje. Hladnije. Bliže uhu.
“Nisi”, ponovio sam. Više nisam bio siguran lažem li njemu ili sebi.
Tristo metara do izlaza s groblja. Hodao sam čini mi se čitavu vječnost. Vrijeme kao da je stalo. Znoj me oblio, ali onaj ledeni. Srce mi je tuklo u sljepoočnicama. Mislio sam da ću pasti među nišane i ostati tu zauvijek.
Onda sam ga čuo.
Horoz. Negdje u selu. Jedan promukao, dalek KUKURIKU.
U istom trenu težina je spala sa mene. Kao da je neko presjekao konopac. Pao sam na koljena. Nisam imao snage da se okrenem.
Samo sam čuo šapat iza sebe, pun bijesa i nemoći, kako se gubi u magli među grobovima:
“Hvala Bogu i bijeloj zori…”
Do kuće sam došao četveronoške. Mater me našla na pragu u zoru. Bila je subota. Nisam bio pijan. Bio sam trijezan od straha.
Tri dana sam ležao u groznici. Kad sam se digao, na leđima sam imao modrice. Kao od pet ljudskih prstiju.
Od tada ne idem tim putem. Ni danju.
A 2. augusta ne izlazim iz kuće poslije akšama.
Jer sad znam: neka pitanja se ne postavljaju dva puta. I na neka se ne odgovara “nisi težak”.
Nekad se samo šuti i nosi svoj teret do zore. Ako dočekaš zoru.
Zapisao:
Onaj koji je nosio, a nije smio pitati koga nosi.
20 lipnja, 2026
Azem Gota i Merima: Zabranjena ljubav
U Bosni, kažu, ljubav ima kratke noge. Al’ ima i dugačak jezik, a još duže pamćenje. Naši stari su govorili: „Ko se zaljubi, u kući mu lonci.“ Nisu, doduše, rekli šta je s onim što se zaljubi pa mu lonci ostanu prazni, a srce puno tuge. Možda zato što takvih ima samo jedan – Azem Gota. Čovjek kod kojeg je hrabrost bila tolika da je i ogledalo okretalo glavu od straha, a srce, iako skriveno iza brka i samouvjerenosti, kucalo je jače nego motor fiće na uzbrdici kad bi pomislio na nju – Merimu, njegovu zabranjenu ružu.
Merima iz Švicarske i Azemovo srce puno čežnje
Bio je petak, septembarsko predvečerje. Vrućina popustila, a komarci se preselili u penziju. Azem Gota obrijo se na suho, udario onog losiona što ga je zvao „francuski“, a mirisao na rakiju. Košulja ispeglana, prva tri dugmeta otkopčana – da se vidi lančić, prsa junačka i nekoliko dlaka što ih je čuvo ko ordenje. Ali večeras, te dlake nisu bile samo ordenje; nego i talisman za Merimu, nadu da će premostiti jaz koji ih je dijelio. Spreman za pohod, ali i za nešto više – za borbu protiv sudbine koja im je branila ljubav.
Naumio na teferič. Razlog? Čuo da dolazi Merima iz Švicarske.
Merima, za razliku od priča, nije bila samo lijepa slika iz tuđine. Bila je to djevojka čiji je smijeh zvučao kao najljepša sevdalinka, a pogled joj je bio dubok kao bunar želja, ali i tuge. Merima je bila iz ugledne, bogate porodice, čiji su korijeni bili duboko ukopani u tradiciju i očekivanja. Njen otac, strogi aga, već joj je namijenio mladoženju, bogatog trgovca iz Sarajeva. Merima je znala da je Azem, siromašni, ali ponosni mladić, trn u oku njenoj porodici. Nije tražila samo momke što znaju zapjevat’ i zaigrat’, već one koji su imali dušu, iskru u oku i, što je najvažnije, koji su se usudili voljeti je unatoč svemu. A nanu joj zovu „Vještica iz Čaršije“, jer baca pogled da ti se mlijeko ukiseli u frižideru, a duša zaledi u prsima. Nana je bila čuvarica porodične časti, i znala je da Azem nije „prilika“ za njenu unuku.
Za moralnu podršku poveo jarana Muju Kiflu. Mujo, poznat po tome što je jednom vidio miša pa tri dana spav’o kod komšinice, bio je idealan da Azemu pridržava kaput kad se bude udvaro. Ili da trči po vodu kad Azemu pozli od ljubavi. Iako je Azem to rijetko priznavao, Mujo je bio njegov tihi savjetnik za ljubavne jade, uvijek spreman da sasluša, pa makar i sa strahom u očima, svjestan da je Azemova ljubav prema Merimi bila veća od svih prepreka.
Prečicom preko stare ćuprije: Susret s nanom i Meriminim duhom tuge
„Mujo“, kaže Azem i namignu onim okom što mu je uvijek bilo k’o polupijano, „idemo preko stare ćuprije. Brže je 15 minuta, a i romantičnije. Zamisli, Mujo, Merima i ja, pod mjesečinom, na ćupriji…“ Azem se zanese, već zamišljajući scenu iz nekog starog filma, gdje on, naravno, igra glavnu ulogu, ali s gorčinom u srcu, znajući da je ta scena možda samo san.
Mujo problijedi k’o sir: „Azeme, bolan ne bio, pa znaš da tamo Merimina nana sjedi poslije akšama! Čuva ćupriju k’o graničar. Kažu da ima pogled od kojeg ti otpadne ona stvar! A i njen otac, aga, poslao je svoje ljude da paze da se ne motaš oko Merime!“
„Ma kakva nana i kakav aga“, odmahnu Azem i zapali cigaru bez filtera. „Ja kad prođem, ona plete čarape i pravi se da sam joj unuk. Hodi ti za mnom i pravi se lud. A i Merima bi cijenila hrabrost, zar ne misliš? Znaš da je njeno srce zarobljeno, Mujo, i ja sam jedini koji ga može osloboditi.“ Azem je znao da Merima cijeni odvažnost, ali i nježnost koju je on vješto skrivao, a sada je ta nježnost bila pomiješana s očajem.
Nana čuva unuku
I krenuše. Mjesec taman k’o tepsija, samo što ne kaže „bujrum“. Čim nogom kročiše na ćupriju – muk. Čak se i Miljacka ispod ušutila. Mujo se zalijepi Azemu za rame, a koljena mu klepecaju k’o da svira def. „Azeme, čuješ ti ovo? Ne laju ni psi. Ovo je loš znak.“
„Čujem“, kaže Azem i otrese pepeo u vodu. „Čujem kako ti koljena sviraju kolo. Hodaj. Merima ne voli kukavice, a ja ne volim da mi se ljubav brani.“
Na pola ćuprije, iz mraka se stvori sjena. Mala, pogrbljena, sa štapom i maramom zavezanom pod bradu. Oči joj sijevaju k’o u mačke kad vidi sudžuku. Ali Azem, umjesto straha, osjeti blagi treptaj uzbuđenja i tuge. Znao je da je ovo test, i to test koji će ga približiti Merimi, ali i podsjetiti na težinu njihove situacije.
„Kud ste se vi namunjili u ovo doba, a?“
Zagrmi nana. Glas joj k’o kad stružeš tepsiju žicom. „Zar ne znaš, Azeme Gota, da Merima nije za tebe? Da je njena sudbina već zapisana?“
Mujo vrisnu i sakri se iza Azema: „Azeme, matereti, to je ona! Vještica! I aga je poslao svoje ljude! Bježimo!“
I već se okrenu da da petama vjetra, al’ Azem ga ščepa za jaknu. „Mujo, stoko jedna! Ko će mi sad nosit’ pitu što sam ponio Merimi?! Nije to samo pita, Mujo, to je nada! Nada da će shvatiti da je volim više od svega!“ Azem je znao da pita nije bila samo pita; bila je simbol njegove namjere, njegovog truda da impresionira Merimu, a možda i njenu nanu, ali i očajnički pokušaj da pokaže svoju ljubav.
Azem vs. Nana i Aga: Ljubavni pregovori i Merimin skriveni osmijeh
Vještica odmjeri Azema od čela do cokula. „Ti li si onaj Gota što mi unuku zamajava po viberu? Ona Merima, što je k’o ruža procvjetala, a ti bi je k’o korov čupao? Aga ti je zabranio da joj prilaziš, zar ne znaš za to?“ Nana je znala da je Merima posebna, i nije joj bilo drago što se Azem, poznat po svojoj reputaciji, mota oko nje, pogotovo jer je to kršilo aginu riječ.
Azem ugasi cigaru o gelender – ne u vodu, ima i Azem nekog reda prema rijeci. Pa priđe nani na pedalj, a u glavi mu odzvanja Merimin smijeh, ali i njeni tihi uzdasi. „Ja sam, neno“, kaže onim glasom što mu je palio i kod učiteljice u školi, ali sada s dozom iskrene nježnosti i tuge. „Jel’ ti to mene misliš plašiti? Mene što sam tetki izdegeniso tri tepsije buredžika kad mi je rekla da sam mršav? A Merima… Merima je ruža koju bih ja zalijevao, neno, ne čupao. I znam da je aga zabranio, ali ljubav se ne može zabraniti. Moje srce je njeno, neno, i nikakav aga to ne može promijeniti.“ Azem je shvatio da je iskrenost, pomiješana s njegovim uobičajenim šarmom, najbolji pristup, čak i ako je to značilo suočavanje s agom.
Nana trepnu. Prvi put u historiji ćuprije.
Valjda je niko nikad nije zvao „neno“ bez da mu zadrhti glas, a da pri tome nije izgledao kao da će pobjeći. Merima, negdje u daljini, osjetila je blagi vjetar promjene, ali i težinu sudbine.
„Znaš li ti“, nastavi Azem i ispravi onaj lančić, „da ja kasnim na teferič? Znaš li da Merima čeka? A ti našla ovdje da glumiš carinika. Pusti me da prođem, a ja ću tebi sutra donijet’ kahve iz Bosanske Gradiške. Prave. Da ti ne drhti ruka kad baješ. A i da ti ispričam kako je Merima, kad je bila mala, uvijek tražila da joj pjevam uspavanke. Znam da je bogata, neno, ali ja je volim više od svih blaga. I znam da je aga protiv, ali ja ću se boriti za nju, pa makar me to koštalo svega.“ Azem je igrao na kartu emocija, znajući da nana, iako stroga, ima meko srce za svoju unuku, ali i da je aga moćan protivnik.
Nana zašuti. Pa pogleda Muju što se trese k’o jablan.
Pa opet Azema. I odjednom – nasmija se. Al’ onako krezavo, da se i sove uplašiše. Merima, koja je upravo izlazila iz kuće, čula je nanin smijeh i zastala. Šta se to dešava na ćupriji? Je li Azem uspio?
„Vidi ti njega“, kaže i udari štapom po ćupriji. „I bezobrazan i namazan. Haj’ prođi, al’ da si mi pazio unuku. Ako joj suzu pustiš, ja ću tebi tako bajat’ da ćeš se ženit’ sam sa sobom. I da znaš, Azeme, Merima voli kad joj se pjeva, ali i kad se sluša. I voli pitu od zelja, ali samo ako je s ljubavlju napravljena. Ali znaj, Azeme, aga nikada neće pristati na vas dvoje. On ima druge planove za nju.“ Nana je Azemu dala do znanja da zna njegove namjere, ali i da je svjesna prepreka koje su pred njima.
Azem se nakloni k’o na audiciji za film: „Neno, ja ako Merimi suzu pustim, to će bit’ od smijeha. Ja sam ti veseljak, ne derikoža. A za pitu… pa, ja sam je pravio, s ljubavlju, naravno. A za agu… pa, vidjet ćemo čija je zadnja.“ Merima, koja je sada bila bliže, čula je posljednje Azemove riječi i osmijeh joj je zaigrao na usnama, ali u očima joj je bila tuga. Nije mogla vjerovati da je Azem uspio šarmirati njenu nanu, ali je znala da je aga nepopustljiv.
Kasniš Azeme, al’ ti halalim: Merimin pogled, Azemova pobjeda i gorčina rastanka
Stigao na teferič k’o da je došao s bajrama. Merima ga gleda ispod oka, ali u njenim očima nije bilo ljutnje, već znatiželje, blagog odobravanja i duboke tuge. Nana joj iza ćoška viri i mrmlja nešto u bradu – valjda baje za svaki slučaj, ali i s ponosom u glasu, svjesna da je Azem poseban.
„Gdje si Azeme, što kasniš?“ pita Merima, s prikrivenim osmijehom, ali glasom punim čežnje. Njen glas je bio melodičan, a Azem je osjetio kako mu srce preskače ritam, znajući da je svaki trenutak s njom dragocjen.
„Ma“, kaže Azem i slegnu onim junačkim prsima, „zaustavila me neka fina gospođa na ćupriji da mi da blagoslov. Kaže, šteta da ovakav momak prođe a da ga ne pohvali. I još mi je rekla da si ti najljepša ruža u cijeloj Bosni, i da te moram čuvati k’o oči u glavi. I da se ne bojim age, jer prava ljubav sve pobjeđuje.“ Azem je znao da je ovo trenutak da pokaže Merimi da je čuo nanine riječi, ali i da je spreman da se bori za nju, unatoč svemu.
Merima prsnu u smijeh, onaj isti smijeh koji je Azem zamišljao, ali ubrzo se pretvorio u tihi jecaj. Nana iza ćoška opsova: „Laže, pas mu mater! Al’ slatko laže… i dobro je zapamtio šta sam mu rekla. Ali uzalud, uzalud…“
Te večeri, Azem i Merima su proveli sate razgovarajući, smijući se i plešući, ali svaki dodir, svaki pogled bio je prožet tugom i sviješću o skorom rastanku. Azem je pričao svoje najluđe avanture, a Merima ga je slušala s iskrenim zanimanjem, dodajući svoje duhovite komentare, ali u njenim očima se vidjela bol. Nije to bila samo priča o hrabrom Azemu, već i o Merimi, djevojci koja je znala cijeniti iskrenost, humor i srce koje se krilo iza Azemove neustrašivosti, ali koja je bila zarobljena u okovima tradicije i porodičnih očekivanja. Azem je shvatio da je osvojio više od teferiča; osvojio je Merimino srce, ali je znao da je to srce koje će morati pustiti.
Pred zoru, Merima je morala otići. Posljednji pogled, posljednji dodir, obećanje da će se boriti, ali i gorčina spoznaje da je put pred njima trnovit i neizvjestan. Azem je ostao sam na teferiču, s prazninom u srcu i mirisom njenog parfema koji je još lebdio u zraku. Njegova neustrašivost je ostala, ali sada je bila prožeta tugom i čežnjom.
Pouka priče
Ne boji se Azem vještice kad ide curi. Boji se da mu nestane losiona. Boji se da ga jaran obruka kad treba zapjevat’. Boji se da mu nana od Merime ne baci sihire na frizuru. Vještica? Ma bježi. Pravi bosanski horor je kad ti Mujo pobjegne i ostavi te da sam objašnjavaš nani zašto nemaš stalni pos’o. . Ali Azem Gota se ne boji ničega, pogotovo ne kad je ljubav u pitanju. Jer prava ljubav, kao i dobar burek, traži hrabrost, malo ludosti i puno srca, ali ponekad, traži i žrtvu, suze i borbu protiv cijelog svijeta. A Merima je, shvatio je Azem, bila vrijedna svake avanture, pa čak i one s vješticom s ćuprije, i borbe protiv age, ali i tuge koju je nosila njihova zabranjena ljubav.
22 svibnja, 2026
Drekavac
Bosanska predanja
U Bosni, kažu, strah ima velike oči. Ali, ima i veće srce za humor. Naši stari su govorili: „Ko se boji, u kući mu gaće.“ Nisu, doduše, rekli šta je s onim što se ne boji. Možda zato što takvih i nema mnogo, ili zato što su rijetki primjeri poput našeg Azema Gote, čija je hrabrost (ili ludost) postala legenda
Losion od rakije i Fata iz Njemačke
Bila je subota, avgustovska noć. Vrućina je bila spala, a komarci su se tek zagrijali za svoju večernju smjenu. Azem Gota, poznat po svojoj samouvjerenosti i specifičnom stilu, obrijao se, namirisao onom brljom što je zvao „kolonjska voda“, a koja je smrdjela k’o apoteka . Obukao je košulju, prva dva dugmeta otkopčana – da se vide „prsa junačka“ i spreman za akciju. Naumio je u Donje Vukovije na sijelo. Razlog? Čuo je da dolazi Fata Suljina iz Njemačke. A Fata, kažu, gleda samo momke što se ne boje ni mraka ni njenog oca.
Za moralnu podršku (ili možda kao živi štit), poveo je i jarana Hasu Šmrlju. Haso, poznat po svojoj hrabrosti „k’o zec il srna“, bio je idealan kandidat da Azemu pravi društvo kad se budu vraćali kući.
Prečicom preko groblja: Susret s Drekavcem
„Haso“, kaže Azem, s onim svojim mangupskim tonom, „idemo prečicom preko Groblja. Brže je 20 minuta.“
Haso se zaprepasti i preljedje, jer u Bosni se to radi i kad vidiš mačku, a kamoli kad spomeneš mezarje: „Azeme, bolan, pa znaš da tamo Drekavac ordinira poslije jacije!“
„Ma kakav Drekavac“, pljunu Azem, valjda da otjera zle džine. „Ja kad prođem, on se pravi da je grlica. Hodi ti za mnom i šuti.“
I krenuše. Mjesečina je bila ko dan, kao da je i ona nešto slutila. Cvrčci su drečali u daljini, ali čim Azem i Haso uđoše u mezarje – muk. Haso se zalijepi Azemu za leđa, a srce mu je lupalo k’o veš-mašina na centrifugi. „Azeme, čuješ ti ovo? Ne čuje se ništa.“
„Čujem“, kaže Azem i zapali cigaretu. „Čujem kako ti srce lupa k’o veš-mašina na centrifugi. Hodaj.“
Na pola Groblja, nešto šušnu. Pa zastenja. Pa zakmeči: „Uaaaaa… mama…“
Haso se ukopa: „Azeme, matereti, to je on! Drekavac! Bježimo!“
I onda iz mraka iskoči. Nešto. Na dvije noge, na četiri noge, na ničemu. Oči mu k’o mačije u mraku, a dere se k’o da ga deru. Zaleti se pravo na njih.
Haso vrisnu k’o curica, baci i papuče i ponos, pa nazad kroz žaru i ostrugu. Za njim ostade samo trag i miris straha. „Haso, pizdo!“ dreknu Azem za njim. „Ko će mi sad držati lojtru kad budem Fati išao pod pendžer?!“
Azem vs. Drekavac: Neočekivani Obračun
Drekavac stade pred Azema. Valjda je mislio da je lak plijen. Azem ga odmjeri od glave do… čega god je Drekavac imao. Pa ugasi cigaretu o nišan.
„Ti li si taj što mi jarana prepade?“ kaže Azem, s onim svojim smirenim tonom koji je bio opasniji od svake prijetnje. „Jel’ ti to mene misliš plašiti? Mene što sam izdegeniso dvaest dubravaca?“
Drekavac opet: „Uaaaaa!“
„Uaaaa tebi i onom ko te pravio“, kaže Azem i priđe mu na pedalj. „Jel’ ti znaš da ja kasnim na sijelo? Jel’ znaš da Fata čeka? A ti si našao da kmečiš ovdje k’o da ti je neko uzeo zvečku?“
Drekavac zašuti. Prvi put u historiji mezarja. Naježi se. Valjda ga nikad niko nije izgrdio k’o mater.
„Još jednom da si mi zasmetao kad idem u ašikluk“, nastavi Azem i uperi prstom u njega, „poslat ću ti Hasu da ti pjeva cijelu noć. A Haso kad pjeva, i mrtvi ustaju da ga ugase. Jes’ čuo?“
Drekavac zacvili, pokri… šta god ima, i zbrisa u najdalju vrbu. Usput upade u sopstvenu rupu od straha.
Azem popravi košulju, pljunu pored mezara – ne na mezar, ima i Azem nekog reda – i nastavi put.
Kasniš Azeme jadan ne bio
Stigao je na sijelo k’o da ništa nije bilo. Fata ga gleda s pendžera. „Gdje si Azeme, što kasniš?“
„Ma“, kaže Azem, slegnuvši ramenima, „zaustavio me neki balavac na groblju da mi pjeva. Rek’o sam mu da upiše muzičku školu il’ da šuti.“
Fata prsnu u smijeh. Otac njen s druge strane kuće psuje: „Ko je sad pa ovaj što i Drekavca otjerao?“
Pouka priče
Ne boji se Bosanac Drekavca kad ide curi. Boji se da zakasni na sijelo. Boji se da ga Haso obruka pred rajom. Boji se da Fata ode s nekim drugim. Drekavac? Ma bježi. Pravi bosanski horor je kad ti jaran pobjegne i ostavi te samog da objašnjavaš zašto kasniš. E to je već za sikiraciju.
Haso se kući vratio tek ujutru. Bos. Kaže izgubio papuče. Azem mu kaže: „Izgubio si i obraz, al’ hajd’. Sljedeći put ti pjevaš Drekavcu.“
A Drekavac? Drekavac više se ne čuje u Vukovijama. Kažu traži lakši teren,negdje prema Dubravama .
19 svibnja, 2026
Pokosi, Azeme, pokosi — pa makar se džehenem otvorio
Nikad ne kosi sam u podne.
Ne zviždi kad sunce ubija.
I ako cvrčak zašuti… ne saginji se da vidiš šta je.
Naši stari su govorili: Ne počinji što ne misliš završit’. Nisu rekli zašto.
U svakom bosanskom selu imaš tog jednog čovjeka. Ne boji se ni vlasti, ni bolesti, ni metilne rakije od komšije Sulje. Kod nas u Zivićima to je Azem Gota.
Azem kosi od ’82. Ruka mu je tvrđa od direka, a živac kraći od fitilja. Kad mu kažeš “Azeme, vruće je”, on kaže “Vruće je u džehenemu, a ja još nisam tamo.”
Srijeda, 23. juli. +42 u hladu. Hlada nema.
Njiva na kraju sela, ona što graniči sa starim mezarjem. Korov do pasa, cvrčci se raspali od vrućine, čak ni muhe ne lete. Samo Azem i ručna kosa. Bez majice neće — “da ga trava ne izgrebe”. Logika Gote.
Kosi on. Korak, zamah. Korak, zamah. Znoj mu već napravio mapu Drine po leđima.
Na pola njive nešto šušnu.
Azem stane. Obriše čelo rukavom. Opsuje tako da su dvije vrane graknule i odletjele.
“Il’ je zec, il’ je zmijurina, il’ je ona moja sakrila pivu u travu pa sad čeka da me sunce strefi.”
I nastavi. Jer kod Azema je pravilo: ne ostavljaš red nepokošen. Ni za živu glavu. A pogotovo ne za mrtvu.
Korak. Zamah. Korak. Zamah.
Dođe on do tog mjesta.
I onda se desilo.
Prvo tišina. Ne ona seoska tišina. Ona druga. Kad prestaneš čut i vlastitu krv u ušima.
Cvrčci — muk.
Vjetar — stao.
Čak je i sunce, koje je do maloprije pržilo k’o rernu, nekako… ustuknulo.
I nebo iznad Azema postade hladno. Ali ne k’o kad udari hlad. Nego hladno k’o grob u januaru. U sekundi mu se koža naježila, a znoj mu se sledio na leđima.
Azem diže glavu. Kosa mu ostala u zraku. Pogleda gore, pa dole u travu.
Nema zeca. Nema zmije. Nema pive.
Ima rupa. Crna, savršeno okrugla, k’o da je neko burgijom probušio zemlju. I iz nje puše. Ali ne vjetar. Puše nešto što miriše na mokru ilovaču i strah. I na psovku. Njegovu psovku. Iz ’93, kad je izgubio krov, ali nije izgubio kosu.
Rupa uzdahnu. I reče njegovim glasom:
“Azeme… što ne odmoriš malo…”
Azem spusti kosu. Polako. Zapali cigaru na +42. Povuce dim, pogleda u rupu k’o da gleda poreznika.
“Slabo si se ti meni najela, čim si po ovom kijametu morala izać’ da kosiš sa mnom”, reče on rupi. “Vruće tebi dole, a? Pa reko’ da malo luftiraš?”
Rupa zašuti. Čak se i hlad povukao metar nazad.
“Da ti nešto kažem”, nastavi Azem i otpuhnu dim pravo u nju. “Ja sam sa ovom njivom počeo u 6 ujutru. Završit ću je do podne. A ti ako misliš da će Azem Gota ostavit’ pola posla zbog promaje iz Ahireta, grdno si se prevarila.”
Pljunu pored rupe. Ne u nju — pored. Ima i Azem nekog reda.
“I kad se vraćaš nazad”, doda dok je dizao kosu, “ponesi mi onu pivu što mi je žena sakrila. Znaš ti gdje je. Sve ti znaš.”
I nastavi kosit’. Korak, zamah. Korak, zamah.
Rupa se zatvorila sama od sebe. Kažu da se i džehenem boji nedovršenog posla i seoske sramote.
Pouka?
Ne boji se Bosanac onog svijeta. Boji se da ga komšija vidi da je ostavio njivu na pola. Boji se da mu punica kaže “lijen si”. Boji se nedovršene kafe, nepokošene trave i da ga pretekne rok.
Karakondžule? Osjene? Ma bježi.
Pravi bosanski horor je kad ti neko prekine usred posla. E to je već za sikiraciju.
Azem je taj dan pokosio njivu, popio pivu koju je “slučajno” našao u hladu ispod međe, i otišao kući na ručak.
A rupa? Rupa se više nikad nije otvorila u Zivićima.
Priča se da je tražila lakši teren.
16 svibnja, 2026

Kategorija: Bosanska predanja

Svake kišne noći neko je kucao na njena vrata. Uvijek tri puta. A onda je shvatila da vrata nisu bila jedina stvar koja se ponavlja.

Nova učenica

Sjećanje koje nije bilo njeno

Djevojka u ogledalu

Stara školska knjiga

Sedma prilika

Posljednje kucanje

Bijela putnica sa stare pruge

Imo sam tri pravila, ko zavjet:

Nepoznat broj. Bez “selam”, bez “halali”. Samo naredba.

Nije viknula. Šapnula je. Al’ taj šapat mi prošao kroz kosti.

“Uzmi. Nikom ni riječi. Ako kažeš – zažalićeš. Zvaću te opet.”

Žena problijedi. Od tad spavam sa upaljenim svjetlom.

Susret u kovačnici: Priča Vildana Kovača

“Bi li mi mogao kosu ispraviti?” upita.

“Nisam umro?” Opipah si bilo. Kuca. Ludo, ali kuca.

“Odgovori mi! Koliko?!”

Stajao sam kao ukopan. Čekić mi ispade iz ruke.

Razmišljanje za kraj

“Jesam li težak?”

“Jesam li težak?”

“Hvala Bogu i bijeloj zori…”

Merima iz Švicarske i Azemovo srce puno čežnje

Naumio na teferič. Razlog? Čuo da dolazi Merima iz Švicarske.

Prečicom preko stare ćuprije: Susret s nanom i Meriminim duhom tuge

Nana čuva unuku

„Kud ste se vi namunjili u ovo doba, a?“

Azem vs. Nana i Aga: Ljubavni pregovori i Merimin skriveni osmijeh

Nana trepnu. Prvi put u historiji ćuprije.

Nana zašuti. Pa pogleda Muju što se trese k’o jablan.

Kasniš Azeme, al’ ti halalim: Merimin pogled, Azemova pobjeda i gorčina rastanka

Pouka priče

Bosanska predanja

Losion od rakije i Fata iz Njemačke

Prečicom preko groblja: Susret s Drekavcem

Na pola Groblja, nešto šušnu. Pa zastenja. Pa zakmeči: „Uaaaaa… mama…“

Azem vs. Drekavac: Neočekivani Obračun

Drekavac opet: „Uaaaaa!“

Kasniš Azeme jadan ne bio

Pouka priče

Srijeda, 23. juli. +42 u hladu. Hlada nema.

I onda se desilo.

“Azeme… što ne odmoriš malo…”

Pouka?