Category: Bosanska predanja

U Bosni, kažu, ljubav ima kratke noge. Al’ ima i dugačak jezik, a još duže pamćenje. Naši stari su govorili: „Ko se zaljubi, u kući mu lonci.“ Nisu, doduše, rekli šta je s onim što se zaljubi pa mu lonci ostanu prazni, a srce puno tuge. Možda zato što takvih ima samo jedan – Azem Gota. Čovjek kod kojeg je hrabrost bila tolika da je i ogledalo okretalo glavu od straha, a srce, iako skriveno iza brka i samouvjerenosti, kucalo je jače nego motor fiće na uzbrdici kad bi pomislio na nju – Merimu, njegovu zabranjenu ružu.

Merima iz Švicarske i Azemovo srce puno čežnje

Bio je petak, septembarsko predvečerje. Vrućina popustila, a komarci se preselili u penziju. Azem Gota obrijo se na suho, udario onog losiona što ga je zvao „francuski“, a mirisao na rakiju. Košulja ispeglana, prva tri dugmeta otkopčana – da se vidi lančić, prsa junačka i nekoliko  dlaka što ih je čuvo k’o amanet. Ali večeras, te dlake nisu bile samo amanet; bila je i talisman za Merimu, nadu da će premostiti jaz koji ih je dijelio. Spreman za pohod, ali i za nešto više – za borbu protiv sudbine koja im je branila ljubav.

Naumio na teferič. Razlog? Čuo da dolazi Merima iz Švicarske.

 Merima, za razliku od priča, nije bila samo lijepa slika iz tuđine. Bila je to djevojka čiji je smijeh zvučao kao najljepša sevdalinka, a pogled joj je bio dubok kao bunar želja, ali i tuge. Merima je bila iz ugledne, bogate porodice, čiji su korijeni bili duboko ukopani u tradiciju i očekivanja. Njen otac, strogi aga, već joj je namijenio mladoženju, bogatog trgovca iz Sarajeva. Merima je znala da je Azem, siromašni, ali ponosni mladić, trn u oku njenoj porodici. Nije tražila samo momke što znaju zapjevat’ i zaigrat’, već one koji su imali dušu, iskru u oku i, što je najvažnije, koji su se usudili voljeti je unatoč svemu. A nanu joj zovu „Vještica iz Čaršije“, jer baca pogled da ti se mlijeko ukiseli u frižideru, a duša zaledi u prsima. Nana je bila čuvarica porodične časti, i znala je da Azem nije „prilika“ za njenu unuku.

Za moralnu podršku poveo jarana Muju Kiflu. Mujo, poznat po tome što je jednom vidio miša pa tri dana spav’o kod komšinice, bio je idealan da Azemu pridržava kaput kad se bude udvaro. Ili da trči po vodu kad Azemu pozli od ljubavi. Iako je Azem to rijetko priznavao, Mujo je bio njegov tihi savjetnik za ljubavne jade, uvijek spreman da sasluša, pa makar i sa strahom u očima, svjestan da je Azemova ljubav prema Merimi bila veća od svih prepreka.

Prečicom preko stare ćuprije: Susret s nanom i Meriminim duhom tuge

„Mujo“, kaže Azem i namignu onim okom što mu je uvijek bilo k’o polupijano, „idemo preko stare ćuprije. Brže je 15 minuta, a i romantičnije. Zamisli, Mujo, Merima i ja, pod mjesečinom, na ćupriji…“ Azem se zanese, već zamišljajući scenu iz nekog starog filma, gdje on, naravno, igra glavnu ulogu, ali s gorčinom u srcu, znajući da je ta scena možda samo san.
Mujo problijedi k’o sir: „Azeme, bolan ne bio, pa znaš da tamo Merimina nana sjedi poslije akšama! Čuva ćupriju k’o graničar. Kažu da ima pogled od kojeg ti otpadnu dugmad! A i njen otac, aga, poslao je svoje ljude da paze da se ne motaš oko Merime!“
„Ma kakva nana i kakav aga“, odmahnu Azem i zapali cigaru bez filtera. „Ja kad prođem, ona plete čarape i pravi se da sam joj unuk. Hodi ti za mnom i pravi se lud. A i Merima bi cijenila hrabrost, zar ne misliš? Znaš da je njeno srce zarobljeno, Mujo, i ja sam jedini koji ga može osloboditi.“ Azem je znao da Merima cijeni odvažnost, ali i nježnost koju je on vješto skrivao, a sada je ta nježnost bila pomiješana s očajem.

Nana čuva unuku

I krenuše. Mjesec taman k’o tepsija, samo što ne kaže „bujrum“. Čim nogom kročiše na ćupriju – muk. Čak se i Spreča ispod ušutila. Mujo se zalijepi Azemu za rame, a koljena mu klepecaju k’o da svira def. „Azeme, čuješ ti ovo? Ne laju ni psi. Ovo je loš znak.“
„Čujem“, kaže Azem i otrese pepeo u vodu. „Čujem kako ti koljena sviraju kolo. Hodaj. Merima ne voli kukavice, a ja ne volim da mi se ljubav brani.“
Na pola ćuprije, iz mraka se stvori sjena. Mala, pogrbljena, sa štapom i maramom zavezanom pod bradu. Oči joj sijevaju k’o u mačke kad vidi sudžuku. Ali Azem, umjesto straha, osjeti blagi treptaj uzbuđenja i tuge. Znao je da je ovo test, i to test koji će ga približiti Merimi, ali i podsjetiti na težinu njihove situacije.

„Kud ste se vi namunjili u ovo doba, a?“

Zagrmi nana. Glas joj k’o kad stružeš tepsiju žicom. „Zar ne znaš, Azeme Gota, da Merima nije za tebe? Da je njena sudbina već zapisana?“
Mujo vrisnu i sakri se iza Azema: „Azeme, matereti, to je ona! Vještica! I aga je poslao svoje ljude! Bježimo!“
I već se okrenu da da petama vjetra, al’ Azem ga ščepa za jaknu. „Mujo, stoko jedna! Ko će mi sad nosit’ pitu što sam ponio Merimi?! Nije to samo pita, Mujo, to je nada! Nada da će shvatiti da je volim više od svega!“ Azem je znao da pita nije bila samo pita; bila je simbol njegove namjere, njegovog truda da impresionira Merimu, a možda i njenu nanu, ali i očajnički pokušaj da pokaže svoju ljubav.

Azem vs. Nana i Aga: Ljubavni pregovori i Merimin skriveni osmijeh

Vještica odmjeri Azema od čela do cokula. „Ti li si onaj Gota što mi unuku zamajava po viberu? Ona Merima, što je k’o ruža procvjetala, a ti bi je k’o korov čupao? Aga ti je zabranio da joj prilaziš, zar ne znaš za to?“ Nana je znala da je Merima posebna, i nije joj bilo drago što se Azem, poznat po svojoj reputaciji, mota oko nje, pogotovo jer je to kršilo aginu riječ.

Azem ugasi cigaru o gelender – ne u vodu, ima i Azem nekog reda prema Spreči. Pa priđe nani na pedalj, a u glavi mu odzvanja Merimin smijeh, ali i njeni tihi uzdasi. „Ja sam, neno“, kaže onim glasom što mu je palio i kod učiteljice u školi, ali sada s dozom iskrene nježnosti i tuge. „Jel’ ti to mene misliš plašiti? Mene što sam tetki izdegeniso tri tepsije buredžika kad mi je rekla da sam mršav? A Merima… Merima je ruža koju bih ja zalijevao, neno, ne čupao. I znam da je aga zabranio, ali ljubav se ne može zabraniti. Moje srce je njeno, neno, i nikakav aga to ne može promijeniti.“ Azem je shvatio da je iskrenost, pomiješana s njegovim uobičajenim šarmom, najbolji pristup, čak i ako je to značilo suočavanje s agom.

Nana trepnu. Prvi put u historiji ćuprije.

Valjda je niko nikad nije zvao „neno“ bez da mu zadrhti glas, a da pri tome nije izgledao kao da će pobjeći. Merima, negdje u daljini, osjetila je blagi vjetar promjene, ali i težinu sudbine.
„Znaš li ti“, nastavi Azem i ispravi onaj lančić, „da ja kasnim na teferič? Znaš li da Merima čeka? A ti našla ovdje da glumiš carinika. Pusti me da prođem, a ja ću tebi sutra donijet’ kahve iz Bosanske Gradiške. Prave. Da ti ne drhti ruka kad baješ. A i da ti ispričam kako je Merima, kad je bila mala, uvijek tražila da joj pjevam uspavanke. Znam da je bogata, neno, ali ja je volim više od svih blaga. I znam da je aga protiv, ali ja ću se boriti za nju, pa makar me to koštalo svega.“ Azem je igrao na kartu emocija, znajući da nana, iako stroga, ima meko srce za svoju unuku, ali i da je aga moćan protivnik.

Nana zašuti. Pa pogleda Muju što se trese k’o jablan.

Pa opet Azema. I odjednom – nasmija se. Al’ onako krezavo, da se i sove uplašiše. Merima, koja je upravo izlazila iz kuće, čula je nanin smijeh i zastala. Šta se to dešava na ćupriji? Je li Azem uspio?
„Vidi ti njega“, kaže i udari štapom po ćupriji. „I bezobrazan i namazan. Haj’ prođi, al’ da si mi pazio unuku. Ako joj suzu pustiš, ja ću tebi tako bajat’ da ćeš se ženit’ sam sa sobom. I da znaš, Azeme, Merima voli kad joj se pjeva, ali i kad se sluša. I voli pitu od zelja, ali samo ako je s ljubavlju napravljena. Ali znaj, Azeme, aga nikada neće pristati na vas dvoje. On ima druge planove za nju.“ Nana je Azemu dala do znanja da zna njegove namjere, ali i da je svjesna prepreka koje su pred njima.

Azem se nakloni k’o na audiciji za film: „Neno, ja ako Merimi suzu pustim, to će bit’ od smijeha. Ja sam ti veseljak, ne derikoža. A za pitu… pa, ja sam je pravio, s ljubavlju, naravno. A za agu… pa, vidjet ćemo čija je zadnja.“ Merima, koja je sada bila bliže, čula je posljednje Azemove riječi i osmijeh joj je zaigrao na usnama, ali u očima joj je bila tuga. Nije mogla vjerovati da je Azem uspio šarmirati njenu nanu, ali je znala da je aga nepopustljiv.

 Kasniš Azeme, al’ ti halalim: Merimin pogled, Azemova pobjeda i gorčina rastanka

Stigao na teferič k’o da je došao s bajrama. Merima ga gleda ispod oka, ali u njenim očima nije bilo ljutnje, već znatiželje, blagog odobravanja i duboke tuge. Nana joj iza ćoška viri i mrmlja nešto u bradu – valjda baje za svaki slučaj, ali i s ponosom u glasu, svjesna da je Azem poseban.

„Gdje si Azeme, što kasniš?“ pita Merima, s prikrivenim osmijehom, ali glasom punim čežnje. Njen glas je bio melodičan, a Azem je osjetio kako mu srce preskače ritam, znajući da je svaki trenutak s njom dragocjen.

„Ma“, kaže Azem i slegnu onim junačkim prsima, „zaustavila me neka fina gospođa na ćupriji da mi da blagoslov. Kaže, šteta da ovakav momak prođe a da ga ne pohvali. I još mi je rekla da si ti najljepša ruža u cijeloj Bosni, i da te moram čuvati k’o oči u glavi. I da se ne bojim age, jer prava ljubav sve pobjeđuje.“ Azem je znao da je ovo trenutak da pokaže Merimi da je čuo nanine riječi, ali i da je spreman da se bori za nju, unatoč svemu.

Merima prsnu u smijeh, onaj isti smijeh koji je Azem zamišljao, ali ubrzo se pretvorio u tihi jecaj. Nana iza ćoška opsova: „Laže, pas mu mater! Al’ slatko laže… i dobro je zapamtio šta sam mu rekla. Ali uzalud, uzalud…“
Te večeri, Azem i Merima su proveli sate razgovarajući, smijući se i plešući, ali svaki dodir, svaki pogled bio je prožet tugom i sviješću o skorom rastanku. Azem je pričao svoje najluđe avanture, a Merima ga je slušala s iskrenim zanimanjem, dodajući svoje duhovite komentare, ali u njenim očima se vidjela bol. Nije to bila samo priča o hrabrom Azemu, već i o Merimi, djevojci koja je znala cijeniti iskrenost, humor i srce koje se krilo iza Azemove neustrašivosti, ali koja je bila zarobljena u okovima tradicije i porodičnih očekivanja. Azem je shvatio da je osvojio više od teferiča; osvojio je Merimino srce, ali je znao da je to srce koje će morati pustiti.
Pred zoru, Merima je morala otići. Posljednji pogled, posljednji dodir, obećanje da će se boriti, ali i gorčina spoznaje da je put pred njima trnovit i neizvjestan. Azem je ostao sam na teferiču, s prazninom u srcu i mirisom njenog parfema koji je još lebdio u zraku. Njegova neustrašivost je ostala, ali sada je bila prožeta tugom i čežnjom.

Pouka priče

Ne boji se Azem vještice kad ide curi. Boji se da mu nestane losiona. Boji se da ga jaran obruka kad treba zapjevat’. Boji se da mu nana od Merime ne baci sihire na frizuru. Vještica? Ma bježi. Pravi bosanski horor je kad ti Mujo pobjegne i ostavi te da sam objašnjavaš nani zašto nemaš stalni pos’o. E to je već za sebija i učenja. Ali Azem Gota se ne boji ničega, pogotovo ne kad je ljubav u pitanju. Jer prava ljubav, kao i dobar burek, traži hrabrost, malo ludosti i puno srca, ali ponekad, traži i žrtvu, suze i borbu protiv cijelog svijeta. A Merima je, shvatio je Azem, bila vrijedna svake avanture, pa čak i one s vješticom s ćuprije, i borbe protiv age, ali i tuge koju je nosila njihova zabranjena ljubav.