Priče iz Bosne

Kategorija: Satira

  • Cirkularna ekonomija na njemačko-balkanski način – Priča o pet katanaca i jednom viška

    Cirkularna ekonomija na njemačko-balkanski način – Priča o pet katanaca i jednom viška

    Cirkularna ekonomija – naš brend

    Evropa već godinama priča o reciklaži, zelenoj agendi, održivom razvoju i cirkularnoj ekonomiji. Održavaju se konferencije, pišu strategije i štampaju brošure u kojima sve izgleda čisto, moderno i vrlo organizovano.

    Mi na Balkanu to živimo odavno.

    Samo je naša verzija malo direktnija, praktičnija i uglavnom ne uključuje puno papirologije.

    Njemačka ekonomija funkcioniše ovako: proizvedeš bicikl, prodaš ga, kupac ga vozi deset godina, popravi ga nekoliko puta, a onda ga na kraju reciklira.

    Balkanska nadogradnja izgleda ovako: proizvedeš bicikl u Njemačkoj, prodaš ga Balkancu, drugi Balkanac ga „reciklira“ iste noći, treći ga sutradan oglasi na internetu kao „malo vožen, vozila ga Švabica do posla“, a četvrti ga kupi i ponovo ode u Njemačku da radi.

    Krug zatvoren.

    Nula otpada.

    Stopostotna iskorištenost.

    Greta bi možda bila ponosna, samo bi vjerovatno imala nekoliko dodatnih pitanja.

    Od Mercedesa do bicikla

    Opće je poznata stvar: ako Njemačka ima Mercedes, Balkan ima Mercedes sa skinutom kilometražom, dva seta tablica i pričom da ga je vozio „jedan gospodin, samo nedjeljom“.

    Ako Njemačka ima bicikle, Balkan ima crno tržište bicikala gdje se svaki bolji Specialized ili Cube vrati kući za sedam dana.

    Ne DHL-om.

    Ne regularnim putem.

    Nego sistemom koji se oslanja na rođaka, komšiju, poznanika, kombi i onu čuvenu rečenicu:

    „Ma ne pitaj puno. Samo ga preuzmi kod čovjeka.“

    E, u toj i takvoj cirkularnoj ekonomiji dogodila se jedna priča koja bi mogla ući u sve udžbenike iz sigurnosti, logistike i balkanskog snalaženja.

    Čovjek koji je zaključao bicikl – i sebe iz priče

    Naš čovjek kupio je bicikl u Njemačkoj.

    Ma kakav bicikl – zvijer.

    Karbon, disk-kočnice, lagan kao pero i brz kao da ga pokreće mali avion. Bicikl je imao toliko brzina da ih vlasnik nije ni znao sve nabrojati. Samo je znao da ih ima mnogo i da je cijena bila takva da je godinu dana jeo paštetu iz Lidla kako bi ga uspio kupiti.

    Kada ga je dovezao kući, cijela mahala se okupila oko njega.

    Jedan komšija ga je pipnuo po okviru, drugi je zagledao kočnice, a treći je pokušavao procijeniti koliko bi ga koštalo da kupi isti takav, samo „malo povoljnije“.

    „Uuu, brate, đe si ovo mazn’o… ovaj, kupio?“ pitao je jedan.

    „U Minhenu“, odgovorio je vlasnik ponosno.

    „Jest, jest… sve što je iz Njemačke ima neku posebnu težinu.“

    Naš čovjek nije bio naivan. Dobro je znao kako funkcioniše balkanski lanac snabdijevanja. Bicikl kupljen u Minhenu ujutro mogao je iste večeri završiti na oglasu u Zvorniku, Tuzli ili na nekoj grupi gdje se sve prodaje pod motom „hitno, gazda ide vani“.

    Zato je odlučio da ne rizikuje.

    Otišao je u prodavnicu alata i kupio jedan katanac.

    Onda drugi.

    Pa treći.

    Kada je prodavač pitao da li otvara zatvor ili samo osigurava bicikl, naš čovjek je već tražio četvrti.

    Na kraju je kupio pet katanaca.

    Pet katanaca za jednu vožnju

    Jedan je stavio na prednji točak.

    Drugi na zadnji.

    Treći je pričvrstio za ram.

    Četvrti je zaključao sic, jer nikad se ne zna – lopov možda ne može odnijeti cijeli bicikl, ali može barem uzeti ono na čemu se sjedi.

    Peti je ostavio kao rezervu, za slučaj da se pojavi novi oblik kriminala koji još nije obrađen u policijskim izvještajima.

    „Nek komšija magistrira“, mislio je, „ali ja sam doktorirao sigurnost.“

    Svaki dan je bicikl vezivao kao da čuva nuklearne šifre. Trebalo mu je skoro deset minuta da ga zaključa, a još više da ga otključa.

    Komšije su ga zadirkivale:

    „Bolan, čuvaš ga k’o da ti je ćaćino nasljedstvo.“

    „Nije ovo običan bicikl“, odgovarao bi on. „Ovo je investicija.“

    „Pa neće ti ga niko pojesti.“

    „Neće, ali će ga neko odnijeti.“

    „Sa pet katanaca?“

    „Ako treba, sutra kupujem i šesti.“

    Nije znao koliko je ta rečenica proročanska.

    Dan kada je šesti katanac postao problem

    Jednog jutra kasnio je na posao.

    Alarm nije zazvonio, kahva se ohladila, a šef mu je već poslao poruku sa samo jednom riječju: „Gdje si?“

    Naš čovjek izleti iz kuće, dođe do bicikla i počne otključavati.

    Prvi katanac – otvoren.

    Drugi – otvoren.

    Treći – otvoren.

    Četvrti – otvoren.

    Peti – otvoren.

    Već je htio zgrabiti bicikl kada je primijetio još jedan katanac.

    Malen, zarđao i potpuno nepoznat.

    Nije bio njegov.

    Stao je, počešao se po glavi i počeo preispitivati cijeli život.

    „Ma ovo je sigurno moja žena“, zaključio je napokon. „Ona je paranoja nivo sto. Uvijek doda još jedan sloj zaštite.“

    Utrčao je u kuću i viknuo:

    „Ženo! Daj ključ od onog šestog katanca! Cijenim što paziš na bicikl, ali nemoj me handriti, kasnim na posao!“

    Žena ga je pogledala preko fildžana.

    „Kakvog šestog katanca?“

    „Onog malog, zarđalog.“

    „Nisam ja tebi čuvar u muzeju. Meni je i tvoj bicikl preko glave.“

    „Pa mora biti tvoj. Ko bi drugi stavio katanac?“

    „Možda onaj što ga je zaključao.“

    „Kakav onaj?“

    „Ne znam, Suljo, nisam jutros imala sastanak s lopovima.“

    U kući je nastao muk.

    Onaj neugodni muk kada čovjek odjednom shvati da se pet katanaca možda nije nalazilo između njegovog bicikla i lopova, nego između njega i istine.

    Školski primjer terenske edukacije

    Izletio je napolje kao da ga neko goni.

    Bicikla nije bilo.

    Nije bilo ni šestog katanca.

    Nije bilo ni prašine u obliku točka, ni papirića s porukom, ni bilo kakvog objašnjenja.

    Samo prazno mjesto, pet otključanih katanaca i tišina koja je govorila više nego policijski zapisnik.

    Kasnije se ispostavilo da je šesti katanac bio od kolege iz branše.

    Čovjek je došao dan ranije, dok je naš vlasnik bio na poslu. Vidio je pet katanaca i zaključio da je vlasnik ozbiljan, savjestan i vjerovatno malo sporiji kada otključava.

    Zato je lijepo stavio svoj katanac pored ostalih i sačekao.

    Plan je bio jednostavan:

    Naš čovjek dođe, otključa svojih pet katanaca kao dobar građanin, ode na posao i ostavi bicikl spreman za drugi dio procesa.

    Onda kolega naiđe, otključa svoj jedan i kaže:

    „Hvala, prika.“

    To se, u stručnim krugovima, zove optimizacija sistema.

    Nema nasilnog lomljenja, nema buke, nema nepotrebnog oštećivanja imovine. Samo pažljivo uključivanje u već postojeću sigurnosnu proceduru.

    Bicikl ponovo na tržištu

    Već sutradan bicikl se pojavio na Facebook Marketplaceu.

    Oglas je glasio:

    NOVO! Bicikl iz Njemačke! Nije vožen po našim putevima! Malo korišten! Cijena nije fiksna, možemo se dogovoriti kao ljudi. Moguća zamjena za skuter.

    Na slici se jasno vidio isti karbon, iste disk-kočnice i isti ram. Samo je opis bio malo drugačiji.

    Nije pisalo da je bicikl imao pet katanaca.

    Nije pisalo ni da je prethodni vlasnik godinu dana jeo paštetu da bi ga kupio.

    A posebno nije pisalo da je bicikl kroz manje od četrdeset osam sati prošao kroz kompletan proces balkanske cirkularne ekonomije.

    Neko ga je kupio, neko preprodao, a moguće je da je već bio na putu prema Njemačkoj – gdje bi ga neki naš čovjek ponovo kupio, ponovo zaključao i ponovo tvrdio da ga je upravo donio iz Minhena.

    Krug se zatvara.

    Naravoučenije za učesnike cirkularne ekonomije

    Iz ove priče možemo izvući nekoliko važnih zaključaka.

    Prvo: njemačka logika kaže da je pet katanaca jednako sigurnost.

    Drugo: balkanska logika kaže da je pet katanaca izazov.

    Treće: šesti katanac nije višak. Šesti katanac je poslovna ideja.

    Četvrto: ako bicikl ima više katanaca nego točkova, možda ne štitite bicikl – možda samo organizujete posao nekome drugom.

    A lanac snabdijevanja izgleda ovako:

    Njemačka → tvoja avlija → Facebook Marketplace → komšijin mali → drugi grad → ponovo Njemačka.

    Sve brzo, praktično i, što je najvažnije, bez PDV-a.

    Zato sljedeći put kada vidite oglas „povoljno, iz Njemačke, hitna prodaja“, dobro pogledajte fotografije. Ako u pozadini vidite pet otključanih katanaca i čovjeka koji djeluje kao da je upravo izgubio vjeru u čovječanstvo, znajte da je priča vjerovatno dublja nego što oglas kaže.

    A žena?

    Žena mu je, čim je shvatila šta se dogodilo, kupila električni trotinet.

    „Ovaj bar možeš unijeti u spavaću“, rekla mu je. „Nek lopov prvo mene prođe.“

    Suljo je prvo negodovao, a onda prihvatio savjet. Trotinet nije imao pet katanaca. Samo jedan mali lanac.

    Ali je zato imao jedno veliko pravilo: nikome ga ne pokazivati prije nego što ga osiguraju i odnesu u kuću.

    Na Balkanu ništa ne propada. Ako ne možeš sačuvati bicikl, uvijek možeš reciklirati iskustvo i kupiti trotinet.

    Imaš li i ti iskustvo sa „šestim katancem“? Piši u komentarima da napravimo pravi registar balkanske cirkularne ekonomije.

  • Od domaćice do princeze

    Od domaćice do princeze

    Nekad davno, živjeli su Jasko i Elma. Svaki dan Jasko dođe s posla, baci se na trosjed k’o vreća krompira, upali tablet i ode u svoj svijet. YouTube, TikTok, kladionica – standardno. A Elma? Elma ti trči k’o na traci: kuhinja-špajz-mašina-sudoper, i sve vrijeme zvoca: “Ti nikad ništa! Plata nam ispari do desetog! Hoš’l bar smeće iznijet jednom u životu?!”

    Jaski to na jedno uho uđe, na drugo izađe. U sebi konta: “Bože dragi, šta bi od one cure što je nekad nosila štikle i imala volje za život? Sad samo šerpe i prigovori.”

    Jedno veče, nakon što je Elma opet zagrmila da iznese ono smeće, Jasko se odvuk’o do kontejnera. Stoji on tako pod uličnom lampom, gleda u nebo i jada se: “Bože, je l’ ovo kazna? Hoću li ja cijeli život provesti s ovom namrgođenom, umornom ženom? Je l’ ovo vrhunac?”

    Molitva za bolji život


    Kad odjednom, glas u glavi – smiren, ali autoritativan, k’o hodža na džumi:

    “Jasko, sine, mogu ti pomoć. Al’ da ti sad preko noći uvalim princezu u kuću, cijela mahala bi pričala. ‘Vidi Jaske, promijenio ženu, otkud mu pare?’ Polako ćemo. Ja ću u Elmu lagano ubacivati duh princeze. I izgled, i ponašanje, i duša – sve će se mijenjat. Al’ ima caka. Ako hoćeš da ti princeza ostane u kući, i ti ćeš morat prestat bit tele. Moraš bit vrijedan nje.”

    “Ma radim šta god treba!” šapnu Jasko. “Samo reci kad počinje?”

    “Već je počelo,” reče glas. “Svaki dan će bit’ mrvicu drugačija.”

    Vrnu se Jasko u kuću, sjede na trosjed, al’ ne može onaj TikTok gledat. Samo baca pogled prema kuhinji. Ustane, nasloni se na štok i gleda je. Elma okrenuta leđima, riba one šerpe od graha.

    Osjeti ona pogled, okrenu se. Oči im se sretoše. Jasko konta: “Ista mi je, majke mi.”

    Al’ Elma, zbunjena što je ovaj gleda k’o telac u šarena vrata, onako nesvjesno popravi pramen kose. Malo pocrveni. “Što blejiš u mene tako?”

    Jasko se spetlj’o, pa provali prvo što mu pade na pamet: “Ma… treba l’ ti pomoć oko suđa?”

    “Suđa?” zabezeknu se ona, briše ruke. “Pa završila sam.”

    “Auuu, već se mijenja,” pomisli Jasko. “Evo već sija.” Uze krpu i krenu glumit da suši čaše.

    Sutradan, Jasko leti s posla kući. Uzbuđen k’o dijete pred Bajram. “Šta ako je danas još bolja? Ne mogu ja ovakav ofucan pred princezu.” Stane u cvjećaru, uzme buket ljiljana – njenih omiljenih, za svaki slučaj.

    Otvaraju se vrata, Jasko se ukočio. Elma u haljini koju nije obukla od svadbe amidžića. Kosa sređena, stavila one minđuše što joj je kupio za godišnjicu. On joj tutnu cvijeće, ost’o bez teksta. Elmi oči zasjale k’o semafor.

    Buket cvijeća za najbolju suprugu

    Uđe u kuću – druga dimenzija. Sto postavljen, izvučen servis “za goste”, flaša vina otvorena, miriše teletina ispod sača. Sjedoše, a Elma skoči: “Jao, zamalo zaboravi! Snimila sam ti utakmicu Velež-Željo, a kupila sam i ulaznice.”

    “Ma pusti utakmicu,” reče Jasko iskreno. “Na vijestima svaki dan isto: poskupilo, kriza, političari se svađaju. Daj da pričamo. Šta ti se radi za vikend?”

    Ona se zateče: “A šta ti hoćeš?”

    “Ma kontam da odemo u ono novo kino u gradu. Ja ću karte. A možda da prošetamo čaršijom prije? Da ti kupimo novu haljinu. Zaslužila si… nešto spektakularno.”

    Skoro da reče “nešto dostojno princeze”. Gleda je i konta da već sjedi s jednom. Lice joj sija, oči žive, smiješak topao, a opet misteriozan, k’o u glumica iz turskih serija.

    “Bože, pa ona je nestvarna,” misli Jasko. “Al’ ako ovako nastavi, mogu li ja ovo pratit? Moram ja ovo ozvaničit. Dok je još tu sa mnom, da širimo porodicu.”

    “Jasko, šta si se zamislio? Uozbiljio si se k’o pred popis stanovništva,” upita Elma tiho.

    Srce mu lupa k’o ludo. Pitat princezu za dijete? Nije to bilo u ugovoru s Bogom! Al’ pruži ruku preko stola. “Ne znam kako da ti kažem… al’ ja bih s tobom porodicu, Elma. Hoću da imamo lijep život zajedno.”

    Romantična večera

    Elma obiđe sto, suze joj krenuše od sreće. Zagrli ga onako da je osjetio da je doš’o kući.

    “Auuu, kakva je to noć bila. I kakav je to život bio,” konta Jasko godinama kasnije. Smije se dok kleči da zakopča jaknu drugom unuku pred šetnju u parku. “Živjet s princezom ti je, jarane, najbolja stvar na svijetu.”

    Pouka za raju:  

    Ne postaje žena princeza jer joj ti kupiš krunu. Postane kad ti siđeš s trosjeda i opereš one dvije čaše. Pa ti vidi.

  • Žena mi je život pretvorila u zatvor!

    Žena mi je život pretvorila u zatvor!

    Nekad ono što zovemo “kontrola” je samo ljubav koja ne zna šutjeti.Zove jer brine. Kuha travu jer hoće da dočekaš starost. Ne da jarane jer zna da možeš bolje.
    Jedan čovjek je mislio da živi u zatvoru 10 godina. Onda je shvatio da je u tih 10 godina dobio sve.Ovo je priča za svakog ko je nekad pomislio da mu žena “zvoca”. Pročitaj prije nego što poslušaš nekog gurua.

    Žena mi je život pretvorila u zatvor!  

    Reče jedan čo’ek. I nije ni sam doš’o do tog zaključka, jok. Neko mu je to “stručan za veze” šapnuo na uho. Neki moderni guru sa Instagrama. 

    I odjednom, sve mu postade jasno k’o dan:

                Činjenice  koje mu je guru otkrio

    – Ako zakasni pola sata s posla, ona odma’ zove. “Đe si, šta ima?”

    – Gledaju se filmovi koje ona izabere. Uglavnom neke drame, a on bi radije kakvu akciju.

    – Knjige na stolu pored kreveta – sve njene preporuke. “Pročitaj, dobro je za tebe.”

    – Natjerala ga da se upiše u teretanu “Ne’š mi se zapustit’!”

    – Kuha samo neku travu i zrnevlje. “Zdravo je, bolan, za srce.”

    – Zvocala mu da baci cigare. “Smrdiš k’o pepeljara!”

    – Nisu joj se sviđali njegovi stari jarani. “Samo te vuku na dno.”

    Nakon seanse sa “stručnjakom”, sve mu je to odjednom ličilo na čistu kontrolu.

    “Deset godina živim k’o u kavezu,” jada se on. “Oduzela mi slobodu, podrezala mi krila!”

    I krene on iz inata. Ostaje duže vani s rajom, svađa se za svaku sitnicu, čak je počeo razmišljati da se iseli na neko vrijeme – što mu je onaj “stručnjak” i savjetovao.

    A onda dva pitanja koja sve mijenjaju

    A onda ga jedan pametan insan upita jednostavno:  

    “A šta si im’o, jarane, kad si se oženio?“

    On stade, zamisli se.  

    “Ništa,” priznade. “Ni auta, ni stana. Govorila je da se udala za mene iz ljubavi. Sad kontam, možda je samo našla levata kojeg može vrtit’ oko malog prsta.”

    Dođe i drugo pitanje:  

    “A šta imaš sad?”

    Poče on nabrajati:- Fin terenac, nije više stari Golf dvica.- Stan u gradu, otplaćen do pola.- Svoju firmu, nije više radnik za drugog.- Sina u prvom osnovne, pametan na oca, lijep na majku.- Zdravlje ga služi, ne kašlje više k’o da mu je zadnje.- Poštuju ga ljudi u mahali.

    Nekad – ništa.  

    Sad – ispunjen život.

    Sve to stekao u godinama koje je sad zvao “paklom”. Sve to uz tu istu, kako je on zove, “tiraniju”.

    Pa jesu li mu krila stvarno bila podrezana? 

    Ili su mu tek tad izrasla?

    Ona zove jer brine.  

    Ona kuha zdravo jer hoće da je tu uz nju još dugo.  

    Ona tjera u teretanu da ne bi ostala udovica sa 40.  

    Ona ne voli jarane koji ga vuku na dno jer zna da može bolje.

    Možda njena briga nekad i jest malo teška. Ali prije nego što optužiš ženu da te kontroliše, valja se malo okrenuti i pogledati šta je sve izraslo i niklo za te godine dok je stajala uz tebe.

    Epilog

    Dugo je razmišljao.

    “Volim ja svoju ženu,” reče na kraju. “Volim i sina. Većina onih mojih starih jarana? Neki se propili, neki zaglavili s pogrešnim ljudima. Meni se više ni cigara ne traži. Kuća mi je postala najdraže mjesto. Šta bih ja, bolan, bio bez nje?”

    Odmahnu glavom.  

    “Pogriješio sam za krila. Nisam ih ni imao prije. Tek sad ih imam. Moja žena i moj sin – oni su moj vjetar u leđa.

    I s tim riječima, krenu kući.  

    Žena ga je već zvala dvaput.

    Poenta za ponijeti: 

    Nekad ono što zovemo “kontrola” je ustvari ljubav koja ne zna drugačije nego da te gura naprijed. Ne slušaj svakog “stručnjaka”,slušaj šta ti žena kaže.

    Početna stranica

  • Od “PrincNaBijelomKonju” do “SmijehDoSuza”: Evolucija jednog muškarca

    Od “PrincNaBijelomKonju” do “SmijehDoSuza”: Evolucija jednog muškarca

    Svi smo mi u mladosti imali onaj savršeni spisak osobina koje tražimo u partneru. Visina, boja kose, obrazovanje, hobiji… Lista je obično bila dugačka i nerealna. Ali, kako godine prolaze, život nas nauči lekcijama koje nismo tražili, a naši prioriteti se drastično mijenjaju.

    Predstavljamo vam urnebesnu, ali i pomalo dirljivu hronologiju jednog muškarca i njegovih “oglasa za upoznavanje” kroz različite faze života. Pripremite se za smijeh, jer ćete se u nekim od ovih faza sigurno prepoznati!

     Prije 30 godina… (Kad je bio mlad i lud)

     “Samac, 30 godina, 175 cm, crna kosa, ne puši, ne pije (osim kad mora, za društvo!). Željan da upozna inteligentnu, fakultetski obrazovanu ženu. Mora biti muzički nadarena, načitana, s vrhunskim smislom za humor, da voli djecu, cijeni fizičku bliskost, i usput, da zna skuhati i oprati veš. Nije da je presudno, ali eto, da se nađe.”

    **Kontakt:** Javi se na Messenger/Viber: *@PrincNaBijelomKonju*

     10 godina kasnije… (Kad je shvatio da život nije bajka)

     “Muškarac, 40 godina, 173 cm, kosa tamna (uglavnom), popije ponekad (društveno, naravno!). Razveden. Otac devetogodišnjih blizanaca. Spreman da se vrati u igru – ovaj put bez nerealnih očekivanja. Fakultet nije obavezan, ali zdrav razum je poželjan. Smisao za humor i tolerancija na djecu su ključni. Kuhanje i pranje veša? E, to bi bilo zlata vrijedno!”

    Kontakt:  Javi se na Messenger/Viber: @TataBlizanaca

    20 godina kasnije… (Kad je shvatio da je život komedija)

    Muškarac 50 godina

     “Muškarac, 50 godina, 170 cm, s ‘uglednom’ proćelavošću. Dvaput razveden, otac troje, djed cijelog čopora unučadi. Iluzija više nema. Sretno bih upoznao ženu bilo koje visine ili obrazovanja – samo da je vedre naravi, da zna upaliti veš mašinu i da ima energije da mi pomogne u borbi protiv mojih loših navika (čitaj: da me podsjeti na tablete).”

    Kontakt: Javi se na Messenger/Viber: @DjedMrazBezBrade

    30 godina kasnije… (Kad je shvatio da je život umor)

    Muškarac 60 godina

    “Muškarac, 60 godina. Visina kad stoji uspravno (uz ortopedsku podršku): 168 cm. Ćelav k’o bilijarska kugla. Preumoran za loše navike, a iskreno, ne sjeća se ni puno o bliskosti. Rado ću ti oprati veš ako si žena koja će mi se s vremena na vrijeme samo nasmiješiti.”

    Kontakt: Javi se na Messenger/Viber: @UmoranAliSretan

    15 godina nakon toga… (Kad je shvatio da je život vic)

    Muškarac 75 godina

    “Samac, 75 godina. Visina i boja kose: trenutno neodređeno. Preživio svaku fazu života. Ne tražim više vezu, samo tražim dobar smijeh. 

    Poseban zahtjev: Molim vas, samo nazovite (ili pošaljite poruku) i pričajte mi viceve. Mogu biti stari, ponovljeni, nije bitno. Pamćenje mi je totalno otišlo, pa ću se smijati kao da ih prvi put čujem.”

    Kontakt: Javi se na Messenger/Viber: @SmijehDoSuza

    Zaključak: Šta nas godine zapravo nauče?

    Od traženja savršenstva do traženja jednostavnog osmijeha i dobrog vica – život zaista ima nevjerovatan smisao za humor. Možda je najveća mudrost koju možemo naučiti upravo ta: s godinama, ono što nam zaista treba postaje sve jednostavnije i iskrenije.

    A u kojoj ste vi fazi? Podijelite ovaj tekst sa prijateljima i provjerite gdje se oni nalaze na ovoj urnebesnoj životnoj skali!

  • Škrtost ili genijalnost

    Škrtost ili genijalnost

    Kad škrtica pošalje sina po slatkiše, a ovaj se vrati s vodom i tuđim papučama

    Kažu da jabuka ne pada daleko od stabla. A kad je stablo škrto k’o suha drenovina, jabuka ne samo da padne dalje — nego usput proda i drenovinu, izračuna koliko je zaradila i kući se vrati zadovoljna.

    Takav je bio i jedan bogati domaćin. Imao je svega: kuću, imanje, pune hambare i više novca nego što je ikad mogao potrošiti. Ali, kako to nekad biva, imao je jednu veliku manu — nije volio trošiti. Ni kad treba, ni kad ne treba, a ponajmanje kad treba počastiti gosta.

    Narod bi rekao da je bio škrt kao da mu je svaka para rođena u kući pa mu je žao da je pusti preko praga. Ako bi neko kod njega došao na kahvu, domaćin bi prvo pogledao koliko je vode sipao u džezvu. Ako bi gost ostao duže, pogledao bi prema satu. A ako bi gost slučajno spomenuo ručak, domaćin bi se uhvatio za stomak i počeo pričati kako mu se od jutra ništa ne jede.

    Gost je gost, ali i trošak je trošak

    Jednoga dana, baš kad se domaćin spremao da ruča ono malo što je namijenio samo sebi, pred kućom se pojavi gost. Nije čovjek došao s lošom namjerom. Došao je da se vidi s domaćinom, da popričaju i, kako to kod nas obično biva, da se malo posjedi uz kahvu.

    Ali domaćinu se lice promijeni čim ga ugleda. Osmijeh mu dođe na usta, ali nekako tanko, reda radi. U sebi je već računao koliko će ga taj dolazak koštati. Kafa, šećer, možda kakav rahatluk… A ne daj Bože da gost ostane do ručka.

    Ipak, gost je gost. Kod nas se čovjek mora dočekati, makar se poslije tri dana žalilo kako je sve poskupjelo.

    Domaćin pogleda prema sinu, koji je sjedio u ćošku i šutio, pa mu reče:

    — Sine moj, hajde ti do čaršije. Donesi nam pola kile najboljih slatkiša za našeg dragog gosta.

    Izgovori on to ozbiljno, čak i srdačno, ali mu se u očima vidjelo da mu je duša zadrhtala na samu pomisao o novčaniku.

    Sin ustade bez pogovora. Navuče papuče, izađe iz kuće i krenu prema čaršiji. Otac se vrati gostu, ali mu misli nisu bile uz razgovor. Stalno je pogledavao prema vratima i zamišljao sina kako se vraća s punom kutijom baklava, hurmašica i lokuma.

    Što je vrijeme više prolazilo, domaćin je postajao sve nervozniji. Nakon pola sata počeo je mrmljati. Nakon sat vremena već je otvoreno gledao kroz prozor. A kada prođoše gotovo tri sata, skoči na noge.

    — Aman, gdje je ovo dijete? Je li otišao po slatkiše ili je krenuo pješke u drugi grad?

    Od slatkiša do putera, od putera do meda

    Baš tada, sin se pojavi na vratima. Praznih ruku.

    Otac ga odmjeri od glave do pete, pa pogleda njegove ruke, kao da se nadao da je kutija slatkiša možda nevidljiva.

    — Pa gdje su ti slatkiši, aman, dijete?! Jesam li ti rekao da doneseš najbolje što imaju?

    Sin mirno sjede, kao da se upravo vratio iz velike nabavke, pa poče objašnjavati:

    — Ma, babo moj, odoh ja u slastičarnu i tražim ti ja, babo, najbolje slatkiše za našeg gosta. Kaže meni slastičar da će mi dati slatkiše koji su mehki k’o puter.

    Otac ga sluša, a lice mu se polako smiruje. Već mu se učini da priča možda ima neki sretan završetak.

    — E, onda ja kontam: što bih kupovao slatkiše kad mogu kupiti puter? I odoh ti ja u prodavnicu, tražim najbolji puter. Kaže meni prodavač da će mi dati puter koji je dobar k’o med.

    Domaćin se malo nagnu prema sinu. U očima mu se pojavi nešto nalik ponosu.

    — Onda ti ja, babo, malo razmislim. Što bih kupovao puter kad mogu kupiti med? Pa odoh ja kod medara i tražim najfiniji med.

    Gost je šutio, ali mu se brk počeo micati. Još je pokušavao ostati ozbiljan, ali priča je već krenula putem kojim nijedan slatkiš nije mogao proći neoštećen.

    — Kaže ti meni medar da će mi dati med bistar k’o voda. I tu ti ja, babo, stanem. Kontam: što bih kupovao med kad vode imamo kod kuće? Bistra je, zdrava je i — što je najvažnije — besplatna je.

    Sin raširi ruke, zadovoljan svojom logikom.

    — I tako ti se ja, babo, vratim praznih ruku. Pa ćemo mi našem gostu nasuti čašu čiste vode. Bolje išta nego ništa, a i za zdravlje je.

    Nastade kratka tišina.

    Domaćin prvo pogleda gosta, pa sina, pa opet gosta. A onda mu se lice ozari. Kao da mu je sin upravo donio pun sanduk dukata, a ne ideju da se gost posluži vodom iz kućnog bunara.

    — E, moj sine! — uzviknu on. — To je pamet! To je domaćinsko razmišljanje! Znao sam ja da si ti moja krv!

    Gost spusti pogled da sakrije osmijeh. Nije znao da li da se smije ili da sačuva ozbiljnost zbog reda. U međuvremenu, domaćin je već sipao vodu u čašu i pružao je gostu s takvim ponosom kao da mu nudi najskuplji sok iz daleke zemlje.

    — Izvoli, dragi goste. Naša voda. Čista, domaća i zdrava.

    Gost prihvati čašu i klimnu glavom.

    — Bogami, domaćine, vidi se da ti kuća zna sačuvati ono što ima.

    Škrtost se nasljeđuje, ali se i usavršava

    Domaćin se nasmija, uvjeren da je dobio pohvalu. Sin je za to vrijeme šutio i gledao prema svojim papučama.

    Odjednom, otac se namršti. Kao da mu je nešto palo na pamet.

    — Čekaj malo… Ti si tri sata hodao do čaršije i nazad. Mora da su ti se papuče izlizale.

    Sin spusti pogled prema nogama, pa se nasmiješi onim osmijehom čovjeka koji je sačuvao najbolji dio priče za kraj.

    — Ma, babo… nisu to moje papuče.

    Otac se ukoči.

    — Kako nisu tvoje?

    — To su papuče od našeg gosta. Uzeo sam ih kad je ušao u kuću. Nisam ja, babo, baš tolika budala da potrošim svoje.

    Otac je nekoliko trenutaka samo gledao u sina. A onda mu oči zasjaše. Prvo se tiho nasmija, pa sve glasnije, dok mu se suze ne pojaviše u očima.

    — E, to je moj sin! — viknu kroz smijeh. — To je pamet koja se ne uči u školi!

    Gost pogleda prema svojim bosim nogama, pa prema ocu i sinu. Htio je nešto reći, ali nije znao odakle da počne. Na kraju samo odmahnu glavom i nasmija se i sam.

    Jer šta mu je drugo preostalo? Slatkiša nije bilo, vode je bilo, a papuče su mu već bile dio porodične strategije štednje.

    I gost se dočeka, i budžet se sačuva

    Tako se u toj kući tog dana dogodilo pravo malo čudo. Gost je dočekan. Domaćin nije potrošio gotovo ništa. Sin je dokazao da je od oca naslijedio i krv i karakter, ali je škrtost podigao na viši nivo — s praktičnom primjenom i jasnim planom uštede.

    A pouka?

    Neki ljudi gostoprimstvo mjere količinom hrane na stolu. Neki toplinom riječi, a neki time koliko su uspjeli sačuvati iz kućnog budžeta. Ovaj domaćin pripadao je ovoj trećoj vrsti. Kod njega se gost dočekivao iskreno, samo bez pretjerivanja, dodataka i nepotrebnih troškova.

    Jer, kako bi on vjerovatno rekao: ako gost može biti sit od priče, osvježen vodom i bos — čemu onda bacati pare na slatkiše?

    I tako se kod nas nekad i gost dočeka, i domaćin uštedi, i sin pohvali. A svi na kraju plaču od sreće.

    Ili od smijeha.

  • Mačak i Pas, Ko kome čuva leđa?

    Kako me mačak s ulice naučio da korisnost nije isto što i vrijednost

    Nekad misliš da si ti taj koji spašava ljubimce s ulice. Onda dođe kriza, plata kasni, i shvatiš da oni cijelo vrijeme spašavaju tebe. Ovo je priča o Šargi, Žući i jednom mišu koji je promijenio definiciju riječi “porodica”.

    Pas i mačak,drugari

    Kad te život stisne između kredita i frižidera

    Znate ono kad vas život stisne tako da vam se i dah zaglavi negdje između kredita i frižidera? Plata kasni treći dan, šef ti ujutro pošalje “biće bonus” poruku, a popodne ga “iznenade troškovi” pa bonus ispari. Dođeš kući k’o iscijeđen limun, samo da te neko pita kako si – a da ne traži ništa zauzvrat.

    Komitet za doček: Tele i doktor nauka za preživljavanje

    E, mene su tog dana u hodniku dočekali moji eksperti za krizu: Šargo, pas veličine omanjeg teleta. Srce veliko k’o kuća, apetit još veći. Da mu daš pola vola, on bi te gledao k’o da pita “a gdje je prilog?”. I Žućo, mačak. Došao s ulice, mršav k’o grana, ali s diplomom iz predmeta “Preživi pa pričaj”. Oči žute, pogled rendgen – vidi tebe, vidi frižider, vidi budućnost.

    Bacim ključeve, sjednem na patike nasred hodnika i uzdahnem onako, za sve rate, režije i neplaćene račune zajedno.

    “E moji ratnici”, kažem im kroz pola smijeha, pola očaja. “Izgleda da stežemo kaiš. Šargo, brate moj, tebe ću izgleda morati na OLX. Volim te ja, ali jedeš za trojicu, a ja trenutno ne mogu ni za jednog. Ako me ne izvučeš iz ove krize, koristan si mi k’o ventilator u Sibiru. A ti, Žućo… ti ostaješ. Ti si uličar, ti znaš. Uhvatit ćeš miša, snaći ćeš se. Možda i meni doneseš nešto kad zagusti.”

    Šargo zine, zijevne i sruši se na pod k’o vreća cementa. Njega ekonomska kriza ne dotiče ako ima gdje da spava. Ali Žućo? Žućo se ukipio. Uši naprijed, rep miran, oči prikovane za mene. On ne sluša riječi. On sluša ton. A moj ton je rekao: “Porodica nam se klima.”

    7:02 ujutro – Dostava direkt na linoleum

    7:02 ujutro. Ulazim u kuhinju po kafu za preživljavanje, kad ono – poklon na linoleumu. Miš. Mrtav, uredno dostavljen. Žućo sjedi kraj njega k’o dostavljač koji čeka napojnicu. Pogleda u miša, pa u mene. U prijevodu: “Evo. Rekao si da znam preživjeti. Čuvam ti leđa, gazda. Jedan za tebe.”

    Kontam, dobra fora. Mačak ozbiljno shvatio zadatak. Nasmijem se, pomazim ga, i zaboravim.

    7:02, dan drugi – Za koga Žućo stvarno lovi?

    7:02 sljedeće jutro. Ista scena, drugi čin. Ulazim, a Žućo ne sjedi kraj mojih nogu. Sjedi kraj Šargove zdjele. A u zdjeli – drugi miš. Svjež. Pažljivo položen, k’o da je za VIP gosta.

    I tad me presjeklo. Šargo hrče u dnevnoj, pojma nema da je upravo postao korisnik socijalne pomoći. A Žućo me gleda onim uličarskim pogledom koji kaže sve bez ijedne riječi:

    “Nisi shvatio, a? Nisam ja lovio za tebe. Lovio sam za njega. Rekao si da je beskoristan. Rekao si da ide na OLX. E pa ne ide. Dok sam ja tu, niko iz ove kuće ne ide nigdje. Ja ću hraniti i tebe i ovu budalu od teleta. Jer mi smo čopor. A čopor se ne prodaje. Čopor se čuva.”

    Ko je na kraju spasio koga?

    I tu sam sjeo na pod kraj njih dvojice. Plata će možda opet kasniti. Šef će opet slagati. Ali sam tog jutra shvatio ko kome stvarno čuva leđa u ovoj kući.

    A Šargo? On je i dalje mislio da je miš nova vrsta granula.

  • Dok ne vidiš goreg, ne znaš šta je dobro

    Dok ne vidiš goreg, ne znaš šta je dobro

    Kažu da narod brzo zaboravlja dobro, ali još brže pamti kad mu uzmeš iz džepa. Paša Osman je digao ćupriju preko Drine i udario srebrenjak mostarine. Mrzili su ga. Onda je došao sin Ahmed-beg. I odjednom Paša postade svetac. Evo kako se pravi PR u osmansko doba.

    Bilo je to, kažu stari, u vremenima kad je Drina bila široka k’o more

    Preko nje se prelazilo samo ako si imao sreće da te ne odnese bujica, ili ako si imao moćnog vezira da ti sagradi ćupriju. I tako, jedan naš, da ga ne imenujemo, ali zvali su ga Paša Osman, sagradi on most. Nije to bio bilo kakav most, već prava ljepotica, kamena, čvrsta, da traje vjekovima, baš kao ona višegradska ćuprija o kojoj je pisao i sam Ivo Andrić.

    I na toj ćupriji, na njenoj čuvenoj kapiji, Paša Osman, k’o Paša Osman, odmah udari mostarinu. Jedan srebrenjak, ni manje ni više, za svakog ko bi htio na drugu stranu, bilo da ide na pijacu u kasabu, bilo da nosi robu u daleke krajeve, bilo da bježi od kakve nevolje. Svaki put kad bi noga kročila na most, ruka je morala posegnuti za srebrenjakom.Narod, naravno, poče da gunđa. “Pa dokle više?”, “Zar i za prelazak preko rijeke da nam uzimaju?”, “Nije nam dosta što nas carstvo dere, sad i Paša!” I tako, malo-pomalo, niko s Pašom Osmanom više ni kahvu ne pije, ni selam ne naziva. Ljudi ga zaobilaze u širokom luku, a svaki srebrenjak što mu ga daju, k’o da im je iz srca iščupan. Sjećali su se kako je most građen, kako su se radnici mučili, kako su se raja i age zajedno znojili, ali sada je samo mostarina bila u mislima, teška k’o kamenje Drine.

    Dođe i taj dan, Paša Osman na samrtnoj postelji.

    Pozva sina, mladog Ahmed-bega, i jedva prozbori, kao da mu se glas gubi u šumu Drine, a eho nosi kroz kamene lukove mosta:”Sine moj, Ahmed-beže… Nisam ja bio dobar s narodom. Mrzili su me dok sam živio. Volio bih da, kad me ne bude, imaju neku lijepu riječ za mene. Možeš li ti to nekako srediti? Da mi se barem fatiha sjećaju s nekim dobrom, a ne samo s psovkama.””Ne brini, babo,” obeća Ahmed-beg, “sredit ću ja to, da ti duša rahat bude.”
    I tako, Paša Osman preseli na ahiret, ukopaše ga uz sve počasti, a Ahmed-beg, čim prođe dženaza, preuze most. Ali, umjesto da smanji mostarinu, Ahmed-beg je utrostruči! Tri srebrenjaka za svaki prelazak preko višegradske ćuprije! Prava pljačka, reko bi čovjek, gora od svih harača što su kroz vijekove padali na ovu čaršiju i njene hrišćane i muslimane. Svaki put kad bi neko prešao most, tri srebrenjaka bi zazvonila u Ahmed-begovoj kesi.

    Od tog dana, kad god bi seljani prelazili preko mosta, uzdisali bi i odmahivali glavom. “Eh, moj Paša Osman”

    Govorili bi, dok bi im pogled padao na kamene lukove, “bio si duša , pravi svetac… Čovjek iz naroda. Tražio si samo jedan srebrenjak!” A Ahmed-beg se samo smješkao, zadovoljan što je babi ispunio želju, a sebi osigurao još bolju zaradu. Jer, kod nas je tako – tek kad dođe gore, sjetimo se da ono prije i nije bilo tako loše, baš kao što se i za most pričalo, pa se zaboravilo ko ga je gradio, a ko ga je naplaćivao.


    Pouka: Ponekad, da bi cijenio ono što si imao, moraš dobiti nešto mnogo gore. Ili, kako bi naš narod rekao:”Dok ne vidiš goreg, ne znaš šta je dobro.”
    Ahmed-beg nije bio lopov. Bio je marketinški genije. Nije popravio babin ugled – samo je spustio ljestvicu. Paša Osman sa jednim srebrenjakom odjednom postade “duša od čovjeka”.

  • Štap u Sred Sofre

    Štap u Sred Sofre

    Tradicija koju ni dedo ne pamti

    Kažu da svako selo ima svoje običaje.

    U nekim selima zna se ko prvi ulazi u kuću, ko siječe pogaču, ko sjedi na čelu sofre i ko zadnji ustaje od ručka. Negdje se kafa služi na određen način, negdje se gostu obavezno ponudi slatko, a negdje se zna i koliko puta trebaš reći: „Ma ne mogu više“, prije nego što ti domaćin ipak stavi još jedno parče pite u tanjir.

    Posebno su poznata ona stara bosanska sela u kojima se tradicija prenosi s koljena na koljeno. Dedo kaže sinu, sin kaže unuku, a unuk jednog dana nastavi isto — čak i ako više nema pojma zbog čega se to uopće radi.

    Tako se nekad običaj toliko udalji od svog prvobitnog smisla da ljudi počnu poštovati samo formu, a zaborave razlog.

    Upravo takva priča dogodila se u jednom zabačenom bosanskom selu, tamo negdje iza sedam brda, sedam dolina i još jednog makadama koji se po kiši pretvara u pravo klizalište.

    Selo poznato po gostoprimstvu

    U tom selu živjeli su ljudi poznati nadaleko po svojoj gostoprimljivosti.

    Kod njih stranac nije bio stranac duže od pet minuta. Čim bi se pojavio na putu, neko bi ga primijetio, neko drugi bi ga pozdravio, a treći bi već dovikivao:

    „Hajde, bolan, uđi da nešto prezalogajiš!“

    Ako bi putnik pokušao objasniti da je samo prolazio, seljani bi ga uvjeravali da neće dugo ostati.

    „Ma nećeš ti ništa posebno jesti. Samo nešto sitno.“

    To „nešto sitno“ obično bi počinjalo kahvom i čašom vode, a završavalo sofrom koja bi izgledala kao da se u kući održava svadba.

    Na stolu bi se našlo svega: pita, ćevapa, sarme, dolme, pečenja, domaćeg hljeba, salate, kajmaka, sira, suhog mesa, baklave i hurmašica. Obavezno bi se pojavilo i kiselo mlijeko, jer se u tom selu smatralo da obrok nije završen dok gost ne dobije nešto kiselo „da slegne“.

    Gost kod njih nikada nije smio otići gladan.

    Tačnije, nije smio otići ni umjereno sit.

    Ispratili bi ga tek onda kada bi bio toliko nahranjen da mu se hod promijeni, dugmad na košulji počnu sumnjivo zatezati, a svaki korak postane pitanje karaktera.

    Mujo stiže u selo

    Jednog dana put nanese u to selo nekog Muju, putnika namjernika koji je već dugo bio na putu.

    Nije znao ni gdje je pošao ni kad će stići. Znao je samo da je ogladnio kao vuk i da bi u tom trenutku pojeo i suh komad hljeba bez ičega.

    Kad su ga seljani ugledali, odmah se sjatiše oko njega.

    „Dobro nam došao!“

    „Odakle si?“

    „Jesi li umoran?“

    „Jesi li gladan?“

    Mujo pokuša skromno odgovoriti:

    „Ma nisam nešto…“

    Nije ni završio rečenicu, a već su ga uhvatili pod ruku.

    „Ma kakav nisi! Vidi ti njega, sav problijedio od gladi!“

    „Nisam problijedio, nego sam malo prašnjav.“

    „Još gore! To znači da ti treba dobra supa.“

    „Ma može samo kahva…“

    „Kahva će poslije. Prvo da se čovjek sastavi.“

    Odvedoše ga u kuću, gdje domaćin i domaćica počeše iznositi jela kao da su cijeli dan samo čekali upravo njega.

    Na sofru prvo stigoše pita i ćevapi. Zatim sarma, dolme, salata, domaći hljeb, kajmak i kiselo mlijeko. Nakon toga pojavila se još jedna tepsija, a Mujo više nije bio siguran je li to ručak ili prijem državne delegacije.

    Kad ugleda onu gozbu, osmijeh mu se raširi preko cijelog lica.

    U mislima je već birao šta će prvo probati. Pitu? Ćevape? Možda sarmu, pa onda malo dolme. A poslije svega, naravno, baklavu.

    Sjeo je, protrljajući ruke od zadovoljstva.

    Ali tada mu se osmijeh zaledi na licu.

    Tajanstveni predmet na sofri

    Usred sofre, između velikih tepsija i zdjela, stajao je ogroman debeo štap.

    Nije bio običan štap.

    Bio je toliko velik da je više ličio na motku za pastira nego na predmet koji treba držati pored hrane. Bio je dug skoro kao čovjek, debeo i težak, s kvrgavim krajem koji je izgledao kao da bi jednim udarcem mogao razvaliti drvena vrata.

    Mujo pogleda u štap.

    Pa u seljane.

    Pa ponovo u štap.

    Odjednom mu ćevapi više nisu izgledali tako privlačno.

    Nervozno proguta knedlu i upita:

    „Jarani moji, a zašto vam je ovaj štap ovdje?“

    Svi seljani se pogledaše.

    Domaćin se prvi pribra i nasmiješi.

    „Ma, dragi gospodine, to je samo naša stara tradicija.“

    „Kakva tradicija?“

    „Ma, naša. Nemoj ti ništa brinuti. Samo ti navalite jesti.“

    Mujo nije bio uvjeren.

    „A čemu služi?“

    „Pa… služi.“

    „Za šta?“

    „Pa… za tradiciju.“

    Mujo pogleda oko sebe. Niko nije djelovao posebno zabrinuto, ali niko nije djelovao ni kao da zna šta radi.

    U glavi mu se pojavi najgori mogući scenarij.

    Šta ako ga prvo dobro nahrane, a onda ga ovim štapom izdevetaju?

    Možda je to neki stari običaj: gost se prvo počasti, a onda se provjeri koliko je zahvalan.

    Što je više gledao u motku, sve mu je manje bilo do jela.

    Zato odlučno reče:

    „Neću ni zalogaj okusiti dok mi ne kažete istinu o ovom štapu!“

    Prvi dedo i štap od dva metra

    Sada se seljani ozbiljno zabrinuše.

    Nisu željeli uvrijediti gosta. U njihovom selu gost je bio svetinja. Ali nisu željeli ni priznati da zapravo nemaju pojma zašto se štap nalazi na sofri.

    Znali su samo da su njihovi stari uvijek držali nešto slično pored hrane.

    Niko nikada nije pitao zašto.

    Valjda se smatralo da se tradicija ne preispituje. Tradicija se poštuje, ponavlja i prenosi dalje. Ako je dedo tako radio, onda je sigurno znao zašto.

    Poslaše po najstarijeg čovjeka u selu.

    Nakon izvjesnog vremena dovedoše jednog djeda koji je imao više od osamdeset godina i koji je pamtio događaje kojih se više niko drugi nije sjećao.

    Dedo priđe sofri, ugleda štap i odmah se naljuti.

    „Budale jedne! Ko je ovdje stavio ovoliki štap?“

    Seljani se ukočiše.

    „Pa… uvijek je takav bio.“

    „Nije bio takav! Mi smo držali štap od metar!“

    „Od metar?“

    „Od metar! Ovaj je od dva metra. Šta ćete s njim? Tjerati vukove od sarme?“

    Svi pogledaše u domaćina, a domaćin pogleda u štap.

    „Znači, treba ga skratiti?“

    „Naravno da treba!“

    Seljani odmah donesoše sjekiru i skratiše štap na jedan metar. Zatim ga vratiše na sofru.

    Mujo je sve to posmatrao otvorenih usta.

    „Dobro“, reče, „sad je manji, ali još uvijek mi nije jasno čemu služi.“

    Dedo ga pogleda kao da je pitanje potpuno nevažno.

    „Bitno je da je sada kako treba.“

    „Kako treba za šta?“

    Dedo se okrenu i ode, a da mu niko nije dao odgovor.

    Mujo je sada bio još zbunjeniji.

    Ako su prvobitno planirali da ga udare štapom od dva metra, onda će ga ovaj od jednog metra možda pogoditi preciznije.

    Drugi dedo dodatno komplikuje stvar

    Mujo ponovo prekriži ruke.

    „Neću jesti dok mi neko ne objasni šta je ovo.“

    Seljani uzdahnuše.

    Gozba je bila spremna, pita se hladila, ćevapi gubili onu pravu masnoću, a gost je sjedio gladan i gledao u skraćenu motku.

    Ponovo krenuše u potragu.

    Ovoga puta dovedoše drugog dedu, starog gotovo devedeset godina. Bio je nagluh, pa su mu nekoliko puta morali glasno ponavljati cijelu priču.

    „Dedo, imamo gosta!“

    „Šta?“

    „GOSTA!“

    „Košta?“

    „Ne košta ništa, samo neće da jede!“

    „Šta neće?“

    „Da jede!“

    „A što neće?“

    „Zbog štapa!“

    „Kakvog štapa?“

    Nakon dugog objašnjavanja, dedo konačno pogleda predmet na sofri. Zatim odmahnu glavom i ljutito reče:

    „Vi ste, izgleda, svi potpuno poludjeli! Ne držimo mi štap na sofri! Mi držimo mali prut, nešto što stane u ruku!“

    Seljani se pogledaše.

    „Mali prut?“

    „Da! Mali prut! A ne ova motka za stoku!“

    „I šta da uradimo?“

    „Uklonite to i donesite savitljivu grančicu.“

    Tako ukloniše štap i zamijeniše ga tankom, savitljivom grančicom.

    Mujo je već bio potpuno iznerviran.

    Niko mu nije objasnio razlog. Predmet su samo smanjivali. Prvo je bila motka, zatim štap, a sada grančica.

    Pogleda grančicu i pomisli:

    „Šta ako me sada ovom savitljivom grančicom izmlate? Možda je ovo naprednija verzija običaja. Prvo su tukli velikim štapom, a sada su prešli na nešto što ostavlja manje tragova.“

    Sve mu je manje bilo do pite.

    Tradicija bez smisla

    „Ljudi moji“, reče Mujo, „meni je stvarno dosta. Ako već imate neki običaj, red je da znate šta znači.“

    Seljani pognuše glave.

    Domaćin tiho prizna:

    „Iskreno, ni mi ne znamo.“

    „Kako ne znate?“

    „Pa, tako se uvijek radilo.“

    „Ko je počeo?“

    „Ne znamo.“

    „Zašto je počeo?“

    „Ne znamo.“

    „I zašto ga vi nastavljate?“

    Domaćin se zamisli.

    „Pa… zato što su tako radili naši stari.“

    Mujo se uhvati za čelo.

    „Znači, vi dvadeset godina držite štap na sofri, a niko nikad nije pitao čemu služi?“

    „Nije baš dvadeset. Možda i duže.“

    „I niko nije primijetio da je od malog predmeta nastala motka?“

    „Dedo kaže da je uvijek bio takav.“

    „Koji dedo?“

    „Pa, onaj prvi.“

    „A drugi dedo kaže da treba biti grančica!“

    „Onda je vjerovatno grančica.“

    „A čemu služi grančica?“

    Seljani ponovo slegnuše ramenima.

    Tada jedan od njih reče:

    „Komšijsko selo slijedi istu tradiciju. Hajmo dovesti nekoga od njih.“

    Mujo duboko uzdahnu.

    „Samo nemojte dovesti još jednog dedu koji će reći da je ovo trebalo biti još manje.“

    Dedo iz komšijskog sela

    Nakon nekog vremena, iz susjednog sela stigoše po najstarijeg čovjeka.

    Bio je toliko star da su ga morali dovesti u nosiljci. Pričalo se da ima stotinu i trideset godina, mada je jedna žena tvrdila da je on već bio star kad se ona rodila.

    Kad su ga unijeli u kuću, seljani mu ispričaše cijelu priču.

    Objasniše mu kako su od velikog štapa došli do manjeg štapa, pa do savitljive grančice.

    Dedo je šutio i slušao.

    Zatim pogleda grančicu, dugo je posmatra, pa odmahnu glavom.

    „Sve je ovo neznanje“, reče.

    Seljani spustiše pogled.

    „Prava tradicija je da se stavi tanka čačkalica u malu zdjelicu ispred gosta.“

    Mujo trepnu.

    „Čačkalica?“

    „Čačkalica“, potvrdi dedo. „Ako se gostu komadić mesa zaglavi u zubima, on je može lako izvaditi.“

    Nastade muk.

    Mujo pogleda u grančicu, pa u ogroman sto pun hrane.

    „Znači… sve ovo vrijeme…“

    „Da“, reče dedo. „Čačkalicu ste pretvorili u grančicu, grančicu u prut, prut u štap, a štap u motku. Još malo pa biste pored sofre stavili koplje.“

    Jedan seljanin tiho reče:

    „Mi smo mislili da je to nešto ozbiljno.“

    „I jeste ozbiljno“, odgovori dedo. „Ali nije za udaranje gosta.“

    Mujo se nasloni na stolicu i duboko izdahnu. Kao da mu je s ramena pao čitav balvan, vjerovatno upravo onaj koji je do tada stajao pored sofre.

    Mujo konačno sjeda za sofru

    „Ma, braćo moja“, reče Mujo kroz smijeh, „kad sam vidio onaj veliki štap, mislio sam da ćete mi prvo dati da jedem, a onda mi meso od kostiju odvajati!“

    Seljani prasnuše u smijeh.

    Domaćin ga potapša po ramenu.

    „Ma kakvi, bolan! Mi smo samo htjeli da te lijepo ugostimo.“

    „Pa mogli ste odmah reći da je čačkalica!“

    „Nismo znali.“

    „A mogli ste pitati.“

    Domaćin se zamisli.

    „I to je tačno.“

    Konačno ukloniše i grančicu. Umjesto nje stavili su malu zdjelicu s nekoliko čačkalica.

    Mujo tada sjede za sofru.

    Uze prvo komad pite, zatim ćevap, pa sarmu. Nakon toga proba dolmu, malo kajmaka i domaćeg hljeba. Domaćica mu je svakih nekoliko minuta govorila:

    „Uzmi još samo ovo.“

    Mujo bi svaki put odgovorio:

    „Ne mogu više.“

    A onda bi ipak uzeo.

    Na kraju se zasladio baklavom, popio kahvu i zadovoljno se naslonio.

    Kada je završio, sretno je podrignuo, zahvalio se domaćinima i rekao:

    „E, sad sam pravo vidio šta znači vaše gostoprimstvo. Samo sljedeći put sklonite oružje sa sofre.“

    Domaćin se nasmija.

    „Može. Ali čačkalice ostaju.“

    Kada se običaj udalji od svog smisla

    Mujo je otišao iz sela sit, nasmijan i bogatiji za jednu neobičnu priču.

    Seljani su, međutim, ostali zamišljeni.

    Prvi put su ozbiljno razmislili o tome šta sve rade samo zato što su tako radili njihovi preci.

    Nije problem čuvati tradiciju. Naprotiv, običaji su važan dio identiteta. Oni povezuju generacije, čuvaju sjećanja i podsjećaju nas odakle dolazimo.

    Ali tradicija bez razumijevanja može postati samo prazna navika.

    Još gore, može se pretvoriti u nešto potpuno suprotno od onoga što je nekada predstavljala.

    Čačkalica je trebala pomoći gostu, a završila je kao velika motka koja je gosta preplašila.

    Namjera je bila dobra, ali se kroz godine izgubila zbog nemara, šutnje i slijepog ponavljanja.

    Pouka priče

    Slijepo slijeđenje tradicije bez razumijevanja njenog porijekla i smisla može nešto sasvim jednostavno pretvoriti u nešto smiješno, besmisleno, pa čak i zastrašujuće.

    Nije problem poštovati ono što su radili naši preci. Problem nastaje kada više niko ne zna zašto to radi, ali se ipak ljuti na svakoga ko postavi pitanje.

    „Tako je uvijek bilo“ nije uvijek dovoljno objašnjenje.

    Ponekad je potrebno zastati, pitati, istražiti i provjeriti da li još uvijek čuvamo smisao običaja ili samo njegovu vanjsku formu.

    Jer ako ne razmišljamo, jednog dana možemo završiti s motkom na sofri, a da i dalje vjerujemo kako je to najnormalnija stvar na svijetu.

    A možda je cijela priča od početka bila samo jedna čačkalica.

  • Neženja: Kako je Asim iz Tuzle živio 100 godina bez stresa

    Neženja: Kako je Asim iz Tuzle živio 100 godina bez stresa

    Dva „ne“ koja su Asimu spasila život

    Priča o čovjeku koji je dva puta bio odbijen, a onda shvatio da je sloboda ponekad najskuplji oblik sreće.

    U Tuzli je nekada živio jedan dobar momak po imenu Asim. Nije bio ni posebno bogat, ni naročito lijep, ali je imao ono što se u našem narodu uvijek cijenilo: bio je čestit, znao je popraviti slavinu, ponijeti gajbu kad zatreba i nikada nije dolazio praznih ruku kad se ide u goste.

    Jedino što mu nikako nije išlo od ruke bila je ljubav.

    Ne zato što Asim nije imao osjećaja. Naprotiv, osjećao je on sve – i kad treba i kad ne treba. Samo nije znao da ljubav, osim srca, traži i malo sreće, dobar tajming i osobu koja će na tvoje „Hoćeš li za mene?“ odgovoriti sa „Hoću“, a ne sa onim kratkim, ali sudbonosnim: „Ne mogu.“

    Prva prosidba: cvijeće, prsten i jedno veliko „ne“

    Jednog proljeća Asim se zaljubi u Esmu. Bila je to ona vrsta ljubavi zbog koje čovjek počne ranije ustajati, bolje se češljati i iznenada obraćati pažnju na to da li mu je košulja ispeglana.

    Asim je danima smišljao kako da je zaprosi. Nije htio ništa previše moderno. Nije bilo nikakvog snimanja dronom, violine usred tržnog centra ni transparenta preko pola grada. Asim je vjerovao u klasiku.

    Kupio je cvijeće na pijaci, posudio najbolje cipele od rođaka i nabavio zlatni prsten koji je sjajio kao nova felga na dobro očuvanom Golfu. Onda je, nakon nekoliko dana vježbanja pred ogledalom, skupio hrabrost, spustio se na jedno koljeno i izgovorio ono što je pripremao cijele sedmice.

    Esma ga je pogledala. Nije se nasmijala, nije zaplakala, nije čak ni dramatično uzdahnula. Samo je tiho rekla:

    „Hvala, Asime, ali ne mogu.“

    I eto. Tri riječi, a čovjeku se život prepolovi.

    Asim se vratio kući kao da je izgubio i utakmicu i produžetke. Prva tri dana nije razgovarao ni sa kim. Skuhao je lonac graha, pojeo ga gotovo sam i popio nekoliko piva, čisto da mu se, kako je govorio, „slegne situacija“.

    Komšije su mislile da pati. Prijatelji su ga tješili. Jasmin mu je govorio da ima drugih žena koliko hoćeš, samo treba izaći među narod. Asim je klimnuo glavom, ali je u sebi mislio da nema drugih žena, nego samo jedna Esma i mnogo tišine.

    A onda je, kao što to obično biva, vrijeme uradilo svoje. Srce se malo smirilo, grah se probavio, a Asim se zaljubio u Maidu.

    Druga ljubav i drugo odbijanje

    Maida je bila drugačija od Esme. Veselija, glasnija i uvijek je znala šta hoće. Asim je zbog nje čak počeo koristiti parfem i jednom je otišao u prodavnicu samo zato što je čuo da bi joj se mogla svidjeti čokolada koju tamo prodaju.

    Ovoga puta nije pravio veliku predstavu. Nije kupio cvijeće s pijace niti klečao na pločicama. Samo joj je jedne večeri, dok su sjedili u bašti, rekao:

    „Maida, šta misliš da nas dvoje ovo malo uozbiljimo?“

    Maida je spustila kašiku, pogledala ga ravno u oči i odgovorila:

    „Asime, ti si meni drag, ali ne.“

    Drugo „ne“ bilo je kraće od prvog, ali je Asima pogodilo preciznije. Čovjek se nekako navikne da ga jednom odbiju. Ali kad te odbiju drugi put, počneš se pitati nije li problem možda u tebi, u zvijezdama, u držanju tijela ili u tome što si previše puta rekao „ma lahko ćemo“.

    Te noći je dugo sjedio na balkonu. Gledao je svjetla Tuzle, slušao kako negdje u daljini laje pas i prvi put ozbiljno razmišljao o svom životu.

    Nije imao ženu. Nije imao djecu. Nije imao kredit za veći stan, vikendicu koju treba popravljati svake druge subote, ni rodbinu koja će ga pitati kad će „konačno nešto uraditi od sebe“.

    I tada mu je sinula misao koja će mu promijeniti život:

    Možda ovo nije kraj. Možda je ovo početak slobode.

    Asimova pravila sretnog neženje

    Od tog dana Asim je prestao gledati na odbijanja kao na poraz. Počeo ih je doživljavati kao dvije službene potvrde da je slobodan čovjek.

    Nije postao ogorčen. Nije pričao kako su „sve žene iste“, niti je po kafanama držao predavanja o tome kako brak uništava čovjeka. Jednostavno je odlučio da živi po svojim pravilima. A njegova pravila bila su prilično jednostavna.

    1. Kućni red određuje onaj ko je posljednji ušao u kuću

    U Asimovom stanu nije bilo klasičnog kućnog reda. Tačnije, postojao je, ali ga je sam Asim i pisao i kršio.

    Suđe se nije pralo odmah. Suđe se ostavljalo da „odstoji“. Ako bi neko pitao zašto je šolja od kahve još na stolu od prošlog petka, Asim bi rekao da se kafa ne može tako brzo zaboraviti.

    Čarape su imale svoje mjesto, a to mjesto bilo je tamo gdje ih noga posljednji put izuje. Daska na WC-u bila je stalno dignuta. Ne zato što je Asim bio neuredan, nego zato što, kako je tvrdio, „nije imao kome spuštati“.

    Usisavao je onda kada mu prašina počne smetati. Smeće je iznosio tek kad kesa sama pokaže ambiciju da napusti stan. Stare novine slagao je po ormarima i policama, uvjeren da jednog dana može zatrebati tekst o akciji deterdženta iz 2008. godine.

    Stan nije bio savršen, ali je bio njegov. I u njemu nije bilo svađe oko toga ko je ostavio mokar peškir na radijatoru.

    2. Slobodno vrijeme je stvarno slobodno

    Asim je išao na pecanje kad mu se ide. Ako mu se nije išlo, nije išao. Nije morao nikome objašnjavati zašto mu se danas sjedi kraj rijeke, a sutra ne ustaje iz kreveta prije podne.

    Na kampovanje je odlazio bez višesedmičnih dogovora. Samo bi jednog jutra ubacio šator, stolicu, dvije konzerve i rezervne čarape u automobil, pa krenuo. Ako bi ga neko pitao kad se vraća, odgovorio bi: „Kad mi dosadi priroda.“

    Televizor gotovo da nije palio. Serije nije pratio, pa nije morao pamtiti ko je kome brat, ko je kome bivši i zbog čega svi šapuću u dnevnoj sobi. U kupovinu je išao kad je gladan, a kad nije bio gladan, živio je od onoga što je već imao – pa makar to bile pašteta, kiseli krastavci i pola hljeba od jučer.

    Kad bi došao s posla, razvukao bi se na kauč, počešao gdje ga svrbi i glasno uzdahnuo od miline. Niko ga nije pitao šta mu je. Niko mu nije govorio da promijeni kanal. Niko mu nije zamjerao što je zaspao u trenerci.

    3. Finansije, praznici i vlastita pravila

    Na Valentinovo nije trčao u cvjećaru. Nije morao kupovati ruže po cijeni zbog koje bi čovjek pomislio da su uzgajane na Marsu. Nije pisao poruke od tri pasusa i nije provjeravao je li neko slučajno vidio da je zaboravio godišnjicu.

    Platu nije dijelio na „naše“ i „tvoje“. Bila je njegova, i trošio ju je kako je smatrao da treba. Nekad na dobar ručak, nekad na društvo, nekad na pjevaljku, a nekad na stvar koju je mjesecima gledao u izlogu i kojoj, realno, nije bila potrebna nikakva opravdana svrha.

    Pjevao je pod tušem glasno i falš. Nije imao ko da mu kaže da umukne. Ako bi promašio ton, samo bi ponovio refren još jače, uvjeren da je problem u akustici kupatila.

    Stotinu godina bez tablete za smirenje

    Godine su prolazile, a Asim je ostajao isti. Nije se nervirao oko sitnica, jer je za njega većina stvari bila sitnica. Ako mu se pokvari televizor, čitao bi novine. Ako mu se pokvari frižider, pojeo bi sve što je unutra. Ako mu se pokvari raspoloženje, nazvao bi Jasmina.

    Bio je zdrav, snažan i miran. Imao je gustu kosu, dobar apetit i živce koji su izgledali kao da su napravljeni od armiranog betona. Dok su se njegovi oženjeni prijatelji žalili na račune, rodbinu, renoviranje kupatila i činjenicu da su opet zaboravili iznijeti smeće, Asim je sjedio, pio kahvu i govorio:

    „Meni je moj mir najskuplja stvar u kući.“

    Doživio je stotu. Umro je mirno, od starosti, bez velikih bolesti i bez mnogo stresa. Ležao je nasmijan, zadovoljan životom koji je sam uredio. Oko njega su svi plakali, a Asim je, ako je vjerovati priči, izgledao kao čovjek koji je upravo završio sve obaveze i konačno može odmoriti.

    I tu bi priča mogla završiti. Bila bi to lijepa priča o slobodi, samostalnosti i čovjeku koji je dva odbijanja pretvorio u stotinu godina mira.

    Ali ne mogu je završiti tako.

    A zašto ja ne mogu živjeti kao Asim?

    Žena mi dolazi kući.

    Pod nije obrisan. Supa se ne krčka. Tepih nije usisan. Polica u kuhinji još uvijek stoji na podu, jer sam je „samo privremeno“ spustio prije dvije sedmice. Na stolu su računi, čarape i jedna šolja za koju ne znam odakle se stvorila.

    Moram nazvati Jasmina i reći mu da večeras neću u kafanu gledati utakmicu. Ne mogu ni na pecanje, ni na kampovanje, ni na spontano razvlačenje po kauču. Žena i ja počinjemo novu sezonu njene omiljene serije.

    I, iskreno, ne smijem zakasniti. Jer ako propustim prve dvije epizode, narednih mjesec dana neću znati ko je kome šta rekao, pa ću morati slušati objašnjenje od početka.

    Šteta.

    Baš je bila dobra priča o Asimu.

    Eh, hajd’ tužno… prvo da sklonim veš sa stolice.

    Pouka?

    Pouke, izgleda, nema. Ili je ima, zavisno od toga ko čita.

    Neko će reći da je Asim bio sebičan. Neko će reći da je bio pametan. Neko će pomisliti da sreća nije uvijek u tome da dobiješ ono što želiš, nego da naučiš cijeniti ono što ti je ostalo.

    A neko će samo uzdahnuti, ustati i otići usisati tepih, jer zna da sloboda ima svoje granice – naročito kad neko drugi plaća račune, pere suđe i zna gdje ti stoje čarape.

    Možda je Asim zaista živio najbolje što je mogao. A možda ni brak nije tako loš, samo čovjek ponekad mora priznati da je najljepši dio bračnog života upravo onaj trenutak kad oboje sjednete na kauč, pogledate se i shvatite da večeras niko neće prati suđe.

    A ti? Bi li mijenjao svoj život za Asimovih stotinu godina slobode ili ipak biraš kuću u kojoj se zna ko spušta dasku, ko usisava tepih i ko bira seriju?

    Piši u komentar. Samo nemoj predugo, možda te neko čeka da izneseš smeće.