Kategorija: Uncategorized

  • Dječak koji liječi dušom

    Dječak koji liječi dušom

     

    Dom za djecu bez roditeljskog staranja na Slatini nije bio loš. Da se razumijemo. Zidovi okrečeni u boju kajsije, u trpezariji uvijek miriše na toplu čorbu, a ćebad — šarena, vunena, kakve su naše nane plele.
    Ali to nije bio dom.
    I sva djeca su to znala.
    Jer u dom niko ne stigne svojom voljom.
    Noć u Domu za djecu bez roditeljskog staranja. Dječak umotava se u šarenu dekicu i budno sjedi na krevetu, dok drugi dječak mirno sjedi na podu pored njega. Djevojčica lijevo plače pokrivajući lice rukama. Topla lampa obasjava sobu punu kreveta sa vunenim pokrivačima.

    Amar: Dječak koji je prestao govoriti  

    U jednom od tih kreveta spavao je Amar. Šest godina i šutnja teška kao decembar u Bosni. 

     

    Nije nikako govorio. Ne zato što nije mogao. Nego što nije htio. 

     

    Nakon što te život ostavi na stepenicama Centra za socijalni rad u tri ujutro, nakon što naučiš da su pogledi odraslih puni pitanja koja ne smiju postaviti — glas se sam sakrije. Negdje duboko, u tvojim mislima.

     

    Amar nikad nije plakao. Nije se ni  smijao. Samo je gledao.  

    Krupnim očima koje su vidjele previše za šest godina.

     

    Noći u Domu: Kako se liječi bez riječi

    A u Domu na Slatini noći znaju biti dugačke. Neko se budi jer sanja majku. Neko jer sanja oca. Neko jer ima noćne more.

     

    I tada bi Amar tiho ustao iz kreveta. Bos, u pidžami sa medvjedićima. Prišao bi krevetu odakle dopire jecaj i samo sjeo na pod. 

     

    Nije ih dirao. Nije govorio.  

    Samo je bio prisutan. 

     

    I, vjeruj, to je bilo dovoljno.

     

    Tete iz doma su prve primijetile.  

    Mali Edin koji je tri mjeseca vrištao u snu, počeo je spavati kad bi Amar sjeo pored njega. Lejla, koja je grebala zidove noktima kad je nervozna, sad traži Amara za ruku. Kaže: “On me smiri.”

     

    Teta Senada, što radi treću smjenu već 22 godine, rekla je jednom dok smo pili kahvu u 2 ujutro:  

    „K’o da miluje bez ruku, sestro. K’o da je njegovo prisustvo lijek za ono što ne znamo ni izgovoriti.

     

    Emina: Djevojčica iza zaključanih vrata  

    U martu je stigla nova djevojčica. Emina.Imala je nepunih sedam godina. Lice joj puno modrica, a u očima strah kakav samo odrasli naprave djetetu. 

     

    Prvu noć se zaključala u kupatilo. Tri sata je sjedila unutra. Tete kucale, molile, nudile čokoladu. Ništa.

     

    Amar je samo donio svoju dekicu, onu šarenu, i sjeo ispred vrata.  

    Nije kucao. Nije zvao.  

    Čekao je.

     

    U tri i petnaest, vrata su se otvorila. Emina, natečenih očiju, vidjela ga kako spava naslonjen na zid. Čuva joj stražu. 

     

    Nije mu rekla ništa. Samo sjela pored njega, naslonila glavu na njegovo rame. I prvi put zaspala bez tableta.

     

    Od tada su nerazdvojni. Ne govore puno. I ne moraju. Imaju svoj jezik — jezik onih koji su preživjeli isto.

     

    „Dječak koji miluje dušom“  

    Jedna volonterka iz Sarajeva, studentica psihologije, napisala je tekst o njemu za portal. Naslov je bio:  

    „Dječak koji miluje dušom“

     

    Tri sedmice kasnije, na kapiji doma pojavili su se Selma i Adnan. Bračni par iz Gračanice. Deset godina pokušavaju dobiti dijete. Pročitali su priču. 

     

    Kad su pitali Amara želi li ići s njima u kuću sa baščom i trešnjom u dvorištu, dugo je šutio. Onda je pogledao prema Emini. Onoj koja više ne spava u kupatilu. Onoj koja se sad smije kad joj donese kocku čokolade.

     

    I rekao prvu rečenicu nakon 4 godine šutnje. Samo dvije riječi:  

    „I ona.“

     

    U kancelariji direktorice je nastao tajac. Selma je prva zaplakala. Adnan je samo klimnuo:  

    „U redu. Oboje.“

     

    Kraj: Tišina u kojoj se može disati  

    Danas, u maloj kući podno Kiseljaka kod Tuzle, stoje dva kreveta jedan pored drugog. Na zidu crteži — sunce, kuća, i četiri figure koje se drže za ruke.  

    Dva šarena ruksaka za školu. Dva para gumenih čizama pored vrata, blatnjavi od jučerašnje kiše.

     

    Amar i dalje malo govori. Ali njegova tišina više nije ona teška, od koje boli u prsima.  

    Sad je to tišina u kojoj drugi mogu disati. 

     

    Jer mi često mislimo da za liječenje trebaju diplome, terapije, velike riječi.  

    A ponekad…  

    Ponekad su djeca ta koja liječe.  

    Bez ijedne riječi. Bez savjeta.  

    Liječe samo svojiim prisustvom i svojom čistom dušom.    

    Prostom odlukom da ne pobjegneš kad neko zatrba tvoju pomoć.

     

    Dom nisu zidovi. Dom je neko ko te čeka.  

    A Amar je, evo, cijeli svoj život — nečiji dom.

    Napomena: Priča je inspirisana istinitim događajima. Imena, mjesta i određeni detalji su izmijenjeni radi zaštite identiteta djece i porodica. Dom za djecu bez roditeljskog staranja Tuzla je stvarna ustanova, ali opisani događaji su dramatizovani.

  • Bosnianux Stories: Kako prepoznati pravu ljubav u tišini i umoru partnera

    Umoran čovjek zaspao u obući,tek došao s posla

    Bila sam na minut od toga da prekinem s njim. 

    Jer je bio, eto, ‘dosadan’. Znam, zvuči površno, ali u svijetu gdje se sve mjeri lajkovima i savršenim objavama, ponekad zaboravimo na ono što je stvarno važno.

    Subota navečer. Scena je postavljena: nova haljina, frizura kao iz magazina, moj omiljeni parfem. Sav onaj trud koji ulažeš kad nešto čekaš cijelu sedmicu. Telefon mi je vibrirao od poruka, prijateljice su već bile vani, smijale se, živjele noć kakvu sam i ja mislila da trebam imati.

    U 21:15, čula sam ključ u bravi. Ušao je Mirza.

    Bez cvijeća. Bez nekog spektakularnog ulaska. Samo prašina na odjeći, tragovi dugog dana još uvijek na njemu, i spori, teški koraci nekoga ko je potpuno iscrpljen.

    „Žao mi je“, rekao je tiho, glasom grubim od umora. „Daj mi pet minuta. Istuširat ću se, razbuditi, pa ćemo izaći. Obećavam.“

    Sjeo je na rub kreveta i počeo skidati čizme. I onda… se više nije pomaknuo. Nekoliko minuta kasnije, čula sam tiho, ravnomjerno disanje. Zaspao je tu, napola obučen, s jednom čizmom još uvijek na nozi.

    U tom trenutku, sve me pogodilo – frustracija, razočaranje, čak i sramota. Za ovo sam se spremala? Opet? Dio mene želio ga je probuditi, reći mu koliko se nevidljivom osjećam, koliko sam umorna od toga da sam uvijek druga iza njegovog umora.

    Ali onda me nešto zaustavilo. 

    Gledala sam mu ruke. Bile su izmučene. Grube. Obilježene dugim danima i teškim radom. Male posjekotine preko starijih, koža suha i ispucala. Ruke koje očito dugo nisu imale odmora.

    I odjednom, moj bijes je počeo da jenjava. Sjetila sam se razgovora koji smo vodili samo nekoliko večeri ranije. Bila sam preplavljena, zabrinuta za našu budućnost, tiho priznajući koliko se sve činilo neizvjesnim. Uzeo je moje ruke u svoje i rekao, s potpunom sigurnošću: „Ja sam tu za nas. Vjeruj mi.“

    Stojeći tamo, gledajući ga sada, shvatila sam nešto što ranije nisam u potpunosti vidjela. Njegov umor nije bio zanemarivanje. Bio je trud. Nije birao da bude odsutan. Davao je sve od sebe tokom dana – pojavljivao se, radio teže, gurao sebe – kako bi život o kojem pričamo jednog dana zaista mogao postojati.

    Izlasci, uzbuđenje, slike 

    – lako je mjeriti ljubav po tim stvarima. Ali ponekad ljubav izgleda tiše. Ponekad izgleda kao neko ko dođe kući bez trunke snage, jer je sve uložio u izgradnju nečeg stvarnog.

    Moja frustracija nije nestala odmah, ali se pretvorila u nešto drugo. Razumijevanje. Perspektivu. Nisam ga probudila. Nježno sam mu pomogla da se udobno smjesti, pokrila ga dekom i ugasila svjetla. Zatim sam sjela na trenutak, samo ga posmatrajući kako se odmara.

    Kasnije sam se popela u krevet pored njega i zagrlila ga 

    Pazeći da ga ne probudim. I razmišljala sam o tome kako je lako pomiješati uzbuđenje sa smislom. Nije svaka ljubav glasna ili glamurozna. Neka je postojana. Neka je tiha. Neka traži strpljenje i povjerenje.

    I možda je to dio o kojem ljudi ne govore uvijek: Biti s nekim ko radi na budućnosti može značiti žrtvovanje dijelova sadašnjosti. Može značiti noći koje ne idu po planu. Može značiti učenje prepoznavanja ljubavi u oblicima koje niste očekivali. Ali to također znači vjerovati u ono što zajedno gradite.

    Jer na kraju, nije uvijek riječ o savršenom izlasku. Ponekad je riječ o osobi koja dođe kući umorna – jer se trudi, na svoj način, stvoriti nešto što traje.

  • Ogrlica za moju sestru

    Ogrlica

    Nije sve u parama!

    Sestra ti je ona osoba koja te najbolje zna iznervirati, ali i jedina koja bi za tebe dala i zadnju marku iz džepa. Svađe prođu, ali ta ljubav ostaje kao najčvršći oslonac, jer niko te ne čuva kao tvoja rođena sestra. Upravo o toj neopisivoj vezi govori i ova priča…

    Stajala je mala curica ispred zlatare, nosić skoro pa prilijepljen za izlog. Kad je konačno ugledala ono što je tražila, okice su joj zasjale od čistog oduševljenja, ma kao da je vidjela sedmo svjetsko čudo, a ne ogrlicu.Uletjela je unutra k’o metak i prstom pokazala na tirkiznu ogrlicu iza pulta.”To je za moju seku!” rekla je odlučno, onako, bez pogovora. “Možete li mi je zamotati baš, baš lijepo?”
    Zlatar je pogledao tu malenu mušteriju s popriličnom dozom skepticizma. “A koliko ti to imaš para, djevojčice?” upitao je, vjerovatno misleći da je zalutala.Curica je iz džepa izvukla zgužvanu maramicu, pažljivo je razmotala i istresla šaku sitniša na pult. Podigla je pogled prema njemu, s tračkom nade u očima, i upitala: “Je li ovo dovoljno?”

    Bilo je tu tek nekoliko kovanica, sitniš, taman za žvake.

    Ali curica je nastavila s ponosnim osmijehom: “Želim svojoj starijoj seki pokloniti nešto posebno. Otkako nam je mati umrla, ona se brine o svima nama. Nikad ništa ne radi za sebe. Danas joj je rođendan i znam da će je ova ogrlica usrećiti – to je baš boja njenih očiju!”Čovjek je na trenutak zašutio. Uzeo je ogrlicu iz vitrine, otišao u zadnji dio radnje i vratio se s baršunastom kutijicom. Pažljivo je smjestio ogrlicu unutra, zamotao je u elegantan papir i zavezao savršenu svilenu mašnu. Ma, da ti pamet stane od ljepote.”Izvoli,” rekao joj je, pružajući joj paketić. “Nosi pažljivo, da ti ne ispadne!”


    Curica je blistala i poskakivala cijelim putem kući.

    Dan se skoro završio kad je mlada žena ušla u radnju. Stavila je poznatu kutijicu na pult, zajedno s pocijepanim papirom i razvezanom mašnom.
    “Je li ova ogrlica kupljena ovdje?” upitala je tiho. “I… koliko je koštala?”Zlatar se nasmiješio. “Pa, cijena bilo kojeg komada u mojoj radnji je uvijek povjerljiva stvar između mene i mog klijenta.”Mlada žena je odmahnula glavom. “Ali moja sestra je imala samo par novčića. Ovo je pravi tirkiz, zar ne? Mora da je jako skupo. Mi to jednostavno ne možemo priuštiti.”

    Cijena ljubavi

    Čovjek je uzeo kutijicu i s velikom pažnjom ponovo zamotao poklon i zavezao mašnu. Vratio joj ga je i rekao: “Ona je platila najvišu cijenu koju iko može platiti… Više nego što bi bilo koja odrasla osoba ikada mogla priuštiti.”
    Gledao ju je u oči i šapnuo: “Dala mi je sve što je imala.”Duboka tišina ispunila je malu radnju. Dvije suze skliznule su niz lice mlade žene dok je njena drhtava ruka stezala mali, dragocjeni paketić.Zaključak: Jer na kraju dana, imati sestru je najveće blago koje možeš posjedovati; možda ti nekad i popije krv na slamčicu i posvađate se oko najveće gluposti, ali budi siguran – niko te na ovom dunjaluku neće voljeti iskrenije i jače od nje.