Dječak i telefon prikovan za zid
Za one koji se sjećaju vremena kada je telefon bio prikovan za zid – najčešće u hodniku ili kuhinji, na mjestu gdje ga svi mogu čuti – ova priča možda će zvučati poznato. U ono vrijeme telefon nije bio nešto što nosimo u džepu, niti je svako dijete imalo svoj broj. Bio je to ozbiljan predmet u kući, gotovo kao komad namještaja. Kad zazvoni, svi zastanu. Neko obriše ruke o kecelju, neko ustane od sofre, a djeca se gurkaju i nagađaju ko zove.
U našoj kući telefon je bio crn, težak i sjajan. Slušalica je visila sa strane, a kabal se pružao kao zmija niz zid. Moj otac imao je jedan od prvih telefona u našem mjestu. Bio sam premalen da ga dohvatim bez stolice, ali sam zato volio stajati ispod njega i slušati majku kako razgovara.
Nisam razumio kako glas može preći toliku udaljenost, a da se ne izgubi negdje između našeg malog mjesta i nečije kuće. Telefon mi je zbog toga izgledao kao prava mala čarolija. U njemu je, vjerovao sam, živjelo nešto posebno. Kasnije sam otkrio da se ta posebna osoba zove „Informacije, molim“.
Činilo mi se da zna sve. Mogla je pronaći nečiji broj, reći tačno vrijeme, objasniti gdje se nešto nalazi ili pomoći oko pitanja velikih i malih. U dječjim očima, „Informacije“ su bile kao tajna soba puna odgovora, samo što su se vrata te sobe otvarala jednim okretanjem brojčanika.
Prvi poziv
Prvi put sam je nazvao jednog dana kada je majka otišla kod komšinice. Bio sam u podrumu i igrao se oko radnog stola. Ne sjećam se više šta sam tačno pokušavao napraviti, ali se dobro sjećam čekića. U jednom trenutku sam promašio ekser i udario prst.
Bol je bila oštra i iznenadna. Kuća je, odjednom, izgledala prevelika i potpuno prazna. Sjeo sam na stepenice, sisao natečeni prst i pokušavao biti hrabar, onako kako djeca misle da hrabrost izgleda. Nije mi baš uspijevalo.
Tada sam se sjetio telefona.
Dovukao sam stolicu do zida, pažljivo se popeo i skinuo slušalicu. Prislonio sam je na uho. Srce mi je lupalo kao da sam upravo pronašao tajni prolaz u neki drugi svijet.
„Informacije, molim“, rekao sam.
Poslije nekoliko klikova, začuo se tihi i jasni glas:
„Informacije.“
„Udario sam prst“, zajecao sam. Tek kada sam izgovorio te riječi, shvatio sam koliko mi je bilo potrebno da me neko sasluša.
„Nije li ti majka kod kuće?“ upitala je.
„Ne. Sam sam“, promrmljao sam.
„Krvari li?“
„Ne… samo boli.“
„Možeš li otvoriti frižider?“
„Mogu.“
„Onda odlomi malo leda i prisloni ga na prst“, rekla je smireno.
Poslušao sam je. Nisam znao da li je led zaista pomogao ili je bol jednostavno počela popuštati, ali znam da mi je njen glas vratio osjećaj sigurnosti. Više nisam bio sam u kući. Negdje na drugoj strani linije bila je žena koja je znala šta treba uraditi.
Glas koji je znao odgovor
Od tog dana počeo sam je zvati za sve. Nekad sam imao pravo pitanje, a nekad sam samo tražio razlog da čujem njen glas.
Pomagala mi je oko geografije. Jednom sam je pitao gdje se nalazi Sarajevo, iako sam već otprilike znao odgovor. Drugi put sam je molio da mi objasni zadatak iz matematike. Nije mi mogla riješiti domaću zadaću, ali me je strpljivo navodila da sam dođem do rješenja.
Pitao sam je i šta jede moj zec, zašto se nebo mijenja pred kišu i kako se piše riječ „popraviti“. Na svako moje pitanje odgovarala je kao da je najvažnije na svijetu. Nije se smijala mojim nedoumicama. Nije govorila da sam mali ili dosadan. Samo bi saslušala, zastala na trenutak i odgovorila.
A onda je jednog dana uginuo naš kanarinac Pipo.
Pipo je bio malen, žut i živahan. Ujutro bi njegovo pjevanje ispunilo kuću prije nego što bi se svi probudili. Kada je odjednom utihnuo, nisam znao gdje da smjestim tu tišinu. Dugo sam sjedio pored kaveza i gledao u njega, čekajući da se desi nešto što će sve vratiti na staro.
Kada sam shvatio da se neće pomjeriti, ponovo sam nazvao „Informacije“.
Govorio sam o Pipi kao da će mi ta žena moći objasniti nepravdu svijeta. Pitao sam zašto nešto tako lijepo, nešto što pjeva tako slatko, mora završiti beživotno u kavezu.
Selma – tako se zvala – pažljivo me je saslušala. Nije pokušala umanjiti moju tugu. Nije rekla da je to samo ptica, niti da ću je brzo zaboraviti. Nakon kratke tišine rekla je:
„Jasmine, uvijek zapamti – postoje i drugi svjetovi u kojima se pjeva.“
Ne znam kako je uspjela pronaći baš takve riječi, ali meni su tada bile dovoljne. Nisam razumio sve što je htjela reći, ali sam osjetio da smrt možda nije samo kraj. U dječjem srcu, to je bilo važno saznanje.
Preseljenje i uspomena koja je ostala
Odrastao sam u malom mjestu, gdje se svako poznaje i gdje vijest stigne prije nego što je čovjek izgovori. Kada sam imao devet godina, preselili smo se u Tuzlu.
Novi grad bio je velik, bučan i drugačiji. Nedostajalo mi je dvorište, poznate ulice i ljudi čija su imena roditelji izgovarali bez objašnjenja. Nedostajala mi je i Selma.
„Informacije, molim“ pripadale su onoj staroj drvenoj kutiji u našoj kući. U Tuzli je telefon bio samo telefon. Nije više imao onu istu čaroliju. Ipak, razgovori sa Selmom ostali su sa mnom kroz čitavo djetinjstvo i mladost.
Kada bih se našao pred nekim problemom, sjetio bih se njenog glasa. Kada bih žurio s odgovorom, sjetio bih se da je ona uvijek prvo saslušala. Kada bih mislio da je neki moj problem najveći na svijetu, sjetio bih se kako je jednom nepoznatom dječaku pomogla da prebrodi bol u prstu i tugu za kanarincem.
Neke ljude ne viđamo često, ali ipak ostave trag dublji od mnogih koje gledamo svakog dana.
Povratak nakon mnogo godina
Godinama kasnije, dok sam studirao, put me ponovo odveo u rodni kraj. U jednoj pauzi, gotovo bez mnogo razmišljanja, nazvao sam centralu.
„Informacije, molim“, rekao sam.
Na moje iznenađenje, poznati glas odgovorio je:
„Informacije.“
Zastao sam. Činilo mi se da sam se u jednom trenutku vratio u onu staru kuću, da ponovo stojim na stolici i držim slušalicu objema rukama.
„Možete li mi reći kako se piše ‘popraviti’?“ upitao sam kroz osmijeh.
S druge strane nastala je kratka pauza. A onda je Selma tiho rekla:
„Valjda ti je prst odavno zamladio.“
Nasmijao sam se. Bio je to isti onaj glas, samo malo umorniji.
„Dakle, stvarno ste vi“, rekao sam. „Znate li koliko ste mi značili svih tih godina?“
„Pitam se“, odgovorila je, „znaš li ti koliko su meni značili tvoji pozivi. Nikad nisam imala djece, a tvoji pozivi su mi bili radost.“
Te riječi dugo nisam mogao izbaciti iz misli. Mislio sam da sam ja bio onaj kome je trebala pomoć. Nisam shvatao da je i s druge strane žice možda postojala žena kojoj je moj glas donosio nešto lijepo u dan.
Rekao sam joj da sam često mislio na nju i upitao mogu li je ponovo nazvati.
„Molim te“, rekla je. „Samo traži Selmu.“
Poruka za svaki slučaj
Tri mjeseca kasnije, ponovo sam nazvao. Ovoga puta javio se drugi glas.
„Informacije.“
„Mogu li dobiti Selmu?“ upitao sam.
„Jeste li prijatelj?“
„Jesam. Stari prijatelj.“
Na drugoj strani nastala je tišina. Onda je žena rekla:
„Žao mi je. Selma je radila pola radnog vremena jer je bila bolesna. Umrla je prije pet sedmica.“
Te riječi nisam očekivao. Iako smo se čuli samo telefonom, Selma je u mom sjećanju imala posebno mjesto. Neke vijesti nas pogode i onda kada se odnose na osobu koju nikada nismo zagrlili.
Prije nego što sam spustio slušalicu, žena je dodala:
„Čekajte… rekli ste da se zovete Jasmin?“
„Da.“
„Selma je ostavila poruku za vas. Napisala ju je za svaki slučaj, ako nazovete.“
Zadržao sam dah.
„Evo šta piše: ‘Reci mu da postoje i drugi svjetovi u kojima se pjeva. On će znati šta to znači.’“
Zahvalio sam joj se i spustio slušalicu. Nisam plakao odmah. Samo sam dugo sjedio i gledao u telefon, kao da će on ponovo zazvoniti.
Tada sam potpuno razumio šta je Selma mislila. Nije govorila samo o Pipi. Govorila je o tome da ono što volimo ne nestaje uvijek onda kada prestanemo to gledati. Neki ljudi nastave živjeti u našim navikama, u riječima koje ponavljamo, u načinu na koji tješimo druge. Ostanu u nama kao tihi glas koji se javi baš onda kada nam je najpotrebniji.
Selma je za mene bila više od žene koja je radila na informacijama. Bila je prvi nepoznati glas koji me je naučio da nijedno pitanje nije premalo, da nijedna tuga nije beznačajna i da ponekad jedan miran odgovor može promijeniti čitav dan.
A možda i čitav život.
Danas, kada telefon zazvoni, često se pitam koliko se toga promijenilo. Više ne okrećemo brojčanik, ne čekamo da se neko javi i ne pamtimo brojeve kao nekada. Sve je brže, dostupnije i jednostavnije. Ipak, čini mi se da nam više nego ikada nedostaju ljudi koji će zaista saslušati.
Zato se ponekad sjetim Selme. Sjetim se njenog glasa i rečenice koju mi je ostavila za cijeli život:
„Postoje i drugi svjetovi u kojima se pjeva.“
I svaki put kada je se sjetim, u nekom malom, tihom dijelu mene ponovo se začuje pjesma.
