Ispovijest noćnog taksiste

Bijela putnica sa stare pruge

Ja, Azem Gota, kazujem kako je bilo. Kunem se u volan, vjerovali vi ili ne.

Nisam ja bio obični taksista. Takvih po Kalesiji i Tuzli imaš na svakom ćošku. Ja sam vozio samo noću. Samo za posebne mušterije. Za one sa dubljim džepom i još dubljim tajnama.

Ljudi su me zvali “Noćni Gota”. Nisam se reklamirao. Nije bilo vizitke ni broja na izlogu. Samo šapat: “Zovi Azema ako ti treba diskrecija.”

Imo sam tri pravila, ko zavjet:

1. Radiš samo na poziv.
2. Ne postavljaš pitanja.
3. Nemaš lajav jezik.

Znao sam za jednu noć uzeti 800-1000 maraka. Nekad i više. Al’ povjerenje se ne kupuje. Ono se zaradi šutnjom. Nekad bih cijelu noć proveo s jednim klijentom. Vozim ga od birtije do birtije, čekam ispred hotela, pravim se da ne čujem i ne vidim. Dobijem poruku: lokacija. I to je to. Nikakvog belaja 6 godina.

Sve dok jedne četvrtak noći nije stiglo ovo:
“Dođi tačno iza ponoći. Kod stare pruge.”

Nepoznat broj. Bez “selam”, bez “halali”. Samo naredba.

Prvi put sam osjetio nešto u stomaku. Ko crv sumnje. Al’ pare su pare, a obraz je obraz. U 00:00 bio sam tamo sa svojim mercedesom W211. Stara pruga iza Tojšića, gdje ni psi više ne laju.

Gasim motor. Mrtva tišina. Samo cvrčci i moje disanje magli prozor. Vadim cigaru da smirim ruke. I onda, s zadnjeg sjedišta, iza mene, promukao ženski glas ko da dolazi iz bunara:
“Šta čekaš?”

Mati moja, meni cigara ispade iz usta. Auto je bio zaključan. Gledao sam kad sam parkirao – nikog nije bilo. Kunem se. Polako se okrenem preko ramena.

Sjedi žena. Sva u bijelom. Duga haljina, ko vjenčanica al’ prljava od blata pri dnu. Lice joj ne vidim, samo crna praznina gdje bi trebale biti oči. A u autu odjednom zahladi ko u zamrzivaču.

“Kuda idemo?” – viknem, više da otjeram svoj strah nego što sam ljut. Glas mi puče ko u dječaka.
“Vozi. Reći ću ti kad bude vrijeme.”

Ruke mi drhte na ključu. Upalim auto. Motor predu ko mače, al’ meni bubnja u ušima. Osjetim volan pod prstima i malo dođem sebi. Volan ne laže. Krenem da upalim radio da razbijem tu mrtvačku tišinu. Samo što takoh dugme:
“Ostavi to.”

Nije viknula. Šapnula je. Al’ taj šapat mi prošao kroz kosti.

Jadna ti majko, Azeme, šta te snađe, mislim. Šejtan, melek, šta li si. Al izdržaće Gota i tebe. Nagledo sam se ja pijanih budala sa noževima.

Krenem lagano. Spustila se magluština. Gusta ko varenika, farovi probijaju metar ispred. Cesta se jedva nazire. Nigdje žive duše. Ni policije, ni kamiona, ni onih mahnitih što voze pijani iz Živinica. Samo moj mercedes i ta tišina iza mene. Ne čujem da diše. Ništa.

Ulazimo u šumu kod Dubrava. Znaš ono kad ti se kosa digne na vratu? E to.

“Stani.” – kaže ona nakon 20 minuta.

Stanem ja nasred šume. Krenem da joj otvorim vrata ko gospodin, onako automatski. Nisam pošteno ni izašao, nije ni kvaka škljocnula, ona već vani. Ne znam kako. Vrata se nisu ni otvorila.

Priđe mom prozoru. Gura mi šaku para u ruke. Stotke. Nove, ko iz banke. Hladne ko led.

“Uzmi. Nikom ni riječi. Ako kažeš – zažalićeš. Zvaću te opet.”

I ode. Ne hoda. Ko da lebdi. Bijela haljina se vuče po blatu, granju i lišću. Gledam za njom ko hipnotisan dok je šuma nije progutala. Ni šušnja, ni grane da pukne.

Sjedim u autu još 5 minuta. Ne smijem da se pomjerim. Onda gas do daske za Kalesiju.

Kako sam došao kući – nemam pojma. Mislio sam da sanjam od umora. Treća smjena ubija čovjeka. Dok nisam prebrojao pare na stolu: 2.000 KM. Tačno. U stotkama. Za sat posla.

Nisam loše proš’o, kontam. Al’ nešto mi ne da mira.

I tako je krenulo. Svake hefte, četvrtkom, poruka: Stara pruga. Destinacija: uvijek ta ista Šuma. Plaća: uvijek 2.000 KM. Nikad ne priča. Nikad ne kaže gdje je pokupim ni gdje izlazi. Samo se stvori i nestane.

Ja šutim i trpam. Napravio štek iza šporeta. Kamara raste. Već kontam: Još dvije ture pa novi Passat B8, Azeme. Ženi kažem da radim za firmu iz Brčkog, specijalne vožnje.

Trajalo je 2 mjeseca. Možda 10 tura. Blizu 20.000 KM sam zašteko. Al đavo mi ne da mira. Sam sa svojim mislima u onom autu, pa se izjedam. Nisam izdur’o. Ispričam ženi sve jedno jutro uz kahvu.

Ona me gleda, pa prsnu u smijeh: “E moj Azeme, pobudalio si od nespavanja i Red Bulla. De ba pokaži mi te poruke.”

Hvatam se za telefon, otključavam. Ulazim u poruke. Nema ih. Sve poruke Čekam te kod stare pruge – obrisane. Cijeli chat sa tim brojem prazan. Kao da nikad nije postojao. A znam da nisam brisao.

Hladan znoj me obli. “Čekaj, bona, sad će tebi Azem pokazat gutu love! Nije moja mati rodila budalu!”

Otrčim do šteka iza šporeta. Odvalim dasku.
Prazno. Ni marke. Samo prašina i jedan bijeli konac od one haljine.

Noge mi se odsjekle. “Ženo, ko je jamio odavde 20 hiljada?! Kuća zaključana!”

Žena problijedi. Od tad spavam sa upaljenim svjetlom.

Naravno, niko mi nije povjerovao. Svi kažu Azeme “stres”. A lijepo mi je rekla ona: Ne pričaj – zažalićeš.

Prodao sam mercedesa. Ne vozim ja više noću. To je sigurno. Sad radim u firmi, razvozim brašno. Po danu.

A je li se išta od ovog stvarno dogodilo? Možda sam sve sanjao od umora.
Al’ svaki četvrtak u ponoć, telefon mi zavibrira. Nepoznat broj. Ne javljam se.
Možda me ona i dalje čeka kod stare pruge…

Iz predanja: U kalesijskom kraju stare nane pričaju da “žena u bijelom na pruzi” dolazi po dug. Ne traži tvoje pare – traži da šutiš. Ko progovori, ostane i bez para i bez pameti. Neki kažu da je to duša mlade koja je poginula na pruzi pred svadbu. A pare? Pare nikad nisu bile stvarne. Samo iskušenje.

Početna strana