Nije sve u parama!
Sestra ti je ona osoba koja te najbolje zna iznervirati, ali i jedina koja bi za tebe dala i zadnju marku iz džepa. Svađe prođu, ali ta ljubav ostaje kao najčvršći oslonac, jer niko te ne čuva kao tvoja rođena sestra. Upravo o toj neopisivoj vezi govori i ova priča…
Stajala je mala curica ispred zlatare, nosić skoro pa prilijepljen za izlog. Kad je konačno ugledala ono što je tražila, okice su joj zasjale od čistog oduševljenja, ma kao da je vidjela sedmo svjetsko čudo, a ne ogrlicu.Uletjela je unutra k’o metak i prstom pokazala na tirkiznu ogrlicu iza pulta.”To je za moju seku!” rekla je odlučno, onako, bez pogovora. “Možete li mi je zamotati baš, baš lijepo?”
Zlatar je pogledao tu malenu mušteriju s popriličnom dozom skepticizma. “A koliko ti to imaš para, djevojčice?” upitao je, vjerovatno misleći da je zalutala.Curica je iz džepa izvukla zgužvanu maramicu, pažljivo je razmotala i istresla šaku sitniša na pult. Podigla je pogled prema njemu, s tračkom nade u očima, i upitala: “Je li ovo dovoljno?”
Bilo je tu tek nekoliko kovanica, sitniš, taman za žvake.
Ali curica je nastavila s ponosnim osmijehom: “Želim svojoj starijoj seki pokloniti nešto posebno. Otkako nam je mati umrla, ona se brine o svima nama. Nikad ništa ne radi za sebe. Danas joj je rođendan i znam da će je ova ogrlica usrećiti – to je baš boja njenih očiju!”Čovjek je na trenutak zašutio. Uzeo je ogrlicu iz vitrine, otišao u zadnji dio radnje i vratio se s baršunastom kutijicom. Pažljivo je smjestio ogrlicu unutra, zamotao je u elegantan papir i zavezao savršenu svilenu mašnu. Ma, da ti pamet stane od ljepote.”Izvoli,” rekao joj je, pružajući joj paketić. “Nosi pažljivo, da ti ne ispadne!”
Curica je blistala i poskakivala cijelim putem kući.
Dan se skoro završio kad je mlada žena ušla u radnju. Stavila je poznatu kutijicu na pult, zajedno s pocijepanim papirom i razvezanom mašnom.
“Je li ova ogrlica kupljena ovdje?” upitala je tiho. “I… koliko je koštala?”Zlatar se nasmiješio. “Pa, cijena bilo kojeg komada u mojoj radnji je uvijek povjerljiva stvar između mene i mog klijenta.”Mlada žena je odmahnula glavom. “Ali moja sestra je imala samo par novčića. Ovo je pravi tirkiz, zar ne? Mora da je jako skupo. Mi to jednostavno ne možemo priuštiti.”
Cijena ljubavi
Čovjek je uzeo kutijicu i s velikom pažnjom ponovo zamotao poklon i zavezao mašnu. Vratio joj ga je i rekao: “Ona je platila najvišu cijenu koju iko može platiti… Više nego što bi bilo koja odrasla osoba ikada mogla priuštiti.”
Gledao ju je u oči i šapnuo: “Dala mi je sve što je imala.”Duboka tišina ispunila je malu radnju. Dvije suze skliznule su niz lice mlade žene dok je njena drhtava ruka stezala mali, dragocjeni paketić.Zaključak: Jer na kraju dana, imati sestru je najveće blago koje možeš posjedovati; možda ti nekad i popije krv na slamčicu i posvađate se oko najveće gluposti, ali budi siguran – niko te na ovom dunjaluku neće voljeti iskrenije i jače od nje.
