Kao dječak, zvao sam „Informacije, molim“ za svaku sitnicu.
Za one koji se sjećaju vremena kada je telefon bio prikovan za zid – obično u hodniku ili kuhinji – ova će priča zvučati poznato. To je uspomena koju nosim u srcu.
Kao dječak, moj otac je imao jedan od prvih telefona u našem mjestu. Sjećam se crne kutije, sjajne slušalice koja je visila sa strane. Bio sam premalen da dohvatim telefon, ali sam volio slušati, očaran, dok je majka razgovarala.
Onda sam otkrio da u toj čudesnoj kutiji živi posebna osoba. Zvala se „Informacije, molim“ – i činilo se da zna sve. Mogla je dati bilo čiji broj, tačno vrijeme, ili pomoći oko pitanja velikih i malih.
Prvi put sam je lično dozvao jednog dana dok je majka bila kod komšinice.
Bio sam u podrumu, igrao se oko radnog stola, kad sam slučajno udario prst čekićem. Bol je bio oštar, a kuća prazna. Lutao sam, sisajući natečeni prst, dok nisam stigao do stepenica.
Sjetih se telefona! Dovukao sam stolicu, popeo se i skinuo slušalicu. Prislonio je na uho i rekao:
„Informacije, molim.“
Poslije par klikova, začuo se tihi, jasni glas:
„Informacije.“
„Udario sam prst…“ zajecao sam, napokon imajući nekoga da me sasluša.
„Nije li ti majka kod kuće?“ upitala je.
„Ne, sam sam,“ promrmljah.
„Krvari li?“
„Ne… samo boli.“
„Možeš li otvoriti frižider?“
„Mogu.“
„Onda odlomi malo leda i prisloni na prst,“ rekla je smireno.
Od tog dana zvao sam je za sve. Pomagala mi je oko geografije – pokazala gdje je Sarajevo. Vodila me kroz zadatke iz matematike. Čak mi je objasnila šta jede moj hrčak.
Kad je naš kanarinac Pipo uginuo, opet sam je nazvao. Izlio sam tugu, pitajući zašto nešto tako lijepo, što pjeva tako slatko, mora završiti beživotno u kavezu. Strpljivo je slušala i tiho rekla:
„Jasmine, uvijek zapamti – postoje i drugi svjetovi u kojima se pjeva.“
Nekako mi je to donijelo utjehu.
Jednom sam je nazvao da mi kaže kako se piše riječ „popraviti“. I tada je njen mirni glas učinio da svijet izgleda sigurnije.
Odrastao sam u malom mjestu. Kad sam imao devet godina, preselili smo se u Tuzlu. Strašno mi je nedostajala. „Informacije, molim“ pripadale su onoj staroj drvenoj kutiji u našoj kući. Ali sjećanja na te razgovore ostala su sa mnom kroz mladost. U trenucima sumnje, sjetio bih se njene strpljivosti i dobrote.
Godinama kasnije, kad sam studirao, put me odveo nazad. U jednoj pauzi, nazvao sam centralu.
„Informacije, molim,“ rekoh.
Na moje iznenađenje, poznati glas odgovori:
„Informacije.“
„Možete li mi reći kako se piše ‘popraviti’?“ upitah kroz osmijeh.
Poslije kratke pauze, rekla je tiho:
„Valjda ti je prst odavno zamladio.“
Nasmijah se. „Dakle, stvarno ste vi. Znate li koliko ste mi značili svih tih godina?“
„Pitam se,“ rekla je, „znaš li ti koliko su meni značili tvoji pozivi. Nikad nisam imala djece, a tvoji pozivi su mi bili radost.“
Rekoh joj da sam često mislio na nju i upitah mogu li se opet nazvati.
„Molim te,“ rekla je. „Samo traži Selmu.“
Tri mjeseca kasnije, opet sam nazvao. Drugi glas se javio:
„Informacije.“
„Mogu li dobiti Selmu?“ upitah.
„Jeste li prijatelj?“
„Jesam, stari prijatelj.“
„Žao mi je,“ rekla je. „Selma je radila pola radnog vremena jer je bila bolesna. Umrla je prije pet sedmica.“
Prije nego što sam spustio slušalicu, dodala je:
„Čekajte… rekli ste da se zovete Jasmin?“
“Da.”
“Selma je ostavila poruku za vas. Napisala ju je za svaki slučaj, ako nazovete. Evo: ‘Reci mu da postoje i drugi svjetovi u kojima se pjeva. On će znati što to znači.’”
Zahvalio sam se i spustio slušalicu, potpuno razumjevši šta je Selma mislila.
