Kategorija: Emotivna priča

  • Kako se skupocjena lutka kupuje sa četiri klikera i jednim velikim srcem

    Kako se skupocjena lutka kupuje sa četiri klikera i jednim velikim srcem

    Nekad cijena nije na etiketi. Nekad stane u šaku šestogodišnjaka. Ovo je priča iz Tuzle o hladnoj večeri, toplom izlogu i prodavaču koji je znao da su neki dukati stakleni, ali da ipak mogu vrijediti više od zlata.

    Brat kupuje sestri lutku

    Bila je hladna zimska večer, ona vrsta večeri kada se hladnoća uvlači pod rukave, a ljudi ubrzavaju korak ne bi li što prije stigli do topline svog doma. Tuzlom se širio miris tek ispečenog hljeba, pomiješan sa žamorom gradske vreve, zvukom tramvajskih točkova i tihim škripanjem cipela po hladnom pločniku.

    Među šarenilom trgovina i blještavim izlozima koračao je mršavi šestogodišnji dječak. Čvrsto je za ruku držao svoju mlađu sestricu, djevojčicu koja je tek napunila četiri godine. Njihova odjeća bila je skromna i pomalo pohabana, ali besprijekorno čista. Na licima im se vidjelo da su umorni, a svaki njihov korak bio je težak, kao da na svojim sitnim plećima nose teret mnogo veći od sebe.

    Dječak je hodao prvi, pažljivo gledajući kuda staju. Povremeno bi se okrenuo prema sestri da provjeri je li joj hladno. Ona bi samo jače stisnula njegovu ruku i nastavila uz njega. U tom malom pokretu bilo je nečega što je ličilo na obećanje: dok je on tu, ništa joj se loše neće dogoditi.

    Tada je djevojčicina ručica iznenada iskliznula iz njegove šake.

    Zastala je pred izlogom obližnje prodavnice igračaka. Dječak se okrenuo i pratio njen pogled. Tamo, obasjana toplim žutim svjetlom, stajala je lutka zlatne kose, odjevena u crvenu haljinicu. Imala je sjajne cipelice, malu mašnu u kosi i staklene oči koje su izgledale kao da upravo gledaju u djevojčicu.

    Djevojčica je prišla staklu. Nije ništa tražila i nije povukla brata za rukav. Samo je gledala. U njenim očima odražavali su se i izlog i lutka, ali i jedna tiha želja koju je vjerovatno odavno nosila u sebi.

    Dječak je nekoliko trenutaka šutio. Zatim se sagnuo do nje i tiho, gotovo šapatom, upitao:

    — Sviđa ti se ova lutka?

    Djevojčica je klimnula glavom. Oči su joj zasjale takvom radošću da joj riječi više nisu bile potrebne.

    Dječak je pogledao lutku, pa sestru. Na licu mu se pojavila ozbiljnost koju nije priličila njegovim godinama. Kao da je u tom trenutku donio važnu odluku. Uzeo ju je za ruku i poveo u prodavnicu.

    Toplina radnje obavila ih je čim su ušli. Na policama su bile složene igračke o kakvima su djeca uglavnom samo sanjala. Djevojčica je nesigurno stajala pored vrata, ali brat je prišao lutki i pažljivo je uzeo. Nije je zgrabio niti povukao. Držao ju je objema rukama, kao nešto dragocjeno i krhko, a onda ju je nježno spustio u sestrino naručje.

    Djevojčicin osmijeh bio je toliko širok i iskren da je na trenutak ispunio cijelu prodavnicu. Bio je to osmijeh čiste dječije sreće, osmijeh koji siromaštvo nije moglo kupiti, ali ga je često pokušavalo sakriti.

    Prodavač, koji je sve vrijeme šutke posmatrao prizor, osjetio je kako mu se nešto steže oko srca. Vidio je mnogo kupaca, mnogo igračaka i mnogo novca, ali rijetko je viđao ovakvu ljubav. Dječak je prišao pultu, podigao pogled i tiho upitao:

    — Koliko košta ova lutka?

    Prodavač se blago nasmiješio. Nije želio da ga osramoti niti da mu kaže cijenu koju dječak vjerovatno nije mogao platiti. Zato je upitao:

    — Sinko, šta imaš da daš zauzvrat?

    Dječak nije oklijevao. Posegnuo je u džep svoje jakne i izvadio šaku sjajnih klikera. Čuvao ih je kao najveće blago. Svaki od njih imao je svoju boju i svoju priču: jedan je osvojio od starijeg dječaka iz komšiluka, drugi pronašao pored škole, a treći i četvrti dobio od prijatelja nakon igre.

    Pažljivo ih je položio na pult, jedan po jedan, kao da pred prodavača stavlja najvrjednije dukate.

    Prodavač ih je počeo brojati sa ozbiljnošću čovjeka koji broji novčanice. Dječak je pomno pratio svaki njegov pokret. Kada je prodavač došao do četvrtog klikera, dječak je spustio pogled i zabrinuto upitao:

    — Čiko… nije valjda premalo?

    Prodavaču su zasuzile oči. Uzeo je četiri klikera, a ostale nježno gurnuo nazad prema dječaku.

    — Ne, sine — rekao je tiho. — Ova četiri vrijede više nego lutka.

    Dječak ga je gledao ne shvatajući potpuno njegove riječi, ali je osjetio da je sve u redu. Privukao je sestru bliže sebi i pomogao joj da zagrli lutku. Zatim su zajedno krenuli prema vratima.

    Djevojčica je lutku držala čvrsto na grudima. Dječak je ponosno držao njenu ruku. Izašli su u hladnu noć, ali njima se činilo kao da je odjednom postalo toplije. Nisu imali mnogo, ali su tog dana imali dovoljno za sreću.

    Majstor iz radnje, koji je cijelo vrijeme posmatrao prizor, prišao je prodavaču tek kada su se vrata za djecom zatvorila.

    — Gospodine… zar ste tako skupu lutku dali za nekoliko klikera? — upitao je u nevjerici.

    Prodavač je još neko vrijeme gledao prema ulici, a onda zamišljeno odgovorio:

    — Za nas su to samo staklene kuglice. Za nekoga možda bezvrijedne. Ali za tog dječaka, to je bilo njegovo najveće blago. Nije on kupio lutku novcem. Kupio ju je odricanjem, ljubavlju i željom da obraduje svoju sestru.

    Zastao je, pa dodao:

    — Danas još ne zna šta znači prava vrijednost. Ali jednog dana, kada odraste i sjeti se kako je sestri kupio lutku za četiri klikera, možda će se sjetiti i toga da su dobri ljudi još uvijek postojali. A možda će ga baš ta uspomena potaknuti da i sam nekome bude dobrota, onda kada mu bude najpotrebnija.

    Te večeri u Tuzli nije prodana samo jedna lutka. Jedan dječak poklonio je sestri radost, jedan prodavač sačuvao je dječije dostojanstvo, a četiri obična klikera postala su dokaz da se najveće stvari ponekad plaćaju srcem.

    Jer prava vrijednost nije uvijek ono što piše na računu. Ponekad je to mala ruka koja ne pušta svoju sestru, osmijeh djeteta iza izloga ili nekoliko staklenih kuglica koje u pravim rukama vrijede više od zlata.

  • Pas koji nije znao reći zbogom

    Pas koji nije znao reći zbogom

    Jutro u mahali kod Tise

    Svako jutro, čim bi se zora počela razlijevati preko krovova mahale kod Tise, mogao si ih vidjeti.

    Stariji čovjek s tamnim naočalama i štapom u jednoj ruci, a uz njega raščupani žuti cuko koji ga je vodio kao da mu je rođeni brat.

    Djed Elmo i Žućo.

    Njih dvojica bili su prizor bez kojeg se jutro u mahali više nije moglo zamisliti. Ako bi neko kasnio na posao ili djeca žurila u školu, dovoljno je bilo da ugledaju njih dvojicu kako polahko prolaze ulicom pa da znaju da je dan već počeo.

    Elmo je hodao sporije, oprezno i odmjereno, a Žućo bi išao korak ispred njega. Zastao bi kod ivičnjaka, osvrnuo se preko ramena i sačekao da njegov čovjek stigne. Ako bi čuo automobil, zaustavio bi se. Ako bi neko ostavio bicikl na putu, obišao bi prepreku i nježno povukao Elma u stranu.

    Nije to radio zato što ga je neko naučio.

    Radio je zato što je znao.

    „Dobro jutro, Elmo!“

    „Dobro jutro, Elmo!“, povikali bi komšije čim bi ih ugledali.

    „Dobro jutro, djeco moja“, odgovarao bi on s osmijehom. „A zahvalite se i mom vodiču.“

    Žućo bi tada podigao glavu, kao da razumije da se govori o njemu. Nekad bi veselo zamahao repom, a nekad bi samo nastavio naprijed, ozbiljan i zauzet svojim poslom.

    Pas se zvao Žućo.

    Nije bio rasni pas. Nije imao ogrlicu s posebnom oznakom, školovanog trenera ni certifikat da može pomagati slijepim osobama. Bio je obični seoski cuko, mršav u bokovima, s dlakom koja je uvijek izgledala kao da se upravo probudio iz sijena.

    Ali za Elma je bio mnogo više od psa.

    Bio je njegove oči, njegov kompas, oslonac i najvjerniji prijatelj.

    Kako je Žućo postao Elmove oči

    Elmo je vid izgubio nekoliko godina ranije, nakon dugogodišnje borbe sa šećernom bolešću.

    U početku je još razlikovao obrise. Znao je prepoznati jutro po svjetlosti koja bi se probila kroz zavjesu, a ljude po glasu i koraku. Kasnije su i obrisi nestali. Ostala mu je tama, ali i sjećanje na mahalske ulice kojima je nekada hodao bez razmišljanja.

    Prvih mjeseci gotovo da nije izlazio iz kuće.

    Nije želio da mu iko pomaže. Govorio je da ne želi biti teret i da će se nekako već snaći. Ali čovjek može biti hrabar koliko hoće — samoća ipak zna biti teška.

    Tada se pojavio Žućo.

    Prvo je dolazio pred kuću i ležao na pragu. Onda je počeo ulaziti u avliju. Kada bi Elmo izašao, pas bi mu prilazio, njušio štap i strpljivo čekao.

    Jednog dana Elmo je krenuo prema kapiji, a Žućo pošao ispred njega.

    Na prvom raskršću pas je stao.

    Elmo je zastao za njim.

    Žućo je pogledao lijevo, pa desno, i tek onda nastavio.

    Od tog dana više se nisu razdvajali.

    Niko ga nije dresirao. Niko mu nije objašnjavao gdje treba stati i kada treba čekati. Kao da je sam shvatio da je Elmu potrebna pomoć i kao da je u svom psećem srcu donio odluku da će tu pomoć pružati dok god bude mogao.

    Njihova svakodnevna ruta

    Zajedno su obilazili mahalu.

    Prvo bi svratili do pekare. Pekar bi već znao da Elmo voli toplo pecivo i da mu treba reći koliko kusura vraća. Žućo bi sjeo kraj vrata i strpljivo čekao.

    Zatim bi otišli do trafike, gdje bi prodavačica uvijek dobacila:

    „Evo naših jutarnjih inspektora.“

    Nekad bi im komšija ostavio kesu s hranom. Nekad bi neko iznio zdjelu vode. Djeca bi dotrčala da pomiluju Žuću, ali bi ih on samo kratko pogledao i nastavio dalje. Nije on imao vremena za dugo maženje. Imao je važan zadatak.

    Vodio je Elma.

    Uvijek istim putem, istim ritmom i gotovo u isto vrijeme.

    Elmo bi pričao o vremenu, o bašti, o tome ko je dobio unuče, ko je popravio ogradu i čiji je mačak ponovo prešao preko njegovog krova. Žućo nije mogao odgovoriti, ali je znao slušati.

    Ponekad bi Elmo zastao i spustio ruku na njegovu glavu.

    „Je li sve dobro, jarane?“

    Žućo bi ga pogledao.

    „Znam ja da ti znaš bolje od mene.“

    Tada bi pas zamahao repom i nastavio dalje.

    Jutro kada su vrata ostala zatvorena

    A onda, jednog jutra, vrata Elmove kuće ostala su zatvorena.

    Mahala je odmah primijetila tišinu.

    Nije bilo Elmovog glasa. Nije bilo njegovog štapa koji udara o kaldrmu. Nije bilo ni Žućinog laveža, ni koraka koji su svako jutro najavljivali njihov polazak.

    Pekar je pogledao prema ulici.

    „Nema naših jutarnjih mušterija.“

    Komšinica je prišla kapiji i pozvala:

    „Elmo? Jesi li dobro?“

    Nije bilo odgovora.

    Kada su ušli u kuću, zatekli su prizor koji niko iz mahale nije zaboravio.

    Čika Elmo preselio je u snu.

    Ležao je mirno, kao da je samo zaspao nakon dugog dana. A Žućo je bio sklupčan uz njegova stopala, s glavom naslonjenom na njegovu nogu.

    Kao da je cijelu noć čuvao svog čovjeka.

    Kao da je posljednji put želio biti tamo gdje je uvijek pripadao.

    Pas koji nije znao reći zbogom

    Komšiluk je tugovao za Elmom.

    Neko je donio kahvu. Neko je spremio hranu. Neko je otišao po rodbinu. Mahala je tih dana govorila tiše nego inače.

    Ali Žućina tuga bila je drugačija.

    On nije razumio objašnjenja. Nije znao šta znači preseliti, šta znači dženaza niti zašto se ljudi okupljaju oko kuće. Znao je samo da njegov čovjek više ne ustaje.

    Već sljedećeg jutra, u isto vrijeme, Žućo je izašao iz kuće.

    Sam.

    Krenuo je istim putem kojim je godinama vodio Elma.

    Izašao je na ulicu, prešao do raskršća i sačekao da se upali zeleno svjetlo. Stao je pred pekaru. Podigao glavu prema vratima, kao da očekuje da će se Elmo svakog trenutka pojaviti.

    Pekar je izašao i dugo ga gledao.

    „Nema ga, Žućo“, rekao je tiho.

    Pas kao da nije razumio.

    Ili možda jeste, ali nije htio prihvatiti.

    Nakon nekoliko minuta okrenuo se i vratio kući.

    Sutradan opet.

    I prekosutra.

    I danima poslije.

    „Kao da ga još vodi“

    Jedna djevojčica iz mahale, koja je često gledala Elma i Žuću kako prolaze, jednom je tiho rekla:

    „K’o da ga još vodi.“

    Niko joj nije odgovorio.

    Jer svi su pomislili isto.

    Žućo je i dalje išao ispred, zastajao na istim mjestima i čekao na istim raskršćima. Samo što sada iza njega nije bilo čovjeka sa štapom i tamnim naočalama.

    Ipak, kada bi se okrenuo, izgledalo je kao da nekoga provjerava.

    Kao da osluškuje poznati korak.

    Kao da vjeruje da će se Elmo svakog trenutka javiti:

    „Polahko, Žućo. Ne žuri.“

    Komšije su mu nudile vodu, hranu i mjesto u svojim dvorištima. Djeca su ga pokušavala zadržati, ali Žućo bi, čim bi završio ono što je naumio, ponovo krenuo kući.

    Imao je svoju misiju.

    Hodao je stazom koju je hiljadu puta prošao s čovjekom kojeg je volio više od svega.

    Mahala postaje njegova porodica

    Priča o Žući brzo je stigla i do novinara.

    U novinama je osvanuo naslov:

    „Žućo: Pas koji nije znao reći zbogom.“

    Ljudi su počeli dolaziti iz drugih dijelova grada. Neki su ga fotografisali, neki mu donosili hranu, a neki su predlagali da ga odvedu u azil.

    „Tamo će imati bolju njegu“, govorili su.

    Ali mahala nije pristala.

    „Ne ide on nigdje“, rekla je jedna komšinica. „Ovo je njegova kuća.“

    „Mi smo njegova porodica“, dodala je druga.

    I tako je i bilo.

    Jedna žena mu je napravila mjesto na verandi. Donijela mu staru deku i zdjelu s vodom. Djeca su se dogovorila da svaki dan neko od njih provjeri je li Žućo nahranjen.

    Pekar mu je ostavljao komad hljeba, a trafika je dobila malu zdjelu vode pored vrata.

    Žućo više nije pripadao samo jednoj kući.

    Pripadao je cijeloj mahali.

    Put koji se ne zaboravlja

    Vremenom je Žućo ostario.

    Korak mu je postao sporiji. Šape je jedva podizao od zemlje, a dlaka mu je izgubila onu nekadašnju žutu boju. Ipak, kad bi se zora pojavila nad Tisom, on bi ponekad ustao, protegnuo se i krenuo poznatom stazom.

    Sada bi prelazio kraći dio puta.

    Nije više uvijek išao do pekare. Nekad bi zastao kod kapije, nekad kod starog drveta, a nekad bi samo sjeo na raskršću i gledao prema ulici.

    Ali kada bi krenuo, išao je istim pravcem.

    Kao da Elmina sjenka još uvijek hoda uz njega.

    Kao da mu šapuće:

    „Hajde, jarane. Polahko. Znaš ti put.“

    Djeca ga više nisu pokušavala zadržavati. Samo bi išla nekoliko koraka iza njega, tiha i ozbiljna, dajući mu prostor da obavi svoju jutarnju dužnost.

    Vjernost koja ne traži objašnjenje

    Žućo nikada nije bio obučen pas vodič.

    Niko mu nije dao diplomu. Nije prošao posebnu školu, nije imao prsluk niti službenu oznaku. Bio je samo obični seoski pas koji je jednog dana odlučio da postane oči jednom čovjeku.

    I kada su se Elmove oči zatvorile zauvijek, Žućo nije prestao da gleda.

    Nije znao reći zbogom.

    Pa nije ni rekao.

    Samo je nastavio hodati.

    Svako jutro. Istim putem. Istim strpljenjem i istom ljubavlju.

    Jer neke veze ne prestaju onoga dana kada čovjeka više nema. One samo promijene oblik. Postanu tiše, sporije i nevidljivije drugima.

    Ali onome ko ih nosi u srcu — ostanu jasne kao put kojim je hiljadu puta prošao.

    Ovo je Bosna koju volim

    Jednog jutra, dok je Žućo sjedio ispred pekare, prišla mu je ista ona djevojčica koja je nekada rekla da izgleda kao da još vodi Elma.

    Pomilovala ga je po glavi i upitala:

    „Žućo, hoćeš li danas kući?“

    Pas je podigao glavu.

    Djevojčica je pogledala niz ulicu, prema kući u kojoj više nije bilo Elmovog glasa.

    „Znam“, rekla je. „I ti njega čekaš.“

    Zatim je sjela pored njega.

    Nisu ništa više govorili.

    Nije ni trebalo.

    Ponekad je dovoljno samo sjediti pored nekoga ko tuguje. Bez savjeta, bez velikih riječi i bez pitanja kada će mu biti bolje.

    Mahala je tako čuvala Žuću, a Žućo je čuvao uspomenu na Elma.

    I možda baš u tome leži ono najljepše u ovoj priči.

    Neko je rekao da pas nije znao reći zbogom.

    Možda nije znao riječima.

    Ali je znao djelima.

    Svaki njegov korak bio je jedno: „Nedostaješ mi.“

    Svako zaustavljanje na raskršću bilo je jedno: „Još te čekam.“

    A svaki povratak kući bio je tiha potvrda da ljubav ne nestaje samo zato što je neko otišao.

    Ne ide on nigdje. Ovo je njegova kuća. Mi smo njegova porodica.

    To je Bosna koju volim.

    Bosna u kojoj se vrata otvaraju i za čovjeka i za psa. U kojoj komšija ne pita čiji si prije nego što ti pruži čašu vode. U kojoj se tuga dijeli, a vjernost pamti.

    Jer neki putevi se ne pamte nogama.

    Pamte se srcem.

    A kada se jednom zapamte, čovjek ih može hodati i onda kada više nema koga da vodi.

  • Tri crvena klikera

    Tri crvena klikera

    Bogatstvo koje ne stane u kasu

    Nekad najveće bogatstvo ne stane u kasu.

    Ne stane ni u sef, ni u bankovni račun, ni u debeo novčanik.

    Nekad stane u tri mala staklena klikera.

    Ovo je priča o trgovcu Alenu, dječaku Harisu i jednoj neobičnoj trgovini u kojoj se dostojanstvo davalo na veresiju, a dobrota vraćala godinama kasnije — s kamatom od tri života.

    Dječak pored gajbe s graškom

    Jednog dana svratio sam u malu seosku trgovinu da kupim krompir i mlijeko. Bila je rana jesen, ona vrsta dana kada se kroz otvorena vrata prodavnice uvlači miris kiše, vlažnog lišća i tek ubranog povrća.

    Ispred radnje stajale su gajbe s paradajzom, paprikama i graškom, a iznutra se čuo tihi zveket staklenih tegli i starog frižidera.

    Dok sam birao krompir, primijetio sam dječaka kako stoji pored gajbe s graškom.

    Nije prilazio. Nije ništa dirao. Samo je stajao i gledao.

    Gledao je u zelene mahune kao da pred sobom vidi nešto čarobno, a ne običnu namirnicu. Imao je preveliku jaknu, rukave zavrnute do laktova i cipele koje su mu bile malo veće nego što treba. Ruke je držao duboko u džepovima, a pogled bi svaki put sklonio čim bi neko prošao pored njega.

    Platio sam svoje namirnice, ali dječak se nije pomjerao.

    Tada začuh razgovor između trgovca, amidže Alena, i dječaka.

    Neobična trgovina

    „Zdravo, Harise“, reče Alen veselo. „Kako si danas?“

    „Dobar dan, amidža Alene“, odgovori dječak tiho. „Dobro sam.“

    „Samo dobro? To mi zvuči kao da može biti i bolje.“

    Haris slegnu ramenima.

    „Dobro sam… Samo gledam grašak.“

    „Grašak?“

    „Jest.“

    „Pa, vala, nije loš. Dobar rod ove godine. Zelen, krupan, sladak. Može se jesti i kuhan i sirov, mada nemoj da te majka uhvati kako ga jedeš prije ručka.“

    Haris se prvi put nasmiješi.

    „Prelijep je, zar ne?“

    Alen pogleda u gajbu, pa u dječaka.

    „Jest, vala. Baš je lijep. Kao da ga je neko poredao po mjeri.“

    Nastade kratka tišina.

    „Kako ti je majka?“, upita Alen.

    Dječakov osmijeh malo se ugasi.

    „Malo bolje, amidža. Počinje opet ustajati iz kreveta.“

    „Drago mi je to čuti. Znači, lijekovi djeluju?“

    „Valjda. Nekad joj je teško. Kaže da je umorna.“

    Alen klimnu glavom.

    „Majke često kažu da su umorne, a onda opet ustanu i urade sve za kuću. Takve su ti one. Samo ih treba malo paziti.“

    Haris ponovo pogleda u grašak.

    „Hoćeš li ponijeti malo kući?“, upita Alen.

    Dječak spusti pogled.

    „Hvala, ali nemam para.“

    Izgovorio je to brzo, kao da se izvinjava zbog same činjenice da nema novca. Kao da je siromaštvo nešto zbog čega treba spustiti glavu.

    Alen se nasmiješi, ali ne onako kako se odrasli ponekad nasmiješe djeci kad ih žele sažaliti. Njegov osmijeh bio je potpuno ozbiljan, gotovo poslovan.

    „Možda imaš nešto drugo.“

    Haris podiže obrve.

    „Šta?“

    „Nekad ja mijenjam namirnice za klikere.“

    „Za klikere?“

    „Jest. Djeca donesu svoje klikere, pa napravimo poštenu pogodbu. Ja njima nešto iz prodavnice, oni meni kliker. Posao kao i svaki drugi.“

    Dječak se ozari. Brzo zaviri u svoj džep i iz njega izvadi mali stakleni kliker.

    Bio je plav, proziran, s tankom bijelom prugom koja se uvijala kroz sredinu. Na svjetlosti je izgledao kao kap neba zarobljena u staklu.

    „Imam ovaj“, reče Haris. „Plavi je.“

    Alen ga uze između palca i kažiprsta i pažljivo zagleda.

    „Plavi, a?“

    „Jest. Najdraži mi je.“

    „Hmm… Lijep je, baš lijep.“

    Haris se već nagnuo prema gajbi.

    „Koliko graška mogu dobiti?“

    Alen se zamisli toliko ozbiljno da je izgledalo kao da procjenjuje cijenu cijele prodavnice.

    „Znaš šta? Danas sam nekako raspoložen za crveni kliker.“

    Grašak na veresiju

    Dječak trepnu.

    „Crveni?“

    „Crveni. Takav još nemam u kolekciji.“

    „Možda imam jedan kod kuće. Moram pogledati.“

    „E, hajde ovako“, reče Alen. „Ti ponesi ovaj grašak sada. Sljedeći put donesi crveni kliker, ako ga pronađeš. Ako ga nemaš, ništa veze. Možemo se opet dogovoriti.“

    Haris ga pogleda širom otvorenih očiju.

    „Stvarno?“

    „Stvarno.“

    „Obećavam da ću ga donijeti!“

    „Ne moraš obećavati. Samo dođi kad budeš mogao.“

    Alen napuni kesu graškom, pa dodade još dvije jabuke.

    „A ovo?“, upita Haris.

    „To je kamata.“

    „Kakva kamata?“

    „Za čekanje.“

    Dječak se nasmija, prvi put potpuno opušteno. Uze kesu objema rukama i krenu prema izlazu, ali se na vratima okrenu.

    „Amidža Alene?“

    „Reci.“

    „Je li stvarno dobar?“

    „Ko?“

    „Grašak.“

    Alen se nasloni na pult.

    „Ako ga ti nosiš majci, bit će najbolji na svijetu.“

    Haris klimnu i izađe.

    Dobrota bez poniženja

    Dok sam i ja krenuo prema vratima, Alenova žena, koja je slagala robu na polici, tiho mi šapnu:

    „Ima još dvojica dječaka poput njega.“

    „Kako to mislite?“

    „Isto rade s Alenom. Nekad grašak, nekad jabuke, nekad paradajz, brašno ili hljeb. Uvijek ‘kupe’ njihove klikere.“

    Pogledao sam prema ulici, gdje je Haris već žurio kući, čvrsto držeći kesu.

    „I stvarno im uzme klikere?“

    Žena se blago nasmiješila.

    „Uzme. Ali nikad nije prava boja. Jednom mu nije dobra veličina, drugi put kaže da već ima takav. Nekad traži plavi, a onda se predomisli pa hoće zeleni. Djeca se vraćaju po nekoliko puta.“

    „Znači, ipak mu plate?“

    „On se tako pravi. A svaki put im stavi više nego što su ‘platili’.“

    Pogledala je prema vratima.

    „Alen kaže da djeca ne smiju naučiti da mole. Trebaju misliti da su nešto pošteno razmijenili.“

    Te riječi su mi ostale u mislima dok sam izlazio iz trgovine.

    Mala dobrota — a tako velika.

    Alen im nije davao milostinju. Nije ih pitao zašto nemaju, gdje im je otac, zašto su im cipele iznošene i mogu li uopće platiti. Nije ih tjerao da pred drugima stoje pognute glave i objašnjavaju svoje probleme.

    Samo je pronašao način da im pomogne, a da se zbog toga ne osjećaju manje vrijednim.

    Godine koje su prošle

    Godine su prošle.

    Preselio sam se u drugi grad, promijenio posao i život me odveo na razne strane. Ipak, kad god bih vidio gajbu graška ili čuo zvuk klikera koji se kotrljaju po betonu, sjetio bih se malog Harisa i trgovca Alena.

    Jednog dana, nakon mnogo godina, čuo sam da je Alen preselio.

    Njegova dženaza bila je istog dana. Nisam dugo razmišljao. Obukao sam se i otišao.

    Ispred džamije i mezarja okupilo se mnogo ljudi. Komšije, prijatelji, bivši kupci i oni kojima je Alen nekada pomogao. Neki su pričali o njegovoj trgovini, neki o njegovoj šali, a neki su samo šutjeli i gledali u zemlju.

    Tri mladića pored tabuta

    Pored tabuta stajala je njegova žena.

    Ispred nje bila su trojica mladića.

    Jedan je nosio vojnu uniformu, a dvojica su bila u tamnim odijelima. Nisu mnogo govorili. Prišli su joj jedan po jedan, tiho je zagrlili, a zatim svaki prišao tabutu, spustio glavu i nešto šapnuo.

    Nakon toga bi se udaljili brišući suze.

    Gledao sam ih i pokušavao shvatiti ko su. Nešto mi je u njihovim licima bilo poznato, ali nisam mogao odmah povezati.

    Kada smo joj prišli da izrazimo saučešće, spomenuo sam joj priču o grašku i klikerima.

    Žena me pogledala nekoliko trenutaka, a onda joj oči zasjaše od suza.

    „Sjećate se toga?“, upita.

    „Kako bih zaboravio?“

    Ona pogleda prema trojici mladića.

    „Ta trojica koju ste vidjeli… To su bili dječaci.“

    Zastao sam.

    „Haris?“

    „Haris, Adnan i Faruk.“

    Pokazala je najprije prema mladiću u uniformi.

    „Haris je danas vojnik. Kaže da je Alen bio prvi čovjek koji mu je pomogao, a da ga nije ponizio.“

    Zatim pokaza prema drugoj dvojici.

    „Adnan je završio fakultet i radi u školi. Faruk ima svoju radionicu. Sva trojica su došla da se oproste od njega.“

    Najbogatiji čovjek u selu

    Žena spusti pogled.

    „Rekli su mi da ih Alen nije samo hranio. Naučio ih je da se ne stide tražiti pomoć. Naučio ih je da tuđa dobrota nije sramota. I da čovjek može biti siromašan, a ipak ostati uspravan.“

    U njenom glasu nije bilo ponosa zbog novca, kuće ili imanja. Bio je to ponos zbog nečega što se ne može kupiti.

    „Nikad nismo imali puno“, nastavi ona. „Nekad smo jedva sastavljali kraj s krajem. Ali Alen je uvijek govorio da čovjek nije bogat po onome što čuva za sebe, nego po onome što ostavi u ljudima.“

    Tada polako podiže njegovu ruku.

    Ispod nje, na bijeloj tkanini, ležala su tri staklena klikera.

    Sva tri crvena.

    Bili su različitih nijansi. Jedan tamnocrven, jedan gotovo narandžast, a treći je imao sitnu bijelu prugu kroz sredinu.

    Kao tri mala srca koja još kucaju za njega.

    „Donijeli su ih danas“, reče Alenova žena. „Rekli su da su ih čuvali sve ove godine. Nisu ih zaboravili.“

    Haris je, izgleda, pronašao crveni kliker.

    A Alen ga je, po svemu sudeći, konačno prihvatio.

    Nije dijelio samo namirnice

    Amidža Alen nije dijelio samo grašak, jabuke i paradajz.

    Dijelio je dostojanstvo.

    Nije kupovao klikere — kupovao je pravo da djeca odu kući uzdignute glave, a ne pognute. Kupovao je njihove osmijehe, njihovo povjerenje i onu malu, ali presudnu vjeru da svijet ipak nije potpuno hladan.

    Tri crvena klikera nisu bila plaćena.

    Bila su vraćena.

    S kamatom od tri života koja su naučila šta znači biti čovjek.

    Pravo bogatstvo

    Neko broji novac.

    Neko broji kuće, automobile i račune u banci.

    Neko broji godine provedene na poslu.

    A amidža Alen je brojao osmijehe.

    Zato je na kraju, iako možda nikada nije imao mnogo, bio najbogatiji čovjek u svom selu.

    Jer najveće bogatstvo ponekad ne stane u kasu.

    Ponekad stane u dječiji džep.

    U tri mala staklena klikera.

    I u srce čovjeka koji je znao pomoći, a da drugome ne oduzme dostojanstvo.

  • Majčine suze: Pet godina kasnije, vidjela sam sina na ulici

    Majčine suze: Pet godina kasnije, vidjela sam sina na ulici

    Odlazak je dio života. I nekako ga prihvatimo kad ide po redu.
    Ali ne postoji bol na ovom svijetu kao ona kada roditelj mora ispratiti svoje dijete. To nije tuga koja prođe. To je trenutak kada se sat zaustavi, a svijet nastavi dalje bez tebe. Od tada, život više nije život a ostaju samo sjećanja.

    Prije pet godina izgubila sam svog jedinca.

    Imao je devetnaest godina. Bio je mlad, pun planova i one posebne energije koju imaju ljudi koji tek počinju otkrivati svijet. Tog jutra izašao je iz kuće kao i svakog drugog dana, sa slušalicama na ušima i pogledom koji je već bio negdje ispred njega.

    Tražio je novac za autobus. Poljubio me u žurbi i, kao da se podrazumijeva da ćemo se ponovo vidjeti za nekoliko sati, rekao:

    „Vraćam se rano.“

    Nisam znala da će to biti posljednji put da čujem njegov glas.

    Jutro koje je počelo kao svako drugo

    Nekada pokušavam da se prisjetim svih detalja tog jutra. Ne zato što želim ponovo proživjeti bol, nego zato što se bojim da ću jednog dana zaboraviti nešto važno. Način na koji je zatvorio vrata. Zvuk njegovih koraka niz stepenice. Jaknu koju je prebacio preko ramena. Čak i ono kratko „vidimo se“ koje sam mu dobacila dok sam ostajala u kuhinji.

    Sve je djelovalo obično.

    A onda je iste noći zazvonio telefon.

    Pozvali su me iz bolnice. Glas s druge strane bio je tih i oprezan, kao da je osoba koja me zove već znala da će se moj život podijeliti na vrijeme prije tog poziva i vrijeme poslije njega.

    Desila se nesreća.

    Te dvije riječi bile su dovoljne da se sve u meni zaustavi. Nisam čula šta su mi dalje govorili. Nisam razumjela pitanja koja su mi postavljali. Samo sam znala da moram ustati, obući se i otići tamo gdje je bio moj sin.

    Nisam znala da čovjek može istovremeno disati i imati osjećaj da umire.

    Život podijeljen na dva dijela

    Nakon njegove smrti, moj život više nije bio isti. Nije se promijenio samo jedan dan, ni jedna sedmica, ni jedan mjesec. Promijenila se njegova cijela struktura.

    Prije njega i poslije njega.

    Prestala sam slaviti datume. Rođendani više nisu bili dani radosti. Njegov rođendan postao je datum koji sam dočekivala sa knedlom u grlu i pitanjem kako bi danas izgledao, šta bi radio i kakav bi čovjek postao.

    Prestala sam ići na neka mjesta. Nisam mogla prolaziti ulicama kojima je išao u školu. Nisam mogla sjediti u autobusu bez da pogledam prema vratima, zamišljajući da će svakog trenutka ući, skinuti slušalice i sjesti pored mene.

    Prestala sam kuhati jela koja je volio.

    Nekome to možda zvuči nevažno. Ali majka zna da se ljubav često čuva kroz male stvari. Kroz miris hrane u kuhinji. Kroz majicu ostavljenu na stolici. Kroz šolju iz koje je neko pio. Kroz rečenicu: „Nemoj to bacati, možda će mu još trebati.“

    Njegova soba godinama je ostala ista. Nisam imala snage da pomjerim stvari. Njegove knjige, odjeća, sitnice koje je ostavio iza sebe — sve je stajalo na svom mjestu, kao da će se jednog dana vratiti i naljutiti se što sam nešto promijenila.

    Niko ne razumije šta znači izgubiti dijete dok mu se to ne desi.

    To nije samo odsustvo. To je stalni osjećaj da je svijet nastavio dalje, dok se tvoj zaustavio. Ljudi ustaju, odlaze na posao, kupuju hljeb, slave rođendane, planiraju putovanja i žale se na svakodnevne sitnice. A ti stojiš negdje u sebi, na onom istom mjestu na kojem si čula najgoru vijest svog života.

    Pet godina kasnije

    Prošlo je pet godina.

    Ljudi su mislili da sam se navikla. Vjerovatno su mislili da je vrijeme učinilo svoje i da se bol, kao i svaka druga rana, polako zatvorila.

    Ali neke rane ne zarastaju tako. One samo nauče da žive ispod kože.

    Tog dana izašla sam da obavim običnu sitnicu. Ništa posebno. Nisam imala nikakav važan plan. Samo sam hodala ulicom kojom inače ne prolazim, razmišljajući o svakodnevnim stvarima, kada sam ga ugledala.

    Bio je svega dva metra udaljen od mene.

    U prvi mah vidjela sam samo mladića s leđa. Ipak, nešto u načinu na koji je hodao natjeralo me da zastanem. Bio je to položaj ramena, korak, način na koji je držao ruksak. Neke stvari majka prepoznaje prije nego što ih um uopšte stigne objasniti.

    A onda se okrenuo.

    Noge su mi gotovo klecnule.

    Izgledao je potpuno isto kao moj sin. Ista visina. Iste crte lica. Sličan pogled. Čak je i njegova kosa padala na isti način. Na trenutak nisam bila na toj ulici. Nisam bila žena u godinama koja je slučajno ugledala nepoznatog mladića.

    Bila sam majka koja je ponovo vidjela svoje dijete.

    Tijelo pamti ono što razum pokušava prihvatiti

    Moje tijelo reagovalo je prije mog uma. Osjetila sam kako mi se oči pune suzama. Ruke su mi drhtale, a srce je počelo udarati kao da pokušava pobjeći iz grudi.

    Imala sam neodoljivu želju da mu priđem.

    Da izgovorim njegovo ime.

    Da ga zagrlim.

    Da dodirnem njegovo lice i uvjerim se da je živ.

    Jedan dio mene znao je istinu. Znao je da moj sin nije stajao ispred mene. Znao je da je to samo nepoznati mladić koji ima svoj život, svoju priču i majku koja ga možda negdje čeka.

    Ali drugi dio mene, onaj koji nikada nije prestao čekati, na trenutak je povjerovao da se dogodilo nemoguće.

    Ostala sam nepomična.

    Nisam mogla napraviti ni korak naprijed, ali nisam imala snage ni da odem. Samo sam ga gledala, pokušavajući uskladiti ono što osjećam sa onim što znam.

    Gledala sam uspomenu koja hoda

    Vidjela sam kako razgovara telefonom. Smijao se nečemu što mu je neko rekao. Povremeno je namještao ruksak na ramenu, baš kao što je moj sin nekada radio. Svaki njegov pokret bio je blaga, ali stalna bol.

    Ipak, u toj boli nije bilo ničega što bih željela prebaciti na njega.

    Nisam željela da mu narušim prostor. Nisam željela da ga zaustavljam, da ga uplašim ili da mu objašnjavam zašto ga gledam. Nisam željela da ga opteretim tugom koja nije njegova.

    On nije bio odgovoran za to što je ličio na mog sina.

    Zato sam ostala tamo gdje sam stajala. Posmatrala sam ga u tišini, kao neko ko gleda uspomenu koja hoda. U tom trenutku nisam vidjela samo njegovo lice. Vidjela sam sve ono što sam izgubila, ali i sve ono što sam godinama nosila u sebi.

    Kada je završio razgovor, prebacio je ruksak na drugo rame i nastavio ulicom. Nisam ga pratila. Nisam mu se obratila. Samo sam gledala kako se udaljava dok nije nestao iza ugla.

    Ostala sam tamo još nekoliko minuta, duboko dišući i pokušavajući da se saberem.

    Suze koje više nisu bile iste

    Nisam osjećala ljutnju. Nisam osjećala frustraciju. Nisam osjećala ni onu staru nemoć koja me je godinama pratila.

    Osjećala sam nešto čudno, nešto blisko miru.

    Kao da mi je život, na nekoliko kratkih minuta, dozvolio da ga ponovo vidim. Ne stvarno, ne onako kako bih željela, ali dovoljno da se u meni probudi nešto što sam dugo držala zaključano.

    Polako sam se vratila kući.

    Plakala sam, naravno. Ali nisam plakala kao prije. Ranije su moje suze bile pune pitanja: zašto se to dogodilo, zašto baš njemu, zašto nisam mogla učiniti ništa, zašto je morao otići tako mlad?

    Tog dana plakala sam drugačije.

    Plakala sam sa zahvalnošću.

    Bila sam zahvalna što sam ga imala, makar samo devetnaest godina. Zahvalna za svaki zagrljaj, svaki razgovor, svaku sitnicu koju sam nekada uzimala zdravo za gotovo. Zahvalna čak i za onu posljednju rečenicu koju mi je rekao: da će se rano vratiti.

    Zahvalna što sam ga, makar na trenutak, prepoznala u drugom licu.

    Ljubav ne prestaje tamo gdje prestaje život

    Moj sin je još uvijek na nebu.

    Ja sam još uvijek ovdje, sa svim onim što je ostalo poslije njega. Još uvijek postoje dani kada mi nedostaje više nego što mogu podnijeti. Još uvijek postoje jutra kada se probudim i na trenutak zaboravim da ga nema, a onda me stvarnost ponovo dočeka.

    Ali tog dana sam shvatila nešto važno.

    Ljubav koju imam prema njemu nije otišla s njim. Ona nije nestala kada je njegovo srce prestalo kucati. Nije nestala ni onda kada sam prestala kuhati njegova omiljena jela, kada sam zatvorila vrata njegove sobe ili kada su drugi ljudi nastavili živjeti kao da se ništa nije dogodilo.

    Ta ljubav je ostala u meni.

    Pojavljuje se u pjesmi koju slučajno čujem. U mirisu koji me vrati u prošlost. U mladom licu na ulici. U nečijem osmijehu. U načinu na koji neko drži slušalice ili namješta ruksak na ramenu.

    Pojavljuje se tamo gdje je najmanje očekujem.

    I možda je to način na koji oni koje volimo ostaju s nama. Ne vraćaju se onako kako bismo željeli, ali se ponekad pojave u kratkom bljesku, u nečijem pogledu ili u uspomeni koja iznenada postane toliko stvarna da na trenutak zaboravimo da je prošlo pet godina.

    Tog dana nisam pronašla svog sina.

    Ali sam pronašla djelić sebe koji je dugo bio izgubljen zajedno s njim.

    I prvi put nakon mnogo godina, kada sam se vratila kući, otvorila sam vrata njegove sobe. Nisam ništa pomjerila. Nisam ništa bacila. Samo sam sjela na njegov krevet i tiho rekla:

    „Vidjela sam te danas.“

    A onda sam, prvi put poslije dugo vremena, pustila da kroz prozor uđe malo svjetlosti.

    Napomena autora:

    Ova priča je fikcija, ali je inspirisana svakodnevnim životom i sudbinama koje gledamo oko sebe.
    Dok sam je pisao,nisam mogao zaustaviti suze , jer sam i sam izgubio brata u 21. godini života i znam kroz kakvu neizrecivu patnju prolazi majka koja ostane bez djeteta.
    Posvećeno svim roditeljima koji su ostali bez svoje djece, i mojoj majci koja je tu bol nosila na svojim leđima. I mom bratu, koji zauvijek živi u mojim mislima.

  • Selma, crni telefon i djetinjstvo

    Selma, crni telefon i djetinjstvo

    Dječak i telefon prikovan za zid

    Za one koji se sjećaju vremena kada je telefon bio prikovan za zid – najčešće u hodniku ili kuhinji, na mjestu gdje ga svi mogu čuti – ova priča možda će zvučati poznato. U ono vrijeme telefon nije bio nešto što nosimo u džepu, niti je svako dijete imalo svoj broj. Bio je to ozbiljan predmet u kući, gotovo kao komad namještaja. Kad zazvoni, svi zastanu. Neko obriše ruke o kecelju, neko ustane od sofre, a djeca se gurkaju i nagađaju ko zove.

    U našoj kući telefon je bio crn, težak i sjajan. Slušalica je visila sa strane, a kabal se pružao kao zmija niz zid. Moj otac imao je jedan od prvih telefona u našem mjestu. Bio sam premalen da ga dohvatim bez stolice, ali sam zato volio stajati ispod njega i slušati majku kako razgovara.

    Nisam razumio kako glas može preći toliku udaljenost, a da se ne izgubi negdje između našeg malog mjesta i nečije kuće. Telefon mi je zbog toga izgledao kao prava mala čarolija. U njemu je, vjerovao sam, živjelo nešto posebno. Kasnije sam otkrio da se ta posebna osoba zove „Informacije, molim“.

    Činilo mi se da zna sve. Mogla je pronaći nečiji broj, reći tačno vrijeme, objasniti gdje se nešto nalazi ili pomoći oko pitanja velikih i malih. U dječjim očima, „Informacije“ su bile kao tajna soba puna odgovora, samo što su se vrata te sobe otvarala jednim okretanjem brojčanika.

    Prvi poziv

    Prvi put sam je nazvao jednog dana kada je majka otišla kod komšinice. Bio sam u podrumu i igrao se oko radnog stola. Ne sjećam se više šta sam tačno pokušavao napraviti, ali se dobro sjećam čekića. U jednom trenutku sam promašio ekser i udario prst.

    Bol je bila oštra i iznenadna. Kuća je, odjednom, izgledala prevelika i potpuno prazna. Sjeo sam na stepenice, sisao natečeni prst i pokušavao biti hrabar, onako kako djeca misle da hrabrost izgleda. Nije mi baš uspijevalo.

    Tada sam se sjetio telefona.

    Dovukao sam stolicu do zida, pažljivo se popeo i skinuo slušalicu. Prislonio sam je na uho. Srce mi je lupalo kao da sam upravo pronašao tajni prolaz u neki drugi svijet.

    „Informacije, molim“, rekao sam.

    Poslije nekoliko klikova, začuo se tihi i jasni glas:

    „Informacije.“

    „Udario sam prst“, zajecao sam. Tek kada sam izgovorio te riječi, shvatio sam koliko mi je bilo potrebno da me neko sasluša.

    „Nije li ti majka kod kuće?“ upitala je.

    „Ne. Sam sam“, promrmljao sam.

    „Krvari li?“

    „Ne… samo boli.“

    „Možeš li otvoriti frižider?“

    „Mogu.“

    „Onda odlomi malo leda i prisloni ga na prst“, rekla je smireno.

    Poslušao sam je. Nisam znao da li je led zaista pomogao ili je bol jednostavno počela popuštati, ali znam da mi je njen glas vratio osjećaj sigurnosti. Više nisam bio sam u kući. Negdje na drugoj strani linije bila je žena koja je znala šta treba uraditi.

    Glas koji je znao odgovor

    Od tog dana počeo sam je zvati za sve. Nekad sam imao pravo pitanje, a nekad sam samo tražio razlog da čujem njen glas.

    Pomagala mi je oko geografije. Jednom sam je pitao gdje se nalazi Sarajevo, iako sam već otprilike znao odgovor. Drugi put sam je molio da mi objasni zadatak iz matematike. Nije mi mogla riješiti domaću zadaću, ali me je strpljivo navodila da sam dođem do rješenja.

    Pitao sam je i šta jede moj zec, zašto se nebo mijenja pred kišu i kako se piše riječ „popraviti“. Na svako moje pitanje odgovarala je kao da je najvažnije na svijetu. Nije se smijala mojim nedoumicama. Nije govorila da sam mali ili dosadan. Samo bi saslušala, zastala na trenutak i odgovorila.

    A onda je jednog dana uginuo naš kanarinac Pipo.

    Pipo je bio malen, žut i živahan. Ujutro bi njegovo pjevanje ispunilo kuću prije nego što bi se svi probudili. Kada je odjednom utihnuo, nisam znao gdje da smjestim tu tišinu. Dugo sam sjedio pored kaveza i gledao u njega, čekajući da se desi nešto što će sve vratiti na staro.

    Kada sam shvatio da se neće pomjeriti, ponovo sam nazvao „Informacije“.

    Govorio sam o Pipi kao da će mi ta žena moći objasniti nepravdu svijeta. Pitao sam zašto nešto tako lijepo, nešto što pjeva tako slatko, mora završiti beživotno u kavezu.

    Selma – tako se zvala – pažljivo me je saslušala. Nije pokušala umanjiti moju tugu. Nije rekla da je to samo ptica, niti da ću je brzo zaboraviti. Nakon kratke tišine rekla je:

    „Jasmine, uvijek zapamti – postoje i drugi svjetovi u kojima se pjeva.“

    Ne znam kako je uspjela pronaći baš takve riječi, ali meni su tada bile dovoljne. Nisam razumio sve što je htjela reći, ali sam osjetio da smrt možda nije samo kraj. U dječjem srcu, to je bilo važno saznanje.

    Preseljenje i uspomena koja je ostala

    Odrastao sam u malom mjestu, gdje se svako poznaje i gdje vijest stigne prije nego što je čovjek izgovori. Kada sam imao devet godina, preselili smo se u Tuzlu.

    Novi grad bio je velik, bučan i drugačiji. Nedostajalo mi je dvorište, poznate ulice i ljudi čija su imena roditelji izgovarali bez objašnjenja. Nedostajala mi je i Selma.

    „Informacije, molim“ pripadale su onoj staroj drvenoj kutiji u našoj kući. U Tuzli je telefon bio samo telefon. Nije više imao onu istu čaroliju. Ipak, razgovori sa Selmom ostali su sa mnom kroz čitavo djetinjstvo i mladost.

    Kada bih se našao pred nekim problemom, sjetio bih se njenog glasa. Kada bih žurio s odgovorom, sjetio bih se da je ona uvijek prvo saslušala. Kada bih mislio da je neki moj problem najveći na svijetu, sjetio bih se kako je jednom nepoznatom dječaku pomogla da prebrodi bol u prstu i tugu za kanarincem.

    Neke ljude ne viđamo često, ali ipak ostave trag dublji od mnogih koje gledamo svakog dana.

    Povratak nakon mnogo godina

    Godinama kasnije, dok sam studirao, put me ponovo odveo u rodni kraj. U jednoj pauzi, gotovo bez mnogo razmišljanja, nazvao sam centralu.

    „Informacije, molim“, rekao sam.

    Na moje iznenađenje, poznati glas odgovorio je:

    „Informacije.“

    Zastao sam. Činilo mi se da sam se u jednom trenutku vratio u onu staru kuću, da ponovo stojim na stolici i držim slušalicu objema rukama.

    „Možete li mi reći kako se piše ‘popraviti’?“ upitao sam kroz osmijeh.

    S druge strane nastala je kratka pauza. A onda je Selma tiho rekla:

    „Valjda ti je prst odavno zamladio.“

    Nasmijao sam se. Bio je to isti onaj glas, samo malo umorniji.

    „Dakle, stvarno ste vi“, rekao sam. „Znate li koliko ste mi značili svih tih godina?“

    „Pitam se“, odgovorila je, „znaš li ti koliko su meni značili tvoji pozivi. Nikad nisam imala djece, a tvoji pozivi su mi bili radost.“

    Te riječi dugo nisam mogao izbaciti iz misli. Mislio sam da sam ja bio onaj kome je trebala pomoć. Nisam shvatao da je i s druge strane žice možda postojala žena kojoj je moj glas donosio nešto lijepo u dan.

    Rekao sam joj da sam često mislio na nju i upitao mogu li je ponovo nazvati.

    „Molim te“, rekla je. „Samo traži Selmu.“

    Poruka za svaki slučaj

    Tri mjeseca kasnije, ponovo sam nazvao. Ovoga puta javio se drugi glas.

    „Informacije.“

    „Mogu li dobiti Selmu?“ upitao sam.

    „Jeste li prijatelj?“

    „Jesam. Stari prijatelj.“

    Na drugoj strani nastala je tišina. Onda je žena rekla:

    „Žao mi je. Selma je radila pola radnog vremena jer je bila bolesna. Umrla je prije pet sedmica.“

    Te riječi nisam očekivao. Iako smo se čuli samo telefonom, Selma je u mom sjećanju imala posebno mjesto. Neke vijesti nas pogode i onda kada se odnose na osobu koju nikada nismo zagrlili.

    Prije nego što sam spustio slušalicu, žena je dodala:

    „Čekajte… rekli ste da se zovete Jasmin?“

    „Da.“

    „Selma je ostavila poruku za vas. Napisala ju je za svaki slučaj, ako nazovete.“

    Zadržao sam dah.

    „Evo šta piše: ‘Reci mu da postoje i drugi svjetovi u kojima se pjeva. On će znati šta to znači.’“

    Zahvalio sam joj se i spustio slušalicu. Nisam plakao odmah. Samo sam dugo sjedio i gledao u telefon, kao da će on ponovo zazvoniti.

    Tada sam potpuno razumio šta je Selma mislila. Nije govorila samo o Pipi. Govorila je o tome da ono što volimo ne nestaje uvijek onda kada prestanemo to gledati. Neki ljudi nastave živjeti u našim navikama, u riječima koje ponavljamo, u načinu na koji tješimo druge. Ostanu u nama kao tihi glas koji se javi baš onda kada nam je najpotrebniji.

    Selma je za mene bila više od žene koja je radila na informacijama. Bila je prvi nepoznati glas koji me je naučio da nijedno pitanje nije premalo, da nijedna tuga nije beznačajna i da ponekad jedan miran odgovor može promijeniti čitav dan.

    A možda i čitav život.

    Danas, kada telefon zazvoni, često se pitam koliko se toga promijenilo. Više ne okrećemo brojčanik, ne čekamo da se neko javi i ne pamtimo brojeve kao nekada. Sve je brže, dostupnije i jednostavnije. Ipak, čini mi se da nam više nego ikada nedostaju ljudi koji će zaista saslušati.

    Zato se ponekad sjetim Selme. Sjetim se njenog glasa i rečenice koju mi je ostavila za cijeli život:

    „Postoje i drugi svjetovi u kojima se pjeva.“

    I svaki put kada je se sjetim, u nekom malom, tihom dijelu mene ponovo se začuje pjesma.

  • Dobričina i nezahvalna žena

    Dobričina i nezahvalna žena

    Svi su ga zvali dobrim čovjekom, a niko nije vidio šta je ostavljao iza sebe

    Bio jednom jedan otac koji je imao troje djece.

    U komšiluku su za njega govorili da je čovjek kakav se samo poželjeti može. Bio je muž za primjer, komšija iz snova i majstor za gotovo sve. Ako bi nekome procurila slavina, zvali bi njega. Ako bi se pokvario automobil, opet bi se pojavila ista rečenica:

    „Ma zovi njega, on će to riješiti.“

    I uvijek je rješavao.

    Treba komšiji iznijeti stari ormar na peti sprat? Nema problema. Treba rođaka pokupiti s aerodroma u ponoć? Naravno, samo neka javi kada avion slijeće. Treba gost prespavati nekoliko dana? Djeca će se malo stisnuti, jedno može i na pod, samo da se ne kaže kako u toj kući nisu gostoprimivi.

    Kada bi neko došao po pomoć, on bi ustajao od stola, prekidao ručak ili odlagao ono što je obećao djeci. Nikada nije govorio da je umoran. Nikada nije priznavao da nema vremena. A posebno nikada nije izgovarao riječ „ne“.

    Mnogi su to zvali dobrotom.

    On je, međutim, vremenom počeo vjerovati da vrijedi samo onda kada je nekome potreban.

    Kada pomoć postane navika

    Posuđivao je novac iako se rijetko vraćao. A kada bi mu neko napokon vratio dug, često bi već sutradan tražio još. Govorili su mu da će mu sve vratiti čim stanu na noge, čim legne plata, čim prođe sezona ili čim se riješe neki problemi. On bi klimnuo glavom i rekao:

    „Ma dobro, nije hitno. Snaći ćemo se.“

    Samo što se najčešće nije snalazila njegova porodica.

    Vikendom je popravljao tuđe automobile, kosio tuđa dvorišta, vozio rodbinu, mijenjao slavine, unosio drva i kupovao tuđe potrepštine. Sve to poslije svog stalnog posla, kao da dan traje duže od dvadeset četiri sata, a čovjek može živjeti bez sna, odmora i granica.

    Kada bi se vraćao kući, djeca bi ga čekala budna. Najmlađe bi ga pitalo hoće li sutra ići s njima u park. Srednje dijete bi mu pokazivalo crtež koji je nacrtalo u školi. Najstarije bi tražilo pomoć oko domaće zadaće.

    On bi ih pogledao umornim očima, skinuo cipele na pragu i rekao:

    „Sutra ćemo. Obećavam.“

    Ali sutra je uvijek pripadalo nekom drugom.

    Dan kada je sve stalo

    Jednog dana, nakon što je komšiji pomogao istovariti robu u prodavnici, sjeo je na klupu pred zgradom. Bio je sparan dan. Košulja mu je bila natopljena znojem, a ruke su mu drhtale od umora. Komšija mu je donio flašu vode i kroz smijeh rekao:

    „Šta bismo mi bez tebe?“

    On se samo nasmijao. Htio je nešto odgovoriti, ali nije stigao.

    Srce mu je jednostavno stalo.

    Vijest se brzo proširila zgradom, ulicom i cijelim komšilukom. Ljudi su dolazili, uzdisali i ponavljali iste riječi:

    „Bio je divan čovjek.“

    „Uvijek spreman pomoći.“

    „Takav se više ne rađa.“

    „Zlata vrijedan.“

    A njegova žena je šutjela, dok su djeca plakala.

    Jer nisu izgubili samo dobrog čovjeka iz komšiluka. Ostali su bez oca, bez podrške i bez osobe koja je, uprkos svemu, trebala biti oslonac njihovog doma.

    Cijena koju je plaćala njegova porodica

    Tek tada je postalo jasno koliko je toga godinama nedostajalo u njihovoj kući. Njegovo vrijeme pripadalo je drugima. Njegov novac odlazio je drugima. Njegova energija trošila se na tuđe probleme. A obaveza prema njegovoj vlastitoj porodici ostajala je za neka bolja vremena.

    U frižideru često nije bilo dovoljno hrane. Mjesecima nisu mogli kupiti svježe voće. Žena je nosila iste poderane cipele i govorila da će nove kupiti sljedećeg mjeseca. Djeca su naučila da ne traže previše, jer su vidjela da otac ima važnijih obaveza.

    Nisu ona bila manje vrijedna od drugih ljudi. Samo su se navikla da budu posljednja na njegovom spisku.

    Dok je drugima popravljao ograde, u njihovoj kući se kvarila bliskost. Dok je kosio tuđe bašte, njegova djeca su rasla bez njegovog vremena. Dok je drugima nosio teret, njegova žena je sama nosila teret cijele kuće.

    Nisu nikada imali vremena da zasade vlastitu baštu — ni doslovno ni simbolično.

    Zašto nikada nije znao reći „ne“

    Duboko u sebi, volio je biti potreban. Volio je kada ga ljudi hvale, kada ga tapšu po ramenu i kada za njim govore da je „čovjek na kojeg se uvijek može računati“. Brinuo je o tome šta će drugi reći. Tuđe odobravanje bilo mu je nagrada za njegovu dobrotu.

    Nije pomagao samo zato što je bio nesebičan. Ponekad je pomagao i zato što se plašio da će, ako odbije, izgubiti nečiju naklonost. Plašio se da će ga prestati pozdravljati, da će ga nazvati sebičnim ili da će neko pronaći drugog čovjeka za uslugu.

    Zato mu je bilo lakše reći „ne“ vlastitoj djeci nego komšiji kojeg je poznavao tek nekoliko godina.

    „Ne mogu sada u šetnju. Obećao sam komšiji da ću mu zamijeniti gume.“

    „Ne mogu doći na priredbu. Moram odvesti amidžu do doktora.“

    „Ne mogu večeras razgovarati. Čekaju me ljudi kojima sam obećao pomoć.“

    Djeca su u početku vjerovala kada bi govorio da će sutra biti drugačije. Kasnije su prestala pitati.

    A djeca pamte.

    Pamte svaki propušteni razgovor, svaku večer kada su čekala da se vrati i svaki trenutak u kojem su tuđe potrebe bile važnije od njihovih. Pamte obećanja koja su ostala bez nastavka. Pamte i ono što odrasli često pokušavaju zaboraviti: da odsustvo nije samo kada nekoga nema u kući. Odsustvo je i kada je neko tu, ali mu misli, vrijeme i srce pripadaju svima osim njegovoj porodici.

    Nakon njega ostala je tišina

    Na sahrani su mu na skroman vijenac napisali: „Zlata vrijedan.“

    Ljudi su plakali, pričali anegdote i spominjali sve što je za njih učinio. Jedan je govorio kako mu je spasio posao. Drugi se prisjećao kako ga je odvezao kroz snijeg. Treći je rekao da mu je jednom pozajmio novac kada mu je bilo najteže.

    Samo niko nije pričao o njegovoj ženi koja je godinama čekala da se vrati kući. Niko nije spomenuo djecu koja su odrasla uz njegova obećanja. Niko nije pitao ko će sada platiti račune, popraviti bojler ili kupiti cipele najmlađem djetetu.

    Život je brzo nastavio dalje.

    Ljudi su pronašli novog „dobrog čovjeka“ ili su jednostavno počeli plaćati nekoga za ono što su ranije očekivali od njega. Njegovo mjesto u tuđim životima popunjeno je brže nego što je njegova porodica uspjela prihvatiti da ga više nema.

    Žena koju niko nije pitao kako je

    Njegova žena, međutim, ostala je sama.

    Govorili su da ga nije cijenila. Da je previše tražila. Da se nije dovoljno trudila. Nazivali su je ogorčenom i nezahvalnom, a zamjerili su joj čak i to što je sahrana bila skromna.

    Niko nije pitao kako se osjeća žena koja je izgubila muža, a istovremeno mora postati i otac vlastitoj djeci.

    Kasnije ih je sama odgojila, radeći dva posla. Ujutro je čistila tuđe stanove, a navečer slagala robu u prodavnici. Vraćala se umorna, ali je uvijek nalazila snage da djeci pripremi večeru i sasluša ih kada bi imali problem.

    Nikada se nije preudala.

    Voljela ga je do kraja života, ali je zajedno s njim izgubila i godine vlastitog života, zdravlje i snagu. Ponekad bi, dok bi djeca spavala, sjedila kraj prozora i gledala u ulicu. Znala je da je bio dobar čovjek. Samo je znala i da dobrota nije uvijek dovoljna ako u njoj nema odgovornosti.

    Tamna strana dobrote

    Postoji, dakle, i tamna strana dobrote — posebno kada dobrota postane potreba za tuđim odobravanjem.

    Pomoći drugome nije pogrešno. Naprotiv, čovjek se i prepoznaje po tome koliko je spreman pružiti ruku. Ali pomoć bez granica može postati bijeg od vlastitih obaveza. Može postati način da se osjećamo vrijednima dok zanemarujemo one koji nas najviše trebaju.

    Roditelj ima obavezu da čuva svoju djecu, svoje zdravlje i vlastiti dom. Ne može davati ono što pripada i njegovoj porodici, a zatim očekivati da će se sve nekako samo popraviti.

    Kada zanemarimo najbliže da bismo zadovoljili tuđe sitne potrebe, to više nije ljubav.

    To je ego u kostimu dobrote.

    Prvo popraviti vlastitu kuću

    Zato, prije nego što ponovo kažemo „može“, vrijedi zastati i pitati se: ko će platiti cijenu moje pomoći? Da li je ovo zaista hitno? Mogu li pomoći, a da pri tome ne povrijedim vlastiti dom? I zašto mi je toliko teško reći „ne“?

    Ako nam krov prokišnjava, možda prvo treba popraviti vlastitu kuću prije nego što krenemo popravljati tuđu. Ako su nam djeca gladna razgovora, ne smijemo stalno biti dostupni svima osim njima. Ako je žena kraj nas umorna i sama, možda joj nije potreban još jedan komšijski podvig, nego muž koji će sjesti pored nje i pitati kako je.

    Jer ponekad ljudi kojima smo najpotrebniji već sjede za našim stolom.

    I možda od nas ne traže da popravimo cijeli svijet.

    Možda samo čekaju da ih konačno pogledamo.