Priče iz Bosne

Kategorija: Emotivna priča

  • Pas koji nije znao reći zbogom

    Kažu da pas zaboravi za 3 dana. Lažu. Žućo pamti svaki korak, svaku ulicu, svako “dobro jutro” koje je čuo sa čika Elmom. I hoda ih i dalje. Jer neke ljubavi ne znaju da je kraj.

    Vjerni pas

    Neki putevi se pamte srcem

    Svako jutro, čim bi se zora počela razlijevati preko krovova mahale kod Tise, mogao si ih vidjeti: stariji čovjek i jedan raščupani, žuti cuko koji ga je vodio kao da mu je brat rođeni.

    Djed Elmo je nosio tamne naočale, štap u jednoj ruci, a drugom se uvijek oslanjao na leđa svog vjernog pratioca.

    „Dobro jutro,  Elmo!“ povikali bi mu komšije.

    „Dobro jutro, djeco moja… zahvalite se i mom vodiču“, smiješio bi se.

    Pas se zvao Žućo. Nije bio nikakav rasni pas vodič.Bio je obični seoski džukac. Sam je odlučio da bude Elmine oči. Od dana kada je Elmo izgubio vid zbog šećera, Žućo je postao njegov kompas, njegov oslonac, njegov prijatelj.

    Zajedno su obilazili mahalu: pekaru, trafiku, komšiju koji bi im ostavio kesu sa hranom. Polahko bi se vraćali u svoju skromnu kuću, uvijek istim putem, istim ritmom.

    A onda, jednog jutra — vrata su ostala zatvorena.

    Mahala je odmah primijetila tišinu. Nije bilo Elminog glasa. Nije bilo ni laveža.

    Tada su saznali: čika Elmo je preselio u snu. A Žućo… Žućo je pronađen sklupčan uz njegova stopala.

    Komšiluk je tugovao, ali Žućina tuga bila je drugačija.

    Već sljedećeg jutra, u isto vrijeme, Žućo je izašao iz kuće. Sam.
    Krenuo je istim putem kojim je godinama vodio Elmu. Prešao ulicu. Sačekao da se upali zeleno. Stao pred pekaru. Pa se vratio kući.

    Sutra opet.
    I prekosutra.
    I danima poslije.

    „K’o da ga još vodi“, šapnula je jedna djevojčica. „K’o da njegovo srce još ne zna da čika Elme nema.“

    Komšije su mu nudile vodu, hranu, maženje. Ali Žućo je imao svoju misiju. Hodao je stazom koju je hiljadu puta prošao sa čovjekom kojeg je volio više od svega — čovjekom kojeg više nije bilo.

    Priča je stigla i do novinara. Naslov je glasio:

    „Žućo: Pas koji nije znao reći zbogom.“

    Ponudili su da ga odvedu u azil, ali mahala je rekla:

    „Ne ide on nigdje. Ovo je njegova kuća. Mi smo njegova porodica.“

    Jedna žena mu je napravila mjesto na verandi. Djeca su ga pratila u šetnji, ali Žućo je uvijek išao ispred, kao da još vodi nekoga koga samo on vidi.

    Danas je sporiji. Šape jedva da podiže. Ali ponekad, kad se zora pojavi nad Tisom, on opet krene tim putem. Kraćim nego prije. Tišim.

    Kao da Elmina sjenka još uvijek hoda uz njega.

    Žućo nikad nije bio obučen pas vodič. Niko mu nije dao diplomu. Sam je izabrao da bude oči, kompas i brat. I kad su oči zatvorene zauvijek, Žućo nije prestao da gleda.

    Nije znao reći zbogom. Pa nije ni rekao. Samo hoda. Svako jutro. Istim putem.
    Jer vjernost ne umire. Samo postane tiša. Sporija. Ali ide dalje.

    “Ne ide on nigdje. Ovo je njegova kuća. Mi smo njegova porodica.” – to je Bosna koju volim.

  • Tri crvena klikera

    Tri crvena klikera

       Nekad najveće bogatstvo ne stane u kasu. Stane u tri staklena klikera. Ovo je priča o trgovcu Alenu, dječaku Harisu i načinu kako se dostojanstvo daje na veresiju.                             

    Jednog dana svratio sam u trgovinu da kupim krompir i mlijeko.

    Dok sam birao, primijetih dječaka kako stoji pored gajbe sa graškom. Stajao je nepomično, gledajući u grašak kao da gleda nešto čarobno, a ne hranu.
    Platio sam svoje namirnice, ali dječak se nije pomjerao. Oči su mu sjajile, ruke skrivene u džepovima. Tada začuh razgovor između trgovca, amidže Alena, i dječaka.„Zdravo, Harise,“ reče Alen . „Kako si danas?“
    „Dobar dan, amidža Alene. Dobro sam… Samo gledam grašak. Prelijep je, zar ne?“„Jest, vala. Dobar rod ove godine. Kako je tvoja majka?“„Malo bolje, gospodine. Počinje opet ustajati iz kreveta.“„Drago mi je to čuti. Hoćeš li ponijeti malo graška kući?“„Hvala, ali nemam para…“

    Alen se nasmiješi:

    „Možda imaš nešto drugo. Nekad ja mijenjam namirnice za klikere. Djeca donesu svoje, pa napravimo pogodbu.“Dječak se ozari: „Imam jedan! Plavi je.“„Plavi, a? Daj da vidim.“Haris mu pruži mali stakleni kliker, sjajio je kao kap neba.„Lijep, baš lijep,“ reče Alen zamišljeno. „Ali danas sam baš raspoložen za crveni. Imaš li možda takav kod kuće?“„Možda… Moram pogledati.“„E hajde ovako,“ reče Alen. „Ponesi ovaj grašak sad, a sljedeći put donesi crveni kliker. Dogovoreno?“„Stvarno? Obećavam da ću ga donijeti!“

    Dok sam izlazio, njegova žena mi šapnu:

    „Ima još dvojica dječaka poput njega. Alen ovo radi sa svima. Nekad grašak, nekad jabuke, nekad paradajz. Uvijek ‘kupuje’ njihove klikere. Jednom boja nije prava, drugi put veličina… I tako se vraćaju. A svaki put odu kući s punom kesom.“Izašao sam iz te trgovine sa toplinom u grudima. Mala dobrota – a tako velika.Godine su prošle. Preselio sam se, ali nikad nisam zaboravio Alena i dječake. Jednog dana čuo sam da je Alen preselio. Njegova dženaza bila je istog dana. Otišao sam.

    Pored tabuta stajala je njegova žena.

    Ispred nje trojica mladića – jedan u vojnoj uniformi, dvojica u tamnim odijelima. Zagrlili su je tiho, zatim svaki prišao tabutu, šapnuo nešto i otišao brišući suze.
    Kad smo joj prišli, spomenuh joj priču o grašku i klikerima. Ona klimnu, oči joj zasuzile:„Ta trojica što ste vidjeli… to su bili dječaci. Došli su da zahvale Alenu. Rekli su mi da ih je naučio da se ne stide tražiti pomoć – i da vjeruju u dobrotu. Nikad nismo imali puno novca. Ali danas, moj Alen je najbogatiji čovjek u našem selu.“Polako podiže njegovu ruku. Ispod nje su ležala tri staklena klikera – sva crvena.


    Kao tri mala srca što još kucaju za njega.

    Amidža Alen nije dijelio grašak. Dijelio je dostojanstvo. Nije kupovao klikere – kupovao je pravo da dječaci odu kući uzdignute glave, a ne pognute.
    Tri crvena klikera nisu plaćena. Vraćena su. S kamatom od tri života koja su naučila šta znači biti čovjek.

    Neko broji pare. Neko broji klikere. Amidža Alen je brojao osmijehe

  • Majčine suze: Pet godina kasnije, vidjela sam sina na ulici

    Ilustracija majke,iza njenih leđa silueta njenog sina.


    Prije pet godina izgubila sam svog jedinca.

    Imao je devetnaest. Tog jutra je izašao iz kuće kao i svakog drugog dana, sa slušalicama na ušima. Tražio je novac za autobus, poljubio me u žurbi i rekao da će se rano vratiti. Nikada se nije vratio. Iste noći, pozvali su me iz bolnice. Desila se nesreća.

    Nakon toga, moj život se podijelio na dva dijela. Prestala sam slaviti datume, prestala sam ići na neka mjesta, prestala sam kuhati jela koja je volio. Njegova soba je godinama ostala ista. Niko ne razumije šta znači izgubiti dijete dok mu se to ne desi. Nije to samo odsustvo; to je onaj stalni osjećaj da je svijet nastavio dalje, dok se tvoj zaustavio.

    Pet godina kasnije

    Izašla sam da obavim običnu sitnicu. Ništa posebno. Hodala sam ulicom kojom inače ne prolazim… i onda sam ga ugledala. Samo dva metra od mene. Bio je to mladić s leđa, ali nešto u načinu na koji je hodao natjeralo me da zastanem. Kad se okrenuo, noge su mi se skoro oduzele. Izgledao je potpuno isto kao moj sin. Ista visina, isto lice, isti pogled.

    Na trenutak, moje tijelo je reagovalo prije nego što je um shvatio. Imala sam neodoljivu želju da mu priđem. Da izgovorim njegovo ime. Da ga zagrlim. Da mu dodirnem lice i uvjerim se da je živ. Osjetila sam kako mi se oči pune suzama, ruke su mi drhtale. Ali ostala sam nepomična. Shvatila sam da to nije on. Da se moj sin nije vratio. Da ovaj mladić ima svoj život, svoju priču, svoju majku.

    Gledala sam ga u tišini

    Vidjela sam kako razgovara telefonom, kako se smije, kako namješta ruksak na ramenu. Svaki pokret bio je blaga, ali stalna bol. Nisam željela da mu narušim prostor. Nisam željela da ga uplašim. Nisam željela da ga opteretim bolom koji nije njegov. Jednostavno sam ga posmatrala s mjesta gdje sam stajala, kao neko ko gleda uspomenu koja hoda.

    Kada je otišao, nisam ga pratila. Ostala sam tamo još nekoliko minuta, duboko dišući, pokušavajući se sabrati. Nisam osjećala ljutnju. Nisam osjećala frustraciju. Osjećala sam nešto čudno, nešto blisko miru. Kao da mi je život, na trenutak, dozvolio da ga ponovo vidim.

    Polako sam se vratila kući. Plakala sam, da. Ali ne kao prije. Plakala sam sa zahvalnošću. Zahvalna što sam ga imala, makar i kratko. Zahvalna što sam ga vidjela odraženog u drugom licu. Zahvalna jer sam, na neki neobjašnjiv način, osjetila da mi je Bog dao još jednu priliku da ga pogledam, a da me to ne boli toliko.


    Moj sin je još uvijek na nebu. Ja sam još uvijek ovdje. I danas sam shvatila da ljubav koju imam prema njemu nije otišla s njim. Ona se i dalje pojavljuje… čak i tamo gdje je najmanje očekujem.

  • Selma, crni telefon i djetinjstvo

    Dječak na starom fiksnom telefonu

    Kao dječak, zvao sam „Informacije, molim“ za svaku sitnicu.

    Za one koji se sjećaju vremena kada je telefon bio prikovan za zid – obično u hodniku ili kuhinji – ova će priča zvučati poznato. To je uspomena koju nosim u srcu.
    Kao dječak, moj otac je imao jedan od prvih telefona u našem mjestu. Sjećam se crne kutije, sjajne slušalice koja je visila sa strane. Bio sam premalen da dohvatim telefon, ali sam volio slušati, očaran, dok je majka razgovarala.

    Onda sam otkrio da u toj čudesnoj kutiji živi posebna osoba. Zvala se „Informacije, molim“ – i činilo se da zna sve. Mogla je dati bilo čiji broj, tačno vrijeme, ili pomoći oko pitanja velikih i malih.

    Prvi put sam je lično dozvao jednog dana dok je majka bila kod komšinice.

    Bio sam u podrumu, igrao se oko radnog stola, kad sam slučajno udario prst čekićem. Bol je bio oštar, a kuća prazna. Lutao sam, sisajući natečeni prst, dok nisam stigao do stepenica.

    Sjetih se telefona! Dovukao sam stolicu, popeo se i skinuo slušalicu. Prislonio je na uho i rekao:
    „Informacije, molim.“

    Poslije par klikova, začuo se tihi, jasni glas:
    „Informacije.“
    „Udario sam prst…“ zajecao sam, napokon imajući nekoga da me sasluša.
    „Nije li ti majka kod kuće?“ upitala je.
    „Ne, sam sam,“ promrmljah.
    „Krvari li?“
    „Ne… samo boli.“
    „Možeš li otvoriti frižider?“
    „Mogu.“
    „Onda odlomi malo leda i prisloni na prst,“ rekla je smireno.

    Od tog dana zvao sam je za sve. Pomagala mi je oko geografije – pokazala gdje je Sarajevo. Vodila me kroz zadatke iz matematike. Čak mi je objasnila šta jede moj hrčak.

    Kad je naš kanarinac Pipo uginuo, opet sam je nazvao. Izlio sam tugu, pitajući zašto nešto tako lijepo, što pjeva tako slatko, mora završiti beživotno u kavezu. Strpljivo je slušala i tiho rekla:
    „Jasmine, uvijek zapamti – postoje i drugi svjetovi u kojima se pjeva.“
    Nekako mi je to donijelo utjehu.

    Jednom sam je nazvao da mi kaže kako se piše riječ „popraviti“. I tada je njen mirni glas učinio da svijet izgleda sigurnije.

    Odrastao sam u malom mjestu. Kad sam imao devet godina, preselili smo se u Tuzlu. Strašno mi je nedostajala. „Informacije, molim“ pripadale su onoj staroj drvenoj kutiji u našoj kući. Ali sjećanja na te razgovore ostala su sa mnom kroz mladost. U trenucima sumnje, sjetio bih se njene strpljivosti i dobrote.

    Godinama kasnije, kad sam studirao, put me odveo nazad. U jednoj pauzi, nazvao sam centralu.

    „Informacije, molim,“ rekoh.
    Na moje iznenađenje, poznati glas odgovori:
    „Informacije.“
    „Možete li mi reći kako se piše ‘popraviti’?“ upitah kroz osmijeh.
    Poslije kratke pauze, rekla je tiho:
    „Valjda ti je prst odavno zamladio.“
    Nasmijah se. „Dakle, stvarno ste vi. Znate li koliko ste mi značili svih tih godina?“

    „Pitam se,“ rekla je, „znaš li ti koliko su meni značili tvoji pozivi. Nikad nisam imala djece, a tvoji pozivi su mi bili radost.“
    Rekoh joj da sam često mislio na nju i upitah mogu li se opet nazvati.
    „Molim te,“ rekla je. „Samo traži Selmu.“

    Tri mjeseca kasnije, opet sam nazvao. Drugi glas se javio:
    „Informacije.“
    „Mogu li dobiti Selmu?“ upitah.
    „Jeste li prijatelj?“
    „Jesam, stari prijatelj.“

    „Žao mi je,“ rekla je. „Selma je radila pola radnog vremena jer je bila bolesna. Umrla je prije pet sedmica.“
    Prije nego što sam spustio slušalicu, dodala je:
    „Čekajte… rekli ste da se zovete Jasmin?“
    “Da.”

    “Selma je ostavila poruku za vas. Napisala ju je za svaki slučaj, ako nazovete. Evo: ‘Reci mu da postoje i drugi svjetovi u kojima se pjeva. On će znati što to znači.’”
    Zahvalio sam se i spustio slušalicu, potpuno razumjevši šta je Selma mislila.

  • Dobričina i nezahvalna žena

    Dobričina i nezahvalna žena

    Bio jednom jedan otac koji je imao troje djece.

    Bio je muž za primjer, komšija iz snova i majstor za sve. I, naravno, uvijek dostupan. Treba komšiji iznijeti ormar na peti sprat? Nema problema. Treba rođaka pokupiti s aerodroma u ponoć? Naravno. Treba gost prespavati? Djeca će se stisnuti; jedno može i na pod, samo da se ne kaže kako nisu gostoprimivi.

    Posuđivao je novac, iako se rijetko vraćao. A kada bi mu ga neko napokon vratio, ubrzo bi tražio još. Vikendom je popravljao tuđe automobile, kosio tuđa dvorišta, vozio rodbinu, mijenjao slavine i kupovao tuđe potrepštine. Sve to poslije svog stalnog posla, kao da dan ima više od dvadeset četiri sata, a čovjek neograničenu snagu.

    Jednog dana, nakon što je komšiji pomogao istovariti robu u prodavnici, sjeo je na klupu pred zgradom. Srce mu je jednostavno stalo.

    Poslije su svi govorili: „Bio je divan čovjek.“ „Uvijek spreman pomoći.“ „Zlata vrijedan.“

    A njegova žena je šutjela, dok su djeca plakala. Jer nisu izgubili samo dobrog čovjeka iz komšiluka. Ostali su bez oca, bez podrške i bez osobe koja je, uprkos svemu, trebala biti oslonac njihovog doma.

    Dok je svima pomagao, njegova porodica već je plaćala cijenu. Njegovo vrijeme pripadalo je drugima. Njegov novac odlazio je drugima. Njegova energija trošila se na tuđe probleme. Obaveza prema njemu gotovo da nije bilo; ljudi su samo znali da on neće reći „ne“.

    Duboko u sebi, volio je biti potreban. Volio je pohvale i brinuo o tome šta će drugi reći. Tuđe odobravanje bilo je nagrada za njegovu „dobrotu“. Nije pomagao samo iz nesebičnosti. Ponekad je pomagao i zato što se plašio da će, ako odbije, izgubiti nečiju naklonost.

    Zato mu je bilo lakše reći „ne“ vlastitoj djeci: „Ne mogu sada u šetnju. Obećao sam komšiji da ću mu zamijeniti gume.“ Djeca će, mislio je, razumjeti. Ona će izdržati. Međutim, djeca pamte. Pamte svaki propušteni razgovor, svaku večer kada su čekala da se vrati i svaki trenutak u kojem su tuđe potrebe bile važnije od njihovih.

    Kod kuće mjesecima nije bilo dovoljno novca za svježe voće. Žena je nosila poderane cipele, a pažnje je bilo manje nego ikada. Dok je radio u tuđim baštama, njegova djeca su rasla bez topline. Njegova porodica nikada nije imala vremena da zasadi vlastitu baštu — ni doslovno ni simbolično.

    Izvana je izgledao savršeno. Bio je „dobričina“.

    Čovjek na kojeg se svi mogu osloniti. Ali iza te slike krila se porodica koja je ostala zapostavljena. Na sahrani su mu na skromni vijenac napisali: „Zlata vrijedan.“ Život je brzo nastavio dalje. Ljudi su našli novog „dobrog čovjeka“ ili su jednostavno počeli plaćati nekoga za ono što su ranije očekivali od njega.

    Njegova žena je, međutim, ostala sama. Govorili su da ga nije cijenila, da je previše tražila i da se nije dovoljno trudila. Nazivali su je ogorčenom i nezahvalnom, a zamjerili su joj čak i to što je sahrana bila skromna. Kasnije je djecu sama odgojila, radeći dva posla. Nikada se nije preudala. Voljela ga je do kraja života, ali je zajedno s njim izgubila i godine vlastitog života, zdravlje i snagu.

    Postoji, dakle, i tamna strana dobrote — posebno kada dobrota postane potreba za tuđim odobravanjem. Pomoći drugome nije pogrešno. Ali pomoć zahtijeva granice, razmišljanje i odgovornost. Roditelj ima obavezu da čuva svoju djecu, svoje zdravlje i vlastiti dom. Ne može davati ono što pripada i njegovoj porodici.

    Kada zanemarimo najbliže da bismo zadovoljili tuđe sitne potrebe, to više nije ljubav. To je ego u kostimu dobrote.

    Ako nam krov prokišnjava, možda prvo treba popraviti vlastitu kuću — prije nego što krenemo popravljati tuđu. Jer ponekad ljudi kojima smo najpotrebniji već sjede za našim stolom.