Postoji jedna stara, žuljava dilema što se po bosanskim avlijama prepričava uz kahvu i rahatlokum. Nema je u udžbenicima prava, ali ima je u svakoj mahali gdje ljudi dišu, griješe i praštaju. Evo kako je pričao rahmetli dedo Salko kad bi se komšiluk skupio kod njega na sijelo.
Priča o Avdi, Fadili i hadžiji Sulejmanu
Bilo jednom, ne tako davno, negdje kod Doboja, živio Avdo . Siromašan k’o poljskii miš, ali pošten i vrijedan. Oženi se Fadilom, kćerkom Muje , čija je kuća bila na glasu – i po ljepoti djevojaka i po inatu.
Svadba prođe, medeni mjesec još svom punom zamahu, kad Avdo reče Fadili:
“Dušo, nemere se živjet od ljubavi . Idem ja u Njemačku, trbuhom za kruhom. Za godinu dana eto me, ni dan prije ni dan poslije. Čuvaj kuću i obraz.”
I ode Avdo na bauštelu u Minhen. Fadila osta sama u kući s Avdinom nanom Zlatom, starom k’o paučak, ali oštrom na jeziku.
Fadila svako jutro na pijacu u Gračanicu. Pazaruje luk, krompir, da se ima šta spremit’ nani. Na istoj toj pijaci svako jutro parkira se crni Mercedes, blješti k’o da je od zlata saliven. Iz njega izlazi hadžija Sulejman , udovac, bogat k’o beg, a sam k’o panj. Fabrike po Tuzli, stanovi po Sarajevu, a u srcu pustoš.
Vidi Sulejman Fadilu – mlada, stidna, u dimijama, nosi ceker težak k’o grijeh. Jedno jutro spusti prozor:
“Fadila, bona, haj’ da te povezem. Što ćeš se mučit’ pješke uz onoliku uzbrdicu do Mehmedovića?”
“Ma jok, hadžija, hvala. Navikla sam ja”, odgovori Fadila i obori pogled.
Ali Sulejman uporan. Sutra opet, prekosutra opet. Mic po mic, Fadila poče ulazit’ u auto. Prvo do kapije, pa do kuće, pa na kahvu. Nana Zlata nešto gunđala, ali stara, ne izlazi iz kuće, ne vidi.
Kahva postade ručak u motelu “Konak” na jezeru Hazna. Ručak postade večera. A samoća je, braćo moja, opasan jaran. Iz prijateljstva se rodi bliskost, iz bliskosti sevda. I rodi Fadila sina – lijepog k’o slika, dade mu ime Harun.
Hadžija Sulejman odlijepi. Napravi sobu u vili, kupi kolijevku od orahovine, dadilju iz Dubrava. Fadila svaki dan kod Haruna – doji ga, pjeva mu “Spavaj, sine, san te prevario”. Pa kući, nani Zlati kuha ručak i pravi se da je sve po starom.
Avdo se vraća, a belaj počinje
Tačno na godinu, kucnu Avdo na vrata. Kofer pun poklona, pare ušivene u postavu. Nana Zlata zaplaka, a Fadila blijeda k’o krpa.
“Šta ti je, Fadila? K’o da si naograisala”, pita Avdo treću noć.
I puče Fadila. Sve ispriča – i za Mercedes, i za kahve, i za Haruna.
Avdo zašuti. Zapali cigar, povuče dim k’o da mu je zadnji. Nana Zlata već uzela tespih, čeka da sune kletva. Kad Avdo diže glavu:
“Pa to je naš sin, Fadila. Krv nije voda. Idi donesi dijete kući. Njegovo je kol’ko i moje. Ja sam ti muž, ti si meni žena. Šta bilo – bilo.”
Fadila odleti hadžiji Sulejmanu:
“Avdo se vratio. Došla sam po Haruna.”
Hadžija skoči k’o oparen:
“Ne dam! U mojoj je kući rođen, ja sam ga prvi uzeo u ruke, ja sam mu dao ime! Moj je Harun, pa nek se nebo sruši! Vidimo se na sudu!”
Pred kadijom: tri bosanske logike
I završi sve kod kadije Jusufa u Gračanici, čovjeka koji je 40 godina presuđivao i razvode i međe i ukradene kokoši.
Avdo ustade prvi. Reče:
“Časni sude, zemlja je moja. Kad sam išao u Njemačku, ostavio sam Fadili njivu. Kiša pala, vrijeme sijanja došlo, ja kasnim. Ona dala drugom da posije. Halal mu nadnica, ruke mu se pozlatile. Ali kad žito uzre – čije je? Onoga čija je njiva! Tako je bilo otkad je svijeta i vijeka u Bosni. Harun je moj, jer je Fadila moja žena, moja njiva.”
Hadžija Sulejman udari šakom o sto:
“Kadijo, ja ću po svom. Našao sam ja praznu kutiju od filigrana na pijaci. Otvorim – nema ništa. Ja u nju stavim svoj dijamant, najskuplji što ga imam. Svijetli mi kuću. Sad došao Avdo i kaže ‘kutija je moja, daj mi dijamant’. More li to? Kutija može bit’ njegova, al’ dijamant je moj! Harun je moj dijamant, ja sam ga stvorio.”
Fadila obori glavu, pa prozbori, a glas joj zadrhta:
“Babo rahmetli mi dao kravu kad sam se udavala. Šarulja se zvala. Mlijeko je moje, od moje Šarulje. Komšija mi posudio sirilo da napravim sir. Ja napravila i sir i kajmak. Sad komšija došao i traži kajmak. More li? Nek nosi svoje sirilo, platit ću mu. Al’ kajmak je moj, jer je i krava moja. Ja sam Haruna 9 mjeseci nosila, u mukama rodila. Tijelo je moje, mlijeko je moje. Harun je moj.”
Kadija Jusuf sluša, vrti tespih, znoji se pod ahmedijom. Gleda u zakone – u zakonu piše da je otac muž majke. Gleda u šerijat – dijete pripada postelji. Gleda u lica – troje ljudi slomljenih, a dijete ni krivo ni dužno.
Kažu da je kadija te noći spakovao ćebe i štap, ostavio pečat na stolu i otišao u tekiju u derviše. Vele: “Lakše je s Bogom divanit’ nego ljudima pravdu krojit’.”
Pa čiji je sin, majka mu stara?
1. Zakonski – kako kaže papir
Po Porodičnom zakonu BiH, dijete rođeno u braku ima se smatrati djetetom muževim. To je ona čuvena “pretpostavka bračnog očinstva”. Avdo je po papiru babo. Da bi hadžija Sulejman bio upisan, mora tužbom dokazivati očinstvo, DNK analizom. A to traje, kida živce i pare.
2. Biološki – kako kaže krv
Harun nosi Sulejmanove gene. Plave oči na njega, inat na njega. Biologija je jasna k’o dan, tu nema metafore s njivama.
3. Moralno – kako kaže srce
A ovdje, rajo moja, nastaje belaj. Je li moralno uzeti dijete ženi koja ga je rodila? Je li moralno reći čovjeku koji te čekao godinu dana “nije tvoje”? Je li moralno dijete čupati iz jedinog doma što ga zna?
Avdo je pokazao merhamet preko ljudske mjere. Oprostio, prihvatio tuđe dijete k’o svoje. To je bosanski inat, ali onaj pozitivni – prkos sudbini.
Sulejman je dao ljubav i sigurnost, ali iz grijeha. Može li se kuća na grijehu graditi, a da ne prokišnjava?
Fadila je pogriješila, ali je i kaznu sama sebi odrezala – cijepanje srca na dvoje.
Šta bi dedo Salko rekao?
Dedo bi povukao dim iz motane, otpustio i rekao: “Djeco, nije problem čiji je dijamant ni čija je njiva. Problem je što smo zaboravili da dijete nije ni njiva ni dijamant. Dijete je emanet. A emanet se ne dijeli na sudu, nego se čuva.”
U idealnoj Bosni, sjeli bi Avdo, Fadila i Sulejman za sto. Bez kadije. I dogovorili se da Harun ima dvije kuće, a ne dva suda. Da ima babu Avdu koji će ga učiti da je poštenje preče od imetka, i babu Sulejmana koji će mu školu platit’. A Fadila da ne bude ni kriva ni dužna, nego majka.
Ali mi ne živimo u idealnoj Bosni. Živimo u onoj gdje se inat tjera do suda, a djeca plaćaju ceh.
Pa eto, sad vi recite: čiji je sin?
Napomena :
Likovi, mjesta i događaji u ovoj priči plod su autorove mašte i kahvenisanja. Svaka sličnost sa stvarnim osobama, živim ili rahmetli, sasvim je slučajna. Al’ ako ste u priči prepoznali svog komšiju, daidžu ili sebe… pa, onda znajte da niste sami. Belaji su nam svima zajednički.
