Svake kišne noći neko je kucao na njena vrata. Uvijek tri puta. A onda je shvatila da vrata nisu bila jedina stvar koja se ponavlja.
U staroj zgradi gimnazije, na kraju dugog hodnika koji je mirisao na vlagu, kredu i mokre kapute, postojala je učionica broj 13.
Nije bila zaključana. Nije bila prljava. Prozor joj je uredno gledao prema školskom dvorištu, a ujutro bi kroz njega ulazila blijeda svjetlost i padala preko klupa. Na katedri je uvijek stajala ista stara vaza bez cvijeća, a zidni sat kasnio je tačno sedam minuta.
Ipak, niko nikada nije sjedio na mjestu broj 13.
Klupa je svako jutro bila savršeno čista, kao da je neko upravo prešao rukom preko nje i obrisao svaku mrvicu prašine. Nije na njoj bilo urezanih imena, žvaka zalijepljenih ispod ploče ni tragova mastila. Čak je i drvena stolica djelovala novije od ostalih.
Učenici su znali pravilo, iako im ga niko nije morao objašnjavati.
Kada bi neko pitao zašto je to mjesto prazno, nastavnici bi samo kratko rekli:
— Sjedni bilo gdje drugo.
Ako bi učenik nastavio insistirati, nastavnica bi promijenila temu. Ako bi se neko našalio da je na toj stolici sjedio duh, razred bi se nasmijao — ali tiše nego inače.
A ako bi neko spomenuo djevojčicu koja je prije mnogo godina nestala iz škole, nastala bi ona posebna tišina u kojoj se jasno čuje kapanje vode iz radijatora.
Nova učenica
Jednog kišnog ponedjeljka u razred je došla nova učenica.
Zvala se Elera.
Bila je tiha, tamne kose i pomalo blijeda, kao neko ko se još nije navikao na tuđi grad. S majkom se nedavno doselila u staru kuću na kraju grada, onu s visokim zidom, zaraslom avlijom i prozorima koji su noću uvijek ostajali zatvoreni.
Razrednica ju je predstavila, pokazala joj gdje može ostaviti stvari i zamolila učenike da joj pomognu da se snađe.
— Ima jedno slobodno mjesto — reče, više gledajući u dnevnik nego u razred. — Možeš sjesti tamo.
Elera pogleda prema klupi broj 13.
Niko joj ništa ne reče. Samo su je svi gledali.
— Je li problem? — upita ona.
Razrednica podiže pogled. Lice joj se u trenutku promijeni. Kao da je neko ugasio svu boju u njemu.
— Ne… nije problem — reče tiho. — Samo… možda bi mogla sjesti naprijed.
Ali Elera je već spustila torbu na pod i sjela.
Čim je dodirnula stolicu, razgovor u razredu je prestao.
Napolju je kiša udarala po prozoru. Negdje u zgradi zalupiše vrata. A onda se oglasi školsko zvono.
Samo, to nije bilo zvono kakvo su učenici poznavali.
Nije zazvonilo kratko i veselo, kao znak za kraj časa. Zvuk je došao duboko iz zidova, rastegnut i težak:
Dong.
Nekoliko sekundi kasnije:
Dong.
A onda još jednom, najsporije:
Dong.
Svjetla zatreperiše. Prozori se istovremeno zalupiše, iako ih niko nije dodirnuo.
Elera osjeti hladnoću na potiljku.
Tada neko pokuca na vrata učionice.
Tri puta.
Kuc.
Kuc.
Kuc.
Nastavnica je dugo gledala u vrata. Nije se pomjerala. Učenici su sjedili ukočeni, s rukama na klupama, kao da je svaki pokret mogao privući nečiju pažnju.
Na kraju je razrednica prišla vratima i otvorila ih.
Hodnik je bio prazan.
Nigdje nikoga.
Samo je mokar trag vodio od stepenica prema učionici. Otisci cipela bili su jasni, kao da je neko upravo izašao iz pljuska i ušao unutra.
Ali trag nije vodio od učionice.
Vodio je prema njoj.
Zaustavio se tačno iza klupe broj 13.
Elera polako spusti pogled. Na podu, tik uz njenu stolicu, pojavila se još jedna mokra mrlja.
Kao da neko stoji pored nje.
Nevidljiv, ali prisutan.
A onda joj se uz uho privuče hladan dah.
— Napokon si se vratila.
Elera se naglo okrenu.
Iza nje nije bilo nikoga.
Sjećanje koje nije bilo njeno
Sutradan je u razredu sve izgledalo normalno.
Učenici su razgovarali, neko se smijao, a dvojica su se prepirala oko utakmice od prethodne večeri. Razrednica je prozivala učenike kao da se dan ranije ništa neobično nije dogodilo.
Elera je čekala da neko spomene zvono, mokre tragove ili glas koji joj je šapnuo u uho.
Niko nije rekao ni riječ.
Na velikom odmoru prišla joj je djevojka s pletenicom i sjela na ivicu njene klupe.
— Jesi li se već snašla? — upita je.
— Jesam… valjda. Samo mi nije jasno nešto.
— Šta?
— Zašto svi izbjegavaju mjesto broj 13?
Djevojka je pogleda zbunjeno.
— Kakvo mjesto?
— Ovo na kojem sjedim.
Djevojka se namršti, kao da pokušava shvatiti šalu.
— Ali ti si na tom mjestu sjedila još od prvog razreda.
Elera osjeti kako joj se stomak steže.
— Nisam. Jučer sam prvi put došla u ovu školu.
Djevojka se nasmija, ali joj osmijeh brzo nestade s lica.
— Ne, Elera. Ti si ovdje od prvog razreda.
— To nije moguće.
— Kako nije? Sjećaš li se barem Amine? Sjedila je pored tebe.
Elera odmahnu glavom.
Djevojka je još trenutak gledala u nju, a onda ustade i ode bez pozdrava.
Toga dana Elera nije čula nijednu riječ s časa. Čim je stigla kući, otvorila je školsku svesku.
Na prvoj stranici nije bilo njenog imena.
Bila je tu fotografija razreda.
Na slici je stajala grupa učenika ispred škole. Svi su gledali u kameru. Među njima je bila i Elera.
Iza nje je stajala djevojčica potpuno ista kao ona — iste oči, ista kosa, isti mali ožiljak iznad obrve.
Samo što se ta djevojčica nije smijala.
Na poleđini fotografije, rukopisom koji Elera nije prepoznala, pisalo je:
Ovo ti je sedma prilika. Nemoj ponoviti istu grešku.
Elera je dugo zurila u tu rečenicu.
Sedma prilika.
Ako je to bila sedma, šta se desilo s prethodnih šest?
Djevojka u ogledalu
Te noći nije mogla zaspati.
Kiša je udarala po krovu, a vjetar je pomjerao grane oraha ispred prozora. Negdje oko ponoći začula je zvuk iz hodnika.
Kao da je neko hodao bos po drvenom podu.
Elera se uspravila u krevetu i oslušnula.
Koraci su prišli njenim vratima.
Zastali.
A onda:
Kuc.
Kuc.
Kuc.
Elera nije disala.
Nije ustala. Nije pitala ko je. Samo je gledala u kvaku, koja se polako pomjerala gore-dolje.
Poslije nekoliko sekundi sve je utihnulo.
Ujutro je na podu ispred vrata pronašla tri tamne mrlje vode.
Od tog dana počele su se dešavati sitnice koje niko drugi nije primjećivao.
Kada bi pogledala u ogledalo, njen odraz bi trepnuo djelić sekunde kasnije. Ako bi podigla ruku, odraz bi je podigao tek nakon kratkog kašnjenja. Ako bi se nasmiješila, djevojka u ogledalu bi još trenutak ostala ozbiljna.
A onda bi se nasmiješila i ona.
Samo što njen osmijeh nije ličio na Elerin.
Bio je širi.
Previše širok.
Jedne večeri Elera priđe ogledalu toliko blizu da joj je dah zamaglio staklo. Na zamagljenoj površini pojavila se poruka, ispisana iznutra:
Sjeti se šta si uradila.
Ona ustuknu.
U tom trenutku, iz ogledala se začu tiho kucanje.
Tri puta.
Stara školska knjiga
Sutradan je potražila školskog domara, starog Mehu, čovjeka koji je radio u školi duže nego što su neki nastavnici bili živi.
Našla ga je u podrumu, među starim klupama i kutijama punim požutjelih dnevnika.
— Čika Meho, mogu li vas nešto pitati?
— Možeš, dijete. Samo nemoj pitati kad će se završiti ova kiša. To ni dragi Bog više ne zna.
Elera mu pruži fotografiju.
Čim ju je vidio, Meho se uozbilji.
— Gdje si ovo našla?
— U svojoj svesci.
— To nije tvoja sveska.
— Ko je djevojčica iza mene?
Meho dugo šutio. Onda priđe jednoj polici, skide debelu knjigu i spusti je na sto.
Na koricama je pisalo: Razredni dnevnik — školska godina 1998/1999.
Otvorio je posljednje stranice.
Tamo je bila fotografija djevojčice s istim očima kao Elera.
Ime ispod fotografije bilo je: Elena Velić.
— Bila je najbolja učenica u razredu — reče Meho. — Tiha, pametna, uvijek je sjedila na mjestu broj 13. Jednog kišnog ponedjeljka nestala je tokom časa.
— Nestala?
— Kao da je propala u zemlju. Vrata učionice bila su zaključana. Prozori zatvoreni. Svi učenici su bili unutra. Samo nje nije bilo.
Elera osjeti kako joj se koža na rukama naježi.
— Jesu li je pronašli?
Meho odmahnu glavom.
— Nikad. Ali od tada, svakog kišnog ponedjeljka, neko kuca na vrata učionice. Tri puta. I uvijek se pojave mokri tragovi iza trinaeste klupe.
— Zašto mi je rekla da sam se vratila?
Meho pogleda prema njoj.
— Zato što se možda nisi vratila ti.
U podrumu se začu zvuk kapanja.
Kap.
Kap.
Kap.
Ali iza Mehe nije bilo cijevi.
Sedma prilika
Elera se vratila u učionicu prije kraja nastave.
Svi učenici su već bili otišli. Kiša je ponovo počela padati, sitna i uporna, a kroz hodnik se širio miris mokre zemlje.
Mjesto broj 13 čekalo ju je.
Na klupi je bila otvorena njena sveska.
Na stranici je pisalo:
Prvi put si pobjegla.Drugi put si lagala.Treći put si se pravila da ne čuješ.Četvrti put si zatvorila vrata.Peti put si razbila ogledalo.Šesti put si zaboravila.
Ispod toga stajala je posljednja rečenica:
Ovo je sedmi put. Ovaj put moraš ostati.
Elera je osjetila kako joj se oči pune suzama. Nije znala šta se od nje traži, ali je znala da joj škola nešto vraća. Nije joj vraćala uspomenu — vraćala joj je dug.
Tada neko pokuca na vrata.
Tri puta.
Vrata se sama otvoriše.
Na hodniku je stajala djevojka.
Bila je ista kao Elera, samo starija za nekoliko godina. Kosa joj je bila mokra, lice blijedo, a na rubu usana vidio se osmijeh koji nije pripadao živom čovjeku.
— Kasniš — reče djevojka.
— Ko si ti?
— Znaš ko sam.
— Elena?
Djevojka klimnu.
— Nekad si me tako zvala.
Elera ustuknu.
— Ja te ne poznajem.
— Ne poznaješ me još. Ali poznaješ ono što si uradila.
Učionica se zamrači. Na prozoru se pojavi odraz djevojčice koja sjedi na mjestu broj 13. Elera shvati da to nije odraz iz stakla.
To je bilo sjećanje.
Vidjela je sebe — ili Elenu — kako stoji pored klupe. Druga djevojčica, njena prijateljica, nešto joj govori. U ruci drži malu metalnu kutiju.
Elera se sjeti.
Kutija je pripadala Eleni. U njoj je bio ključ od stare prostorije ispod škole. Djevojčice su se posvađale. Elena je rekla da neće otvoriti vrata. Elera ju je, iz ljutnje, zaključala u učionici i pobjegla.
Mislila je da će se vratiti za nekoliko minuta.
Nije se vratila.
Tog dana počela je oluja.
Elena je ostala sama.
A škola je zadržala njen glas.
Posljednje kucanje
— Nisam znala… — prošaputa Elera.
— Zaboravila si — reče Elena. — To nije isto.
— Šta želiš od mene?
Elena pogleda prema klupi broj 13.
— Da sjedneš.
Elera je znala da nema gdje pobjeći. Prišla je stolici i sjela.
Istog trenutka sva svjetla u školi se ugasiše.
Čulo se samo školsko zvono.
Dong.
Dong.
Dong.
Elera zatvori oči.
Kada ih je otvorila, učionica je bila prazna. Na klupi više nije bilo sveske. Na podu nije bilo mokrih tragova. Vrata su bila zatvorena.
Ujutro su učenici pronašli učionicu otključanu.
Elere nije bilo.
Razrednica je pozvala roditelje, policiju i domara. Pretražili su školu, dvorište, podrum i obližnju ulicu. Nisu našli ništa.
Samo je mjesto broj 13 bilo zauzeto.
Na njemu je sjedila djevojka tamne kose, blijeda i mirna, s rukama položenim na klupu.
Niko joj nije prišao.
Niko nije pitao ko je.
Samo je razrednica, gledajući prema njoj, jedva čujno rekla:
— Dobro nam se vratila, Elena.
Djevojka se nasmiješila.
A negdje u gradu, u jednoj staroj kući na kraju mahale, neko je te noći pokucao na vrata spavaće sobe.
Tri puta.
Kuc.
Kuc.
Kuc.
Od tada, svake kišne nedjelje, mjesto broj 13 u staroj školi ostaje prazno samo do prvog časa.
A ako se neko ipak usudi sjesti na njega, nastavnici mu kažu isto što su govorili i ranije:
— Sjedni bilo gdje drugo.
Jer neka mjesta nisu prazna zato što ih niko ne želi.
Neka mjesta čekaju nekoga ko se još nije sjetio da je već jednom bio tamo.
