Oznaka: Romantika

Samo još jedna utakmica
Kad me neko pita kako sam, uvijek kažem isto:
„Dobro sam.“
Tu rečenicu izgovaram brzo, bez razmišljanja, kao da sam je naučio napamet. Nekad je kažem i prije nego što me iko išta pita. Valjda tako spriječim ljude da kopaju dublje.
Te večeri došao sam kući kasnije nego inače. Na poslu je sve krenulo po zlu. Šef je pred svima prebacio meni grešku koju nisam napravio, račun za stan stigao je veći nego što sam očekivao, a majka me zvala tri puta. Nisam se javio. Znao sam šta će pitati.
„Sine, jesi li dobro?“
A nisam znao kako da joj kažem da nisam.
Spustio sam torbu pored vrata, skinuo jaknu i odmah upalio PlayStation. Nisam ni večerao. Samo sam stavio slušalice, pokrenuo FIFA-u i uzeo svoj omiljeni klub. Ako dovoljno glasno pojačam zvuk, možda neću čuti vlastite misli.
„Hajde, zabijaj!“ povikao je Adnan preko slušalica.
„Ma lagano“, odgovorio sam.
Uvijek je bilo „lagano“. Čak i kad nije.
Prva utakmica završila je porazom. Drugu sam dobio. U trećoj sam primio gol u posljednjoj minuti i opsovao sudiju. Adnan se smijao, pa sam se smijao i ja. Nekoliko minuta nisam mislio na posao, novac, majčin poziv ni na poruku koju sam već dva dana gledao, a nisam imao snage odgovoriti na nju.
Poruka je bila od Lejle.
„Nedostaješ mi. Ali ne znam kako da budem s nekim ko je uvijek tu, a nikad stvarno prisutan.“
Lejla je bila djevojka koju sam volio više nego što sam joj ikad znao pokazati. Donosio sam joj kafu, plaćao večere, popravljao joj laptop i vozio je kući kad god bi padala kiša. Mislio sam da se ljubav podrazumijeva u tim stvarima.
Ona je, međutim, željela da joj kažem šta osjećam.
„Reci mi kad ti je teško“, govorila bi.
A ja bih odgovorio:
„Nema potrebe da te opterećujem.“
Istina je bila drugačija. Nisam želio da vidi koliko sam uplašen. Bojao sam se da će, ako joj pokažem svoje slabosti, shvatiti da nisam onako jak kakvim sam se predstavljao.
Jednog dana mi je rekla:
„Ne tražim od tebe da riješiš sve. Samo želim da me pustiš unutra.“
Nisam znao kako. Zato sam joj kupio cvijeće.
Nasmiješila se, ali joj oči nisu bile sretne.
Te večeri, dok sam igrao četvrtu utakmicu, neko je pokucao na vrata. Znao sam ko je prije nego što sam otvorio.
Lejla je stajala ispred mene, mokre kose i s onim pogledom koji me uvijek natjerao da se zapitam koliko dugo već bježiš od istine.
„Mogu li ući?“
Slegnuo sam ramenima i sklonio se u stranu.
Ušla je. Na ekranu je utakmica bila pauzirana, a na stolu su stajale dvije prazne limenke energetskog pića.
„Opet igraš?“ upitala je.
„Samo još jednu utakmicu.“
„To govoriš već mjesecima.“
Nisam imao odgovor. Prvi put mi nijedan izgovor nije zvučao dovoljno dobro.
Lejla je sjela pored mene. Nije se ljutila. Nije držala govor. Samo je gledala u mene, a onda tiho rekla:
„Ne želim savršenog muškarca. Želim tebe. Ali ne mogu voljeti zid koji si sagradio oko sebe.“
Spustio sam kontroler. Ruke su mi drhtale.
„Ne znam šta mi je“, rekao sam. „Umoran sam. Stalno se pravim da mogu sve, a ne mogu. Strah me je da ću razočarati sve oko sebe. I strah me je da ćeš ti otići ako vidiš koliko sam izgubljen.“
Lejla je uzela moju ruku.
„Već sam otišla“, rekla je. „Ali nisam prestala da te volim.“
Te riječi su boljele više od svega što sam pokušavao sakriti. Nagnuo sam glavu i prvi put pred njom zaplakao. Ne glasno, ne filmski — samo tiho, kao čovjek koji je predugo držao sve u sebi.
Lejla me nije pokušala popraviti. Samo je ostala.
Te noći nisam završio utakmicu. Prvi put sam ugasio FIFA-u prije posljednjeg zvižduka.
Nije igra bila moj neprijatelj. Pomagala mi je da na trenutak zaboravim ono što me boli. Ali shvatio sam da ne može umjesto mene izgovoriti ono što osjećam. Ne može zagrliti Lejlu. Ne može nazvati majku. Ne može živjeti moj život.
Sutradan sam se javio majci. Poslao sam poruku Adnanu. A Lejli sam rekao ono što sam joj trebao reći mnogo ranije:
„Volim te. Teško mi je. I ne želim više da se pravim da mogu sve sam.“
Ona se nasmiješila kroz suze.
„Dobro“, rekla je. „Onda ćemo od početka.“
Kasnije smo ipak odigrali jednu utakmicu. Lejla je sjedila pored mene i navijala za pogrešan tim. Adnan je psovao preko slušalica, ja sam se smijao, a ona me zadirkivala da ne znam izgubiti.
I prvi put nakon dugo vremena, nisam igrao da bih pobjegao od života.
Igrao sam jer sam se osjećao dovoljno sigurno da u njemu ostanem.
13 kolovoza, 2026
Komšija u šezdesetim se zaljubio: Umjesto ograde napravio joj ljuljašku za kraljicu
Znate ono kad mislite da ste sve vidjeli? E pa, ja sam se prevario!
Moj komšija, čovjek u ozbiljnim šezdesetim, cijeli život sam. Žena mu preminula davno, pa je tugu zalijevao rakijom. Onako, da ne smeta nikome, samo da dušu smiri…
I odjednom, BUM! Čovjek se preporodio!
Oči mu sjaje k’o farovi na Golfu dvojci
Trijezan k’o sudija, trči po trgovini s alatom kao da je na maratonu!
Sretnem ga ja, zbunjen k’o tele u novoj štali, pitam šta je bilo, je li ga kakva muka spopala.
A on će ti meni, sav važan: “Ma, otišao sam na selo da popravim ogradu jednoj ženi. Zvala me da joj pomognem.”
“Jarane, kakva je to žena!”
I onda krene priča, k’o da djed unucima bajke priča:
“Jarane, kakva je to žena! Vrijedna k’o mrav, a smijeh joj zarazan! Ima kokoši, bašta ograđena pic-mic, donese ti ledeni domaći sok od drenjaka, a navečer iznese i vino. Radi k’o crnac, a onda ti još donese toplu pitu. Ma milina jedna…”
“Šta su ti ovi drveni stupovi?”
Sjedimo mi tako, smrklo se, popili koju. Ja njoj kažem: “Šta su ti ovi drveni stupovi kod ulaza? Ništa ne valjaju, samo ruže, treba to srušiti.”
A ona će ti meni: “To su ostaci stare ljuljaške . Kad sam bila mala, tu sam se ljuljala. Baš sam to voljela.”
“E pa, ako si voljela, onda ćemo ljuljašku vratiti!”, kažem ja njoj.
A ona meni da sam lud, šta će joj sad ljuljaška, stara je za to.
“Napravit ću ti ljuljašku za kraljicu!”
Sutradan ti moj komšija, k’o da mu je dvadeset godina, ode u šumu, nađe jake balvane, vuče ih k’o da su od papira.
“Napravit ću ti ljuljašku za kraljicu!”, kažem ja njoj. “Sa rezbarijama i svim fensi ukrasima!”
A ona i dalje: nema potrebe, šta će mi to.
“Ma kakva potreba! Ako žena ima zlatno srce, zaslužuje ljuljašku!”, kažem ja njoj. “Jer prije nego što se snađeš, sve što dotakne samo zablista. Nije ona stara, ona je čudo neviđeno!”
“A šta bi s ogradom?”
I tako ti on odmah na posao, obriše prašinu sa starih stolarskih alata, i sve to ručno izrezbari.
A ona mu samo, kroz smijeh, prigovara: “A šta bi s ogradom?”
“Ženo, ozbiljno?! Obećao sam ti ogradu do maja – dobit ćeš je. Ali reci mi, zar ljuljaška nije malo važnija? Svaka dobra žena zaslužuje svoju ljuljašku. Pogotovo ona koja je pravo blago!”
I za kraj: I bi ljuljaška. I bi ograda. I bi ljubav u šezdesetim. Jer godine su samo broj, a srce ne stari.
16 lipnja, 2026
Ljubobomorna žena i pjesnik

Umor ili ljubomora – šta je teže?

U mahali podno Gradačca, gdje svako zna kad komšija pristavi kahvu, a kamoli ko koliko puta… desila se priča koja se i danas prepričava uz prvu jutarnju kahvu.
Sjedio je mudri dedo Osman u avliji, pod starom trešnjom. Pred njim džezva, fildžani i unuka Ajla koja mu brižno namješta jastuk. Taman da odrijema poslije ikindije, kad na kapiji eto ti nje – Lejla. Mlada, lijepa, ali podočnjaci joj „do poda“. Selam nazva i sjede, a ruke joj drhte dok pokušava popraviti maramu.
„Hajde sjedi, kćeri Lejla. Da nisi opet sanjala one čudne snove?“ našali se dedo, pokušavajući razbiti led.
„Kamo sreće da su snovi, efendija“, uzdahnu ona teško. „Moj Tarik… znaš ga, onaj hromi programer što radi od kuće. Danju je miran k’o bubica, kuca po onom laptopu, ne čuješ ga da je živ. Ali čim padne noć i kad poželi ono što muževi od žena žele – pretvori se u Šekspira!“
Osman se zakašlja na kahvu, a Ajla iza ćoška načulji uši, ne želeći propustiti ni riječi.
„Ne kaže on ‘hajde, ženo’. Jok. On će meni: ‘Lejla, dušo, hajdemo raditi stvari koji jačaju međuljudske veze i zadovoljava Gospodara…’ A između uzdisaja mi nabraja: ‘Da mi podariš hrabre sinove i čestite kćeri!’ I taman kad drekne: ‘Istina je došla!’ – ja znam da je gotovo. Ali efendija… četiri puta. Svaku noć. Četiri!“
U tom momentu na avlijskim vratima proviri komšinica Senada. Ona što sve zna i svaku čorbu zaprži.
„Ma ja sam čula sinoć neku dreku, rekoh Amini: il’ Tariku opet proradio poetski ventil, il’ Lejli ispao ibrik“, dobaci Senada i zajedljivo se nasmija.
Za njom uđe i Amina, razvedena frizerka, uvijek namirisana i u helankama koje više otkrivaju nego što pokrivaju.
„Da je meni takav muž, ne bih se ja žalila, Lejla bona“, namignu ona. „Ja svog bivšeg molila jednom mjesečno, i to samo ako je derbi prošao kako treba.“
Lejla prevrnu očima: „Lahko je tebi, Amina. Ti nemaš dvije udovice preko puta što mu svako jutro donose pitu ‘da se oporavi’.“
A istina je bila poznata cijeloj mahali. Otkako je Tarik slomio nogu spašavajući mačku sa drveta, postao je lokalni heroj. Udovica Emina, 38 godina, vlasnica cvjećare, svako jutro bi svratila: „Tariče, dušo, donijela sam ti zeljanicu, domaća je, da povratiš snagu.“
A tu je bila i Melisa, 41-godišnja instruktorica joge, udovica već pet godina: „Tarik, radimo li one vježbe za cirkulaciju što sam ti pokazala? Mogu navratiti večeras da utvrdimo gradivo…“
Tarik bi samo crvenio i još jače kucao po laptopu. Ali Lejla je vidjela kako ga gledaju – k’o mačke kajmak.
„Vidiš, dedo“, nastavi Lejla, „umor me ubija. Oči ne sklapam. Po danu vodim onaj svoj mali biznis s nakitom, noću glumim u Tarikovoj poeziji. Ima li kakav način? Nešto? Da ga malo… smirim?“
Dedo Osman se zamisli, prođe rukom kroz svoju bujnu kosu, pa reče polako:
„Ima lijeka, kćeri. Najboljeg. Oženi ga s još jednom. Ili dvije. Emina pravi dobre pite, Melisa zna jogu. Podijeli teret, pa ćeš se naspavati k’o čovjek.“
Nastade tajac. Čak i Senada zašutje. Amina prestade čačkati nokte. Lejla ustade polako, ispravi leđa, a oči joj sijevnuše jače od ljetne munje:
„Jeste li vi normalni, dedo Osmane?! Pa radije ću ja umrijeti od iscrpljenosti nego da mi Emina mijesi pite u mojoj kuhinji! Radije ću svaku noć slušati ‘Istina je došla!’ nego da mi Melisa u mojoj avliji radi ‘pozdrav suncu’ u helankama! Nek’ crknem umorna, ali moja je postelja i moj je pjesnik!“
Lupila je fildžanom o sto i izletjela iz avlije k’o furija.
Senada se poče ibretiti od čuda: „Uuu, ala je pukla.“ (Iako bi u mahali prije rekli: *Tobe jarabi, šta joj bi*).
Amina slegnu ramenima: „Jašta je. Ja bih joj ga preko noći preotela.“
Dedo osman se samo nasmija i dobaci unuci: „Zapiši, dijete. Čovjek svoj umor nekako i pregura. Ali tuđu ruku na svome – to duša ne prašta.“
Iste noći, tačno u 2:47 h, cijela mahala je čula Tarika kako viče: **‘Istina je došla!’**
A Emina i Melisa su u svojim sobama prevrtale jorgane i psovale Lejlinu sreću. Sutradan je Lejla prošla kroz čaršiju s novim podočnjacima, ali s osmijehom od uha do uha. Jer zna ona: bolje i ne spavati, nego spavati sama dok ti se druga smješka na jastuku.

Mahalska pouka:
Komšinica će ti prva donijeti pitu kad si bolesna, ali i prva se ponuditi da ti „pričuva“ muža kad si umorna. Zato, čuvaj ono svoje. I umor i pjesnika. Jer ljubomora ne boli u leđima – boli u duši. A za dušu nema kreme od kamilice.
11 lipnja, 2026
Sedmi dućan
Kružile su razne priče i glasine kako je nastala popularna sevdalinka koju je opjevao Himzo Polovina. Neki kažu da je Suljagina Fata stvarno postojala i da je umrla od stida. Drugi se kunu da je Mujo bio najveći prevarant i i da je završio sam, bez igdje ikoga.
A čaršija je, kao i uvijek, dodavala po zrno soli u svako prepričavanje.
Ali postoji i ova verzija. Nju je meni ispričao stari sahadžija Ibro, dok smo popravljali sat na zidu koji već 20 godina kasni tačno 7 minuta. Kaže: „Nije sve u pjesmi, sinko. Nešto je ostalo iza zamandaljenih vrata. A nešto je bilo skroz drugačije.“
Ovo je jedna od njih:

Terezija se stvarno kvarila

Suljagina Fata nije bila naivna. Bila je najpametnija cura u gradu, samo što je to vješto krila .
Sišla je u Mostar jer joj je nena rekla: „Ako hoćeš muža, nađi onog što koji je mudar . S njim ćeš najbolje živjeti.“
Prošla je šest dućana. Svi bazerdžani isti: „Lijepa si, Fato, hoćeš đerdan?“ Ona bi samo odmahnula. Tražila je onog što ne nudi odmah.
U sedmom dućanu bio je Mujo. I stvarno mu se terezija kvarila. Tri dana je pokušavao da izmjeri vreću brašna , a vaga stalno pokazivala 25 kila. Jarani su mu odnijeli tereziju na popravku, ali su zaboravili da vrate.
Kad je Fata ušla i rekla „Bolan, Mujo, daj mi oku zlata“, on se toliko zbunio da je srušio tefter s računima.
„Nemam, Fato. Majke mi. Ne mjerim danas. Sve se pokvarilo otkako si ti prošla sokakom jutros.“
Fata se nasmijala. Prvi bazerdžan koji krivi nju za pokvarenu vagu. To je već nešto.
„Nego uđi ovamo, u magazu,“ promrmljao je, crven u licu. „Imam tamo… imam suhu smokvu. I oraha. I… i možda nađemo nešto zlata. Ako ga miševi nisu pojeli.“
Magaza je mirisala na dunje. Fata je ušla prva, namjerno. Da vidi hoće li on.
Ušao je. I zamandalio vrata. Jer je propuh. I jer mu je jaran uvijek govorio: „Kad ti uđe cura u magazu, mandalaj. Da ne ispadne da si smoto i da si je pustio da pobjegne.“
Nastala je tišina. Duga. Samo se čulo kako negdje kaplje voda.

„Pa?“ reče Fata. „Gdje je to zlato?“
Mujo je gledao u pod. „Lagao sam. Nema zlata. Ja sam najgori bazerdžan u Mostaru. Čak ni tereziju ne znam popravit. Samo znam… samo znam da si ti jedina što je tražila zlato, a nisi tražila od mene da se pravim važan.“
Fata mu priđe. Uze jednu suhu smokvu sa sanduka. „Glup si, Mujo. Ja nisam došla po zlato. Babo mi je zdrav. Samo mi je nena rekla da nađem muža što je mudar i zna slagat.“
„I?“
„I ti lažeš najgore. Odmah se odaš. To znači da si pošten.“

Vani je čaršija brujala. Svi su čekali da čuju vrisak, plač, sramotu. Umjesto toga, čuli su smijeh. Dva glasa.
Kad su izašli sat kasnije, Fata je imala smokvu u ruci. Mujo je otmandalio vrata i rekao: „Terezija i dalje ne radi. Al’ izgleda da meni proradilo nešto drugo.“
Vjenčali su se na jesen. Na svadbi se pjevalo: „Lijepi li su mostarski dućani“. Stari bazerdžani su gunđali: „Pokvario je zanat. Zatvara magazu čim mu žena uđe.“

A šta je stvarno bilo onih sat vremena iza zatvorenih vrata?
To ni danas ne zna niko. Mujo kaže da su jeli smokve. Fata kaže da su popravljali tereziju. Unuci kažu da nena uvijek namigne kad prođu pored sedmog dućana.
Neke brave se otključavaju. Ali neke priče je bolje ostaviti zamandaljene. Slađe je kad čaršija ne zna sve.
Ibro je završio sa satom. I dalje kasni 7 minuta. Kaže: „Tako treba. Da nikad ne znaš jesi li zakasnio ili poranio. Ko u sevdahu.“
Kažu da je Himzo ovu pjesmu pjevao drugačije kad je bio sam u sobi. Tiše. Kao da se smije između stihova. Možda je i on čuo ovu verziju.
A možda nije. Čaršija će svakako ispričati svoju.

10 lipnja, 2026
Ljubav nije u riječima. Ljubav je u smijehu do suza
U kafiću kraj pendžera, dvoje starih. Ona jede pecivo dostojanstveno. On pije vodu i gleda u daljinu.
Tišina k’o u čekaonici života.
A onda on šapne nešto. I desi se čudo. Prsnu ona u smijeh – ne onaj fini, nego bosanski. Do suza. Do prosute vode. Do poljupca u ruku. E to je ljubav kad ostari. Ne bore se broje, nego trenuci kad zaboraviš koliko ih imaš.
☕️ U malom kafiću, za sećijom kraj pendžera, sjedila je starija žena. Sitna, izborana, al’ šik na onaj način što godine ne mogu sakriti. Naušnice joj se caklile dok je lagano kidala mekano pecivo, svaki pokret smiren, dostojanstven – ko da je vrijeme odlučilo da bude milostivo prema njoj. Bijela haljina nije krila njenu starost, nego je naglašavala njenu čestitost.
Do nje sjedio dedo, iste životne dobi. Ćelav, sa pjegama po tjemenu, pogled mu bježao negdje daleko, ko da je napola ovdje, napola u nekom svom svijetu. Polako je pijuckao čašu vode, mirno, zamišljeno, ko da sabira misli.
U toj tišini bilo je nečeg što podsjeća – krhkost, prolaznost, daljina.
A onda… ✨ Njegove oči zaiskriše. Nagnu se prema njoj i šapnu nešto.
Njena reakcija – pravo iznenađenje. Prasnula je u smijeh. Ne onaj pristojni, suzdržani, nego pravi, bosanski. Dubok, od srca. Ramena joj se tresla, suze radosnice zasjale u očima, pecivo joj skoro ispalo iz ruke. Smijala se dok nije zaplakala – otvoreno, slobodno, ko dijete.
On ponovi šalu, gledajući je s ponosom i merakom. I onda se i sam prepusti – smijao se ko dječak, glasno, iskreno, lice mu se otvorilo u osmijeh što briše godine.
U tom trenutku izgledali su mladi. Lakši. Živi. Ljubav je bila tu – jasna, topla, neupitna. Ljudi oko njih počeli se smješkati, nesvjesno zarobljeni u zaraznom zvuku njihovog smijeha.
Čak i kad je dedo od smijeha prosuo malo vode, to je samo dodalo šarmu trenutka. Ona se smijala još jače, odmahnula rukom, a onda je on, bez riječi, uzeo njenu ruku i poljubio je. Ona mu nježno pređe rukom preko glave, ko da kaže: “Tu sam. S tobom. Zauvijek.”
💫 To je ljubav.
Nije u velikim besjedama, nitu u ceremonijama, nego u običnim trenucima zajedničkog smijeha.
Pravi smijeh je lijek. Ne kupuje se u apoteci. On liječi dušu, olakšava bol i produžava život. Kad nestane smijeha, dolazi umor, praznina i tiha samoća. Al’ kad imaš nekoga ko te može nasmijati do suza – ni starost nije teška.
Smijeh je više od zvuka. On je dokaz da veza još traje. Da ljudi još dišu, da su otvoreni i stvarni.
Možda je baš zato tajna dugih brakova u tome da se i dalje smijete zajedno – iskreno, do suza. To je pravi recept za sreću: naučiti kako se smijati u paru… i smijati se pravo, od srca. ❤️
13 travnja, 2026

Oznaka: Romantika

Samo još jedna utakmica

Kad me neko pita kako sam, uvijek kažem isto:

„Sine, jesi li dobro?“

Uvijek je bilo „lagano“. Čak i kad nije.

„Nema potrebe da te opterećujem.“

Jednog dana mi je rekla:

„Mogu li ući?“

„Samo još jednu utakmicu.“

Spustio sam kontroler. Ruke su mi drhtale.

Lejla me nije pokušala popraviti. Samo je ostala.

„Dobro“, rekla je. „Onda ćemo od početka.“

Komšija u šezdesetim se zaljubio: Umjesto ograde napravio joj ljuljašku za kraljicu

Oči mu sjaje k’o farovi na Golfu dvojci

“Jarane, kakva je to žena!”

“Šta su ti ovi drveni stupovi?”

“Napravit ću ti ljuljašku za kraljicu!”

“A šta bi s ogradom?”

Ljubobomorna žena i pjesnik

Umor ili ljubomora – šta je teže?

Mahalska pouka:

Sedmi dućan

Terezija se stvarno kvarila

„Pa?“ reče Fata. „Gdje je to zlato?“

„I ti lažeš najgore. Odmah se odaš. To znači da si pošten.“

A šta je stvarno bilo onih sat vremena iza zatvorenih vrata?

Ljubav nije u riječima. Ljubav je u smijehu do suza

Tišina k’o u čekaonici života.

💫 To je ljubav.