Oznaka: Satira

Cirkularna ekonomija na njemačko-balkanski način – Priča o pet katanaca i jednom viška
Cirkularna ekonomija – naš brend
Evropa već godinama priča o reciklaži, zelenoj agendi, održivom razvoju i cirkularnoj ekonomiji. Održavaju se konferencije, pišu strategije i štampaju brošure u kojima sve izgleda čisto, moderno i vrlo organizovano.
Mi na Balkanu to živimo odavno.
Samo je naša verzija malo direktnija, praktičnija i uglavnom ne uključuje puno papirologije.
Njemačka ekonomija funkcioniše ovako: proizvedeš bicikl, prodaš ga, kupac ga vozi deset godina, popravi ga nekoliko puta, a onda ga na kraju reciklira.
Balkanska nadogradnja izgleda ovako: proizvedeš bicikl u Njemačkoj, prodaš ga Balkancu, drugi Balkanac ga „reciklira“ iste noći, treći ga sutradan oglasi na internetu kao „malo vožen, vozila ga Švabica do posla“, a četvrti ga kupi i ponovo ode u Njemačku da radi.
Krug zatvoren.
Nula otpada.
Stopostotna iskorištenost.
Greta bi možda bila ponosna, samo bi vjerovatno imala nekoliko dodatnih pitanja.
Od Mercedesa do bicikla
Opće je poznata stvar: ako Njemačka ima Mercedes, Balkan ima Mercedes sa skinutom kilometražom, dva seta tablica i pričom da ga je vozio „jedan gospodin, samo nedjeljom“.
Ako Njemačka ima bicikle, Balkan ima crno tržište bicikala gdje se svaki bolji Specialized ili Cube vrati kući za sedam dana.
Ne DHL-om.
Ne regularnim putem.
Nego sistemom koji se oslanja na rođaka, komšiju, poznanika, kombi i onu čuvenu rečenicu:
„Ma ne pitaj puno. Samo ga preuzmi kod čovjeka.“
E, u toj i takvoj cirkularnoj ekonomiji dogodila se jedna priča koja bi mogla ući u sve udžbenike iz sigurnosti, logistike i balkanskog snalaženja.
Čovjek koji je zaključao bicikl – i sebe iz priče
Naš čovjek kupio je bicikl u Njemačkoj.
Ma kakav bicikl – zvijer.
Karbon, disk-kočnice, lagan kao pero i brz kao da ga pokreće mali avion. Bicikl je imao toliko brzina da ih vlasnik nije ni znao sve nabrojati. Samo je znao da ih ima mnogo i da je cijena bila takva da je godinu dana jeo paštetu iz Lidla kako bi ga uspio kupiti.
Kada ga je dovezao kući, cijela mahala se okupila oko njega.
Jedan komšija ga je pipnuo po okviru, drugi je zagledao kočnice, a treći je pokušavao procijeniti koliko bi ga koštalo da kupi isti takav, samo „malo povoljnije“.
„Uuu, brate, đe si ovo mazn’o… ovaj, kupio?“ pitao je jedan.
„U Minhenu“, odgovorio je vlasnik ponosno.
„Jest, jest… sve što je iz Njemačke ima neku posebnu težinu.“
Naš čovjek nije bio naivan. Dobro je znao kako funkcioniše balkanski lanac snabdijevanja. Bicikl kupljen u Minhenu ujutro mogao je iste večeri završiti na oglasu u Zvorniku, Tuzli ili na nekoj grupi gdje se sve prodaje pod motom „hitno, gazda ide vani“.
Zato je odlučio da ne rizikuje.
Otišao je u prodavnicu alata i kupio jedan katanac.
Onda drugi.
Pa treći.
Kada je prodavač pitao da li otvara zatvor ili samo osigurava bicikl, naš čovjek je već tražio četvrti.
Na kraju je kupio pet katanaca.
Pet katanaca za jednu vožnju
Jedan je stavio na prednji točak.
Drugi na zadnji.
Treći je pričvrstio za ram.
Četvrti je zaključao sic, jer nikad se ne zna – lopov možda ne može odnijeti cijeli bicikl, ali može barem uzeti ono na čemu se sjedi.
Peti je ostavio kao rezervu, za slučaj da se pojavi novi oblik kriminala koji još nije obrađen u policijskim izvještajima.
„Nek komšija magistrira“, mislio je, „ali ja sam doktorirao sigurnost.“
Svaki dan je bicikl vezivao kao da čuva nuklearne šifre. Trebalo mu je skoro deset minuta da ga zaključa, a još više da ga otključa.
Komšije su ga zadirkivale:
„Bolan, čuvaš ga k’o da ti je ćaćino nasljedstvo.“
„Nije ovo običan bicikl“, odgovarao bi on. „Ovo je investicija.“
„Pa neće ti ga niko pojesti.“
„Neće, ali će ga neko odnijeti.“
„Sa pet katanaca?“
„Ako treba, sutra kupujem i šesti.“
Nije znao koliko je ta rečenica proročanska.
Dan kada je šesti katanac postao problem
Jednog jutra kasnio je na posao.
Alarm nije zazvonio, kahva se ohladila, a šef mu je već poslao poruku sa samo jednom riječju: „Gdje si?“
Naš čovjek izleti iz kuće, dođe do bicikla i počne otključavati.
Prvi katanac – otvoren.
Drugi – otvoren.
Treći – otvoren.
Četvrti – otvoren.
Peti – otvoren.
Već je htio zgrabiti bicikl kada je primijetio još jedan katanac.
Malen, zarđao i potpuno nepoznat.
Nije bio njegov.
Stao je, počešao se po glavi i počeo preispitivati cijeli život.
„Ma ovo je sigurno moja žena“, zaključio je napokon. „Ona je paranoja nivo sto. Uvijek doda još jedan sloj zaštite.“
Utrčao je u kuću i viknuo:
„Ženo! Daj ključ od onog šestog katanca! Cijenim što paziš na bicikl, ali nemoj me handriti, kasnim na posao!“
Žena ga je pogledala preko fildžana.
„Kakvog šestog katanca?“
„Onog malog, zarđalog.“
„Nisam ja tebi čuvar u muzeju. Meni je i tvoj bicikl preko glave.“
„Pa mora biti tvoj. Ko bi drugi stavio katanac?“
„Možda onaj što ga je zaključao.“
„Kakav onaj?“
„Ne znam, Suljo, nisam jutros imala sastanak s lopovima.“
U kući je nastao muk.
Onaj neugodni muk kada čovjek odjednom shvati da se pet katanaca možda nije nalazilo između njegovog bicikla i lopova, nego između njega i istine.
Školski primjer terenske edukacije
Izletio je napolje kao da ga neko goni.
Bicikla nije bilo.
Nije bilo ni šestog katanca.
Nije bilo ni prašine u obliku točka, ni papirića s porukom, ni bilo kakvog objašnjenja.
Samo prazno mjesto, pet otključanih katanaca i tišina koja je govorila više nego policijski zapisnik.
Kasnije se ispostavilo da je šesti katanac bio od kolege iz branše.
Čovjek je došao dan ranije, dok je naš vlasnik bio na poslu. Vidio je pet katanaca i zaključio da je vlasnik ozbiljan, savjestan i vjerovatno malo sporiji kada otključava.
Zato je lijepo stavio svoj katanac pored ostalih i sačekao.
Plan je bio jednostavan:
Naš čovjek dođe, otključa svojih pet katanaca kao dobar građanin, ode na posao i ostavi bicikl spreman za drugi dio procesa.
Onda kolega naiđe, otključa svoj jedan i kaže:
„Hvala, prika.“
To se, u stručnim krugovima, zove optimizacija sistema.
Nema nasilnog lomljenja, nema buke, nema nepotrebnog oštećivanja imovine. Samo pažljivo uključivanje u već postojeću sigurnosnu proceduru.
Bicikl ponovo na tržištu
Već sutradan bicikl se pojavio na Facebook Marketplaceu.
Oglas je glasio:
NOVO! Bicikl iz Njemačke! Nije vožen po našim putevima! Malo korišten! Cijena nije fiksna, možemo se dogovoriti kao ljudi. Moguća zamjena za skuter.
Na slici se jasno vidio isti karbon, iste disk-kočnice i isti ram. Samo je opis bio malo drugačiji.
Nije pisalo da je bicikl imao pet katanaca.
Nije pisalo ni da je prethodni vlasnik godinu dana jeo paštetu da bi ga kupio.
A posebno nije pisalo da je bicikl kroz manje od četrdeset osam sati prošao kroz kompletan proces balkanske cirkularne ekonomije.
Neko ga je kupio, neko preprodao, a moguće je da je već bio na putu prema Njemačkoj – gdje bi ga neki naš čovjek ponovo kupio, ponovo zaključao i ponovo tvrdio da ga je upravo donio iz Minhena.
Krug se zatvara.
Naravoučenije za učesnike cirkularne ekonomije
Iz ove priče možemo izvući nekoliko važnih zaključaka.
Prvo: njemačka logika kaže da je pet katanaca jednako sigurnost.
Drugo: balkanska logika kaže da je pet katanaca izazov.
Treće: šesti katanac nije višak. Šesti katanac je poslovna ideja.
Četvrto: ako bicikl ima više katanaca nego točkova, možda ne štitite bicikl – možda samo organizujete posao nekome drugom.
A lanac snabdijevanja izgleda ovako:
Njemačka → tvoja avlija → Facebook Marketplace → komšijin mali → drugi grad → ponovo Njemačka.
Sve brzo, praktično i, što je najvažnije, bez PDV-a.
Zato sljedeći put kada vidite oglas „povoljno, iz Njemačke, hitna prodaja“, dobro pogledajte fotografije. Ako u pozadini vidite pet otključanih katanaca i čovjeka koji djeluje kao da je upravo izgubio vjeru u čovječanstvo, znajte da je priča vjerovatno dublja nego što oglas kaže.
A žena?
Žena mu je, čim je shvatila šta se dogodilo, kupila električni trotinet.
„Ovaj bar možeš unijeti u spavaću“, rekla mu je. „Nek lopov prvo mene prođe.“
Suljo je prvo negodovao, a onda prihvatio savjet. Trotinet nije imao pet katanaca. Samo jedan mali lanac.
Ali je zato imao jedno veliko pravilo: nikome ga ne pokazivati prije nego što ga osiguraju i odnesu u kuću.
Na Balkanu ništa ne propada. Ako ne možeš sačuvati bicikl, uvijek možeš reciklirati iskustvo i kupiti trotinet.
Imaš li i ti iskustvo sa „šestim katancem“? Piši u komentarima da napravimo pravi registar balkanske cirkularne ekonomije.
7 lipnja, 2026
Od domaćice do princeze
Nekad davno, živjeli su Jasko i Elma. Svaki dan Jasko dođe s posla, baci se na trosjed k’o vreća krompira, upali tablet i ode u svoj svijet. YouTube, TikTok, kladionica – standardno. A Elma? Elma ti trči k’o na traci: kuhinja-špajz-mašina-sudoper, i sve vrijeme zvoca: “Ti nikad ništa! Plata nam ispari do desetog! Hoš’l bar smeće iznijet jednom u životu?!”
Jaski to na jedno uho uđe, na drugo izađe. U sebi konta: “Bože dragi, šta bi od one cure što je nekad nosila štikle i imala volje za život? Sad samo šerpe i prigovori.”
Jedno veče, nakon što je Elma opet zagrmila da iznese ono smeće, Jasko se odvuk’o do kontejnera. Stoji on tako pod uličnom lampom, gleda u nebo i jada se: “Bože, je l’ ovo kazna? Hoću li ja cijeli život provesti s ovom namrgođenom, umornom ženom? Je l’ ovo vrhunac?”

Kad odjednom, glas u glavi – smiren, ali autoritativan, k’o hodža na džumi:
“Jasko, sine, mogu ti pomoć. Al’ da ti sad preko noći uvalim princezu u kuću, cijela mahala bi pričala. ‘Vidi Jaske, promijenio ženu, otkud mu pare?’ Polako ćemo. Ja ću u Elmu lagano ubacivati duh princeze. I izgled, i ponašanje, i duša – sve će se mijenjat. Al’ ima caka. Ako hoćeš da ti princeza ostane u kući, i ti ćeš morat prestat bit tele. Moraš bit vrijedan nje.”
“Ma radim šta god treba!” šapnu Jasko. “Samo reci kad počinje?”
“Već je počelo,” reče glas. “Svaki dan će bit’ mrvicu drugačija.”
Vrnu se Jasko u kuću, sjede na trosjed, al’ ne može onaj TikTok gledat. Samo baca pogled prema kuhinji. Ustane, nasloni se na štok i gleda je. Elma okrenuta leđima, riba one šerpe od graha.
Osjeti ona pogled, okrenu se. Oči im se sretoše. Jasko konta: “Ista mi je, majke mi.”
Al’ Elma, zbunjena što je ovaj gleda k’o telac u šarena vrata, onako nesvjesno popravi pramen kose. Malo pocrveni. “Što blejiš u mene tako?”
Jasko se spetlj’o, pa provali prvo što mu pade na pamet: “Ma… treba l’ ti pomoć oko suđa?”
“Suđa?” zabezeknu se ona, briše ruke. “Pa završila sam.”
“Auuu, već se mijenja,” pomisli Jasko. “Evo već sija.” Uze krpu i krenu glumit da suši čaše.
Sutradan, Jasko leti s posla kući. Uzbuđen k’o dijete pred Bajram. “Šta ako je danas još bolja? Ne mogu ja ovakav ofucan pred princezu.” Stane u cvjećaru, uzme buket ljiljana – njenih omiljenih, za svaki slučaj.
Otvaraju se vrata, Jasko se ukočio. Elma u haljini koju nije obukla od svadbe amidžića. Kosa sređena, stavila one minđuše što joj je kupio za godišnjicu. On joj tutnu cvijeće, ost’o bez teksta. Elmi oči zasjale k’o semafor.
Uđe u kuću – druga dimenzija. Sto postavljen, izvučen servis “za goste”, flaša vina otvorena, miriše teletina ispod sača. Sjedoše, a Elma skoči: “Jao, zamalo zaboravi! Snimila sam ti utakmicu Velež-Željo, a kupila sam i ulaznice.”
“Ma pusti utakmicu,” reče Jasko iskreno. “Na vijestima svaki dan isto: poskupilo, kriza, političari se svađaju. Daj da pričamo. Šta ti se radi za vikend?”
Ona se zateče: “A šta ti hoćeš?”
“Ma kontam da odemo u ono novo kino u gradu. Ja ću karte. A možda da prošetamo čaršijom prije? Da ti kupimo novu haljinu. Zaslužila si… nešto spektakularno.”
Skoro da reče “nešto dostojno princeze”. Gleda je i konta da već sjedi s jednom. Lice joj sija, oči žive, smiješak topao, a opet misteriozan, k’o u glumica iz turskih serija.
“Bože, pa ona je nestvarna,” misli Jasko. “Al’ ako ovako nastavi, mogu li ja ovo pratit? Moram ja ovo ozvaničit. Dok je još tu sa mnom, da širimo porodicu.”
“Jasko, šta si se zamislio? Uozbiljio si se k’o pred popis stanovništva,” upita Elma tiho.
Srce mu lupa k’o ludo. Pitat princezu za dijete? Nije to bilo u ugovoru s Bogom! Al’ pruži ruku preko stola. “Ne znam kako da ti kažem… al’ ja bih s tobom porodicu, Elma. Hoću da imamo lijep život zajedno.”
Elma obiđe sto, suze joj krenuše od sreće. Zagrli ga onako da je osjetio da je doš’o kući.
“Auuu, kakva je to noć bila. I kakav je to život bio,” konta Jasko godinama kasnije. Smije se dok kleči da zakopča jaknu drugom unuku pred šetnju u parku. “Živjet s princezom ti je, jarane, najbolja stvar na svijetu.”
Pouka za raju:
Ne postaje žena princeza jer joj ti kupiš krunu. Postane kad ti siđeš s trosjeda i opereš one dvije čaše. Pa ti vidi.
5 lipnja, 2026
Otišao sam kod doktora zbog boli u laktu, razlog je bio nevjerovatan
Svi smo barem jednom doživjeli sličnu situaciju. Odeš doktoru zbog jedne sitnice, a iz ordinacije izađeš s uputnicama, nalazima i spiskom mogućih dijagnoza koje nisi ni znao da postoje.
Uđeš zbog obične glavobolje, a izađeš sa savjetom da kontrolišeš pritisak, šećer, holesterol, štitnu žlijezdu, vid, sluh i – ako već radiš sve to – da ne bi bilo loše da jednom pregledaš i koljeno.
Ali Haso iz Kalesije ovu univerzalnu muku podigao je na potpuno novi, epski nivo.
Njegova priča počinje sasvim bezazleno – običnom boli u laktu.
Lakat kao okidač
Haso je bio poznat po svom specifičnom humoru, kratkom fitilju i direktnosti koja nije uvijek bila dobrodošla, ali je zato uvijek bila iskrena. Nije on bio čovjek koji će dugo objašnjavati šta ga boli. Kod njega je sve bilo jasno, kratko i bez suvišnih detalja.
Jednog jutra, nakon nekoliko dana trpljenja, odlučio je otići doktoru.
Ušao je u ordinaciju, sjeo na stolicu i odmah prešao na stvar:
„Doktore, lakat me ubi. Ne mogu kašiku prinijet ustima.“
Doktor, iskusni veteran u bijelom mantilu, s naočalama spuštenim na vrh nosa, podigao je pogled s kartona. Nije djelovao iznenađeno. Kao čovjek koji je četrdeset godina slušao najrazličitije simptome, navikao je da pacijenti dođu zbog jedne stvari, a usput spomenu još petnaest drugih.
Mirno je uzeo olovku i rekao:
„Haso, de ti meni prvo urin na analizu.“
Haso je zašutio.
Pogledao je doktora. Pogledao je svoj lakat. Onda je ponovo pogledao doktora, nadajući se da je nešto pogrešno čuo.
„Doktore dragi, kakav urin? Ja tebi kažem da me lakat boli. Nisam doš’o bubrege da vadim!“
Doktor se nije pomjerio ni milimetra.
„Ne pametuj, Haso. Ja sam četrdeset godina u ovoj struci. Ako ja kažem urin, onda nosiš urin. Tačka.“
Haso je promrmljao nešto sebi u bradu, ustao i izašao iz ordinacije. Na vratima se još jednom okrenuo, kao čovjek koji želi nešto reći, ali se sjeti da bi mu za to vjerovatno trebala još jedna uputnica.
Hasina osveta: uzorak za pamćenje
Ljut kao ris, Haso je otišao kući. Međutim, nije imao namjeru da poslušno donese običan uzorak.
Ne, Haso je odlučio da se osveti.
I to na način koji bi, da je kojim slučajem postojao neki stručni časopis za neobične laboratorijske slučajeve, sigurno završio na naslovnoj strani.
Uzeo je teglu od pekmeza i počeo pripremati svoj „uzorak“.
Malo je dodao od hanume. Kćerka je, kako kaže, „slučajno učestvovala“. Punica je baš tog dana bila u gostima, pa je Haso zaključio da bi bilo nepristojno izostaviti je iz cijele priče.
Mačka se motala oko nogu i gledala ga sumnjičavo. Haso je i njoj namijenio malu ulogu u svom naučnom eksperimentu.
„Kad već pravimo nalaz, da bude kompletan“, govorio je sebi.
Da bi sve bilo što uvjerljivije, dodao je i malo vode iz radijatora. A za završni sloj, kao posebnu tajnu recepturu, ubacio je kočiono ulje iz svog Golfa dvojke.
„E, sad neka doktor čita“, rekao je zadovoljno i zatvorio teglu.
Sutradan je ponosno odnio uzorak u ordinaciju. Spustio ga je na sto kao da predaje dokazni materijal na sudu.
Doktor je uzeo teglu, pogledao je prema svjetlu i kratko podigao obrve. Nije pitao ništa.
A Haso je jedva čekao rezultate.
Nalazi koji preokreću život
Dva dana kasnije, Haso se vratio po nalaze.
Doktor je sjedio za stolom s ozbiljnim izrazom lica. Papir je držao objema rukama, kao da se sprema saopćiti vijest od državnog značaja.
Haso je odmah osjetio nelagodu.
„Doktore, nije valjda nešto strašno?“
Doktor je uzdahnuo i počeo čitati.
„Haso, da krenemo redom.“
Haso se uspravio na stolici.
„Mačka ti je zdrava k’o dren. Njoj, hvala Bogu, ništa ne fali.“
Haso je trepnuo.
„Kako znate za mačku?“
Doktor ga je ignorisao i nastavio:
„Grijanje u kući ti je ispravno. Radijator radi, nećeš se smrznuti ove zime.“
Haso je već počeo blijediti.
„Punica…“ doktor je zastao, pogledao ga preko naočala i spustio glas. „Punica ti je, sinko, nagraisala. Teška bolest. Operacija samo u Istanbulu. Spremi najmanje deset hiljada eura.“
Haso je zinuo.
„U Istanbulu?“
„Tako piše ovdje“, odgovori doktor hladno.
Haso se uhvatio za stolicu. Još nije stigao do kraja obraditi vijest o punici, a doktor je već prešao na sljedeću stavku.
„Kćerka ti je trudna.“
Haso se malo smirio.
„Dobro, to i nije tako strašno.“
Doktor ga pogleda preko papira.
„Blizanci.“
Haso se ponovo uhvati za čelo.
„Biće belaja“, dodao je doktor, više kao lični komentar nego kao medicinsku procjenu.
A onda je došao red na hanumu.
Doktor je dugo šutio. Toliko dugo da je Haso počeo osjećati kako mu se i drugi lakat javlja od stresa.
„A hanuma…“ rekao je napokon. „Hanuma ti ima sifilis već šest mjeseci.“
Haso je problijedio.
„Šta kažeš?“
„Zato i neće s tobom u postelju“, objasnio je doktor potpuno mirno.
„Pa mogla je reći da je boli glava!“
Doktor je slegnuo ramenima. U njegovoj ordinaciji, činilo se, sve je imalo medicinsko objašnjenje.
Misterija bolnog lakta
Haso je sjedio potpuno slomljen. U nekoliko minuta saznao je da mu je mačka zdrava, da mu je grijanje ispravno, da mu punica treba u Istanbul, da mu kćerka čeka blizance i da mu hanuma ima bolest za koju nikada ranije nije čuo.
Mislio je da je to kraj.
Ali doktor je još uvijek držao papir u rukama.
„A sad da vidimo tvoj lakat“, rekao je.
Haso se malo pridigao.
„E, to me najviše i brine.“
Doktor je klimnuo, kao da je upravo pronašao posljednji dio slagalice.
„Pa ti onda, šta ćeš… odeš u kupatilo da olakšaš sebi dušu.“
Haso je odmahnuo rukom.
„Doktore, nemoj sad…“
„Slušaj. Kupatilo ti je tijesno k’o u Golfu dvojci. I svaki put kad, da prostiš, ganjaš majmuna, lupiš laktom u pločicu.“
Haso je ostao bez riječi.
Doktor je spustio papir na sto.
„Eto ti zašto te lakat boli.“
U ordinaciji je nastala tišina.
Haso je polako ustao, uzeo kaput i krenuo prema vratima. Na licu mu se vidjelo da pokušava sabrati sve što je upravo čuo, ali mu je matematika bila teža od svih nalaza.
Već je bio na izlazu kada ga je doktor pozvao:
„I Haso!“
Haso se okrenuo.
„Zamijeni ono kočiono ulje!“
„Šta sad opet?“
Doktor je pokazao prstom prema tegli.
„Pušta ti zadnji lijevi cilindar. Ubićeš se na nizbrdici kod Vukovija!“
Haso ga je gledao nekoliko sekundi.
„Doktore… ti si veći majstor od mog automehaničara.“
„Znam“, odgovorio je doktor. „Samo se nemoj opet žaliti na lakat kad budeš mijenjao ulje.“
Pouke iz ordinacije
Haso je izašao iz ordinacije potpuno zbunjen. Došao je zbog jednog lakta, a izašao s porodičnom dramom, veterinarskim nalazom, kontrolom grijanja i savjetom za Golfa dvojku.
Od tog dana, kažu, više nikada nije otišao doktoru bez prethodnog razgovora sa ženom, kćerkom, punicom, mačkom i automehaničarem.
A šta možemo naučiti iz ove urnebesne, ali pomalo zastrašujuće priče?
Prvo, ne svađaj se s doktorom. Nikada ne znaš koliko daleko seže njegova mašta, iskustvo ili laboratorijska oprema.
Drugo, ako već pokušavaš prevariti doktora, barem dobro razmisli šta stavljaš u teglu. Medicina je ozbiljna stvar, ali Haso je dokazao da se u pogrešnim rukama laboratorijski nalaz može pretvoriti u porodični sastanak.
Treće, ne podcjenjuj starog doktora. Možda ne zna baš sve o tvom laktu, ali ako ima četrdeset godina iskustva, moguće je da će usput dijagnosticirati i mačku, radijator, punicu i automobil.
I četvrto – provjeri kočiono ulje. Ne zato što doktor može sve pročitati iz uzorka, nego zato što je Haso, izgleda, barem u jednom dijelu bio u pravu.
Hasina priča je podsjetnik da život često piše najluđe scenarije. Nekada čovjek ode kod doktora zbog boli u ruci, a vrati se kući s osjećajem da mora sazvati porodični savjet, zakazati put u Istanbul i odmah posjetiti automehaničara.
A ponekad je bol u laktu samo bol u laktu.
Ali u Hasinom slučaju, izgleda da je bio i vrh ledenog brijega.
Ili, tačnije – vrh tegle od pekmeza.
Ako vas nekad zaboli ruka, prvo provjerite da vam kupatilo nije premalo. A onda, za svaki slučaj, i kočiono ulje.
1 lipnja, 2026
Foliram Demenciju Da Se Riješim Porodičnih Obaveza: Penzionerka Godine u Akciji!
Pozdrav raja! Sjedite, skuhajte kahvu, jer imam priču koja će vas nasmijati, ali i natjerati da se zapitate: jesam li ja ovo trebala ranije skontati? Znate ono kad vas familija cijedi k’o limun, kad ste im bankomat, dadilja, psiholog i besplatna dostava u jednom? E pa, ja sam tome stala u kraj. I to na kakav način!
„Tetka, možeš mi posuditi dvije hiljade maraka?
Vraćam sljedeći mjesec,” pita on, k’o da traži čašu vode, usred torte i pjevanja “Sretan rođendan”.
I nešto mi u glavi samo klik. K’o da me obasjala neka svjetlost, al’ ne s neba, nego direktno s Ilidže. Trenutak prosvjetljenja, reklo bi se.Ko si ti momak?
„Mirsad?” Zagledam se u njega i suzim oči k’o da gledam u sunce. „Koji Mirsad? Sin od moje sestre… kako li se ono zvala… Šemsa?”
Momak se zbuni, k’o da sam mu rekla da je Mujo iz Fojnice. „Ja sam sin tvoje sestre Raseme, tetka. Znaš me otkako sam se rodio. Imam trideset dvije godine.”
„Ah, Rasema, naravno,” klimam glavom k’o da se sjećam . „A ti si opet ko?”
Ode on zbunjen. Dvije hiljade maraka ostadoše sigurne u mom novčaniku. Milina božija. Od tog dana, selektivna demencija mi je postala supermoć. I da vam kažem, nije to za svakoga. Treba tu i talenta i glume, al’ ja sam, eto, imala oboje.
Strategija “Zaboravne Nane”
Nisam mogla zaboraviti BAŠ SVE, jer bi bilo providno. Morala sam biti strateška. Savršeno sam pamtila gdje su mi omiljene napolitanke, šifru za Netflix i u koliko sati počinje utakmica,jer puno volim sport. Ali porodični sastanak nedjeljom da se priča o “babinoj ostavštini”? Koji sastanak? Ma jok, ja sam se toga sjećala k’o lanjskog snijega.
„Mama, možeš li pričuvati djecu u subotu?” zove me kćerka Senada. Moja Sena, dobra k’o hljeb, al’ voli da se osloni na mamu.
„Koju djecu, dušo?”
„TVOJE UNUKE, mama. Eminu i Emraha. One što ti dolaze svake nedjelje.”
„Jao, što lijepa imena. Jesu to novi u mahali?”
Tišina s druge strane. Pa uzdah pomirenja sa sudbinom. „Nema veze, mama. Unajmit ću dadilju.”
JESS. Slobodna subota osigurana. Nema sijela, nema derneka, samo ja i moje napolitanke i utakmica. Život, jarane, život!
Instagram vs. Demencija: Borba Titana
„Mama, poslali smo ti SEDAM poruka na Viber,” žali se sin Ramiz. On je moderniji tip, sve preko aplikacija. Al’ ja sam tu imala asa u rukavu.
„Viber? Sine, te aplikacije su komplikovane. Previše onih malih dugmića.”
„MAMA! Instagram koristiš perfektno! Vidio sam te kako komentarišeš mimove u tri ujutro!”
„Instagram? Je l’ to neka nova vrsta kahve ?”
Ramiz ode trljajući sljepoočnice. Šta će, jadnik, ne zna da je mama doktorirala glumu.
Neurolog na Sceni: Test Istine
Ali moja familija ne odustaje tako lahko. Jedan utorak, Senada bahnu zabrinuta — sa neurologom. Doktor Ferhatović, mlad, k’o iz turske serije. Odmah mi se svidio. Pomislih, eh, da sam mlađa…
„Dobro gospođo, znate li koji je danas dan?”
„Utorak.”
„2026., doktore. Nisam baš toliko ofucana.”
„Savršeno. Možete li oduzimati deset od sto unazad?”
Izrecitujem bez da trepnem. Nacrtam sat k’o iz udžbenika, zapamtim tri riječi što mi reče, ponovim brojeve naprijed i nazad. Ma, ja sam to vježbala godinama, samo što oni nisu znali.
„Vaša majka je potpuno zdrava,” reče Senadi. „Kognitivno besprijekorna.”
Klaudija me pogleda ispod oka. Ja njoj najbolji nevini nanski osmijeh. U autu na povratku, muk. Pa onda:
„Mama…”
„Da, dušo?”
„Je l’ ti to mene zafrkavaš?”
„Zafrkavam? Pa gdje da te nosim, nesrećo?”
Vidim kako steže volan. Ali ne reče više ništa. Znala je da je uhvaćena u koštac s majstorom.
Mir, Tišina i Blender
Sljedeći mjeseci su bili magični. Sestra Rasema htjela da idem na svadbu njene kumice? „Kakva svadba, Rasema? Ja nikad ništa ne kažem, Rasema. Pitaj muža… kako se ono zove?” Šura htio da mu alat stoji u mojoj garaži? „Kakva garaža? Imam li ja auto?” Bajramski ručak kod mene? „Bajram? Pa koji je ovo mjesec?”
Iskreno, ljekarski nalazi su mi išli na ruku. Kad god bi neko posumnjao, drugi bi uskočio: „Pusti je, doktor je rekao da je dobro. To su godine.” „Godine.” Najbolji izgovor ikad izmišljen. I ja sam ga koristila do maksimuma.
U ovom trenutku uživam deset mjeseci apsolutnog mira. Niko me ne žica za usluge. Niko me ne vuče po sijelima. Niko ne očekuje da pamtim rođendane ili dajem mišljenje o porodičnim dramama. Prava penzionerka, bez stresa i obaveza.
Prekjučer, dođe mi kćerka u posjetu. Sjedi i blene u mene dok ja pijem čaj i rješavam Sudoku za eksperte. Očito je nešto skontala.
„Mama, znam šta radiš.”
Dignem pogled nevino. „Radim? Pijem čaj, dušo.”
„Ne. Znam da se pretvaraš. Znam da foliraš da zaboravljaš da ne bi imala posla s nama.”
Gledamo se. Zidni sat otkucava k’o lud. Spustim Sudoku na sto i uzdahnem. „Pa… da.”
Vilica joj pade. „JE L’ TI TO OZBILJNO?!”
„Najozbiljnije.”
„MAMA! Svi smo se zabrinuli! Razmišljala sam da idem na terapiju!”
„Vi ste mene izluđivali uslugama, obaveznim sijelima i beskrajnim mišljenjima o vašim životima. Ja sam se penzionisala s posla, šćeri. Hoću i da se penzionišem od uloge porodičnog bankomata, dadilje i sale za sastanke.”
Šutila je dugo. Onda, na moje iznenađenje, prasnu u smijeh. „Mama, ti nisi normalna.”
„Nisi ljuta?”
„Ja sam… impresionirana. Čak i ljekarski testovi?”
„Oni su bili pravi. Prošla sam perfektno. Ali kad su svi povjerovali da zaboravljam, pomislim… što da ne iskoristim?”
Kćerka mi odmahuje glavom, još se smije. „Znaš šta, mama? Ne krivim te. Mirsad je nepodnošljiv kad mu trebaju pare. Rasema te vuče svugdje. A ja… pa, definitivno sam pretjerala s čuvanjem djece.”
„Malkice.”
„Dobro. Čuvat ćemo tajnu. Ali… možemo li ponekad na ručak? Samo nas dvije? Bez lažne demencije?”
Pogledam je. Moja kćerka. Naporna ponekad, ali u duši dobra. „Dogovoreno. Ali ako ti brat naiđe, odmah se vraćam u ulogu zaboravne nane.”
„Naravno.”
Kucnusmo se šoljicama čaja k’o šampanjcem. Tu noć, zove me Ramiz.
„Mama, sjećaš se da sam ti posudio blender prošle godine?”
„Blender?” odgovorim najboljim zbunjenim glasom. „Što će mi blend… kako ono bješe?”
„Nema veze, mama. Nema veze.”
Spusti slušalicu. Pogledam Ramizov blender na svojoj kuhinjskoj radnoj plohi — sjajan i savršen — i nasmijem se. Starost ima svojih prednosti. Samo moraš znati odglumiti ulogu.
P.S. za raju: Ako vas familija cijedi k’o limun, ne preporučujem ovu metodu. Ili možda ipak da? Javite u komentarima. Samo nemojte tražiti da vam čuvam djecu. Zaboravit ću.
18 svibnja, 2026
Od “PrincNaBijelomKonju” do “SmijehDoSuza”: Evolucija jednog muškarca
Svi smo mi u mladosti imali onaj savršeni spisak osobina koje tražimo u partneru. Visina, boja kose, obrazovanje, hobiji… Lista je obično bila dugačka i nerealna. Ali, kako godine prolaze, život nas nauči lekcijama koje nismo tražili, a naši prioriteti se drastično mijenjaju.
Predstavljamo vam urnebesnu, ali i pomalo dirljivu hronologiju jednog muškarca i njegovih “oglasa za upoznavanje” kroz različite faze života. Pripremite se za smijeh, jer ćete se u nekim od ovih faza sigurno prepoznati!
Prije 30 godina… (Kad je bio mlad i lud)
“Samac, 30 godina, 175 cm, crna kosa, ne puši, ne pije (osim kad mora, za društvo!). Željan da upozna inteligentnu, fakultetski obrazovanu ženu. Mora biti muzički nadarena, načitana, s vrhunskim smislom za humor, da voli djecu, cijeni fizičku bliskost, i usput, da zna skuhati i oprati veš. Nije da je presudno, ali eto, da se nađe.”
**Kontakt:** Javi se na Messenger/Viber: *@PrincNaBijelomKonju*
10 godina kasnije… (Kad je shvatio da život nije bajka)
“Muškarac, 40 godina, 173 cm, kosa tamna (uglavnom), popije ponekad (društveno, naravno!). Razveden. Otac devetogodišnjih blizanaca. Spreman da se vrati u igru – ovaj put bez nerealnih očekivanja. Fakultet nije obavezan, ali zdrav razum je poželjan. Smisao za humor i tolerancija na djecu su ključni. Kuhanje i pranje veša? E, to bi bilo zlata vrijedno!”
Kontakt: Javi se na Messenger/Viber: @TataBlizanaca
20 godina kasnije… (Kad je shvatio da je život komedija)
“Muškarac, 50 godina, 170 cm, s ‘uglednom’ proćelavošću. Dvaput razveden, otac troje, djed cijelog čopora unučadi. Iluzija više nema. Sretno bih upoznao ženu bilo koje visine ili obrazovanja – samo da je vedre naravi, da zna upaliti veš mašinu i da ima energije da mi pomogne u borbi protiv mojih loših navika (čitaj: da me podsjeti na tablete).”
Kontakt: Javi se na Messenger/Viber: @DjedMrazBezBrade
30 godina kasnije… (Kad je shvatio da je život umor)
“Muškarac, 60 godina. Visina kad stoji uspravno (uz ortopedsku podršku): 168 cm. Ćelav k’o bilijarska kugla. Preumoran za loše navike, a iskreno, ne sjeća se ni puno o bliskosti. Rado ću ti oprati veš ako si žena koja će mi se s vremena na vrijeme samo nasmiješiti.”
Kontakt: Javi se na Messenger/Viber: @UmoranAliSretan
15 godina nakon toga… (Kad je shvatio da je život vic)
“Samac, 75 godina. Visina i boja kose: trenutno neodređeno. Preživio svaku fazu života. Ne tražim više vezu, samo tražim dobar smijeh.
Poseban zahtjev: Molim vas, samo nazovite (ili pošaljite poruku) i pričajte mi viceve. Mogu biti stari, ponovljeni, nije bitno. Pamćenje mi je totalno otišlo, pa ću se smijati kao da ih prvi put čujem.”
Kontakt: Javi se na Messenger/Viber: @SmijehDoSuza
Zaključak: Šta nas godine zapravo nauče?
Od traženja savršenstva do traženja jednostavnog osmijeha i dobrog vica – život zaista ima nevjerovatan smisao za humor. Možda je najveća mudrost koju možemo naučiti upravo ta: s godinama, ono što nam zaista treba postaje sve jednostavnije i iskrenije.
A u kojoj ste vi fazi? Podijelite ovaj tekst sa prijateljima i provjerite gdje se oni nalaze na ovoj urnebesnoj životnoj skali!
24 travnja, 2026
Škrtost ili genijalnost
Kad škrtica pošalje sina po slatkiše, a ovaj se vrati s vodom i tuđim papučama
Kažu da jabuka ne pada daleko od stabla. A kad je stablo škrto k’o suha drenovina, jabuka ne samo da padne dalje — nego usput proda i drenovinu, izračuna koliko je zaradila i kući se vrati zadovoljna.
Takav je bio i jedan bogati domaćin. Imao je svega: kuću, imanje, pune hambare i više novca nego što je ikad mogao potrošiti. Ali, kako to nekad biva, imao je jednu veliku manu — nije volio trošiti. Ni kad treba, ni kad ne treba, a ponajmanje kad treba počastiti gosta.
Narod bi rekao da je bio škrt kao da mu je svaka para rođena u kući pa mu je žao da je pusti preko praga. Ako bi neko kod njega došao na kahvu, domaćin bi prvo pogledao koliko je vode sipao u džezvu. Ako bi gost ostao duže, pogledao bi prema satu. A ako bi gost slučajno spomenuo ručak, domaćin bi se uhvatio za stomak i počeo pričati kako mu se od jutra ništa ne jede.
Gost je gost, ali i trošak je trošak
Jednoga dana, baš kad se domaćin spremao da ruča ono malo što je namijenio samo sebi, pred kućom se pojavi gost. Nije čovjek došao s lošom namjerom. Došao je da se vidi s domaćinom, da popričaju i, kako to kod nas obično biva, da se malo posjedi uz kahvu.
Ali domaćinu se lice promijeni čim ga ugleda. Osmijeh mu dođe na usta, ali nekako tanko, reda radi. U sebi je već računao koliko će ga taj dolazak koštati. Kafa, šećer, možda kakav rahatluk… A ne daj Bože da gost ostane do ručka.
Ipak, gost je gost. Kod nas se čovjek mora dočekati, makar se poslije tri dana žalilo kako je sve poskupjelo.
Domaćin pogleda prema sinu, koji je sjedio u ćošku i šutio, pa mu reče:
— Sine moj, hajde ti do čaršije. Donesi nam pola kile najboljih slatkiša za našeg dragog gosta.
Izgovori on to ozbiljno, čak i srdačno, ali mu se u očima vidjelo da mu je duša zadrhtala na samu pomisao o novčaniku.
Sin ustade bez pogovora. Navuče papuče, izađe iz kuće i krenu prema čaršiji. Otac se vrati gostu, ali mu misli nisu bile uz razgovor. Stalno je pogledavao prema vratima i zamišljao sina kako se vraća s punom kutijom baklava, hurmašica i lokuma.
Što je vrijeme više prolazilo, domaćin je postajao sve nervozniji. Nakon pola sata počeo je mrmljati. Nakon sat vremena već je otvoreno gledao kroz prozor. A kada prođoše gotovo tri sata, skoči na noge.
— Aman, gdje je ovo dijete? Je li otišao po slatkiše ili je krenuo pješke u drugi grad?
Od slatkiša do putera, od putera do meda
Baš tada, sin se pojavi na vratima. Praznih ruku.
Otac ga odmjeri od glave do pete, pa pogleda njegove ruke, kao da se nadao da je kutija slatkiša možda nevidljiva.
— Pa gdje su ti slatkiši, aman, dijete?! Jesam li ti rekao da doneseš najbolje što imaju?
Sin mirno sjede, kao da se upravo vratio iz velike nabavke, pa poče objašnjavati:
— Ma, babo moj, odoh ja u slastičarnu i tražim ti ja, babo, najbolje slatkiše za našeg gosta. Kaže meni slastičar da će mi dati slatkiše koji su mehki k’o puter.
Otac ga sluša, a lice mu se polako smiruje. Već mu se učini da priča možda ima neki sretan završetak.
— E, onda ja kontam: što bih kupovao slatkiše kad mogu kupiti puter? I odoh ti ja u prodavnicu, tražim najbolji puter. Kaže meni prodavač da će mi dati puter koji je dobar k’o med.
Domaćin se malo nagnu prema sinu. U očima mu se pojavi nešto nalik ponosu.
— Onda ti ja, babo, malo razmislim. Što bih kupovao puter kad mogu kupiti med? Pa odoh ja kod medara i tražim najfiniji med.
Gost je šutio, ali mu se brk počeo micati. Još je pokušavao ostati ozbiljan, ali priča je već krenula putem kojim nijedan slatkiš nije mogao proći neoštećen.
— Kaže ti meni medar da će mi dati med bistar k’o voda. I tu ti ja, babo, stanem. Kontam: što bih kupovao med kad vode imamo kod kuće? Bistra je, zdrava je i — što je najvažnije — besplatna je.
Sin raširi ruke, zadovoljan svojom logikom.
— I tako ti se ja, babo, vratim praznih ruku. Pa ćemo mi našem gostu nasuti čašu čiste vode. Bolje išta nego ništa, a i za zdravlje je.
Nastade kratka tišina.
Domaćin prvo pogleda gosta, pa sina, pa opet gosta. A onda mu se lice ozari. Kao da mu je sin upravo donio pun sanduk dukata, a ne ideju da se gost posluži vodom iz kućnog bunara.
— E, moj sine! — uzviknu on. — To je pamet! To je domaćinsko razmišljanje! Znao sam ja da si ti moja krv!
Gost spusti pogled da sakrije osmijeh. Nije znao da li da se smije ili da sačuva ozbiljnost zbog reda. U međuvremenu, domaćin je već sipao vodu u čašu i pružao je gostu s takvim ponosom kao da mu nudi najskuplji sok iz daleke zemlje.
— Izvoli, dragi goste. Naša voda. Čista, domaća i zdrava.
Gost prihvati čašu i klimnu glavom.
— Bogami, domaćine, vidi se da ti kuća zna sačuvati ono što ima.
Škrtost se nasljeđuje, ali se i usavršava
Domaćin se nasmija, uvjeren da je dobio pohvalu. Sin je za to vrijeme šutio i gledao prema svojim papučama.
Odjednom, otac se namršti. Kao da mu je nešto palo na pamet.
— Čekaj malo… Ti si tri sata hodao do čaršije i nazad. Mora da su ti se papuče izlizale.
Sin spusti pogled prema nogama, pa se nasmiješi onim osmijehom čovjeka koji je sačuvao najbolji dio priče za kraj.
— Ma, babo… nisu to moje papuče.
Otac se ukoči.
— Kako nisu tvoje?
— To su papuče od našeg gosta. Uzeo sam ih kad je ušao u kuću. Nisam ja, babo, baš tolika budala da potrošim svoje.
Otac je nekoliko trenutaka samo gledao u sina. A onda mu oči zasjaše. Prvo se tiho nasmija, pa sve glasnije, dok mu se suze ne pojaviše u očima.
— E, to je moj sin! — viknu kroz smijeh. — To je pamet koja se ne uči u školi!
Gost pogleda prema svojim bosim nogama, pa prema ocu i sinu. Htio je nešto reći, ali nije znao odakle da počne. Na kraju samo odmahnu glavom i nasmija se i sam.
Jer šta mu je drugo preostalo? Slatkiša nije bilo, vode je bilo, a papuče su mu već bile dio porodične strategije štednje.
I gost se dočeka, i budžet se sačuva
Tako se u toj kući tog dana dogodilo pravo malo čudo. Gost je dočekan. Domaćin nije potrošio gotovo ništa. Sin je dokazao da je od oca naslijedio i krv i karakter, ali je škrtost podigao na viši nivo — s praktičnom primjenom i jasnim planom uštede.
A pouka?
Neki ljudi gostoprimstvo mjere količinom hrane na stolu. Neki toplinom riječi, a neki time koliko su uspjeli sačuvati iz kućnog budžeta. Ovaj domaćin pripadao je ovoj trećoj vrsti. Kod njega se gost dočekivao iskreno, samo bez pretjerivanja, dodataka i nepotrebnih troškova.
Jer, kako bi on vjerovatno rekao: ako gost može biti sit od priče, osvježen vodom i bos — čemu onda bacati pare na slatkiše?
I tako se kod nas nekad i gost dočeka, i domaćin uštedi, i sin pohvali. A svi na kraju plaču od sreće.
Ili od smijeha.
23 travnja, 2026
Dok ne vidiš goreg, ne znaš šta je dobro
Kažu da narod brzo zaboravlja dobro, ali još brže pamti kad mu uzmeš iz džepa. Paša Osman je digao ćupriju preko Drine i udario srebrenjak mostarine. Mrzili su ga. Onda je došao sin Ahmed-beg. I odjednom Paša postade svetac. Evo kako se pravi PR u osmansko doba.
Bilo je to, kažu stari, u vremenima kad je Drina bila široka k’o more
Preko nje se prelazilo samo ako si imao sreće da te ne odnese bujica, ili ako si imao moćnog vezira da ti sagradi ćupriju. I tako, jedan naš, da ga ne imenujemo, ali zvali su ga Paša Osman, sagradi on most. Nije to bio bilo kakav most, već prava ljepotica, kamena, čvrsta, da traje vjekovima, baš kao ona višegradska ćuprija o kojoj je pisao i sam Ivo Andrić.
I na toj ćupriji, na njenoj čuvenoj kapiji, Paša Osman, k’o Paša Osman, odmah udari mostarinu. Jedan srebrenjak, ni manje ni više, za svakog ko bi htio na drugu stranu, bilo da ide na pijacu u kasabu, bilo da nosi robu u daleke krajeve, bilo da bježi od kakve nevolje. Svaki put kad bi noga kročila na most, ruka je morala posegnuti za srebrenjakom.Narod, naravno, poče da gunđa. “Pa dokle više?”, “Zar i za prelazak preko rijeke da nam uzimaju?”, “Nije nam dosta što nas carstvo dere, sad i Paša!” I tako, malo-pomalo, niko s Pašom Osmanom više ni kahvu ne pije, ni selam ne naziva. Ljudi ga zaobilaze u širokom luku, a svaki srebrenjak što mu ga daju, k’o da im je iz srca iščupan. Sjećali su se kako je most građen, kako su se radnici mučili, kako su se raja i age zajedno znojili, ali sada je samo mostarina bila u mislima, teška k’o kamenje Drine.
Dođe i taj dan, Paša Osman na samrtnoj postelji.
Pozva sina, mladog Ahmed-bega, i jedva prozbori, kao da mu se glas gubi u šumu Drine, a eho nosi kroz kamene lukove mosta:”Sine moj, Ahmed-beže… Nisam ja bio dobar s narodom. Mrzili su me dok sam živio. Volio bih da, kad me ne bude, imaju neku lijepu riječ za mene. Možeš li ti to nekako srediti? Da mi se barem fatiha sjećaju s nekim dobrom, a ne samo s psovkama.””Ne brini, babo,” obeća Ahmed-beg, “sredit ću ja to, da ti duša rahat bude.”
I tako, Paša Osman preseli na ahiret, ukopaše ga uz sve počasti, a Ahmed-beg, čim prođe dženaza, preuze most. Ali, umjesto da smanji mostarinu, Ahmed-beg je utrostruči! Tri srebrenjaka za svaki prelazak preko višegradske ćuprije! Prava pljačka, reko bi čovjek, gora od svih harača što su kroz vijekove padali na ovu čaršiju i njene hrišćane i muslimane. Svaki put kad bi neko prešao most, tri srebrenjaka bi zazvonila u Ahmed-begovoj kesi.
Od tog dana, kad god bi seljani prelazili preko mosta, uzdisali bi i odmahivali glavom. “Eh, moj Paša Osman”
Govorili bi, dok bi im pogled padao na kamene lukove, “bio si duša , pravi svetac… Čovjek iz naroda. Tražio si samo jedan srebrenjak!” A Ahmed-beg se samo smješkao, zadovoljan što je babi ispunio želju, a sebi osigurao još bolju zaradu. Jer, kod nas je tako – tek kad dođe gore, sjetimo se da ono prije i nije bilo tako loše, baš kao što se i za most pričalo, pa se zaboravilo ko ga je gradio, a ko ga je naplaćivao.

Pouka: Ponekad, da bi cijenio ono što si imao, moraš dobiti nešto mnogo gore. Ili, kako bi naš narod rekao:”Dok ne vidiš goreg, ne znaš šta je dobro.”
Ahmed-beg nije bio lopov. Bio je marketinški genije. Nije popravio babin ugled – samo je spustio ljestvicu. Paša Osman sa jednim srebrenjakom odjednom postade “duša od čovjeka”.
12 travnja, 2026
Štap u Sred Sofre
Tradicija koju ni dedo ne pamti
Kažu da svako selo ima svoje običaje.
U nekim selima zna se ko prvi ulazi u kuću, ko siječe pogaču, ko sjedi na čelu sofre i ko zadnji ustaje od ručka. Negdje se kafa služi na određen način, negdje se gostu obavezno ponudi slatko, a negdje se zna i koliko puta trebaš reći: „Ma ne mogu više“, prije nego što ti domaćin ipak stavi još jedno parče pite u tanjir.
Posebno su poznata ona stara bosanska sela u kojima se tradicija prenosi s koljena na koljeno. Dedo kaže sinu, sin kaže unuku, a unuk jednog dana nastavi isto — čak i ako više nema pojma zbog čega se to uopće radi.
Tako se nekad običaj toliko udalji od svog prvobitnog smisla da ljudi počnu poštovati samo formu, a zaborave razlog.
Upravo takva priča dogodila se u jednom zabačenom bosanskom selu, tamo negdje iza sedam brda, sedam dolina i još jednog makadama koji se po kiši pretvara u pravo klizalište.
Selo poznato po gostoprimstvu
U tom selu živjeli su ljudi poznati nadaleko po svojoj gostoprimljivosti.
Kod njih stranac nije bio stranac duže od pet minuta. Čim bi se pojavio na putu, neko bi ga primijetio, neko drugi bi ga pozdravio, a treći bi već dovikivao:
„Hajde, bolan, uđi da nešto prezalogajiš!“
Ako bi putnik pokušao objasniti da je samo prolazio, seljani bi ga uvjeravali da neće dugo ostati.
„Ma nećeš ti ništa posebno jesti. Samo nešto sitno.“
To „nešto sitno“ obično bi počinjalo kahvom i čašom vode, a završavalo sofrom koja bi izgledala kao da se u kući održava svadba.
Na stolu bi se našlo svega: pita, ćevapa, sarme, dolme, pečenja, domaćeg hljeba, salate, kajmaka, sira, suhog mesa, baklave i hurmašica. Obavezno bi se pojavilo i kiselo mlijeko, jer se u tom selu smatralo da obrok nije završen dok gost ne dobije nešto kiselo „da slegne“.
Gost kod njih nikada nije smio otići gladan.
Tačnije, nije smio otići ni umjereno sit.
Ispratili bi ga tek onda kada bi bio toliko nahranjen da mu se hod promijeni, dugmad na košulji počnu sumnjivo zatezati, a svaki korak postane pitanje karaktera.
Mujo stiže u selo
Jednog dana put nanese u to selo nekog Muju, putnika namjernika koji je već dugo bio na putu.
Nije znao ni gdje je pošao ni kad će stići. Znao je samo da je ogladnio kao vuk i da bi u tom trenutku pojeo i suh komad hljeba bez ičega.
Kad su ga seljani ugledali, odmah se sjatiše oko njega.
„Dobro nam došao!“
„Odakle si?“
„Jesi li umoran?“
„Jesi li gladan?“
Mujo pokuša skromno odgovoriti:
„Ma nisam nešto…“
Nije ni završio rečenicu, a već su ga uhvatili pod ruku.
„Ma kakav nisi! Vidi ti njega, sav problijedio od gladi!“
„Nisam problijedio, nego sam malo prašnjav.“
„Još gore! To znači da ti treba dobra supa.“
„Ma može samo kahva…“
„Kahva će poslije. Prvo da se čovjek sastavi.“
Odvedoše ga u kuću, gdje domaćin i domaćica počeše iznositi jela kao da su cijeli dan samo čekali upravo njega.
Na sofru prvo stigoše pita i ćevapi. Zatim sarma, dolme, salata, domaći hljeb, kajmak i kiselo mlijeko. Nakon toga pojavila se još jedna tepsija, a Mujo više nije bio siguran je li to ručak ili prijem državne delegacije.
Kad ugleda onu gozbu, osmijeh mu se raširi preko cijelog lica.
U mislima je već birao šta će prvo probati. Pitu? Ćevape? Možda sarmu, pa onda malo dolme. A poslije svega, naravno, baklavu.
Sjeo je, protrljajući ruke od zadovoljstva.
Ali tada mu se osmijeh zaledi na licu.
Tajanstveni predmet na sofri
Usred sofre, između velikih tepsija i zdjela, stajao je ogroman debeo štap.
Nije bio običan štap.
Bio je toliko velik da je više ličio na motku za pastira nego na predmet koji treba držati pored hrane. Bio je dug skoro kao čovjek, debeo i težak, s kvrgavim krajem koji je izgledao kao da bi jednim udarcem mogao razvaliti drvena vrata.
Mujo pogleda u štap.
Pa u seljane.
Pa ponovo u štap.
Odjednom mu ćevapi više nisu izgledali tako privlačno.
Nervozno proguta knedlu i upita:
„Jarani moji, a zašto vam je ovaj štap ovdje?“
Svi seljani se pogledaše.
Domaćin se prvi pribra i nasmiješi.
„Ma, dragi gospodine, to je samo naša stara tradicija.“
„Kakva tradicija?“
„Ma, naša. Nemoj ti ništa brinuti. Samo ti navalite jesti.“
Mujo nije bio uvjeren.
„A čemu služi?“
„Pa… služi.“
„Za šta?“
„Pa… za tradiciju.“
Mujo pogleda oko sebe. Niko nije djelovao posebno zabrinuto, ali niko nije djelovao ni kao da zna šta radi.
U glavi mu se pojavi najgori mogući scenarij.
Šta ako ga prvo dobro nahrane, a onda ga ovim štapom izdevetaju?
Možda je to neki stari običaj: gost se prvo počasti, a onda se provjeri koliko je zahvalan.
Što je više gledao u motku, sve mu je manje bilo do jela.
Zato odlučno reče:
„Neću ni zalogaj okusiti dok mi ne kažete istinu o ovom štapu!“
Prvi dedo i štap od dva metra
Sada se seljani ozbiljno zabrinuše.
Nisu željeli uvrijediti gosta. U njihovom selu gost je bio svetinja. Ali nisu željeli ni priznati da zapravo nemaju pojma zašto se štap nalazi na sofri.
Znali su samo da su njihovi stari uvijek držali nešto slično pored hrane.
Niko nikada nije pitao zašto.
Valjda se smatralo da se tradicija ne preispituje. Tradicija se poštuje, ponavlja i prenosi dalje. Ako je dedo tako radio, onda je sigurno znao zašto.
Poslaše po najstarijeg čovjeka u selu.
Nakon izvjesnog vremena dovedoše jednog djeda koji je imao više od osamdeset godina i koji je pamtio događaje kojih se više niko drugi nije sjećao.
Dedo priđe sofri, ugleda štap i odmah se naljuti.
„Budale jedne! Ko je ovdje stavio ovoliki štap?“
Seljani se ukočiše.
„Pa… uvijek je takav bio.“
„Nije bio takav! Mi smo držali štap od metar!“
„Od metar?“
„Od metar! Ovaj je od dva metra. Šta ćete s njim? Tjerati vukove od sarme?“
Svi pogledaše u domaćina, a domaćin pogleda u štap.
„Znači, treba ga skratiti?“
„Naravno da treba!“
Seljani odmah donesoše sjekiru i skratiše štap na jedan metar. Zatim ga vratiše na sofru.
Mujo je sve to posmatrao otvorenih usta.
„Dobro“, reče, „sad je manji, ali još uvijek mi nije jasno čemu služi.“
Dedo ga pogleda kao da je pitanje potpuno nevažno.
„Bitno je da je sada kako treba.“
„Kako treba za šta?“
Dedo se okrenu i ode, a da mu niko nije dao odgovor.
Mujo je sada bio još zbunjeniji.
Ako su prvobitno planirali da ga udare štapom od dva metra, onda će ga ovaj od jednog metra možda pogoditi preciznije.
Drugi dedo dodatno komplikuje stvar
Mujo ponovo prekriži ruke.
„Neću jesti dok mi neko ne objasni šta je ovo.“
Seljani uzdahnuše.
Gozba je bila spremna, pita se hladila, ćevapi gubili onu pravu masnoću, a gost je sjedio gladan i gledao u skraćenu motku.
Ponovo krenuše u potragu.
Ovoga puta dovedoše drugog dedu, starog gotovo devedeset godina. Bio je nagluh, pa su mu nekoliko puta morali glasno ponavljati cijelu priču.
„Dedo, imamo gosta!“
„Šta?“
„GOSTA!“
„Košta?“
„Ne košta ništa, samo neće da jede!“
„Šta neće?“
„Da jede!“
„A što neće?“
„Zbog štapa!“
„Kakvog štapa?“
Nakon dugog objašnjavanja, dedo konačno pogleda predmet na sofri. Zatim odmahnu glavom i ljutito reče:
„Vi ste, izgleda, svi potpuno poludjeli! Ne držimo mi štap na sofri! Mi držimo mali prut, nešto što stane u ruku!“
Seljani se pogledaše.
„Mali prut?“
„Da! Mali prut! A ne ova motka za stoku!“
„I šta da uradimo?“
„Uklonite to i donesite savitljivu grančicu.“
Tako ukloniše štap i zamijeniše ga tankom, savitljivom grančicom.
Mujo je već bio potpuno iznerviran.
Niko mu nije objasnio razlog. Predmet su samo smanjivali. Prvo je bila motka, zatim štap, a sada grančica.
Pogleda grančicu i pomisli:
„Šta ako me sada ovom savitljivom grančicom izmlate? Možda je ovo naprednija verzija običaja. Prvo su tukli velikim štapom, a sada su prešli na nešto što ostavlja manje tragova.“
Sve mu je manje bilo do pite.
Tradicija bez smisla
„Ljudi moji“, reče Mujo, „meni je stvarno dosta. Ako već imate neki običaj, red je da znate šta znači.“
Seljani pognuše glave.
Domaćin tiho prizna:
„Iskreno, ni mi ne znamo.“
„Kako ne znate?“
„Pa, tako se uvijek radilo.“
„Ko je počeo?“
„Ne znamo.“
„Zašto je počeo?“
„Ne znamo.“
„I zašto ga vi nastavljate?“
Domaćin se zamisli.
„Pa… zato što su tako radili naši stari.“
Mujo se uhvati za čelo.
„Znači, vi dvadeset godina držite štap na sofri, a niko nikad nije pitao čemu služi?“
„Nije baš dvadeset. Možda i duže.“
„I niko nije primijetio da je od malog predmeta nastala motka?“
„Dedo kaže da je uvijek bio takav.“
„Koji dedo?“
„Pa, onaj prvi.“
„A drugi dedo kaže da treba biti grančica!“
„Onda je vjerovatno grančica.“
„A čemu služi grančica?“
Seljani ponovo slegnuše ramenima.
Tada jedan od njih reče:
„Komšijsko selo slijedi istu tradiciju. Hajmo dovesti nekoga od njih.“
Mujo duboko uzdahnu.
„Samo nemojte dovesti još jednog dedu koji će reći da je ovo trebalo biti još manje.“
Dedo iz komšijskog sela
Nakon nekog vremena, iz susjednog sela stigoše po najstarijeg čovjeka.
Bio je toliko star da su ga morali dovesti u nosiljci. Pričalo se da ima stotinu i trideset godina, mada je jedna žena tvrdila da je on već bio star kad se ona rodila.
Kad su ga unijeli u kuću, seljani mu ispričaše cijelu priču.
Objasniše mu kako su od velikog štapa došli do manjeg štapa, pa do savitljive grančice.
Dedo je šutio i slušao.
Zatim pogleda grančicu, dugo je posmatra, pa odmahnu glavom.
„Sve je ovo neznanje“, reče.
Seljani spustiše pogled.
„Prava tradicija je da se stavi tanka čačkalica u malu zdjelicu ispred gosta.“
Mujo trepnu.
„Čačkalica?“
„Čačkalica“, potvrdi dedo. „Ako se gostu komadić mesa zaglavi u zubima, on je može lako izvaditi.“
Nastade muk.
Mujo pogleda u grančicu, pa u ogroman sto pun hrane.
„Znači… sve ovo vrijeme…“
„Da“, reče dedo. „Čačkalicu ste pretvorili u grančicu, grančicu u prut, prut u štap, a štap u motku. Još malo pa biste pored sofre stavili koplje.“
Jedan seljanin tiho reče:
„Mi smo mislili da je to nešto ozbiljno.“
„I jeste ozbiljno“, odgovori dedo. „Ali nije za udaranje gosta.“
Mujo se nasloni na stolicu i duboko izdahnu. Kao da mu je s ramena pao čitav balvan, vjerovatno upravo onaj koji je do tada stajao pored sofre.
Mujo konačno sjeda za sofru
„Ma, braćo moja“, reče Mujo kroz smijeh, „kad sam vidio onaj veliki štap, mislio sam da ćete mi prvo dati da jedem, a onda mi meso od kostiju odvajati!“
Seljani prasnuše u smijeh.
Domaćin ga potapša po ramenu.
„Ma kakvi, bolan! Mi smo samo htjeli da te lijepo ugostimo.“
„Pa mogli ste odmah reći da je čačkalica!“
„Nismo znali.“
„A mogli ste pitati.“
Domaćin se zamisli.
„I to je tačno.“
Konačno ukloniše i grančicu. Umjesto nje stavili su malu zdjelicu s nekoliko čačkalica.
Mujo tada sjede za sofru.
Uze prvo komad pite, zatim ćevap, pa sarmu. Nakon toga proba dolmu, malo kajmaka i domaćeg hljeba. Domaćica mu je svakih nekoliko minuta govorila:
„Uzmi još samo ovo.“
Mujo bi svaki put odgovorio:
„Ne mogu više.“
A onda bi ipak uzeo.
Na kraju se zasladio baklavom, popio kahvu i zadovoljno se naslonio.
Kada je završio, sretno je podrignuo, zahvalio se domaćinima i rekao:
„E, sad sam pravo vidio šta znači vaše gostoprimstvo. Samo sljedeći put sklonite oružje sa sofre.“
Domaćin se nasmija.
„Može. Ali čačkalice ostaju.“
Kada se običaj udalji od svog smisla
Mujo je otišao iz sela sit, nasmijan i bogatiji za jednu neobičnu priču.
Seljani su, međutim, ostali zamišljeni.
Prvi put su ozbiljno razmislili o tome šta sve rade samo zato što su tako radili njihovi preci.
Nije problem čuvati tradiciju. Naprotiv, običaji su važan dio identiteta. Oni povezuju generacije, čuvaju sjećanja i podsjećaju nas odakle dolazimo.
Ali tradicija bez razumijevanja može postati samo prazna navika.
Još gore, može se pretvoriti u nešto potpuno suprotno od onoga što je nekada predstavljala.
Čačkalica je trebala pomoći gostu, a završila je kao velika motka koja je gosta preplašila.
Namjera je bila dobra, ali se kroz godine izgubila zbog nemara, šutnje i slijepog ponavljanja.
Pouka priče
Slijepo slijeđenje tradicije bez razumijevanja njenog porijekla i smisla može nešto sasvim jednostavno pretvoriti u nešto smiješno, besmisleno, pa čak i zastrašujuće.
Nije problem poštovati ono što su radili naši preci. Problem nastaje kada više niko ne zna zašto to radi, ali se ipak ljuti na svakoga ko postavi pitanje.
„Tako je uvijek bilo“ nije uvijek dovoljno objašnjenje.
Ponekad je potrebno zastati, pitati, istražiti i provjeriti da li još uvijek čuvamo smisao običaja ili samo njegovu vanjsku formu.
Jer ako ne razmišljamo, jednog dana možemo završiti s motkom na sofri, a da i dalje vjerujemo kako je to najnormalnija stvar na svijetu.
A možda je cijela priča od početka bila samo jedna čačkalica.
11 travnja, 2026
Neženja: Kako je Asim iz Tuzle živio 100 godina bez stresa
Dva „ne“ koja su Asimu spasila život
Priča o čovjeku koji je dva puta bio odbijen, a onda shvatio da je sloboda ponekad najskuplji oblik sreće.
U Tuzli je nekada živio jedan dobar momak po imenu Asim. Nije bio ni posebno bogat, ni naročito lijep, ali je imao ono što se u našem narodu uvijek cijenilo: bio je čestit, znao je popraviti slavinu, ponijeti gajbu kad zatreba i nikada nije dolazio praznih ruku kad se ide u goste.
Jedino što mu nikako nije išlo od ruke bila je ljubav.
Ne zato što Asim nije imao osjećaja. Naprotiv, osjećao je on sve – i kad treba i kad ne treba. Samo nije znao da ljubav, osim srca, traži i malo sreće, dobar tajming i osobu koja će na tvoje „Hoćeš li za mene?“ odgovoriti sa „Hoću“, a ne sa onim kratkim, ali sudbonosnim: „Ne mogu.“
Prva prosidba: cvijeće, prsten i jedno veliko „ne“
Jednog proljeća Asim se zaljubi u Esmu. Bila je to ona vrsta ljubavi zbog koje čovjek počne ranije ustajati, bolje se češljati i iznenada obraćati pažnju na to da li mu je košulja ispeglana.
Asim je danima smišljao kako da je zaprosi. Nije htio ništa previše moderno. Nije bilo nikakvog snimanja dronom, violine usred tržnog centra ni transparenta preko pola grada. Asim je vjerovao u klasiku.
Kupio je cvijeće na pijaci, posudio najbolje cipele od rođaka i nabavio zlatni prsten koji je sjajio kao nova felga na dobro očuvanom Golfu. Onda je, nakon nekoliko dana vježbanja pred ogledalom, skupio hrabrost, spustio se na jedno koljeno i izgovorio ono što je pripremao cijele sedmice.
Esma ga je pogledala. Nije se nasmijala, nije zaplakala, nije čak ni dramatično uzdahnula. Samo je tiho rekla:
„Hvala, Asime, ali ne mogu.“
I eto. Tri riječi, a čovjeku se život prepolovi.
Asim se vratio kući kao da je izgubio i utakmicu i produžetke. Prva tri dana nije razgovarao ni sa kim. Skuhao je lonac graha, pojeo ga gotovo sam i popio nekoliko piva, čisto da mu se, kako je govorio, „slegne situacija“.
Komšije su mislile da pati. Prijatelji su ga tješili. Jasmin mu je govorio da ima drugih žena koliko hoćeš, samo treba izaći među narod. Asim je klimnuo glavom, ali je u sebi mislio da nema drugih žena, nego samo jedna Esma i mnogo tišine.
A onda je, kao što to obično biva, vrijeme uradilo svoje. Srce se malo smirilo, grah se probavio, a Asim se zaljubio u Maidu.
Druga ljubav i drugo odbijanje
Maida je bila drugačija od Esme. Veselija, glasnija i uvijek je znala šta hoće. Asim je zbog nje čak počeo koristiti parfem i jednom je otišao u prodavnicu samo zato što je čuo da bi joj se mogla svidjeti čokolada koju tamo prodaju.
Ovoga puta nije pravio veliku predstavu. Nije kupio cvijeće s pijace niti klečao na pločicama. Samo joj je jedne večeri, dok su sjedili u bašti, rekao:
„Maida, šta misliš da nas dvoje ovo malo uozbiljimo?“
Maida je spustila kašiku, pogledala ga ravno u oči i odgovorila:
„Asime, ti si meni drag, ali ne.“
Drugo „ne“ bilo je kraće od prvog, ali je Asima pogodilo preciznije. Čovjek se nekako navikne da ga jednom odbiju. Ali kad te odbiju drugi put, počneš se pitati nije li problem možda u tebi, u zvijezdama, u držanju tijela ili u tome što si previše puta rekao „ma lahko ćemo“.
Te noći je dugo sjedio na balkonu. Gledao je svjetla Tuzle, slušao kako negdje u daljini laje pas i prvi put ozbiljno razmišljao o svom životu.
Nije imao ženu. Nije imao djecu. Nije imao kredit za veći stan, vikendicu koju treba popravljati svake druge subote, ni rodbinu koja će ga pitati kad će „konačno nešto uraditi od sebe“.
I tada mu je sinula misao koja će mu promijeniti život:
Možda ovo nije kraj. Možda je ovo početak slobode.
Asimova pravila sretnog neženje
Od tog dana Asim je prestao gledati na odbijanja kao na poraz. Počeo ih je doživljavati kao dvije službene potvrde da je slobodan čovjek.
Nije postao ogorčen. Nije pričao kako su „sve žene iste“, niti je po kafanama držao predavanja o tome kako brak uništava čovjeka. Jednostavno je odlučio da živi po svojim pravilima. A njegova pravila bila su prilično jednostavna.
1. Kućni red određuje onaj ko je posljednji ušao u kuću
U Asimovom stanu nije bilo klasičnog kućnog reda. Tačnije, postojao je, ali ga je sam Asim i pisao i kršio.
Suđe se nije pralo odmah. Suđe se ostavljalo da „odstoji“. Ako bi neko pitao zašto je šolja od kahve još na stolu od prošlog petka, Asim bi rekao da se kafa ne može tako brzo zaboraviti.
Čarape su imale svoje mjesto, a to mjesto bilo je tamo gdje ih noga posljednji put izuje. Daska na WC-u bila je stalno dignuta. Ne zato što je Asim bio neuredan, nego zato što, kako je tvrdio, „nije imao kome spuštati“.
Usisavao je onda kada mu prašina počne smetati. Smeće je iznosio tek kad kesa sama pokaže ambiciju da napusti stan. Stare novine slagao je po ormarima i policama, uvjeren da jednog dana može zatrebati tekst o akciji deterdženta iz 2008. godine.
Stan nije bio savršen, ali je bio njegov. I u njemu nije bilo svađe oko toga ko je ostavio mokar peškir na radijatoru.
2. Slobodno vrijeme je stvarno slobodno
Asim je išao na pecanje kad mu se ide. Ako mu se nije išlo, nije išao. Nije morao nikome objašnjavati zašto mu se danas sjedi kraj rijeke, a sutra ne ustaje iz kreveta prije podne.
Na kampovanje je odlazio bez višesedmičnih dogovora. Samo bi jednog jutra ubacio šator, stolicu, dvije konzerve i rezervne čarape u automobil, pa krenuo. Ako bi ga neko pitao kad se vraća, odgovorio bi: „Kad mi dosadi priroda.“
Televizor gotovo da nije palio. Serije nije pratio, pa nije morao pamtiti ko je kome brat, ko je kome bivši i zbog čega svi šapuću u dnevnoj sobi. U kupovinu je išao kad je gladan, a kad nije bio gladan, živio je od onoga što je već imao – pa makar to bile pašteta, kiseli krastavci i pola hljeba od jučer.
Kad bi došao s posla, razvukao bi se na kauč, počešao gdje ga svrbi i glasno uzdahnuo od miline. Niko ga nije pitao šta mu je. Niko mu nije govorio da promijeni kanal. Niko mu nije zamjerao što je zaspao u trenerci.
3. Finansije, praznici i vlastita pravila
Na Valentinovo nije trčao u cvjećaru. Nije morao kupovati ruže po cijeni zbog koje bi čovjek pomislio da su uzgajane na Marsu. Nije pisao poruke od tri pasusa i nije provjeravao je li neko slučajno vidio da je zaboravio godišnjicu.
Platu nije dijelio na „naše“ i „tvoje“. Bila je njegova, i trošio ju je kako je smatrao da treba. Nekad na dobar ručak, nekad na društvo, nekad na pjevaljku, a nekad na stvar koju je mjesecima gledao u izlogu i kojoj, realno, nije bila potrebna nikakva opravdana svrha.
Pjevao je pod tušem glasno i falš. Nije imao ko da mu kaže da umukne. Ako bi promašio ton, samo bi ponovio refren još jače, uvjeren da je problem u akustici kupatila.
Stotinu godina bez tablete za smirenje
Godine su prolazile, a Asim je ostajao isti. Nije se nervirao oko sitnica, jer je za njega većina stvari bila sitnica. Ako mu se pokvari televizor, čitao bi novine. Ako mu se pokvari frižider, pojeo bi sve što je unutra. Ako mu se pokvari raspoloženje, nazvao bi Jasmina.
Bio je zdrav, snažan i miran. Imao je gustu kosu, dobar apetit i živce koji su izgledali kao da su napravljeni od armiranog betona. Dok su se njegovi oženjeni prijatelji žalili na račune, rodbinu, renoviranje kupatila i činjenicu da su opet zaboravili iznijeti smeće, Asim je sjedio, pio kahvu i govorio:
„Meni je moj mir najskuplja stvar u kući.“
Doživio je stotu. Umro je mirno, od starosti, bez velikih bolesti i bez mnogo stresa. Ležao je nasmijan, zadovoljan životom koji je sam uredio. Oko njega su svi plakali, a Asim je, ako je vjerovati priči, izgledao kao čovjek koji je upravo završio sve obaveze i konačno može odmoriti.
I tu bi priča mogla završiti. Bila bi to lijepa priča o slobodi, samostalnosti i čovjeku koji je dva odbijanja pretvorio u stotinu godina mira.
Ali ne mogu je završiti tako.
A zašto ja ne mogu živjeti kao Asim?
Žena mi dolazi kući.
Pod nije obrisan. Supa se ne krčka. Tepih nije usisan. Polica u kuhinji još uvijek stoji na podu, jer sam je „samo privremeno“ spustio prije dvije sedmice. Na stolu su računi, čarape i jedna šolja za koju ne znam odakle se stvorila.
Moram nazvati Jasmina i reći mu da večeras neću u kafanu gledati utakmicu. Ne mogu ni na pecanje, ni na kampovanje, ni na spontano razvlačenje po kauču. Žena i ja počinjemo novu sezonu njene omiljene serije.
I, iskreno, ne smijem zakasniti. Jer ako propustim prve dvije epizode, narednih mjesec dana neću znati ko je kome šta rekao, pa ću morati slušati objašnjenje od početka.
Šteta.
Baš je bila dobra priča o Asimu.
Eh, hajd’ tužno… prvo da sklonim veš sa stolice.
Pouka?
Pouke, izgleda, nema. Ili je ima, zavisno od toga ko čita.
Neko će reći da je Asim bio sebičan. Neko će reći da je bio pametan. Neko će pomisliti da sreća nije uvijek u tome da dobiješ ono što želiš, nego da naučiš cijeniti ono što ti je ostalo.
A neko će samo uzdahnuti, ustati i otići usisati tepih, jer zna da sloboda ima svoje granice – naročito kad neko drugi plaća račune, pere suđe i zna gdje ti stoje čarape.
Možda je Asim zaista živio najbolje što je mogao. A možda ni brak nije tako loš, samo čovjek ponekad mora priznati da je najljepši dio bračnog života upravo onaj trenutak kad oboje sjednete na kauč, pogledate se i shvatite da večeras niko neće prati suđe.
A ti? Bi li mijenjao svoj život za Asimovih stotinu godina slobode ili ipak biraš kuću u kojoj se zna ko spušta dasku, ko usisava tepih i ko bira seriju?
Piši u komentar. Samo nemoj predugo, možda te neko čeka da izneseš smeće.
7 travnja, 2026

Oznaka: Satira

Cirkularna ekonomija – naš brend

Od Mercedesa do bicikla

Čovjek koji je zaključao bicikl – i sebe iz priče

Pet katanaca za jednu vožnju

Dan kada je šesti katanac postao problem

Školski primjer terenske edukacije

Bicikl ponovo na tržištu

Naravoučenije za učesnike cirkularne ekonomije

Kad odjednom, glas u glavi – smiren, ali autoritativan, k’o hodža na džumi:

Pouka za raju:

Lakat kao okidač

Hasina osveta: uzorak za pamćenje

Nalazi koji preokreću život

Misterija bolnog lakta

Pouke iz ordinacije

„Tetka, možeš mi posuditi dvije hiljade maraka?

Strategija “Zaboravne Nane”

Instagram vs. Demencija: Borba Titana

„Utorak.”

Mir, Tišina i Blender

„Mama, znam šta radiš.”

„Ja sam… impresionirana. Čak i ljekarski testovi?”

„Mama, sjećaš se da sam ti posudio blender prošle godine?”

Prije 30 godina… (Kad je bio mlad i lud)

10 godina kasnije… (Kad je shvatio da život nije bajka)

20 godina kasnije… (Kad je shvatio da je život komedija)

30 godina kasnije… (Kad je shvatio da je život umor)

15 godina nakon toga… (Kad je shvatio da je život vic)

Zaključak: Šta nas godine zapravo nauče?

Kad škrtica pošalje sina po slatkiše, a ovaj se vrati s vodom i tuđim papučama

Gost je gost, ali i trošak je trošak

Od slatkiša do putera, od putera do meda

Škrtost se nasljeđuje, ali se i usavršava

I gost se dočeka, i budžet se sačuva

Bilo je to, kažu stari, u vremenima kad je Drina bila široka k’o more

Dođe i taj dan, Paša Osman na samrtnoj postelji.

Od tog dana, kad god bi seljani prelazili preko mosta, uzdisali bi i odmahivali glavom. “Eh, moj Paša Osman”

Tradicija koju ni dedo ne pamti

Selo poznato po gostoprimstvu

Mujo stiže u selo

Tajanstveni predmet na sofri

Prvi dedo i štap od dva metra

Drugi dedo dodatno komplikuje stvar

Tradicija bez smisla

Dedo iz komšijskog sela

Mujo konačno sjeda za sofru

Kada se običaj udalji od svog smisla

Pouka priče

Dva „ne“ koja su Asimu spasila život

Prva prosidba: cvijeće, prsten i jedno veliko „ne“

Druga ljubav i drugo odbijanje

Asimova pravila sretnog neženje

1. Kućni red određuje onaj ko je posljednji ušao u kuću

2. Slobodno vrijeme je stvarno slobodno

3. Finansije, praznici i vlastita pravila

Stotinu godina bez tablete za smirenje

A zašto ja ne mogu živjeti kao Asim?

Pouka?