Priče iz Bosne

Tag: Satira

  • Cirkularna ekonomija na njemačko-balkanski način – Priča o pet katanaca i jednom viška

    Cirkularna ekonomija na njemačko-balkanski način – Priča o pet katanaca i jednom viška

     Cirkularna ekonomija, naš brend

    Evropa priča o reciklaži, zelenoj agendi i cirkularnoj ekonomiji. Mi na Balkanu to živimo odavno. Samo što je naša verzija malo… direktnija. 

     

    Njemačka ekonomija: proizvedeš biciklo, prodaš ga, kupac ga voza 10 godina, reciklira ga. 

     

    Balkanska nadogradnja: proizvedeš biciklo u Njemačkoj, prodaš ga Balkancu, drugi Balkanac ga “reciklira” istu noć, treći ga proda na Piku kao “malo vožen, vozila ga Švabica do posla”, a četvrti ga kupi i opet ode u Njemačku da radi. Krug zatvoren. Nula otpada. Stopostotna iskorištenost. Greta bi bila ponosna.

     

    Opšte je poznata stvar: ako Njemačka ima Mercedes, Balkan ima Mercedes sa skinutom kilometražom i dva seta tablica. Ako Njemačka ima bicikla, Balkan ima crno tržište bicikala gdje se svaki Specialized vrati kući za sedam dana. Ne DHL-om. 

     

    E, u toj i takvoj cirkularnoj ekonomiji desila se sljedeća situacija:

     

    Luksuzni bicikl sa pet šarenih katanaca i jednim malim rđavim "viška", uz satirični grafit i potpis Bosnianux u balkanskom okruženju

     

    Priča o čovjeku koji je otključao sebi biciklo da ga neko drugi ukrade

     

    Kupi naš čovjek biciklo u Njemačkoj. Ma ne biciklo – zvijer. Karbon, disk kočnice, svemirski brod na dva točka. Godinu dana jeo paštetu iz Lidla da ga skupi. Doveze ga kući, mahala se skupila ko na čudo. “Uuu brate, đe si ovo mazn… ovaj, kupio?”

     

    Al’ naš čovjek nije siso veslo. Zna on kako funkcioniše balkanski supply chain. Biciklo kupljeno u Minhenu ujutro, navečer već na oglasu u Zvorniku. I to sa opisom “hitno, gazda ide vani”. 

     

    I šta će, ode u OBI i kupi pet katanaca. Pet! Jedan za prednji točak, jedan za zadnji, jedan za ram, jedan za sic, peti za rezervu. “Nek komšija magistrira, al’ ja sam doktorirao”, konta u sebi.

     

    I tako svaki dan. Vezanje ko da čuva nuklearne šifre. Komšiluk ga zeza: “Bolan, čuvaš ga ko da je ćaćino”. A on svoj ti poso, znam ja šta radim.

     

    Dok jedan dan nije kasnio na šihtu. Otključa prvi, drugi, treći, četvrti, peti… kad vidi šestog. Malen, zarđ’o, nije njegov. 

     

    Stane, počeša se po glavi: “Ma ovo je sigurno moja žena. Ona je paranoja level 100. Uvijek doda još jedan sloj zaštite.”

     

    Utrči u kuću: “Ženo, daj ključ od onog šestog katanca! Cijenim što paziš, al’ nemoj me handrit, kasnim na pos’o!”

     

    Žena ga pogleda preko fildžana: “Kakav šesti katanac? Nisam ti ja čuvar u muzeju. Meni je i tvoje biciklo preko glave”

     

    Muk.

     

    Izleti on napolje ko da ga neko goni… a bicikla nigdje. Ni bicikla, ni šestog katanca. Ostade samo prašina i tišina.

     

    Školski primjer terenske edukacije

     

    Ispostavi se da je šesti katanac bio od kolege iz branše. Gospodin došao dan ranije, dok je naš čovjek bio na poslu. Lijepo stavio svoj katanac pored onih pet. I samo čekao. Ti dođeš, otključaš svojih pet ko dobar građanin, on naiđe poslije, otključa svoj jedan i kaže “hvala prika”. 

     

    Biciklo već sutra na Facebook Marketu: “NOVO!!! Dovezeno iz Njemačke, nije voženo po našim putevima. Cijena nije fiksna,možemo se dogovorit ko ljudi. Može zamjena za skuter.”

     

    Naravoučenije za učesnike u cirkularnoj ekonomiji:

     

    1.  Njemačka logika: Pet katanaca = sigurnost. 

    2.  Balkanska logika: Pet katanaca = izazov. Šesti katanac = biznis plan.

    3.  Lanac snabdijevanja:Njemačka → tvoja avlija → OLX → komšijin mali → opet Njemačka. Sve bez PDV-a.

     

    Zato sljedeći put kad vidiš “povoljno, iz Njemačke, hitna prodaja”, znaj da negdje jedan čovjek još uvijek traži ključ od šestog katanca.

     

    A žena? Žena mu je kupila trotinjet. Kaže: “Ovaj bar možeš unijeti u spavaću. Nek lopov prvo mene prođe.”

     

    Imaš li ti iskustva sa “šestim katancem? Piši u komentare. Da napravimo registar cirkularne ekonomije.

  • Od domaćice do princeze

    Muž čita novine,žena pere suđe

    Nekad davno, živjeli su Jasko i Elma. Svaki dan Jasko dođe s posla, baci se na trosjed k’o vreća krompira, upali tablet i ode u svoj svijet. YouTube, TikTok, kladionica – standardno. A Elma? Elma ti trči k’o na traci: kuhinja-špajz-mašina-sudoper, i sve vrijeme zvoca: “Ti nikad ništa! Plata nam ispari do desetog! Hoš’l bar smeće iznijet jednom u životu?!”

    Jaski to na jedno uho uđe, na drugo izađe. U sebi konta: “Bože dragi, šta bi od one cure što je nekad nosila štikle i imala volje za život? Sad samo šerpe i prigovori.”

    Jedno veče, nakon što je Elma opet zagrmila da iznese ono smeće, Jasko se odvuk’o do kontejnera. Stoji on tako pod uličnom lampom, gleda u nebo i jada se: “Bože, je l’ ovo kazna? Hoću li ja cijeli život provesti s ovom namrgođenom, umornom ženom? Je l’ ovo vrhunac?”

    Molitva za bolji život


    Kad odjednom, glas u glavi – smiren, ali autoritativan, k’o hodža na džumi:

    “Jasko, sine, mogu ti pomoć. Al’ da ti sad preko noći uvalim princezu u kuću, cijela mahala bi pričala. ‘Vidi Jaske, promijenio ženu, otkud mu pare?’ Polako ćemo. Ja ću u Elmu lagano ubacivati duh princeze. I izgled, i ponašanje, i duša – sve će se mijenjat. Al’ ima caka. Ako hoćeš da ti princeza ostane u kući, i ti ćeš morat prestat bit tele. Moraš bit vrijedan nje.”

    “Ma radim šta god treba!” šapnu Jasko. “Samo reci kad počinje?”

    “Već je počelo,” reče glas. “Svaki dan će bit’ mrvicu drugačija.”

    Vrnu se Jasko u kuću, sjede na trosjed, al’ ne može onaj TikTok gledat. Samo baca pogled prema kuhinji. Ustane, nasloni se na štok i gleda je. Elma okrenuta leđima, riba one šerpe od graha.

    Osjeti ona pogled, okrenu se. Oči im se sretoše. Jasko konta: “Ista mi je, majke mi.”

    Al’ Elma, zbunjena što je ovaj gleda k’o telac u šarena vrata, onako nesvjesno popravi pramen kose. Malo pocrveni. “Što blejiš u mene tako?”

    Jasko se spetlj’o, pa provali prvo što mu pade na pamet: “Ma… treba l’ ti pomoć oko suđa?”

    “Suđa?” zabezeknu se ona, briše ruke. “Pa završila sam.”

    “Auuu, već se mijenja,” pomisli Jasko. “Evo već sija.” Uze krpu i krenu glumit da suši čaše.

    Sutradan, Jasko leti s posla kući. Uzbuđen k’o dijete pred Bajram. “Šta ako je danas još bolja? Ne mogu ja ovakav ofucan pred princezu.” Stane u cvjećaru, uzme buket ljiljana – njenih omiljenih, za svaki slučaj.

    Otvaraju se vrata, Jasko se ukočio. Elma u haljini koju nije obukla od svadbe amidžića. Kosa sređena, stavila one minđuše što joj je kupio za godišnjicu. On joj tutnu cvijeće, ost’o bez teksta. Elmi oči zasjale k’o semafor.

    Buket cvijeća za najbolju suprugu

    Uđe u kuću – druga dimenzija. Sto postavljen, izvučen servis “za goste”, flaša vina otvorena, miriše teletina ispod sača. Sjedoše, a Elma skoči: “Jao, zamalo zaboravi! Snimila sam ti utakmicu Velež-Željo, a kupila sam i ulaznice.”

    “Ma pusti utakmicu,” reče Jasko iskreno. “Na vijestima svaki dan isto: poskupilo, kriza, političari se svađaju. Daj da pričamo. Šta ti se radi za vikend?”

    Ona se zateče: “A šta ti hoćeš?”

    “Ma kontam da odemo u ono novo kino u gradu. Ja ću karte. A možda da prošetamo čaršijom prije? Da ti kupimo novu haljinu. Zaslužila si… nešto spektakularno.”

    Skoro da reče “nešto dostojno princeze”. Gleda je i konta da već sjedi s jednom. Lice joj sija, oči žive, smiješak topao, a opet misteriozan, k’o u glumica iz turskih serija.

    “Bože, pa ona je nestvarna,” misli Jasko. “Al’ ako ovako nastavi, mogu li ja ovo pratit? Moram ja ovo ozvaničit. Dok je još tu sa mnom, da širimo porodicu.”

    “Jasko, šta si se zamislio? Uozbiljio si se k’o pred popis stanovništva,” upita Elma tiho.

    Srce mu lupa k’o ludo. Pitat princezu za dijete? Nije to bilo u ugovoru s Bogom! Al’ pruži ruku preko stola. “Ne znam kako da ti kažem… al’ ja bih s tobom porodicu, Elma. Hoću da imamo lijep život zajedno.”

    Romantična večera

    Elma obiđe sto, suze joj krenuše od sreće. Zagrli ga onako da je osjetio da je doš’o kući.

    “Auuu, kakva je to noć bila. I kakav je to život bio,” konta Jasko godinama kasnije. Smije se dok kleči da zakopča jaknu drugom unuku pred šetnju u parku. “Živjet s princezom ti je, jarane, najbolja stvar na svijetu.”

    Pouka za raju:  

    Ne postaje žena princeza jer joj ti kupiš krunu. Postane kad ti siđeš s trosjeda i opereš one dvije čaše. Pa ti vidi.

  • Otišao sam kod doktora zbog boli u laktu, razlog je bio nevjerovatan

    Otišao sam kod doktora zbog boli u laktu, razlog je bio nevjerovatan

    Svi smo to doživjeli. Odemo doktoru zbog jedne sitnice, a iz ordinacije izađemo s listom potencijalnih dijagnoza koje nismo ni sanjali da imamo. Ali, Haso iz Kalesije je ovu univerzalnu muku podigao na potpuno novi, epski nivo. Njegova priča počinje sasvim bezazleno – s običnom boli u laktu.

     
    Karikatura Hase i doktora u ordinaciji. Haso u vunenom džemperu i kapom zbunjeno drži teglu punu šarenog urina. Stariji doktor sa naočalama šokirano gleda nalaz. U pozadini se vidi Golf dvojka i slika Starog mosta. Na stolu doktora je bista sa fesom.

     

    Lakat kao Okidač

    Haso, poznat po svom specifičnom humoru i direktnosti, dolazi kod doktora s jasnom žalbom:

     “Doktore, lakat me ubi, ne mogu kašike prinijet ustima.”
    Doktor, iskusni veteran u bijelom mantilu, s naočalama spuštenim na vrh nosa, ne trepnuvši, daje instrukciju koja Hasu ostavlja u čudu:
     “Haso, de ti meni prvo urin na analizu.”
    Haso, naravno, ne može da vjeruje. Lakat i urin? Kakve veze imaju? Pokušava da objasni svoju logiku:
    “Doktore dragi, kakav urin? Ja tebi kažem LAKAT me boli, nisam doš’o bubrege da vadim!”
    Ali doktor je nepokolebljiv, s autoritetom koji dolazi s 40 godina staža:
     “Ne pametuj, Haso. Ja sam 40 godina u ovoj struci. Ako ja kažem urin, onda nosiš urin. Tačka.”

     Hasina Osveta: Koktel za Laboratoriju

    Ljut k’o ris, Haso odlazi kući, ali ne s namjerom da poslušno donese svoj urin. Ne, Haso je odlučio da se osveti. I to na kakav način! Uzima teglu od pekmeza i kreira koktel koji će ući u anale medicinskih laboratorija. Malo od hanume, malo od kćerke, punica je taman bila u gostima pa je i ona “donirala”. Čak se i mačka motala oko nogu, pa je i nju “iscijedio”. Da bi sve bilo autentično, dodaje vodu iz radijatora, a za kraj – kočiono ulje iz Golfa dvojke, čisto da začini. Sutradan, s ponosom predaje svoj “uzorak” doktoru.

     Nalazi Koji Preokreću Život

    Prekosutra, Haso dolazi po nalaze. Doktor, s ozbiljnim izrazom lica, uzima papir i počinje čitati, a svaka rečenica je novi udarac za Hasu:
    “Haso, da krenemo. Mačka ti je zdrava k’o dren, njoj ništa ne fali. Grijanje u kući ti je ispravno, nećeš se smrznut. Punica… e sinko, punica je nagraisala. Teška bolest, operacija samo u Istanbulu, spremi 10 hiljada eura minimum.”

    Haso je već blijed, ali doktor nastavlja:

     “Kćerka ti je trudna, i to blizance nosi. Biće belaja. A hanuma… Haso, hanuma ti ima sifilis već 6 mjeseci. Zato i neće s tobom u postelju.”

    I onda, vrhunac, objašnjenje za Hasin lakat:

     “Pa ti onda šta ćeš, odeš u kupatilo da olakšaš sebi dušu. A kupatilo ti tijesno k’o u golfu. I svaki put kad, da prostiš, ganjaš majmuna, lupiš laktom u pločicu. Eto ti zašto te lakat boli.”
    Haso, potpuno slomljen, kreće prema vratima. Ali doktor ima još nešto za dodati, nešto što nadilazi medicinu i ulazi u domen automehanike:
    > “I Haso, zamijeni ono kočiono ulje! Pušta ti zadnji lijevi cilindar. Ubićeš se na nizbrdici kod Vukovija!”

     Pouke iz ordinacije

    Šta možemo naučiti iz ove urnebesne, ali i pomalo zastrašujuće priče Hase iz Kalesije? Dvije su ključne pouke:
    1. **Ne svađaj se sa doktorom.** Njegovo iskustvo i intuicija ponekad vide dalje od naših simptoma.
    2. **Ako već muljaš nalaze, provjeri ima li kočiono ulje rok trajanja.** Jer, nikad ne znaš šta sve doktor može pročitati iz tvoje “kreativne” analize.
    Hasina priča je podsjetnik da život često piše najluđe scenarije, a ponekad, bol u laktu može biti samo vrh ledenog brijega. Ili, u ovom slučaju, vrh tegle od krastavaca.

    Ako ste se nekad zapitali zašto me boli ruka, možda ima vrlo jednostavan odgovor…

     

     

  • Foliram Demenciju Da Se Riješim Porodičnih Obaveza: Penzionerka Godine u Akciji!

    Foliram Demenciju Da Se Riješim Porodičnih Obaveza: Penzionerka Godine u Akciji!

    Pozdrav raja! Sjedite, skuhajte kahvu, jer imam priču koja će vas nasmijati, ali i natjerati da se zapitate: jesam li ja ovo trebala ranije skontati? Znate ono kad vas familija cijedi k’o limun, kad ste im bankomat, dadilja, psiholog i besplatna dostava u jednom? E pa, ja sam tome stala u kraj. I to na kakav način!

    Nana glumi demenciju da se riješi porodičnih obaveza.

    „Tetka, možeš mi posuditi dvije hiljade maraka?

    Vraćam sljedeći mjesec,” pita on, k’o da traži čašu vode, usred torte i pjevanja “Sretan rođendan”.
    I nešto mi u glavi samo klik. K’o da me obasjala neka svjetlost, al’ ne s neba, nego direktno s Ilidže. Trenutak prosvjetljenja, reklo bi se.Ko si ti momak?
    „Mirsad?” Zagledam se u njega i suzim oči k’o da gledam u sunce. „Koji Mirsad? Sin od moje sestre… kako li se ono zvala… Šemsa?”
    Momak se zbuni, k’o da sam mu rekla da je Mujo iz Fojnice. „Ja sam sin tvoje sestre Raseme, tetka. Znaš me otkako sam se rodio. Imam trideset dvije godine.”
    „Ah, Rasema, naravno,” klimam glavom k’o da se sjećam . „A ti si opet ko?”
    Ode on zbunjen. Dvije hiljade maraka ostadoše sigurne u mom novčaniku. Milina božija. Od tog dana, selektivna demencija mi je postala supermoć. I da vam kažem, nije to za svakoga. Treba tu i talenta i glume, al’ ja sam, eto, imala oboje.

    Strategija “Zaboravne Nane”

    Nisam mogla zaboraviti BAŠ SVE, jer bi bilo providno. Morala sam biti strateška. Savršeno sam pamtila gdje su mi omiljene napolitanke, šifru za Netflix i u koliko sati počinje utakmica,jer puno volim sport. Ali porodični sastanak nedjeljom da se priča o “babinoj ostavštini”? Koji sastanak? Ma jok, ja sam se toga sjećala k’o lanjskog snijega.
    „Mama, možeš li pričuvati djecu u subotu?” zove me kćerka Senada. Moja Sena, dobra k’o hljeb, al’ voli da se osloni na mamu.
    „Koju djecu, dušo?”
    „TVOJE UNUKE, mama. Eminu i Emraha. One što ti dolaze svake nedjelje.”
    „Jao, što lijepa imena. Jesu to novi u mahali?”
    Tišina s druge strane. Pa uzdah pomirenja sa sudbinom. „Nema veze, mama. Unajmit ću dadilju.”
    JESS. Slobodna subota osigurana. Nema sijela, nema derneka, samo ja i moje napolitanke i utakmica. Život, jarane, život!

    Instagram vs. Demencija: Borba Titana

    „Mama, poslali smo ti SEDAM poruka na Viber,” žali se sin Ramiz. On je moderniji tip, sve preko aplikacija. Al’ ja sam tu imala asa u rukavu.
    „Viber? Sine, te aplikacije su komplikovane. Previše onih malih dugmića.”
    „MAMA! Instagram koristiš perfektno! Vidio sam te kako komentarišeš mimove u tri ujutro!”
    „Instagram? Je l’ to neka nova vrsta kahve ?”
    Ramiz ode trljajući sljepoočnice. Šta će, jadnik, ne zna da je mama doktorirala glumu.
    Neurolog na Sceni: Test Istine
    Ali moja familija ne odustaje tako lahko. Jedan utorak, Senada bahnu zabrinuta — sa neurologom. Doktor Ferhatović, mlad, k’o iz turske serije. Odmah mi se svidio. Pomislih, eh, da sam mlađa…
    „Dobro gospođo, znate li koji je danas dan?”

    „Utorak.”

    „2026., doktore. Nisam baš toliko ofucana.”
    „Savršeno. Možete li oduzimati deset od sto unazad?”
    Izrecitujem bez da trepnem. Nacrtam sat k’o iz udžbenika, zapamtim tri riječi što mi reče, ponovim brojeve naprijed i nazad. Ma, ja sam to vježbala godinama, samo što oni nisu znali.
    „Vaša majka je potpuno zdrava,” reče Senadi. „Kognitivno besprijekorna.”
    Klaudija me pogleda ispod oka. Ja njoj najbolji nevini nanski osmijeh. U autu na povratku, muk. Pa onda:
    „Mama…”
    „Da, dušo?”
    „Je l’ ti to mene zafrkavaš?”
    „Zafrkavam? Pa gdje da te nosim, nesrećo?”
    Vidim kako steže volan. Ali ne reče više ništa. Znala je da je uhvaćena u koštac s majstorom.

     Mir, Tišina i Blender

    Sljedeći mjeseci su bili magični. Sestra Rasema htjela da idem na svadbu njene kumice? „Kakva svadba, Rasema? Ja nikad ništa ne kažem, Rasema. Pitaj muža… kako se ono zove?” Šura htio da mu alat stoji u mojoj garaži? „Kakva garaža? Imam li ja auto?” Bajramski ručak kod mene? „Bajram? Pa koji je ovo mjesec?”
    Iskreno, ljekarski nalazi su mi išli na ruku. Kad god bi neko posumnjao, drugi bi uskočio: „Pusti je, doktor je rekao da je dobro. To su godine.” „Godine.” Najbolji izgovor ikad izmišljen. I ja sam ga koristila do maksimuma.
    U ovom trenutku uživam deset mjeseci apsolutnog mira. Niko me ne žica za usluge. Niko me ne vuče po sijelima. Niko ne očekuje da pamtim rođendane ili dajem mišljenje o porodičnim dramama. Prava penzionerka, bez stresa i obaveza.
    Prekjučer, dođe mi kćerka u posjetu. Sjedi i blene u mene dok ja pijem čaj i rješavam Sudoku za eksperte. Očito je nešto skontala.

    „Mama, znam šta radiš.”

    Dignem pogled nevino. „Radim? Pijem čaj, dušo.”
    „Ne. Znam da se pretvaraš. Znam da foliraš da zaboravljaš da ne bi imala posla s nama.”
    Gledamo se. Zidni sat otkucava k’o lud. Spustim Sudoku na sto i uzdahnem. „Pa… da.”
    Vilica joj pade. „JE L’ TI TO OZBILJNO?!”
    „Najozbiljnije.”
    „MAMA! Svi smo se zabrinuli! Razmišljala sam da idem na terapiju!”
    „Vi ste mene izluđivali uslugama, obaveznim sijelima i beskrajnim mišljenjima o vašim životima. Ja sam se penzionisala s posla, šćeri. Hoću i da se penzionišem od uloge porodičnog bankomata, dadilje i sale za sastanke.”
    Šutila je dugo. Onda, na moje iznenađenje, prasnu u smijeh. „Mama, ti nisi normalna.”
    „Nisi ljuta?”

    „Ja sam… impresionirana. Čak i ljekarski testovi?”

    „Oni su bili pravi. Prošla sam perfektno. Ali kad su svi povjerovali da zaboravljam, pomislim… što da ne iskoristim?”
    Kćerka mi odmahuje glavom, još se smije. „Znaš šta, mama? Ne krivim te. Mirsad je nepodnošljiv kad mu trebaju pare. Rasema te vuče svugdje. A ja… pa, definitivno sam pretjerala s čuvanjem djece.”
    „Malkice.”
    „Dobro. Čuvat ćemo tajnu. Ali… možemo li ponekad na ručak? Samo nas dvije? Bez lažne demencije?”
    Pogledam je. Moja kćerka. Naporna ponekad, ali u duši dobra. „Dogovoreno. Ali ako ti brat naiđe, odmah se vraćam u ulogu zaboravne nane.”
    „Naravno.”
    Kucnusmo se šoljicama čaja k’o šampanjcem. Tu noć, zove me Ramiz.

    „Mama, sjećaš se da sam ti posudio blender prošle godine?”

    „Blender?” odgovorim najboljim zbunjenim glasom. „Što će mi blend… kako ono bješe?”
    „Nema veze, mama. Nema veze.”
    Spusti slušalicu. Pogledam Ramizov blender na svojoj kuhinjskoj radnoj plohi — sjajan i savršen — i nasmijem se. Starost ima svojih prednosti. Samo moraš znati odglumiti ulogu.

    P.S. za raju: Ako vas familija cijedi k’o limun, ne preporučujem ovu metodu. Ili možda ipak da? Javite u komentarima. Samo nemojte tražiti da vam čuvam djecu. Zaboravit ću.

  • Od “PrincNaBijelomKonju” do “SmijehDoSuza”: Evolucija jednog muškarca

    Svi smo mi u mladosti imali onaj savršeni spisak osobina koje tražimo u partneru. Visina, boja kose, obrazovanje, hobiji… Lista je obično bila dugačka i nerealna. Ali, kako godine prolaze, život nas nauči lekcijama koje nismo tražili, a naši prioriteti se drastično mijenjaju.

    Predstavljamo vam urnebesnu, ali i pomalo dirljivu hronologiju jednog muškarca i njegovih “oglasa za upoznavanje” kroz različite faze života. Pripremite se za smijeh, jer ćete se u nekim od ovih faza sigurno prepoznati!

     Prije 30 godina… (Kad je bio mlad i lud)

     “Samac, 30 godina, 175 cm, crna kosa, ne puši, ne pije (osim kad mora, za društvo!). Željan da upozna inteligentnu, fakultetski obrazovanu ženu. Mora biti muzički nadarena, načitana, s vrhunskim smislom za humor, da voli djecu, cijeni fizičku bliskost, i usput, da zna skuhati i oprati veš. Nije da je presudno, ali eto, da se nađe.”

    **Kontakt:** Javi se na Messenger/Viber: *@PrincNaBijelomKonju*

     10 godina kasnije… (Kad je shvatio da život nije bajka)

    Muškarac 40 godina

     “Muškarac, 40 godina, 173 cm, kosa tamna (uglavnom), popije ponekad (društveno, naravno!). Razveden. Otac devetogodišnjih blizanaca. Spreman da se vrati u igru – ovaj put bez nerealnih očekivanja. Fakultet nije obavezan, ali zdrav razum je poželjan. Smisao za humor i tolerancija na djecu su ključni. Kuhanje i pranje veša? E, to bi bilo zlata vrijedno!”

    Kontakt:  Javi se na Messenger/Viber: @TataBlizanaca

    20 godina kasnije… (Kad je shvatio da je život komedija)

    Muškarac 50 godina

     “Muškarac, 50 godina, 170 cm, s ‘uglednom’ proćelavošću. Dvaput razveden, otac troje, djed cijelog čopora unučadi. Iluzija više nema. Sretno bih upoznao ženu bilo koje visine ili obrazovanja – samo da je vedre naravi, da zna upaliti veš mašinu i da ima energije da mi pomogne u borbi protiv mojih loših navika (čitaj: da me podsjeti na tablete).”

    Kontakt: Javi se na Messenger/Viber: @DjedMrazBezBrade

    30 godina kasnije… (Kad je shvatio da je život umor)

    Muškarac 60 godina

    “Muškarac, 60 godina. Visina kad stoji uspravno (uz ortopedsku podršku): 168 cm. Ćelav k’o bilijarska kugla. Preumoran za loše navike, a iskreno, ne sjeća se ni puno o bliskosti. Rado ću ti oprati veš ako si žena koja će mi se s vremena na vrijeme samo nasmiješiti.”

    Kontakt: Javi se na Messenger/Viber: @UmoranAliSretan

    15 godina nakon toga… (Kad je shvatio da je život vic)

    Muškarac 75 godina

    “Samac, 75 godina. Visina i boja kose: trenutno neodređeno. Preživio svaku fazu života. Ne tražim više vezu, samo tražim dobar smijeh. 

    Poseban zahtjev: Molim vas, samo nazovite (ili pošaljite poruku) i pričajte mi viceve. Mogu biti stari, ponovljeni, nije bitno. Pamćenje mi je totalno otišlo, pa ću se smijati kao da ih prvi put čujem.”

    Kontakt: Javi se na Messenger/Viber: @SmijehDoSuza

    Zaključak: Šta nas godine zapravo nauče?

    Od traženja savršenstva do traženja jednostavnog osmijeha i dobrog vica – život zaista ima nevjerovatan smisao za humor. Možda je najveća mudrost koju možemo naučiti upravo ta: s godinama, ono što nam zaista treba postaje sve jednostavnije i iskrenije.

    A u kojoj ste vi fazi? Podijelite ovaj tekst sa prijateljima i provjerite gdje se oni nalaze na ovoj urnebesnoj životnoj skali!

  • Škrtost ili genijalnost

    Kažu da jabuka ne pada daleko od stabla. A kad je stablo škrto k’o suha drenovina, jabuka ode i dalje – proda drenovinu. Škrtac poslao sina po “najbolje slatkiše” za gosta. Sin se vratio poslije 3 sata praznih ruku i s objašnjenjem koje je ušlo u legendu. Od slatkiša do putera, od putera do meda, od meda do vode… i na kraju do gostovih papuča. Ovo je priča o tome kako se kod nas i gost dočeka i budžet sačuva. I svi plaču od sreće. Ili smijeha.

    Škrtica od čovjeka

    Dragi gosti

    U svijetu gdje se često govori o gostoprimstvu i širokogrudnosti, ponekad naiđemo na priče koje nas nasmiju i natjeraju da razmislimo o ljudskoj domišljatosti. Jedna takva priča dolazi nam iz srca Balkana, gdje se škrtost prepliće s genijalnošću na najneočekivaniji način.

    Naš glavni junak je bogati čovjek, poznat po svojoj nevjerovatnoj škrtosti. Toliko škrt da ga ni sunce ne bi ogrijalo, kako to narod kaže. Jednog dana, u njegovu kuću dolazi gost. Iako nerado, domaćin mora pokazati barem privid gostoprimstva. Obraća se svom sinu:

    “Sine moj, idi i donesi pola kile najboljih slatkiša za našeg dragog gosta.”

    Sin, poslušan, odlazi. Međutim, vraća se tek nakon nekoliko sati, praznih ruku. Otac, nestrpljiv, pita:

    “Pa gdje su ti slatkiši, aman, dijete?!”

    Ono što slijedi je urnebesno objašnjenje koje otkriva dubinu sinovljeve 

    logike, ili možda, genijalnosti prenesene s oca na sina:

    “Ma, babo moj, odoh ja u slastičarnu i tražim ti ja, babo, najbolje slatkiše. Kaže ti slastičar da će mi dati slatkiše koji su mehki k’o puter. E, onda ja kontam, što bih kupovao slatkiše kad mogu puter? Pa odoh u prodavnicu putera i tražim ti ja, babo, najbolji puter. Kaže ti prodavač da će mi dati puter koji je dobar k’o med. Onda ti ja ozbiljno razmislim, babo, što bih kupovao puter kad mogu med? Pa odoh kod medara i tražim ti ja, babo, najfiniji med.

     Kaže ti on da će mi dati med koji je bistar k’o voda. E, onda ti ja, babo, pomislim, pa mi vode imamo kod kuće, što bih bacao pare da je kupujem? I tako ti se ja vratim praznih ruku, babo. Pa, babo, što ne bismo jednostavno poslužili našem gostu čistu vodu? Ionako je zdrava!”

    Otac, škrtica kakav jeste, sav se ozari. Sreća ga obuze, pa poče hvaliti sina na sva usta. Ali, onda mu pade na pamet jedna ozbiljna sumnja, pa ga zabrinuto upita:

    Pametni sin

    “Ali, sine, pa lutao si toliko dugo. Morale su ti se papuče izlizati.”

    A sin će ti njemu, k’o iz topa, s osmijehom na licu:

    “Ma, babo, to su papuče od gosta što nam je došao. Nisam ti ja baš tolika budala!”

    Suze radosnice napuniše očeve oči, pa zagrli sina čvrsto, ponosan na svog nasljednika. Eto, tako se kod nas štedi, i gost se dočeka, i kućni budžet se sačuva! 

    Ova priča, iako humoristična, nosi u sebi i dozu satire na ljudsku prirodu i snalažljivost u neočekivanim situacijama. Uživajte u vodi, dragi gosti!

  • Dok ne vidiš goreg, ne znaš šta je dobro

    Kažu da narod brzo zaboravlja dobro, ali još brže pamti kad mu uzmeš iz džepa. Paša Osman je digao ćupriju preko Drine i udario srebrenjak mostarine. Mrzili su ga. Onda je došao sin Ahmed-beg. I odjednom Paša postade svetac. Evo kako se pravi PR u osmansko doba.

    Naplaćivanje mostarine

    Bilo je to, kažu stari, u vremenima kad je Drina bila široka k’o more

    Preko nje se prelazilo samo ako si imao sreće da te ne odnese bujica, ili ako si imao moćnog vezira da ti sagradi ćupriju. I tako, jedan naš, da ga ne imenujemo, ali zvali su ga Paša Osman, sagradi on most. Nije to bio bilo kakav most, već prava ljepotica, kamena, čvrsta, da traje vjekovima, baš kao ona višegradska ćuprija o kojoj je pisao i sam Ivo Andrić.

    I na toj ćupriji, na njenoj čuvenoj kapiji, Paša Osman, k’o Paša Osman, odmah udari mostarinu. Jedan srebrenjak, ni manje ni više, za svakog ko bi htio na drugu stranu, bilo da ide na pijacu u kasabu, bilo da nosi robu u daleke krajeve, bilo da bježi od kakve nevolje. Svaki put kad bi noga kročila na most, ruka je morala posegnuti za srebrenjakom.Narod, naravno, poče da gunđa. “Pa dokle više?”, “Zar i za prelazak preko rijeke da nam uzimaju?”, “Nije nam dosta što nas carstvo dere, sad i Paša!” I tako, malo-pomalo, niko s Pašom Osmanom više ni kahvu ne pije, ni selam ne naziva. Ljudi ga zaobilaze u širokom luku, a svaki srebrenjak što mu ga daju, k’o da im je iz srca iščupan. Sjećali su se kako je most građen, kako su se radnici mučili, kako su se raja i age zajedno znojili, ali sada je samo mostarina bila u mislima, teška k’o kamenje Drine.

    Dođe i taj dan, Paša Osman na samrtnoj postelji.

    Pozva sina, mladog Ahmed-bega, i jedva prozbori, kao da mu se glas gubi u šumu Drine, a eho nosi kroz kamene lukove mosta:”Sine moj, Ahmed-beže… Nisam ja bio dobar s narodom. Mrzili su me dok sam živio. Volio bih da, kad me ne bude, imaju neku lijepu riječ za mene. Možeš li ti to nekako srediti? Da mi se barem fatiha sjećaju s nekim dobrom, a ne samo s psovkama.””Ne brini, babo,” obeća Ahmed-beg, “sredit ću ja to, da ti duša rahat bude.”
    I tako, Paša Osman preseli na ahiret, ukopaše ga uz sve počasti, a Ahmed-beg, čim prođe dženaza, preuze most. Ali, umjesto da smanji mostarinu, Ahmed-beg je utrostruči! Tri srebrenjaka za svaki prelazak preko višegradske ćuprije! Prava pljačka, reko bi čovjek, gora od svih harača što su kroz vijekove padali na ovu čaršiju i njene hrišćane i muslimane. Svaki put kad bi neko prešao most, tri srebrenjaka bi zazvonila u Ahmed-begovoj kesi.

    Od tog dana, kad god bi seljani prelazili preko mosta, uzdisali bi i odmahivali glavom. “Eh, moj Paša Osman”

    Govorili bi, dok bi im pogled padao na kamene lukove, “bio si duša , pravi svetac… Čovjek iz naroda. Tražio si samo jedan srebrenjak!” A Ahmed-beg se samo smješkao, zadovoljan što je babi ispunio želju, a sebi osigurao još bolju zaradu. Jer, kod nas je tako – tek kad dođe gore, sjetimo se da ono prije i nije bilo tako loše, baš kao što se i za most pričalo, pa se zaboravilo ko ga je gradio, a ko ga je naplaćivao.


    Pouka: Ponekad, da bi cijenio ono što si imao, moraš dobiti nešto mnogo gore. Ili, kako bi naš narod rekao:”Dok ne vidiš goreg, ne znaš šta je dobro.”
    Ahmed-beg nije bio lopov. Bio je marketinški genije. Nije popravio babin ugled – samo je spustio ljestvicu. Paša Osman sa jednim srebrenjakom odjednom postade “duša od čovjeka”.

  • Štap u Sred Sofre

    Znaš onu ,,tako su radili i naši stari”? E pa naši su stari stavili čačkalicu na sofru ,mi smo je pretvorili u toljagu.

    Legenda o štapu

    Tradicija Koju Ni Dedo Ne Pamti

    U jednom zabačenom bosanskom selu, tamo negdje iza sedam brda i sedam dolina, živjeli su ljudi poznati nadaleko po svojoj gostoprimljivosti. Kad god bi im stranac naišao, tretirali bi ga k’o bega. Sofra bi se prostirala od zida do zida, puna svega i svačega: pite, ćevapa, sarme, dolme, baklave, hurmašica, a obavezno i kiselo mlijeko. Ma, da ti pamet stane!Jednog dana, put nanese nekog Muju, putnika namjernika, u to selo.

    Seljani, čim ga ugledaše, odmah se sjatiše oko njega, a domaćini počeše iznositi jela k’o da je svadba u pitanju. Mujo, kad vidje onu gozbu, poče se smijati od sreće… ali u istom trenu, osmijeh mu se zaledi na licu.Usred sofre, između tepsija i zdjela, stajao je ogroman, debeo štap. Mujo proguta knedlu i nervozno upita:

    „Jarani moji, a zašto vam je ovaj štap ovdje?“

    Seljani se nasmijaše i odgovoriše:„Ma, dragi gospodine! To je samo naša stara tradicija. Ne brinite vi ništa. Samo vi navalite jesti.“Ali Muji nije bilo svejedno. Pomisli:„Šta ako me prvo nahrane, pa me onda ovim štapom izdevetaju?“Postade mu nelagodno i odlučno reče:„Neću ni zalogaj okusiti dok mi ne kažete istinu o ovom štapu!“


    Seljani se zabrinuše, jer ni sami nisu znali zašto je štap tu. Samo su vidjeli svoje stare da to rade i jednostavno su slijedili tradiciju. Odoše tražiti nekog starinu koji bi im mogao objasniti razlog. Konačno, dovedoše jednog dedu.

    Čim je ugledao štap, naljuti se i reče:„Budale jedne! Ko je ovdje stavio ovoliki štap? Mi smo držali štap od metar, a vi ste ga napravili od dva metra!“
    Odmah skratiše štap na metar i vratiše ga na sofru – ali i dalje ne objasniše razlog. Mujo je i dalje bio u strahu. Pomisli:„Onaj veći štap bi možda i pažljivo koristili, ali ovaj manji će mi sigurno kosti polomiti!“Ponovo je insistirao da neće jesti dok ne sazna istinu.Seljani, zabrinuti da ne uvrijede gosta, ponovo odoše u potragu i dovedoše drugog dedu, starog devedeset godina. Pošto je bio nagluh, morali su glasno govoriti.

    On pogleda štap i ljutito reče:

    „Vi idioti! Ne držimo mi štap na sofri – mi držimo mali prut, nešto što stane u ruku. Sad ovo uklonite i donesite umjesto toga savitljivu grančicu!“Tako ukloniše štap i zamijeniše ga savitljivom grančicom. Sada je Mujo već bio iznerviran. Niko mu nije objašnjavao razlog – samo su ga smanjivali i smanjivali.„Šta ako me ovom savitljivom grančicom izmlate?“

    .Frustrirano povika:„Za ime Boga, samo mi recite – kakva je logika držati ovo na sofi?!“Seljani odgovoriše:„Ni mi ne znamo. Komšijsko selo slijedi istu tradiciju. Hajmo dovesti nekoga od njih.“Dovezoše 130-godišnjeg dedu iz komšijskog sela u nosiljci i ispričaše mu sve.

    On pogleda grančicu i odmah ih izgrdi:

    „Sve je ovo neznanje! Prava tradicija je da se stavi tanka čačkalica u malu zdjelicu ispred gosta, tako da ako mu se komadić mesa zaglavi u zubima, može ga lako izvaditi. Vi ste čačkalicu pretvorili u grančicu, pa u štap, i ko zna šta još!“

    Konačno, Mujo osjeti olakšanje. Smijući se, reče:„Ma, braćo moja! Kad sam vidio onaj veliki štap, mislio sam da ćete mi meso od kostiju odvajati nakon što me nahranite!“Zatim se najeo do mile volje, podrignuo sretno, zahvalio se seljanima i otišao s osmijehom.Pouka: Slijepo slijeđenje tradicija bez razumijevanja može nešto jednostavno pretvoriti u nešto smiješno, pa čak i zastrašujuće.

  • Neženja: Kako je Asim iz Tuzle živio 100 godina bez stresa

    Šta se desi kad te dvije žene odbiju, a ti shvatiš da je to najbolja stvar u životu? Upoznaj Asima, neženju koji je nadživio sve oženjene.

    Neženja vodi lagodan život

    Dva “ne” koja su mu spasila život

    Jednom davno, u Tuzli, živio dobar momak – zvao se Asim.Zaljubio se beznadežno u Esmu i odlučio da je zaprosi na klasičan način: cvijeće s pijace, jedno koljeno na pločicama, zlatni prsten koji sjaji k’o nova felga.
    Ali Esma ga fino odbi: “Hvala, Asime, al’ ne mogu.”
    Tri dana je Asim tugovao. Skuhao lonac graha, popio par piva… pa se zaljubio u drugu, Maidu.
    I Maida ga odbi.
    I tu počinje prava priča. Jer umjesto da potone, Asim je odlučio da živi. I to kakav život.

    Pravila života sretnog neženje Asima

    Kad su ga dva puta odbile, Asim je shvatio jednu stvar: sloboda nema cijenu. I počeo je živjeti po svojim pravilima:

    1. Kućni red neženje

    • Suđe nije prao. Čarape ostavljao svuda. Daska na WC-u stalno dignuta.
    • Usisavao samo kad ga prašina počne nervirati.
    • Smeće iznosio tek kad kesa sama krene prema vratima.
    • Stare novine slag’o na ormane, k’o da pravi ličnu arhivu.

    2. Slobodno vrijeme je sveto

    Išao na pecanje kad mu se hoće. Išao na kampovanje bez ikakve dozvole.
    Televizor skoro nikad nije palio, serije nije gledao.
    U kupovinu je išao samo kad mu se ide – a kad mu se ne ide, razvuk’o se na kauč, počešao gdje ga svrbi i uživ’o k’o slobodan čovjek.

    3. Finansije i praznici

    Na Valentinovo nije trč’o u cvjećaru k’o pola grada.
    Platu? Nije davao nikome. Trošio na sebe, jarane i pjevaljke.
    Pjevao pod tušem glasno i falš, a nitko mu nije govorio da umukne.

    Rezultat: 100 godina bez tablete za smirenje

    Bio zdrav, jak, sa kosom gustom i mirnim živcima. I kad je Asim doživio stotu, umro je mirno – od starosti, a ne od stresa, niti od bolesti.Ležao nasmijan, sretan, dok su svi oko njega plakali.

    Obrat: A zašto ja ne mogu završiti priču?

    I tako ide priča…
    Al’ ja je ne mogu nastaviti.
    Žena mi dolazi kući, a pod nije obrisan, supa se ne krčka, tepih nije usisan, polica u kuhinji još stoji na podu. Moram nazvati Jasminu da mu kažem da neću u kafanu gledati utakmicu – žena i ja večeras počinjemo novu sezonu njene omiljene serije.
    Šteta… baš je bila dobra priča. Eh, hajd’ tužno…

    Pouka?
    Nema je. Ili je ima, zavisi ko čita 😂
    Neki će reći da je Asim bio sebičan. Drugi će reći da je bio pametan. A treći će samo uzdahnuti i otići usisati tepih.A ti? Bi li mijenjao svoj život za Asimov? Piši u komentar.