Ljeto 2019. Vraćao se sa svadbe u pola tri ujutro. Prečicom, pored starog groblja.
Nešto mu je sjelo na leđa. Pitalo ga samo jedno pitanje. Dva puta.
Spasio ga horoz. Na leđima su ostale modrice od pet prstiju.
Zapisano po istinitom kazivanju, ljeto 2019.
Bila je svadba kod amidžića u Donjim Vukovijama. Vratio sam se kući oko pola tri ujutro. Nisam zvao taksi. Pijan čovjek ne razmišlja – ide najkraćim putem. A najkraći je vodio pored starog groblja.
Noć je bila vrela. August,gluho doba. Ni zrikavci se nisu čuli kad sam ušao među nišane. Samo moji koraci po suhoj zemlji.
Kod drugog reda grobova stao sam. Nešto je bilo iza mene. Nisam čuo ništa, niti sam vidio. Osjetio sam. Hladnoća mi je legla na vrat, kao tuđa ruka. Ljetna noć je u sekundi postala kasna jesen.
Krenuo sam dalje. I onda se težina udvostručila.
Prvo kao dijete. Pa kao vreća brašna. Pa kao mrtvac.
Nisam se okretao. Stari su govorili: ako se okreneš, gotov si,nema ti spasa.
Onda je progovorila. Glas nije bio ljudski. Bio je kao kad vjetar prođe kroz prazan bunar.
“Jesam li težak?”
Grlo mi se osušilo. Znao sam pravilo. Djed mi je pričao uz ognjište: ako kažeš da je težak, poklopi te. Ako slažeš, možda pusti.
“Nisi”, prošaptao sam. Glas mi je pucao.
Nastavio sam hodati. Svaki korak je bio kao da gazim kroz snijeg do pojasa. Težina je rasla. Rebra su mi pucala. Disao sam na škrge.
“Jesam li težak?”
Opet isto pitanje. Hladnije. Bliže uhu.
“Nisi”, ponovio sam. Više nisam bio siguran lažem li njemu ili sebi.
Tristo metara do izlaza s groblja. Hodao sam čini mi se čitavu vječnost. Vrijeme kao da je stalo. Znoj me oblio, ali onaj ledeni. Srce mi je tuklo u sljepoočnicama. Mislio sam da ću pasti među nišane i ostati tu zauvijek.
Onda sam ga čuo.
Horoz. Negdje u selu. Jedan promukao, dalek KUKURIKU.
U istom trenu težina je spala sa mene. Kao da je neko presjekao konopac. Pao sam na koljena. Nisam imao snage da se okrenem.
Samo sam čuo šapat iza sebe, pun bijesa i nemoći, kako se gubi u magli među grobovima:
“Hvala Bogu i bijeloj zori…”
Do kuće sam došao četveronoške. Mater me našla na pragu u zoru. Bila je subota. Nisam bio pijan. Bio sam trijezan od straha.
Tri dana sam ležao u groznici. Kad sam se digao, na leđima sam imao modrice. Kao od pet ljudskih prstiju.
Od tada ne idem tim putem. Ni danju.
A 2. augusta ne izlazim iz kuće poslije akšama.
Jer sad znam: neka pitanja se ne postavljaju dva puta. I na neka se ne odgovara “nisi težak”.
Nekad se samo šuti i nosi svoj teret do zore. Ako dočekaš zoru.
Zapisao:
Onaj koji je nosio, a nije smio pitati koga nosi.
Leave a Reply