Zamislimo običan razgovor za stolom. Neko spomene prezime koje se javlja s obje strane granice. Drugi se sjeti pjesme koju je naučio od komšije. Treći odmahne rukom: „Ma mi smo ti svi isti.“ A onda neko pita: „Dobro, ali šta kaže nauka?“
Odgovor nije ni da smo svi isti, ni da nas dijele neprobojne biološke granice. Genetička istraživanja pokazuju da su stanovnici Balkana povezani dugom i složenom historijom. Naši preci nisu bili zatvorene grupe koje su hiljadama godina živjele odvojeno. Ljudi su se selili, trgovali, ratovali, sklapali brakove i započinjali život u novim krajevima. Granice su se mijenjale mnogo češće nego što se mijenjala potreba čovjeka da pronađe sigurno mjesto i ljude s kojima će dijeliti hljeb.
Balkan je bio raskrsnica mnogo prije današnjih granica
Kad pogledamo kartu, Balkan izgleda kao most između srednje Evrope, Mediterana i područja istočno od Crnog mora. Tako je bilo i u prošlosti. Ovdje su se susretali ljudi različitog porijekla, jezika i običaja, a genetička istraživanja drevnih kostiju danas nam pomažu da vidimo neke dijelove te priče.
Jedna velika studija analizirala je genetske podatke 225 drevnih ljudi koji su živjeli u jugoistočnoj Evropi i susjednim područjima između približno 12.000. i 500. godine prije nove ere. Istraživanje je pokazalo da su se stanovnici regije mijenjali kroz vrijeme i da je jugoistočna Evropa bila kontaktno područje između istoka i zapada. Među stanovništvom su se, između ostalog, širili geni ranih zemljoradnika koji su pristizali iz Anadolije, a kasnije su se javljali i novi kontakti sa stepskim populacijama. Drugim riječima, priča o našem porijeklu ne počinje jednim narodom niti jednim dolaskom.1
Zato je korisno biti oprezan kad čujemo tvrdnju da današnji narod potiče od samo jedne drevne skupine. Stari nazivi poput „Iliri“ često su se koristili u različitim vremenima i značenjima. Historičar Danijel Džino pokazuje kako su se nazivi „Iliri“ i „Ilirik“ mijenjali u antičkim grčkim i rimskim tekstovima, zavisno od autora i historijskog konteksta.2 To ne znači da Iliri nisu postojali. Znači da ih ne možemo bez ostatka pretvoriti u današnje nacionalne kategorije, kao da je između antičkog svijeta i nas postojala neprekinuta linija bez miješanja i promjena.
Šta je pokazala studija objavljena u časopisu Cell?
Često se spominje istraživanje iz 2023. godine objavljeno u uglednom naučnom časopisu Cell. U početnoj verziji ove priče navodi se da je analizirano „preko 140 skeleta“ iz više balkanskih država. Preciznije je reći da su istraživači prikupili uzorke iz 146 osoba, a iz 136 uspjeli dobiti podatke potrebne za analizu genoma. Većina tih drevnih osoba pronađena je na arheološkim lokalitetima na području današnje Hrvatske i Srbije; istraživanje je obuhvatilo 20 lokaliteta, a ne uzorke iz svih balkanskih država navedenih u prvobitnom tekstu.3
Slika koju su dobili nije bila slika nepromijenjenog stanovništva. U doba Rimskog Carstva, posebno između 1. i 3. stoljeća, u regiju su pristizali ljudi različitog porijekla. Među njima su bili i ljudi s genetskim vezama s Anadolijom. Kasnije, između približno 250. i 550. godine, istraživači su prepoznali doseljenike povezane sa srednjom i sjevernom Evropom, kao i stepskim područjima. Nakon slabljenja rimske vlasti, u uzorcima se sve jasnije pojavljuje porijeklo povezano s istočnoevropskim populacijama koje su govorile slavenske jezike.3
Autori su procijenili da su migracije stanovništva povezanog s istočnom Evropom dale oko 30 do 60 posto genetskog porijekla današnjih balkanskih populacija koje su modelirali.3 Taj raspon ne znači da se svaki stanovnik Balkana može svrstati u uredne procente, niti da postoji jednostavan genetski test koji nekome može zalijepiti historijsku etiketu. To je naučna procjena dobijena poređenjem genoma s odabranim drevnim i savremenim referentnim uzorcima. Rezultat zavisi od modela, uzoraka i pitanja koje istraživači postavljaju.
Kontinuitet postoji, ali ne znači da se ništa nije promijenilo
Ponekad se o kontinuitetu govori kao da su isti ljudi živjeli na istom mjestu hiljadama godina bez prekida. Historija stanovništva ne funkcioniše tako. Kontinuitet znači da dio porijekla starijeg stanovništva ostaje prisutan i prenosi se kroz generacije, čak i kada u regiju dolaze novi ljudi i kada se zajednice miješaju.
Upravo to je važna nijansa balkanske priče. Dolazak slavenskih govornika nije značio da su svi raniji stanovnici nestali. Niti je dugotrajno prisustvo lokalnog stanovništva značilo da nije bilo velikih migracija. Istraživanje objavljeno u časopisu Nature 2025. godine, zasnovano na podacima 555 drevnih osoba iz više dijelova srednje i istočne Evrope, potvrdilo je velike migracije između 6. i 8. stoljeća. Istovremeno, autori su naglasili velike regionalne razlike: u sjeverozapadnom Balkanu zabilježeno je više miješanja s ranijim stanovništvom nego u nekim područjima istočne Njemačke i Poljske.4
Drugim riječima, nije postojao jedan isti obrazac za cijeli Balkan. U jednom kraju doseljenici su mogli činiti veći dio novog stanovništva, dok su se u drugom više stapali s ljudima koji su ondje već živjeli. Genetska historija prati takve procese, ali ne može svaku dolinu, grad ili porodicu svesti na istu priču.
A šta je s tvrdnjom o „40 posto ilirskih gena“?
Brojevi poput „Bosna ima 40 posto ilirskih gena, Hrvatska 34, a Albanija 30 posto“ zvuče precizno i lako se pamte. Ali uz njih nedostaje ono najvažnije: ko je tačno izmjerio te procente, na kojim uzorcima, uz koju definiciju „ilirskog“ porijekla i u kojem naučnom radu?
U ključnim studijama navedenim ovdje ne postoji potvrđena tabela koja današnje narode rangira po procentu „ilirskih gena“. Istraživači mogu porediti drevne uzorke s današnjim populacijama i procjenjivati srodnost ili udio porijekla povezan s određenim referentnim grupama. Ali „Ilir“ nije jednostavna genetska kategorija koju laboratorija može izdvojiti kao krvnu grupu. Antički identitet, jezik, politička pripadnost i genetsko porijeklo nisu ista stvar.2 Zato je poštenije izostaviti te konkretne procente nego ih predstavljati kao naučnu činjenicu.
Isto važi i za riječ „identični“. Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Albanci, Crnogorci, Makedonci, Bugari, Grci i drugi narodi nisu genetski istovjetni. Istraživanja nalaze regionalne razlike i različite historijske utjecaje. Ali granice tih razlika ne poklapaju se uredno s današnjim državama, vjerama ili nacionalnim identitetima. Populacije se preklapaju, a historija ih je povezivala mnogo prije nego što su nastale savremene granice.
DNK ne određuje kome pripadamo
Genetika nam može pomoći da razumijemo kretanje ljudi i srodnost među populacijama. Ne može odlučiti kojim jezikom neko govori, kojoj kulturi pripada, za koju reprezentaciju navija ili kako se osjeća kada se vrati u rodni grad. To su stvarni dijelovi ljudskog identiteta, ali nisu isto što i procenat porijekla u genetskom modelu.
Možda je zato najzanimljiviji odgovor na pitanje iz naslova ovaj: balkanski narodi jesu različiti, ali nisu nastali u odvojenim historijskim sobama. Iza današnjih imena nalaze se generacije ljudi koje su se susretale, selile, miješale i ostavljale trag jedne u drugima. Nauka ne dokazuje da smo „svi isti“. Ona nam pokazuje da priča o nama nikada nije bila sasvim odvojena.
A kad sljedeći put za stolom neko kaže da nas dijeli sve, možda vrijedi dodati: ima razlika, naravno. Ali ima i mnogo zajedničke prošlosti koju nijedna današnja granica ne može izbrisati.
Izvori
The genomic history of southeastern Europe, Nature, 2018
[2] ‘Illyrians’ in ancient ethnographic discourse, Danijel Dzino, 2014
[3] A genetic history of the Balkans from Roman frontier to Slavic migrations, Cell, 2023
[4] Ancient DNA connects large-scale migration with the spread of Slavs, Nature, 2025
Odgovori