Bogatstvo koje ne stane u kasu
Nekad najveće bogatstvo ne stane u kasu.
Ne stane ni u sef, ni u bankovni račun, ni u debeo novčanik.
Nekad stane u tri mala staklena klikera.
Ovo je priča o trgovcu Alenu, dječaku Harisu i jednoj neobičnoj trgovini u kojoj se dostojanstvo davalo na veresiju, a dobrota vraćala godinama kasnije — s kamatom od tri života.
Dječak pored gajbe s graškom
Jednog dana svratio sam u malu seosku trgovinu da kupim krompir i mlijeko. Bila je rana jesen, ona vrsta dana kada se kroz otvorena vrata prodavnice uvlači miris kiše, vlažnog lišća i tek ubranog povrća.
Ispred radnje stajale su gajbe s paradajzom, paprikama i graškom, a iznutra se čuo tihi zveket staklenih tegli i starog frižidera.
Dok sam birao krompir, primijetio sam dječaka kako stoji pored gajbe s graškom.
Nije prilazio. Nije ništa dirao. Samo je stajao i gledao.
Gledao je u zelene mahune kao da pred sobom vidi nešto čarobno, a ne običnu namirnicu. Imao je preveliku jaknu, rukave zavrnute do laktova i cipele koje su mu bile malo veće nego što treba. Ruke je držao duboko u džepovima, a pogled bi svaki put sklonio čim bi neko prošao pored njega.
Platio sam svoje namirnice, ali dječak se nije pomjerao.
Tada začuh razgovor između trgovca, amidže Alena, i dječaka.
Neobična trgovina
„Zdravo, Harise“, reče Alen veselo. „Kako si danas?“
„Dobar dan, amidža Alene“, odgovori dječak tiho. „Dobro sam.“
„Samo dobro? To mi zvuči kao da može biti i bolje.“
Haris slegnu ramenima.
„Dobro sam… Samo gledam grašak.“
„Grašak?“
„Jest.“
„Pa, vala, nije loš. Dobar rod ove godine. Zelen, krupan, sladak. Može se jesti i kuhan i sirov, mada nemoj da te majka uhvati kako ga jedeš prije ručka.“
Haris se prvi put nasmiješi.
„Prelijep je, zar ne?“
Alen pogleda u gajbu, pa u dječaka.
„Jest, vala. Baš je lijep. Kao da ga je neko poredao po mjeri.“
Nastade kratka tišina.
„Kako ti je majka?“, upita Alen.
Dječakov osmijeh malo se ugasi.
„Malo bolje, amidža. Počinje opet ustajati iz kreveta.“
„Drago mi je to čuti. Znači, lijekovi djeluju?“
„Valjda. Nekad joj je teško. Kaže da je umorna.“
Alen klimnu glavom.
„Majke često kažu da su umorne, a onda opet ustanu i urade sve za kuću. Takve su ti one. Samo ih treba malo paziti.“
Haris ponovo pogleda u grašak.
„Hoćeš li ponijeti malo kući?“, upita Alen.
Dječak spusti pogled.
„Hvala, ali nemam para.“
Izgovorio je to brzo, kao da se izvinjava zbog same činjenice da nema novca. Kao da je siromaštvo nešto zbog čega treba spustiti glavu.
Alen se nasmiješi, ali ne onako kako se odrasli ponekad nasmiješe djeci kad ih žele sažaliti. Njegov osmijeh bio je potpuno ozbiljan, gotovo poslovan.
„Možda imaš nešto drugo.“
Haris podiže obrve.
„Šta?“
„Nekad ja mijenjam namirnice za klikere.“
„Za klikere?“
„Jest. Djeca donesu svoje klikere, pa napravimo poštenu pogodbu. Ja njima nešto iz prodavnice, oni meni kliker. Posao kao i svaki drugi.“
Dječak se ozari. Brzo zaviri u svoj džep i iz njega izvadi mali stakleni kliker.
Bio je plav, proziran, s tankom bijelom prugom koja se uvijala kroz sredinu. Na svjetlosti je izgledao kao kap neba zarobljena u staklu.
„Imam ovaj“, reče Haris. „Plavi je.“
Alen ga uze između palca i kažiprsta i pažljivo zagleda.
„Plavi, a?“
„Jest. Najdraži mi je.“
„Hmm… Lijep je, baš lijep.“
Haris se već nagnuo prema gajbi.
„Koliko graška mogu dobiti?“
Alen se zamisli toliko ozbiljno da je izgledalo kao da procjenjuje cijenu cijele prodavnice.
„Znaš šta? Danas sam nekako raspoložen za crveni kliker.“
Grašak na veresiju
Dječak trepnu.
„Crveni?“
„Crveni. Takav još nemam u kolekciji.“
„Možda imam jedan kod kuće. Moram pogledati.“
„E, hajde ovako“, reče Alen. „Ti ponesi ovaj grašak sada. Sljedeći put donesi crveni kliker, ako ga pronađeš. Ako ga nemaš, ništa veze. Možemo se opet dogovoriti.“
Haris ga pogleda širom otvorenih očiju.
„Stvarno?“
„Stvarno.“
„Obećavam da ću ga donijeti!“
„Ne moraš obećavati. Samo dođi kad budeš mogao.“
Alen napuni kesu graškom, pa dodade još dvije jabuke.
„A ovo?“, upita Haris.
„To je kamata.“
„Kakva kamata?“
„Za čekanje.“
Dječak se nasmija, prvi put potpuno opušteno. Uze kesu objema rukama i krenu prema izlazu, ali se na vratima okrenu.
„Amidža Alene?“
„Reci.“
„Je li stvarno dobar?“
„Ko?“
„Grašak.“
Alen se nasloni na pult.
„Ako ga ti nosiš majci, bit će najbolji na svijetu.“
Haris klimnu i izađe.
Dobrota bez poniženja
Dok sam i ja krenuo prema vratima, Alenova žena, koja je slagala robu na polici, tiho mi šapnu:
„Ima još dvojica dječaka poput njega.“
„Kako to mislite?“
„Isto rade s Alenom. Nekad grašak, nekad jabuke, nekad paradajz, brašno ili hljeb. Uvijek ‘kupe’ njihove klikere.“
Pogledao sam prema ulici, gdje je Haris već žurio kući, čvrsto držeći kesu.
„I stvarno im uzme klikere?“
Žena se blago nasmiješila.
„Uzme. Ali nikad nije prava boja. Jednom mu nije dobra veličina, drugi put kaže da već ima takav. Nekad traži plavi, a onda se predomisli pa hoće zeleni. Djeca se vraćaju po nekoliko puta.“
„Znači, ipak mu plate?“
„On se tako pravi. A svaki put im stavi više nego što su ‘platili’.“
Pogledala je prema vratima.
„Alen kaže da djeca ne smiju naučiti da mole. Trebaju misliti da su nešto pošteno razmijenili.“
Te riječi su mi ostale u mislima dok sam izlazio iz trgovine.
Mala dobrota — a tako velika.
Alen im nije davao milostinju. Nije ih pitao zašto nemaju, gdje im je otac, zašto su im cipele iznošene i mogu li uopće platiti. Nije ih tjerao da pred drugima stoje pognute glave i objašnjavaju svoje probleme.
Samo je pronašao način da im pomogne, a da se zbog toga ne osjećaju manje vrijednim.
Godine koje su prošle
Godine su prošle.
Preselio sam se u drugi grad, promijenio posao i život me odveo na razne strane. Ipak, kad god bih vidio gajbu graška ili čuo zvuk klikera koji se kotrljaju po betonu, sjetio bih se malog Harisa i trgovca Alena.
Jednog dana, nakon mnogo godina, čuo sam da je Alen preselio.
Njegova dženaza bila je istog dana. Nisam dugo razmišljao. Obukao sam se i otišao.
Ispred džamije i mezarja okupilo se mnogo ljudi. Komšije, prijatelji, bivši kupci i oni kojima je Alen nekada pomogao. Neki su pričali o njegovoj trgovini, neki o njegovoj šali, a neki su samo šutjeli i gledali u zemlju.
Tri mladića pored tabuta
Pored tabuta stajala je njegova žena.
Ispred nje bila su trojica mladića.
Jedan je nosio vojnu uniformu, a dvojica su bila u tamnim odijelima. Nisu mnogo govorili. Prišli su joj jedan po jedan, tiho je zagrlili, a zatim svaki prišao tabutu, spustio glavu i nešto šapnuo.
Nakon toga bi se udaljili brišući suze.
Gledao sam ih i pokušavao shvatiti ko su. Nešto mi je u njihovim licima bilo poznato, ali nisam mogao odmah povezati.
Kada smo joj prišli da izrazimo saučešće, spomenuo sam joj priču o grašku i klikerima.
Žena me pogledala nekoliko trenutaka, a onda joj oči zasjaše od suza.
„Sjećate se toga?“, upita.
„Kako bih zaboravio?“
Ona pogleda prema trojici mladića.
„Ta trojica koju ste vidjeli… To su bili dječaci.“
Zastao sam.
„Haris?“
„Haris, Adnan i Faruk.“
Pokazala je najprije prema mladiću u uniformi.
„Haris je danas vojnik. Kaže da je Alen bio prvi čovjek koji mu je pomogao, a da ga nije ponizio.“
Zatim pokaza prema drugoj dvojici.
„Adnan je završio fakultet i radi u školi. Faruk ima svoju radionicu. Sva trojica su došla da se oproste od njega.“
Najbogatiji čovjek u selu
Žena spusti pogled.
„Rekli su mi da ih Alen nije samo hranio. Naučio ih je da se ne stide tražiti pomoć. Naučio ih je da tuđa dobrota nije sramota. I da čovjek može biti siromašan, a ipak ostati uspravan.“
U njenom glasu nije bilo ponosa zbog novca, kuće ili imanja. Bio je to ponos zbog nečega što se ne može kupiti.
„Nikad nismo imali puno“, nastavi ona. „Nekad smo jedva sastavljali kraj s krajem. Ali Alen je uvijek govorio da čovjek nije bogat po onome što čuva za sebe, nego po onome što ostavi u ljudima.“
Tada polako podiže njegovu ruku.
Ispod nje, na bijeloj tkanini, ležala su tri staklena klikera.
Sva tri crvena.
Bili su različitih nijansi. Jedan tamnocrven, jedan gotovo narandžast, a treći je imao sitnu bijelu prugu kroz sredinu.
Kao tri mala srca koja još kucaju za njega.
„Donijeli su ih danas“, reče Alenova žena. „Rekli su da su ih čuvali sve ove godine. Nisu ih zaboravili.“
Haris je, izgleda, pronašao crveni kliker.
A Alen ga je, po svemu sudeći, konačno prihvatio.
Nije dijelio samo namirnice
Amidža Alen nije dijelio samo grašak, jabuke i paradajz.
Dijelio je dostojanstvo.
Nije kupovao klikere — kupovao je pravo da djeca odu kući uzdignute glave, a ne pognute. Kupovao je njihove osmijehe, njihovo povjerenje i onu malu, ali presudnu vjeru da svijet ipak nije potpuno hladan.
Tri crvena klikera nisu bila plaćena.
Bila su vraćena.
S kamatom od tri života koja su naučila šta znači biti čovjek.
Pravo bogatstvo
Neko broji novac.
Neko broji kuće, automobile i račune u banci.
Neko broji godine provedene na poslu.
A amidža Alen je brojao osmijehe.
Zato je na kraju, iako možda nikada nije imao mnogo, bio najbogatiji čovjek u svom selu.
Jer najveće bogatstvo ponekad ne stane u kasu.
Ponekad stane u dječiji džep.
U tri mala staklena klikera.
I u srce čovjeka koji je znao pomoći, a da drugome ne oduzme dostojanstvo.