Kategorija: Balkan

  • Otišao sam kod doktora zbog boli u laktu, razlog je bio nevjerovatan

    Otišao sam kod doktora zbog boli u laktu, razlog je bio nevjerovatan

    Svi smo barem jednom doživjeli sličnu situaciju. Odeš doktoru zbog jedne sitnice, a iz ordinacije izađeš s uputnicama, nalazima i spiskom mogućih dijagnoza koje nisi ni znao da postoje.

    Uđeš zbog obične glavobolje, a izađeš sa savjetom da kontrolišeš pritisak, šećer, holesterol, štitnu žlijezdu, vid, sluh i – ako već radiš sve to – da ne bi bilo loše da jednom pregledaš i koljeno.

    Ali Haso iz Kalesije ovu univerzalnu muku podigao je na potpuno novi, epski nivo.

    Njegova priča počinje sasvim bezazleno – običnom boli u laktu.

    Lakat kao okidač

    Haso je bio poznat po svom specifičnom humoru, kratkom fitilju i direktnosti koja nije uvijek bila dobrodošla, ali je zato uvijek bila iskrena. Nije on bio čovjek koji će dugo objašnjavati šta ga boli. Kod njega je sve bilo jasno, kratko i bez suvišnih detalja.

    Jednog jutra, nakon nekoliko dana trpljenja, odlučio je otići doktoru.

    Ušao je u ordinaciju, sjeo na stolicu i odmah prešao na stvar:

    „Doktore, lakat me ubi. Ne mogu kašiku prinijet ustima.“

    Doktor, iskusni veteran u bijelom mantilu, s naočalama spuštenim na vrh nosa, podigao je pogled s kartona. Nije djelovao iznenađeno. Kao čovjek koji je četrdeset godina slušao najrazličitije simptome, navikao je da pacijenti dođu zbog jedne stvari, a usput spomenu još petnaest drugih.

    Mirno je uzeo olovku i rekao:

    „Haso, de ti meni prvo urin na analizu.“

    Haso je zašutio.

    Pogledao je doktora. Pogledao je svoj lakat. Onda je ponovo pogledao doktora, nadajući se da je nešto pogrešno čuo.

    „Doktore dragi, kakav urin? Ja tebi kažem da me lakat boli. Nisam doš’o bubrege da vadim!“

    Doktor se nije pomjerio ni milimetra.

    „Ne pametuj, Haso. Ja sam četrdeset godina u ovoj struci. Ako ja kažem urin, onda nosiš urin. Tačka.“

    Haso je promrmljao nešto sebi u bradu, ustao i izašao iz ordinacije. Na vratima se još jednom okrenuo, kao čovjek koji želi nešto reći, ali se sjeti da bi mu za to vjerovatno trebala još jedna uputnica.

    Hasina osveta: uzorak za pamćenje

    Ljut kao ris, Haso je otišao kući. Međutim, nije imao namjeru da poslušno donese običan uzorak.

    Ne, Haso je odlučio da se osveti.

    I to na način koji bi, da je kojim slučajem postojao neki stručni časopis za neobične laboratorijske slučajeve, sigurno završio na naslovnoj strani.

    Uzeo je teglu od pekmeza i počeo pripremati svoj „uzorak“.

    Malo je dodao od hanume. Kćerka je, kako kaže, „slučajno učestvovala“. Punica je baš tog dana bila u gostima, pa je Haso zaključio da bi bilo nepristojno izostaviti je iz cijele priče.

    Mačka se motala oko nogu i gledala ga sumnjičavo. Haso je i njoj namijenio malu ulogu u svom naučnom eksperimentu.

    „Kad već pravimo nalaz, da bude kompletan“, govorio je sebi.

    Da bi sve bilo što uvjerljivije, dodao je i malo vode iz radijatora. A za završni sloj, kao posebnu tajnu recepturu, ubacio je kočiono ulje iz svog Golfa dvojke.

    „E, sad neka doktor čita“, rekao je zadovoljno i zatvorio teglu.

    Sutradan je ponosno odnio uzorak u ordinaciju. Spustio ga je na sto kao da predaje dokazni materijal na sudu.

    Doktor je uzeo teglu, pogledao je prema svjetlu i kratko podigao obrve. Nije pitao ništa.

    A Haso je jedva čekao rezultate.

    Nalazi koji preokreću život

    Dva dana kasnije, Haso se vratio po nalaze.

    Doktor je sjedio za stolom s ozbiljnim izrazom lica. Papir je držao objema rukama, kao da se sprema saopćiti vijest od državnog značaja.

    Haso je odmah osjetio nelagodu.

    „Doktore, nije valjda nešto strašno?“

    Doktor je uzdahnuo i počeo čitati.

    „Haso, da krenemo redom.“

    Haso se uspravio na stolici.

    „Mačka ti je zdrava k’o dren. Njoj, hvala Bogu, ništa ne fali.“

    Haso je trepnuo.

    „Kako znate za mačku?“

    Doktor ga je ignorisao i nastavio:

    „Grijanje u kući ti je ispravno. Radijator radi, nećeš se smrznuti ove zime.“

    Haso je već počeo blijediti.

    „Punica…“ doktor je zastao, pogledao ga preko naočala i spustio glas. „Punica ti je, sinko, nagraisala. Teška bolest. Operacija samo u Istanbulu. Spremi najmanje deset hiljada eura.“

    Haso je zinuo.

    „U Istanbulu?“

    „Tako piše ovdje“, odgovori doktor hladno.

    Haso se uhvatio za stolicu. Još nije stigao do kraja obraditi vijest o punici, a doktor je već prešao na sljedeću stavku.

    „Kćerka ti je trudna.“

    Haso se malo smirio.

    „Dobro, to i nije tako strašno.“

    Doktor ga pogleda preko papira.

    „Blizanci.“

    Haso se ponovo uhvati za čelo.

    „Biće belaja“, dodao je doktor, više kao lični komentar nego kao medicinsku procjenu.

    A onda je došao red na hanumu.

    Doktor je dugo šutio. Toliko dugo da je Haso počeo osjećati kako mu se i drugi lakat javlja od stresa.

    „A hanuma…“ rekao je napokon. „Hanuma ti ima sifilis već šest mjeseci.“

    Haso je problijedio.

    „Šta kažeš?“

    „Zato i neće s tobom u postelju“, objasnio je doktor potpuno mirno.

    „Pa mogla je reći da je boli glava!“

    Doktor je slegnuo ramenima. U njegovoj ordinaciji, činilo se, sve je imalo medicinsko objašnjenje.

    Misterija bolnog lakta

    Haso je sjedio potpuno slomljen. U nekoliko minuta saznao je da mu je mačka zdrava, da mu je grijanje ispravno, da mu punica treba u Istanbul, da mu kćerka čeka blizance i da mu hanuma ima bolest za koju nikada ranije nije čuo.

    Mislio je da je to kraj.

    Ali doktor je još uvijek držao papir u rukama.

    „A sad da vidimo tvoj lakat“, rekao je.

    Haso se malo pridigao.

    „E, to me najviše i brine.“

    Doktor je klimnuo, kao da je upravo pronašao posljednji dio slagalice.

    „Pa ti onda, šta ćeš… odeš u kupatilo da olakšaš sebi dušu.“

    Haso je odmahnuo rukom.

    „Doktore, nemoj sad…“

    „Slušaj. Kupatilo ti je tijesno k’o u Golfu dvojci. I svaki put kad, da prostiš, ganjaš majmuna, lupiš laktom u pločicu.“

    Haso je ostao bez riječi.

    Doktor je spustio papir na sto.

    „Eto ti zašto te lakat boli.“

    U ordinaciji je nastala tišina.

    Haso je polako ustao, uzeo kaput i krenuo prema vratima. Na licu mu se vidjelo da pokušava sabrati sve što je upravo čuo, ali mu je matematika bila teža od svih nalaza.

    Već je bio na izlazu kada ga je doktor pozvao:

    „I Haso!“

    Haso se okrenuo.

    „Zamijeni ono kočiono ulje!“

    „Šta sad opet?“

    Doktor je pokazao prstom prema tegli.

    „Pušta ti zadnji lijevi cilindar. Ubićeš se na nizbrdici kod Vukovija!“

    Haso ga je gledao nekoliko sekundi.

    „Doktore… ti si veći majstor od mog automehaničara.“

    „Znam“, odgovorio je doktor. „Samo se nemoj opet žaliti na lakat kad budeš mijenjao ulje.“

    Pouke iz ordinacije

    Haso je izašao iz ordinacije potpuno zbunjen. Došao je zbog jednog lakta, a izašao s porodičnom dramom, veterinarskim nalazom, kontrolom grijanja i savjetom za Golfa dvojku.

    Od tog dana, kažu, više nikada nije otišao doktoru bez prethodnog razgovora sa ženom, kćerkom, punicom, mačkom i automehaničarem.

    A šta možemo naučiti iz ove urnebesne, ali pomalo zastrašujuće priče?

    Prvo, ne svađaj se s doktorom. Nikada ne znaš koliko daleko seže njegova mašta, iskustvo ili laboratorijska oprema.

    Drugo, ako već pokušavaš prevariti doktora, barem dobro razmisli šta stavljaš u teglu. Medicina je ozbiljna stvar, ali Haso je dokazao da se u pogrešnim rukama laboratorijski nalaz može pretvoriti u porodični sastanak.

    Treće, ne podcjenjuj starog doktora. Možda ne zna baš sve o tvom laktu, ali ako ima četrdeset godina iskustva, moguće je da će usput dijagnosticirati i mačku, radijator, punicu i automobil.

    I četvrto – provjeri kočiono ulje. Ne zato što doktor može sve pročitati iz uzorka, nego zato što je Haso, izgleda, barem u jednom dijelu bio u pravu.

    Hasina priča je podsjetnik da život često piše najluđe scenarije. Nekada čovjek ode kod doktora zbog boli u ruci, a vrati se kući s osjećajem da mora sazvati porodični savjet, zakazati put u Istanbul i odmah posjetiti automehaničara.

    A ponekad je bol u laktu samo bol u laktu.

    Ali u Hasinom slučaju, izgleda da je bio i vrh ledenog brijega.

    Ili, tačnije – vrh tegle od pekmeza.

    Ako vas nekad zaboli ruka, prvo provjerite da vam kupatilo nije premalo. A onda, za svaki slučaj, i kočiono ulje.

  • Samo mi treba malo odmora…

    Samo mi treba malo odmora…

    Rekao je iscrpljeni čovjek.

    Rekao je iscrpljeni čovjek. 
    Nije znao da Smrt sluša.
    Nosio je sve na svojim leđima. Kao da je rođen sa teretom.  
    Ustajao je prije sunca, vraćao se kad su ulične lampe već gorjele. Radio do iznemoglosti, jer
    “mora se”. Jer “ko će ako neću ja”. Jer “takav je život”.

    I žalio se. Na sve.  

    Na posao koji ga cijedi, a nikad ne pita kako je.  
    Na šefa koji vidi brojke, ali ne vidi čovjeka.
     Na ženu koja ga dočeka sa tanjirom tople hrane, a on je gleda kao još jednu obavezu.  
    Na iste večere svake noći. Krompir. Riža. Grah. “Zar opet ovo?”  
    Na kćerku koja mu trči u zagrljaj sa crtežom u ruci. “Tata, tata, vidi!” A on samo: “Poslije, zlato. Tata je umoran.”  
    Na oca koji zove da pita kako je, da ponudi savjet iz svojih 70 godina. “Stari, nemam vremena za priču sada.”
    Svako veče, dok bi skidao cipele koje su postale preteške, ponavljao je istu mantru. Kao molitvu naopako:  

    „Umoran sam… hoću samo tišinu. Samo malo odmora od svega ovoga.“

    Govorio je to plafonu. Jastuku. Praznom zidu.  
    Samo što zidovi ponekad slušaju bolje nego što mislimo.
    Sve dok jednog dana nije dobio odgovor.
    Tišina u sobi postala je gušća. Zrak hladniji. Iza njega, glas bez boje, bez osude. Samo činjenica:  
    „Tu sam za tebe. Bog je čuo tvoje riječi. Rekao si da si iscrpljen – i jesi. Vrijeme je da se odmoriš. Onaj pravi odmor.“

    Čovjek se sledio.

    Krv mu se pretvorila u led. Ovo nije bio umor od posla. Ovo je bio strah koji paralizira kosti.  
    „A moj život?“ upita drhtavo. Glas mu je pucao kao suho drvo.
    Smrt je stajala mirno. Nije  žurila nikud. Nije bilo potrebe.  
    — Tvoja firma je već našla zamjenu. Mladić koji je danas potpisao ugovor nije spavao od sreće. Tri mjeseca je bio bez posla, a tvoj sto je već pospremio. Tvoje ime na vratima skinuće ujutro.  
    — Tvoja žena sada ima nekoga ko joj zahvaljuje za večeru. Ko kaže “hvala ti, ljubavi” i ne uzima to zdravo za gotovo. Ko je grli jer želi, a ne iz navike.  
    — Tvoja kćerka se igra s nekim ko nikad nije „previše umoran“. Neko ko ostavlja telefon sa strane. Neko ko gradi kule od kockica i smije se njenim crtežima kao da su Rembrandt.  
    — A tvoj otac plače svaki dan. Sjedi na onoj klupi u parku gdje ste pecali kad si bio mali. Želi da te je zagrlio još jednom. Da ti je rekao da je ponosan. Da nije čekao “pravi trenutak”.

    I tako su ga uzeli.  

    Bez prevelike drame. Bez posljednjeg govora. Bez oproštaja.  
    Život koji je nazivao teretom, koji je svaki dan molio da stane, završio je. U tišini. Baš onakvoj kakvu je tražio.
    I u toj apsolutnoj tišini, njegova duša je vrisnula. 
    „Ne želim umrijeti! Želim živjeti!  
    Želim poljubiti svoju kćerku i reći joj da su njeni crteži najljepši na svijetu!  
    Želim zagrliti svog oca i slušati njegove priče po stoti put!  
    Želim zahvaliti svojoj ženi za svaku večeru koju nikad nisam cijenio!  
    Želim da me bole leđa od posla, samo da ih osjetim!  
    Nisam spreman! Nisam bio spreman!“
    Ali bilo je kasno. U smrti nema “još pet minuta”.
    Sve dok…  
    Nije udahnuo. Naglo. Kao davljenik.
    Znoj je bio hladan. Srce mu je lupalo kao da hoće iskočiti. Plafon iznad njega bio je poznat. Njegova soba. Njegov krevet.  
    Bio je to san.  
    Košmar.  
    Upozorenje.  

    Druga šansa.

    Nije čekao jutro. Bosim nogama je otrčao u kćerkinu sobu. Pomilovao je po kosi dok je spavala. Mirisala je na djetinjstvo.  
    Ušao je u kuhinju gdje je žena spremala doručak, zagrlio je s leđa tako jako da je ispustila kašiku. „Izvini“, šapnuo je. „Za sve.“  
    Uzeo je telefon. 6:17 ujutro. Nazvao je oca. Otac se javio bunovan: „Sine? Je li sve u redu?“  
    „Jeste, babo. Samo sam te htio čuti. Volim te.“
    Tog dana je napokon shvatio ono što većina ljudi nauči kad je prekasno.  
    Što naučimo tek kad stojimo pored groba, držeći govor koji je trebalo reći za života.
    Život je težak. Da, umoran si. Da, nekad je previše.  
    Ali je dar. Zapakovan u dosadne večere, teške poslove, dječije crteže i očevu brigu.  
    I ne dobiješ uvijek „sutra“ da naučiš kako ga cijeniti.
    Zato danas. Ne sutra.  
    Zagrli. Zahvali. Igraj se. Nazovi.  
    Jer “samo malo odmora” može doći prije nego što si spreman.

  • Zašto dva vojnika 50 godina čuvaju klupu u kasarni

    Zašto dva vojnika 50 godina čuvaju klupu u kasarni

    Štaaa?! Pa zar se ona boja JOŠ NIJE OSUŠILA?!

    Znate ono kad u firmi naletite na neko pravilo koje niko ne konta, al’ svi ga poštuju “jer se vazda tako radilo”? E pa, izgleda da ni naša vojska nije imuna na to. Samo što se kod njih ne radi o Excel tabelama, nego o klupama.

    Novi komandant, pukovnik Suljo, tek stig’o u kasarnu “2. korpus” u Tuzli da preuzme komandu. Raspakova’ se, popi’ kafu  kod zastavnika, i hajde da obiđe raju i vidi gdje je šta.

    Prošeta on kroz spavaone, zaviri u kuhinju gdje tetka Zilha pravi grah od koga zamirisa pola Tuzle, prođe kroz administraciju gdje Mujo igra pasijans i folira da kuca izvještaj, obiđe poligon i onu pustopoljinu iza što je dobra samo za korov i paintball vikendom.

    I tako šeta kad ima šta vidjet: dvojica vojnika, Fadil i Mirso, utegnuti ko za 25. novembar, stoje mirno kraj neke klupice iza magacina. Niđe veze s vezom.

    Pukovnik Suljo prilazi, obrve podig’o:

    Vojnici, raport!

    Fadil, gospodine pukovniče! Mirso, gospodine pukovniče!

    Fadile sine, šta vi to radite ovdje?

    Gospodine, naređeno nam je da čuvamo ovu klupu, gospodine!

    A ko je naredio, života ti?

    Gospodine, prošli komandant, gospodine. Napravio stalni raspored da vazda budu dva čovjeka na straži. To ti je, gospodine…  tradicija jedinice.

    Tradicija jedinice, kažeš? Ma hajde. Nastavite, vojnici.

    Razumijem, gospodine!

    Vrati se Suljo u kancelariju, srknu kafu, al’ mu đavo ne da mira. Kakva ba klupa, kakva tradicija? Uzme on telefon i zove prošlog komandanta, onog Avdu.

    Halo Avdo, de mi reci, što ste čuvali onu klupu iza magacina?

    Ma ne znam ti ja, Suljo, majke mi. Kad sam ja doš’o, već su je čuvali. Rekoh, valja tako, pa samo nastavih. Pitaj nekog starijeg.

    Suljo kopa, zove, lista one požutjele sveske iz arhive, sve dok ne dobi broj od jednog dede, 103 godine, brigadni general  Osman. Komandov’o ovdje još kad je Tito dolazio u posjetu Tuzli.

    Dobar dan, je li to general Osman?

    Jeste, sine… jedva se čuje deda… Ko je to?

    Izvin’te što smetam, generale, al’ vi ste komandovali ovom kasarnom od ’76. do ’82?

    Jesam, jesam… A šta treba?

    Ma zanima me jedna stvar, još od vašeg vakta. Ima raspored da dva vojnika u paradnim uniformama stalno čuvaju jednu klupu kraj magacina.

    Tajac na telefonu par sekundi. Onda deda, onim drhtavim glasom:

    Štaaa?! Pa zar se ona boja JOŠ NIJE OSUŠILA?!

    Poenta?

    I tako ti mi često u životu čuvamo “ofarbane klupe”. Procedure koje više nemaju smisla, papire koje niko ne čita, sastanke koji traju još od ’89, i pravila koja su nastala jer je neko jednom davno rekao “ne diraj”. 

    Nekad stvarno valja stati, pogledati oko sebe i pitati: čekaj, a što mi ovo tačno radimo?

    Jer ako ne pitaš, možda će i tvoj unuk 2076. čuvati neku klupu… a boja se osušila još prije 50 godina.

    Imaš i ti svoju “ofarbane klupu” na poslu? Piši u komentare – da se svi zajedno nasmijemo. I zapitamo.

  • Škrtost ili genijalnost

    Škrtost ili genijalnost

    Kad škrtica pošalje sina po slatkiše, a ovaj se vrati s vodom i tuđim papučama

    Kažu da jabuka ne pada daleko od stabla. A kad je stablo škrto k’o suha drenovina, jabuka ne samo da padne dalje — nego usput proda i drenovinu, izračuna koliko je zaradila i kući se vrati zadovoljna.

    Takav je bio i jedan bogati domaćin. Imao je svega: kuću, imanje, pune hambare i više novca nego što je ikad mogao potrošiti. Ali, kako to nekad biva, imao je jednu veliku manu — nije volio trošiti. Ni kad treba, ni kad ne treba, a ponajmanje kad treba počastiti gosta.

    Narod bi rekao da je bio škrt kao da mu je svaka para rođena u kući pa mu je žao da je pusti preko praga. Ako bi neko kod njega došao na kahvu, domaćin bi prvo pogledao koliko je vode sipao u džezvu. Ako bi gost ostao duže, pogledao bi prema satu. A ako bi gost slučajno spomenuo ručak, domaćin bi se uhvatio za stomak i počeo pričati kako mu se od jutra ništa ne jede.

    Gost je gost, ali i trošak je trošak

    Jednoga dana, baš kad se domaćin spremao da ruča ono malo što je namijenio samo sebi, pred kućom se pojavi gost. Nije čovjek došao s lošom namjerom. Došao je da se vidi s domaćinom, da popričaju i, kako to kod nas obično biva, da se malo posjedi uz kahvu.

    Ali domaćinu se lice promijeni čim ga ugleda. Osmijeh mu dođe na usta, ali nekako tanko, reda radi. U sebi je već računao koliko će ga taj dolazak koštati. Kafa, šećer, možda kakav rahatluk… A ne daj Bože da gost ostane do ručka.

    Ipak, gost je gost. Kod nas se čovjek mora dočekati, makar se poslije tri dana žalilo kako je sve poskupjelo.

    Domaćin pogleda prema sinu, koji je sjedio u ćošku i šutio, pa mu reče:

    — Sine moj, hajde ti do čaršije. Donesi nam pola kile najboljih slatkiša za našeg dragog gosta.

    Izgovori on to ozbiljno, čak i srdačno, ali mu se u očima vidjelo da mu je duša zadrhtala na samu pomisao o novčaniku.

    Sin ustade bez pogovora. Navuče papuče, izađe iz kuće i krenu prema čaršiji. Otac se vrati gostu, ali mu misli nisu bile uz razgovor. Stalno je pogledavao prema vratima i zamišljao sina kako se vraća s punom kutijom baklava, hurmašica i lokuma.

    Što je vrijeme više prolazilo, domaćin je postajao sve nervozniji. Nakon pola sata počeo je mrmljati. Nakon sat vremena već je otvoreno gledao kroz prozor. A kada prođoše gotovo tri sata, skoči na noge.

    — Aman, gdje je ovo dijete? Je li otišao po slatkiše ili je krenuo pješke u drugi grad?

    Od slatkiša do putera, od putera do meda

    Baš tada, sin se pojavi na vratima. Praznih ruku.

    Otac ga odmjeri od glave do pete, pa pogleda njegove ruke, kao da se nadao da je kutija slatkiša možda nevidljiva.

    — Pa gdje su ti slatkiši, aman, dijete?! Jesam li ti rekao da doneseš najbolje što imaju?

    Sin mirno sjede, kao da se upravo vratio iz velike nabavke, pa poče objašnjavati:

    — Ma, babo moj, odoh ja u slastičarnu i tražim ti ja, babo, najbolje slatkiše za našeg gosta. Kaže meni slastičar da će mi dati slatkiše koji su mehki k’o puter.

    Otac ga sluša, a lice mu se polako smiruje. Već mu se učini da priča možda ima neki sretan završetak.

    — E, onda ja kontam: što bih kupovao slatkiše kad mogu kupiti puter? I odoh ti ja u prodavnicu, tražim najbolji puter. Kaže meni prodavač da će mi dati puter koji je dobar k’o med.

    Domaćin se malo nagnu prema sinu. U očima mu se pojavi nešto nalik ponosu.

    — Onda ti ja, babo, malo razmislim. Što bih kupovao puter kad mogu kupiti med? Pa odoh ja kod medara i tražim najfiniji med.

    Gost je šutio, ali mu se brk počeo micati. Još je pokušavao ostati ozbiljan, ali priča je već krenula putem kojim nijedan slatkiš nije mogao proći neoštećen.

    — Kaže ti meni medar da će mi dati med bistar k’o voda. I tu ti ja, babo, stanem. Kontam: što bih kupovao med kad vode imamo kod kuće? Bistra je, zdrava je i — što je najvažnije — besplatna je.

    Sin raširi ruke, zadovoljan svojom logikom.

    — I tako ti se ja, babo, vratim praznih ruku. Pa ćemo mi našem gostu nasuti čašu čiste vode. Bolje išta nego ništa, a i za zdravlje je.

    Nastade kratka tišina.

    Domaćin prvo pogleda gosta, pa sina, pa opet gosta. A onda mu se lice ozari. Kao da mu je sin upravo donio pun sanduk dukata, a ne ideju da se gost posluži vodom iz kućnog bunara.

    — E, moj sine! — uzviknu on. — To je pamet! To je domaćinsko razmišljanje! Znao sam ja da si ti moja krv!

    Gost spusti pogled da sakrije osmijeh. Nije znao da li da se smije ili da sačuva ozbiljnost zbog reda. U međuvremenu, domaćin je već sipao vodu u čašu i pružao je gostu s takvim ponosom kao da mu nudi najskuplji sok iz daleke zemlje.

    — Izvoli, dragi goste. Naša voda. Čista, domaća i zdrava.

    Gost prihvati čašu i klimnu glavom.

    — Bogami, domaćine, vidi se da ti kuća zna sačuvati ono što ima.

    Škrtost se nasljeđuje, ali se i usavršava

    Domaćin se nasmija, uvjeren da je dobio pohvalu. Sin je za to vrijeme šutio i gledao prema svojim papučama.

    Odjednom, otac se namršti. Kao da mu je nešto palo na pamet.

    — Čekaj malo… Ti si tri sata hodao do čaršije i nazad. Mora da su ti se papuče izlizale.

    Sin spusti pogled prema nogama, pa se nasmiješi onim osmijehom čovjeka koji je sačuvao najbolji dio priče za kraj.

    — Ma, babo… nisu to moje papuče.

    Otac se ukoči.

    — Kako nisu tvoje?

    — To su papuče od našeg gosta. Uzeo sam ih kad je ušao u kuću. Nisam ja, babo, baš tolika budala da potrošim svoje.

    Otac je nekoliko trenutaka samo gledao u sina. A onda mu oči zasjaše. Prvo se tiho nasmija, pa sve glasnije, dok mu se suze ne pojaviše u očima.

    — E, to je moj sin! — viknu kroz smijeh. — To je pamet koja se ne uči u školi!

    Gost pogleda prema svojim bosim nogama, pa prema ocu i sinu. Htio je nešto reći, ali nije znao odakle da počne. Na kraju samo odmahnu glavom i nasmija se i sam.

    Jer šta mu je drugo preostalo? Slatkiša nije bilo, vode je bilo, a papuče su mu već bile dio porodične strategije štednje.

    I gost se dočeka, i budžet se sačuva

    Tako se u toj kući tog dana dogodilo pravo malo čudo. Gost je dočekan. Domaćin nije potrošio gotovo ništa. Sin je dokazao da je od oca naslijedio i krv i karakter, ali je škrtost podigao na viši nivo — s praktičnom primjenom i jasnim planom uštede.

    A pouka?

    Neki ljudi gostoprimstvo mjere količinom hrane na stolu. Neki toplinom riječi, a neki time koliko su uspjeli sačuvati iz kućnog budžeta. Ovaj domaćin pripadao je ovoj trećoj vrsti. Kod njega se gost dočekivao iskreno, samo bez pretjerivanja, dodataka i nepotrebnih troškova.

    Jer, kako bi on vjerovatno rekao: ako gost može biti sit od priče, osvježen vodom i bos — čemu onda bacati pare na slatkiše?

    I tako se kod nas nekad i gost dočeka, i domaćin uštedi, i sin pohvali. A svi na kraju plaču od sreće.

    Ili od smijeha.

  • Dok ne vidiš goreg, ne znaš šta je dobro

    Dok ne vidiš goreg, ne znaš šta je dobro

    Kažu da narod brzo zaboravlja dobro, ali još brže pamti kad mu uzmeš iz džepa. Paša Osman je digao ćupriju preko Drine i udario srebrenjak mostarine. Mrzili su ga. Onda je došao sin Ahmed-beg. I odjednom Paša postade svetac. Evo kako se pravi PR u osmansko doba.

    Bilo je to, kažu stari, u vremenima kad je Drina bila široka k’o more

    Preko nje se prelazilo samo ako si imao sreće da te ne odnese bujica, ili ako si imao moćnog vezira da ti sagradi ćupriju. I tako, jedan naš, da ga ne imenujemo, ali zvali su ga Paša Osman, sagradi on most. Nije to bio bilo kakav most, već prava ljepotica, kamena, čvrsta, da traje vjekovima, baš kao ona višegradska ćuprija o kojoj je pisao i sam Ivo Andrić.

    I na toj ćupriji, na njenoj čuvenoj kapiji, Paša Osman, k’o Paša Osman, odmah udari mostarinu. Jedan srebrenjak, ni manje ni više, za svakog ko bi htio na drugu stranu, bilo da ide na pijacu u kasabu, bilo da nosi robu u daleke krajeve, bilo da bježi od kakve nevolje. Svaki put kad bi noga kročila na most, ruka je morala posegnuti za srebrenjakom.Narod, naravno, poče da gunđa. “Pa dokle više?”, “Zar i za prelazak preko rijeke da nam uzimaju?”, “Nije nam dosta što nas carstvo dere, sad i Paša!” I tako, malo-pomalo, niko s Pašom Osmanom više ni kahvu ne pije, ni selam ne naziva. Ljudi ga zaobilaze u širokom luku, a svaki srebrenjak što mu ga daju, k’o da im je iz srca iščupan. Sjećali su se kako je most građen, kako su se radnici mučili, kako su se raja i age zajedno znojili, ali sada je samo mostarina bila u mislima, teška k’o kamenje Drine.

    Dođe i taj dan, Paša Osman na samrtnoj postelji.

    Pozva sina, mladog Ahmed-bega, i jedva prozbori, kao da mu se glas gubi u šumu Drine, a eho nosi kroz kamene lukove mosta:”Sine moj, Ahmed-beže… Nisam ja bio dobar s narodom. Mrzili su me dok sam živio. Volio bih da, kad me ne bude, imaju neku lijepu riječ za mene. Možeš li ti to nekako srediti? Da mi se barem fatiha sjećaju s nekim dobrom, a ne samo s psovkama.””Ne brini, babo,” obeća Ahmed-beg, “sredit ću ja to, da ti duša rahat bude.”
    I tako, Paša Osman preseli na ahiret, ukopaše ga uz sve počasti, a Ahmed-beg, čim prođe dženaza, preuze most. Ali, umjesto da smanji mostarinu, Ahmed-beg je utrostruči! Tri srebrenjaka za svaki prelazak preko višegradske ćuprije! Prava pljačka, reko bi čovjek, gora od svih harača što su kroz vijekove padali na ovu čaršiju i njene hrišćane i muslimane. Svaki put kad bi neko prešao most, tri srebrenjaka bi zazvonila u Ahmed-begovoj kesi.

    Od tog dana, kad god bi seljani prelazili preko mosta, uzdisali bi i odmahivali glavom. “Eh, moj Paša Osman”

    Govorili bi, dok bi im pogled padao na kamene lukove, “bio si duša , pravi svetac… Čovjek iz naroda. Tražio si samo jedan srebrenjak!” A Ahmed-beg se samo smješkao, zadovoljan što je babi ispunio želju, a sebi osigurao još bolju zaradu. Jer, kod nas je tako – tek kad dođe gore, sjetimo se da ono prije i nije bilo tako loše, baš kao što se i za most pričalo, pa se zaboravilo ko ga je gradio, a ko ga je naplaćivao.


    Pouka: Ponekad, da bi cijenio ono što si imao, moraš dobiti nešto mnogo gore. Ili, kako bi naš narod rekao:”Dok ne vidiš goreg, ne znaš šta je dobro.”
    Ahmed-beg nije bio lopov. Bio je marketinški genije. Nije popravio babin ugled – samo je spustio ljestvicu. Paša Osman sa jednim srebrenjakom odjednom postade “duša od čovjeka”.

  • Urnebesna operacija ,kako nasmijati cijelu hirurgiju

    Urnebesna operacija ,kako nasmijati cijelu hirurgiju

    Doktori kažu “zaokruži koljeno koje operišemo”.

    Većina ljudi posluša. Ja sam odlučio da im ostavim detaljna uputstva. I bonus sadržaj. Rezultat? Cijela sala se valjala od smijeha, a operacija kasnila 30 minuta.

    Sjećam se, imao sam 16 godina i koljeno mi je bilo kao klimavi sto — . Dijagnoza: mora na operaciju.

    Jutro,vrijeme operacije.

    Ležim u onoj bolničkoj košulji što se veže naopačke i ničim ne štiti dostojanstvo. Ulazi doktor, umoran kao da je već odradio tri smjene, turi mi flomaster u ruke i kaže:
    “Zaokruži koljeno koje operišemo, a na drugo stavi X.” I ode. Bez dodatnih instrukcija. Velika greška.

    Ja, naravno, uradim tačno kako je rekao. Krug na desno, X na lijevo. Gotovo za 3 sekunde. A onda… tišina bolničke sobe, miris dezinfekcije, i previše slobodnog vremena. Proradi moja umjetnička duša.

    Na zaokruženo koljeno docrtam debele strelice i napišem krupnim štampanim slovima: “OPERIŠI OVDJE → OVDJE → DA, BAŠ TU”. Na drugo koljeno nije bio dovoljan jedan X. Dodam još tri i dopišem: “NE DIRAJ! Privatni posjed. Kazna za neovlašten ulaz: golicanje do smrti.”

    Od dosade — i treme koju nisam htio priznati — sljedećih pola sata pretvorim sebe u hodajući strip.
    Na stomak: “Ruke dalje od slijepog crijeva! On je nevin.”
    Na butinu: “Šta gledaš? Koljeno je niže! ↑”
    Čak sam zamolio mamu, koja je pokušavala da ne prasne u smijeh, da mi na leđa napiše: “Ako ovo čitaš, na pogrešnoj si strani. Okreni pacijenta!”

    Kad je anesteziolog ušao, pokrio sam se plahtom do brade kao da krijem državnu tajnu. Navodno sam već tada počeo da lupetam gluposti, ali to je priča za drugu anesteziju.

    Operacija je prošla super.

    Probudio sam se sa novim šarafima u koljenu i starim smislom za humor. Morao sam prenoćiti. Uveče dolazi doktor, još umorniji, i kaže mi kroz pola osmijeha:
    “Dečko, poremetio si nam raspored cijele sale.”

    Ispostavilo se da su me sestre otkrile kad su digle plahtu. Kažu da su se smijale dobrih 10 minuta. Bukvalno su se držale za krevete da ne padnu. Kad su se nekako sabrale i počele da me prebacuju na operativni sto… ugledale su poruku na unutrašnjoj strani butine, tik iznad koljena: “PS: Ako ste stigli dovde, zaslužili ste pauzu za kafu ☕”

    Rezultat: hirurg je ušao u salu koja se još kikoće, morao je da sačeka da se svi isplaču od smijeha, sterilišu suze i vrate profesionalnost. 30 minuta zakašnjenja.

    Sve zbog moje ljubavi prema flomasterima i panike od igala.

    Poenta:
    Tog dana sam naučio dvije stvari. Prvo, humor je najbolja anestezija — za mene besplatna, za bolnicu skupa. Ode 30 minuta rasporeda, a sa njim vjerovatno i živci glavne sestre. Drugo: Ako ti doktor da flomaster i ode bez nadzora, imaš dvije opcije. Koristiš ga odgovorno… ili napraviš stand-up tačku od vlastitog tijela.

    Ja i dalje biram ovo drugo 😄

  • Kad ti Otac ostavi amanet, a ti ga shvatiš doslovno!Bračni savjetnik nije mogao vjerovati”

    Kad ti Otac ostavi amanet, a ti ga shvatiš doslovno!Bračni savjetnik nije mogao vjerovati”

    Kad amanet shvatiš bukvalno

    Kažu ljudi da amanet treba ispoštovati. To je, naravno, tačno. Ako ti otac, majka, dedo ili nana nešto ostave u amanet, red je da se toga držiš.

    Ali niko nikad nije rekao šta da radiš kad amanet shvatiš bukvalno.

    Baš sve. Riječ po riječ. Bez ikakvog dodatnog pitanja, objašnjenja ili konsultacije s nekim ko zna šta je pokojnik zapravo htio reći.

    Denis je tako dvadeset godina živio po posljednjim očevim riječima. Bio je ubijeđen da je uzoran sin i još bolji muž. Problem je nastao tek kad je njegova žena Zumra odlučila da više ne može tako i kad su, nakon dvije decenije braka, završili kod bračnog savjetnika.

    Otišli, dakle, Denis i Zumra kod savjetnika.

    Čim su sjeli u čekaonicu, Zumra je prekrstila ruke, uzdahnula i pogledala u plafon. Denis je, kao i obično, gledao u pod.

    Savjetnik ih pozva unutra, ali prvo zamoli Zumru da razgovara nasamo s njim.

    „Kažete da ste u braku dvadeset godina“, upita savjetnik, „pa u čemu je problem?“

    Zumra se odmah zajapurila.

    „Problem je moj Denis! Izludit će me načisto. Ako ovako nastavi, ostavit ću ga, majke mi!“

    Savjetnik uze olovku i spremno se namjesti.

    „Dobro. A šta tačno radi da vas toliko izluđuje?“

    „Prvo“, poče Zumra, „kad god izađemo negdje među narod, on samo gleda u pod. Neće nikome da priđe, neće nikoga da pozdravi, neće ni komšiji da kaže ‘dobar dan’. Samo hoda kao da je nešto ukrao. Sramota me živa!“

    Savjetnik klimnu glavom.

    „Razumijem. Imate li još neku zamjerku?“

    „Imam! Stalno kopa nos.“

    „U javnosti?“

    „U javnosti, u kući, za stolom, dok gledamo televiziju… Gdje god sjedne, on prst u nos. Pa zamislite da smo kod mojih na ručku, a on se ponaša kao da traži izgubljeni ključ!“

    Savjetnik nešto zapisa.

    „Dobro. Još nešto?“

    Zumra se malo snebiva, pogleda prema vratima, pa tiše reče:

    „Kad god se ono radi…“

    Savjetnik podiže obrve, ali ostade profesionalan.

    „Da?“

    „On meni nikad ne dozvoli da ja budem gore. Nikad! Dvadeset godina, čovječe! Pa bar jednom bih voljela da ja budem glavna.“

    Savjetnik spusti olovku.

    „Aha. Mislim da je najbolje da sada porazgovaram s vašim mužem.“

    Zumra izađe, a Denis uđe. Kao i obično, prvo pogleda u pod, pa sjedne na kraj stolice.

    Savjetnik ga pogleda ozbiljno.

    „Denise, vaša žena kaže da je izluđujete. Čak razmišlja i o razvodu.“

    Denis problijedi.

    „Šta? Razvodu? Poslije dvadeset godina? Pa ja sam je volio, pazio i uvijek joj davao šta god je htjela! Kakav je sad problem?“

    „Kaže da imate nekoliko navika koje je dovode do ludila“, objasni savjetnik. „Prvo, uvijek se čudno ponašate u javnosti. Gledate u pod i nikome ne prilazite.“

    Denis zabrinuto odmahnu glavom.

    „Ma, to je jedna od rijetkih stvari koje mi je otac rekao na samrtnoj postelji. Zakleo sam se da ću ga poslušati.“

    „A šta vam je rekao?“

    Denis se uspravi i svečano izgovori:

    „Rekao mi je: ‘Sine, nikad nikome nemoj stati na žulj.’“

    Savjetnik nekoliko sekundi šutje.

    „Denise… vaš otac je vjerovatno mislio da ne treba nikoga namjerno provocirati, vrijeđati ili mu praviti probleme.“

    „Aha“, reče Denis, pomalo postiđeno. „Znači, nije mislio da stalno gledam gdje gazim?“

    „Ne baš.“

    Denis klimnu, kao da je upravo naučio važnu životnu lekciju.

    Savjetnik nastavi:

    „Drugo, vaša žena kaže da stalno kopate nos, čak i kad ste u društvu.“

    Denis se ponovo zabrinu.

    „Pa i to mi je otac izričito naredio! Rekao mi je da uvijek držim nos čistim.“

    Savjetnik zažmiri na trenutak i duboko udahnu.

    „To je, Denise, samo izraz. Znači da se ne treba miješati u kriminal, dugove i sumnjive poslove. Drugim riječima, da ne upadate u nevolje.“

    „Aha“, reče Denis. „Znači, nije bilo potrebno da ga stvarno čistim pred ljudima?“

    „Nije.“

    Denis spusti pogled.

    „Dobro je to znati, nakon dvadeset godina.“

    Savjetnik odluči da više ništa ne pita, ali je ostala još posljednja Zumrina zamjerka.

    „I na kraju“, nastavi on oprezno, „vaša žena kaže da joj nikad ne dozvoljavate da bude gore tokom… onoga.“

    Denis se tada potpuno uozbilji.

    „To je najvažniji očev amanet. To nikako nisam smio prekršiti.“

    „Šta vam je rekao?“

    Denis se nagne naprijed i tihim, gotovo svečanim glasom izgovori:

    „Na samrti mi je rekao: ‘Sine, nemoj zajebat!’“

    Savjetnik ga pogleda. Zatim pogleda u svoje bilješke. Onda ponovo pogleda Denisa.

    „Denise, mislim da je vaš otac vjerovatno mislio da ne upropastite život, brak i sve što ste pošteno izgradili.“

    Denis se zamisli.

    „Znači, ipak je mislio šire?“

    „Mnogo šire.“

    U tom trenutku Zumra uđe u kancelariju.

    „I?“, upita ona. „Jeste li mu objasnili?“

    Savjetnik se nasloni u stolicu.

    „Jesam. Mislim da je došlo do izvjesnog nesporazuma.“

    „Kakvog nesporazuma?“

    Denis je pogleda i iskreno reče:

    „Izgleda da sam dvadeset godina sve pogrešno shvatao.“

    Zumra ga odmjeri od glave do pete.

    „To ti govorim već dvadeset godina.“

    „Pa što nisi rekla?“

    „Jesam!“

    „Kako?“

    „Lijepo!“

    „A jesi li baš riječ po riječ objasnila?“

    Zumra podiže ruke prema plafonu.

    „Eto vidiš, savjetniče! O tome ja pričam!“

    Savjetnik zatvori fasciklu i zaključi da će ovaj bračni slučaj zahtijevati više seansi nego što je prvobitno planirao.

    I tako je Denis dvadeset godina uredno poštovao očev amanet, samo što ga je shvatio potpuno bukvalno. Gledao je u pod da nikome ne stane na žulj, čistio nos da ne upadne u probleme i strogo pazio da „ne zajebe“.

    Pouka

    Prije nego što nečije riječi uzmete zdravo za gotovo, pitajte šta je pjesnik htio reći. Posebno ako ih izgovara neko na samrtnoj postelji, u pola rečenice i bez dodatnog objašnjenja.

    Jer biste, u suprotnom, mogli završiti kao Denis: s pognutom glavom, čistim nosom, ozbiljnim bračnim problemom i ženom koja je konačno odlučila da ona bude glavna. 😄

  • Kako sam postao “ginekolog za guštere” i zamalo napravio carski rez Patriku

    Kako sam postao “ginekolog za guštere” i zamalo napravio carski rez Patriku

    Porodična drama koja je počela poslije večere

    Misliš da poznaješ svoje kućne ljubimce. Hraniš ih, čistiš im kavez, znaš kada spavaju i čak im daš imena koja im savršeno odgovaraju.

    Ja sam, recimo, bio potpuno uvjeren da imam dva muška guštera.

    Zvali su se Spužva Bob i Patrik.

    Nije to bila slučajnost. Imena smo pažljivo odabrali, djeca su ih odmah prihvatila, a ja sam bio ponosan što smo napokon imali kućne ljubimce oko kojih nije bilo previše posla. Ne laju, ne grizu namještaj, ne traže da ih šetamo po kiši i ne bude nas u šest ujutro zato što su gladni.

    Dva mirna muška guštera. Idealna porodična kombinacija.

    Barem smo tako mislili.

    Jedne večeri, poslije večere, sjedimo u dnevnoj sobi. Ja pokušavam gledati televiziju, žena sklanja tanjire, a djeca se raspravljaju oko toga ko će prvi koristiti tablet. Sve je izgledalo potpuno normalno, sve dok mi sin nije ušao u sobu sa izrazom lica kao da je upravo otkrio da je nestala struja u cijelom gradu.

    „Babo…“

    Već po tom „babo“ znao sam da nešto nije uredu.

    „Šta je bilo?“

    „Jedan od guštera u sobi mi izgleda bolesno.“

    Odmah sam ustao. Nisam ja veterinar, ali sam u tom trenutku navukao svoj najstručniji izraz lica. Onaj izraz čovjeka koji je pet puta gledao dokumentarac o životinjama i jednom pročitao članak o reptilima na internetu.

    „Kako bolestan?“

    „Leži na leđima i neće da se pomjeri.“

    To je već zvučalo ozbiljno.

    „Hajde, bona, vidi šta mu je!“

    Uletio sam u dječiju sobu kao porodični doktor za gmizavce. Patrik je zaista ležao na leđima, potpuno miran i nepomičan.

    Pogledao sam ga sa svih strana. Nisam znao da li da ga dotaknem, okrenem ili da jednostavno stojim i čekam da se sam objasni.

    „Hajde, bona, dođi da vidiš guštera. Nešto mu je!“ viknuo sam ženi.

    Ona je došla, pogledala kroz kavez i već u sljedećoj sekundi promijenila izraz lica.

    „Jao, pa ona rađa bebe!“

    U sobi je nastala tišina.

    Sin me pogledao, pa pogledao majku, pa ponovo mene.

    „Kako bebe?“

    Niko nije odgovarao.

    „Pa zovu se Spužva Bob i Patrik“, nastavio je moj sin. „To su muški!“

    Imao je pravo. Imena su bila prilično jasna. Nismo ih nazvali Ana i Marija.

    Pogledao sam ženu i pokušao zvučati razumno, iako mi ništa u toj situaciji nije bilo jasno.

    „Pa rekli smo da nećemo da se razmnožavaju. Jesi li ti kupila dva muška?“

    Žena me pogledala onim pogledom koji govori da sam upravo izgovorio nešto toliko glupo da će se o tome pričati i na porodičnim okupljanjima za deset godina.

    „Šta hoćeš?“ rekla je. „Da okačim znak na kavez: ‘Zabranjeno razmnožavanje’?“

    Svi čekaju da se rodi gušter

    Djeca su se već okupila oko kaveza. Odjednom nikome više nije bio važan tablet, večera ni televizija. Svi su željeli prisustvovati velikom događaju.

    Ja sam pokušao preuzeti ulogu smirenog i odgovornog roditelja.

    „Dobro, djeco, bez panike. Ovo je čudo prirode. Gledat ćemo kako dolaze na svijet novi gušteri.“

    Djeca su me pogledala sa mješavinom straha i gađenja.

    „Fujjj!“ rekli su uglas.

    Patrik se i dalje nije pomjerao. Ležao je na leđima kao da je odustao od života i prepustio se sudbini. Onda se pojavilo nešto što je ličilo na nogu.

    Svi su se nagnuli prema kavezu.

    „Evo ga!“ viknuo je sin.

    Ali ono što je ličilo na nogu odjednom je nestalo.

    Žena je tiho šapnula:

    „Možda je beba u pogrešnom položaju.“

    „Kako pogrešnom položaju?“ pitao sam.

    „Ne znam. Možda je karlični položaj.“

    Nisam znao da li govorimo o gušteru ili o porođaju u bolnici.

    Sin je već bio na ivici panike.

    „Babo, uradi nešto!“

    To je bila rečenica koja me je potpuno uništila. Jer kada dijete kaže „uradi nešto“, odrasli se iznenada osjete obaveznim da zaista nešto urade, čak i kada nemaju ni najmanju ideju šta rade.

    Moj kratki izlet u veterinarsku medicinu

    Prišao sam kavezu i pokušao pažljivo pogledati šta se dešava. Na trenutak sam se čak osjetio kao da znam šta radim.

    „Samo polako“, govorio sam, više sebi nego gušteru. „Nećemo paničiti.“

    Patrik je i dalje ležao na leđima.

    Onda sam ugledao ono što sam smatrao nogom i, u najboljoj namjeri, pokušao da pomognem. Lagano sam povukao.

    Nestalo je.

    Pokušao sam ponovo.

    Ništa.

    Žena me pogledala sa strane.

    „Jesi li siguran da to trebaš raditi?“

    „Naravno da nisam“, odgovorio sam. „Ali neko mora.“

    U tom trenutku sin je već držao kavez i šaputao:

    „Diši, Patrik. Diši.“

    Ne znam kako je zamišljao da gušter razumije tu naredbu, ali situacija je već odavno prestala biti normalna.

    Na kraju smo odlučili da nećemo glumiti stručnjake. Spakovali smo kavez i otišli kod veterinara.

    Veterinar je riješio misteriju

    U čekaonici smo sjedili kao porodica koja čeka najvažniji događaj u životu. Sin je držao kavez u krilu. Žena je pokušavala ostati ozbiljna, ali joj je povremeno bježao osmijeh. Ja sam šutio, jer sam još uvijek pokušavao shvatiti kako je moguće da dva muška guštera očekuju prinovu.

    Kada je veterinar pogledao Patrika, odmah je uzeo lupu. Pregledao ga je nekoliko sekundi, zatim podigao obrve i pogledao nas.

    Ja sam odmah prešao na ozbiljna pitanja.

    „Doktore, hoće li trebati carski rez?“

    Veterinar me pogledao kao da pokušava odlučiti da li da se nasmije ili da ostane profesionalan.

    Povukao nas je malo u stranu i tiho rekao:

    „Ljudi, gušter nije u porodu.“

    Svi smo ga gledali.

    „Patrik je muško.“

    Sin je uzdahnuo s olakšanjem.

    Ja sam također osjetio olakšanje, ali nisam još znao šta slijedi.

    Veterinar je nastavio birajući riječi:

    „Mladi mužjaci ponekad imaju… određene potrebe. Sami se zabave. Zato leže na leđima.“

    Nastala je tišina.

    Onakva tišina u kojoj svi razumiju šta je rečeno, ali se niko ne usuđuje prvi reagovati.

    A onda se moja žena počela smijati.

    Prvo tiho. Onda sve jače. Ubrzo su joj krenule suze na oči.

    „Zamisli njega“, uspjela je izgovoriti kroz smijeh, „kako vuče gušteru za… ono malo!“

    Veterinar je spustio pogled. Sin je pitao da li će Patrik biti dobro. Djeca su bila sretna što gušter nije bolestan, a ja sam želio da se pod zemljom otvori rupa dovoljno velika da u nju stanu čovjek, kavez i cijela ova priča.

    Račun za znanje koje smo skupo platili

    Na kraju se sve završilo dobro. Patrik je bio zdrav. Spužva Bob je i dalje bio živ, miran i potpuno nezainteresovan za porodičnu dramu.

    Mi smo, međutim, dobili lekciju koju nikada nećemo zaboraviti.

    Računica je izgledala ovako:

    StavkaTrošak
    Dva guštera250 KM
    Kavez i oprema90 KM
    Pregled kod veterinara50 KM
    Poniženje pred ženom i djecomNeprocjenjivo
    Sjećanje na oca koji je pokušao „poroditi“ mužjakaTakođer neprocjenjivo

    Ukupno: 390 KM i jedna priča koja će me pratiti do kraja života.

    Tri lekcije koje smo naučili

    Iz cijele situacije izvukli smo nekoliko važnih zaključaka.

    Prvo, gušteri polažu jaja. Ne rađaju bebe onako kako smo mi to zamislili u panici.

    Drugo, muški gušteri imaju svoje potrebe. Neke stvari jednostavno ne treba pokušavati objašnjavati pred djecom za stolom.

    Treće, nikada ne glumi veterinara ako nisi siguran šta radiš. Posebno nemoj glumiti veterinara pred ženom koja jedva čeka da te podsjeti na tu grešku svaki put kada vidiš kavez.

    Od tada više ne donosim zaključke na osnovu imena. Ako se životinja zove Patrik, to ne znači da je nužno muško. Ako leži na leđima, to ne znači da umire. A ako nešto ne razumiješ, postoje ljudi koji su završili školu upravo zato da ne bi morao povlačiti nepoznate dijelove iz tuđih ljubimaca.

    I, što je najvažnije, prije nego što proglasiš porodičnu hitnu situaciju, možda prvo provjeri šta se zaista dešava.

    Jer neke stvari izgledaju kao porođaj, a zapravo su samo… gušter koji ima svoj privatni trenutak.

    Trošak lekcije: 390 KM plus neprocjenjivo poniženje.

    Vrijedilo je svake marke.

  • Neženja: Kako je Asim iz Tuzle živio 100 godina bez stresa

    Neženja: Kako je Asim iz Tuzle živio 100 godina bez stresa

    Dva „ne“ koja su Asimu spasila život

    Priča o čovjeku koji je dva puta bio odbijen, a onda shvatio da je sloboda ponekad najskuplji oblik sreće.

    U Tuzli je nekada živio jedan dobar momak po imenu Asim. Nije bio ni posebno bogat, ni naročito lijep, ali je imao ono što se u našem narodu uvijek cijenilo: bio je čestit, znao je popravljati stvari, ponijeti gajbu kad zatreba i nikada nije dolazio praznih ruku kad se ide u goste.

    Jedino što mu nikako nije išlo od ruke bila je ljubav.

    Ne zato što Asim nije imao osjećaja. Naprotiv, osjećao je on sve – i kad treba i kad ne treba. Samo nije znao da ljubav, osim srca, traži i malo sreće, dobar tajming i osobu koja će na tvoje „Hoćeš li za mene?“ odgovoriti sa „Hoću“, a ne sa onim kratkim, ali sudbonosnim: „Ne mogu.“

    Prva prosidba: cvijeće, prsten i jedno veliko „ne“

    Jednog proljeća Asim se zaljubi u Esmu. Bila je to ona vrsta ljubavi zbog koje čovjek počne ranije ustajati, bolje se češljati i iznenada obraćati pažnju na to da li mu je košulja ispeglana.

    Asim je danima smišljao kako da je zaprosi. Nije htio ništa previše moderno. Nije bilo nikakvog snimanja dronom, violine usred tržnog centra ni transparenta preko pola grada. Asim je vjerovao u klasiku.

    Kupio je cvijeće na pijaci, posudio najbolje cipele od rođaka i nabavio zlatni prsten koji je sjajio kao nova felga na dobro očuvanom Golfu. Onda je, nakon nekoliko dana vježbanja pred ogledalom, skupio hrabrost, spustio se na jedno koljeno i izgovorio ono što je pripremao cijele sedmice.

    Esma ga je pogledala. Nije se nasmijala, nije zaplakala, nije čak ni dramatično uzdahnula. Samo je tiho rekla:

    „Hvala, Asime, ali ne mogu.“

    I eto. Tri riječi, a čovjeku se život prepolovi.

    Asim se vratio kući kao da je izgubio i utakmicu i produžetke. Prva tri dana nije razgovarao ni sa kim. Skuhao je lonac graha, pojeo ga gotovo sam i popio nekoliko piva, čisto da mu se, kako je govorio, „slegne situacija“.

    Komšije su mislile da pati. Prijatelji su ga tješili. Jasmin mu je govorio da ima drugih žena koliko hoćeš, samo treba izaći među narod. Asim je klimnuo glavom, ali je u sebi mislio da nema drugih žena, nego samo jedna Esma i mnogo tišine.

    A onda je, kao što to obično biva, vrijeme uradilo svoje. Srce se malo smirilo, grah se probavio, a Asim se zaljubio u Maidu.

    Druga ljubav i drugo odbijanje

    Maida je bila drugačija od Esme. Veselija, glasnija i uvijek je znala šta hoće. Asim je zbog nje čak počeo koristiti parfem i jednom je otišao u prodavnicu samo zato što je čuo da bi joj se mogla svidjeti čokolada koju tamo prodaju.

    Ovoga puta nije pravio veliku predstavu. Nije kupio cvijeće s pijace niti klečao na pločicama. Samo joj je jedne večeri, dok su sjedili u bašti, rekao:

    „Maida, šta misliš da nas dvoje ovo malo uozbiljimo?“

    Maida je spustila kašiku, pogledala ga ravno u oči i odgovorila:

    „Asime, ti si meni drag, ali ne.“

    Drugo „ne“ bilo je kraće od prvog, ali je Asima pogodilo preciznije. Čovjek se nekako navikne da ga jednom odbiju. Ali kad te odbiju drugi put, počneš se pitati nije li problem možda u tebi, u zvijezdama, u držanju tijela ili u tome što si previše puta rekao „ma lahko ćemo“.

    Te noći je dugo sjedio na balkonu. Gledao je svjetla Tuzle, slušao kako negdje u daljini laje pas i prvi put ozbiljno razmišljao o svom životu.

    Nije imao ženu. Nije imao djecu. Nije imao kredit za veći stan, vikendicu koju treba popravljati svake druge subote, ni rodbinu koja će ga pitati kad će „konačno nešto uraditi od sebe“.

    I tada mu je sinula misao koja će mu promijeniti život:

    Možda ovo nije kraj. Možda je ovo početak slobode.

    Asimova pravila sretnog neženje

    Od tog dana Asim je prestao gledati na odbijanja kao na poraz. Počeo ih je doživljavati kao dvije službene potvrde da je slobodan čovjek.

    Nije postao ogorčen. Nije pričao kako su „sve žene iste“, niti je po kafanama držao predavanja o tome kako brak uništava čovjeka. Jednostavno je odlučio da živi po svojim pravilima. A njegova pravila bila su prilično jednostavna.

    1. Kućni red određuje onaj ko je posljednji ušao u kuću

    U Asimovom stanu nije bilo klasičnog kućnog reda. Tačnije, postojao je, ali ga je sam Asim i pisao i kršio.

    Suđe se nije pralo odmah. Suđe se ostavljalo da „odstoji“. Ako bi neko pitao zašto je šolja od kahve još na stolu od prošlog petka, Asim bi rekao da se kafa ne može tako brzo zaboraviti.

    Čarape su imale svoje mjesto, a to mjesto bilo je tamo gdje ih noga posljednji put izuje. Daska na WC-u bila je stalno dignuta. Ne zato što je Asim bio neuredan, nego zato što, kako je tvrdio, „nije imao kome spuštati“.

    Usisavao je onda kada mu prašina počne smetati. Smeće je iznosio tek kad kesa sama pokaže ambiciju da napusti stan. Stare novine slagao je po ormarima i policama, uvjeren da jednog dana može zatrebati tekst o akciji deterdženta iz 2008. godine.

    Stan nije bio savršen, ali je bio njegov. I u njemu nije bilo svađe oko toga ko je ostavio mokar peškir na radijatoru.

    2. Slobodno vrijeme je stvarno slobodno

    Asim je išao na pecanje kad mu se ide. Ako mu se nije išlo, nije išao. Nije morao nikome objašnjavati zašto mu se danas sjedi kraj rijeke, a sutra ne ustaje iz kreveta prije podne.

    Na kampovanje je odlazio bez višesedmičnih dogovora. Samo bi jednog jutra ubacio šator, stolicu, dvije konzerve i rezervne čarape u automobil, pa krenuo. Ako bi ga neko pitao kad se vraća, odgovorio bi: „Kad mi dosadi priroda.“

    Televizor gotovo da nije palio. Serije nije pratio, pa nije morao pamtiti ko je kome brat, ko je kome bivši i zbog čega svi šapuću u dnevnoj sobi. U kupovinu je išao kad je gladan, a kad nije bio gladan, živio je od onoga što je već imao – pa makar to bile pašteta, kiseli krastavci i pola hljeba od jučer.

    Kad bi došao s posla, razvukao bi se na kauč, počešao gdje ga svrbi i glasno uzdahnuo od miline. Niko ga nije pitao šta mu je. Niko mu nije govorio da promijeni kanal. Niko mu nije zamjerao što je zaspao u trenerci.

    3. Finansije, praznici i vlastita pravila

    Na Valentinovo nije trčao u cvjećaru. Nije morao kupovati ruže po cijeni zbog koje bi čovjek pomislio da su uzgajane na Marsu. Nije pisao poruke od tri pasusa i nije provjeravao je li neko slučajno vidio da je zaboravio godišnjicu.

    Platu nije dijelio na „naše“ i „tvoje“. Bila je njegova, i trošio ju je kako je smatrao da treba. Nekad na dobar ručak, nekad na društvo, nekad na pjevaljku, a nekad na stvar koju je mjesecima gledao u izlogu i kojoj, realno, nije bila potrebna nikakva opravdana svrha.

    Pjevao je pod tušem glasno i falš. Nije imao ko da mu kaže da umukne. Ako bi promašio ton, samo bi ponovio refren još jače, uvjeren da je problem u akustici kupatila.

    Stotinu godina bez tablete za smirenje

    Godine su prolazile, a Asim je ostajao isti. Nije se nervirao oko sitnica, jer je za njega većina stvari bila sitnica. Ako mu se pokvari televizor, čitao bi novine. Ako mu se pokvari frižider, pojeo bi sve što je unutra. Ako mu se pokvari raspoloženje, nazvao bi Jasmina.

    Bio je zdrav, snažan i miran. Imao je gustu kosu, dobar apetit i živce koji su izgledali kao da su napravljeni od armiranog betona. Dok su se njegovi oženjeni prijatelji žalili na račune, rodbinu, renoviranje kupatila i činjenicu da su opet zaboravili iznijeti smeće, Asim je sjedio, pio kahvu i govorio:

    „Meni je moj mir najskuplja stvar u kući.“

    Doživio je stotu. Umro je mirno, od starosti, bez velikih bolesti i bez mnogo stresa. Ležao je nasmijan, zadovoljan životom koji je sam uredio. Oko njega su svi plakali, a Asim je, ako je vjerovati priči, izgledao kao čovjek koji je upravo završio sve obaveze i konačno može odmoriti.

    I tu bi priča mogla završiti. Bila bi to lijepa priča o slobodi, samostalnosti i čovjeku koji je dva odbijanja pretvorio u stotinu godina mira.

    Ali ne mogu je završiti tako.

    A zašto ja ne mogu živjeti kao Asim?

    Žena mi dolazi kući.

    Pod nije obrisan. Supa se ne krčka. Tepih nije usisan. Polica u kuhinji još uvijek stoji na podu, jer sam je „samo privremeno“ spustio prije dvije sedmice. Na stolu su računi, čarape i jedna šolja za koju ne znam odakle se stvorila.

    Moram nazvati Jasmina i reći mu da večeras neću u kafanu gledati utakmicu. Ne mogu ni na pecanje, ni na kampovanje, ni na spontano razvlačenje po kauču. Žena i ja počinjemo novu sezonu njene omiljene serije.

    I, iskreno, ne smijem zakasniti. Jer ako propustim prve dvije epizode, narednih mjesec dana neću znati ko je kome šta rekao, pa ću morati slušati objašnjenje od početka.

    Šteta.

    Baš je bila dobra priča o Asimu.

    Eh, hajd’ tužno… prvo da sklonim veš sa stolice.

    Pouka?

    Pouke, izgleda, nema. Ili je ima, zavisno od toga ko čita.

    Neko će reći da je Asim bio sebičan. Neko će reći da je bio pametan. Neko će pomisliti da sreća nije uvijek u tome da dobiješ ono što želiš, nego da naučiš cijeniti ono što ti je ostalo.

    A neko će samo uzdahnuti, ustati i otići usisati tepih, jer zna da sloboda ima svoje granice – naročito kad neko drugi plaća račune, pere suđe i zna gdje ti stoje čarape.

    Možda je Asim zaista živio najbolje što je mogao. A možda ni brak nije tako loš, samo čovjek ponekad mora priznati da je najljepši dio bračnog života upravo onaj trenutak kad oboje sjednete na kauč, pogledate se i shvatite da večeras niko neće prati suđe.

    A ti? Bi li mijenjao svoj život za Asimovih stotinu godina slobode ili ipak biraš kuću u kojoj se zna ko spušta dasku, ko usisava tepih i ko bira seriju?

    Piši u komentar. Samo nemoj predugo, možda te neko čeka da izneseš smeće.

  • Priča o koferima

    Priča o koferima

    Ljudi odlaze iz BiH umorni od nepravde, korupcije i života bez perspektive. Ali da li je trava „tamo“ zaista zelenija? Priča o dijaspori.

    Zašto se odlazi?

    Sjedim tako, pijem kafu i razmišljam o svim onim pričama koje čujem. O praznim stolicama za svadbenim stolovima. O imenima koja se sve rjeđe pojavljuju u porodičnim razgovorima. O porukama koje stižu s dalekih adresa, najčešće uz fotografije djece, novih stanova, snijega na nekoj evropskoj ulici ili ljetovanja na moru. Iza tih slika često stoji priča mnogo složenija od one koju možemo vidjeti na ekranu.

    Tema je teška, bolna, ali neizbježna: zašto ljudi odlaze iz Bosne i Hercegovine? I da li je taj odlazak zaista rješenje ili samo početak neke nove, kompleksnije priče?

    Nije lako govoriti o odlascima, jer svaka prazna kuća i svaki nepopunjen stolac nose nečiju ličnu sudbinu. Neko je otišao zbog posla, neko zbog djece, neko zato što više nije mogao gledati kako se nepravda ponavlja iz dana u dan. Neko je spakovao kofere nakon godina čekanja, obećanja i razočaranja. A neko je jednostavno osjetio da ovdje više ne može disati punim plućima.

    Koferi puni nade, a duša puna pitanja

    Nije to samo ekonomska računica, iako je ona često okidač. Nije samo plata koja je triput veća, mogućnost da se kupi stan ili sigurnost da će se računi moći platiti na vrijeme. Iza odlaska često stoji potreba za dostojanstvom, za redom i za životom u kojem čovjek neće svakoga jutra počinjati novu bitku sa sistemom.

    Ljudi odlaze jer su umorni.

    Umorni su od nepravde koja se služi kao normalnost. Od korupcije koja je postala sistemska greška, a često se prihvata kao jedini način da se nešto završi. Od nepotizma koji zatvara vrata ispred nosa svakome ko nema „štelu“, poznato prezime ili prijatelja na pravom mjestu. Umorni su od toga da se trud ne mjeri znanjem i zalaganjem, nego vezama i pripadnošću.

    Odlaze jer žele da se njihov rad cijeni. Da se njihov trud isplati. Da mogu napredovati zato što su sposobni, a ne zato što su nekome potrebni. Odlaze jer žele da njihova djeca odrastaju u zemlji u kojoj će se budućnost graditi obrazovanjem, radom i odgovornošću, a ne stalnim strahom i neizvjesnošću.

    Odlaze jer žele da dišu. Da žive dostojanstveno. Da imaju osjećaj da su dio sistema koji funkcioniše, a ne da se svakog jutra bore protiv njega. To je onaj trenutak kada shvatiš da tvoja diploma vrijedi više negdje drugo, da tvoje znanje ima cijenu van granica i da tvoja ambicija tamo nije razlog za podsmijeh ili prepreku.

    To je želja za normalnošću. Za redom. Za perspektivom koja nije obojena sivim tonovima i praznim obećanjima.

    Život „tamo“: da li je trava zaista zelenija?

    I onda odu. Preko granice, preko okeana, u gradove čija imena su ranije poznavali samo iz filmova ili priča rođaka. U početku ih nose adrenalin i nada. Nova adresa, novi posao, novi ljudi, drugačiji jezik i osjećaj da se konačno otvorila prilika koju su dugo čekali.

    Materijalno, često jeste bolje. Standard je viši, sistem uređeniji, putevi bolji, bolnice opremljenije, a institucije predvidljivije. Čovjek nema stalni osjećaj da ga neko vuče za nos na svakom koraku. Ako plati porez, očekuje da će za taj novac dobiti određenu uslugu. Ako konkuriše za posao, nada se da će se gledati njegovo znanje i iskustvo.

    Ali, da li je to sve? Da li je bolji život samo veća plata, uređenija ulica i sigurniji sistem?

    Ima li „tamo“ korupcije i štele? Ima. Razlika je u tome što je korupcija često skrivenija i sofisticiranija, a sistem ima više mehanizama da je otkrije i sankcioniše. Nepotizam postoji, ali rijetko kada je tako otvoren i drzak kao kod nas. Familijarno zapošljavanje možda se događa, ali ne uvijek na način da se pred svima ostalima zatvore vrata, bez obzira na njihovo znanje i sposobnost.

    Tamo se, u većoj mjeri, cijene znanje, rad i red. Ako si dobar u svom poslu, imaš šansu. Ako si uporan, možeš napredovati. Kod nas, često, prvo moraš biti „nečiji“ da bi uopšte dobio priliku da pokažeš šta znaš.

    Cijena koju niko ne spominje

    Međutim, život „tamo“ donosi i svoje izazove. Jezik, kultura, mentalitet i stalna potreba da dokazuješ da pripadaš. Osjećaj da si stranac, čak i kada godinama živiš na istoj adresi. Možda naučiš jezik, dobiješ državljanstvo, kupiš stan i izgradiš karijeru, ali u nekim trenucima ipak osjetiš da nikada nećeš biti potpuno „svoj na svome“.

    Nedostaje porodica. Nedostaju prijatelji koji poznaju tvoju priču bez dugih objašnjenja. Nedostaje spontanost, komšija koji svraća na kafu, razgovor koji počne uz jednu temu, a završi poslije dva sata. Nedostaje onaj miris kafe u komšiluku, zvuk poznatog glasa i specifični bosanski humor koji se teško prevodi na bilo koji drugi jezik.

    Nije sve u novcu. Nije sve ni u uređenom sistemu. Čovjek može imati sigurniji život, a ipak osjećati prazninu koju ne može popuniti novim namještajem, boljim automobilom ili većom platom. Dio duše ostaje tamo, pod onim našim nebom, među brdima, mahalama, avlijama i ljudima koji su nas poznavali prije nego što smo postali ono što danas jesmo.

    Kulturni život dijaspore: kratko, a zauvijek?

    Oni koji su otišli često kažu da su otišli „samo na kratko“. Ali to „kratko“ pretvori se u godinu, deceniju, a ponekad i u cijeli život. Djeca odrastaju, škole se završavaju, kupuju se kuće, grade karijere i stvaraju nove porodice. Povratak se sve češće odgađa za neko bolje vrijeme koje možda nikada neće doći.

    I kako onda izgleda kulturni život dijaspore? Pokušava se sačuvati ono što se ponijelo u koferima. Otvaraju se bosanska udruženja, organizuju sijela, obilježavaju praznici, čuva se jezik i okupljaju ljudi koji dijele isti osjećaj pripadnosti. Djeca uče bosanski, slušaju se sevdalinke, jedu se pite i ćevapi. Pričaju se priče o djedovima, mahalama i ljetima provedenim kod nane.

    Grade se mali mostovi sjećanja. Pokušava se prenijeti dio domovine u tuđinu, kako bi djeca znala odakle su njihovi roditelji potekli. Ali to nikada nije potpuno isto. To je kao da pokušavaš presaditi drvo koje je raslo na jednom tlu na neko drugo. Možda će rasti, možda će donositi plodove, ali će korijeni uvijek pamtiti prvu zemlju.

    Nostalgija je stalni pratilac. Tiha sjena koja se javlja u trenucima samoće, u prazničnim danima i tokom ljetnih odmora, kada se ponovo otvore vrata stare kuće. Tada čovjek shvati da se nije vratio samo u mjesto, nego i u dio sebe koji je godinama čekao.

    Između dva svijeta

    Odlazak iz Bosne i Hercegovine nije jednostavna odluka. To je kompleksna priča o nadi, razočaranju, hrabrosti i čežnji. Neko odlazi da bi preživio, neko da bi uspio, a neko da bi svojoj djeci otvorio vrata koja su njemu bila zatvorena.

    Nema jednostavnih odgovora niti univerzalnih rješenja. Svaka priča je individualna, svaka sudbina posebna. Za neke je odlazak bio najbolja odluka u životu. Za druge je donio sigurnost, ali i tišinu koju nisu očekivali.

    Jedno je sigurno: Bosna i Hercegovina ostaje u srcu, bez obzira na to koliko daleko koferi odnesu tijelo. I dok se borimo s realnošću „ovdje“ i sanjamo o „tamo“, važno je da ne zaboravimo ono što nas čini jedinstvenim: našu dušu, kulturu, jezik, humor, običaje i način na koji od malo napravimo mnogo.

    Važno je da se uvijek imamo čemu vratiti, makar u mislima, pričama i mirisu kafe. Jer dom nije uvijek samo mjesto na karti. Ponekad je dom rečenica koju razumiješ bez objašnjenja, pjesma koju znaš od prvog stiha ili lice koje te dočeka kao da nikada nisi ni otišao.

    I na kraju, pozdrav za sve moje Bosance i Hercegovce koji su drvo života posadili na neko drugo mjesto.

    Da li se drvo primilo? Da li raste? Da li ubirete plodove i da li su slatki kao kruške „Jeribasme“ iz djedovog voćnjaka?