Dva „ne“ koja su Asimu spasila život
Priča o čovjeku koji je dva puta bio odbijen, a onda shvatio da je sloboda ponekad najskuplji oblik sreće.
U Tuzli je nekada živio jedan dobar momak po imenu Asim. Nije bio ni posebno bogat, ni naročito lijep, ali je imao ono što se u našem narodu uvijek cijenilo: bio je čestit, znao je popraviti slavinu, ponijeti gajbu kad zatreba i nikada nije dolazio praznih ruku kad se ide u goste.
Jedino što mu nikako nije išlo od ruke bila je ljubav.
Ne zato što Asim nije imao osjećaja. Naprotiv, osjećao je on sve – i kad treba i kad ne treba. Samo nije znao da ljubav, osim srca, traži i malo sreće, dobar tajming i osobu koja će na tvoje „Hoćeš li za mene?“ odgovoriti sa „Hoću“, a ne sa onim kratkim, ali sudbonosnim: „Ne mogu.“
Prva prosidba: cvijeće, prsten i jedno veliko „ne“
Jednog proljeća Asim se zaljubi u Esmu. Bila je to ona vrsta ljubavi zbog koje čovjek počne ranije ustajati, bolje se češljati i iznenada obraćati pažnju na to da li mu je košulja ispeglana.
Asim je danima smišljao kako da je zaprosi. Nije htio ništa previše moderno. Nije bilo nikakvog snimanja dronom, violine usred tržnog centra ni transparenta preko pola grada. Asim je vjerovao u klasiku.
Kupio je cvijeće na pijaci, posudio najbolje cipele od rođaka i nabavio zlatni prsten koji je sjajio kao nova felga na dobro očuvanom Golfu. Onda je, nakon nekoliko dana vježbanja pred ogledalom, skupio hrabrost, spustio se na jedno koljeno i izgovorio ono što je pripremao cijele sedmice.
Esma ga je pogledala. Nije se nasmijala, nije zaplakala, nije čak ni dramatično uzdahnula. Samo je tiho rekla:
„Hvala, Asime, ali ne mogu.“
I eto. Tri riječi, a čovjeku se život prepolovi.
Asim se vratio kući kao da je izgubio i utakmicu i produžetke. Prva tri dana nije razgovarao ni sa kim. Skuhao je lonac graha, pojeo ga gotovo sam i popio nekoliko piva, čisto da mu se, kako je govorio, „slegne situacija“.
Komšije su mislile da pati. Prijatelji su ga tješili. Jasmin mu je govorio da ima drugih žena koliko hoćeš, samo treba izaći među narod. Asim je klimnuo glavom, ali je u sebi mislio da nema drugih žena, nego samo jedna Esma i mnogo tišine.
A onda je, kao što to obično biva, vrijeme uradilo svoje. Srce se malo smirilo, grah se probavio, a Asim se zaljubio u Maidu.
Druga ljubav i drugo odbijanje
Maida je bila drugačija od Esme. Veselija, glasnija i uvijek je znala šta hoće. Asim je zbog nje čak počeo koristiti parfem i jednom je otišao u prodavnicu samo zato što je čuo da bi joj se mogla svidjeti čokolada koju tamo prodaju.
Ovoga puta nije pravio veliku predstavu. Nije kupio cvijeće s pijace niti klečao na pločicama. Samo joj je jedne večeri, dok su sjedili u bašti, rekao:
„Maida, šta misliš da nas dvoje ovo malo uozbiljimo?“
Maida je spustila kašiku, pogledala ga ravno u oči i odgovorila:
„Asime, ti si meni drag, ali ne.“
Drugo „ne“ bilo je kraće od prvog, ali je Asima pogodilo preciznije. Čovjek se nekako navikne da ga jednom odbiju. Ali kad te odbiju drugi put, počneš se pitati nije li problem možda u tebi, u zvijezdama, u držanju tijela ili u tome što si previše puta rekao „ma lahko ćemo“.
Te noći je dugo sjedio na balkonu. Gledao je svjetla Tuzle, slušao kako negdje u daljini laje pas i prvi put ozbiljno razmišljao o svom životu.
Nije imao ženu. Nije imao djecu. Nije imao kredit za veći stan, vikendicu koju treba popravljati svake druge subote, ni rodbinu koja će ga pitati kad će „konačno nešto uraditi od sebe“.
I tada mu je sinula misao koja će mu promijeniti život:
Možda ovo nije kraj. Možda je ovo početak slobode.
Asimova pravila sretnog neženje
Od tog dana Asim je prestao gledati na odbijanja kao na poraz. Počeo ih je doživljavati kao dvije službene potvrde da je slobodan čovjek.
Nije postao ogorčen. Nije pričao kako su „sve žene iste“, niti je po kafanama držao predavanja o tome kako brak uništava čovjeka. Jednostavno je odlučio da živi po svojim pravilima. A njegova pravila bila su prilično jednostavna.
1. Kućni red određuje onaj ko je posljednji ušao u kuću
U Asimovom stanu nije bilo klasičnog kućnog reda. Tačnije, postojao je, ali ga je sam Asim i pisao i kršio.
Suđe se nije pralo odmah. Suđe se ostavljalo da „odstoji“. Ako bi neko pitao zašto je šolja od kahve još na stolu od prošlog petka, Asim bi rekao da se kafa ne može tako brzo zaboraviti.
Čarape su imale svoje mjesto, a to mjesto bilo je tamo gdje ih noga posljednji put izuje. Daska na WC-u bila je stalno dignuta. Ne zato što je Asim bio neuredan, nego zato što, kako je tvrdio, „nije imao kome spuštati“.
Usisavao je onda kada mu prašina počne smetati. Smeće je iznosio tek kad kesa sama pokaže ambiciju da napusti stan. Stare novine slagao je po ormarima i policama, uvjeren da jednog dana može zatrebati tekst o akciji deterdženta iz 2008. godine.
Stan nije bio savršen, ali je bio njegov. I u njemu nije bilo svađe oko toga ko je ostavio mokar peškir na radijatoru.
2. Slobodno vrijeme je stvarno slobodno
Asim je išao na pecanje kad mu se ide. Ako mu se nije išlo, nije išao. Nije morao nikome objašnjavati zašto mu se danas sjedi kraj rijeke, a sutra ne ustaje iz kreveta prije podne.
Na kampovanje je odlazio bez višesedmičnih dogovora. Samo bi jednog jutra ubacio šator, stolicu, dvije konzerve i rezervne čarape u automobil, pa krenuo. Ako bi ga neko pitao kad se vraća, odgovorio bi: „Kad mi dosadi priroda.“
Televizor gotovo da nije palio. Serije nije pratio, pa nije morao pamtiti ko je kome brat, ko je kome bivši i zbog čega svi šapuću u dnevnoj sobi. U kupovinu je išao kad je gladan, a kad nije bio gladan, živio je od onoga što je već imao – pa makar to bile pašteta, kiseli krastavci i pola hljeba od jučer.
Kad bi došao s posla, razvukao bi se na kauč, počešao gdje ga svrbi i glasno uzdahnuo od miline. Niko ga nije pitao šta mu je. Niko mu nije govorio da promijeni kanal. Niko mu nije zamjerao što je zaspao u trenerci.
3. Finansije, praznici i vlastita pravila
Na Valentinovo nije trčao u cvjećaru. Nije morao kupovati ruže po cijeni zbog koje bi čovjek pomislio da su uzgajane na Marsu. Nije pisao poruke od tri pasusa i nije provjeravao je li neko slučajno vidio da je zaboravio godišnjicu.
Platu nije dijelio na „naše“ i „tvoje“. Bila je njegova, i trošio ju je kako je smatrao da treba. Nekad na dobar ručak, nekad na društvo, nekad na pjevaljku, a nekad na stvar koju je mjesecima gledao u izlogu i kojoj, realno, nije bila potrebna nikakva opravdana svrha.
Pjevao je pod tušem glasno i falš. Nije imao ko da mu kaže da umukne. Ako bi promašio ton, samo bi ponovio refren još jače, uvjeren da je problem u akustici kupatila.
Stotinu godina bez tablete za smirenje
Godine su prolazile, a Asim je ostajao isti. Nije se nervirao oko sitnica, jer je za njega većina stvari bila sitnica. Ako mu se pokvari televizor, čitao bi novine. Ako mu se pokvari frižider, pojeo bi sve što je unutra. Ako mu se pokvari raspoloženje, nazvao bi Jasmina.
Bio je zdrav, snažan i miran. Imao je gustu kosu, dobar apetit i živce koji su izgledali kao da su napravljeni od armiranog betona. Dok su se njegovi oženjeni prijatelji žalili na račune, rodbinu, renoviranje kupatila i činjenicu da su opet zaboravili iznijeti smeće, Asim je sjedio, pio kahvu i govorio:
„Meni je moj mir najskuplja stvar u kući.“
Doživio je stotu. Umro je mirno, od starosti, bez velikih bolesti i bez mnogo stresa. Ležao je nasmijan, zadovoljan životom koji je sam uredio. Oko njega su svi plakali, a Asim je, ako je vjerovati priči, izgledao kao čovjek koji je upravo završio sve obaveze i konačno može odmoriti.
I tu bi priča mogla završiti. Bila bi to lijepa priča o slobodi, samostalnosti i čovjeku koji je dva odbijanja pretvorio u stotinu godina mira.
Ali ne mogu je završiti tako.
A zašto ja ne mogu živjeti kao Asim?
Žena mi dolazi kući.
Pod nije obrisan. Supa se ne krčka. Tepih nije usisan. Polica u kuhinji još uvijek stoji na podu, jer sam je „samo privremeno“ spustio prije dvije sedmice. Na stolu su računi, čarape i jedna šolja za koju ne znam odakle se stvorila.
Moram nazvati Jasmina i reći mu da večeras neću u kafanu gledati utakmicu. Ne mogu ni na pecanje, ni na kampovanje, ni na spontano razvlačenje po kauču. Žena i ja počinjemo novu sezonu njene omiljene serije.
I, iskreno, ne smijem zakasniti. Jer ako propustim prve dvije epizode, narednih mjesec dana neću znati ko je kome šta rekao, pa ću morati slušati objašnjenje od početka.
Šteta.
Baš je bila dobra priča o Asimu.
Eh, hajd’ tužno… prvo da sklonim veš sa stolice.
Pouka?
Pouke, izgleda, nema. Ili je ima, zavisno od toga ko čita.
Neko će reći da je Asim bio sebičan. Neko će reći da je bio pametan. Neko će pomisliti da sreća nije uvijek u tome da dobiješ ono što želiš, nego da naučiš cijeniti ono što ti je ostalo.
A neko će samo uzdahnuti, ustati i otići usisati tepih, jer zna da sloboda ima svoje granice – naročito kad neko drugi plaća račune, pere suđe i zna gdje ti stoje čarape.
Možda je Asim zaista živio najbolje što je mogao. A možda ni brak nije tako loš, samo čovjek ponekad mora priznati da je najljepši dio bračnog života upravo onaj trenutak kad oboje sjednete na kauč, pogledate se i shvatite da večeras niko neće prati suđe.
A ti? Bi li mijenjao svoj život za Asimovih stotinu godina slobode ili ipak biraš kuću u kojoj se zna ko spušta dasku, ko usisava tepih i ko bira seriju?
Piši u komentar. Samo nemoj predugo, možda te neko čeka da izneseš smeće.
