Priče iz Bosne

Category: Balkan

  • Neženja: Kako je Asim iz Tuzle živio 100 godina bez stresa

    Šta se desi kad te dvije žene odbiju, a ti shvatiš da je to najbolja stvar u životu? Upoznaj Asima, neženju koji je nadživio sve oženjene.

    Neženja vodi lagodan život

    Dva “ne” koja su mu spasila život

    Jednom davno, u Tuzli, živio dobar momak – zvao se Asim.Zaljubio se beznadežno u Esmu i odlučio da je zaprosi na klasičan način: cvijeće s pijace, jedno koljeno na pločicama, zlatni prsten koji sjaji k’o nova felga.
    Ali Esma ga fino odbi: “Hvala, Asime, al’ ne mogu.”
    Tri dana je Asim tugovao. Skuhao lonac graha, popio par piva… pa se zaljubio u drugu, Maidu.
    I Maida ga odbi.
    I tu počinje prava priča. Jer umjesto da potone, Asim je odlučio da živi. I to kakav život.

    Pravila života sretnog neženje Asima

    Kad su ga dva puta odbile, Asim je shvatio jednu stvar: sloboda nema cijenu. I počeo je živjeti po svojim pravilima:

    1. Kućni red neženje

    • Suđe nije prao. Čarape ostavljao svuda. Daska na WC-u stalno dignuta.
    • Usisavao samo kad ga prašina počne nervirati.
    • Smeće iznosio tek kad kesa sama krene prema vratima.
    • Stare novine slag’o na ormane, k’o da pravi ličnu arhivu.

    2. Slobodno vrijeme je sveto

    Išao na pecanje kad mu se hoće. Išao na kampovanje bez ikakve dozvole.
    Televizor skoro nikad nije palio, serije nije gledao.
    U kupovinu je išao samo kad mu se ide – a kad mu se ne ide, razvuk’o se na kauč, počešao gdje ga svrbi i uživ’o k’o slobodan čovjek.

    3. Finansije i praznici

    Na Valentinovo nije trč’o u cvjećaru k’o pola grada.
    Platu? Nije davao nikome. Trošio na sebe, jarane i pjevaljke.
    Pjevao pod tušem glasno i falš, a nitko mu nije govorio da umukne.

    Rezultat: 100 godina bez tablete za smirenje

    Bio zdrav, jak, sa kosom gustom i mirnim živcima. I kad je Asim doživio stotu, umro je mirno – od starosti, a ne od stresa, niti od bolesti.Ležao nasmijan, sretan, dok su svi oko njega plakali.

    Obrat: A zašto ja ne mogu završiti priču?

    I tako ide priča…
    Al’ ja je ne mogu nastaviti.
    Žena mi dolazi kući, a pod nije obrisan, supa se ne krčka, tepih nije usisan, polica u kuhinji još stoji na podu. Moram nazvati Jasminu da mu kažem da neću u kafanu gledati utakmicu – žena i ja večeras počinjemo novu sezonu njene omiljene serije.
    Šteta… baš je bila dobra priča. Eh, hajd’ tužno…

    Pouka?
    Nema je. Ili je ima, zavisi ko čita 😂
    Neki će reći da je Asim bio sebičan. Drugi će reći da je bio pametan. A treći će samo uzdahnuti i otići usisati tepih.A ti? Bi li mijenjao svoj život za Asimov? Piši u komentar.

  • Priča o koferima

    Nije samo novac. Ljudi odlaze iz BiH umorni od nepravde, korupcije i života bez perspektive. Ali da li je trava “tamo” stvarno zelenija? Priča o dijaspori.

    Priča o koferima i odlasku iz Bosne

    Zašto se odlazi? 

    Sjedim tako, pijem kafu i razmišljam o svim onim pričama koje čujem. O praznim stolicama za svadbenim stolovima. O porukama koje stižu s dalekih adresa.
    Tema je teška, bolna, ali neizbježna: Zašto ljudi odlaze iz Bosne i Hercegovine? I da li je taj odlazak zaista rješenje, ili samo početak neke nove, kompleksnije priče?
    Koferi puni nade, a duša puna pitanja
    Nije to samo ekonomska računica, iako je ona često okidač. Nije samo plata koja je triput veća, ili mogućnost da se kupi stan bez kredita koji traje tri života.

    Ljudi odlaze jer su umorni.

    Umorni od nepravde koja se služi kao normalnost. Od korupcije koja je postala sistemska greška. Od nepotizma koji zatvara vrata ispred nosa svakog ko nema “štelu”.
    Odlaze jer žele da se njihov rad cijeni. Da se njihov trud isplati. Da se njihova djeca ne pitaju hoće li imati budućnost u zemlji u kojoj su rođeni.
    Odlaze jer žele da dišu. Da žive dostojanstveno. Da imaju osjećaj da su dio sustava koji funkcionira, a ne da se bore protiv njega svakog jutra.
    To je onaj osjećaj kada shvatiš da tvoja diploma vrijedi više negdje drugo. Da tvoje znanje ima cijenu van granica. Da tvoja ambicija nije kažnjiva.
    To je želja za normalnošću. Za redom. Za perspektivom koja nije obojena sivim tonovima.

    Život “tamo”: Da li je trava zaista zelenija?

    I onda odu. Preko grane, preko okeana.
    Materijalno, često jeste bolje. Standard je viši, sistem uređeniji, putevi bolji, bolnice opremljenije. Nemaš osjećaj da te netko vuče za nos na svakom koraku.
    Ali, da li je to sve? Da li je to definicija boljeg života?
    Ima li “tamo” korupcije i štele?
    Ima. Ali razlika je u tome što je “tamo” korupcija često skrivena, sofisticirana, i što sustav ima mehanizme da je sankcioniše.
    Nepotizam postoji, ali rijetko kada je tako otvoren i drzak kao kod nas. Familijarno zapošljavanje? Možda, ali ne na uštrb kompetencije i ne na način da se zatvaraju vrata pred svima ostalima.

    Tamo se cijeni znanje, rad i red.

    Ako si dobar u svom poslu, imaš šansu. Kod nas, često, moraš biti “nečiji” da bi dobio priliku.
    Cijena koju niko ne spominje
    Međutim, život “tamo” donosi i svoje izazove. Jezik, kultura, mentalitet.
    Osjećaj da si stranac. Da nikada nećeš biti “svoj na svome”. Praznina koja ostaje za porodicom, prijateljima, za onim mirisom kafe u komšiluku, za onim specifičnim bosanskim humorom koji se ne prevodi.
    Nije sve u novcu. Nije sve u uređenom sistemu.
    Dio duše ostaje tamo, pod onim našim nebom.
    Kulturni život dijaspore: Kratko, a zauvijek?
    Oni koji su otišli, često kažu da su otišli “samo na kratko”. Ali to “kratko” se pretvori u godinu, deceniju, zauvijek.
    I kako onda izgleda njihov kulturni život? Pokušavaju da ga rekreiraju. Otvaraju se bosanska udruženja, organiziraju se sijela, slave se praznici, čuva se jezik.
    Djeca uče bosanski, slušaju se sevdalinke, jedu se pite i ćevapi. Grade se mali mostovi sjećanja, pokušava se prenijeti dio domovine u tuđinu.
    Ali, to nikada nije isto.To je kao da pokušavaš da presadiš drvo koje je raslo na jednom tlu na neko drugo. Možda će rasti, možda će donositi plodove, ali će korijeni uvijek pamtiti prvu zemlju.
    Nostalgija je stalni pratilac. Tiha sjena koja se javlja u trenucima samoće, u prazničnim danima, kada se sjetiš kako je bilo “kod kuće”.
    Zaključak: Između dva svijeta
    Odlazak iz Bosne i Hercegovine nije jednostavna odluka. To je kompleksna priča o nadi, razočaranju, hrabrosti i čežnji.
    Nema jednostavnih odgovora, niti univerzalnih rješenja. Svaka priča je individualna, svaka sudbina je posebna.
    Ali jedno je sigurno: Bosna i Hercegovina ostaje u srcu, bez obzira na to koliko daleko koferi odnesu tijelo.I dok se borimo sa realnošću “ovdje” i sanjamo o “tamo”, važno je da ne zaboravimo da je naša duša, naša kultura, naš humor – ono što nas čini jedinstvenim, gdje god da se nalazimo.
    I da se uvijek, ali uvijek, imamo čemu vratiti, makar u mislima i pričama.

    I na kraju, pozdrav za sve moje Bosance i Hercegovce koji su drvo života posadili na neko drugo mjesto.
    Da li se drvo primladilo? Da li raste? Da li ubirete plodove i da li su slatki kao kruške ‘Jeribasme’ iz djedovog voćnjaka?

  • Lovačka priča: Ko nosi jelena, taj odlučuje | Poučna priča

    Svaki dan u šumu po “jelena”. Svaki dan kući praznih ruku. Zašto? Jer ima ljudi koji su najglasniji kad treba dijeliti tuđi trud. Ovo je priča o lovcu, njegovoj ženi, i jednom jelenu koji je promijenio sve.

    Kako je žena ulovila jelena

    Komšijski razgovor koji je sve pokrenuo

    “Komšija, komšija, šta ti je? Nešto si mi se zamislio danas, k’o da si sve kredite dig’o, a rata stigla?”

    “Ma pusti me, komšija, nije do kredita… do žene mi je! Nije ona loša, duša draga, al’ je neoprezna, brate mili!”

    I poče on svoju tužnu priču:

    “Znaš i sam, ne živimo mi k’o begovi. Ja ti se, jarane, uputim u šumu s puškom. Borim se s hladnoćom, kišom, komarcima i svim belajima. Ako mi se posreći, srušim kakvog jelena. Onda ga prebacim preko ramena i vučem uzbrdo sve do kuće.”

    “Kad dođem, duša mi u nosu, jedva dišem, mokar do kože. I šta misliš šta me dočeka? Nisam ni čašu vode popio, a žena već stoji s nožem u ruci:

    ‘Ovaj but ide tetki Zumri… ovaj komšinici Amri… file za moju mamu… rebra za moju sestru… ovaj dio za dijete… a onaj za komšiju…’”

    I tako redom, dok ne podijeli i rogove.

    “Dva dana kasnije, frižider opet prazan. I ja ti, budala, opet u šumu!” Uzdahe on, k’o da je cijeli svijet na njegovim plećima.

    “Dosta mi je! Večeras joj kažem da je kraj. Razvod!” odlučno će on.
    Komšijski savjet zlata vrijedan

    “Ne brzaj, komšija,” rekoh mu ja. “Imam ti ja bolju ideju – povedi je sa sobom u lov. Ne moraš joj pričati kako je teško. Samo joj pokaži ‘romantiku’ lova!”
    Kad teorija udari u praksu

    I tako ti on i uradi. Nagovori je da pođe. Ona se, naravno, sredila k’o za svadbu – haljina, fina bluza, frizura tip-top.

    Ali, ubrzo haljina poderana, cipele se raspale, ruke pune žuljeva, krpelji se uhvatili za noge, a kosa k’o da je jež u njoj spavao. U jednom trenutku zmija je skoro šlogirala.

    Nakon sati lutanja po šumi, nekako uspiju srušiti jelena.

    Ona pomisli: “Hvala Bogu, ovoj noćnoj mori je kraj!”

    Ali muž joj mirno reče: “E, draga moja… sad ga ti nosi!“

    Ona ga pogleda u šoku, k’o da joj je rekao da leti na Mjesec. Ali nije se svađala. Podiže jelena na ramena.
    Trenutak istine

    Hodali su kilometrima. Kad je stigla kući, potresla se od umora. Spusti jelena na pod i sruši se pored njega.

    I odjednom – rodbina, komšije, prijatelji – svi su navalili s osmjesima na licima:

    “E, pa… da dijelimo jelena!”

    Još uvijek ležeći na podu, podiže glavu posljednjim atomima snage. Oči joj pune suza i bijesa.

    I promuklo reče: “KO GOD MI TAKNE JELENA… KUNEM VAM SE, UBIĆU GA!”
    Pouka za sve nas

    Ljudi su često vrlo velikodušni kad dijele nešto što ih nije koštalo ni truda ni znoja. Lako je tražiti “svoj dio” kad nisi bio u šumi. Kad se nisi borio. Kad nisi nosio teret.

    A ti? Nosiš li ti svog “jelena” svaki dan?

  • Pametni Kenan: Direktor se oznojio kad je čuo odgovore iz prvog razreda

    Učiteljica je mislila da je Kenan previše bezobrazan za prvi razred. Direktor je mislio da je previše pametan.
    Nakon 6 njenih pitanja, direktor je tražio da ga prebace u peti. Razlog? Pročitajte do kraja.

    Dječak previše pametan za svoju generaciju

    Kenan: “Učiteljice, ja sam previše pametan za prvi razred! Moja sestra je u trećem, a ja sam pametniji od nje.”

    Učiteljica, vidno iznervirana, zgrabi Kenana za ruku i odvede ga pravo u direktorovu kancelariju. Objasni direktoru cijelu situaciju. Direktor se namršti, pogleda Kenana preko naočala i reče da će mu postaviti par pitanja. Ako samo na jedno ne odgovori tačno, vraća se u prvi razred i ima da šuti ko zaliven. I učiteljica i Kenan pristanu po dogovoru.

    Direktor postavlja pitanja

    Direktor: “Koliko je 3 x 3?”
    Kenan: “9.”
    Direktor: “6 x 6?”
    Kenan: “36.”

    I tako unedogled. Direktor ga je rešetao pitanjima koja bi svaki trećak trebao znati. Konačno, nakon dobrih sat vremena, direktor se okrene učiteljici i kaže:

    — “Ja stvarno ne vidim razlog zašto ovaj mali ne bi išao u treći razred. Odgovorio je tačno na svako moje pitanje.”

    Učiteljica, ne mireći se s tim, upita može li mu ona postaviti nekoliko pitanja. Direktor i Kenan se slože.

    Učiteljica: “Šta to krava ima četiri, a ja samo dvije?”
    Kenan: “Noge.”

    Učiteljica: “Šta imaš u hlačama, a ja nemam?”
    Direktor pretrnu, zinu da zaustavi Kenana, ali prije nego što je uspio išta reći, Kenan hladno odgovori:
    Kenan: “Džepove.”

    Učiteljica: “Šta to ulazi tvrdo i suho, a izlazi mekano i ljepljivo?”
    Kenan: “Žvakaća guma.”

    Učiteljica: “Šta je to dlakavo izvana, a mokro iznutra, i počinje na slovo K?”
    Kenan: “Kokos!”

    Učiteljica: “Gdje većina žena ima najviše kovrdžave dlake?”
    Kenan: “U Africi!”

    Učiteljica: “Šta počinje na slovo P, završava na A, i pruža puno uzbuđenja?”
    Kenan: “Penzija!”

    Direktor duboko udahne, obriše znoj sa čela i kaže:

    — “Učiteljice, pakujte malog i šaljite ga u peti razred! Ja sam na zadnjih šest pitanja u sebi pogrešno odgovorio!”

    Zatim se direktor okrene i upita:

    — “Ali Kenane, živo me zanima… odakle uopće znaš sve ove stvari?”

    Sa šeretskim osmijehom na licu Kenan odgovara:

    “Pratim ‘Bosnianux’ na Facebooku i kradem mu fore!”