Priče iz Bosne

Kategorija: Balkan

  • Urnebesna operacija ,kako nasmijati cijelu hirurgiju

    Urnebesna operacija ,kako nasmijati cijelu hirurgiju

    Doktori kažu “zaokruži koljeno koje operišemo”.

    Većina ljudi posluša. Ja sam odlučio da im ostavim detaljna uputstva. I bonus sadržaj. Rezultat? Cijela sala se valjala od smijeha, a operacija kasnila 30 minuta.

    Sjećam se, imao sam 16 godina i koljeno mi je bilo kao klimavi sto — . Dijagnoza: mora na operaciju.

    Jutro,vrijeme operacije.

    Ležim u onoj bolničkoj košulji što se veže naopačke i ničim ne štiti dostojanstvo. Ulazi doktor, umoran kao da je već odradio tri smjene, turi mi flomaster u ruke i kaže:
    “Zaokruži koljeno koje operišemo, a na drugo stavi X.” I ode. Bez dodatnih instrukcija. Velika greška.

    Ja, naravno, uradim tačno kako je rekao. Krug na desno, X na lijevo. Gotovo za 3 sekunde. A onda… tišina bolničke sobe, miris dezinfekcije, i previše slobodnog vremena. Proradi moja umjetnička duša.

    Na zaokruženo koljeno docrtam debele strelice i napišem krupnim štampanim slovima: “OPERIŠI OVDJE → OVDJE → DA, BAŠ TU”. Na drugo koljeno nije bio dovoljan jedan X. Dodam još tri i dopišem: “NE DIRAJ! Privatni posjed. Kazna za neovlašten ulaz: golicanje do smrti.”

    Od dosade — i treme koju nisam htio priznati — sljedećih pola sata pretvorim sebe u hodajući strip.
    Na stomak: “Ruke dalje od slijepog crijeva! On je nevin.”
    Na butinu: “Šta gledaš? Koljeno je niže! ↑”
    Čak sam zamolio mamu, koja je pokušavala da ne prasne u smijeh, da mi na leđa napiše: “Ako ovo čitaš, na pogrešnoj si strani. Okreni pacijenta!”

    Kad je anesteziolog ušao, pokrio sam se plahtom do brade kao da krijem državnu tajnu. Navodno sam već tada počeo da lupetam gluposti, ali to je priča za drugu anesteziju.

    Operacija je prošla super.

    Probudio sam se sa novim šarafima u koljenu i starim smislom za humor. Morao sam prenoćiti. Uveče dolazi doktor, još umorniji, i kaže mi kroz pola osmijeha:
    “Dečko, poremetio si nam raspored cijele sale.”

    Ispostavilo se da su me sestre otkrile kad su digle plahtu. Kažu da su se smijale dobrih 10 minuta. Bukvalno su se držale za krevete da ne padnu. Kad su se nekako sabrale i počele da me prebacuju na operativni sto… ugledale su poruku na unutrašnjoj strani butine, tik iznad koljena: “PS: Ako ste stigli dovde, zaslužili ste pauzu za kafu ☕”

    Rezultat: hirurg je ušao u salu koja se još kikoće, morao je da sačeka da se svi isplaču od smijeha, sterilišu suze i vrate profesionalnost. 30 minuta zakašnjenja.

    Sve zbog moje ljubavi prema flomasterima i panike od igala.

    Poenta:
    Tog dana sam naučio dvije stvari. Prvo, humor je najbolja anestezija — za mene besplatna, za bolnicu skupa. Ode 30 minuta rasporeda, a sa njim vjerovatno i živci glavne sestre. Drugo: Ako ti doktor da flomaster i ode bez nadzora, imaš dvije opcije. Koristiš ga odgovorno… ili napraviš stand-up tačku od vlastitog tijela.

    Ja i dalje biram ovo drugo 😄

  • Kad ti Otac ostavi amanet, a ti ga shvatiš doslovno!Bračni savjetnik nije mogao vjerovati”

    Kažu da amanet treba ispoštovati, ali niko nije rekao šta kad ga shvatiš bukvalno… riječ po riječ. Denis je 20 godina živio po očevim posljednjim riječima. Problem? Tek kad su on i Zumra završili kod bračnog savjetnika, skontao je da je možda ipak trebao pitati za pojašnjenje.

    Kad otac ostavi amanet sinu

    Otišli Denis i Zumra kod bračnog savjetnika.

    Prvo Zumra sama uđe kod savjetnika. Savjetnik je upitao: “Kažete da ste u braku 20 godina, pa što je problem?”

    Zumra, sva zajapurena, odgovori: “Ma, moj Denis – izludit će me načisto! Ako ovako nastavi, ostavit ću ga, majke mi!””A kako vas to izluđuje?”, upita savjetnik.”Dvadeset godina”, kaže ona, “on radi neke gluposti. Prvo, kad god izađemo, on samo gleda u pod i neće nikome da priđe. Sramota me živa!”Bračni savjetnik se nasmiješi: “Imaš li još nešto?””Stalno kopa nos! Pa iu javnosti,

    zamislite!””Hmm, još nešto?”, upitao je savjetnik.Zumra se malo snebiva: “Kad god se ‘ono’ radimo, on NIKAD ne da da ja budem gore! Pa, eto, bar jednom bih voljela da sam ja glavna!””Aha”, kaže savjetnik, “mislim da ću sad popričati s vašim mužem.”Izađe Zumra, uđe Denis. Savjetnik mu kaže:

    “Vaša žena kaže da je izluđujete.

    Mogla bi vas čak i ostaviti.”Denis, sav u šoku: “ŠTA? Dvadeset godina sam volio i pazio, i uvijek joj davao šta god je htjela! Kakav je sad problem?”Savjetnik objašnjava: “Kaže da imate neke navike koje se izluđuju. Prvo, uvijek se čudno ponašate u javnosti –

    gledajte u pod i nikome ne prilazite.”Denis, zabrinuto: “Ma, ne razumijem sve! To je jedna od rijetkih stvari koje mi je Otac rekao na samrtnoj postelji i zakleo sam se da ću ga poslušati u.””Šta vam je rekao?””Rekao mi je da NIKAD nikome ne stanem na žulj!”Savjetnik se nasmiješi: “Zapravo, to znači da ne treba raditi ništa što bi

    nekome naljutilo.”Denis, sav postiđen: “Aha. Dobro.”Savjetnik nastavi: “I stalno kopate nos u javnosti.””Pa, to je još jedna stvar koju mi ​​je Otac izričito naredio! Rekao mi je da uvijek držim nos čistim.”Savjetnik, skoro pa onesviješten: “To znači da se ne treba upuštati u nikakve kriminalne aktivnosti.””Aha”, kaže Denis,

    izgledajući vrlo glupo.”I na kraju, kaže da joj nikad ne dozvoljavate da bude gore tijekom ‘onoga’.””Ovo”, ozbiljno kaže Denis, “je zadnja stvar koju mi ​​je Otac naredio na samrtnoj postelji i to je najvažnija stvar.””Šta vam je rekao?”Denis odgovori: “Na samrti, rekao mi je: ‘Nemoj zajebat!’”


    Poenta:
    I tako ti Denis 20 godina živio po amanetu, a sve bukvalno shvatio. Pouka? Prije nego što nečije riječi uzmeš zdravo za gotovo, pitaj šta je pjesnik htio da kaže. Inače bi mogao završiti kao Denis – sa čistim nosom, pognutom glavom i ženom koja hoće razvod 😄

  • Kako sam postao “ginekolog za guštere” i zamalo napravio carski rez Patriku

    Misliš da znaš sve o svojim kućnim ljubimcima? Ja sam mislio da imam dva muška guštera, Spužva Boba i Patrika. Onda je Patrik “krenuo da se porađa”. Ono što se desilo poslije je porodična trauma koju ćemo prepričavati do penzije.

    Da li se guđter porađa ili leže jaja

    Sjedimo poslije večere, kad mi sin dolazi sav zabrinut:

    “Babo, jedan od guštera u sobi mi izgleda bolesno, leži na leđima, neće da se pomjeri!” Naravno, oblačim svoj najstručniji izraz – ono, doktor za reptile – i ulazim u sobu. Gušter Patrik stvarno leži ko da je na samrti. Zovem ženu: “Hajde bona, vidi guštera, nešto mu je!” Ona u šoku: “Jao, pa ona rađa bebe!” Sin odmah skače: *“Kako bebe?!

    Pa zovu se Spužva Bob i Patrik, to su MUŠKI!”

    Ja isto u nevjerici: “Pa rekli smo da nećemo da se razmnožavaju! Jesi li ti kupila dva muška?” Žena mrtva hladna: “Šta hoćeš, da okačim znak ‘Zabranjeno razmnožavanje’ na kavez?” Djeca se već okupila, ja pokušavam da budem ozbiljan: Djeco, ovo je čudo prirode, gledat ćemo rođenje! Djeca u glas: “Fujjj!” Gušter se muči, pojavi se nešto što liči na nogu, pa nestane. Žena šapće: “Breech položaj!” Sin panično:

    “Babo, uradi nešto!”

    Ja, sav hrabar, pokušavam da povučem tu “nogu”. Nestane. Pokušam opet. Ništa. Na kraju idemo kod veterinara. Sin drži kavez i šapće gušteru: “Diši, Patrik, diši!” Veterinar pogleda kroz lupu, ja ga pitam: “Doktore, hoće li trebati carski rez?” On nas povuče u stranu i kaže: *“Ljudi, gušter nije u porodu. Patrik je muško. I… kako da vam kažem… mladi mužjaci ponekad… pa… sami sebe zabave.

    Zato leži na leđima.” Tišina. Žena počne da se guši od smijeha. Suze joj idu niz lice: “Zamisli tebe, doktora, kako vučeš gušteru za… ono malo…” Djeca sretna što je gušter “preživio”, ja ponižen, žena se valja od smijeha.
    Računica: – Dva guštera: 250 KM – Kavez: 90 KM – Pregled kod veterinara: 50 KM – Sjećanje na muža koji vuče guštera za “pipicu”: Neprocjenjivo! Pouka: Ljudi, učite biologiju – gušteri polažu jaja!

    Poenta:
    I tako smo naučili 3 stvari:

    1. Gušteri polažu jaja, ne rađaju bebe.
    2. Muški gušteri imaju… potrebe.
    3. Nikad ne glumi veterinara pred ženom – smijaće ti se do kraja života.

    Trošak lekcije: 390 KM + neprocjenjivo poniženje. Vrijedilo je svake marke 😄

  • Neženja: Kako je Asim iz Tuzle živio 100 godina bez stresa

    Šta se desi kad te dvije žene odbiju, a ti shvatiš da je to najbolja stvar u životu? Upoznaj Asima, neženju koji je nadživio sve oženjene.

    Neženja vodi lagodan život

    Dva “ne” koja su mu spasila život

    Jednom davno, u Tuzli, živio dobar momak – zvao se Asim.Zaljubio se beznadežno u Esmu i odlučio da je zaprosi na klasičan način: cvijeće s pijace, jedno koljeno na pločicama, zlatni prsten koji sjaji k’o nova felga.
    Ali Esma ga fino odbi: “Hvala, Asime, al’ ne mogu.”
    Tri dana je Asim tugovao. Skuhao lonac graha, popio par piva… pa se zaljubio u drugu, Maidu.
    I Maida ga odbi.
    I tu počinje prava priča. Jer umjesto da potone, Asim je odlučio da živi. I to kakav život.

    Pravila života sretnog neženje Asima

    Kad su ga dva puta odbile, Asim je shvatio jednu stvar: sloboda nema cijenu. I počeo je živjeti po svojim pravilima:

    1. Kućni red neženje

    • Suđe nije prao. Čarape ostavljao svuda. Daska na WC-u stalno dignuta.
    • Usisavao samo kad ga prašina počne nervirati.
    • Smeće iznosio tek kad kesa sama krene prema vratima.
    • Stare novine slag’o na ormane, k’o da pravi ličnu arhivu.

    2. Slobodno vrijeme je sveto

    Išao na pecanje kad mu se hoće. Išao na kampovanje bez ikakve dozvole.
    Televizor skoro nikad nije palio, serije nije gledao.
    U kupovinu je išao samo kad mu se ide – a kad mu se ne ide, razvuk’o se na kauč, počešao gdje ga svrbi i uživ’o k’o slobodan čovjek.

    3. Finansije i praznici

    Na Valentinovo nije trč’o u cvjećaru k’o pola grada.
    Platu? Nije davao nikome. Trošio na sebe, jarane i pjevaljke.
    Pjevao pod tušem glasno i falš, a nitko mu nije govorio da umukne.

    Rezultat: 100 godina bez tablete za smirenje

    Bio zdrav, jak, sa kosom gustom i mirnim živcima. I kad je Asim doživio stotu, umro je mirno – od starosti, a ne od stresa, niti od bolesti.Ležao nasmijan, sretan, dok su svi oko njega plakali.

    Obrat: A zašto ja ne mogu završiti priču?

    I tako ide priča…
    Al’ ja je ne mogu nastaviti.
    Žena mi dolazi kući, a pod nije obrisan, supa se ne krčka, tepih nije usisan, polica u kuhinji još stoji na podu. Moram nazvati Jasminu da mu kažem da neću u kafanu gledati utakmicu – žena i ja večeras počinjemo novu sezonu njene omiljene serije.
    Šteta… baš je bila dobra priča. Eh, hajd’ tužno…

    Pouka?
    Nema je. Ili je ima, zavisi ko čita 😂
    Neki će reći da je Asim bio sebičan. Drugi će reći da je bio pametan. A treći će samo uzdahnuti i otići usisati tepih.A ti? Bi li mijenjao svoj život za Asimov? Piši u komentar.

  • Priča o koferima

    Nije samo novac. Ljudi odlaze iz BiH umorni od nepravde, korupcije i života bez perspektive. Ali da li je trava “tamo” stvarno zelenija? Priča o dijaspori.

    Priča o koferima i odlasku iz Bosne

    Zašto se odlazi? 

    Sjedim tako, pijem kafu i razmišljam o svim onim pričama koje čujem. O praznim stolicama za svadbenim stolovima. O porukama koje stižu s dalekih adresa.
    Tema je teška, bolna, ali neizbježna: Zašto ljudi odlaze iz Bosne i Hercegovine? I da li je taj odlazak zaista rješenje, ili samo početak neke nove, kompleksnije priče?
    Koferi puni nade, a duša puna pitanja
    Nije to samo ekonomska računica, iako je ona često okidač. Nije samo plata koja je triput veća, ili mogućnost da se kupi stan bez kredita koji traje tri života.

    Ljudi odlaze jer su umorni.

    Umorni od nepravde koja se služi kao normalnost. Od korupcije koja je postala sistemska greška. Od nepotizma koji zatvara vrata ispred nosa svakog ko nema “štelu”.
    Odlaze jer žele da se njihov rad cijeni. Da se njihov trud isplati. Da se njihova djeca ne pitaju hoće li imati budućnost u zemlji u kojoj su rođeni.
    Odlaze jer žele da dišu. Da žive dostojanstveno. Da imaju osjećaj da su dio sustava koji funkcionira, a ne da se bore protiv njega svakog jutra.
    To je onaj osjećaj kada shvatiš da tvoja diploma vrijedi više negdje drugo. Da tvoje znanje ima cijenu van granica. Da tvoja ambicija nije kažnjiva.
    To je želja za normalnošću. Za redom. Za perspektivom koja nije obojena sivim tonovima.

    Život “tamo”: Da li je trava zaista zelenija?

    I onda odu. Preko grane, preko okeana.
    Materijalno, često jeste bolje. Standard je viši, sistem uređeniji, putevi bolji, bolnice opremljenije. Nemaš osjećaj da te netko vuče za nos na svakom koraku.
    Ali, da li je to sve? Da li je to definicija boljeg života?
    Ima li “tamo” korupcije i štele?
    Ima. Ali razlika je u tome što je “tamo” korupcija često skrivena, sofisticirana, i što sustav ima mehanizme da je sankcioniše.
    Nepotizam postoji, ali rijetko kada je tako otvoren i drzak kao kod nas. Familijarno zapošljavanje? Možda, ali ne na uštrb kompetencije i ne na način da se zatvaraju vrata pred svima ostalima.

    Tamo se cijeni znanje, rad i red.

    Ako si dobar u svom poslu, imaš šansu. Kod nas, često, moraš biti “nečiji” da bi dobio priliku.
    Cijena koju niko ne spominje
    Međutim, život “tamo” donosi i svoje izazove. Jezik, kultura, mentalitet.
    Osjećaj da si stranac. Da nikada nećeš biti “svoj na svome”. Praznina koja ostaje za porodicom, prijateljima, za onim mirisom kafe u komšiluku, za onim specifičnim bosanskim humorom koji se ne prevodi.
    Nije sve u novcu. Nije sve u uređenom sistemu.
    Dio duše ostaje tamo, pod onim našim nebom.
    Kulturni život dijaspore: Kratko, a zauvijek?
    Oni koji su otišli, često kažu da su otišli “samo na kratko”. Ali to “kratko” se pretvori u godinu, deceniju, zauvijek.
    I kako onda izgleda njihov kulturni život? Pokušavaju da ga rekreiraju. Otvaraju se bosanska udruženja, organiziraju se sijela, slave se praznici, čuva se jezik.
    Djeca uče bosanski, slušaju se sevdalinke, jedu se pite i ćevapi. Grade se mali mostovi sjećanja, pokušava se prenijeti dio domovine u tuđinu.
    Ali, to nikada nije isto.To je kao da pokušavaš da presadiš drvo koje je raslo na jednom tlu na neko drugo. Možda će rasti, možda će donositi plodove, ali će korijeni uvijek pamtiti prvu zemlju.
    Nostalgija je stalni pratilac. Tiha sjena koja se javlja u trenucima samoće, u prazničnim danima, kada se sjetiš kako je bilo “kod kuće”.
    Zaključak: Između dva svijeta
    Odlazak iz Bosne i Hercegovine nije jednostavna odluka. To je kompleksna priča o nadi, razočaranju, hrabrosti i čežnji.
    Nema jednostavnih odgovora, niti univerzalnih rješenja. Svaka priča je individualna, svaka sudbina je posebna.
    Ali jedno je sigurno: Bosna i Hercegovina ostaje u srcu, bez obzira na to koliko daleko koferi odnesu tijelo.I dok se borimo sa realnošću “ovdje” i sanjamo o “tamo”, važno je da ne zaboravimo da je naša duša, naša kultura, naš humor – ono što nas čini jedinstvenim, gdje god da se nalazimo.
    I da se uvijek, ali uvijek, imamo čemu vratiti, makar u mislima i pričama.

    I na kraju, pozdrav za sve moje Bosance i Hercegovce koji su drvo života posadili na neko drugo mjesto.
    Da li se drvo primladilo? Da li raste? Da li ubirete plodove i da li su slatki kao kruške ‘Jeribasme’ iz djedovog voćnjaka?

  • Lovačka priča: Ko nosi jelena, taj odlučuje | Poučna priča

    Lovačka priča: Ko nosi jelena, taj odlučuje | Poučna priča

    Svaki dan u šumu po “jelena”. Svaki dan kući praznih ruku. Zašto? Jer ima ljudi koji su najglasniji kad treba dijeliti tuđi trud. Ovo je priča o lovcu, njegovoj ženi, i jednom jelenu koji je promijenio sve.

    Komšijski razgovor koji je sve pokrenuo

    “Komšija, komšija, šta ti je? Nešto si mi se zamislio danas, k’o da si sve kredite dig’o, a rata stigla?”

    Sjedio je na klupi pred kućom, puška naslonjena na zid, a pogled negdje u daljinu. Ruke ispucale od vjetra, ispod noktiju crna zemlja. Nije on od onih što kukaju, zato sam znao da je ozbiljno.

    “Ma pusti me, komšija, nije do kredita… do žene mi je! Nije ona loša, duša draga, al’ je neoprezna, brate mili! Neoprezna s tuđim leđima.”

    I poče on svoju tužnu priču, a svaka mu je rečenica bila teža od one prethodne:

    “Znaš i sam, ne živimo mi k’o begovi. Svako jutro prije sabaha, dok još pijetlovi spavaju, ja ti se, jarane, uputim u šumu s puškom. Zima, ljeto, kiša, snijeg – Glad ne pita. Borim se s hladnoćom što uđe u kosti, s kišom što probije i do kože, s komarcima koji zuje k’o avioni i sa samoćom koja je gora od svega. Čekaš. Satima. Nepomičan. Da ti se ukoče i misli.”

    “Pa ako mi se posreći, ako mi dragi Bog pogleda, srušim kakvog jelena. A onda tek počinje pravi posao. Nema traktora, nema puta. Samo ja, brdo i 80 kila mesa. Prebacim ga preko ramena, a noge mi klecaju. Svaki korak uzbrdo je k’o kazna. Znoj lije, a rogovi ti grebu vrat.”

    “Kad dođem pred kuću, duša mi u nosu, jedva dišem, mokar do kože, smrdim ko tvorić. I šta misliš šta me dočeka? Nisam ni čašu vode popio, nisam ni sjeo da dođem sebi, a žena već stoji na pragu s nožem u ruci. Oči joj se cakle.”

    “‘Ovaj but ide tetki Zumri, ona je bolesna… ovaj komšinici Amri, zadužile smo se… file za moju mamu, ona nas je othranila… rebra za moju sestru, ima troje djece… ovaj dio za dijete, da ojača… a onaj za komšiju, da se ne naljuti…’”

    I tako redom, komšija moj. Dok ne podijeli i rogove da djeca imaju čime da se igraju. A meni šta ostane .

    “Dva dana kasnije, otvoriš frižider – prazan. Zviždi promaha u njemu. I ja ti, budala, opet u šumu!” Uzdahe on, k’o da je cijeli svijet na njegovim plećima, a puška pored njega odjednom izgleda teža.

    “Dosta mi je! Večeras joj kažem da je kraj. Razvod! Nek ide svojoj materi pa nek nju šalje u lov.”

    Komšijski savjet zlata vrijedan

    Gledam ga, pa reko: “Ne brzaj, komšija. Od razvoda nema hajra, samo dva prazna frižidera. Imam ti ja bolju ideju – povedi je sa sobom u lov. Ne moraš joj pričati kako je teško. Riječi su jeftine. Samo joj pokaži ‘romantiku’ lova! Nek osjeti na svojoj koži.”

    Pogleda me ispod oka. “Ma jesi ti normalan? Pa ona ne zna šumu ni na razglednici pronaći.”
    “Upravo zato,” kažem. “Nek vidi.”

    Kad teorija udari u praksu

    I tako ti on i uradi. Nagovori je nekako. “Hajde, dušo, da vidiš odakle ‘dolazi’ meso. Biće nam k’o izlet.”

    Ona se, naravno, sredila k’o za svadbu. Nova haljina na cvjetiće, fina bluza, bijele baletanke. Stavila parfem, uvila kosu. Konta, idemo u prirodu, da se slikamo.

    Ali šuma ne mari za parfem. Ubrzo haljina poderana od ostruge i šiblja, ostale samo trake. Baletanke se raspale u blatu nakon deset minuta. Ruke pune žuljeva od granja koje je sklanjala s lica. Komarci je izujedali po vratu. Krpelji se uhvatili za noge. A kosa… kosa k’o da je jež u njoj spavao, puna lišća i grančica. U jednom trenutku je zmija šišnula pored noge – vrisnula je tako da su se i vukovi prepali dva brda dalje.

    Sedam sati su hodali. Sedam sati tišine, gladi i žednih usta. Kiša im natopila odjeću, pa ih sunce speklo. Kad su već mislili odustati, nekako uspiju srušiti jelena. Starog, velikog.

    Ona pomisli: “Hvala Bogu, ovoj noćnoj mori je kraj! Sad će on to da nosi, a ja ću kući da se kupam tri dana.”

    Ali muž joj mirno obriše pušku, pogleda je i reče: “E, draga moja… sad ga ti nosi!”

    Ona ga pogleda u šoku, k’o da joj je rekao da leti na Mjesec bez krila. Usta otvorila, ali glasa nema. Htjela je da se svađa, da plače, da ga gađa kamenom. Ali vidi njega – blijed, izmučen, i on je na izmaku snage. Šuti. Stisne zube, zagrize usnu da ne zaplače. Podiže jelena na ramena. Koljena joj zaklecaše.

    Trenutak istine

    Hodali su kilometrima. Njenih pet kilometara su bili duži od njegovih pedeset. Svaki korak je bio molitva. Jelenovi rogovi su joj gulili rame. Znoj joj se slijepila s kosom. Padala je tri puta ali bi ponovo ustajala. Nije progovorila ni riječi. Samo je disala i plakala bez glasa.

    Kad je stigla kući, nije ni do praga došla. Spusti jelena na avliju i sruši se pored njega. Leži, gleda u nebo, a prsa joj se dižu k’o mjehovi. Ne osjeća ni ruke ni noge.

    I odjednom – kao po komandi – kapija se otvara. Tetka Zumra, komšinica Amra, mama, sestra, komšija… svi su navalili s osmjesima na licima i kesama u rukama. Osmijeh im od uha do uha.

    “E, pa… da dijelimo jelena!” kaže Zumra veselo, već vadeći nož. “Baš si nam vrijedna, snašo!”

    Još uvijek ležeći na podu, u prašini i krvi, podiže glavu posljednjim atomima snage. Oči joj nisu više one blage ženske oči. Bile su oči vuka. Pune suza, bijesa ,bile su zastrašujuće.

    I ljutitim,promuklim glasom koji nije njen, reče da je cijela avlija zanijemila: “KO GOD MI TAKNE JELENA… KUNEM VAM SE SVIM ŠTO IMAM, UBIĆU GA VLASTITIM RUKAMA!”

    Muk. Samo se čuje kako nečija kesa pada na zemlju.

    Pouka za sve nas

    Od tog dana, frižider više nikad nije bio prazan. A na vrata niko nije dolazio nenajavljen po “svoj dio”.

    Ljudi su često vrlo velikodušni kad dijele nešto što ih nije koštalo ni truda ni znoja. Lako je biti dobar s tuđim parama. Lako je tražiti “svoj dio” kad nisi bio u šumi. Kad nisi čekao. Kad se nisi smrzavao. Kad nisi krvario. Kad nisi nosio teret na svojim plećima.

    Prije nego što pružiš ruku da uzmeš, pitaj se jesi li bio spreman da je pružiš da poneseš.

    A ti? Nosiš li ti svog “jelena” svaki dan? I ko ti stoji na pragu kad se vratiš iz svoje šume?

  • Pametni Kenan: Direktor se oznojio kad je čuo odgovore iz prvog razreda

    Učiteljica je mislila da je Kenan previše bezobrazan za prvi razred. Direktor je mislio da je previše pametan.
    Nakon 6 njenih pitanja, direktor je tražio da ga prebace u peti. Razlog? Pročitajte do kraja.

    Dječak previše pametan za svoju generaciju

    Kenan: “Učiteljice, ja sam previše pametan za prvi razred! Moja sestra je u trećem, a ja sam pametniji od nje.”

    Učiteljica, vidno iznervirana, zgrabi Kenana za ruku i odvede ga pravo u direktorovu kancelariju. Objasni direktoru cijelu situaciju. Direktor se namršti, pogleda Kenana preko naočala i reče da će mu postaviti par pitanja. Ako samo na jedno ne odgovori tačno, vraća se u prvi razred i ima da šuti ko zaliven. I učiteljica i Kenan pristanu po dogovoru.

    Direktor postavlja pitanja

    Direktor: “Koliko je 3 x 3?”
    Kenan: “9.”
    Direktor: “6 x 6?”
    Kenan: “36.”

    I tako unedogled. Direktor ga je rešetao pitanjima koja bi svaki trećak trebao znati. Konačno, nakon dobrih sat vremena, direktor se okrene učiteljici i kaže:

    — “Ja stvarno ne vidim razlog zašto ovaj mali ne bi išao u treći razred. Odgovorio je tačno na svako moje pitanje.”

    Učiteljica, ne mireći se s tim, upita može li mu ona postaviti nekoliko pitanja. Direktor i Kenan se slože.

    Učiteljica: “Šta to krava ima četiri, a ja samo dvije?”
    Kenan: “Noge.”

    Učiteljica: “Šta imaš u hlačama, a ja nemam?”
    Direktor pretrnu, zinu da zaustavi Kenana, ali prije nego što je uspio išta reći, Kenan hladno odgovori:
    Kenan: “Džepove.”

    Učiteljica: “Šta to ulazi tvrdo i suho, a izlazi mekano i ljepljivo?”
    Kenan: “Žvakaća guma.”

    Učiteljica: “Šta je to dlakavo izvana, a mokro iznutra, i počinje na slovo K?”
    Kenan: “Kokos!”

    Učiteljica: “Gdje većina žena ima najviše kovrdžave dlake?”
    Kenan: “U Africi!”

    Učiteljica: “Šta počinje na slovo P, završava na A, i pruža puno uzbuđenja?”
    Kenan: “Penzija!”

    Direktor duboko udahne, obriše znoj sa čela i kaže:

    — “Učiteljice, pakujte malog i šaljite ga u peti razred! Ja sam na zadnjih šest pitanja u sebi pogrešno odgovorio!”

    Zatim se direktor okrene i upita:

    — “Ali Kenane, živo me zanima… odakle uopće znaš sve ove stvari?”

    Sa šeretskim osmijehom na licu Kenan odgovara:

    “Pratim ‘Bosnianux’ na Facebooku i kradem mu fore!”