Kad amanet shvatiš bukvalno
Kažu ljudi da amanet treba ispoštovati. To je, naravno, tačno. Ako ti otac, majka, dedo ili nana nešto ostave u amanet, red je da se toga držiš.
Ali niko nikad nije rekao šta da radiš kad amanet shvatiš bukvalno.
Baš sve. Riječ po riječ. Bez ikakvog dodatnog pitanja, objašnjenja ili konsultacije s nekim ko zna šta je pokojnik zapravo htio reći.
Denis je tako dvadeset godina živio po posljednjim očevim riječima. Bio je ubijeđen da je uzoran sin i još bolji muž. Problem je nastao tek kad je njegova žena Zumra odlučila da više ne može tako i kad su, nakon dvije decenije braka, završili kod bračnog savjetnika.
Otišli, dakle, Denis i Zumra kod savjetnika.
Čim su sjeli u čekaonicu, Zumra je prekrstila ruke, uzdahnula i pogledala u plafon. Denis je, kao i obično, gledao u pod.
Savjetnik ih pozva unutra, ali prvo zamoli Zumru da razgovara nasamo s njim.
„Kažete da ste u braku dvadeset godina“, upita savjetnik, „pa u čemu je problem?“
Zumra se odmah zajapurila.
„Problem je moj Denis! Izludit će me načisto. Ako ovako nastavi, ostavit ću ga, majke mi!“
Savjetnik uze olovku i spremno se namjesti.
„Dobro. A šta tačno radi da vas toliko izluđuje?“
„Prvo“, poče Zumra, „kad god izađemo negdje među narod, on samo gleda u pod. Neće nikome da priđe, neće nikoga da pozdravi, neće ni komšiji da kaže ‘dobar dan’. Samo hoda kao da je nešto ukrao. Sramota me živa!“
Savjetnik klimnu glavom.
„Razumijem. Imate li još neku zamjerku?“
„Imam! Stalno kopa nos.“
„U javnosti?“
„U javnosti, u kući, za stolom, dok gledamo televiziju… Gdje god sjedne, on prst u nos. Pa zamislite da smo kod mojih na ručku, a on se ponaša kao da traži izgubljeni ključ!“
Savjetnik nešto zapisa.
„Dobro. Još nešto?“
Zumra se malo snebiva, pogleda prema vratima, pa tiše reče:
„Kad god se ono radi…“
Savjetnik podiže obrve, ali ostade profesionalan.
„Da?“
„On meni nikad ne dozvoli da ja budem gore. Nikad! Dvadeset godina, čovječe! Pa bar jednom bih voljela da ja budem glavna.“
Savjetnik spusti olovku.
„Aha. Mislim da je najbolje da sada porazgovaram s vašim mužem.“
Zumra izađe, a Denis uđe. Kao i obično, prvo pogleda u pod, pa sjedne na kraj stolice.
Savjetnik ga pogleda ozbiljno.
„Denise, vaša žena kaže da je izluđujete. Čak razmišlja i o razvodu.“
Denis problijedi.
„Šta? Razvodu? Poslije dvadeset godina? Pa ja sam je volio, pazio i uvijek joj davao šta god je htjela! Kakav je sad problem?“
„Kaže da imate nekoliko navika koje je dovode do ludila“, objasni savjetnik. „Prvo, uvijek se čudno ponašate u javnosti. Gledate u pod i nikome ne prilazite.“
Denis zabrinuto odmahnu glavom.
„Ma, to je jedna od rijetkih stvari koje mi je otac rekao na samrtnoj postelji. Zakleo sam se da ću ga poslušati.“
„A šta vam je rekao?“
Denis se uspravi i svečano izgovori:
„Rekao mi je: ‘Sine, nikad nikome nemoj stati na žulj.’“
Savjetnik nekoliko sekundi šutje.
„Denise… vaš otac je vjerovatno mislio da ne treba nikoga namjerno provocirati, vrijeđati ili mu praviti probleme.“
„Aha“, reče Denis, pomalo postiđeno. „Znači, nije mislio da stalno gledam gdje gazim?“
„Ne baš.“
Denis klimnu, kao da je upravo naučio važnu životnu lekciju.
Savjetnik nastavi:
„Drugo, vaša žena kaže da stalno kopate nos, čak i kad ste u društvu.“
Denis se ponovo zabrinu.
„Pa i to mi je otac izričito naredio! Rekao mi je da uvijek držim nos čistim.“
Savjetnik zažmiri na trenutak i duboko udahnu.
„To je, Denise, samo izraz. Znači da se ne treba miješati u kriminal, dugove i sumnjive poslove. Drugim riječima, da ne upadate u nevolje.“
„Aha“, reče Denis. „Znači, nije bilo potrebno da ga stvarno čistim pred ljudima?“
„Nije.“
Denis spusti pogled.
„Dobro je to znati, nakon dvadeset godina.“
Savjetnik odluči da više ništa ne pita, ali je ostala još posljednja Zumrina zamjerka.
„I na kraju“, nastavi on oprezno, „vaša žena kaže da joj nikad ne dozvoljavate da bude gore tokom… onoga.“
Denis se tada potpuno uozbilji.
„To je najvažniji očev amanet. To nikako nisam smio prekršiti.“
„Šta vam je rekao?“
Denis se nagne naprijed i tihim, gotovo svečanim glasom izgovori:
„Na samrti mi je rekao: ‘Sine, nemoj zajebat!’“
Savjetnik ga pogleda. Zatim pogleda u svoje bilješke. Onda ponovo pogleda Denisa.
„Denise, mislim da je vaš otac vjerovatno mislio da ne upropastite život, brak i sve što ste pošteno izgradili.“
Denis se zamisli.
„Znači, ipak je mislio šire?“
„Mnogo šire.“
U tom trenutku Zumra uđe u kancelariju.
„I?“, upita ona. „Jeste li mu objasnili?“
Savjetnik se nasloni u stolicu.
„Jesam. Mislim da je došlo do izvjesnog nesporazuma.“
„Kakvog nesporazuma?“
Denis je pogleda i iskreno reče:
„Izgleda da sam dvadeset godina sve pogrešno shvatao.“
Zumra ga odmjeri od glave do pete.
„To ti govorim već dvadeset godina.“
„Pa što nisi rekla?“
„Jesam!“
„Kako?“
„Lijepo!“
„A jesi li baš riječ po riječ objasnila?“
Zumra podiže ruke prema plafonu.
„Eto vidiš, savjetniče! O tome ja pričam!“
Savjetnik zatvori fasciklu i zaključi da će ovaj bračni slučaj zahtijevati više seansi nego što je prvobitno planirao.
I tako je Denis dvadeset godina uredno poštovao očev amanet, samo što ga je shvatio potpuno bukvalno. Gledao je u pod da nikome ne stane na žulj, čistio nos da ne upadne u probleme i strogo pazio da „ne zajebe“.
Pouka
Prije nego što nečije riječi uzmete zdravo za gotovo, pitajte šta je pjesnik htio reći. Posebno ako ih izgovara neko na samrtnoj postelji, u pola rečenice i bez dodatnog objašnjenja.
Jer biste, u suprotnom, mogli završiti kao Denis: s pognutom glavom, čistim nosom, ozbiljnim bračnim problemom i ženom koja je konačno odlučila da ona bude glavna. 😄
Odgovori