Priče iz Bosne

Kategorija: Bosanski

  • Dođ’ doveče, dilberče

    Dođ’ doveče, dilberče

    Da se razumijemo odmah: kakvo crno “ja povedoh bijelo janje sa sobom” k’o da sam pjesnik. Ma jok, bolan.

    Babo me taj dan naruži: “Ahmede, haj’der napoj ono stado prije nego sunce opali, da ne crkne žedno!” E sad, zamisli ti mene, momka u naponu, da sevdišem Aiši i pričam: “Evo me, došao sam da napojim 17 ovaca i 2 ovna, pa usput svratio”. Pa ne ide, brate. Nije romantično.

    Zato sam u pjesmi slag’o. Uzeo jedno janje za povodac, k’o bajagi fol, i pravac Bembaša. Nek raja misli da sam nježan čoban. A ja samo gledao kako da zbrišem od stada i stanem pod njen pendžer.

    Kad ja pođoh na Bembašu, na Bembašu na vodu

    Elem, Sarajevo beharom zamirisalo, a ja vucem ono janje k’o teret. Ono bleji, ja psujem u sebi. “Šuti, nesrećo, nije tebi babo namijenio sudbinu nego meni.” A janje k’o janje – stade kraj Miljacke, napoji se, i onda me pogleda k’o da kaže: “Eto, ja svoje završio, haj’mo mi sad kud si ti naumio.”

    A ja naumio pod demirlji pendžer. Sve djevojke Bembašanke k’o puce na kapiji, kikot do neba. A moja Aiša gore, sama. Ne miješa se s mahalom. Stoji na visoku pendžeru, pa k’o da s neba gleda. Sunce joj u kosi, a meni klecaju koljena.

    Janje u tom trenu – da izvineš – kenja nasred kaldrme. Cura s kapije prsnu u smijeh. Ja propadoh u zemlju. Eto ti romantike.

    Ja joj rekoh, dobro veče, djevojče

    Nekako skupih hrabrost i dobacih. Glas mi puk’o k’o u dječaka. “Dobro veče, djevojče.” Ma kakvo djevojče, k’o da prodajem jabuke na pijaci.

    A ona se nasloni na demire, pogleda prvo mene, pa janje, pa opet mene. I nasmija se. Ne meni – nama dvojici budala. I onda reče, tiho da se Miljacka utiša: “Dođ’ doveče, dođ’ doveče, dilberče.”

    Meni srce odletje u nebesa. Janje povuče, ja poletjeh za njim kući k’o da me vila nosi. Zaboravih i stado, i babu, i sve.

    Ja ne odoh istu večer, već ja odoh sutra dan

    E tu sam se zajebo. Vratio se kući, babo me čeka s prutom: “Gdje je stado, nesrećo jedna?” Ja zaboravio i napojiti i vratiti. Stado samo došlo pred avliju, žedno k’o zemlja. Dok sam ja smirivao babu, dok sam lagao da je janje pobjeglo pa sam ga tražio… prođe akšam. Prođe jacija.

    Rekoh: “Ma zvala me, neće pobjeći. Bolje da se naspavam, pa sutra k’o insan – obrijan, namirisan, s ružom iz Izetove bašče. Da ne ispadnem čoban pred curom.”

    Budala. Budala nad budalama. Jer dok sam ja planirao biti dilberče, drugi je već bio mladoženja.

    Ali moja mila draga, za drugog se udala

    Sutradan ja pod pendžer – janje ne vodim, neka ga babo vodi. Ruža u ruci, brk namazan, ječerma nova. A na vratu peškir. Bijel. Svatovski.

    Komšija Huso me satjera u ćošak: “Šta ti je, bolan Ahmede? Aišu jutros dali za Salihovog iz Vratnika. Ti sinoć nisi doš’o, a stari ne čeka. Reče: ko je isprosi u akšam, njegova je u sabah.”

    Meni ruža ispadne. A u glavi mi samo zvoni: dođ’ doveče. Pa nisam doš’o, eto. Doš’o Salihov. On nije vodio janje. On doveo dva vola i miraz.

    I šta ću? Stojim k’o ukopan. Prolazi nana s kapije i dobaci: “E moj Ahmede, da si barem ono janje poslao umjesto sebe, možda bi te čekala.”

    Pouka za raju

    I tako ja osta bez Aiše, a babo bez pola stada jer sam ga sutradan u sevdahu zaboravio zatvoriti. Sad kad me pitaju što sam vodio janje na Bembašu, ja kažem: “Ma kakvo janje, bolan. Babo me natjer’o. Al’ haj’ ti sevdiši pa reci ‘išao sam napojiti stoku’. Odmah si papak.”

    Zato je u pjesmi ostalo janje. Ljepše zvuči. A istina? Istina je da sam bio čoban koji je mislio da je vrijeme ovca pa će čekati.

    Bembaša i dalje teče. Aiša i dalje negdje veze, al’ za drugog. A ja? Ja više ni janje ne smijem povesti kroz čaršiju. Jer svako me pita: “Jel’ opet kasniš, Ahmede?”

    Početna stranica

  • Žute dunje Carigradske

    Žute dunje Carigradske

    Miris neostvarenog sna: Fatmina ispovijest

    Kažu da sevdah ulazi kroz oči, a nastanjuje se u srcu. Moj sevdah je imao ime – Ibrahim. Imao je i miris – miris konja, dalekih puteva i one jedne crvene jabuke koju mi je, krišom, proturio kroz pukotinu avlijskog zida. U toj jabuci bila je sva njegova ljubav, sva njegova obećanja i sav moj svijet.

    Dok sam stajala u avliji, skrivena sjenama starih dudova, slušala bih bat kopita njegovih konja. Ibrahim je bio kiridžija, čovjek od puta, ali za mene je bio jedini put koji sam željela slijediti. Naši su se pogledi sretali petkom, poslije džume, u onom kratkom trenu kada se mahala umiri, a duše progovore bez riječi. Njegov selam bio je tiši od šapata, a meni je zvučao glasnije od svih ezana.

    “Čekaj me, Fatma,”

    Rekao je onog dana kada je karavan kretao za Solun. “Donijeću dukate, donijeću sreću. Samo me čekaj.”

    I čekala sam. Prvih šest mjeseci mjerila sam po dužini sjenki na kaldrmi. Svaki put kad bi kapija zaškripala, srce bi mi poskočilo, misleći da je on. Ali mahala je bila brža od njegovog povratka. Zli jezici, ti nevidljivi dušmani što se hrane tuđom nesrećom, počeli su opsjedati moga oca. Govorili su mu da sam previše lijepa da bih čekala skitnicu, da Ibrahim nema ni kućišta ni borišta, da će me ostaviti samu u blatu dok on ganja bijeli svijet.

    Zabranjena ljubav

    Moj otac, čovjek čvrst kao hercegovački kamen, pokleknuo je pod tim šapatima. “Zaboravi ga, kćeri,” rekao mi je jedne večeri, ne gledajući me u oči. “Njegov je dom sedlo, a tvoj mora biti čvrst krov. Nećeš za njega.”

    Tada je u meni nešto puklo. Nije to bio krik, već tišina koja boli više od svake rane. Nisam se svađala. Ljubav nije bolest koja te obori u postelju s groznicom; to je tiha vatra koja te polako pretvara u pepeo. Prestala sam osjećati glad. Hrana je imala ukus zemlje, a voda gorčinu pelina. San me obilazio u širokom luku, a soba je postala moj cijeli svijet.

    Ležala sam i gledala u drvene grede, brojeći čvorove u drvetu kao što sam nekad brojala Ibrahimove korake. Majka je plakala nad mojim uzglavljem, dovodila učene ljude, palila trave… ali niko nije mogao izliječiti ono što nije bilo od ovoga svijeta. Moja duša je bila na putu, negdje između Soluna i naše ulice, tražeći Ibrahima.

    Jednog jutra, kada je snaga u meni bila tanja od paukove mreže, osjetila sam neopisivu želju. “Majko,” prošaputala sam, a glas mi je zvučao kao eho iz dubokog bunara. “Daj mi žute dunje… žute dunje iz Stambola.”

    Nisam željela voće. Željela sam dokaz

    Znala sam da će vijest o mojoj želji stići do njega, gdje god bio. Ako donese dunje, donijet će sebe. To je bio moj posljednji poziv upomoć, moja posljednja nada da ljubav može pobijediti daljinu i ljudsku zlobu.

    Prošla je prva godina. Svaki miris jeseni donosio je novu bol. Gledala sam dunje u našim baštama, ali one su bile domaće, obične. Ja sam čekala one stambolske, one koje mirišu na Ibrahimovu ljubav. Druge godine, dušmani su postali glasniji. “Zaboravio te,” šaputale su komšinice preko ograde. “Našao je drugu u Stambolu, ljepšu i bogatiju.” Majka ih je tjerala, ali njihove riječi su ostajale u zraku kao teška magla.

    Treće godine više nisam imala snage ni da gledam kroz prozor. Moje tijelo je postalo providno, a oči upale, tražeći samo jedan lik u mraku. Počela sam sanjati dunje. Bile su žute, sjajne, mirisale su na slobodu i na Ibrahima. U tim snovima, on bi me držao za ruku i govorio da je blizu.

    Posljednja želja

    “Ako umrem,” rekla sam majci posljednjeg dana, “nemojte me žaliti. Samo mi stavite jednu žutu dunju na mezar, da me on nađe kad se vrati. Da zna da sam ga čekala do posljednjeg daha.”

    Osjetila sam kako se hladnoća uvlači u moje kosti, ali ne ona od zime, već ona koja donosi smiraj. Čula sam glasove u daljini i suze onih koji su me okruživali. Moja duša je polako napuštala ovo umorno tijelo, uzdižući se iznad svega, tražeći onaj jedan zembil sa žutim dunjama.

    I baš tada, u onom trenutku kada se svjetovi dodiruju, čula sam krik. Bio je to njegov glas – promukao, slomljen, pun očaja koji se ne može opisati. “Ljudi, stanite!” vikao je. Čula sam prosipanje dunja po kaldrmi, tupi zvuk voća koje udara o zemlju. Osjetila sam njegov poljubac na svom hladnom čelu i jednu vrelu suzu koja je bila toplija od svega što sam doživjela u posljednje tri godine.

    Ibrahim je stigao. Kasno za život, ali na vrijeme za vječnost. Moja želja je ispunjena – donio je žute dunje, donio je sebe. Sada, dok ležim pod bosanskom zemljom, ne osjećam tugu. Svake jeseni, miris dunja koje on ostavlja na mom mezaru podsjeća nas da sevdah nikada ne umire. Rastavili su nas ljudi, rastavio nas je Stambol, ali nas je spojila jedna pjesma i miris žutih dunja.

    Aman, aman… ljubav je jača od smrti, ali je miris dunja taj koji čuva tajnu o nama.

    Ova priča nastala je po motivima tradicionalne bosanske sevdalinke “Žute dunje Carigradske”. Sevdalinka je usmeno narodno blago Bosne i Hercegovine, a njeni autori ostali su nepoznati.

  • Ljubobomorna žena i pjesnik

    Ljubobomorna žena i pjesnik

     Umor ili ljubomora – šta je teže?

    U mahali podno Gradačca, gdje svako zna kad komšija pristavi kahvu, a kamoli ko koliko puta… desila se priča koja se i danas prepričava uz prvu jutarnju kahvu.

    Dedo Osman

    Sjedio je mudri dedo Osman u avliji, pod starom trešnjom. Pred njim džezva, fildžani i unuka Ajla koja mu brižno namješta jastuk. Taman da odrijema poslije ikindije, kad na kapiji eto ti nje – Lejla. Mlada, lijepa, ali podočnjaci joj „do poda“. Selam nazva i sjede, a ruke joj drhte dok pokušava popraviti maramu.

    „Hajde sjedi, kćeri Lejla. Da nisi opet sanjala one čudne snove?“ našali se dedo, pokušavajući razbiti led.

    „Kamo sreće da su snovi, efendija“, uzdahnu ona teško. „Moj Tarik… znaš ga, onaj hromi programer što radi od kuće. Danju je miran k’o bubica, kuca po onom laptopu, ne čuješ ga da je živ. Ali čim padne noć i kad poželi ono što muževi od žena žele – pretvori se u Šekspira!“

    Osman se zakašlja na kahvu, a Ajla iza ćoška načulji uši, ne želeći propustiti ni riječi.

    Lejlini jadi

    „Ne kaže on ‘hajde, ženo’. Jok. On će meni: ‘Lejla, dušo, hajdemo raditi stvari koji jačaju međuljudske veze i zadovoljava Gospodara…’ A između uzdisaja mi nabraja: ‘Da mi podariš hrabre sinove  i čestite kćeri!’ I taman kad drekne: ‘Istina je došla!’ – ja znam da je gotovo. Ali efendija… četiri puta. Svaku noć. Četiri!“

    U tom momentu na avlijskim vratima proviri komšinica Senada. Ona što sve zna i svaku čorbu zaprži.

    „Ma ja sam čula sinoć neku dreku, rekoh Amini: il’ Tariku opet proradio poetski ventil, il’ Lejli ispao ibrik“, dobaci Senada i zajedljivo se nasmija.

    Za njom uđe i Amina, razvedena frizerka, uvijek namirisana i u helankama koje više otkrivaju nego što pokrivaju.

    „Da je meni takav muž, ne bih se ja žalila, Lejla bona“, namignu ona. „Ja svog bivšeg molila jednom mjesečno, i to samo ako je derbi prošao kako treba.“

    Lejla prevrnu očima: „Lahko je tebi, Amina. Ti nemaš dvije udovice preko puta što mu svako jutro donose pitu ‘da se oporavi’.“

    A istina je bila poznata cijeloj mahali. Otkako je Tarik slomio nogu spašavajući mačku sa drveta, postao je lokalni heroj. Udovica Emina, 38 godina, vlasnica cvjećare, svako jutro bi svratila: „Tariče, dušo, donijela sam ti zeljanicu, domaća je, da povratiš snagu.“

    A tu je bila i Melisa, 41-godišnja instruktorica joge, udovica već pet godina: „Tarik, radimo li one vježbe za cirkulaciju što sam ti pokazala? Mogu navratiti večeras da utvrdimo gradivo…“

    Tarik bi samo crvenio i još jače kucao po laptopu. Ali Lejla je vidjela kako ga gledaju – k’o mačke kajmak.

    „Vidiš, dedo“, nastavi Lejla, „umor me ubija. Oči ne sklapam. Po danu vodim onaj svoj mali biznis s nakitom, noću glumim u Tarikovoj poeziji. Ima li kakav način? Nešto? Da ga malo… smirim?“

    Dedini savjeti

    Dedo Osman se zamisli, prođe rukom kroz svoju bujnu kosu, pa reče polako:

    „Ima lijeka, kćeri. Najboljeg. Oženi ga s još jednom. Ili dvije. Emina pravi dobre pite, Melisa zna jogu. Podijeli teret, pa ćeš se naspavati k’o čovjek.“

    Nastade tajac. Čak i Senada zašutje. Amina prestade čačkati nokte. Lejla ustade polako, ispravi leđa, a oči joj sijevnuše jače od ljetne munje:

    „Jeste li vi normalni, dedo Osmane?! Pa radije ću ja umrijeti od iscrpljenosti nego da mi Emina mijesi pite u mojoj kuhinji! Radije ću svaku noć slušati ‘Istina je došla!’ nego da mi Melisa u mojoj avliji radi ‘pozdrav suncu’ u helankama! Nek’ crknem umorna, ali moja je postelja i moj je pjesnik!“

    Lupila je fildžanom o sto i izletjela iz avlije k’o furija.

    Senada se poče ibretiti od čuda: „Uuu, ala je pukla.“ (Iako bi u mahali prije rekli: *Tobe jarabi, šta joj bi*).

    Amina slegnu ramenima: „Jašta je. Ja bih joj ga preko noći preotela.“

    Dedo osman se samo nasmija i dobaci unuci: „Zapiši, dijete. Čovjek svoj umor nekako i pregura. Ali tuđu ruku na svome – to duša ne prašta.“

    Iste noći, tačno u 2:47 h, cijela mahala je čula Tarika kako viče: **‘Istina je došla!’**

    A Emina i Melisa su u svojim sobama prevrtale jorgane i psovale Lejlinu sreću. Sutradan je Lejla prošla kroz čaršiju s novim podočnjacima, ali s osmijehom od uha do uha. Jer zna ona: bolje i ne spavati, nego spavati sama dok ti se druga smješka na jastuku.

    Mahalska pouka:

    Komšinica će ti prva donijeti pitu kad si bolesna, ali i prva se ponuditi da ti „pričuva“ muža kad si umorna. Zato, čuvaj ono svoje. I umor i pjesnika. Jer ljubomora ne boli u leđima – boli u duši. A za dušu nema kreme od kamilice.

  • Čiji je sin, majka mu stara?!?

    Čiji je sin, majka mu stara?!?

    Postoji jedna stara, žuljava dilema što se po bosanskim avlijama prepričava uz kahvu i rahatlokum. Nema je u udžbenicima prava, ali ima je u svakoj mahali gdje ljudi dišu, griješe i praštaju. Evo kako je pričao rahmetli dedo Salko kad bi se komšiluk skupio kod njega na sijelo.  

    Priča o Avdi, Fadili i hadžiji Sulejmanu

     

    Bilo jednom, ne tako davno, negdje kod Doboja, živio Avdo . Siromašan k’o poljskii miš, ali pošten i vrijedan. Oženi se Fadilom, kćerkom Muje , čija je kuća bila na glasu – i po ljepoti djevojaka i po inatu.  

     

    Svadba prođe, medeni mjesec još svom punom zamahu, kad Avdo reče Fadili:  

    “Dušo, nemere se živjet od ljubavi . Idem ja u Njemačku, trbuhom za kruhom. Za godinu dana eto me, ni dan prije ni dan poslije. Čuvaj kuću i obraz.”  

     

    I ode Avdo na bauštelu u Minhen. Fadila osta sama u kući s Avdinom nanom Zlatom, starom k’o paučak, ali oštrom na jeziku.  

     

    Fadila svako jutro na pijacu u Gračanicu. Pazaruje luk, krompir, da se ima šta spremit’ nani. Na istoj toj pijaci svako jutro parkira se crni Mercedes, blješti k’o da je od zlata saliven. Iz njega izlazi hadžija Sulejman , udovac, bogat k’o beg, a sam k’o panj. Fabrike po Tuzli, stanovi po Sarajevu, a u srcu pustoš.  

     

    Vidi Sulejman Fadilu – mlada, stidna, u dimijama, nosi ceker težak k’o grijeh. Jedno jutro spusti prozor:  

    “Fadila, bona, haj’ da te povezem. Što ćeš se mučit’ pješke uz onoliku uzbrdicu do Mehmedovića?”  

    “Ma jok, hadžija, hvala. Navikla sam ja”, odgovori Fadila i obori pogled.  

     

    Ali Sulejman uporan. Sutra opet, prekosutra opet. Mic po mic, Fadila poče ulazit’ u auto. Prvo do kapije, pa do kuće, pa na kahvu. Nana Zlata nešto gunđala, ali stara, ne izlazi iz kuće, ne vidi.  

     

    Kahva postade ručak u motelu “Konak” na jezeru Hazna. Ručak postade večera. A samoća je, braćo moja, opasan jaran. Iz prijateljstva se rodi bliskost, iz bliskosti sevda. I rodi Fadila sina – lijepog k’o slika, dade mu ime Harun.  

     

    Hadžija Sulejman odlijepi. Napravi sobu u vili, kupi kolijevku od orahovine, dadilju iz Dubrava. Fadila svaki dan kod Haruna – doji ga, pjeva mu “Spavaj, sine, san te prevario”. Pa kući, nani Zlati kuha ručak i pravi se da je sve po starom.  

     

    Avdo se vraća, a belaj počinje

     

    Tačno na godinu, kucnu Avdo na vrata. Kofer pun poklona, pare ušivene u postavu. Nana Zlata zaplaka, a Fadila blijeda k’o krpa.  

     

    “Šta ti je, Fadila? K’o da si naograisala”, pita Avdo treću noć.  

     

    I puče Fadila. Sve ispriča – i za Mercedes, i za kahve, i za Haruna.  

     

    Avdo zašuti. Zapali cigar, povuče dim k’o da mu je zadnji. Nana Zlata već uzela tespih, čeka da sune kletva. Kad Avdo diže glavu:  

    “Pa to je naš sin, Fadila. Krv nije voda. Idi donesi dijete kući. Njegovo je kol’ko i moje. Ja sam ti muž, ti si meni žena. Šta bilo – bilo.”  

     

    Fadila odleti hadžiji Sulejmanu:  

    “Avdo se vratio. Došla sam po Haruna.”  

     

    Hadžija skoči k’o oparen:  

    “Ne dam! U mojoj je kući rođen, ja sam ga prvi uzeo u ruke, ja sam mu dao ime! Moj je Harun, pa nek se nebo sruši! Vidimo se na sudu!”  

     

    Pred kadijom: tri bosanske logike

     

    I završi sve kod kadije Jusufa u Gračanici, čovjeka koji je 40 godina presuđivao i razvode i međe i ukradene kokoši.  

     

    Avdo ustade prvi. Reče:  

    “Časni sude, zemlja je moja. Kad sam išao u Njemačku, ostavio sam Fadili njivu. Kiša pala, vrijeme sijanja došlo, ja kasnim. Ona dala drugom da posije. Halal mu nadnica, ruke mu se pozlatile. Ali kad žito uzre – čije je? Onoga čija je njiva! Tako je bilo otkad je svijeta i vijeka u Bosni. Harun je moj, jer je Fadila moja žena, moja njiva.”  

     

    Hadžija Sulejman udari šakom o sto: 

    “Kadijo, ja ću po svom. Našao sam ja praznu kutiju od filigrana na pijaci. Otvorim – nema ništa. Ja u nju stavim svoj dijamant, najskuplji što ga imam. Svijetli mi kuću. Sad došao Avdo i kaže ‘kutija je moja, daj mi dijamant’. More li to? Kutija može bit’ njegova, al’ dijamant je moj! Harun je moj dijamant, ja sam ga stvorio.”  

     

    Fadila obori glavu, pa prozbori, a glas joj zadrhta:  

    “Babo rahmetli mi dao kravu kad sam se udavala. Šarulja se zvala. Mlijeko je moje, od moje Šarulje. Komšija mi posudio sirilo da napravim sir. Ja napravila i sir i kajmak. Sad komšija došao i traži kajmak. More li? Nek nosi svoje sirilo, platit ću mu. Al’ kajmak je moj, jer je i krava moja. Ja sam Haruna 9 mjeseci nosila, u mukama rodila. Tijelo je moje, mlijeko je moje. Harun je moj.”  

     

    Kadija Jusuf sluša, vrti tespih, znoji se pod ahmedijom. Gleda u zakone – u zakonu piše da je otac muž majke. Gleda u šerijat – dijete pripada postelji. Gleda u lica – troje ljudi slomljenih, a dijete ni krivo ni dužno.  

     

    Kažu da je kadija te noći spakovao ćebe i štap, ostavio pečat na stolu i otišao u tekiju  u derviše. Vele: “Lakše je s Bogom divanit’ nego ljudima pravdu krojit’.”  

     

    Pa čiji je sin, majka mu stara?  

     

    1. Zakonski – kako kaže papir  

    Po Porodičnom zakonu BiH, dijete rođeno u braku ima se smatrati djetetom muževim. To je ona čuvena “pretpostavka bračnog očinstva”. Avdo je po papiru babo. Da bi hadžija Sulejman bio upisan, mora tužbom dokazivati očinstvo, DNK analizom. A to traje, kida živce i pare.  

     

    2. Biološki – kako kaže krv  

    Harun nosi Sulejmanove gene. Plave oči na njega, inat na njega. Biologija je jasna k’o dan, tu nema metafore s njivama.  

     

    3. Moralno – kako kaže srce  

    A ovdje, rajo moja, nastaje belaj. Je li moralno uzeti dijete ženi koja ga je rodila? Je li moralno reći čovjeku koji te čekao godinu dana “nije tvoje”? Je li moralno dijete čupati iz jedinog doma što ga zna?  

     

    Avdo je pokazao merhamet preko ljudske mjere. Oprostio, prihvatio tuđe dijete k’o svoje. To je bosanski inat, ali onaj pozitivni – prkos sudbini.  

    Sulejman je dao ljubav i sigurnost, ali iz grijeha. Može li se kuća na grijehu graditi, a da ne prokišnjava?  

    Fadila je pogriješila, ali je i kaznu sama sebi odrezala – cijepanje srca na dvoje.  

     

    Šta bi dedo Salko rekao?  

     

    Dedo bi povukao dim iz motane, otpustio i rekao: “Djeco, nije problem čiji je dijamant ni čija je njiva. Problem je što smo zaboravili da dijete nije ni njiva ni dijamant. Dijete je emanet. A emanet se ne dijeli na sudu, nego se čuva.”  

     

    U idealnoj Bosni, sjeli bi Avdo, Fadila i Sulejman za sto. Bez kadije. I dogovorili se da Harun ima dvije kuće, a ne dva suda. Da ima babu Avdu koji će ga učiti da je poštenje preče od imetka, i babu Sulejmana koji će mu školu platit’. A Fadila da ne bude ni kriva ni dužna, nego majka.  

     

    Ali mi ne živimo u idealnoj Bosni. Živimo u onoj gdje se inat tjera do suda, a djeca plaćaju ceh.  

    Pa eto, sad vi recite: čiji je sin?  

     

    Napomena :
    Likovi, mjesta i događaji u ovoj priči plod su autorove mašte i kahvenisanja. Svaka sličnost sa stvarnim osobama, živim ili rahmetli, sasvim je slučajna. Al’ ako ste u priči prepoznali svog komšiju, daidžu ili sebe… pa, onda znajte da niste sami. Belaji su nam svima zajednički.

  • Zapis za smirivanje žene: Mahalska legenda koja je zaludjela Balkan!

    Zapis za smirivanje žene: Mahalska legenda koja je zaludjela Balkan!

    Jutro je svanulo kao i svako drugo u našoj mahali, obasjano prvim zracima sunca koji su se probijali kroz krošnje drveća i budili uspavane ulice. Miris svježe skuhane kahve širio se zrakom, a dječiji smijeh već je odzvanjao iz obližnjeg parka. Idila, reklo bi se. Ali, tog jutra, nešto je bilo drugačije. Nešto što će zauvijek ostati upisano u anale mahalskih priča, prepričavano uz kafu i smijeh, od uha do uha, od Sarajeva do Zenice, pa i šire.

    Na kapiji jedne, do tada, sasvim obične kuće, osvanuo je natpis. Neobičan, intrigantan, gotovo mističan. Velikim, jasno ispisanim slovima stajalo je:

     Ovdje se pravi zapis za smirivanje žene…

    I to je bilo sve. Bez dodatnih objašnjenja, bez uputa, bez cijene. Samo ta jedna, rečenica, obećanje mira i spokoja u bračnom životu, koje je odjeknulo jače od bilo koje reklame. Kao da je nevidljivi megafon razglasio vijest po cijelom komšiluku, a onda i mnogo dalje. Jer, istina je, mnogi muškarci, potajno ili javno, traže taj sveti gral – formulu za smirenu ženu. I tog jutra, činilo se da je pronađena, i to u našoj mahali!

    Nije prošlo ni pola sata od kada je natpis ugledao svjetlo dana, a prizor koji se odvijao pred kućom bio je nevjerovatan. Red muškaraca, dugačak kao kolona za hljeb u ratnim vremenima, počeo se formirati. Od kapije te kuće, pa sve do čaršije, brat bratu, protezao se na dobra četiri kilometra! Tolika se gužva stvorila da ni igla nije mogla pasti na zemlju, a kamoli da se neko probije kroz taj živi zid nade i očaja. Muškarci svih dobi, zanimanja i karaktera, stajali su rame uz rame, ujedinjeni u jednoj misli: dočepati se tog zapisa.

    Raja se počela gurat’, laktat’, psovat’ u sebi i naglas.

     Nervoza je rasla sa svakom minutom, jer svi su htjeli biti prvi. Svi su željeli to “čudotvorno” rješenje koje će im donijeti mir u kuću. Priče su počele kružiti, a nestrpljenje je bilo opipljivo.

    Ubrzo, ovi mučenici u redu počeše muhabetit’ među sobom, dijeleći svoje muke i nade. Svaki je imao svoju priču, svoju verziju bračnog pakla iz kojeg je tražio izlaz:

    Prvi, čovjek srednjih godina, sa zgužvanom košuljom i podočnjacima, vikao je preko glava drugih: “Zove mene jaran jutros u šest, kaže šta ima ovdje. Ja sjeo u Golfa, poteg’o iz Zenice, 130 kilometara prevalio, samo da ovo riješim! Žena mi je postala gora od budilnika, ne da mi spavati ni danju ni noću!”

    Drugi, mlađi, ali već vidno iscrpljen, nadovezuje se, brišući znoj sa čela: “Moj brate, da ti znaš kakve sam ja muke im’o dok sam se izvuk’o iz kuće da dođem ovamo! Rekao sam joj da idem po cigare, a ona mi je dala spisak za cijelu prodavnicu! Jedva sam pobjegao!”

    Treći, sijedi gospodin sa kravatom, maše rukama, gotovo u suzama: “Ja ostavio i pos’o i šefa i sve, reko’ ovo je preče od života! Ako ne smirim moju, neće biti ni posla ni života! Jučer mi je bacila daljinski kroz prozor jer sam gledao utakmicu!”

    Četvrti, peti… svako svoju muku i priču vergla

    Red je postao neka vrsta grupne terapije, gdje su muškarci, po prvi put, otvoreno dijelili svoje bračne jade, nalazeći utjehu u zajedničkoj nevolji. Svi su se nadali da će taj “zapis” biti ključ za njihovu sreću.Međutim, usred te gužve, stajao je jedan čovjek. Nije se gurao, nije pričao, ali je bio sav unervozio. Znojio se, cupkao,kao da treba na wc. Svako malo pokušavao da se progura naprijed, al’ jok – raja je napravila živi zid, ne dajući mu ni milimetra. Njegovo lice bilo je crveno od muke, a pogled mu je lutao, tražeći izlaz iz ove apsurdne situacije.

    Gleda ga jedan do njega, vidi da je čovjek na rubu živaca, pa mu veli, pokušavajući ga smiriti: “Šta si se bolan toliko usplahirio? Polako, opusti se, doći ćeš i ti na red za zapis, ima za sve. Nije valjda da ti je toliko hitno?”

    A ovaj se okrenu, sav crven u licu, sa pogledom punim očaja i bijesa, pa procijedi kroz zube, jedva zadržavajući suze: 

    “Ma kakav ba zapis, ja živim u ovoj kući! Ne znam koji mi je hajvan zakačio onu tablu na kapiju i pobjeg’o, a ovi me sad ne daju ni u rođenu avliju uć’!!”

    I tako, dok su se muškarci i dalje gurali u redu, sanjajući o miru u kući, pravi vlasnik kuće ostao je zarobljen ispred vlastite kapije, žrtva nečije šale koja je prerasla u mahalsku legendu. A natpis? On je ostao tamo, kao podsjetnik na dan kada je cijela mahala, i šire, povjerovala u čudotvorni “zapis za smirivanje žene”.

  • Bosansko Kolo i Armani Cipele

    Bosansko Kolo i Armani Cipele

    U srcu Kalesije, tamo gdje se život mjeri koracima do posla, dužinom reda u pekari i mirisom svježe pečenog bureka, živio je Suljo.

    Suljo je bio veseljak, čovjek koji je znao zapjevati i kad nema muzike, nasmijati se i kad nema posebnog razloga, ali i čovjek koji je imao jednu veliku slabost – volio je da izgleda gospodski.

    Ne baš svaki dan, naravno. Za svaki dan bile su dobre patike, cipele iz prošle godine i one papuče koje se ne bacaju dok se đon potpuno ne odlijepi. Ali kada dođe petak, Dom kulture i kolo, Suljo je želio da zablista.

    Njegova svakodnevna ruta bila je jednostavna: dva kilometra pješke do posla i dva kilometra nazad. Svaki dan, bez izuzetka. A na toj ruti nalazila se prodavnica obuće pod imenom „Obuća Mujo i sinovi“.

    Ispred njenog izloga Suljo bi svaki put usporio korak.

    Cipele koje su mu promijenile život

    U izlogu su stajale one.

    Armani kožne cipele.

    Nisu to bile obične cipele. Barem ne u Suljinim očima. Bile su crne, sjajne i toliko uglačane da se u njima, kako je Suljo tvrdio, čovjek mogao obrijati bez ogledala.

    Sjajile su se kao pozlaćena tepsija na suncu. Odražavale su ulicu, izlog, prolaznike i Suljine snove o elegantnom životu.

    Cijena: šest stotina konvertibilnih maraka.

    Za nekoga možda samo obuća. Za Sulju – investicija, statusni simbol i životni cilj u jednom.

    Svaki put bi zastao ispred izloga, duboko uzdahnuo i obrisao usnu, jer bi mu od silne želje gotovo pošla voda na usta.

    „Suljo, hajde, zakasnit ćeš na posao“, dobacivali bi mu prolaznici.

    „Ne kasnim ja“, odgovarao bi. „Ja samo razgledam budućnost.“

    Dva mjeseca, šezdeset dana i šezdeset noći sanjao je te cipele. Čak ni jutarnji burek, nekadašnji eliksir života, više nije imao isti ukus. Uzeo bi prvi zalogaj, pogledao prema izlogu i tiho rekao:

    „Sve je ovo dobro, ali da je u onim cipelama… e, to bi bio pravi merak.“

    Od malina do modne ikone

    Ali Suljo nije bio čovjek koji lako odustaje. Ako je nešto naumio, to se moralo ostvariti – makar zbog toga cijelo ljeto brao maline, popravljao ogradu komšiji i radio sve poslove koje drugi nisu htjeli.

    Kada bi ga pitali odakle mu novac, samo bi se zagonetno nasmiješio:

    „Halal zarada od malina.“

    Na kraju je, marku po marku, skupio svih šest stotina.

    Jednog sunčanog dana ušao je u prodavnicu kao čovjek koji ne dolazi da gleda, nego da kupi. Mujo ga je odmah prepoznao.

    „Suljo, opet ti oko onih cipela?“

    „Nisu više one cipele“, odgovorio je Suljo ponosno. „Od danas su moje cipele.“

    Prodavač mu ih je donio iz kutije. Suljo ih je prvo pomirisao, zatim pažljivo pregledao đon, pa se nagnuo da vidi vlastiti odraz u njima.

    „Čovječe“, rekao je, „u ovome se ne hoda. U ovome se ide kroz život.“

    Obuo ih je i napravio nekoliko koraka po prodavnici. Hodao je uspravno, malo sporije nego inače, s grudima izbačenim naprijed. Kada je izašao na ulicu, činilo mu se da ga svi gledaju.

    Istina je bila da ga je gledao samo jedan dječak koji je čekao majku ispred pekare, ali Suljo je to shvatio kao potvrdu da je postao stilska ikona.

    Velika premijera u Domu kulture

    Došao je i petak.

    U Kalesiji petak nije običan dan. To je dan za Dom kulture, muziku, pjesmu, kolo i svečano oblačenje. Neko obuče novu košulju, neko stavi najbolji parfem, a Suljo je imao nešto mnogo važnije – svoje Armani cipele.

    Dotjerao se kao da ide na prijem kod predsjednika. Namazao je brkove da se sjaje skoro kao cipele, obukao košulju koju je čuvao za posebne prilike i nekoliko puta provjerio da li se obuća dovoljno blista.

    Prije nego što je krenuo, stao je pred ogledalo i upitao ženu:

    „Kako izgledam?“

    „Kao čovjek koji je kupio cipele“, odgovorila je.

    „Ne pitam šta sam kupio. Pitam kakav utisak ostavljam.“

    „Ostavljaš utisak da ćeš se vratiti kući bez cipela ako ih neko slučajno pogleda malo duže.“

    Suljo se pravio da nije čuo.

    U Dom kulture ušao je polako i dostojanstveno, pazeći da mu se ni kap prašine ne približi obući. Prvih nekoliko minuta nije gledao ni muziku ni ljude. Samo je provjeravao da li se cipele još sjaje.

    A onda je počelo kolo.

    Cipele kao ogledalo

    Prva na redu bila je Fata.

    Suljo ju je uhvatio za ruku i poveo uz taktove pjesme „Šta će mi auto, avion, kamion“. Igrao je oprezno, više pazeći na cipele nego na korake, ali je bio uvjeren da izgleda kao profesionalni igrač.

    U jednom trenutku nagnuo se prema Fati i šapnuo:

    „Faato, bona, jel’ de ti to crvene gaće večeras nosiš?“

    Fata se zacrvenjela kao paprika.

    „Jeste, Suljo… al’ otkud ti znaš, života ti?“

    Suljo se ponosno spustio pogledom prema svojim cipelama.

    „Vidi se, bona. Refleksija u novim Armani cipelama.“

    Fata je prvo pogledala njega, pa cipele, pa ponovo njega.

    „Šest stotina maraka“, dodao je Suljo, kao da je to najvažniji dio objašnjenja.

    Fata se samo sklonila iz kola i otišla do svojih prijateljica. Ubrzo je u kolo ušla Zilha.

    Suljo nije gubio vrijeme.

    „Zilha, matere ti, jel’ bijele gaće nosiš večeras?“

    Zilha je zinula.

    „Bijele, Suljo, ali kako bolan znaš?“

    „Sve se vidi u mojim Armanijima. Šest stotina maraka, bona. To ti je tehnologija.“

    Zilha je pogledala prema njegovim cipelama i odmah odmahnula glavom.

    „Nije to tehnologija, Suljo. To je tvoja mašta.“

    „Mašta koja košta šest stotina maraka“, odgovorio je i nastavio igrati.

    Do kraja večeri Suljo je uspio šapnuti isto pitanje gotovo svakoj djevojci u kolu. Neke su se smijale, neke su ga tjerale od sebe, a neke su mu govorile da prestane gledati u cipele i počne gledati kuda ide.

    Ali Suljo je bio uvjeren da je otkrio novu vrstu modne umjetnosti.

    Trenutak istine

    Veče se polako primicalo kraju. Ostala je još samo posljednja pjesma – „Ne klepeći nanulama“.

    Suljo je odlučio da za kraj odigra s Mejrom. Uhvatili su se za ruke i krenuli u lagane korake.

    Mejra je bila mirnija od Fate i Zilhe. Nije se puno smijala, samo je zagonetno gledala Sulju, kao da nešto zna.

    Usred pjesme, Suljino lice odjednom je problijedjelo. Zatim je pocrvenjelo. Onda je ponovo poblijedjelo.

    Pogledao je prema svojim cipelama.

    Na jednoj se pojavila mala, gotovo nevidljiva crta.

    Suljo se uhvatio za srce.

    „Mejraa“, prošaptao je, „sestro slatka, Boga ti, reci da ne nosiš gaće večeras!“

    Mejra ga je pogledala s posebnim sjajem u očima.

    „Ne nosim, Suljo.“

    Suljo je odahnuo kao da mu je neko upravo isplatio kuću, vratio dugove i objavio da je dobio na lotu.

    „Uh, zamalo me srce ne strefi!“ rekao je i čvrsto pritisnuo cipelu uz pod.

    Mejra se nasmijala.

    „Šta ti bi?“

    Suljo je čučnuo, pažljivo pregledao prednji dio cipele i tiho rekao:

    „Već sam mislio da mi je pukla cipela od šest stotina maraka!“

    Mejra ga je pogledala, pa prasnula u smijeh. Za njom su se počeli smijati i ostali u sali. Neko je dobacio:

    „Suljo, nije pukla cipela. Samo si ugazio na šljunak!“

    „Šljunak od šest stotina maraka!“ branio se Suljo.

    Pouka o luksuzu i refleksiji

    I tako se završila velika saga o Sulji i njegovim Armani cipelama.

    Cipele su preživjele kolo, šapat, tri pogrešne optužbe, jedan šljunak i nekoliko pogleda koji su bili opasniji od kiše.

    Suljo je još dugo pričao da su ga te večeri svi gledali. Fata je tvrdila da su svi gledali u pod da ne bi slučajno zapeli za njega. Zilha je govorila da je čovjeku bolje kupiti dobre cipele nego davati toliku pažnju tuđem vešu, a Mejra je samo šutjela i smijala se.

    Pouka priče?

    Ponekad ono što mislimo da je odraz luksuza zapravo je samo odraz naših strahova. U Suljinom slučaju, bio je to strah da će neko oštetiti skupocjenu obuću – ili da će cijela Kalesija shvatiti kako njegove cipele nisu baš toliko posebne koliko je on mislio.

    Nije problem imati skupe cipele.

    Problem je kada zbog njih zaboraviš gledati kuda hodaš.

    A još je veći problem kada u svakoj refleksiji vidiš ono čega se najviše bojiš.

    Živio Suljo, živjele Armani cipele i živio bosanski humor – onaj koji i od običnog kola, jedne ogrebane cipele i malo previše samopouzdanja napravi priču za cijelo selo.

    Nije važno koliko cipele koštaju. Važno je da znaš u kom smjeru hodaš – i da ne padneš zbog vlastitog odraza.

  • Zemlja stećaka i bogumila

    Zemlja stećaka i bogumila

    Bosna. Sama riječ odzvanja eonom tajni, šapatom vjekova uklesanih u pejzaž. Tajanstvena, ponosna i tvrdoglava u čuvanju svojih priča, ova je zemlja stoljećima bilježila vlastitu historiju ne u pergamentima i kodeksima, već u kamenu. I kad sve drugo utihne, kad se prašina vremena slegne nad carstvima i ideologijama, stećci i dalje govore. Oni su kameni čuvari kolektivnog pamćenja, nijemi svjedoci jedne civilizacije koja je odbijala da se povinuje.

    Stećci: Kamene knjige bez riječi i njihova univerzalna poruka

    Razbacani po brdima, skriveni u dolinama, osamljeni na proplancima – preko 70.000 stećaka, od kojih je 4.000 uvršteno na UNESCO-ovu listu svjetske baštine, čuva Bosnu i Hercegovinu, ali i dijelove Hrvatske, Srbije i Crne Gore [7] [8] [9]. Ovi monumentalni nadgrobni spomenici nisu samo grobna obilježja; oni su poruke, umjetnička djela i filozofski traktati uklesani u kamenu. Rudolf Kutzli ih opisuje kao„moćne kamene blokove isklesane ljudskom rukom“, često smještene na „posebno lijepim mjestima: na uzvišenjima, na starim ilirskim humkama, u plodnim dolinama u blizini starih šumaraka, na skrivenim šumskim čistinama“ [3].

    Simbolika uklesana u vječnost:

    Na prvi pogled, stećci su možda samo grubo klesani kameni blokovi. Međutim, pažljiviji pogled otkriva bogatstvo simbola koji pričaju priče o životu, smrti, vjerovanjima i svakodnevici srednjovjekovne Bosne:

    •Sunce i mjesec: Vječni ciklus života i smrti, kozmička harmonija i dualnost postojanja.

    •Ratnici s mačem i štitom: Simboli hrabrosti, zaštite i viteške kulture, često povezani s feudalnom aristokracijom koja je prva počela podizati ukrašene stećke [3].

    •Kolo, jeleni, cvjetovi, ptice: Ovi motivi slave život, plodnost, zajedništvo i duhovnu čistoću. Jelen, posebno, ima duboku simboliku u bogumilskom kontekstu, predstavljajući krštenje duhom i dušu koja teži duhovnoj obnovi [3] [4].

    •Natpisi: Iako rijetki, natpisi poput „A se leži Milutin, a bijaše dobar junak“ su direktni glasovi prošlosti, prkosni potpisi u vremenu koji svjedoče o individualnosti i ponosu onih koji su ležali pod stećcima.

    Svaki stećak je, dakle, mnogo više od spomenika. On je lična karta jednog vremena, civilizacije koja nije gradila grandiozne katedrale da dotakne nebo, već je klesala istinu u kamen da nadživi sve carevine i svjedoči o dubokoj povezanosti s prirodom i duhovnim svijetom.

    Bogumili i Crkva bosanska: Heretici ili preteče slobodne misli?

    Uz stećke se neizbježno veže i pojam bogumila. Ko su bili ti ljudi čija je vjera, ili barem njena percepcija, ostavila tako dubok trag u bosanskoj historiji? Crkveni spisi ih nazivaju hereticima, političari onog doba prijetnjom. Međutim, historijska istina je složenija i tiša. Bili su to ljudi koji su tražili Boga bez posrednika, bez zlata, bez latinskih molitvi koje nisu razumjeli, i bez crkvenih poreza [4].

    Dualizam i duhovna neovisnost:

    Bogumili su vjerovali u dualizam dobra i zla, u skromnost i u direktnu vezu sa Stvoriteljem. Za Rim i Konstantinopolj bili su problem, jer su predstavljali izazov uspostavljenoj crkvenoj hijerarhiji i dogmi. Za Bosnu su, međutim, bili dokaz da se može misliti svojom glavom i kad cijela Evropa kleči pred autoritetima. Iako se historičari i danas spore jesu li svi stećci bogumilski, simbolika ostaje: stećak je postao spomenik otporu – otporu dogmi, uniformnosti i zaboravu [1] [2].

    Crkva bosanska i bogumilstvo: Složena veza:

    Važno je razjasniti odnos između bogumila i Crkve bosanske. Iako su se tradicionalno povezivali, većina modernih historičara odbacuje direktnu identifikaciju Crkve bosanske s bogumilstvom [2]. Pripadnici Crkve bosanske nazivali su se jednostavno Krstjanima („kršćanima“) ili Dobrim Bošnjanima. Njihova vjerovanja i organizacija su slabo dokumentirani iz njihovih vlastitih izvora, a većina informacija dolazi iz katoličkih spisa, koji su ih često prikazivali kao heretike [2].

    Crkva bosanska je bila autonomna kršćanska crkva u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini, koja je koristila slavenski jezik u liturgiji i imala jedinstvenu hijerarhiju s „djedom“ na čelu [2]. Iako su postojale optužbe za herezu i križarski ratovi protiv Bosne, čini se da su „greške“ koje su Bosanci priznali na Bilinom Polju 1203. godine bile više praktične prirode, proizašle iz neznanja, nego heretičke doktrine [2]. Tek je kasnije, u 13. stoljeću, došlo do raskola s Rimom, što je dovelo do formiranja autonomne Crkve bosanske [2].

    Neki historičari, poput Minczewa, sugeriraju da je Crkva bosanska primila određene utjecaje od balkanskog bogumilstva, što se ogleda u elementima poput odbacivanja izgradnje crkava i euharistije [2]. Međutim, drugi, poput Noela Malcolma i Johna Finea, tvrde da nema dokaza o bogumilstvu ili dualizmu u originalnim dokumentima bosanskih krstjana [2]. Bez obzira na preciznu teološku definiciju, Crkva bosanska je predstavljala jedinstven izraz kršćanstva, otporan na vanjske pritiske i težeći duhovnoj neovisnosti.

    Šta nam stećci poručuju danas?

    Kada stanete kraj nekropole u Radimlji ili Blidinju, dodirnete mahovinu na kamenu starom 700 godina, ne dešifrujete samo simbole. Dešifrujete sebe, svoju historiju i univerzalne poruke koje nadilaze vrijeme. Stećci nam poručuju tri ključne stvari:

    1.Identitet se ne poklanja – kleše se: Teško, dugo, vlastitim rukama. To je podsjetnik na važnost očuvanja vlastitog kulturnog i historijskog naslijeđa, na borbu za autentičnost u svijetu koji teži uniformnosti.

    2.Prkos nije inat – to je odluka da ostaneš svoj kad je najlakše nestati: Stećci su simbol otpora. Otpora pritiscima, dogmama i zaboravu. Oni nas uče da je sloboda izbora i vjere u sebe temelj istinskog postojanja.

    3.Priče traže svjedoke – ako ih mi ne ispričamo, trava će ih prekriti: Svaki stećak je priča koja čeka da bude ispričana. Naša je odgovornost da te priče čuvamo, istražujemo i prenosimo budućim generacijama, kako bi se sjećanje na bogatu bosansku historiju održalo živim.

    Bosna: Zemlja tragova i vječne inspiracije

    Bosna je uvijek bila zemlja na raskrsnici, poprište susreta i sukoba različitih civilizacija. Carstva su prolazila, vojske gazile, ideologije se mijenjale. A stećci su ostajali. Nijemi, kameni, uporni. Oni su vječni tragovi, putokazi kroz burnu historiju, podsjetnici na snagu duha i otpornost naroda.

    I danas, dok jurimo autoputevima i skrolamo vijesti, negdje u tišini stoji stećak. Čeka da zastanete. Da pročitate šapat. Jer možda je najveća lekcija bogumila i onih pod stećcima upravo ova: sloboda počinje kad se usudite vjerovati drugačije. A traje onoliko dugo koliko se sjećate ko ste.

    Jeste li ikada stajali kraj stećka? Koji simbol vas je najviše pogodio? Podijelite u komentaru – neka se priče nastave pričati.

    Reference

    Stećci – spomen-obeležja Bogumila? – bogumili.rs

    2.Bosnian Church – Wikipedia – en.wikipedia.org

    3.BOGUMILI I SIMBOLIKA STEĆAKA* – fmks.gov.ba

    4.Stećci, Laž I Bogumili | PDF – scribd.com

    5.Motivi životinja na stećcima u Bosni, Srbiji … Simbolika Bogumila? – youtube.com

    6.MIT: Polumjesec na stećcima znači da su ti stećci “islamski” i da tu … – facebook.com

    7.Stećci Medieval Tombstone Graveyards – whc.unesco.org

    8.Stećak – Wikipedia – en.wikipedia.org

    9.Joint Nomination for Inclusion of Stećci – Medieval … – unesco.org

  • Pas koji nije znao reći zbogom

    Pas koji nije znao reći zbogom

    Jutro u mahali kod Tise

    Svako jutro, čim bi se zora počela razlijevati preko krovova mahale kod Tise, mogao si ih vidjeti.

    Stariji čovjek s tamnim naočalama i štapom u jednoj ruci, a uz njega raščupani žuti cuko koji ga je vodio kao da mu je rođeni brat.

    Djed Elmo i Žućo.

    Njih dvojica bili su prizor bez kojeg se jutro u mahali više nije moglo zamisliti. Ako bi neko kasnio na posao ili djeca žurila u školu, dovoljno je bilo da ugledaju njih dvojicu kako polahko prolaze ulicom pa da znaju da je dan već počeo.

    Elmo je hodao sporije, oprezno i odmjereno, a Žućo bi išao korak ispred njega. Zastao bi kod ivičnjaka, osvrnuo se preko ramena i sačekao da njegov čovjek stigne. Ako bi čuo automobil, zaustavio bi se. Ako bi neko ostavio bicikl na putu, obišao bi prepreku i nježno povukao Elma u stranu.

    Nije to radio zato što ga je neko naučio.

    Radio je zato što je znao.

    „Dobro jutro, Elmo!“

    „Dobro jutro, Elmo!“, povikali bi komšije čim bi ih ugledali.

    „Dobro jutro, djeco moja“, odgovarao bi on s osmijehom. „A zahvalite se i mom vodiču.“

    Žućo bi tada podigao glavu, kao da razumije da se govori o njemu. Nekad bi veselo zamahao repom, a nekad bi samo nastavio naprijed, ozbiljan i zauzet svojim poslom.

    Pas se zvao Žućo.

    Nije bio rasni pas. Nije imao ogrlicu s posebnom oznakom, školovanog trenera ni certifikat da može pomagati slijepim osobama. Bio je obični seoski cuko, mršav u bokovima, s dlakom koja je uvijek izgledala kao da se upravo probudio iz sijena.

    Ali za Elma je bio mnogo više od psa.

    Bio je njegove oči, njegov kompas, oslonac i najvjerniji prijatelj.

    Kako je Žućo postao Elmove oči

    Elmo je vid izgubio nekoliko godina ranije, nakon dugogodišnje borbe sa šećernom bolešću.

    U početku je još razlikovao obrise. Znao je prepoznati jutro po svjetlosti koja bi se probila kroz zavjesu, a ljude po glasu i koraku. Kasnije su i obrisi nestali. Ostala mu je tama, ali i sjećanje na mahalske ulice kojima je nekada hodao bez razmišljanja.

    Prvih mjeseci gotovo da nije izlazio iz kuće.

    Nije želio da mu iko pomaže. Govorio je da ne želi biti teret i da će se nekako već snaći. Ali čovjek može biti hrabar koliko hoće — samoća ipak zna biti teška.

    Tada se pojavio Žućo.

    Prvo je dolazio pred kuću i ležao na pragu. Onda je počeo ulaziti u avliju. Kada bi Elmo izašao, pas bi mu prilazio, njušio štap i strpljivo čekao.

    Jednog dana Elmo je krenuo prema kapiji, a Žućo pošao ispred njega.

    Na prvom raskršću pas je stao.

    Elmo je zastao za njim.

    Žućo je pogledao lijevo, pa desno, i tek onda nastavio.

    Od tog dana više se nisu razdvajali.

    Niko ga nije dresirao. Niko mu nije objašnjavao gdje treba stati i kada treba čekati. Kao da je sam shvatio da je Elmu potrebna pomoć i kao da je u svom psećem srcu donio odluku da će tu pomoć pružati dok god bude mogao.

    Njihova svakodnevna ruta

    Zajedno su obilazili mahalu.

    Prvo bi svratili do pekare. Pekar bi već znao da Elmo voli toplo pecivo i da mu treba reći koliko kusura vraća. Žućo bi sjeo kraj vrata i strpljivo čekao.

    Zatim bi otišli do trafike, gdje bi prodavačica uvijek dobacila:

    „Evo naših jutarnjih inspektora.“

    Nekad bi im komšija ostavio kesu s hranom. Nekad bi neko iznio zdjelu vode. Djeca bi dotrčala da pomiluju Žuću, ali bi ih on samo kratko pogledao i nastavio dalje. Nije on imao vremena za dugo maženje. Imao je važan zadatak.

    Vodio je Elma.

    Uvijek istim putem, istim ritmom i gotovo u isto vrijeme.

    Elmo bi pričao o vremenu, o bašti, o tome ko je dobio unuče, ko je popravio ogradu i čiji je mačak ponovo prešao preko njegovog krova. Žućo nije mogao odgovoriti, ali je znao slušati.

    Ponekad bi Elmo zastao i spustio ruku na njegovu glavu.

    „Je li sve dobro, jarane?“

    Žućo bi ga pogledao.

    „Znam ja da ti znaš bolje od mene.“

    Tada bi pas zamahao repom i nastavio dalje.

    Jutro kada su vrata ostala zatvorena

    A onda, jednog jutra, vrata Elmove kuće ostala su zatvorena.

    Mahala je odmah primijetila tišinu.

    Nije bilo Elmovog glasa. Nije bilo njegovog štapa koji udara o kaldrmu. Nije bilo ni Žućinog laveža, ni koraka koji su svako jutro najavljivali njihov polazak.

    Pekar je pogledao prema ulici.

    „Nema naših jutarnjih mušterija.“

    Komšinica je prišla kapiji i pozvala:

    „Elmo? Jesi li dobro?“

    Nije bilo odgovora.

    Kada su ušli u kuću, zatekli su prizor koji niko iz mahale nije zaboravio.

    Čika Elmo preselio je u snu.

    Ležao je mirno, kao da je samo zaspao nakon dugog dana. A Žućo je bio sklupčan uz njegova stopala, s glavom naslonjenom na njegovu nogu.

    Kao da je cijelu noć čuvao svog čovjeka.

    Kao da je posljednji put želio biti tamo gdje je uvijek pripadao.

    Pas koji nije znao reći zbogom

    Komšiluk je tugovao za Elmom.

    Neko je donio kahvu. Neko je spremio hranu. Neko je otišao po rodbinu. Mahala je tih dana govorila tiše nego inače.

    Ali Žućina tuga bila je drugačija.

    On nije razumio objašnjenja. Nije znao šta znači preseliti, šta znači dženaza niti zašto se ljudi okupljaju oko kuće. Znao je samo da njegov čovjek više ne ustaje.

    Već sljedećeg jutra, u isto vrijeme, Žućo je izašao iz kuće.

    Sam.

    Krenuo je istim putem kojim je godinama vodio Elma.

    Izašao je na ulicu, prešao do raskršća i sačekao da se upali zeleno svjetlo. Stao je pred pekaru. Podigao glavu prema vratima, kao da očekuje da će se Elmo svakog trenutka pojaviti.

    Pekar je izašao i dugo ga gledao.

    „Nema ga, Žućo“, rekao je tiho.

    Pas kao da nije razumio.

    Ili možda jeste, ali nije htio prihvatiti.

    Nakon nekoliko minuta okrenuo se i vratio kući.

    Sutradan opet.

    I prekosutra.

    I danima poslije.

    „Kao da ga još vodi“

    Jedna djevojčica iz mahale, koja je često gledala Elma i Žuću kako prolaze, jednom je tiho rekla:

    „K’o da ga još vodi.“

    Niko joj nije odgovorio.

    Jer svi su pomislili isto.

    Žućo je i dalje išao ispred, zastajao na istim mjestima i čekao na istim raskršćima. Samo što sada iza njega nije bilo čovjeka sa štapom i tamnim naočalama.

    Ipak, kada bi se okrenuo, izgledalo je kao da nekoga provjerava.

    Kao da osluškuje poznati korak.

    Kao da vjeruje da će se Elmo svakog trenutka javiti:

    „Polahko, Žućo. Ne žuri.“

    Komšije su mu nudile vodu, hranu i mjesto u svojim dvorištima. Djeca su ga pokušavala zadržati, ali Žućo bi, čim bi završio ono što je naumio, ponovo krenuo kući.

    Imao je svoju misiju.

    Hodao je stazom koju je hiljadu puta prošao s čovjekom kojeg je volio više od svega.

    Mahala postaje njegova porodica

    Priča o Žući brzo je stigla i do novinara.

    U novinama je osvanuo naslov:

    „Žućo: Pas koji nije znao reći zbogom.“

    Ljudi su počeli dolaziti iz drugih dijelova grada. Neki su ga fotografisali, neki mu donosili hranu, a neki su predlagali da ga odvedu u azil.

    „Tamo će imati bolju njegu“, govorili su.

    Ali mahala nije pristala.

    „Ne ide on nigdje“, rekla je jedna komšinica. „Ovo je njegova kuća.“

    „Mi smo njegova porodica“, dodala je druga.

    I tako je i bilo.

    Jedna žena mu je napravila mjesto na verandi. Donijela mu staru deku i zdjelu s vodom. Djeca su se dogovorila da svaki dan neko od njih provjeri je li Žućo nahranjen.

    Pekar mu je ostavljao komad hljeba, a trafika je dobila malu zdjelu vode pored vrata.

    Žućo više nije pripadao samo jednoj kući.

    Pripadao je cijeloj mahali.

    Put koji se ne zaboravlja

    Vremenom je Žućo ostario.

    Korak mu je postao sporiji. Šape je jedva podizao od zemlje, a dlaka mu je izgubila onu nekadašnju žutu boju. Ipak, kad bi se zora pojavila nad Tisom, on bi ponekad ustao, protegnuo se i krenuo poznatom stazom.

    Sada bi prelazio kraći dio puta.

    Nije više uvijek išao do pekare. Nekad bi zastao kod kapije, nekad kod starog drveta, a nekad bi samo sjeo na raskršću i gledao prema ulici.

    Ali kada bi krenuo, išao je istim pravcem.

    Kao da Elmina sjenka još uvijek hoda uz njega.

    Kao da mu šapuće:

    „Hajde, jarane. Polahko. Znaš ti put.“

    Djeca ga više nisu pokušavala zadržavati. Samo bi išla nekoliko koraka iza njega, tiha i ozbiljna, dajući mu prostor da obavi svoju jutarnju dužnost.

    Vjernost koja ne traži objašnjenje

    Žućo nikada nije bio obučen pas vodič.

    Niko mu nije dao diplomu. Nije prošao posebnu školu, nije imao prsluk niti službenu oznaku. Bio je samo obični seoski pas koji je jednog dana odlučio da postane oči jednom čovjeku.

    I kada su se Elmove oči zatvorile zauvijek, Žućo nije prestao da gleda.

    Nije znao reći zbogom.

    Pa nije ni rekao.

    Samo je nastavio hodati.

    Svako jutro. Istim putem. Istim strpljenjem i istom ljubavlju.

    Jer neke veze ne prestaju onoga dana kada čovjeka više nema. One samo promijene oblik. Postanu tiše, sporije i nevidljivije drugima.

    Ali onome ko ih nosi u srcu — ostanu jasne kao put kojim je hiljadu puta prošao.

    Ovo je Bosna koju volim

    Jednog jutra, dok je Žućo sjedio ispred pekare, prišla mu je ista ona djevojčica koja je nekada rekla da izgleda kao da još vodi Elma.

    Pomilovala ga je po glavi i upitala:

    „Žućo, hoćeš li danas kući?“

    Pas je podigao glavu.

    Djevojčica je pogledala niz ulicu, prema kući u kojoj više nije bilo Elmovog glasa.

    „Znam“, rekla je. „I ti njega čekaš.“

    Zatim je sjela pored njega.

    Nisu ništa više govorili.

    Nije ni trebalo.

    Ponekad je dovoljno samo sjediti pored nekoga ko tuguje. Bez savjeta, bez velikih riječi i bez pitanja kada će mu biti bolje.

    Mahala je tako čuvala Žuću, a Žućo je čuvao uspomenu na Elma.

    I možda baš u tome leži ono najljepše u ovoj priči.

    Neko je rekao da pas nije znao reći zbogom.

    Možda nije znao riječima.

    Ali je znao djelima.

    Svaki njegov korak bio je jedno: „Nedostaješ mi.“

    Svako zaustavljanje na raskršću bilo je jedno: „Još te čekam.“

    A svaki povratak kući bio je tiha potvrda da ljubav ne nestaje samo zato što je neko otišao.

    Ne ide on nigdje. Ovo je njegova kuća. Mi smo njegova porodica.

    To je Bosna koju volim.

    Bosna u kojoj se vrata otvaraju i za čovjeka i za psa. U kojoj komšija ne pita čiji si prije nego što ti pruži čašu vode. U kojoj se tuga dijeli, a vjernost pamti.

    Jer neki putevi se ne pamte nogama.

    Pamte se srcem.

    A kada se jednom zapamte, čovjek ih može hodati i onda kada više nema koga da vodi.

  • KUPIO SAM ŽENI ELEKTROŠOKER ZA GODIŠNJICU

    KUPIO SAM ŽENI ELEKTROŠOKER ZA GODIŠNJICU

    Kad žena kaže da joj ne treba ništa za godišnjicu

    Jedna bračna priča o poklonu, pijaci u Živinicama i elektrošokeru koji je preko noći promijenio kućni red

    Petnaest godina moja žena za godišnjicu govori istu rečenicu:

    „Ne treba mi ništa, samo da si ti živ i zdrav.“

    I tako, godinu po godinu, ja slušam, klimam glavom i vjerujem. Ne zato što sam posebno naivan, nego zato što čovjek nakon petnaest godina braka počne misliti da je konačno naučio kako stvari funkcionišu. A kad ti žena kaže da joj ništa ne treba, ti to, logično, shvatiš bukvalno.

    Kasnije sam shvatio da u braku postoje rečenice koje se ne prevode doslovno. „Nije mi ništa“ često znači da jeste nešto. „Radi kako hoćeš“ znači da dobro razmisliš prije nego što išta uradiš. A „ne treba mi ništa za godišnjicu“ vjerovatno znači: „Očekujem da se sam sjetiš nečeg lijepog, pažljivog i romantičnog, ali nemoj da me pitaš jer onda poklon više nije iznenađenje.“

    Ja to, naravno, tada nisam znao.

    Potraga za savršenim poklonom

    Prošle srijede, a srijedom je u Živinicama pazarni dan, šetam po pijaci i buvljaku u potrazi za nečim posebnim. To nije obična pijaca na kojoj se kupi samo voće, povrće i koja kesa graha. Tu ima svega i svačega: polovne robe dopremljene iz Njemačke i drugih evropskih zemalja, alata, posuđa, odjeće, elektronike, stvari kojima ne znaš ni ime ni namjenu, ali ti prodavač uvjerljivo objasni da su „kao nove“.

    Roba je, naravno, uglavnom sumnjive kvalitete. Garancije nema, računa nema, a ako pitaš radi li nešto, odgovor obično glasi: „Radilo je kad je doneseno.“ Ako se pokvari čim pređeš kapiju, možeš se vratiti da se žališ, ali će prodavač do tada već biti na drugom kraju pijace ili će se praviti da te prvi put vidi. Na tezgama se smjenjuju razni prodavači i preprodavači, a svako za svoju robu ima posebnu priču i najbolju cijenu.

    Ja sam, međutim, tog dana imao ozbiljan zadatak. Tražio sam poklon koji neće izgledati kao da sam ga kupio usput, pet minuta prije zatvaranja radnje. Godišnjica braka nije mala stvar. Petnaest godina zajedničkog života, računa, kredita, rodbine, prehlada, porodičnih ručkova, rasprava oko toga ko je ostavio upaljeno svjetlo i bezbroj puta izgovorenog: „Samo da završim ovu epizodu.“

    Cvijeće sam odmah prekrižio. Rekla je da joj ne treba, a osim toga, cvijeće u našoj kući obično završi u vazi, pa se nakon nekoliko dana pretvori u dokaz da sam opet zakasnio s mijenjanjem vode.

    Zlato? Previše očekivano. Parfem? Ima tri, a ne koristi nijedan. Kaže da čuva za posebnu priliku, a posebna prilika očigledno nikako da dođe. Čokolada? Pojela bi je prije mene, što znači da to nije poklon za nju nego investicija u njeno raspoloženje.

    I onda sam ga ugledao.

    Mali. Elegantan. Rozi.

    Džepni elektrošoker, uz etiketu na kojoj je pisalo: „Idealan za ličnu zaštitu dame.“

    U tom trenutku sve mi se složilo. Ovo nije običan poklon. Ovo je pažnja. Ovo je briga. Ovo je poruka: „Volim te i želim da budeš sigurna.“

    Moj mozak je govorio: „Genijalno! Praktično je, korisno i pokazuje da misliš na njenu sigurnost.“

    Zdrav razum je tiho šaputao: „Ona će te ovim istjerati iz kuće.“

    A novčanik je bio najglasniji: „Samo dvadeset maraka, kume.“

    Pogađajte koga sam poslušao.

    Poklon koji niko nije očekivao

    Kući sam došao kao paun. Zamotao sam elektrošoker u papir, dodao mašnicu i stavio ga na sto. Nisam joj odmah rekao šta je unutra. Htio sam da iznenađenje bude potpuno.

    Ona je otvorila poklon, izvukla rozi uređaj, pogledala njega, pa mene. Onaj njen pogled trajao je svega nekoliko sekundi, ali dovoljno dugo da preispitam sve svoje životne odluke.

    „Ljubavi… jesi li ti ovo meni kupio da tebe mlatim kad hrčeš?“

    „Ne, ne“, kažem ja, pokušavajući zvučati ozbiljno. „To je za tebe. Za zaštitu. Ako te neko napadne.“

    Ona me pogleda još jednom, pa reče:

    „U Živinicama? Ko će mene napasti? Ti kad ne izneseš smeće?“

    Nasmejala se i ostavila ga na sto. Ja sam se pravio da je sve prošlo odlično. U sebi sam, međutim, zaključio da je poklon prihvaćen i da je moj bračni status još uvijek stabilan.

    Ali tu priča nije završila.

    Muškarac i nova igračka

    E sad, ja sam muškarac. Ako nešto ima dugme, baterije i na pakovanju piše „100.000 volti“, prije ili kasnije ću poželjeti da vidim radi li stvarno. Možeš ti kupiti uređaj za ličnu zaštitu, ali u muškoj glavi on se vrlo brzo pretvori u naučni eksperiment.

    Dvije AAA baterije, bolan. Kako to može biti toliko jako?

    Uputstvo je, naravno, bilo napisano vrlo uvjerljivo:

    • jedna sekunda – pecne;
    • dvije sekunde – trzne;
    • tri sekunde – upoznaš svog Boga.

    Rekoh sebi: „Hajde samo jedna sekunda. Čisto za nauku. Moram znati šta sam joj kupio.“

    I tu je bila moja najveća greška. Čovjek koji kaže „samo sekunda“ obično već zna da radi nešto što ne bi trebao.

    Prislonio sam uređaj na nogu i pritisnuo dugme.

    BZZZZT!

    Ljudi moji, ne znam kako da vam to opišem. U jednom trenutku sam bio u dnevnoj sobi, a u sljedećem sam, čini mi se, vidio cijelu Bosnu iz svemira. Čuo sam rahmetli dedu kako viče: „Jesam li ti rekao, budalo!“ Mislim da smo ja i fotelja na kratko postali jedno biće.

    Kad sam se osvijestio, ležao sam na tepihu savijen kao kifla. Naočale su završile na lusteru, a mačka Gracija se popela na garnišu i gledala me s izrazom lica koji je jasno govorio: „O ovome ću pričati svim mačkama u mahali.“

    Kosa mi je mirisala na roštilj, što nije bio dobar znak, ali je barem značilo da sam još uvijek živ.

    Žena je shvatila potencijal poklona

    Žena je izašla iz kuhinje i zastala na vratima. Pogledala je mene. Pogledala je fotelju koja je sada bila na drugom kraju sobe. Pogledala je mačku na garniši, pa naočale na lusteru.

    Nije paničila. Nije zvala hitnu pomoć. Nije čak ni pitala jesam li dobro.

    Samo je mirno rekla:

    „Radi?“

    Ja sam pokušao odgovoriti, ali iz mene je izašlo nešto između „k“ i „ko“. Nakon nekoliko pokušaja uspio sam izgovoriti:

    „Radi… k’o švicarski sat.“

    Ona je tada uzela elektrošoker sa stola. Uključila ga je.

    ZZZZAP!

    Nasmijala se i rekla:

    „Odlično. Od večeras stoji na mojoj strani kreveta.“

    U tom trenutku sam shvatio da sam upravo kupio poklon koji je promijenio raspodjelu moći u našem braku. Petnaest godina sam mislio da se kućni red održava razgovorom, dogovorom i povremenim podsjećanjem. Ispostavilo se da je za efikasnost dovoljna jedna mala roza spravica i pogled koji govori više od hiljadu riječi.

    Posljedice su bile nevjerovatne

    Od tog dana moj život se značajno promijenio.

    Smeće iznosim prije nego što me pita. Nekad ga iznesem i prije nego što se napuni, čisto da ne ostavljam prostor za nesporazum.

    Suđe perem odmah poslije jela. Više nema mog čuvenog: „Samo da malo odmorim, pa ću.“ Sada odmaram tek kada je sudoper prazan i kuhinja izgleda kao da u njoj niko nikada nije jeo.

    Čak sam počeo slagati čarape. Ne uvijek savršeno, ali dovoljno dobro da se ne pokrene istraga.

    A hrkanje? Čarobno je prestalo. Ne znam je li prestalo zbog straha, stresa ili činjenice da se sada svake noći budim čim proizvedem i najmanji zvuk. U svakom slučaju, bračni mir je obnovljen.

    Najgore je što elektrošoker ne mora ni biti uključen. Dovoljno je da ga žena uzme u ruku, pogleda prema meni i podigne obrvu. To je nova vrsta komunikacije, brža od poruke, jasnija od razgovora i efikasnija od svih bračnih savjeta koje sam ikada čuo.

    A kad zaboravim godišnjicu, ona samo uzme uređaj, nasmije se i kaže:

    „Hoćeš malo nauke, ljubavi?“

    I namigne.

    Ja se tada sjetim svega. Datuma. Cvijeća. Večere. Čak i onog puta kada sam rekao da je nova zavjesa „skoro ista kao stara“.

    Pouka za muževe

    Kada žena kaže: „Ne treba mi ništa“, nemoj to shvatiti kao službeno oslobađanje od kupovine poklona. To je vjerovatno test tvoje pažnje, kreativnosti i sposobnosti da se sam snađeš.

    Kupi cvijeće. Ako kaže da neće cvijeće, ipak kupi cvijeće, ali dodaj nešto što pokazuje da si slušao šta voli. Organizuj večeru. Napiši poruku. Sjeti se važnog datuma prije nego što te telefon podsjeti.

    Elektrošoker, koliko god bio praktičan, možda nije najbolji izbor za romantičan poklon. Posebno ako muškarac odluči da ga testira na vlastitoj nozi i pritom razbudi pola kuće.

    Ja, lično, više ne kupujem poklone bez konsultacija. Prvo pitam nju, onda njenu sestru, pa njenu majku, a ako je situacija ozbiljna, uključim i hodžu. Petnaest godina braka naučilo me da je bolje potrošiti malo više vremena na pripremu nego završiti na tepihu dok mačka svjedoči mojoj gluposti.

    Pouka za žene

    Ako muž ne zna šta da vam kupi, nemojte mu samo reći da vam ne treba ništa. Dajte mu barem mali trag. U suprotnom, može se vratiti kući s nečim što nikada niste tražile, ali ćete vrlo brzo naučiti koristiti.

    A ako vam je već kupio pogrešan poklon, nasmijte se. Možda nije pogodio ono što ste željele, ali je barem pokušao. Uostalom, najbolji brakovi nisu oni u kojima se nikada ne pogriješi, nego oni u kojima se i najveći promašaj pretvori u priču kojoj se smijete godinama.

    Samo, za svaki slučaj, nemojte držati elektrošoker na muževoj strani kreveta.

    Tamo bi mogao početi spavati na vrijeme.

    Tagujte muža da vidi šta ga čeka ako ove godine fuli poklon.

    Napomena: Elektrošokeri i slični uređaji nisu igračke. Ne pokušavajte ih testirati na sebi ili drugima i uvijek poštujte važeće propise o njihovoj kupovini i upotrebi.

  • Show u Domu zdravlja: Kako je jedna nana ‘izludila’ doktora

    Show u Domu zdravlja: Kako je jedna nana ‘izludila’ doktora

    Postoje dvije vrste pacijenata: oni što kažu “boli me ovdje” i pokažu prstom, i Nane. Nana dođe po potvrdu za bazen, a doktor Moljka završi na godišnjem od stresa. Ovo je zapisnik jednog pregleda koji je prerastao u ispovijed o komšijama, politici i Kardashiankama.

    Kad Nana krene kod doktora!

    “Doktore, imate li sekundu?” Zgužvano lice s vragolastim sjajem u očima provirilo je kroz vrata.

    “Da, da, uđite, uđite.” 

    Klimnu doktor glavom, očiju prikovanih za hrpu kartona na stolu. Starija gospođa, uletje u ordinaciju.

    “Sjedim tamo od zore,” progunđa ona. “Ljudi ulaze i izlaze k’o roj skakavaca! Pola ih ni termina nema, samo se guraju. Ma, da se mene pita, ja bih im rekla svoje!”

    “Šta vas muči danas, gospođo?” upita doktor.

    “Moj komšija – onaj pijanac – kupio sebi bušilicu. Buši svaki dan k’o da ga đavo goni! I mjeri vrijeme, kunem vam se. Čeka dok ja dođem kući pa počne. Vjerovatno me gleda s prozora. Buši dok mi živci ne popucaju, pa ugasi taman kad ja sebi sipam kahvu. Onda – zzzzz! – opet počne! A kćerka mu? Hoda k’o da je Kardashianka, suknjice joj ni poštansku marku ne bi pokrile. Pff! I kaže ‘Dobro jutro’ bez ikakvog poštovanja u glasu.”

    “Gospođo, stanite,” prekide je doktor . “Zašto mi ovo pričate?”

    “Pa zato što ste pitali na šta se žalim! Eto, žalim se! I nemojte me počinjati o onoj preko puta. Uvijek se smije, pita kako sam. Znam ja da ona samo čeka da ja krepam pa da mi parking mjesto uzme. E, pa čekat će ona dugo!”

    “Ne,” doktor  protrlja korijen nosa. “Pitam vas za zdravlje. Koji su simptomi?”

    “Moje zdravlje? Ma, dušo, odakle da počnem? Nekad sam se budila, pravila palačinke, išla na posao, odradila osam sati, pa u prodavnicu, teglila kese kući, kuhala večeru, pomagala djeci oko zadaće, i još imala snage da tračam na telefon sat vremena. Sad? Dok doručak napravim, već sam za spavanje. Ali moram ići u kupovinu, pospremiti kuću, i stići na one akcije za penzionere. U horu sam, znate – dobri smo, baš dobri. Prošli mjesec smo čak i na turneju išli. I moram paziti na muža. Puno udovica u domu penzionera se mota oko njega, znate? Dok završim s jurnjavom cijeli dan, iscrpljena sam. Nisam više dvadesetogodišnjakinja.”

    Doktor Moljka duboko udahnu, zadrža dah, i ispusti dug, čujan uzdah.

    “Gdje. Vas. Boli?”

    “Ma, baš mi je drago što ste pitali! Svi kažu da ste vi duša od čovjeka, doktore. Moje prijateljice se kunu u vas. Iskreno? Duša me boli. Duh mi je iscrpljen. Mislim, pogledajte samo stanje u državi! Kuda mi idemo?”

    “STANITE!” Doktor Moljka podiže ruku. “Gdje vam je medicinski karton?”

    “Uh, nemojte me počinjati o onim curama na prijemnom. Izgubile su mi karton tri puta. Tri puta! Samo su stajale i slijevale ramenima. Pa sam im rekla tačno ko su i gdje mogu da gurnu svoj nos. Nećete vjerovati – našle su karton za tri minute.”

    Doktor Moljka podiže ruku kao da će je lupiti o sto, ali se zaustavi u posljednjem trenutku – bojeći se da bi gospođi stvarno mogao izazvati srčani udar. Zadovolji se blagim udarcem po drvetu.

    “Zašto. Ste. Danas. Ovdje?”

    “Ma! Pa, idem na vodeni aerobik u Domu kulture s prijateljicama. Rekle su mi da mi treba ljekarsko uvjerenje da sam sposobna za plivanje. Došla sam po uputnicu za sve nalaze i pregled da mi to potpišete.”

    “Ne trebaju vam.”

    “Kako to mislite?”

    “Ne trebaju vam nalazi. Vidim da ste više nego sposobni. Napisat ću vam potvrdu odmah.”

    Brzo, prije nego što je mogla početi novu priču, doktor  naškraba nešto na receptu, udari pečat, i potpiše se s elanom.

    “Evo. Idite na bazen. Plivajte do mile volje.”

    “Hvala vam, doktore! Mogu li se vratiti za koji dan, ipak? Brine me pritisak. Izgleda dobro na kućnom aparatu, ali osjećam da mi srce ne sjedi kako treba. Šta ako skoči? Ili padne?”

    “NE!” Doktorov glas pređe u panični falset. “Idem na godišnji! Odmah! Idite kod drugog doktora ako morate!”

    “Dobro, dobro. Hvala za potvrdu. Odo ja!”

    Izašla je iz Doma zdravlja, izvukla mobitel, i pritisnula brzi poziv.

    “Halo, Jasminka? Vidjela sam onog Moljku što si pričala. Ma, on je prilika – strpljiv, fin, pravi gospodin. Reci kćerki da obavezno izađe s njim. Bit će fantastičan muž.”

    S druge strane linije začuo se oduševljen smijeh.

    “Da, da. Samo pazi da dobijem pozivnicu za svadbu. Uglavnom, moram ići da se prijavim za bazen. Ne smijem ovo ljekarsko uvjerenje baciti u vjetar!”Poenta:
    I tako Nana dobi potvrdu za bazen, doktor Moljka dobi PTSP, a Jasminkina kćerka dobi potencijalnog muža. Pouka? Nikad ne pitaj Nanu “šta vas muči” ako nemaš 3 sata vremena i godišnji u rezervi. A doktorima: pečat držite nadohvat ruke i bježite čim kaže “duša me boli” 😄