Jutro je svanulo kao i svako drugo u našoj mahali, obasjano prvim zracima sunca koji su se probijali kroz krošnje drveća i budili uspavane ulice. Miris svježe skuhane kahve širio se zrakom, a dječiji smijeh već je odzvanjao iz obližnjeg parka. Idila, reklo bi se. Ali, tog jutra, nešto je bilo drugačije. Nešto što će zauvijek ostati upisano u anale mahalskih priča, prepričavano uz kafu i smijeh, od uha do uha, od Sarajeva do Zenice, pa i šire.
Na kapiji jedne, do tada, sasvim obične kuće, osvanuo je natpis. Neobičan, intrigantan, gotovo mističan. Velikim, jasno ispisanim slovima stajalo je:
Ovdje se pravi zapis za smirivanje žene…
I to je bilo sve. Bez dodatnih objašnjenja, bez uputa, bez cijene. Samo ta jedna, rečenica, obećanje mira i spokoja u bračnom životu, koje je odjeknulo jače od bilo koje reklame. Kao da je nevidljivi megafon razglasio vijest po cijelom komšiluku, a onda i mnogo dalje. Jer, istina je, mnogi muškarci, potajno ili javno, traže taj sveti gral – formulu za smirenu ženu. I tog jutra, činilo se da je pronađena, i to u našoj mahali!
Nije prošlo ni pola sata od kada je natpis ugledao svjetlo dana, a prizor koji se odvijao pred kućom bio je nevjerovatan. Red muškaraca, dugačak kao kolona za hljeb u ratnim vremenima, počeo se formirati. Od kapije te kuće, pa sve do čaršije, brat bratu, protezao se na dobra četiri kilometra! Tolika se gužva stvorila da ni igla nije mogla pasti na zemlju, a kamoli da se neko probije kroz taj živi zid nade i očaja. Muškarci svih dobi, zanimanja i karaktera, stajali su rame uz rame, ujedinjeni u jednoj misli: dočepati se tog zapisa.
Raja se počela gurat’, laktat’, psovat’ u sebi i naglas.
Nervoza je rasla sa svakom minutom, jer svi su htjeli biti prvi. Svi su željeli to “čudotvorno” rješenje koje će im donijeti mir u kuću. Priče su počele kružiti, a nestrpljenje je bilo opipljivo.
Ubrzo, ovi mučenici u redu počeše muhabetit’ među sobom, dijeleći svoje muke i nade. Svaki je imao svoju priču, svoju verziju bračnog pakla iz kojeg je tražio izlaz:
Prvi, čovjek srednjih godina, sa zgužvanom košuljom i podočnjacima, vikao je preko glava drugih: “Zove mene jaran jutros u šest, kaže šta ima ovdje. Ja sjeo u Golfa, poteg’o iz Zenice, 130 kilometara prevalio, samo da ovo riješim! Žena mi je postala gora od budilnika, ne da mi spavati ni danju ni noću!”
Drugi, mlađi, ali već vidno iscrpljen, nadovezuje se, brišući znoj sa čela: “Moj brate, da ti znaš kakve sam ja muke im’o dok sam se izvuk’o iz kuće da dođem ovamo! Rekao sam joj da idem po cigare, a ona mi je dala spisak za cijelu prodavnicu! Jedva sam pobjegao!”
Treći, sijedi gospodin sa kravatom, maše rukama, gotovo u suzama: “Ja ostavio i pos’o i šefa i sve, reko’ ovo je preče od života! Ako ne smirim moju, neće biti ni posla ni života! Jučer mi je bacila daljinski kroz prozor jer sam gledao utakmicu!”
Četvrti, peti… svako svoju muku i priču vergla
Red je postao neka vrsta grupne terapije, gdje su muškarci, po prvi put, otvoreno dijelili svoje bračne jade, nalazeći utjehu u zajedničkoj nevolji. Svi su se nadali da će taj “zapis” biti ključ za njihovu sreću.Međutim, usred te gužve, stajao je jedan čovjek. Nije se gurao, nije pričao, ali je bio sav unervozio. Znojio se, cupkao,kao da treba na wc. Svako malo pokušavao da se progura naprijed, al’ jok – raja je napravila živi zid, ne dajući mu ni milimetra. Njegovo lice bilo je crveno od muke, a pogled mu je lutao, tražeći izlaz iz ove apsurdne situacije.
Gleda ga jedan do njega, vidi da je čovjek na rubu živaca, pa mu veli, pokušavajući ga smiriti: “Šta si se bolan toliko usplahirio? Polako, opusti se, doći ćeš i ti na red za zapis, ima za sve. Nije valjda da ti je toliko hitno?”
A ovaj se okrenu, sav crven u licu, sa pogledom punim očaja i bijesa, pa procijedi kroz zube, jedva zadržavajući suze:
“Ma kakav ba zapis, ja živim u ovoj kući! Ne znam koji mi je hajvan zakačio onu tablu na kapiju i pobjeg’o, a ovi me sad ne daju ni u rođenu avliju uć’!!”
I tako, dok su se muškarci i dalje gurali u redu, sanjajući o miru u kući, pravi vlasnik kuće ostao je zarobljen ispred vlastite kapije, žrtva nečije šale koja je prerasla u mahalsku legendu. A natpis? On je ostao tamo, kao podsjetnik na dan kada je cijela mahala, i šire, povjerovala u čudotvorni “zapis za smirivanje žene”.
