Kategorija: Bosanski

  • Zapis za smirivanje žene: Mahalska legenda koja je zaludjela Balkan!

    Zapis za smirivanje žene: Mahalska legenda koja je zaludjela Balkan!

    Jutro je svanulo kao i svako drugo u našoj mahali, obasjano prvim zracima sunca koji su se probijali kroz krošnje drveća i budili uspavane ulice. Miris svježe skuhane kahve širio se zrakom, a dječiji smijeh već je odzvanjao iz obližnjeg parka. Idila, reklo bi se. Ali, tog jutra, nešto je bilo drugačije. Nešto što će zauvijek ostati upisano u anale mahalskih priča, prepričavano uz kafu i smijeh, od uha do uha, od Sarajeva do Zenice, pa i šire.

    Na kapiji jedne, do tada, sasvim obične kuće, osvanuo je natpis. Neobičan, intrigantan, gotovo mističan. Velikim, jasno ispisanim slovima stajalo je:

     Ovdje se pravi zapis za smirivanje žene…

    I to je bilo sve. Bez dodatnih objašnjenja, bez uputa, bez cijene. Samo ta jedna, rečenica, obećanje mira i spokoja u bračnom životu, koje je odjeknulo jače od bilo koje reklame. Kao da je nevidljivi megafon razglasio vijest po cijelom komšiluku, a onda i mnogo dalje. Jer, istina je, mnogi muškarci, potajno ili javno, traže taj sveti gral – formulu za smirenu ženu. I tog jutra, činilo se da je pronađena, i to u našoj mahali!

    Nije prošlo ni pola sata od kada je natpis ugledao svjetlo dana, a prizor koji se odvijao pred kućom bio je nevjerovatan. Red muškaraca, dugačak kao kolona za hljeb u ratnim vremenima, počeo se formirati. Od kapije te kuće, pa sve do čaršije, brat bratu, protezao se na dobra četiri kilometra! Tolika se gužva stvorila da ni igla nije mogla pasti na zemlju, a kamoli da se neko probije kroz taj živi zid nade i očaja. Muškarci svih dobi, zanimanja i karaktera, stajali su rame uz rame, ujedinjeni u jednoj misli: dočepati se tog zapisa.

    Raja se počela gurat’, laktat’, psovat’ u sebi i naglas.

     Nervoza je rasla sa svakom minutom, jer svi su htjeli biti prvi. Svi su željeli to “čudotvorno” rješenje koje će im donijeti mir u kuću. Priče su počele kružiti, a nestrpljenje je bilo opipljivo.

    Ubrzo, ovi mučenici u redu počeše muhabetit’ među sobom, dijeleći svoje muke i nade. Svaki je imao svoju priču, svoju verziju bračnog pakla iz kojeg je tražio izlaz:

    Prvi, čovjek srednjih godina, sa zgužvanom košuljom i podočnjacima, vikao je preko glava drugih: “Zove mene jaran jutros u šest, kaže šta ima ovdje. Ja sjeo u Golfa, poteg’o iz Zenice, 130 kilometara prevalio, samo da ovo riješim! Žena mi je postala gora od budilnika, ne da mi spavati ni danju ni noću!”

    Drugi, mlađi, ali već vidno iscrpljen, nadovezuje se, brišući znoj sa čela: “Moj brate, da ti znaš kakve sam ja muke im’o dok sam se izvuk’o iz kuće da dođem ovamo! Rekao sam joj da idem po cigare, a ona mi je dala spisak za cijelu prodavnicu! Jedva sam pobjegao!”

    Treći, sijedi gospodin sa kravatom, maše rukama, gotovo u suzama: “Ja ostavio i pos’o i šefa i sve, reko’ ovo je preče od života! Ako ne smirim moju, neće biti ni posla ni života! Jučer mi je bacila daljinski kroz prozor jer sam gledao utakmicu!”

    Četvrti, peti… svako svoju muku i priču vergla

    Red je postao neka vrsta grupne terapije, gdje su muškarci, po prvi put, otvoreno dijelili svoje bračne jade, nalazeći utjehu u zajedničkoj nevolji. Svi su se nadali da će taj “zapis” biti ključ za njihovu sreću.Međutim, usred te gužve, stajao je jedan čovjek. Nije se gurao, nije pričao, ali je bio sav unervozio. Znojio se, cupkao,kao da treba na wc. Svako malo pokušavao da se progura naprijed, al’ jok – raja je napravila živi zid, ne dajući mu ni milimetra. Njegovo lice bilo je crveno od muke, a pogled mu je lutao, tražeći izlaz iz ove apsurdne situacije.

    Gleda ga jedan do njega, vidi da je čovjek na rubu živaca, pa mu veli, pokušavajući ga smiriti: “Šta si se bolan toliko usplahirio? Polako, opusti se, doći ćeš i ti na red za zapis, ima za sve. Nije valjda da ti je toliko hitno?”

    A ovaj se okrenu, sav crven u licu, sa pogledom punim očaja i bijesa, pa procijedi kroz zube, jedva zadržavajući suze: 

    “Ma kakav ba zapis, ja živim u ovoj kući! Ne znam koji mi je hajvan zakačio onu tablu na kapiju i pobjeg’o, a ovi me sad ne daju ni u rođenu avliju uć’!!”

    I tako, dok su se muškarci i dalje gurali u redu, sanjajući o miru u kući, pravi vlasnik kuće ostao je zarobljen ispred vlastite kapije, žrtva nečije šale koja je prerasla u mahalsku legendu. A natpis? On je ostao tamo, kao podsjetnik na dan kada je cijela mahala, i šire, povjerovala u čudotvorni “zapis za smirivanje žene”.

  • Bosansko Kolo i Armani Cipele

    Bosansko Kolo i Armani Cipele

    U srcu Kalesije, gdje se život mjeri koracima do posla i mirisom svježe pečenog bureka, živio je Suljo. Čovjek veseljak, odan svojoj ruti: dva kilometra pješke do posla, dva nazad. Svaki dan, dvaput, njegova staza vodila ga je pored izloga trgovine `Obuća Mujo & Sinovi`. I svaki put, ista scena, isti uzdah, ista čežnja.

    "Humoristična ilustracija Sulje iz Kalesije koji ponosno pokazuje svoje ekstremno sjajne crne Armani cipele. U odrazu cipela vidi se bosansko kolo koje pleše kulturno-umjetničko društvo u Domu kulture, uz stilizovan potpis 'Bosnianux' u uglu."

     

    U tom izlogu, kao da su obasjane nebeskom svjetlošću, stajale su one: Armani kožne cipele. Sjajile su se, ma šta sjajile – blistale su kao pozlaćene tepsije, odražavajući sunce i Suljine snove. Cijena? Prava sitnica: 600 konvertibilnih maraka. Suljo bi zastao, obrisao pljuvačku koja bi mu krenula na usta, i s teškim srcem nastavio dalje. Dva mjeseca, 60 dana i 60 noći, samo o njima je sanjao. Čak ni jutarnji burek, nekadašnji eliksir života, više nije imao onaj stari, čarobni ukus. Sve je bilo nekako… prazno bez tih cipela.

     

     Od malina do Armanija: Put do stilske ikone

    Ali Suljo nije bio čovjek koji odustaje. Skupio je on nekako tih 600 maraka. Kako? `Halal zarada od malina`, kako je sam volio reći, uz diskretan mig i osmijeh. I tako, jednog sunčanog dana, ponosno je ušao u `Obuću Mujo & Sinovi` i pazario ih. Nove, mirisne, sjajne da se u njima mogao obrijati bez ogledala. Pravo malo remek-djelo na njegovim nogama.

     

     Premijera u Domu kulture: Kolo kao modna pista

     

    Došao je i taj petak. U Kalesiji, petak nije običan dan. Petak je dan za Dom kulture, za kolo, za pjesmu i veselje. Prilika savršena da se nove Armani cipele prošetaju. Suljo se dotjerao, namazao brkove da se sjaje kao cipele, i pravac na podij. Bio je spreman za svoj veliki debi.

     

    Prva na redu za kolo bila je Fata. Suljo je zavrti uz taktove `Šta će mi auto, avion, kamion`, pa joj se prišapnuo, onako, momački, direktno:

     

    “Faato, bona, jel’ de ti to crvene gaće večeras nosiš?”

     

    Fata se zacrvenjela kao paprika, iznenađena i pomalo postiđena:

     

    “Jaa, Suljo, crvene… al’ otkud ti znaš, života ti?”

     

    Suljo se nasmijao, ponosno pokazujući prema svojim nogama:

     

    “Vidi se, bona, refleksija u novim Armani cipelama od 600 maraka. A? Kakve su?”

     

    Fata je otišla, a na njeno mjesto došla je Zilha. Opet kolo, opet Suljo, opet šapat:

     

    “Zilha, matere ti, jel’ bijele gaće nosiš večeras?”

     

    Zilha je zinula, ne vjerujući svojim ušima:

     

    “Bijele, Suljo, al’ kako bolan znaš?!”

     

    “Sve se vidi u mojim Armani, bona. 600 maraka, Zilha. A? Ko fabrika!”

     

     Trenutak istine i zamalo srčani zastoj

     

    Veče se primicalo kraju, a s njim i zadnja pjesma – `Ne klepeći nanulama`. Suljo je uhvatio Mejru za ruku, spreman za posljednji ples. Međutim, usred pjesme, Sulji je lice prvo poblijedjelo, pa pocrvenjelo, pa opet poblijedjelo. Zgrabio se za srce, kao da ga je pogodila strijela:

     

    “Mejraa, sestro slatka, Boga ti, reci da ne nosiš gaće večeras! Molim te, reci da je istina!”

     

    Mejra se samo zagonetno nasmijala, s onim posebnim sjajem u očima:

     

    “Ne nosim, Suljo…”

     

    Suljo je odahnuo kao da mu je neko kuću isplatio, kao da je dobio na lotu, kao da je spasio svijet:

     

    “Uh, zamalo me srce ne strefi… Već sam mislio da mi PUKLA cipela od 600 maraka!!!”

     

    I tako, drage moj narode, završava se saga o Sulji i njegovim Armani cipelama. Pouka priče? Ponekad, ono što mislimo da je odraz luksuza, zapravo je samo odraz naših strahova… ili, u Suljinom slučaju, straha od oštećenja skupocjene obuće. Živio Suljo, živjele Armani cipele, i živio Bosnianux humor!

  • Zemlja stećaka i bogumila

    Bosna. Sama riječ odzvanja eonom tajni, šapatom vjekova uklesanih u pejzaž. Tajanstvena, ponosna i tvrdoglava u čuvanju svojih priča, ova je zemlja stoljećima bilježila vlastitu historiju ne u pergamentima i kodeksima, već u kamenu. I kad sve drugo utihne, kad se prašina vremena slegne nad carstvima i ideologijama, stećci i dalje govore. Oni su kameni čuvari kolektivnog pamćenja, nijemi svjedoci jedne civilizacije koja je odbijala da se povinuje.

    Stećci u Bosni i Hercegovini

    Stećci: Kamene knjige bez riječi i njihova univerzalna poruka

    Razbacani po brdima, skriveni u dolinama, osamljeni na proplancima – preko 70.000 stećaka, od kojih je 4.000 uvršteno na UNESCO-ovu listu svjetske baštine, čuva Bosnu i Hercegovinu, ali i dijelove Hrvatske, Srbije i Crne Gore [7] [8] [9]. Ovi monumentalni nadgrobni spomenici nisu samo grobna obilježja; oni su poruke, umjetnička djela i filozofski traktati uklesani u kamenu. Rudolf Kutzli ih opisuje kao„moćne kamene blokove isklesane ljudskom rukom“, često smještene na „posebno lijepim mjestima: na uzvišenjima, na starim ilirskim humkama, u plodnim dolinama u blizini starih šumaraka, na skrivenim šumskim čistinama“ [3].

    Simbolika uklesana u vječnost:

    Na prvi pogled, stećci su možda samo grubo klesani kameni blokovi. Međutim, pažljiviji pogled otkriva bogatstvo simbola koji pričaju priče o životu, smrti, vjerovanjima i svakodnevici srednjovjekovne Bosne:

    •Sunce i mjesec: Vječni ciklus života i smrti, kozmička harmonija i dualnost postojanja.

    •Ratnici s mačem i štitom: Simboli hrabrosti, zaštite i viteške kulture, često povezani s feudalnom aristokracijom koja je prva počela podizati ukrašene stećke [3].

    •Kolo, jeleni, cvjetovi, ptice: Ovi motivi slave život, plodnost, zajedništvo i duhovnu čistoću. Jelen, posebno, ima duboku simboliku u bogumilskom kontekstu, predstavljajući krštenje duhom i dušu koja teži duhovnoj obnovi [3] [4].

    •Natpisi: Iako rijetki, natpisi poput „A se leži Milutin, a bijaše dobar junak“ su direktni glasovi prošlosti, prkosni potpisi u vremenu koji svjedoče o individualnosti i ponosu onih koji su ležali pod stećcima.

    Svaki stećak je, dakle, mnogo više od spomenika. On je lična karta jednog vremena, civilizacije koja nije gradila grandiozne katedrale da dotakne nebo, već je klesala istinu u kamen da nadživi sve carevine i svjedoči o dubokoj povezanosti s prirodom i duhovnim svijetom.

    Bogumili i Crkva bosanska: Heretici ili preteče slobodne misli?

    Uz stećke se neizbježno veže i pojam bogumila. Ko su bili ti ljudi čija je vjera, ili barem njena percepcija, ostavila tako dubok trag u bosanskoj historiji? Crkveni spisi ih nazivaju hereticima, političari onog doba prijetnjom. Međutim, historijska istina je složenija i tiša. Bili su to ljudi koji su tražili Boga bez posrednika, bez zlata, bez latinskih molitvi koje nisu razumjeli, i bez crkvenih poreza [4].

    Dualizam i duhovna neovisnost:

    Bogumili su vjerovali u dualizam dobra i zla, u skromnost i u direktnu vezu sa Stvoriteljem. Za Rim i Konstantinopolj bili su problem, jer su predstavljali izazov uspostavljenoj crkvenoj hijerarhiji i dogmi. Za Bosnu su, međutim, bili dokaz da se može misliti svojom glavom i kad cijela Evropa kleči pred autoritetima. Iako se historičari i danas spore jesu li svi stećci bogumilski, simbolika ostaje: stećak je postao spomenik otporu – otporu dogmi, uniformnosti i zaboravu [1] [2].

    Crkva bosanska i bogumilstvo: Složena veza:

    Važno je razjasniti odnos između bogumila i Crkve bosanske. Iako su se tradicionalno povezivali, većina modernih historičara odbacuje direktnu identifikaciju Crkve bosanske s bogumilstvom [2]. Pripadnici Crkve bosanske nazivali su se jednostavno Krstjanima („kršćanima“) ili Dobrim Bošnjanima. Njihova vjerovanja i organizacija su slabo dokumentirani iz njihovih vlastitih izvora, a većina informacija dolazi iz katoličkih spisa, koji su ih često prikazivali kao heretike [2].

    Crkva bosanska je bila autonomna kršćanska crkva u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini, koja je koristila slavenski jezik u liturgiji i imala jedinstvenu hijerarhiju s „djedom“ na čelu [2]. Iako su postojale optužbe za herezu i križarski ratovi protiv Bosne, čini se da su „greške“ koje su Bosanci priznali na Bilinom Polju 1203. godine bile više praktične prirode, proizašle iz neznanja, nego heretičke doktrine [2]. Tek je kasnije, u 13. stoljeću, došlo do raskola s Rimom, što je dovelo do formiranja autonomne Crkve bosanske [2].

    Neki historičari, poput Minczewa, sugeriraju da je Crkva bosanska primila određene utjecaje od balkanskog bogumilstva, što se ogleda u elementima poput odbacivanja izgradnje crkava i euharistije [2]. Međutim, drugi, poput Noela Malcolma i Johna Finea, tvrde da nema dokaza o bogumilstvu ili dualizmu u originalnim dokumentima bosanskih krstjana [2]. Bez obzira na preciznu teološku definiciju, Crkva bosanska je predstavljala jedinstven izraz kršćanstva, otporan na vanjske pritiske i težeći duhovnoj neovisnosti.

    Šta nam stećci poručuju danas?

    Kada stanete kraj nekropole u Radimlji ili Blidinju, dodirnete mahovinu na kamenu starom 700 godina, ne dešifrujete samo simbole. Dešifrujete sebe, svoju historiju i univerzalne poruke koje nadilaze vrijeme. Stećci nam poručuju tri ključne stvari:

    1.Identitet se ne poklanja – kleše se: Teško, dugo, vlastitim rukama. To je podsjetnik na važnost očuvanja vlastitog kulturnog i historijskog naslijeđa, na borbu za autentičnost u svijetu koji teži uniformnosti.

    2.Prkos nije inat – to je odluka da ostaneš svoj kad je najlakše nestati: Stećci su simbol otpora. Otpora pritiscima, dogmama i zaboravu. Oni nas uče da je sloboda izbora i vjere u sebe temelj istinskog postojanja.

    3.Priče traže svjedoke – ako ih mi ne ispričamo, trava će ih prekriti: Svaki stećak je priča koja čeka da bude ispričana. Naša je odgovornost da te priče čuvamo, istražujemo i prenosimo budućim generacijama, kako bi se sjećanje na bogatu bosansku historiju održalo živim.

    Bosna: Zemlja tragova i vječne inspiracije

    Bosna je uvijek bila zemlja na raskrsnici, poprište susreta i sukoba različitih civilizacija. Carstva su prolazila, vojske gazile, ideologije se mijenjale. A stećci su ostajali. Nijemi, kameni, uporni. Oni su vječni tragovi, putokazi kroz burnu historiju, podsjetnici na snagu duha i otpornost naroda.

    I danas, dok jurimo autoputevima i skrolamo vijesti, negdje u tišini stoji stećak. Čeka da zastanete. Da pročitate šapat. Jer možda je najveća lekcija bogumila i onih pod stećcima upravo ova: sloboda počinje kad se usudite vjerovati drugačije. A traje onoliko dugo koliko se sjećate ko ste.

    Jeste li ikada stajali kraj stećka? Koji simbol vas je najviše pogodio? Podijelite u komentaru – neka se priče nastave pričati.

    Reference

    Stećci – spomen-obeležja Bogumila? – bogumili.rs

    2.Bosnian Church – Wikipedia – en.wikipedia.org

    3.BOGUMILI I SIMBOLIKA STEĆAKA* – fmks.gov.ba

    4.Stećci, Laž I Bogumili | PDF – scribd.com

    5.Motivi životinja na stećcima u Bosni, Srbiji … Simbolika Bogumila? – youtube.com

    6.MIT: Polumjesec na stećcima znači da su ti stećci “islamski” i da tu … – facebook.com

    7.Stećci Medieval Tombstone Graveyards – whc.unesco.org

    8.Stećak – Wikipedia – en.wikipedia.org

    9.Joint Nomination for Inclusion of Stećci – Medieval … – unesco.org

  • KUPIO SAM ŽENI ELEKTROŠOKER ZA GODIŠNJICU

    Žena mi 15 godina govori: “Ne treba mi ništa za godišnjicu, samo da si ti živ i zdrav.”
    Ja budala povjerovao.

    Testiranje elektrošokera na sebi

    Prošle srijede šetam po pijaci u Živinicama. Tražim “nešto posebno”.

    Cvijeće? Rekla je da neće.
    Zlato? “Previše očekivano”, kaže ona.
    Parfem? Ima tri, ne koristi nijedan.

    I onda ga vidim.

    Mali. Elegantan. Rozi.
    Džepni elektrošoker od 100.000 volti.

    Etiketa kaže: “Idealan za ličnu zaštitu dame.”

    Mozak: “Ovo je pažljivo! Brineš za njenu sigurnost!”
    Zdrav razum: “Ona će tebe tim istjerat iz kuće.”
    Moj novčanik: “Samo 20 KM, kume.”

    Pogađajte koga sam poslušao.

    Dođem kući ko paun. Zamotao ga u mašnicu.
    Ona otvara poklon, gleda u elektrošoker, gleda u mene.

    Kaže: “Ljubavi… jesi ti ovo meni kupio da tebe mlatim kad hrčeš?”

    Ja: “Ne ne, za tebe! Za zaštitu! Ako te neko napadne!”

    Ona: “U Živinicama? Ko će mene napast? Ti kad ne izneseš smeće?”

    I nasmija se. I ostavi ga na sto.

    E sad. Ja muško. Imam novu igračku. Piše 100.000 volti.

    Ma ne može to biti toliko jako. Dvije AAA baterije, bolan.

    Uputstvo kaže:1 sekunda: pecne
    2 sekunde: trzne
    3 sekunde: upoznaš svog boga

    Rekoh: “Hajde sekunda. Za nauku. Da znam šta sam joj kupio.”

    Prislonim na nogu. Pritisnem.

    BZZZZT!!!

    Ljudi moji…

    Vidio sam cijelu Bosnu iz svemira.
    Čuo sam rahmetli dedu kako viče “jesam ti rekao budalo!”
    Mislim da smo ja i fotelja na sekundu postali jedno.

    Kad sam se osvijestio: ležim ko kifla na tepihu.
    Naočale na lusteru.
    Mačka Gracija na garniši, gleda me i prevrće očima.
    A kosa mi miriše na roštilj.

    Uđe žena iz kuhinje. Gleda me. Gleda fotelju na drugom kraju sobe. Gleda garnišu.

    I samo kaže: “Radi?”

    Ja: “k…ko švicarski sat…”

    Ona uzme elektrošoker sa stola. Uključi ga. ZZZZAP!

    I nasmije se: “Super. Stoji na MOJOJ strani kreveta od večeras.”

    Od tada:

    Smeće iznosim prije nego što pita.
    Suđe perem prije nego se sjeti.
    Hrcanje? Čarobno prestalo.

    A kad zaboravim godišnjicu… samo ga uzme, pogleda me i kaže:

    “Hoćeš malo nauke, ljubavi?” ⚡😏

    I namigne.

    Pouka za muževe:Kad žena kaže “ne treba mi ništa”, kupi cvijeće.
    Elektrošoker radi. Predobro.
    Ja više ne kupujem poklone bez da pitam nju, njenu sestru, njenu mater i hodžu.

    Pouka za žene:
    Taguj muža da vidi šta ga čeka ako fuli poklon 😂👇

  • Show u Domu zdravlja: Kako je jedna nana ‘izludila’ doktora

    Postoje dvije vrste pacijenata: oni što kažu “boli me ovdje” i pokažu prstom, i Nane. Nana dođe po potvrdu za bazen, a doktor Moljka završi na godišnjem od stresa. Ovo je zapisnik jednog pregleda koji je prerastao u ispovijed o komšijama, politici i Kardashiankama.

    Nana se žali doktoru na svoje probleme

    Kad Nana krene kod doktora!

    “Doktore, imate li sekundu?” Zgužvano lice s vragolastim sjajem u očima provirilo je kroz vrata.

    “Da, da, uđite, uđite.” 

    Klimnu doktor glavom, očiju prikovanih za hrpu kartona na stolu. Starija gospođa, uletje u ordinaciju.

    “Sjedim tamo od zore,” progunđa ona. “Ljudi ulaze i izlaze k’o roj skakavaca! Pola ih ni termina nema, samo se guraju. Ma, da se mene pita, ja bih im rekla svoje!”

    “Šta vas muči danas, gospođo?” upita doktor.

    “Moj komšija – onaj pijanac – kupio sebi bušilicu. Buši svaki dan k’o da ga đavo goni! I mjeri vrijeme, kunem vam se. Čeka dok ja dođem kući pa počne. Vjerovatno me gleda s prozora. Buši dok mi živci ne popucaju, pa ugasi taman kad ja sebi sipam kahvu. Onda – zzzzz! – opet počne! A kćerka mu? Hoda k’o da je Kardashianka, suknjice joj ni poštansku marku ne bi pokrile. Pff! I kaže ‘Dobro jutro’ bez ikakvog poštovanja u glasu.”

    “Gospođo, stanite,” prekide je doktor . “Zašto mi ovo pričate?”

    “Pa zato što ste pitali na šta se žalim! Eto, žalim se! I nemojte me počinjati o onoj preko puta. Uvijek se smije, pita kako sam. Znam ja da ona samo čeka da ja krepam pa da mi parking mjesto uzme. E, pa čekat će ona dugo!”

    “Ne,” doktor  protrlja korijen nosa. “Pitam vas za zdravlje. Koji su simptomi?”

    “Moje zdravlje? Ma, dušo, odakle da počnem? Nekad sam se budila, pravila palačinke, išla na posao, odradila osam sati, pa u prodavnicu, teglila kese kući, kuhala večeru, pomagala djeci oko zadaće, i još imala snage da tračam na telefon sat vremena. Sad? Dok doručak napravim, već sam za spavanje. Ali moram ići u kupovinu, pospremiti kuću, i stići na one akcije za penzionere. U horu sam, znate – dobri smo, baš dobri. Prošli mjesec smo čak i na turneju išli. I moram paziti na muža. Puno udovica u domu penzionera se mota oko njega, znate? Dok završim s jurnjavom cijeli dan, iscrpljena sam. Nisam više dvadesetogodišnjakinja.”

    Doktor Moljka duboko udahnu, zadrža dah, i ispusti dug, čujan uzdah.

    “Gdje. Vas. Boli?”

    “Ma, baš mi je drago što ste pitali! Svi kažu da ste vi duša od čovjeka, doktore. Moje prijateljice se kunu u vas. Iskreno? Duša me boli. Duh mi je iscrpljen. Mislim, pogledajte samo stanje u državi! Kuda mi idemo?”

    “STANITE!” Doktor Moljka podiže ruku. “Gdje vam je medicinski karton?”

    “Uh, nemojte me počinjati o onim curama na prijemnom. Izgubile su mi karton tri puta. Tri puta! Samo su stajale i slijevale ramenima. Pa sam im rekla tačno ko su i gdje mogu da gurnu svoj nos. Nećete vjerovati – našle su karton za tri minute.”

    Doktor Moljka podiže ruku kao da će je lupiti o sto, ali se zaustavi u posljednjem trenutku – bojeći se da bi gospođi stvarno mogao izazvati srčani udar. Zadovolji se blagim udarcem po drvetu.

    “Zašto. Ste. Danas. Ovdje?”

    “Ma! Pa, idem na vodeni aerobik u Domu kulture s prijateljicama. Rekle su mi da mi treba ljekarsko uvjerenje da sam sposobna za plivanje. Došla sam po uputnicu za sve nalaze i pregled da mi to potpišete.”

    “Ne trebaju vam.”

    “Kako to mislite?”

    “Ne trebaju vam nalazi. Vidim da ste više nego sposobni. Napisat ću vam potvrdu odmah.”

    Brzo, prije nego što je mogla početi novu priču, doktor  naškraba nešto na receptu, udari pečat, i potpiše se s elanom.

    “Evo. Idite na bazen. Plivajte do mile volje.”

    “Hvala vam, doktore! Mogu li se vratiti za koji dan, ipak? Brine me pritisak. Izgleda dobro na kućnom aparatu, ali osjećam da mi srce ne sjedi kako treba. Šta ako skoči? Ili padne?”

    “NE!” Doktorov glas pređe u panični falset. “Idem na godišnji! Odmah! Idite kod drugog doktora ako morate!”

    “Dobro, dobro. Hvala za potvrdu. Odo ja!”

    Izašla je iz Doma zdravlja, izvukla mobitel, i pritisnula brzi poziv.

    “Halo, Jasminka? Vidjela sam onog Moljku što si pričala. Ma, on je prilika – strpljiv, fin, pravi gospodin. Reci kćerki da obavezno izađe s njim. Bit će fantastičan muž.”

    S druge strane linije začuo se oduševljen smijeh.

    “Da, da. Samo pazi da dobijem pozivnicu za svadbu. Uglavnom, moram ići da se prijavim za bazen. Ne smijem ovo ljekarsko uvjerenje baciti u vjetar!”Poenta:
    I tako Nana dobi potvrdu za bazen, doktor Moljka dobi PTSP, a Jasminkina kćerka dobi potencijalnog muža. Pouka? Nikad ne pitaj Nanu “šta vas muči” ako nemaš 3 sata vremena i godišnji u rezervi. A doktorima: pečat držite nadohvat ruke i bježite čim kaže “duša me boli” 😄

  • Lov na kokoške, patke i… cure

    Dedo Šemso je mislio da zna sve o lovu. Onda se pojavio mali Denis sa rolom žice i selotejpa.
    Treći put kad je krenuo u “lov”, i dedo je tražio da ide s njim.

    Komična ilustracija priče lov na patke

    U svakoj bosanskoj mahali postoji onaj jedan dedo koji sve zna i onaj jedan dječak koji je spreman na svaku šalu. Naš dedo Šemso je mislio da je vidio sve u životu, dok se u komšiluk nije do
    selio mali Denis.
    Ovo je priča o tome kako teorija iz “stare škole” ponekad padne u vodu pred dječijom maštom. I malo selotejpa.

    Lovačka priča iz prve ruke

    Jutro, rano. Dedo Šemso sjedi na verandi, pije prvu jutarnju kahvu i gleda kako sunce polako izlazi iznad Trebevića. Tišinu prekida zvuk koraka – to je mali Denis, prolazi s nečim velikim pod rukom. Dedo ga, naravno, odmah zaustavi:
    “De, de, mali, šta to nosiš?”
    “Rolu žice, dedo!” odgovara Denis, sav važan, ni ne zastajkujući.
    “A šta ćeš s tim, jadan ne bio?” pita Šemso, mršteći se preko naočala.
    “Idem kokoške hvatat’!”
    “Ma bježi, budalo jedna! Kakve kokoške, kakva žica?! Ne možeš kokoške žicom hvatat’!” dedo će, odmahujući rukom, uvjeren da današnja omladina nema pojma o životu.

    Ali Denis se samo nasmija i produži dalje.

    Iste večeri, pred akšam, eto ti Denisa nazad. Vuče za sobom onu žicu, a na njoj se koprca tridesetak kokošaka! Dedo Šemso samo zine, kahva mu zamalo ispade iz ruke. Ne vjeruje svojim očima, ali šuti – možda je slučajnost.

    Sutradan, opet ista scena. Dedo na verandi, kahva u ruci, kad eto ti Denisa. Ovaj put nosi nešto manje.
    “De, de, mali, šta sad nosiš?” pita dedo, već pomalo sumnjičav.
    “Rolu selotejpa, dedo!”
    “A šta ćeš s tim, jadan ne bio?”
    “Idem patke hvatat’!”
    “Ma bježi, budalo jedna! Kakve patke, kakav selotejp?! Ne možeš patke selotejpom hvatat’!” dedo će, već iznerviran Denisovim “ludostima”.

    Ali mali Denis se opet samo nasmija i produži .

    Iste večeri, pred akšam, Šemso ne može da vjeruje – Denis se vraća i vuče za sobom razmotanu rolu selotejpa, a na njoj se zalijepilo trideset i pet pataka! Dedo Šemso samo što ne padne sa stolice, hvata se za glavu i gleda u nebo.

    Sljedećeg jutra, Šemso ga je čekao spreman. Čim je ugledao Denisa, dječak ga preduhitri:
    “Dedo, danas ne pitaj ništa. Idem u lov na ‘cure’!”
    Šemso skoči kao oparen, baci fildžan i viknu:
    “Čekaj, čekaj, Denis! Idem i ja s tobom!”