Dobričina i nezahvalna žena

Bio jednom jedan otac koji je imao troje djece.

Bio je muž za primjer, komšija iz snova i majstor za sve. I, naravno, uvijek dostupan. Treba komšiji iznijeti ormar na peti sprat? Nema problema. Treba rođaka pokupiti s aerodroma u ponoć? Naravno. Treba gost prespavati? Djeca će se stisnuti; jedno može i na pod, samo da se ne kaže kako nisu gostoprimivi.

Posuđivao je novac, iako se rijetko vraćao. A kada bi mu ga neko napokon vratio, ubrzo bi tražio još. Vikendom je popravljao tuđe automobile, kosio tuđa dvorišta, vozio rodbinu, mijenjao slavine i kupovao tuđe potrepštine. Sve to poslije svog stalnog posla, kao da dan ima više od dvadeset četiri sata, a čovjek neograničenu snagu.

Jednog dana, nakon što je komšiji pomogao istovariti robu u prodavnici, sjeo je na klupu pred zgradom. Srce mu je jednostavno stalo.

Poslije su svi govorili: „Bio je divan čovjek.“ „Uvijek spreman pomoći.“ „Zlata vrijedan.“

A njegova žena je šutjela, dok su djeca plakala. Jer nisu izgubili samo dobrog čovjeka iz komšiluka. Ostali su bez oca, bez podrške i bez osobe koja je, uprkos svemu, trebala biti oslonac njihovog doma.

Dok je svima pomagao, njegova porodica već je plaćala cijenu. Njegovo vrijeme pripadalo je drugima. Njegov novac odlazio je drugima. Njegova energija trošila se na tuđe probleme. Obaveza prema njemu gotovo da nije bilo; ljudi su samo znali da on neće reći „ne“.

Duboko u sebi, volio je biti potreban. Volio je pohvale i brinuo o tome šta će drugi reći. Tuđe odobravanje bilo je nagrada za njegovu „dobrotu“. Nije pomagao samo iz nesebičnosti. Ponekad je pomagao i zato što se plašio da će, ako odbije, izgubiti nečiju naklonost.

Zato mu je bilo lakše reći „ne“ vlastitoj djeci: „Ne mogu sada u šetnju. Obećao sam komšiji da ću mu zamijeniti gume.“ Djeca će, mislio je, razumjeti. Ona će izdržati. Međutim, djeca pamte. Pamte svaki propušteni razgovor, svaku večer kada su čekala da se vrati i svaki trenutak u kojem su tuđe potrebe bile važnije od njihovih.

Kod kuće mjesecima nije bilo dovoljno novca za svježe voće. Žena je nosila poderane cipele, a pažnje je bilo manje nego ikada. Dok je radio u tuđim baštama, njegova djeca su rasla bez topline. Njegova porodica nikada nije imala vremena da zasadi vlastitu baštu — ni doslovno ni simbolično.

Izvana je izgledao savršeno. Bio je „dobričina“.

Čovjek na kojeg se svi mogu osloniti. Ali iza te slike krila se porodica koja je ostala zapostavljena. Na sahrani su mu na skromni vijenac napisali: „Zlata vrijedan.“ Život je brzo nastavio dalje. Ljudi su našli novog „dobrog čovjeka“ ili su jednostavno počeli plaćati nekoga za ono što su ranije očekivali od njega.

Njegova žena je, međutim, ostala sama. Govorili su da ga nije cijenila, da je previše tražila i da se nije dovoljno trudila. Nazivali su je ogorčenom i nezahvalnom, a zamjerili su joj čak i to što je sahrana bila skromna. Kasnije je djecu sama odgojila, radeći dva posla. Nikada se nije preudala. Voljela ga je do kraja života, ali je zajedno s njim izgubila i godine vlastitog života, zdravlje i snagu.

Postoji, dakle, i tamna strana dobrote — posebno kada dobrota postane potreba za tuđim odobravanjem. Pomoći drugome nije pogrešno. Ali pomoć zahtijeva granice, razmišljanje i odgovornost. Roditelj ima obavezu da čuva svoju djecu, svoje zdravlje i vlastiti dom. Ne može davati ono što pripada i njegovoj porodici.

Kada zanemarimo najbliže da bismo zadovoljili tuđe sitne potrebe, to više nije ljubav. To je ego u kostimu dobrote.

Ako nam krov prokišnjava, možda prvo treba popraviti vlastitu kuću — prije nego što krenemo popravljati tuđu. Jer ponekad ljudi kojima smo najpotrebniji već sjede za našim stolom.