Ljudi odlaze iz BiH umorni od nepravde, korupcije i života bez perspektive. Ali da li je trava „tamo“ zaista zelenija? Priča o dijaspori.
Zašto se odlazi?
Sjedim tako, pijem kafu i razmišljam o svim onim pričama koje čujem. O praznim stolicama za svadbenim stolovima. O imenima koja se sve rjeđe pojavljuju u porodičnim razgovorima. O porukama koje stižu s dalekih adresa, najčešće uz fotografije djece, novih stanova, snijega na nekoj evropskoj ulici ili ljetovanja na moru. Iza tih slika često stoji priča mnogo složenija od one koju možemo vidjeti na ekranu.
Tema je teška, bolna, ali neizbježna: zašto ljudi odlaze iz Bosne i Hercegovine? I da li je taj odlazak zaista rješenje ili samo početak neke nove, kompleksnije priče?
Nije lako govoriti o odlascima, jer svaka prazna kuća i svaki nepopunjen stolac nose nečiju ličnu sudbinu. Neko je otišao zbog posla, neko zbog djece, neko zato što više nije mogao gledati kako se nepravda ponavlja iz dana u dan. Neko je spakovao kofere nakon godina čekanja, obećanja i razočaranja. A neko je jednostavno osjetio da ovdje više ne može disati punim plućima.
Koferi puni nade, a duša puna pitanja
Nije to samo ekonomska računica, iako je ona često okidač. Nije samo plata koja je triput veća, mogućnost da se kupi stan ili sigurnost da će se računi moći platiti na vrijeme. Iza odlaska često stoji potreba za dostojanstvom, za redom i za životom u kojem čovjek neće svakoga jutra počinjati novu bitku sa sistemom.
Ljudi odlaze jer su umorni.
Umorni su od nepravde koja se služi kao normalnost. Od korupcije koja je postala sistemska greška, a često se prihvata kao jedini način da se nešto završi. Od nepotizma koji zatvara vrata ispred nosa svakome ko nema „štelu“, poznato prezime ili prijatelja na pravom mjestu. Umorni su od toga da se trud ne mjeri znanjem i zalaganjem, nego vezama i pripadnošću.
Odlaze jer žele da se njihov rad cijeni. Da se njihov trud isplati. Da mogu napredovati zato što su sposobni, a ne zato što su nekome potrebni. Odlaze jer žele da njihova djeca odrastaju u zemlji u kojoj će se budućnost graditi obrazovanjem, radom i odgovornošću, a ne stalnim strahom i neizvjesnošću.
Odlaze jer žele da dišu. Da žive dostojanstveno. Da imaju osjećaj da su dio sistema koji funkcioniše, a ne da se svakog jutra bore protiv njega. To je onaj trenutak kada shvatiš da tvoja diploma vrijedi više negdje drugo, da tvoje znanje ima cijenu van granica i da tvoja ambicija tamo nije razlog za podsmijeh ili prepreku.
To je želja za normalnošću. Za redom. Za perspektivom koja nije obojena sivim tonovima i praznim obećanjima.
Život „tamo“: da li je trava zaista zelenija?
I onda odu. Preko granice, preko okeana, u gradove čija imena su ranije poznavali samo iz filmova ili priča rođaka. U početku ih nose adrenalin i nada. Nova adresa, novi posao, novi ljudi, drugačiji jezik i osjećaj da se konačno otvorila prilika koju su dugo čekali.
Materijalno, često jeste bolje. Standard je viši, sistem uređeniji, putevi bolji, bolnice opremljenije, a institucije predvidljivije. Čovjek nema stalni osjećaj da ga neko vuče za nos na svakom koraku. Ako plati porez, očekuje da će za taj novac dobiti određenu uslugu. Ako konkuriše za posao, nada se da će se gledati njegovo znanje i iskustvo.
Ali, da li je to sve? Da li je bolji život samo veća plata, uređenija ulica i sigurniji sistem?
Ima li „tamo“ korupcije i štele? Ima. Razlika je u tome što je korupcija često skrivenija i sofisticiranija, a sistem ima više mehanizama da je otkrije i sankcioniše. Nepotizam postoji, ali rijetko kada je tako otvoren i drzak kao kod nas. Familijarno zapošljavanje možda se događa, ali ne uvijek na način da se pred svima ostalima zatvore vrata, bez obzira na njihovo znanje i sposobnost.
Tamo se, u većoj mjeri, cijene znanje, rad i red. Ako si dobar u svom poslu, imaš šansu. Ako si uporan, možeš napredovati. Kod nas, često, prvo moraš biti „nečiji“ da bi uopšte dobio priliku da pokažeš šta znaš.
Cijena koju niko ne spominje
Međutim, život „tamo“ donosi i svoje izazove. Jezik, kultura, mentalitet i stalna potreba da dokazuješ da pripadaš. Osjećaj da si stranac, čak i kada godinama živiš na istoj adresi. Možda naučiš jezik, dobiješ državljanstvo, kupiš stan i izgradiš karijeru, ali u nekim trenucima ipak osjetiš da nikada nećeš biti potpuno „svoj na svome“.
Nedostaje porodica. Nedostaju prijatelji koji poznaju tvoju priču bez dugih objašnjenja. Nedostaje spontanost, komšija koji svraća na kafu, razgovor koji počne uz jednu temu, a završi poslije dva sata. Nedostaje onaj miris kafe u komšiluku, zvuk poznatog glasa i specifični bosanski humor koji se teško prevodi na bilo koji drugi jezik.
Nije sve u novcu. Nije sve ni u uređenom sistemu. Čovjek može imati sigurniji život, a ipak osjećati prazninu koju ne može popuniti novim namještajem, boljim automobilom ili većom platom. Dio duše ostaje tamo, pod onim našim nebom, među brdima, mahalama, avlijama i ljudima koji su nas poznavali prije nego što smo postali ono što danas jesmo.
Kulturni život dijaspore: kratko, a zauvijek?
Oni koji su otišli često kažu da su otišli „samo na kratko“. Ali to „kratko“ pretvori se u godinu, deceniju, a ponekad i u cijeli život. Djeca odrastaju, škole se završavaju, kupuju se kuće, grade karijere i stvaraju nove porodice. Povratak se sve češće odgađa za neko bolje vrijeme koje možda nikada neće doći.
I kako onda izgleda kulturni život dijaspore? Pokušava se sačuvati ono što se ponijelo u koferima. Otvaraju se bosanska udruženja, organizuju sijela, obilježavaju praznici, čuva se jezik i okupljaju ljudi koji dijele isti osjećaj pripadnosti. Djeca uče bosanski, slušaju se sevdalinke, jedu se pite i ćevapi. Pričaju se priče o djedovima, mahalama i ljetima provedenim kod nane.
Grade se mali mostovi sjećanja. Pokušava se prenijeti dio domovine u tuđinu, kako bi djeca znala odakle su njihovi roditelji potekli. Ali to nikada nije potpuno isto. To je kao da pokušavaš presaditi drvo koje je raslo na jednom tlu na neko drugo. Možda će rasti, možda će donositi plodove, ali će korijeni uvijek pamtiti prvu zemlju.
Nostalgija je stalni pratilac. Tiha sjena koja se javlja u trenucima samoće, u prazničnim danima i tokom ljetnih odmora, kada se ponovo otvore vrata stare kuće. Tada čovjek shvati da se nije vratio samo u mjesto, nego i u dio sebe koji je godinama čekao.
Između dva svijeta
Odlazak iz Bosne i Hercegovine nije jednostavna odluka. To je kompleksna priča o nadi, razočaranju, hrabrosti i čežnji. Neko odlazi da bi preživio, neko da bi uspio, a neko da bi svojoj djeci otvorio vrata koja su njemu bila zatvorena.
Nema jednostavnih odgovora niti univerzalnih rješenja. Svaka priča je individualna, svaka sudbina posebna. Za neke je odlazak bio najbolja odluka u životu. Za druge je donio sigurnost, ali i tišinu koju nisu očekivali.
Jedno je sigurno: Bosna i Hercegovina ostaje u srcu, bez obzira na to koliko daleko koferi odnesu tijelo. I dok se borimo s realnošću „ovdje“ i sanjamo o „tamo“, važno je da ne zaboravimo ono što nas čini jedinstvenim: našu dušu, kulturu, jezik, humor, običaje i način na koji od malo napravimo mnogo.
Važno je da se uvijek imamo čemu vratiti, makar u mislima, pričama i mirisu kafe. Jer dom nije uvijek samo mjesto na karti. Ponekad je dom rečenica koju razumiješ bez objašnjenja, pjesma koju znaš od prvog stiha ili lice koje te dočeka kao da nikada nisi ni otišao.
I na kraju, pozdrav za sve moje Bosance i Hercegovce koji su drvo života posadili na neko drugo mjesto.
Da li se drvo primilo? Da li raste? Da li ubirete plodove i da li su slatki kao kruške „Jeribasme“ iz djedovog voćnjaka?
