Priče iz Bosne

Tag: Balkan

Cirkularna ekonomija na njemačko-balkanski način – Priča o pet katanaca i jednom viška
Cirkularna ekonomija, naš brend
Evropa priča o reciklaži, zelenoj agendi i cirkularnoj ekonomiji. Mi na Balkanu to živimo odavno. Samo što je naša verzija malo… direktnija.

Njemačka ekonomija: proizvedeš biciklo, prodaš ga, kupac ga voza 10 godina, reciklira ga.

Balkanska nadogradnja: proizvedeš biciklo u Njemačkoj, prodaš ga Balkancu, drugi Balkanac ga “reciklira” istu noć, treći ga proda na Piku kao “malo vožen, vozila ga Švabica do posla”, a četvrti ga kupi i opet ode u Njemačku da radi. Krug zatvoren. Nula otpada. Stopostotna iskorištenost. Greta bi bila ponosna.

Opšte je poznata stvar: ako Njemačka ima Mercedes, Balkan ima Mercedes sa skinutom kilometražom i dva seta tablica. Ako Njemačka ima bicikla, Balkan ima crno tržište bicikala gdje se svaki Specialized vrati kući za sedam dana. Ne DHL-om.

E, u toj i takvoj cirkularnoj ekonomiji desila se sljedeća situacija:

Priča o čovjeku koji je otključao sebi biciklo da ga neko drugi ukrade

Kupi naš čovjek biciklo u Njemačkoj. Ma ne biciklo – zvijer. Karbon, disk kočnice, svemirski brod na dva točka. Godinu dana jeo paštetu iz Lidla da ga skupi. Doveze ga kući, mahala se skupila ko na čudo. “Uuu brate, đe si ovo mazn… ovaj, kupio?”

Al’ naš čovjek nije siso veslo. Zna on kako funkcioniše balkanski supply chain. Biciklo kupljeno u Minhenu ujutro, navečer već na oglasu u Zvorniku. I to sa opisom “hitno, gazda ide vani”.

I šta će, ode u OBI i kupi pet katanaca. Pet! Jedan za prednji točak, jedan za zadnji, jedan za ram, jedan za sic, peti za rezervu. “Nek komšija magistrira, al’ ja sam doktorirao”, konta u sebi.

I tako svaki dan. Vezanje ko da čuva nuklearne šifre. Komšiluk ga zeza: “Bolan, čuvaš ga ko da je ćaćino”. A on svoj ti poso, znam ja šta radim.

Dok jedan dan nije kasnio na šihtu. Otključa prvi, drugi, treći, četvrti, peti… kad vidi šestog. Malen, zarđ’o, nije njegov.

Stane, počeša se po glavi: “Ma ovo je sigurno moja žena. Ona je paranoja level 100. Uvijek doda još jedan sloj zaštite.”

Utrči u kuću: “Ženo, daj ključ od onog šestog katanca! Cijenim što paziš, al’ nemoj me handrit, kasnim na pos’o!”

Žena ga pogleda preko fildžana: “Kakav šesti katanac? Nisam ti ja čuvar u muzeju. Meni je i tvoje biciklo preko glave”

Muk.

Izleti on napolje ko da ga neko goni… a bicikla nigdje. Ni bicikla, ni šestog katanca. Ostade samo prašina i tišina.

Školski primjer terenske edukacije

Ispostavi se da je šesti katanac bio od kolege iz branše. Gospodin došao dan ranije, dok je naš čovjek bio na poslu. Lijepo stavio svoj katanac pored onih pet. I samo čekao. Ti dođeš, otključaš svojih pet ko dobar građanin, on naiđe poslije, otključa svoj jedan i kaže “hvala prika”.

Biciklo već sutra na Facebook Marketu: “NOVO!!! Dovezeno iz Njemačke, nije voženo po našim putevima. Cijena nije fiksna,možemo se dogovorit ko ljudi. Može zamjena za skuter.”

Naravoučenije za učesnike u cirkularnoj ekonomiji:

1. Njemačka logika: Pet katanaca = sigurnost.
2. Balkanska logika: Pet katanaca = izazov. Šesti katanac = biznis plan.
3. Lanac snabdijevanja:Njemačka → tvoja avlija → OLX → komšijin mali → opet Njemačka. Sve bez PDV-a.

Zato sljedeći put kad vidiš “povoljno, iz Njemačke, hitna prodaja”, znaj da negdje jedan čovjek još uvijek traži ključ od šestog katanca.

A žena? Žena mu je kupila trotinjet. Kaže: “Ovaj bar možeš unijeti u spavaću. Nek lopov prvo mene prođe.”

Imaš li ti iskustva sa “šestim katancem? Piši u komentare. Da napravimo registar cirkularne ekonomije.
June 7, 2026
Bosansko Kolo i Armani Cipele: Kako je Suljo postao zvijezda u Kulturno-umjetničkom društvu Kalesija
U srcu Kalesije, gdje se život mjeri koracima do posla i mirisom svježe pečenog bureka, živio je Suljo. Čovjek veseljak, odan svojoj ruti: dva kilometra pješke do posla, dva nazad. Svaki dan, dvaput, njegova staza vodila ga je pored izloga trgovine `Obuća Mujo & Sinovi`. I svaki put, ista scena, isti uzdah, ista čežnja.

U tom izlogu, kao da su obasjane nebeskom svjetlošću, stajale su one: Armani kožne cipele. Sjajile su se, ma šta sjajile – blistale su kao pozlaćene tepsije, odražavajući sunce i Suljine snove. Cijena? Prava sitnica: 600 konvertibilnih maraka. Suljo bi zastao, obrisao balu koja bi mu krenula na usta, i s teškim srcem nastavio dalje. Dva mjeseca, 60 dana i 60 noći, samo o njima je sanjao. Čak ni jutarnji burek, nekadašnji eliksir života, više nije imao onaj stari, čarobni ukus. Sve je bilo nekako… prazno bez tih cipela.

Od malina do Armanija: Put do stilske ikone
Ali Suljo nije bio čovjek koji odustaje. Skupio je on nekako tih 600 maraka. Kako? `Halal zarada od malina`, kako je sam volio reći, uz diskretan mig i osmijeh. I tako, jednog sunčanog dana, ponosno je ušao u `Obuću Mujo & Sinovi` i pazario ih. Nove, mirisne, sjajne da se u njima mogao obrijati bez ogledala. Pravo malo remek-djelo na njegovim nogama.

Premijera u Domu kulture: Kolo kao modna pista

Došao je i taj petak. U Kalesiji, petak nije običan dan. Petak je dan za Dom kulture, za kolo, za pjesmu i veselje. Prilika savršena da se nove Armani cipele prošetaju. Suljo se dotjerao, namazao brkove da se sjaje kao cipele, i pravac na podij. Bio je spreman za svoj veliki debi.

Prva na redu za kolo bila je Fata. Suljo je zavrti uz taktove `Šta će mi auto, avion, kamion`, pa joj se prišapnuo, onako, momački, direktno:

“Faato, bona, jel’ de ti to crvene gaće večeras nosiš?”

Fata se zacrvenjela kao paprika, iznenađena i pomalo postiđena:

“Jaa, Suljo, crvene… al’ otkud ti znaš, života ti?”

Suljo se nasmijao, ponosno pokazujući prema svojim nogama:

“Vidi se, bona, refleksija u novim Armani cipelama od 600 maraka. A? Kakve su?”

Fata je otišla, a na njeno mjesto došla je Zilha. Opet kolo, opet Suljo, opet šapat:

“Zilha, matere ti, jel’ bijele gaće nosiš večeras?”

Zilha je zinula, ne vjerujući svojim ušima:

“Bijele, Suljo, al’ kako bolan znaš?!”

“Sve se vidi u mojim Armani, bona. 600 maraka, Zilha. A? Ko fabrika!”

Trenutak istine i zamalo srčani zastoj

Veče se primicalo kraju, a s njim i zadnja pjesma – `Ne klepeći nanulama`. Suljo je uhvatio Mejru za ruku, spreman za posljednji ples. Međutim, usred pjesme, Sulji je lice prvo poblijedjelo, pa pocrvenjelo, pa opet poblijedjelo. Zgrabio se za srce, kao da ga je pogodila strijela:

“Mejraa, sestro slatka, Boga ti, reci da ne nosiš gaće večeras! Molim te, reci da je istina!”

Mejra se samo zagonetno nasmijala, s onim posebnim sjajem u očima:

“Ne nosim, Suljo…”

Suljo je odahnuo kao da mu je neko kuću isplatio, kao da je dobio na lotu, kao da je spasio svijet:

“Uh, zamalo me srce ne strefi… Već sam mislio da mi PUKLA cipela od 600 maraka!!!”

I tako, drage moj narode, završava se saga o Sulji i njegovim Armani cipelama. Pouka priče? Ponekad, ono što mislimo da je odraz luksuza, zapravo je samo odraz naših strahova… ili, u Suljinom slučaju, straha od oštećenja skupocjene obuće. Živio Suljo, živjele Armani cipele, i živio Bosnianux humor!
June 4, 2026
Kako je Ramiz Zmaj Uveo Robota u Kafanu
Budućnost Stiže u Živinice
Kada je prvi robot barmen stigao u Bosnu, narod je išao kao lud da vidi to čudo. I bi tako. Ramiz Zmaj, legendarni šoumen iz Živinica, čovjek koji je decenijama uveseljavao narod svojim vicevima i harizmom, odlučio je da modernizuje biznis. Njegov čuveni “Restoran Ramiz Zmaj” u Živinicama već je bio institucija – janjci, teletina ispod sača, i atmosfera koju samo on zna napraviti. Ali Zmaju šejtan ne da mira, on uvijek mora biti korak ispred svih.

Fadil: Robot Barmen s Karakterom

Sin mu iz Minhena pošalje poruku: “Babo, šaljem ti robota barmena. To ti je budućnost. Ne krade, ne kasni, ne traži bolovanje.” Ramiz je kontao dva dana. Treći dan zovnu majstore: “Pravi mu šank odvojeno, nek’ stoji tu kao eksponat.” I nazva ga Fadil – “jer isto gleda bez emocije kao inspektor kad dođe.”
Kad se pročulo, nastao je haos. Dolazili su ljudi iz Tuzle, Banovića, Sapne, pa čak i iz Sarajeva, samo da vide čudo u Živinicama. Red ispred restorana bio je kao za vakcine 2021. Suljo je već treći dan snimao za TikTok. Naslov: “Zmaj doveo terminatora u Živinice da toči piće.”

Glavni Akteri Ove Priče:

Ramiz Zmaj: Vlasnik, najpoznatiji šoumen u regionu i glavni tester. IQ nikad nije mjerio – kaže “meni to ne treba, ja ljude čitam po očima, ne po brojevima.”
Fadil: Robot barmen B-47. Hladan kao špricer, precizan kao švicarski sat.
Mujo: Stalna mušterija. Završio srednju mašinsku, ali voli da se pravi pametan. Došao prvi da testira Zmajevu investiciju.

Mujo na Testu Inteligencije

Prvi na red stao je Mujo. Došao u novoj košulji, namirisan, kao da ide na ašikovanje. Prilazi šanku, a Ramiz ga gleda sa strane, ruku prekriženih, smije se brkom, spreman za novi “show”.
Fadil: BEEP Dobar dan. Šta ćemo popiti?
Mujo: Daj ti meni jedan martini, da vidimo je li Zmaj bacio pare ili je stvarno pametan.
Fadil za 8 sekundi smućka martini. Mujo srknu – zanijemi. “Ramizeeee, sunce ti žarko, pa gdje si ovo čudo iskop’o? Ovo bolje nego u onom hotelu u Neumu gdje si me vodio!”
Ramiz se samo nasmija: “Polako Mujo, sad ćeš vidjeti šou.”
Fadil: BEEP Analiza završena. Koliki je vaš IQ?

Mujo se isprsi, popravi kragnu: 160, jarane robotski!
Fadil krene kao navijen: “Onda možemo diskutovati o implikacijama kvantne superpozicije na telekomunikacijski sektor u BiH, te o primjeni AI u ranom otkrivanju endemske flore planine Konjuh.”

Mujo i Fadil: Drugo Poluvrijeme

Muji ispade maslina iz usta. Gleda u Ramiza: “Jesi ti ovo programirao da me zajebava?”
Ramiz: “Jašta sam, budalo. Popij i bježi.”
Ali Muju đavo ne da mira. “Čekaj”, kontao je, “da ja njega još malo”. Vrati se nakon pola sata, već se cijeli restoran okupio. Ramiz je već naručio još jednu turu janjetine jer zna da će biti cirkusa, a publika na mrežama već traži “live”.
Fadil: BEEP Dobrodošli nazad. Šta točimo?
Mujo: Ma daj opet taj martini, i smanji filozofiju, nisam ja za NASA-u.
Fadil opet perfektan martini. Stavlja čašu i pita: A IQ?
Mujo sad već namazan: “Hajd’ da slažem”: Ma 100, eto. Srednja žalost.

Fadil odmah promijeni ploču: “Eeee, tako te volim! Jesi gledo’ sinoć Sloboda – Željo? Ma sudija lopov! Nego, jesi upratio novu sezonu Parova? A brate, vidi šta voza onaj načelnik – novi Touareg, a nama priča nema para za rasvjetu…”
Cijeli restoran se zakocenu. Ramiz udara šakom od šank: “Aaa, znači tako! On se uštima prema budali! Mujo, ti si meni besplatna reklama!”
Mujo popi, izađe, i već zove cijelu mahalu: dođite svi kod Zmaja u Živinice, robot pogađa IQ od oka!”

Treći Susret i Neočekivani Preokret

Treći put ulazi, već ga cijeli restoran čeka kao da je Nova godina. Suljo je upalio live na TikToku – 5 hiljada ljudi gleda. Ramiz stoji iza šanka pored Fadila, ruku na kukovima, uživa u ulozi vrhunskog zabavljača.
Fadil: BEEP I opet vi. Martini?
Mujo: Pogađaš. Ali ovaj put mi ga Zmaj pravi, ne vjerujem ti više.
Ramiz: “Ne budali, pusti mašinu da radi. Ja samo naplaćujem.”
Fadil donese, nagne se preko šanka da ga samo Mujo čuje. Ventilatori mu zabrujaše tiho: IQ?
Mujo se nasmija, pa će najtišim glasom: 49, moj Fadile. 49 k’o što Zmaj ima godina.

Ramiz to ču i umrije od smijeha. Fadil se primače još bliže Muji, ona crvena lampica mu zatreperi i šapnu: A je li, jarane, šta ćemo mi sa Zmajem – hoće li opet dijeliti janjetinu džaba kad dođe dijaspora u Živinice, ili je i on naučio da naplaćuje, ha?
Cijeli restoran pade. Ramiz prosu račune po podu od smijeha. Ugasio je Fadila isti dan. Kaže: “Dosta mi je što me žena ogovara, ne treba mi još i robot da me provaljuje pred narodom.”

Epilog: Zmajeva Mudrost

Suljin TikTok skupio je milion pregleda. Ramiz od tad na ulazu u svoj restoran u Živinicama drži natpis: “KOD ZMAJA – JEDINI ROBOT KOJI RADI OVDJE SAM JA.”

Pouka Bosnianux Priče:
Možeš dovesti AI iz Njemačke, ali kad dođe kod Zmaja u Živinice – za 3 dana nauči čaršijske fazone, ko časti, i ko se pravi pametan. Tehnologija napreduje, ali Ramiza Zmaja ne možeš programirati. On je original koji se ne kopira. 😂
June 2, 2026
Otišao sam kod doktora zbog boli u laktu, razlog je bio nevjerovatan
Svi smo to doživjeli. Odemo doktoru zbog jedne sitnice, a iz ordinacije izađemo s listom potencijalnih dijagnoza koje nismo ni sanjali da imamo. Ali, Haso iz Kalesije je ovu univerzalnu muku podigao na potpuno novi, epski nivo. Njegova priča počinje sasvim bezazleno – s običnom boli u laktu.

Lakat kao Okidač
Haso, poznat po svom specifičnom humoru i direktnosti, dolazi kod doktora s jasnom žalbom:
“Doktore, lakat me ubi, ne mogu kašike prinijet ustima.”
Doktor, iskusni veteran u bijelom mantilu, s naočalama spuštenim na vrh nosa, ne trepnuvši, daje instrukciju koja Hasu ostavlja u čudu:
“Haso, de ti meni prvo urin na analizu.”
Haso, naravno, ne može da vjeruje. Lakat i urin? Kakve veze imaju? Pokušava da objasni svoju logiku:
“Doktore dragi, kakav urin? Ja tebi kažem LAKAT me boli, nisam doš’o bubrege da vadim!”
Ali doktor je nepokolebljiv, s autoritetom koji dolazi s 40 godina staža:
“Ne pametuj, Haso. Ja sam 40 godina u ovoj struci. Ako ja kažem urin, onda nosiš urin. Tačka.”

Hasina Osveta: Koktel za Laboratoriju
Ljut k’o ris, Haso odlazi kući, ali ne s namjerom da poslušno donese svoj urin. Ne, Haso je odlučio da se osveti. I to na kakav način! Uzima teglu od pekmeza i kreira koktel koji će ući u anale medicinskih laboratorija. Malo od hanume, malo od kćerke, punica je taman bila u gostima pa je i ona “donirala”. Čak se i mačka motala oko nogu, pa je i nju “iscijedio”. Da bi sve bilo autentično, dodaje vodu iz radijatora, a za kraj – kočiono ulje iz Golfa dvojke, čisto da začini. Sutradan, s ponosom predaje svoj “uzorak” doktoru.

Nalazi Koji Preokreću Život
Prekosutra, Haso dolazi po nalaze. Doktor, s ozbiljnim izrazom lica, uzima papir i počinje čitati, a svaka rečenica je novi udarac za Hasu:
“Haso, da krenemo. Mačka ti je zdrava k’o dren, njoj ništa ne fali. Grijanje u kući ti je ispravno, nećeš se smrznut. Punica… e sinko, punica je nagraisala. Teška bolest, operacija samo u Istanbulu, spremi 10 hiljada eura minimum.”

Haso je već blijed, ali doktor nastavlja:
“Kćerka ti je trudna, i to blizance nosi. Biće belaja. A hanuma… Haso, hanuma ti ima sifilis već 6 mjeseci. Zato i neće s tobom u postelju.”

I onda, vrhunac, objašnjenje za Hasin lakat:
“Pa ti onda šta ćeš, odeš u kupatilo da olakšaš sebi dušu. A kupatilo ti tijesno k’o u golfu. I svaki put kad, da prostiš, ganjaš majmuna, lupiš laktom u pločicu. Eto ti zašto te lakat boli.”
Haso, potpuno slomljen, kreće prema vratima. Ali doktor ima još nešto za dodati, nešto što nadilazi medicinu i ulazi u domen automehanike:
> “I Haso, zamijeni ono kočiono ulje! Pušta ti zadnji lijevi cilindar. Ubićeš se na nizbrdici kod Vukovija!”

Pouke iz ordinacije
Šta možemo naučiti iz ove urnebesne, ali i pomalo zastrašujuće priče Hase iz Kalesije? Dvije su ključne pouke:
1. **Ne svađaj se sa doktorom.** Njegovo iskustvo i intuicija ponekad vide dalje od naših simptoma.
2. **Ako već muljaš nalaze, provjeri ima li kočiono ulje rok trajanja.** Jer, nikad ne znaš šta sve doktor može pročitati iz tvoje “kreativne” analize.
Hasina priča je podsjetnik da život često piše najluđe scenarije, a ponekad, bol u laktu može biti samo vrh ledenog brijega. Ili, u ovom slučaju, vrh tegle od krastavaca.
Ako ste se nekad zapitali zašto me boli ruka, možda ima vrlo jednostavan odgovor…

June 1, 2026
Škrtost ili genijalnost
Kažu da jabuka ne pada daleko od stabla. A kad je stablo škrto k’o suha drenovina, jabuka ode i dalje – proda drenovinu. Škrtac poslao sina po “najbolje slatkiše” za gosta. Sin se vratio poslije 3 sata praznih ruku i s objašnjenjem koje je ušlo u legendu. Od slatkiša do putera, od putera do meda, od meda do vode… i na kraju do gostovih papuča. Ovo je priča o tome kako se kod nas i gost dočeka i budžet sačuva. I svi plaču od sreće. Ili smijeha.
Dragi gosti
U svijetu gdje se često govori o gostoprimstvu i širokogrudnosti, ponekad naiđemo na priče koje nas nasmiju i natjeraju da razmislimo o ljudskoj domišljatosti. Jedna takva priča dolazi nam iz srca Balkana, gdje se škrtost prepliće s genijalnošću na najneočekivaniji način.
Naš glavni junak je bogati čovjek, poznat po svojoj nevjerovatnoj škrtosti. Toliko škrt da ga ni sunce ne bi ogrijalo, kako to narod kaže. Jednog dana, u njegovu kuću dolazi gost. Iako nerado, domaćin mora pokazati barem privid gostoprimstva. Obraća se svom sinu:
“Sine moj, idi i donesi pola kile najboljih slatkiša za našeg dragog gosta.”
Sin, poslušan, odlazi. Međutim, vraća se tek nakon nekoliko sati, praznih ruku. Otac, nestrpljiv, pita:
“Pa gdje su ti slatkiši, aman, dijete?!”
Ono što slijedi je urnebesno objašnjenje koje otkriva dubinu sinovljeve
logike, ili možda, genijalnosti prenesene s oca na sina:
“Ma, babo moj, odoh ja u slastičarnu i tražim ti ja, babo, najbolje slatkiše. Kaže ti slastičar da će mi dati slatkiše koji su mehki k’o puter. E, onda ja kontam, što bih kupovao slatkiše kad mogu puter? Pa odoh u prodavnicu putera i tražim ti ja, babo, najbolji puter. Kaže ti prodavač da će mi dati puter koji je dobar k’o med. Onda ti ja ozbiljno razmislim, babo, što bih kupovao puter kad mogu med? Pa odoh kod medara i tražim ti ja, babo, najfiniji med.
Kaže ti on da će mi dati med koji je bistar k’o voda. E, onda ti ja, babo, pomislim, pa mi vode imamo kod kuće, što bih bacao pare da je kupujem? I tako ti se ja vratim praznih ruku, babo. Pa, babo, što ne bismo jednostavno poslužili našem gostu čistu vodu? Ionako je zdrava!”
Otac, škrtica kakav jeste, sav se ozari. Sreća ga obuze, pa poče hvaliti sina na sva usta. Ali, onda mu pade na pamet jedna ozbiljna sumnja, pa ga zabrinuto upita:
Pametni sin
“Ali, sine, pa lutao si toliko dugo. Morale su ti se papuče izlizati.”
A sin će ti njemu, k’o iz topa, s osmijehom na licu:
“Ma, babo, to su papuče od gosta što nam je došao. Nisam ti ja baš tolika budala!”
Suze radosnice napuniše očeve oči, pa zagrli sina čvrsto, ponosan na svog nasljednika. Eto, tako se kod nas štedi, i gost se dočeka, i kućni budžet se sačuva!
Ova priča, iako humoristična, nosi u sebi i dozu satire na ljudsku prirodu i snalažljivost u neočekivanim situacijama. Uživajte u vodi, dragi gosti!
April 23, 2026
Priča o koferima
Nije samo novac. Ljudi odlaze iz BiH umorni od nepravde, korupcije i života bez perspektive. Ali da li je trava “tamo” stvarno zelenija? Priča o dijaspori.
Zašto se odlazi?
Sjedim tako, pijem kafu i razmišljam o svim onim pričama koje čujem. O praznim stolicama za svadbenim stolovima. O porukama koje stižu s dalekih adresa.
Tema je teška, bolna, ali neizbježna: Zašto ljudi odlaze iz Bosne i Hercegovine? I da li je taj odlazak zaista rješenje, ili samo početak neke nove, kompleksnije priče?
Koferi puni nade, a duša puna pitanja
Nije to samo ekonomska računica, iako je ona često okidač. Nije samo plata koja je triput veća, ili mogućnost da se kupi stan bez kredita koji traje tri života.
Ljudi odlaze jer su umorni.
Umorni od nepravde koja se služi kao normalnost. Od korupcije koja je postala sistemska greška. Od nepotizma koji zatvara vrata ispred nosa svakog ko nema “štelu”.
Odlaze jer žele da se njihov rad cijeni. Da se njihov trud isplati. Da se njihova djeca ne pitaju hoće li imati budućnost u zemlji u kojoj su rođeni.
Odlaze jer žele da dišu. Da žive dostojanstveno. Da imaju osjećaj da su dio sustava koji funkcionira, a ne da se bore protiv njega svakog jutra.
To je onaj osjećaj kada shvatiš da tvoja diploma vrijedi više negdje drugo. Da tvoje znanje ima cijenu van granica. Da tvoja ambicija nije kažnjiva.
To je želja za normalnošću. Za redom. Za perspektivom koja nije obojena sivim tonovima.
Život “tamo”: Da li je trava zaista zelenija?
I onda odu. Preko grane, preko okeana.
Materijalno, često jeste bolje. Standard je viši, sistem uređeniji, putevi bolji, bolnice opremljenije. Nemaš osjećaj da te netko vuče za nos na svakom koraku.
Ali, da li je to sve? Da li je to definicija boljeg života?
Ima li “tamo” korupcije i štele?
Ima. Ali razlika je u tome što je “tamo” korupcija često skrivena, sofisticirana, i što sustav ima mehanizme da je sankcioniše.
Nepotizam postoji, ali rijetko kada je tako otvoren i drzak kao kod nas. Familijarno zapošljavanje? Možda, ali ne na uštrb kompetencije i ne na način da se zatvaraju vrata pred svima ostalima.
Tamo se cijeni znanje, rad i red.
Ako si dobar u svom poslu, imaš šansu. Kod nas, često, moraš biti “nečiji” da bi dobio priliku.
Cijena koju niko ne spominje
Međutim, život “tamo” donosi i svoje izazove. Jezik, kultura, mentalitet.
Osjećaj da si stranac. Da nikada nećeš biti “svoj na svome”. Praznina koja ostaje za porodicom, prijateljima, za onim mirisom kafe u komšiluku, za onim specifičnim bosanskim humorom koji se ne prevodi.
Nije sve u novcu. Nije sve u uređenom sistemu.
Dio duše ostaje tamo, pod onim našim nebom.
Kulturni život dijaspore: Kratko, a zauvijek?
Oni koji su otišli, često kažu da su otišli “samo na kratko”. Ali to “kratko” se pretvori u godinu, deceniju, zauvijek.
I kako onda izgleda njihov kulturni život? Pokušavaju da ga rekreiraju. Otvaraju se bosanska udruženja, organiziraju se sijela, slave se praznici, čuva se jezik.
Djeca uče bosanski, slušaju se sevdalinke, jedu se pite i ćevapi. Grade se mali mostovi sjećanja, pokušava se prenijeti dio domovine u tuđinu.
Ali, to nikada nije isto.To je kao da pokušavaš da presadiš drvo koje je raslo na jednom tlu na neko drugo. Možda će rasti, možda će donositi plodove, ali će korijeni uvijek pamtiti prvu zemlju.
Nostalgija je stalni pratilac. Tiha sjena koja se javlja u trenucima samoće, u prazničnim danima, kada se sjetiš kako je bilo “kod kuće”.
Zaključak: Između dva svijeta
Odlazak iz Bosne i Hercegovine nije jednostavna odluka. To je kompleksna priča o nadi, razočaranju, hrabrosti i čežnji.
Nema jednostavnih odgovora, niti univerzalnih rješenja. Svaka priča je individualna, svaka sudbina je posebna.
Ali jedno je sigurno: Bosna i Hercegovina ostaje u srcu, bez obzira na to koliko daleko koferi odnesu tijelo.I dok se borimo sa realnošću “ovdje” i sanjamo o “tamo”, važno je da ne zaboravimo da je naša duša, naša kultura, naš humor – ono što nas čini jedinstvenim, gdje god da se nalazimo.
I da se uvijek, ali uvijek, imamo čemu vratiti, makar u mislima i pričama.
I na kraju, pozdrav za sve moje Bosance i Hercegovce koji su drvo života posadili na neko drugo mjesto.
Da li se drvo primladilo? Da li raste? Da li ubirete plodove i da li su slatki kao kruške ‘Jeribasme’ iz djedovog voćnjaka?
April 7, 2026
Lov na kokoške, patke i… cure
Dedo Šemso je mislio da zna sve o lovu. Onda se pojavio mali Denis sa rolom žice i selotejpa.
Treći put kad je krenuo u “lov”, i dedo je tražio da ide s njim.
U svakoj bosanskoj mahali postoji onaj jedan dedo koji sve zna i onaj jedan dječak koji je spreman na svaku šalu. Naš dedo Šemso je mislio da je vidio sve u životu, dok se u komšiluk nije do
selio mali Denis.
Ovo je priča o tome kako teorija iz “stare škole” ponekad padne u vodu pred dječijom maštom. I malo selotejpa.
Lovačka priča iz prve ruke
Jutro, rano. Dedo Šemso sjedi na verandi, pije prvu jutarnju kahvu i gleda kako sunce polako izlazi iznad Trebevića. Tišinu prekida zvuk koraka – to je mali Denis, prolazi s nečim velikim pod rukom. Dedo ga, naravno, odmah zaustavi:
“De, de, mali, šta to nosiš?”
“Rolu žice, dedo!” odgovara Denis, sav važan, ni ne zastajkujući.
“A šta ćeš s tim, jadan ne bio?” pita Šemso, mršteći se preko naočala.
“Idem kokoške hvatat’!”
“Ma bježi, budalo jedna! Kakve kokoške, kakva žica?! Ne možeš kokoške žicom hvatat’!” dedo će, odmahujući rukom, uvjeren da današnja omladina nema pojma o životu.
Ali Denis se samo nasmija i produži dalje.
Iste večeri, pred akšam, eto ti Denisa nazad. Vuče za sobom onu žicu, a na njoj se koprca tridesetak kokošaka! Dedo Šemso samo zine, kahva mu zamalo ispade iz ruke. Ne vjeruje svojim očima, ali šuti – možda je slučajnost.
Sutradan, opet ista scena. Dedo na verandi, kahva u ruci, kad eto ti Denisa. Ovaj put nosi nešto manje.
“De, de, mali, šta sad nosiš?” pita dedo, već pomalo sumnjičav.
“Rolu selotejpa, dedo!”
“A šta ćeš s tim, jadan ne bio?”
“Idem patke hvatat’!”
“Ma bježi, budalo jedna! Kakve patke, kakav selotejp?! Ne možeš patke selotejpom hvatat’!” dedo će, već iznerviran Denisovim “ludostima”.
Ali mali Denis se opet samo nasmija i produži .
Iste večeri, pred akšam, Šemso ne može da vjeruje – Denis se vraća i vuče za sobom razmotanu rolu selotejpa, a na njoj se zalijepilo trideset i pet pataka! Dedo Šemso samo što ne padne sa stolice, hvata se za glavu i gleda u nebo.
Sljedećeg jutra, Šemso ga je čekao spreman. Čim je ugledao Denisa, dječak ga preduhitri:
“Dedo, danas ne pitaj ništa. Idem u lov na ‘cure’!”
Šemso skoči kao oparen, baci fildžan i viknu:
“Čekaj, čekaj, Denis! Idem i ja s tobom!”
April 4, 2026