Kako se skupocjena lutka kupuje sa četiri klikera i jednim velikim srcem

Nekad cijena nije na etiketi. Nekad je u šaci šestogodišnjaka. Ovo je priča iz Tuzle, o hladnoj večeri, toplom izlogu i prodavaču koji je znao da su neki dukati stakleni, ali vrijede više od zlata.

Bila je hladna večer

Prožeta mirisom pečenog hljeba i žamorom gradske vreve. U srcu Tuzle, među šarenilom trgovina i blještavim izlozima, koračao je mršavi šestogodišnji dječak. Čvrsto je držao za ruku svoju mlađu sestricu, jedva četverogodišnju djevojčicu. Njihova odjeća, iako pohabana, bila je besprijekorno čista, a svaki korak težak, kao da su na svojim sitnim plećima nosili teret cijelog svijeta.

Iznenada, djevojčicina ručica iskliznu iz bratove šake. Zastala je, a pogled joj se zalijepio za izlog obližnje trgovine igračaka. Tamo, obasjana toplim svjetlom, stajala je lutka – zlatne kose, odjevena u crvenu haljinicu. Njene staklene oči gledale su djevojčicu, kao da su godinama čekale da postane njena prijateljica.

Dječak je pratio njen pogled. Sagnuo se i tiho, gotovo šapatom, upitao:

— Sviđa ti se ova lutka?

Djevojčica je klimnula glavom, a oči su joj zasjale neopisivom radošću. Riječi joj nisu bile potrebne.

S ponosom starijeg brata, dječak je uzeo njenu ruku i hrabro ušao u radnju. Uzeo je lutku i nježno je stavio u sestrine ruke. Na njenom licu, osmijeh je procvjetao – osmijeh koji siromaštvo godinama nije dozvoljavao. Bio je to osmijeh čiste, dječije sreće.

Prodavač, koji je sve promatrao u tišini, osjetio je kako mu se nešto steže oko srca. Dječak je prišao pultu i tiho upitao:

— Koliko košta ova lutka?

Prodavač se blago nasmiješio i odgovorio:

— Sinko, šta imaš da daš zauzvrat?

Bez oklijevanja, dječak je posegnuo u džep i izvadio šaku sjajnih klikera. Čuvao ih je kao najveće blago. Pažljivo ih je položio na pult, kao da su najvrjedniji dukati.

Čovjek je počeo brojati klikere, s ozbiljnošću kao da broji novčanice. Dječak se zabrinuo:

— Čiko… nije valjda premalo?

Prodavaču su zasuzile oči. Tiho je rekao:

— Ne, sine… vrijede više nego lutka.

Uzeo je samo četiri klikera, a ostali su se vratili dječaku. Sretan i ponosan, dječak je izašao iz radnje, držeći sestru za ruku. Lutka joj je bila u naručju, a osmijeh na licu svjedočio je da je san postao stvarnost.

Majstor iz radnje, koji je svemu svjedočio, u nevjerici je upitao:

— Gospodine… da li ste skupu lutku za nekoliko klikera?

Prodavač je zamišljeno odgovorio:

— Za nas je to samo staklo… ali za tog dječaka, to je blago srca. Danas još ne zna što znači prava vrijednost. Ali sutra, kad odraste i sjeti se kako je kupio lutku sestri za par klikera… sjetit će se da dobri ljudi još postoje. Možda ga ta uspomena jednom potakne da i sam bude nečija dobrota.