Autor: Nux

Oženio sam drugu, ali prvu ljubav nikad nisam prestao nositi u sebi
Kažu da vrijeme liječi sve.
Ne liječi.
Samo nauči čovjeka kako da živi s onim što ga boli.
Ja danas imam četrdeset i dvije godine. Imam ženu, sina, stan u Sarajevu i posao zbog kojeg znam tačno kada će se magla spustiti na Ivan-sedlo.
Imam život koji bih mnogima nazvao sretnim.
I jeste sretan.
Samo u njemu postoji jedna soba u koju nikad ne ulazim pred drugima.
U toj sobi je Selma.
Moja prva ljubav.
Žena s kojom nisam završio, ali od koje nikad nisam sasvim otišao.
Selma je znala kada šutim
Upoznali smo se u srednjoj školi u Travniku. Ja sam sjedio u zadnjoj klupi, a Selma uvijek do prozora, jer je govorila da joj je lakše učiti kad gleda kroz prozor.
Nisam vjerovao da se čovjek može zaljubiti na prvi pogled.
Onda je ona jednog dana posudila moju hemijsku i zaboravila je vratiti.
Sutradan sam kupio novu samo da bih imao razlog da joj se ponovo javim.
“Evo ti”, rekao sam.
“Šta?”
“Hemijska.”
“Ali ja sam ti je vratila.”
“Znam. Ova je druga.”
Pogledala me, pa se nasmijala.
“Tebi baš treba razlog da razgovaraš sa mnom.”
Nisam znao šta da kažem.
“Treba.”
Tako smo počeli.
Selma je bila glasnija od mene, hrabrija i uvijek spremna da kaže ono što ja samo pomislim. Znala je kada sam ljut, iako bih tvrdio da nisam. Znala je kada mi nedostaje otac, koji je tada radio u Sloveniji. Znala je i kada se pravim da mi nije stalo.
“Ti ćeš jednog dana izgubiti nešto važno samo zato što nećeš reći da ti je važno”, govorila mi je.
Smijao sam se.
Mislio sam da govori o drugima.
Svako je imao svoj plan
Nakon mature, Selma je dobila stipendiju za Sarajevo. Ja sam ostao u Travniku da pomognem majci u porodičnoj prodavnici.
Nismo se zbog toga prestali voljeti.
Samo smo počeli imati različite dane.
Ona je upoznavala nove ljude, učila, izlazila na koncerte i pričala o životu koji je čekao izvan našeg malog grada.
Ja sam otvarao radnju u sedam ujutro, zatvarao je u osam navečer i svakog vikenda putovao u Sarajevo.
“Doći ću čim malo stanem na noge”, govorio sam.
Selma bi se nasmiješila, ali sve manje je vjerovala mojim riječima.
Nije problem bio u tome što nisam želio ići za njom.
Problem je bio što sam očekivao da ona cijeli život čeka dok ja ne skupim hrabrost.
Jedne jeseni mi je rekla da je dobila posao u Beču.
“Na godinu dana”, dodala je.
“Vratićeš se?”
“Ne znam.”
“Pa moraš znati.”
“Ne moram, Adise. Samo ti želiš da sve u životu ima unaprijed određen kraj.”
Posvađali smo se u telefonskom razgovoru. Ona je plakala. Ja sam šutio, ubijeđen da je moja šutnja znak zrelosti.
Nije bila.
Bila je kukavičluk.
Tri dana kasnije kupio sam kartu za Beč.
Nikad nisam otišao.
Majka je pala niz stepenice i slomila kuk. Prodavnica je ostala na meni. Govorio sam sebi da ću Selmi objasniti čim se stvari smire.
Stvari se nikad nisu smirile.
Samo sam se ja navikao da odgađam.
Haris mi je rekao ono što nisam želio čuti
Moj najbolji prijatelj Haris jedini je znao koliko mi Selma nedostaje.
Sjedili smo jedne noći u kafani iza autobuske stanice. Ispred nas su se hladile dvije kahve, a televizor je bez tona prikazivao utakmicu.
“Zovi je”, rekao je.
“Kasno je.”
“Kasno je već tri godine.”
“Ne znam šta da joj kažem.”
“Reci joj istinu.”
“Koju?”
“Da si je izgubio jer si čekao da život riješi stvari umjesto tebe.”
Pogledao sam ga.
“Nije ona mene čekala?”
“Jeste. Dok nije shvatila da čeka čovjeka koji se neće pojaviti.”
Te noći sam nazvao Selmu.
Javila se nakon četvrtog zvona.
“Zdravo”, rekla je.
Njen glas je bio isti, ali više nije imao mjesto za mene.
“Kako si?”
“Dobro. Ti?”
“Dobro.”
Oboje smo lagali iz navike.
Pitao sam je da li se vraća iz Beča.
“Ne vraćam se, Adise.”
“Zbog posla?”
“Zbog svega.”
Dugo smo šutjeli.
Onda mi je rekla da se udaje za čovjeka po imenu Lukas. Upoznala ga je na poslu. Bio je dobar prema njoj. Govorio je ono što osjeća. Nije nestajao kada postane teško.
“Drago mi je zbog tebe”, rekao sam.
To je bila istina.
Samo nije bila cijela istina.
Nakon razgovora sam izašao ispred kuće i sjeo na stepenice. Haris je došao bez pitanja.
“Je li sretna?” upitao je.
“Kaže da jeste.”
“A ti?”
Nisam mu odgovorio.
Neki odgovori su previše teški da bi ih čovjek izgovorio pred prijateljem.
Aida je došla bez najave
Aidu sam upoznao dvije godine poslije.
Radila je u računovodstvu firme za koju sam počeo voziti. Nije bila poput Selme. Nije govorila glasno, nije tražila da joj objašnjavam svaku misao i nije vjerovala da se ljubav mora dokazivati velikim gestama.
Aida je imala strpljenja, ali ne beskonačno.
Prvi put me pozvala na kahvu nakon što sam tri dana zaredom dolazio na posao bez doručka.
“Ne brini”, rekla je. “Neću te pitati zašto si takav.”
“Kako sam to?”
“Kao čovjek koji je negdje ostavio dio sebe pa se pravi da nije.”
Naslonio sam se na stolicu.
“Vi žene stvarno sve primijetite.”
“Ne sve. Samo ono što muškarci misle da dobro sakriju.”
Nisam Aidi odmah pričao o Selmi.
Mislio sam da tako štitim i nju i sebe.
Haris mi je jednom rekao:
“Ne možeš novu ženu uvesti u život, a staru držati u predsoblju.”
Bio je u pravu.
Kada sam Aidi napokon ispričao sve, očekivao sam da će ustati i otići.
Ostala je sjediti.
“Voliš li je još?” pitala je.
“Ne znam.”
“Znaš.”
Spustio sam pogled.
“Volim ono što smo bili. Volim ono što smo mogli postati.”
“A mene?”
Dugo sam šutio.
“Volim tebe. Samo se bojim da ti nikad neću moći dati ono što je ona imala.”
Aida je uzela torbu.
“Ne tražim da mi daš ono što je ona imala. Ali neću prihvatiti da živim pored žene koju nikad nisi pustio.”
Mislio sam da je to kraj.
Nije otišla zauvijek.
Ali se vratila tek kada sam joj mogao obećati nešto drugačije od “samo još malo”.
Ljubav nije takmičenje
Aida i ja smo počeli polako.
Nije bilo muzike u pozadini, putovanja u Pariz ni prosidbe ispred punog restorana. Bilo je mnogo razgovora, nekoliko teških dana i jedna odluka koju sam morao donijeti sam.
Morao sam prihvatiti da Selma nije bila “ona prava” samo zato što je bila prva.
Prva ljubav ostavi najdublji trag jer nas zatekne nespremne. Ne znamo kako se gubi, pa kasnije cijeli život pokušavamo vratiti osjećaj koji se ne može vratiti.
Selma nije bila dužna ostati ista osoba samo zato što sam ja predugo ostao isti čovjek.
Nije mi dugovala drugi pokušaj.
Aida mi nije bila zamjena.
Bila je žena koja je došla kasnije, ali u trenutku kada sam konačno znao šta znači biti prisutan.
Vjenčali smo se nakon tri godine.
Na svadbi su bili moja majka, Haris, nekoliko prijatelja i Aidina sestra Nadina, koja je cijelo vrijeme plakala i tvrdila da joj je prašina u oku.
Nisam plakao.
Barem ne dok nisam ugledao Aidu kako ide prema meni.
Tada sam shvatio da čovjek može voljeti više puta, ali ne na isti način.
Susret na autobuskoj stanici
Selmu sam ponovo vidio prošle zime.
Stajao sam na autobuskoj stanici u Sarajevu kada je neko izgovorio moje ime.
Okrenuo sam se.
Bila je to ona.
Pored nje je stajala djevojčica sa žutim ruksakom. Iza njih je bio visok muškarac sa sivim kaputom. Lukas.
Selma je izgledala dobro.
Ne onako kako sam je zamišljao u svojim sjećanjima, nego stvarno dobro. Umorno, zrelije, s nekoliko sijedih vlasi i osmijehom koji više nije pripadao našoj mladosti.
“Adise”, rekla je.
“Selma.”
Predstavila mi je muža i kćerku. Ja sam njoj pokazao fotografiju svog sina, koji je tog dana bio kod majke.
Razgovarali smo desetak minuta.
O vremenu. O Travniku. O tome kako je grad ostao isti, a mi nismo.
Prije nego što je autobus stigao, Selma me pogledala.
“Jesi li sretan?”
Pogledao sam prema prstenu na svojoj ruci.
“Jesam.”
Nakon kratke pauze dodao sam:
“Ali ponekad se pitam kako bi nam bilo da sam tada došao u Beč.”
Selma je spustila pogled.
“I ja se to ponekad pitam.”
Nije to bio poziv da pokušamo ponovo.
Nije bila tajna poruka sudbine.
Bilo je to samo dvoje ljudi koji su jednom imali cijeli svijet, a zatim ga izgubili vlastitim odlukama.
Autobus je stigao.
Selma je zagrlila djevojčicu, Lukas joj je uzeo kofer, a ja sam ostao na stanici još nekoliko minuta.
Te večeri sam Aidi ispričao da sam sreo Selmu.
Nisam joj prešutio nijedan detalj.
Aida me saslušala dok je slagala veš.
“Je li bila sretna?” pitala je.
“Mislim da jeste.”
“A ti?”
“Jesam.”
“Pa zašto onda izgledaš kao da si nešto izgubio?”
Zatvorio sam ladicu.
“Zato što čovjek može biti sretan i žaliti za nečim što se nikad nije dogodilo.”
Aida me pogledala, zatim mi pružila majicu koju je upravo složila.
“Možeš žaliti. Samo nemoj živjeti u tome.”
Privukao sam je sebi.
“Nikad neću.”
I nisam.
Ono što život stvarno uradi s prvom ljubavi
Danas ponekad pomislim na Selmu kada prolazim kroz Travnik. Sjetim se njene hemijske, crvenog šala i pitanja koje mi je postavila prije mnogo godina.
“Hoćeš li ikad reći šta ti je važno?”
Trebale su mi godine da odgovorim.
Važni su mi ljudi koji su ostali.
Važna mi je Aida, koja nije tražila da izbrišem prošlost, nego da ne dozvolim da prošlost uništi sadašnjost.
Važan mi je sin, koji vjeruje da njegov otac zna popraviti sve — iako još uvijek ne znam popraviti slavinu bez da pozovem majstora.
Važna mi je majka, koja i danas tvrdi da sam odavno trebao otići za Selmom.
A važna mi je i Selma.
Ne kao žena kojoj pripadam.
Nego kao dio mene koji me je naučio da ljubav bez hrabrosti nije dovoljna.
Nismo završili zajedno.
Možda nikad nismo ni trebali.
Ona je pronašla čovjeka koji je znao doći na vrijeme. Ja sam pronašao ženu kojoj sam, na sreću, stigao prije nego što je bilo kasno.
Ali u meni će uvijek ostati ono pitanje:
Kako bi nam bilo da sam tada kupio kartu i otišao?
Na to pitanje ne postoji odgovor.
I možda je upravo to kazna, ali i ljepota prve ljubavi.
Ne mora trajati da bi nas obilježila.
Neke ljubavi ostanu s nama tako što ne dobiju priliku da se potroše u svakodnevici. Ostanu savršene samo zato što nikad nisu morale preživjeti račune, umor, bolesti i tišine za stolom.
A prava, zrela ljubav je nešto drugo.
Ona nije uvijek leptir u stomaku.
Nekad je žena koja te čeka s večerom kad kasniš.
Nekad je muškarac koji ne ode kada sazna da tvoje srce još čuva staru priču.
Nekad je odluka da ostaneš, iako znaš da nikad nećeš biti nečija prva ljubav.
Ja sam oženio drugu ženu.
Ali nisam zbog toga izdao prvu ljubav.
Samo sam prihvatio da se život rijetko odvija onako kako smo ga zamišljali u mladosti.
I da ponekad ne dobijemo osobu za kojom smo najviše čeznuli.
Dobijemo nekoga ko nas nauči kako da čeznju pretvorimo u zahvalnost.
Prva ljubav ostane pitanje. Ona prava za život često postane odgovor.
1 rujna, 2026
Bosanske poslovice: kratke životne lekcije uz kahvu, smijeh i malo inata
Bosanske poslovice prikupljane vjekovima
Autor: BosnianUX
Bosanske poslovice nisu nastale da bi ukrasile zid, iako bi se neke sasvim lijepo uklopile iznad stola u dnevnom boravku. One su mali komadići iskustva: kratke rečenice koje su preživjele generacije, porodične ručkove, komšijske rasprave i barem jednu tetku koja je uvijek imala spreman odgovor.
U njima ima mudrosti, opreza, humora i one posebne bosanske sposobnosti da se ozbiljna životna lekcija kaže tako da se čovjek prvo nasmije, a tek onda shvati da se poslovica zapravo odnosi baš na njega. U nastavku donosimo objašnjenja poslovica iz našeg spiska — kratka, jasna i s malo začina.
Napomena: Poslovice često postoje u više krajevnih i gramatičkih varijanti. Tamo gdje je u spisku bila očigledna štamparska ili uobičajena varijanta, zadržali smo prepoznatljiv oblik, a po potrebi naveli i standardniji zapis.
A–D: Od brda do kadije
Ako neće Muhamed brdu, hoće brdo Muhamedu.
Kad se nešto ne može riješiti na uobičajen način, treba promijeniti pristup. Ako se čovjek ne pokrene prema rješenju, možda će se okolnosti nekako pokrenuti prema njemu — mada je pametnije ne sjediti baš predugo i čekati čudo.
Bolje ikad nego nikad!
Bolje je nešto uraditi sa zakašnjenjem nego nikako. Kasni poklon, izvinjenje ili završena obaveza i dalje vrijede; samo nemoj od toga praviti životnu filozofiju i sve predavati u posljednjem roku.
Bez muke nema nauke.
Znanje i uspjeh traže trud, vježbu i strpljenje. Ako želite naučiti zanat, jezik ili skuhati dobru pitu, neće sve samo ući u glavu — niti će se tijesto samo razviti.
Bolje vrabac u ruci nego golub na grani.
Sigurna, iako skromnija korist bolja je od velike, ali neizvjesne prilike. Drugim riječima: ne puštajte ono što imate samo zato što ste čuli da negdje leti nešto veće i ukusnije.
Čak i na istom jastuku muž i žena različito sanjaju.
Bliskost ne znači da dvoje ljudi moraju isto misliti, željeti ili planirati. I u najboljem braku svako ima svoje snove — pa i svoj način da se bori za pokrivač.
Da je pamet do kadije, k’o od kadije, ne bi kadija ni treb’o.
Ova poslovica upozorava da autoritet nije isto što i nepogrešivost. Sudija, šef ili najglasniji član porodice može imati funkciju, ali to ne znači da je pokupio svu pamet svijeta.
Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane.
Život je promjenjiv: nečiji gubitak može donijeti priliku drugome. Poslovica opisuje smjenu sreće i okolnosti, ali nas istovremeno podsjeća da tuđu nevolju ne treba dočekivati s previše veselja.
Duboka voda je bistra, a plitka mutna.
Ozbiljni i duboki ljudi često su mirni i jasni, dok se površni lako uzburkaju i prave mnogo buke. Kao i kod vode, nije svaka mutnoća znak dubine — ponekad je samo neko nagazio u baru.
G–I: Kuća, dim i karakter
Gdje je čija kuća, tu je i sredina svijeta.
Svako svoje mjesto i dom doživljava kao najvažnije. Čovjek može putovati daleko, ali mu je vlastita kuća uvijek posebna — naročito kad se vrati umoran i shvati da ga tamo čeka kahva.
Gdje ima dima, ima i vatre.
Glasine i sumnje često imaju neki povod, iako nisu uvijek potpuno tačne. Poslovica savjetuje da se znakovi ne ignorišu, ali ni da se od svakog dima odmah pravi požar.
Gdje je puno baba, kilava su djeca!
Kada se previše ljudi miješa u isti posao, odgovornost se raspline, a rezultat oslabi. Ako svi vode, niko ne vesla — pa čamac uglavnom završi u trski.
Iver ne pada daleko od klade.
Djeca često nasljeđuju osobine, navike ili ponašanje svojih roditelja. To može biti kompliment, ali i blago upozorenje: porodični karakter zna putovati generacijama bez pasoša.
Ispeci pa reci!
Prije nego što nešto kažeš, dobro razmisli i provjeri činjenice. Riječi se ne mogu vratiti kao nedopečena pita u rernu, zato je bolje sačekati da misao bude gotova.
J–K: Vrijeme, posljedice i komšijska mudrost
Jedna lasta ne čini proljeće.
Jedan događaj ili jedan primjer nije dovoljan da se donese opći zaključak. Jedna dobra ocjena ne znači da je semestar spašen, kao što ni jedan sunčan dan ne garantuje da je zima odustala.
Jutro je pametnije od večeri.
Nakon odmora i prospavane noći lakše donosimo razumne odluke. Mnogi noćni problemi ujutro izgledaju manji — a neki se pokažu kao obična glad.
Kad mačke nema, miševi kolo vode.
Kada nema nadzora ili autoriteta, oni koji su inače tihi mogu preuzeti glavnu riječ. Poslovica upozorava na opuštanje discipline čim odgovorna osoba izađe iz prostorije.
Kad na vrbi rodi grožđe.
Ovo znači: nikad, odnosno tek onda kada se dogodi nešto gotovo nemoguće. Ako vam neko obeća da će se javiti “kad na vrbi rodi grožđe”, slobodno nastavite sa svojim planovima.
Kadija te tuži, kadija te sudi.
Nije pravedno kada ista osoba ili institucija istovremeno podnosi optužbu i donosi presudu. Poslovica govori o sukobu interesa i sistemu u kojem se protiv moćnog protivnika teško boriti.
Kako došlo, tako o’šlo.
Ono što je stečeno lako, nepromišljeno ili bez truda često se isto tako lako izgubi. Brzo stečen novac zna imati noge — i to vrlo brze.
Ko mačka oko vruće kaše.
Tako se opisuje neko ko izbjegava da se direktno suoči s problemom. Vrti se oko teme, odgađa razgovor i čeka da se kaša sama ohladi; nažalost, problemi rijetko rade kućne poslove umjesto nas.
Ko drugome jamu kopa, sam u nju upada.
Ko drugome planira štetu, često na kraju sam snosi posljedice. Zloćudna namjera je loš građevinski projekat: jama se vrlo lako iskopa na pogrešnom mjestu.
Ko kupuje što mu ne treba, prodavat će što mu treba.
Nepromišljena kupovina može kasnije natjerati čovjeka da prodaje ono što mu je zaista važno. Poslovica je stari, vrlo precizan komentar na kupovinu “jer je bilo na sniženju”.
Ko nema vremena za slušanje, imaće puno vremena za kajanje.
Ko ne želi saslušati savjet, upozorenje ili drugu stranu priče, može kasnije skupo platiti svoju tvrdoglavost. Nekoliko minuta pažnje često je jeftinije od dugog popravljanja greške.
Ko pita ne skita.
Onaj ko pita lakše će pronaći pravi put i izbjeći lutanje. Neznanje nije sramota; mnogo je nezgodnije samouvjereno otići u pogrešnom pravcu i još tvrditi da je to prečica.
Ko rano rani, dvije sreće grabi.
Rano ustajanje i pravovremeno djelovanje mogu donijeti prednost. Naravno, poslovica ne tvrdi da sreća stanuje samo u zoru — ali potvrđuje da jastuk nije uvijek najbolji poslovni savjetnik.
Ko s đavolom tikve sadi, o glavu mu se obijaju.
Ko ulazi u opasne, nepoštene ili sumnjive poslove, mora računati na posljedice. Loše društvo i loše namjere obično ne ostaju bez računa, samo račun stigne s kamatom.
Ko s djecom liježe, popišan ustaje.
Ova šaljiva poslovica upozorava da blisko druženje s djecom donosi i njihove nepredvidive nestašluke. Ko prihvati dječju igru, prihvatio je i mogućnost da pidžama postane dokazni materijal.
Ko se tuče, taj se voli.
U šaljivom smislu opisuje zadirkivanje i grublju igru među ljudima koji su bliski. Ne treba je shvatiti kao opravdanje za nasilje: ljubav se može pokazati i bez modrica.
Ko se u kolo hvata, u noge se uzda.
Ko se prihvati posla ili obaveze, mora se osloniti na vlastitu sposobnost i spremnost. Nije dovoljno stati u kolo; treba znati i korak, ritam i trenutak kada se ne gazi komšiji na cipelu.
Ko se zadnji smije, najslađe se smije.
Konačan ishod je važniji od trenutne prednosti. Onaj kome se drugi prerano rugaju može na kraju pobijediti — zato ne dijelite pobjednički govor prije nego što utakmica završi.
Ko se ženi na brzinu, taj se kaje na tenane.
Odluke o braku i velikim životnim stvarima ne treba donositi naglo. Poslovica ne govori protiv ljubavi, nego protiv brzopletosti: ono što se odluči za pet minuta može se preispitivati godinama.
Ko uči znaće, ko štedi imaće.
Učenje donosi znanje, a štednja sigurnost i imovinu. To je jednostavna formula: nešto uloži u glavu, nešto sačuvaj u novčaniku — i ne očekuj da će se jedno ili drugo napuniti samo od sebe.
Ko umije, njemu dvije.
Sposobna i snalažljiva osoba često dobije više prilika i rezultata. Ko zna raditi, ne čeka da mu posao padne s neba; obično ga drugi sami pronađu.
Ko vino večera, vodu doručkuje.
Ko pretjera u piću, sutradan plaća cijenu žeđi i glavobolje. Poslovica je kratka, ali njen “račun” zna biti vrlo detaljan.
Krv nije voda.
Porodične veze imaju posebnu snagu i često stvaraju osjećaj obaveze, bliskosti i solidarnosti. Ipak, poslovica ne znači da porodica uvijek mora biti u pravu — samo da se njeni pozivi teže ignorišu.
Kuća je zatvorena kad je zaključana.
Neke stvari treba reći jednostavno i bez komplikovanja. Ako je kuća zaključana, nije potrebno održati predavanje o arhitekturi da bi se objasnilo da se unutra ne ulazi.
Ljubav je slijepa.
Zaljubljena osoba često ne vidi mane voljene osobe ili ih vidi, ali ih velikodušno prevede u “posebnosti”. Ljubav može biti lijepa, ali je dobro ponekad uključiti i razum — makar na kratko.
M–N: Junaci, novac i mjera
Na muci se poznaju junaci.
Pravi karakter ljudi vidi se u teškim okolnostima, a ne samo u lakim i svečanim vremenima. Kada nestane komfora, pokaže se ko pomaže, ko ostaje smiren, a ko misteriozno “samo što nije stigao”.
Na kraju tunela uvijek je svjetlo.
Teški periodi nisu vječni i nakon problema obično dolazi olakšanje. Poslovica daje nadu, ali ne kaže da treba samo sjediti u tunelu — prema svjetlu se ipak mora napraviti nekoliko koraka.
Najbolji način da neprijatelju pokažete zube jest da mu se nasmiješite.
Smirenost, dostojanstvo i ljubaznost mogu biti snažniji odgovor od svađe. Osmijeh ovdje nije slabost, nego znak da ne dopuštate protivniku da upravlja vašim ponašanjem.
Napad je najbolja odbrana.
U nekim situacijama proaktivno djelovanje može spriječiti da druga strana preuzme inicijativu. Ipak, poslovicu ne treba koristiti kao dozvolu za sukob; ponekad je najbolja odbrana i pametno povlačenje.
Navika je dobar sluga, ali loš gospodar.
Dobre navike pomažu nam da budemo uspješniji, dok loše mogu početi upravljati našim životom. Navika je odličan pomoćnik dok je držimo pod kontrolom; kad ona drži nas, već imamo problem.
Ne diraj lava dok spava.
Ne izazivaj nekoga ko je trenutno miran i ne otvaraj nepotrebno opasan sukob. Nije svaka provokacija hrabrost — neke su samo loše tempiran razgovor.
Ne kupuj mačka u vreći.
Ne prihvataj ponudu bez provjere onoga što kupuješ ili dogovaraš. Lijepa priča nije zamjena za pregled, probu i pitanje: “A šta je zapravo unutra?”
Ne laje pas zbog sela, nego zbog sebe.
Ljudi često glasno kritikuju druge iz vlastitog interesa, straha ili povrijeđenosti. Kada neko mnogo galami, vrijedi se zapitati šta zapravo želi postići — možda selo uopće nije glavna tema.
Ne može svanuti prije zore.
Sve ima svoje vrijeme i neke se stvari ne mogu požuriti. Možete gledati kroz prozor koliko želite, ali zoru nećete ubijediti da dođe ranije.
Ne možeš imati i ovce i novce.
Nije moguće istovremeno zadržati sve prednosti suprotstavljenih izbora. Svaka odluka nešto donosi, ali nešto drugo i odnosi; život rijetko nudi paket bez kompromisa.
Ne pravi pitu ko ima, nego ko je naučio.
Za dobar rezultat nisu presudni samo sastojci i sredstva, nego znanje i vještina. Može neko imati najbolji krompir i najskuplju tepsiju, ali bez umijeća pita ostaje više teorija nego ručak.
Ne stavljaj sva jaja u jednu košaru.
Ne oslanjaj se na samo jednu mogućnost, izvor prihoda ili plan. Ako se košara prevrne, bolje je da ne ostanete bez svih jaja — i bez doručka.
Ne stoji kuća na zemlji nego na ženi.
Poslovica naglašava važnost žene u održavanju doma, porodice i svakodnevnog života. Danas je možemo čitati i šire: kuća stoji na zajedničkom radu, brizi i odgovornosti svih ukućana, a ne na jednoj osobi.
Ne trči pred rudu.
Ne žuri zaključivati, obećavati ili djelovati prije nego što je vrijeme. Ko trči ispred zaprege, teško da će stići tamo gdje je naumio — a vrlo vjerovatno će prvo upoznati blato.
Nema kruha bez motike!
Bez rada nema zarade ni stvarnog napretka. Motika je ovdje simbol svakog poštenog truda, od fizičkog rada do učenja i upornog građenja karijere.
Nema dima bez vatre.
Isto kao i “Gdje ima dima, ima i vatre”: sumnja ili glasina često imaju neki uzrok. Ipak, prije presude treba provjeriti činjenice — dimni alarm nije sudija.
Nesreća nikad ne dolazi sama.
Problemi se često nadovezuju jedan na drugi. Pokvari se auto, počne kiša, a onda shvatite da ste ključeve ostavili unutra; poslovica nas priprema da u teškom danu sačuvamo prisebnost.
Nesta blaga, nesta prijatelja.
Kada nestane novca ili koristi, neki odnosi se pokažu kao interesni. Pravi prijatelj ostaje uz čovjeka i kada nema šta da se podijeli osim kahve i brige.
Nije zlato sve što sija.
Vanjski sjaj ne garantuje stvarnu vrijednost. Lijep izgled, velika obećanja i skup ambalažni papir mogu sakriti nešto sasvim prosječno — zato se kvalitet provjerava, ne pretpostavlja.
Novi dan – nova nafaka.
Svaki novi dan donosi novu priliku, mogućnost i oblik životne opskrbe. Poslovica izražava vjeru da se ne treba predavati zbog jučerašnjeg neuspjeha: danas možda dolazi bolja vijest, posao ili barem dobra pita.
Ne mogu i jare i pare.
Ne možemo dobiti dvije međusobno suprotne koristi u isto vrijeme. Ako želite zadržati jare, ne možete istovremeno računati novac od njegove prodaje — računica je neumoljiva, čak i kad je jare simpatično.
Nije znanje znanje znati, nego je znanje znanje dati.
Pravo znanje nije samo sposobnost da nešto znamo, nego i da to razumljivo prenesemo drugima. Mudrost koja se ne dijeli liči na zaključanu biblioteku: vrijedna je, ali nikome ne koristi.
Na sve živ čovjek stigne, sem da se naživi.
Čovjek može mnogo toga obaviti i postići, ali život je ograničen. Poslovica podsjeća da ne treba stalno odgađati ono što je važno, jer vrijeme ne čeka da završimo spisak obaveza.
Nemoj dozvoliti da ti se suviše nešto približi; sve što ti postane blisko poželjet ćeš zadržati. A zadržati se ništa ne može.
Ova savremeno oblikovana misao govori o vezanosti, prolaznosti i potrebi da volimo bez iluzije da možemo sve posjedovati zauvijek. Bliskost je dragocjena, ali život nije sef s bravom protiv promjena.
O–P: Od dobrih dana do dobrih namjera
O mrtvima sve najbolje.
Preminule treba spominjati s poštovanjem i obzirnošću, a ne koristiti njihove slabosti za ogovaranje. Poslovica ne tvrdi da je svako bio bez greške, nego da smrt traži dostojanstvo.
Obrali smo bostan!
Kaže se kada smo loše prošli, nastradali ili se našli u neprijatnoj situaciji. Bostan je ovdje slika konačnog računa: plan je možda bio sladak, ali je rezultat ispao gorak.
Od Kulina bana i dobrijeh dana.
Ovaj izraz opisuje davno, često idealizirano vrijeme kada je navodno sve bilo bolje. Kada neko počne pričati kako je nekad bilo, obično slijedi priča duža od porodičnog ručka.
Odijelo ne čini čovjeka.
Odjeća i izgled ne određuju nečiji karakter, sposobnost ni vrijednost. Urednost je lijepa, ali poštenje, znanje i ponašanje ipak se ne mogu ispeglati peglom.
Odnijeti gaće na štapu.
Znači otići iz neke situacije gotovo bez ičega, obično nakon gubitka ili neuspjeha. Slika je šaljiva, ali poruka ozbiljna: čovjek ponekad ostane samo s onim što može ponijeti.
Što je palo, poštapalo.
Ova varijanta se koristi u značenju da se ono što je palo ili propalo više ne može vratiti starim putem, nego se mora pomoći kako se zna i umije. Drugim riječima: kad se stvari zakomplikuju, traži se oslonac i improvizuje se.
Ovca bleji, zalogaj gubi!
Ko previše priča, može izgubiti priliku, posao ili korist. Dok ovca bleji, neko drugi možda već uzima zalogaj — zato nije svaka misao obavezna da odmah postane javno saopćenje.
Papir trpi sve.
Na papiru se može napisati gotovo svako obećanje, plan ili tvrdnja. Zato dokument treba čitati kritički: papir ne protestuje, ali posljedice onoga što na njemu piše mogu biti vrlo glasne.
Para na paru, uš na uš.
Novac se lakše skuplja onome ko ga već ima, a siromaštvo se često dodatno pojačava. Poslovica govori o društvenoj nejednakosti i tome da početna prednost često donosi nove prednosti.
Pare kad odlaze imaju stotinu nogu, a kad dolaze samo dvije.
Novac se brzo potroši, a sporo zaradi. Kada odlazi, nestaje na račune, kupovine i sitnice kao da ima stotinu nogu; kada dolazi, čini se da hoda polako i oprezno.
Pas koji laje ne ujeda.
Onaj ko mnogo prijeti nije uvijek spreman da djeluje. Ipak, poslovicu ne treba shvatiti kao poziv da se svaka prijetnja ignoriše — oprez je mudriji od dokazivanja hrabrosti.
Pazi, muho, da ne bude suho.
Izreka upozorava na oprez i moguće posljedice sitnih postupaka. Može se reći i nekome ko se previše približava problemu: nije svaka lokva sigurna, a muha nije poznata po strateškom planiranju.
Po jutru se dan poznaje.
Početak često nagovještava kako će se nešto razvijati. Dobar plan i miran početak daju nadu za dobar rezultat, iako jedan loš jutarnji alarm još ne znači da je cijeli dan izgubljen.
Počisti prvo pred svojim vratima.
Prije nego što kritikuješ druge, pogledaj vlastite greške i obaveze. Lični primjer daje kritici težinu; inače je to samo metla koja se koristi kod komšije.
Pomozi sirotu na svoju sramotu.
Ova poslovica izražava razočaranje kada pomoć nekome bude uzvraćena nezahvalnošću ili problemima. Ne znači da ne treba pomagati, nego da pomoć treba pružati razumno i bez naivnog očekivanja da će svi biti zahvalni.
Pored takvih prijatelja, što će mi neprijatelji.
Kaže se kada se pokaže da su navodni prijatelji štetni, zavidni ili nepouzdani. Neprijatelj barem ne glumi da dolazi s dobrim namjerama.
Poslije kiše dolazi sunce.
Nakon teškog perioda obično dolaze bolji dani. To je poruka nade i strpljenja: oblaci mogu dugo trajati, ali nemaju doživotni ugovor sa nebom.
Praviti račun bez krčmara.
Ne treba planirati trošenje, dobit ili ishod prije nego što znamo stvarne okolnosti. Može se napraviti najljepši račun, ali krčmar — stvarnost — ipak ima posljednju riječ.
Prodati rog pod svijeću.
Znači prevariti nekoga tako što se bezvrijedna ili lažna stvar predstavi kao vrijedna. Izraz podsjeća da dobro osvjetljenje ne pretvara rog u zlato.
Poklonjenom konju se ne gleda u zube.
Kada nešto dobijemo na poklon, nije pristojno tražiti mane i prigovarati vrijednosti. Zahvalnost je važnija od procjene — osim ako je poklon konj, kada je osnovna provjera ipak praktična.
Prvo skoči pa reci hop.
Ne treba unaprijed slaviti uspjeh niti govoriti da je nešto završeno prije nego što se zaista dogodi. Plan je važan, ali rezultat se računa tek nakon skoka.
R–S: Smijeh, društvo i strpljenje
Rugala se sova sjenici.
Poslovica kritikuje osobu koja se ruga tuđoj mani, a sama ima sličan ili veći nedostatak. Sova bi, prije komentara o nečijem izgledu, mogla prvo pogledati vlastito perje.
Ruka ruku mije.
Ljudi se međusobno pomažu i sarađuju. Izreka može označavati zdravu uzajamnost, ali u određenom kontekstu i interesno “uslugu za uslugu”, pa sve zavisi od toga šta se pere i kojim sapunom.
Radoznalost je ubila mačku.
Pretjerano zavirivanje u tuđe poslove ili nepotrebno istraživanje može donijeti nevolju. Radoznalost je korisna dok vodi znanju; kad vodi kroz tuđi prozor, već je prešla granicu.
Rugala se ruga pa postala druga.
Ko se ruga tuđoj sudbini ili slabosti, može se i sam naći u istoj situaciji. Život ima neobičan smisao za humor i ponekad brzo promijeni uloge.
S kim si, takav si.
Društvo snažno utiče na naše navike, stavove i ponašanje. Ako stalno boravite među vrijednim ljudima, vjerovatno ćete napredovati; ako ste među onima koji stalno kasne, barem ćete naučiti dobru izliku.
Sam pao, sam se udario.
Kaže se kada je neko sam kriv za problem koji ga je zadesio. Nema koristi od optuživanja drugih ako smo sami povukli pogrešan potez.
Sit gladnom ne vjeruje.
Onaj ko nije iskusio oskudicu teško razumije potrebe onoga ko nema dovoljno. Iskustvo obilja može zamagliti sliku stvarnosti, zato su empatija i slušanje važniji od dijeljenja lekcija.
Strpljen – spašen.
Strpljenje često pomaže da izbjegnemo grešku i dočekamo bolji trenutak. Nije svako čekanje gubljenje vremena; ponekad je to najpametniji potez koji ne izgleda naročito spektakularno.
Svakog gosta tri dana dosta.
Gostoprimstvo je vrlina, ali i domaćin i gost trebaju znati mjeru. Prva tri dana su radost, a četvrtog se već diskretno provjerava da li gost zna put do svoje kuće.
Sve je dobro što se dobro svrši.
Konačan dobar ishod može ublažiti ranije poteškoće. Poslovica ne opravdava baš svaku grešku, ali podsjeća da se uspjeh i neuspjeh često procjenjuju tek na kraju.
Sve što je dobro kratko traje.
Lijepe stvari i ugodni trenuci često prođu brže nego što bismo željeli. Zato ih treba cijeniti dok traju, umjesto čekati da se završe pa tek onda shvatiti koliko su vrijedili.
Svuda pođi, svojoj kući dođi.
Putovanja i iskustva obogaćuju čovjeka, ali dom ostaje mjesto kojem se vraćamo. Čak i kada je put bio odličan, vlastiti jastuk obično pobijedi na kraju.
Strpljenje je gorko, ali mu je plod sladak.
Čekanje i odricanje mogu biti teški, ali često vode vrijednom rezultatu. Kao lijek bez šećera: nije prijatan na početku, ali može biti upravo ono što nam treba.
Š–T: Mjera, plan i tiha snaga
Što bi gore, sad je dolje, a što bi dolje, sad je gore.
Sreća, položaj i okolnosti mogu se potpuno preokrenuti. Onaj ko je danas na vrhu sutra može biti na dnu, pa je mudro ostati skroman i ne gaziti po ljudima dok se penjete.
Što možeš danas, ne ostavljaj za sutra.
Obaveze je najbolje završiti na vrijeme, umjesto ih gomilati. Sutra već ima vlastite probleme, a nije fer na njega prebaciti i one koje smo danas mogli riješiti.
Teško žabu u vodu natjerati.
Nekoga je teško prisiliti da radi ono što mu je prirodno, poznato ili čak korisno. Kada je žaba već navikla na vodu, možda joj samo treba objasniti zašto je zovete — ili je pustiti da sama uskoči.
Tiha voda brijege valja.
Mirna, uporna i nenametljiva snaga može postići velike rezultate. Ne mora svako djelovanje biti glasno; potok ne viče, ali godinama oblikuje kamen.
Triput mjeri, jednom sijeci.
Prije važne odluke ili poteza treba pažljivo provjeriti sve okolnosti. Dodatna provjera traje kraće od popravljanja pogrešnog reza — posebno kada se radi o drvetu, novcu ili životnim odlukama.
Tresla se gora, rodio se miš.
Nakon velike najave, straha ili buke desi se vrlo malo. Poslovica opisuje situacije u kojima se svi pripremaju za spektakl, a na kraju dobiju vijest veličine miša.
U–Ž: Istina, porodica i vrijeme
U laži su kratke noge.
Laž se teško dugo održava jer je prije ili kasnije sustigne istina. Može brzo potrčati, ali nema kondiciju za dugu stazu.
U muci se poznaju junaci.
U teškim trenucima vidi se ko je zaista hrabar, pouzdan i spreman pomoći. Lako je biti junak kada nema problema; pravi test počinje kada se pojavi prvi.
U složnu porodicu sreća sama od sebe dolazi.
Sloga, saradnja i međusobna podrška stvaraju topliji i stabilniji dom. Kada ukućani rade zajedno, i teške obaveze postaju lakše — a rasprava oko daljinskog kraća.
Um caruje, snaga klade valja.
Pamet i razboritost imaju prednost, dok sirova snaga bez razmišljanja može napraviti štetu. Nije dovoljno biti jak; treba znati kada, kako i zašto koristiti snagu.
Umiljato janje dvije majke siše.
Ljubazna, pristojna i nenametljiva osoba lakše dobija pomoć i naklonost. Umiljatost ovdje znači lijepo ophođenje, a ne ulizivanje; razlika je mala, ali je ljudi vrlo brzo primijete.
Uš na uš, para na paru.
Štednja i postepeno gomilanje mogu stvoriti veću vrijednost. Male uštede izgledaju nevažno pojedinačno, ali se s vremenom — poput ušiju u staroj izreci — ipak nekako skupe.
Uzdaj se u se i u svoje kljuse.
Najviše se treba osloniti na vlastiti trud, sposobnost i sredstva. Pomoć drugih je dobrodošla, ali je korisno imati i svoje “kljuse” — makar ono bilo skroman plan, alat ili vještina.
Vrana vrani oči ne vadi.
Ljudi iz iste grupe često štite jedni druge, čak i kada su pogriješili. Poslovica upozorava na solidarnost koja može biti nepravedna i na zatvorene krugove u kojima se vlastite greške prešućuju.
Vrijeme je novac.
Vrijeme je ograničen resurs i treba ga koristiti promišljeno. Novac se ponekad može ponovo zaraditi, ali izgubljeni sat ne vraća se ni uz najbolju molbu.
Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada.
Čovjek može promijeniti izgled, ponašanje ili okolnosti, ali duboke osobine često ostaju iste. Nova frizura i lijepo obećanje nisu uvijek dokaz stvarne promjene.
Željezo se kuje dok je vruće.
Priliku treba iskoristiti u pravom trenutku, dok su okolnosti povoljne. Ako predugo čekamo, ono što je bilo moguće može postati mnogo teže — a željezo se neće samo vratiti u vatru.
Za kraj: mudrost koja ne izlazi iz mode
Bosanske poslovice preživjele su zato što govore o stvarima koje se ne mijenjaju lako: o radu, novcu, ljubavi, porodici, zavisti, strpljenju i ljudskoj potrebi da ponekad bude u pravu čak i kada očigledno nije. Njihova snaga nije samo u tome što su kratke, nego što u nekoliko riječi uspiju otvoriti cijelu priču.
Možda će nam danas neke zvučati starinski, ali poruka često ostaje iznenađujuće savremena. Ne kupuj mačka u vreći, ne pravi račun bez krčmara, ne trči pred rudu i — kada već pogriješiš — barem nauči nešto iz toga. A ako ništa drugo, uvijek se možeš utješiti time da će poslije kiše doći sunce.
Koja je vaša omiljena bosanska poslovica i kada vam je posljednji put dobro došla?
Reference
BosnianUX — Priče iz Bosne
22 kolovoza, 2026
Samo još jedna utakmica
Kad me neko pita kako sam, uvijek kažem isto:
„Dobro sam.“
Tu rečenicu izgovaram brzo, bez razmišljanja, kao da sam je naučio napamet. Nekad je kažem i prije nego što me iko išta pita. Valjda tako spriječim ljude da kopaju dublje.
Te večeri došao sam kući kasnije nego inače. Na poslu je sve krenulo po zlu. Šef je pred svima prebacio meni grešku koju nisam napravio, račun za stan stigao je veći nego što sam očekivao, a majka me zvala tri puta. Nisam se javio. Znao sam šta će pitati.
„Sine, jesi li dobro?“
A nisam znao kako da joj kažem da nisam.
Spustio sam torbu pored vrata, skinuo jaknu i odmah upalio PlayStation. Nisam ni večerao. Samo sam stavio slušalice, pokrenuo FIFA-u i uzeo svoj omiljeni klub. Ako dovoljno glasno pojačam zvuk, možda neću čuti vlastite misli.
„Hajde, zabijaj!“ povikao je Adnan preko slušalica.
„Ma lagano“, odgovorio sam.
Uvijek je bilo „lagano“. Čak i kad nije.
Prva utakmica završila je porazom. Drugu sam dobio. U trećoj sam primio gol u posljednjoj minuti i opsovao sudiju. Adnan se smijao, pa sam se smijao i ja. Nekoliko minuta nisam mislio na posao, novac, majčin poziv ni na poruku koju sam već dva dana gledao, a nisam imao snage odgovoriti na nju.
Poruka je bila od Lejle.
„Nedostaješ mi. Ali ne znam kako da budem s nekim ko je uvijek tu, a nikad stvarno prisutan.“
Lejla je bila djevojka koju sam volio više nego što sam joj ikad znao pokazati. Donosio sam joj kafu, plaćao večere, popravljao joj laptop i vozio je kući kad god bi padala kiša. Mislio sam da se ljubav podrazumijeva u tim stvarima.
Ona je, međutim, željela da joj kažem šta osjećam.
„Reci mi kad ti je teško“, govorila bi.
A ja bih odgovorio:
„Nema potrebe da te opterećujem.“
Istina je bila drugačija. Nisam želio da vidi koliko sam uplašen. Bojao sam se da će, ako joj pokažem svoje slabosti, shvatiti da nisam onako jak kakvim sam se predstavljao.
Jednog dana mi je rekla:
„Ne tražim od tebe da riješiš sve. Samo želim da me pustiš unutra.“
Nisam znao kako. Zato sam joj kupio cvijeće.
Nasmiješila se, ali joj oči nisu bile sretne.
Te večeri, dok sam igrao četvrtu utakmicu, neko je pokucao na vrata. Znao sam ko je prije nego što sam otvorio.
Lejla je stajala ispred mene, mokre kose i s onim pogledom koji me uvijek natjerao da se zapitam koliko dugo već bježiš od istine.
„Mogu li ući?“
Slegnuo sam ramenima i sklonio se u stranu.
Ušla je. Na ekranu je utakmica bila pauzirana, a na stolu su stajale dvije prazne limenke energetskog pića.
„Opet igraš?“ upitala je.
„Samo još jednu utakmicu.“
„To govoriš već mjesecima.“
Nisam imao odgovor. Prvi put mi nijedan izgovor nije zvučao dovoljno dobro.
Lejla je sjela pored mene. Nije se ljutila. Nije držala govor. Samo je gledala u mene, a onda tiho rekla:
„Ne želim savršenog muškarca. Želim tebe. Ali ne mogu voljeti zid koji si sagradio oko sebe.“
Spustio sam kontroler. Ruke su mi drhtale.
„Ne znam šta mi je“, rekao sam. „Umoran sam. Stalno se pravim da mogu sve, a ne mogu. Strah me je da ću razočarati sve oko sebe. I strah me je da ćeš ti otići ako vidiš koliko sam izgubljen.“
Lejla je uzela moju ruku.
„Već sam otišla“, rekla je. „Ali nisam prestala da te volim.“
Te riječi su boljele više od svega što sam pokušavao sakriti. Nagnuo sam glavu i prvi put pred njom zaplakao. Ne glasno, ne filmski — samo tiho, kao čovjek koji je predugo držao sve u sebi.
Lejla me nije pokušala popraviti. Samo je ostala.
Te noći nisam završio utakmicu. Prvi put sam ugasio FIFA-u prije posljednjeg zvižduka.
Nije igra bila moj neprijatelj. Pomagala mi je da na trenutak zaboravim ono što me boli. Ali shvatio sam da ne može umjesto mene izgovoriti ono što osjećam. Ne može zagrliti Lejlu. Ne može nazvati majku. Ne može živjeti moj život.
Sutradan sam se javio majci. Poslao sam poruku Adnanu. A Lejli sam rekao ono što sam joj trebao reći mnogo ranije:
„Volim te. Teško mi je. I ne želim više da se pravim da mogu sve sam.“
Ona se nasmiješila kroz suze.
„Dobro“, rekla je. „Onda ćemo od početka.“
Kasnije smo ipak odigrali jednu utakmicu. Lejla je sjedila pored mene i navijala za pogrešan tim. Adnan je psovao preko slušalica, ja sam se smijao, a ona me zadirkivala da ne znam izgubiti.
I prvi put nakon dugo vremena, nisam igrao da bih pobjegao od života.
Igrao sam jer sam se osjećao dovoljno sigurno da u njemu ostanem.
13 kolovoza, 2026
Kako sam (pre)živjela prve vozačke dane,ispovijest jedne bosanske mame
Vožnja i majčinstvo: Kako preživjeti prve kilometre
Nikada u životu nisam imala namjeru da polazim u auto-školu, ma kakvi… Izbjegavala sam to godinama, gledajući s divljenjem na sve one ljude koji opušteno drže volan jednom rukom dok se s osmijehom uključuju u kružni tok. Međutim, gospodo draga, majčinstvo ima skroz druge planove i nultu toleranciju za vaše strahove.
Kada se rodite s obavezom da svakodnevno razvozite djecu po školama, vanškolskim aktivnostima, rođendanima i treningu, shvatite da autobuske linije jednostavno nisu kompatibilne s vašim rasporedom. Konačno sam morala popustiti i sjesti za volan – s pola srca, drhtavim rukama i s tonom neskrivenog straha u grudima.
Anatomija jednog vozačkog kraha
Da budem sasvim iskrena, u devedeset posto slučajeva imala sam osjećaj da ja ne vozim auto, nego da auto vozi mene! Svaki put kada bih sjela na vozačko sjedište, započinjala je borba za opstanak. Poslije svakog časa vožnje i prvih samostalnih ruta, izlazila sam iz automobila mokra ko miš, osjećajući se kao da sam upravo pilotirala borbenim avionom u sred ratne zone, a ne krstarila mahalom u starom golfu.
Moje auto i ja imale smo vrlo specifičan odnos: ono je radilo šta je htjelo, a ja sam se molila Bogu da preživimo sljedeću raskrsnicu.
Bliski susret sa školskom kapijom
Jednog dana, dok sam rutinski ulazila u školsko dvorište da pokupim djecu, naravno da mi se uspjela desiti epska klasika – izgubila sam kontrolu nad mašinom. A najgore od svega? Ulazila sam u kapiju u trećoj brzini! Ma kakva prva brzina, ko to još koristi za manevrisanje u uskom prostoru?
U mojoj glavi vladala je čista simfonija panike. Nakon kraćeg, ali žestokog hrvanja s volanom u stilu „ko će koga“, uslijedio je neizbježan udarac. BAM! Zarolala sam se direktno u školsku kapiju uz glasan prasak koji je privukao pažnju svih prisutnih nastavnika i učenika.
Hvala Bogu, niko nije povrijeđen, ali je scena bila za anale. Kapija je nekako preživjela, auto je prošlo bez fatalnih oštećenja, ali je mom krhkom samopouzdanju bila hitno potrebna intenzivna njega i dupli bensedin. Mislila sam da gore od toga ne može biti. Oh, kako sam se samo varala.
Borba s bosanskim brdima (i fizikom)
Prava, epska avantura bila je tek iza ugla, skrivena na strmim padinama naših prelijepih, ali nemilosrdnih bosanskih brda. Jednog dana zamoli me bolesna komšinica da je hitno odvezem do bolnice koja se, maler moj najveći, nalazila na samom vrhu strme visoravni.
Ta uzbrdica i zloglasne serpentine oduvijek su mi bile smrtni neprijatelj, jer je moje auto imalo običaj da stenje, posrće i crkne tačno na sredini – kao da ima ugrađen senzorski prekidivač za masovnu paniku. Dok sam stajala u podnožju brda, gledajući u to čudovište od uspona, kontam ja u sebi:
„Danas ću ja nadmudrit’ ovog đavola od auta. Ići ću s više gasa, pa kud puklo da puklo!“
Bila je to briljantna ideja… ili sam bar tako misila u tom kratkom intervalu hrabrosti. Još uvijek u trećoj brzini – da, ponovo u trećoj, nemojte mi suditi, adrenalin je radio svoje – jurnem ti ja uz brdo ko da vozim reli .
Odjednom, auto je poskočilo ko divlji jarac, uvidjevši svu apsurdnost moje vozačke taktike. Moj mozak je u tom sekundu potpuno zablokirao, ruke su se ukočile na volanu kao da su od betona, a pogled mi se zaledio. I dok si rekao „keks“, moje drago auto je fino diglo točkove od asfalta, odlučno napustilo zacrtanu putanju i… šljunak je zazujao.
Pouka priče
Zaustavile smo se ni manje ni više nego na sred gomile džinovskih kamenih gromada, izvaljene sa strane puta poput modernog umjetničkog instalacijskog djela. Eto ti ga na, pa ti vozi komšiluk i djecu na sekcije!
Pouka ove priče? Ako ikada vidite srebrni auto kako balansira na planinskim stijenama s vozačem koji pilji u prazno i pije vodu sa kockom šećera – znajte, to je samo moj prepoznatljivi vozački potpis.
Početna
6 kolovoza, 2026
Šta mi je prijatelj prešutio te noći: Lekcija koju nikada neću zaboraviti
“Pravi prijatelj nije onaj koji samo dijeli tvoju radost, već onaj koji tvoju tišinu razumije bolje od tvojih riječi.”
Tišina koja je rekla sve
Postoje one noći kada tišina u sobi postane toliko teška da je gotovo možeš dodirnuti rukom. Sjedio sam u mraku, gledajući u ekran telefona, dok su mi se misli preplitale u nerazmrsiv čvor. U takvim trenucima, čovjek se osjeća kao da je jedini na svijetu, uprkos svim ljudima koje poznaje. Upravo u jednoj takvoj noći, zazvonio mi je telefon.
Bio je to on – prijatelj kojeg poznajem godinama, ali s kojim se u posljednje vrijeme, zbog tempa života, nisam čuo onoliko često koliko sam želio. Njegov glas je zvučao smireno, gotovo uobičajeno, kada me je upitao: “Kako si, druže?”
Ne znam da li je to bila iscrpljenost ili trenutak slabosti, ali neka brana u meni je popustila. Umjesto standardnog “dobro je, gura se”, nekako mi je izletjelo: “Iskreno… osjećam se jako usamljeno. Kao da me sve ovo polako guši.”
Nastala je kratka pauza.
S druge strane linije se osjetila težina te tišine. Zatim je, bez ikakvog osuđivanja ili suvišnih pitanja, rekao: “Želiš li razgovarati? Da dođem odmah do tebe?” Njegove riječi su me pogodile kao melem. Osjetio sam nevjerovatno olakšanje samo zato što je neko prepoznao moju potrebu. “Volio bih da dođeš”, odgovorio sam.
Nije prošlo ni petnaest minuta, a poznati zvuk kucanja odjeknuo je na mojim vratima.
Te noći, uz šolju kafe koja se davno ohladila, ispričao sam mu sve što sam mjesecima držao zaključano u sebi. Pričao sam o brigama na poslu koje mi ne daju spavati, o porodičnim nesuglasicama koje me crpe, o onim dubokim strahovima i sumnjama koje muškarci rijetko priznaju jedni drugima. Slušao je pažljivo, ne prekidajući me, bez pokušaja da mi odmah ponudi rješenja ili “pametne” savjete. Jednostavno je bio tu, prihvatajući moju bol kao da je njegova vlastita.
Njegovo prisustvo bilo je nevjerovatno umirujuće.
Sati su prolazili, a ja sam osjećao kako se onaj težak teret s početka priče polako topi. Prije nego što sam shvatio, prve zrake jutarnjeg sunca počele su se stidljivo probijati kroz roletne. Vani je već svanulo.
“Moram ići, druže. Čeka me prva smjena na poslu”, rekao je ustajući, dok je umor na njegovom licu postao vidljiviji.
“Žao mi je što sam te držao budnim cijelu noć. Osjećam se krivim što sam te toliko okupirao svojim problemima”, izvinio sam se, iskreno posramljen svojom sebičnošću.
Odgovorio je onim svojim prepoznatljivim, blagim osmijehom koji kao da je govorio više od riječi: “Ne brini. Zato prijatelji i služe, zar ne? Da podijele teret kad postane pretežak.”
Ispratio sam ga do ulaznih vrata, osjećajući se lakšim nego ikad. Dok sam ga gledao kako polako korača prema svom autu, iznenada sam se sjetio nečega i doviknuo mu: “Usput, zaboravih te pitati… zašto si me ti uopšte zvao tako kasno sinoć? Je li bilo nešto hitno?”
Zastao je na trenutak, ruku već na kvaki auta. Okrenuo se polako, vratio se nekoliko koraka prema meni i, gledajući me direktno u oči, tiho rekao: “Zapravo… jučer sam bio kod doktora. Stigli su nalazi. Rekli su mi da imam rak.”
U tom trenutku, svijet kao da je stao.
Ostao sam bez riječi, zaleđen na pragu. Htio sam nešto reći, vrisnuti, zagrliti ga, ali grlo mi se steglo. Gledao sam ga, tražeći u njegovom licu tragove straha ili očaja, ali vidio sam samo onaj isti blagi osmijeh.
“Razgovarat ćemo o tome drugi put, kako treba. Sad ne brini za mene”, rekao je mirno. “Važnije je da si ti sada dobro i da si zdrav. Čuvaj se.”
Ušao je u auto i polako se odvezao, ostavljajući me u tišini jutra koja je sada imala potpuno drugačije značenje.
Stajao sam tamo dugo nakon što je auto nestao s vidika. Pitao sam se kako je moguće da je čovjek koji nosi takvu vijest proveo cijelu noć slušajući moje, u poređenju s tim, beznačajne brige. Kako je mogao biti tako ljubazan, tako prisutan, uprkos vlastitom ponoru?
Od tog jutra, moj pogled na svijet se nepovratno promijenio. Shvatio sam da su moji problemi često samo sjene koje sam sam uvećao. Počeo sam cijeniti svaki udah i svaki trenutak proveden s ljudima koji su tu za mene.
Danas, one riječi koje sam nekada davno pročitao, imaju težinu zakletve:
Život je poput beskonačnog, dugog stepeništa. Ako stalno gledaš samo prema gore, prema onome što nemaš ili gdje želiš biti, uvijek ćeš imati osjećaj da si na dnu, umoran i poražen. Ali ako samo na trenutak pogledaš dolje, shvatit ćeš da na tim istim stepenicama postoje mnogi koji bi dali sve da budu upravo tu gdje si ti sada.
Početna stranica
4 kolovoza, 2026
Ispovijest noćnog taksiste
Bijela putnica sa stare pruge
Ja, Azem Gota, kazujem kako je bilo. Kunem se u volan, vjerovali vi ili ne.
Nisam ja bio obični taksista. Takvih po Kalesiji i Tuzli imaš na svakom ćošku. Ja sam vozio samo noću. Samo za posebne mušterije. Za one sa dubljim džepom i još dubljim tajnama.
Ljudi su me zvali “Noćni Gota”. Nisam se reklamirao. Nije bilo vizitke ni broja na izlogu. Samo šapat: “Zovi Azema ako ti treba diskrecija.”
Imo sam tri pravila, ko zavjet:
1. Radiš samo na poziv.
2. Ne postavljaš pitanja.
3. Nemaš lajav jezik.
Znao sam za jednu noć uzeti 800-1000 maraka. Nekad i više. Al’ povjerenje se ne kupuje. Ono se zaradi šutnjom. Nekad bih cijelu noć proveo s jednim klijentom. Vozim ga od birtije do birtije, čekam ispred hotela, pravim se da ne čujem i ne vidim. Dobijem poruku: lokacija. I to je to. Nikakvog belaja 6 godina.
Sve dok jedne četvrtak noći nije stiglo ovo:
“Dođi tačno iza ponoći. Kod stare pruge.”
Nepoznat broj. Bez “selam”, bez “halali”. Samo naredba.
Prvi put sam osjetio nešto u stomaku. Ko crv sumnje. Al’ pare su pare, a obraz je obraz. U 00:00 bio sam tamo sa svojim mercedesom W211. Stara pruga iza Tojšića, gdje ni psi više ne laju.
Gasim motor. Mrtva tišina. Samo cvrčci i moje disanje magli prozor. Vadim cigaru da smirim ruke. I onda, s zadnjeg sjedišta, iza mene, promukao ženski glas ko da dolazi iz bunara:
“Šta čekaš?”
Mati moja, meni cigara ispade iz usta. Auto je bio zaključan. Gledao sam kad sam parkirao – nikog nije bilo. Kunem se. Polako se okrenem preko ramena.
Sjedi žena. Sva u bijelom. Duga haljina, ko vjenčanica al’ prljava od blata pri dnu. Lice joj ne vidim, samo crna praznina gdje bi trebale biti oči. A u autu odjednom zahladi ko u zamrzivaču.
“Kuda idemo?” – viknem, više da otjeram svoj strah nego što sam ljut. Glas mi puče ko u dječaka.
“Vozi. Reći ću ti kad bude vrijeme.”
Ruke mi drhte na ključu. Upalim auto. Motor predu ko mače, al’ meni bubnja u ušima. Osjetim volan pod prstima i malo dođem sebi. Volan ne laže. Krenem da upalim radio da razbijem tu mrtvačku tišinu. Samo što takoh dugme:
“Ostavi to.”
Nije viknula. Šapnula je. Al’ taj šapat mi prošao kroz kosti.
Jadna ti majko, Azeme, šta te snađe, mislim. Šejtan, melek, šta li si. Al izdržaće Gota i tebe. Nagledo sam se ja pijanih budala sa noževima.
Krenem lagano. Spustila se magluština. Gusta ko varenika, farovi probijaju metar ispred. Cesta se jedva nazire. Nigdje žive duše. Ni policije, ni kamiona, ni onih mahnitih što voze pijani iz Živinica. Samo moj mercedes i ta tišina iza mene. Ne čujem da diše. Ništa.
Ulazimo u šumu kod Dubrava. Znaš ono kad ti se kosa digne na vratu? E to.
“Stani.” – kaže ona nakon 20 minuta.
Stanem ja nasred šume. Krenem da joj otvorim vrata ko gospodin, onako automatski. Nisam pošteno ni izašao, nije ni kvaka škljocnula, ona već vani. Ne znam kako. Vrata se nisu ni otvorila.
Priđe mom prozoru. Gura mi šaku para u ruke. Stotke. Nove, ko iz banke. Hladne ko led.
“Uzmi. Nikom ni riječi. Ako kažeš – zažalićeš. Zvaću te opet.”
I ode. Ne hoda. Ko da lebdi. Bijela haljina se vuče po blatu, granju i lišću. Gledam za njom ko hipnotisan dok je šuma nije progutala. Ni šušnja, ni grane da pukne.
Sjedim u autu još 5 minuta. Ne smijem da se pomjerim. Onda gas do daske za Kalesiju.
Kako sam došao kući – nemam pojma. Mislio sam da sanjam od umora. Treća smjena ubija čovjeka. Dok nisam prebrojao pare na stolu: 2.000 KM. Tačno. U stotkama. Za sat posla.
Nisam loše proš’o, kontam. Al’ nešto mi ne da mira.
I tako je krenulo. Svake hefte, četvrtkom, poruka: Stara pruga. Destinacija: uvijek ta ista Šuma. Plaća: uvijek 2.000 KM. Nikad ne priča. Nikad ne kaže gdje je pokupim ni gdje izlazi. Samo se stvori i nestane.
Ja šutim i trpam. Napravio štek iza šporeta. Kamara raste. Već kontam: Još dvije ture pa novi Passat B8, Azeme. Ženi kažem da radim za firmu iz Brčkog, specijalne vožnje.
Trajalo je 2 mjeseca. Možda 10 tura. Blizu 20.000 KM sam zašteko. Al đavo mi ne da mira. Sam sa svojim mislima u onom autu, pa se izjedam. Nisam izdur’o. Ispričam ženi sve jedno jutro uz kahvu.
Ona me gleda, pa prsnu u smijeh: “E moj Azeme, pobudalio si od nespavanja i Red Bulla. De ba pokaži mi te poruke.”
Hvatam se za telefon, otključavam. Ulazim u poruke. Nema ih. Sve poruke Čekam te kod stare pruge – obrisane. Cijeli chat sa tim brojem prazan. Kao da nikad nije postojao. A znam da nisam brisao.
Hladan znoj me obli. “Čekaj, bona, sad će tebi Azem pokazat gutu love! Nije moja mati rodila budalu!”
Otrčim do šteka iza šporeta. Odvalim dasku.
Prazno. Ni marke. Samo prašina i jedan bijeli konac od one haljine.
Noge mi se odsjekle. “Ženo, ko je jamio odavde 20 hiljada?! Kuća zaključana!”
Žena problijedi. Od tad spavam sa upaljenim svjetlom.
Naravno, niko mi nije povjerovao. Svi kažu Azeme “stres”. A lijepo mi je rekla ona: Ne pričaj – zažalićeš.
Prodao sam mercedesa. Ne vozim ja više noću. To je sigurno. Sad radim u firmi, razvozim brašno. Po danu.
A je li se išta od ovog stvarno dogodilo? Možda sam sve sanjao od umora.
Al’ svaki četvrtak u ponoć, telefon mi zavibrira. Nepoznat broj. Ne javljam se.
Možda me ona i dalje čeka kod stare pruge…
Iz predanja: U kalesijskom kraju stare nane pričaju da “žena u bijelom na pruzi” dolazi po dug. Ne traži tvoje pare – traži da šutiš. Ko progovori, ostane i bez para i bez pameti. Neki kažu da je to duša mlade koja je poginula na pruzi pred svadbu. A pare? Pare nikad nisu bile stvarne. Samo iskušenje.
Početna strana
2 kolovoza, 2026
,,Ja bih se ženio, babo”
Selam, babo.Dođoh, da te pitam nešto. Red je.
Sjeo sam evo ovdje na ovu dasku . Zemlja još malo vlažna, kiša je padala jučer. Neka. Navik’o sam. Fališ mi, babo. Ne onako kad nekom fališ jedan dan, pa prođe. Nego svaki dan sve više. Kako sam stariji, sve više shvatam koliko te nema.
Znaš, kontam često ono naše odrastanje. Moje, bez tebe. Ti ode, a ja ostah dječak. Sjećaš se kad si mi prvi put dao kosu u ruke? Imao sam dvanaest godina. Rekao si: “Drži, sine, muški se tako uči.” Ja je jedva drž’o. Ti si se smijao, al’ onako ponosno. E pa sad kosim sam, babo. I kuću sam pokrio prošle godine. Sam. Materijal skup, majstori još skuplji, pa ja zasuk’o rukave. Onaj tvoj stari alat u šupi još stoji, nisam ga dao. Popravljam s njim sve.
Pitaš me za hadžiju Omera? Živ je, samo malo onemoć’o.
Eh, znam ja što pitaš za Omera! Hoćeš da pitaš da li se sjećam kad si me istuk’o ko vola u kupusu kad sam s jaranima potrg’o vriježe od krastavaca. Nisam, babo, bogami više nikad išao u zijan, još osjećam da mi bridi guzica od onog pruta. Al’ neka je, zaslužio sam.
A svakodnevnica… šta da ti pričam, ista priča ko i kod svakog. Ustani u šest, pos’o, gužva, šefovi, računi. Post’o sam inžinjer, babo. Jesi čuo? Inžinjer. Znam, smiješ se. Sjećaš se kad sam u srednjoj govorio da mrzim matematiku i da ću biti vozač kamiona? E pa zagrij’o sam stolicu. Noćima učio. Onaj dan kad sam diplomirao, tražio sam te pogledom u publici. Svi viču, slikaju se sa svojima, a ja… ja gledam u ona vrata i čekam da ti uđeš. Nisi uš’o. Al’ sam diplomu prvo donio ovdje tebi, pa kući. Da vidiš.
Naučio sam i kuhati. Nemoj se smijati, ozbiljno. Naučio sam onaj tvoj grah. Nije ko tvoj, al’ blizu je. Auto me zeza onaj stari Golf. Svaki mjesec nešto novo. Jedan dan upali, drugi neće. Sinoć opet nije htio. Otvorim haubu, gledam u motor ko da nešto znam, a pojma nemam. Pa se sjetim tebe, kako si ti samo oslušnuo i rek’o: “Ma to mu je to.” Fali mi to, babo. Fali mi da neko samo kaže “to mu je to” i da ja znam da će biti dobro.
A mati… e, o materi da ti pričam.
Ona je stijena, babo. Prava stijena. Nije te prežalila, da znaš. Ne priča puno o tebi, šuti. Nije nikad, nikad zaplakala pred nama. Ni na dženazi, ni poslije. Ja gledam u nju, a ona gleda kroz prozor. Jaka je, na tebe je povukla. Al’ čujem je, babo. Boga mi je čujem. Noću, kad misli da svi spavamo, čujem je iz sobe. Tiho plače. Pokrije se jorganom da je ne čujemo. I ja tad stanem ispred vrata i ne znam šta da radim. Da uđem, da je zagrlim? A šta da joj kažem?
A ja… ja, babo, bogami nisam plak’o. Ni kapi. Stojim na onoj dženazi, svi plaču, a ja steg’o zube. Sjećaš se šta si mi rek’o kad sam pao s bicikla i rasjek’o koljeno, a imao sam sedam godina? “Ustani, sine, muškarac ne smije plakat’.” I ja ust’o. I od tad nisam. Čitav život guram tako. Stegnem i guram dalje. Je l’ tako trebalo, babo?
Šta kažeš? Da sam treb’o pustit’? Ma znam… Sad kad sam ovoliki, znam da muškarac i te kako treba zaplakat’. Samo da mi je neko to rek’o ranije. Al’ dobro je. Naučio sam.
Nego, da ti kažem ono glavno zašto sam doš’o.
Nije samo da se požalim. Zagled’o sam curu, babo. Lejla se zove. Iz Kalesije je, al’ studirala sa mnom u Tuzli. Lijepa je, babo, da je ne smiješ pogledat’ dugo, zaslijepi. Al’ nije to. Pametna je. Vrijedna. Zna šta hoće. I poštuje… znaš, poštuje ove naše stvari, običaje, kuću. Kad sam je prvi put doveo da vidi mater, mati je poslije rekla: “Sine, ova ti je ko za tebe rođena.” A znaš mater, ona to ne govori tek tako.
I volim je! Ne komplikuje. Radimo zajedno, smijemo se glupostima, pravimo planove. Pričamo o stanu, o djeci… o svemu onome o čemu sam mislio da nikad neću pričati.
I zato sam te doš’o pitati. Imam ja jarana dosta, hvala Bogu. Za otići na kafu, za roštilj, za pomoći oko auta. Al’ jarani ko jarani, babo. Za ovo se ne pita jaran. Za ovo se pita babo!
Ja bih se, babo, oženio sa Lejlom. Hoću da budem čovjek ko ti. Da moja djeca jednog dana pričaju o meni ko ja o tebi. Pa eto, šta ti misliš? Je l’ vrijeme? Je l’ red da te pitam za blagoslov?
Znao sam. Znao sam da ćeš reći “samo naprijed, sine”. Vidio sam ti to u očima. Uvijek si mi tako govorio, bez riječi. Kad mi je trebalo najviše.
E moj babo. Sad moram ići. Lejla me čeka dole na parkingu, nije htjela da smeta. Rekla je: “Idi ti sam, to je vaš razgovor.” Eto kakva je. Moram je upoznati s tobom uskoro.
Samo da ti još malo sredim ovdje…
Da malo počupam ovu travu što je izrasla oko nišana, da poravnam zemlju. Posadit ću dva cvijeta – bijeli ljiljan i jedan crveni karanfil.
Eto. Nek’ ti miriše. Jedan od mene, jedan od Lejle.
Čuvaj nam se.
Vidimo se uskoro, babo moj.
Početna stranica
26 srpnja, 2026
Emotivna i fizička neusklađenost: Izazovi modernog braka
U jednom prosječnom gradu na Balkanu, u onom istom gdje se svako jutro kafa pije uz ritualne zvukove komšijskog pozdrava i miris svježe pečenog hljeba, žive Marko i Jelena. Na papiru, oni su definicija uspjeha. Oboje su obrazovani, emocionalno zreli, vole iste stare filmove i dijele onaj specifičan, pomalo sarkastičan smisao za humor koji ih je i spojio prije deset godina. Njihovi prijatelji ih nazivaju “srodnim dušama”, a roditelji ih ističu kao primjer stabilnosti. Ipak, kada se ugase svjetla i zatvore vrata njihove spavaće sobe, nastupa tišina koja je teža od bilo koje glasne svađe. Ta tišina nije plod mira, već nepriznate istine: njihova seksualna želja nije usklađena.
Ovo nije samo priča o Marku i Jeleni. Ovo je kolektivna priča o hiljadama parova koji se svakodnevno suočavaju s jednim od najizazovnijih, a istovremeno najprešućivanijih problema u braku – seksualnom neusklađenošću. Dok se o emocionalnoj bliskosti, finansijama i odgoju djece pišu kolumne i vode debate, seksualnost često ostaje u sferi sramotnog tabua, posebno u društvima gdje je “šta će narod reći” postalo važnije od onoga “kako se ja osjećam u vlastitoj koži”.
Naučna osnova: Zašto nismo “na istoj talasnoj dužini”?
Psihologija i biologija nam govore da je seksualna želja nevjerovatno kompleksan mehanizam koji se rijetko, gotovo nikada, savršeno ne poklapa kod dva partnera tokom dugog niza godina. Prema opsežnim istraživanjima čuvenog Gottman instituta, koji je decenijama pratio hiljade parova u njihovim “laboratorijama ljubavi”, nesklad u seksualnoj želji (poznat kao Sexual Desire Discrepancy – SDD) smatra se jednim od “vječitih problema” u braku.
John Gottman pravi jasnu razliku između rješivih i vječitih problema. Dok je rješiv problem onaj o tome ko će izbaciti smeće ili kako uštedjeti za ljetovanje, vječiti problemi proizlaze iz fundamentalnih razlika u ličnosti, temperamentu ili biologiji partnera. Statistika kaže da čak 69% bračnih konflikata spada u ovu drugu kategoriju. Seksualna neusklađenost je upravo to – razlika u “unutrašnjem satu” i intenzitetu potrebe koja se ne može “popraviti” kao pokvaren bojler, već se s njom mora naučiti navigirati.
Jedan od ključnih naučnih koncepata koji objašnjava ovaj jaz je razlika između spontane i responzivne želje, koju je popularizovala dr. Emily Nagoski.
- Spontana želja je poput mikrotalasne pećnice – ona se pali odjednom, bez jasnog vanjskog podražaja, vođena unutrašnjim nagonom. U popularnoj kulturi, ovo se često (i pogrešno) predstavlja kao jedini “pravi” oblik želje.
- Responzivna želja je više kao spori pekač (slow cooker). Ona ne počinje iz čiste potrebe, već iz stanja neutralnosti. Osoba s responzivnom željom možda ne razmišlja o seksu dok pere suđe ili čita knjigu, ali ako se stvore pravi uslovi – emocionalna sigurnost, fizički dodir koji ne vrši pritisak, opuštena atmosfera – njeno tijelo počinje da odgovara i želja se polako budi.
Kada jedan partner (obično onaj s većom potrebom) očekuje stalnu spontanost, a drugi funkcioniše na principu responzivnosti, dolazi do razornog ciklusa. Partner s većom željom se osjeća odbačenim, nepoželjnim i emocionalno izolovanim. S druge strane, partner s manjom željom se osjeća kao pod stalnom opsadom, pod pritiskom da “ispuni normu”, što dodatno gasi i ono malo želje što je preostalo.
Balkanski kontekst: Između spavaće sobe i čaršije
Na našim prostorima, ovaj univerzalni ljudski problem dobija dodatnu, tešku olovnu boju zbog specifičnog kulturološkog okruženja. Balkan je prostor kontrasta – s jedne strane imamo hiper-seksualizovane medije, a s druge duboko patrijarhalne korijene koji seksualnost u braku tretiraju kao tabu temu ili, u najgorem slučaju, kao “bračnu dužnost”.
“Šta će narod reći” je rečenica koja je ugasila više strasti i razorila više brakova nego bilo koja ekonomska kriza. U našim sredinama, uspjeh braka se često mjeri vanjskom formom: da li je kuća čista, da li su djeca vaspitana i da li se par pojavljuje zajedno na slavama i svadbama. Ono što se dešava unutar četiri zida, u tišini spavaće sobe, smatra se nečim što treba “trpiti” ili “sakriti”.
Posebno je izražen problem emocionalne nepismenosti kod muškaraca, koja je produkt vaspitanja tipa “muškarci ne plaču” i “pokazivanje emocija je slabost”. Muškarac koji ne zna da verbalizuje svoju potrebu za bliskošću često je pretvara u agresivnu inicijaciju seksa, što partnerica doživljava kao nedostatak ljubavi i puko korištenje tijela. S druge strane, žene su često učene da je njihova uloga da budu “stub kuće”, što u praksi znači preuzimanje kompletnog mentalnog i fizičkog tereta domaćinstva. Kada žena provede 12 sati balansira posao, djecu, ručak i čišćenje, njen seksualni “gas” je potpuno blokiran “kočnicom” zvanom iscrpljenost.
U takvom ambijentu, okolina često vrši neku vrstu “društvenog gaslajtinga”. Ako se žena požali na nedostatak pažnje ili seksualno nezadovoljstvo, često će čuti odgovore poput: “Dobar je on, ne pije, ne bije te, šta još hoćeš?” ili “Suti, bar imaš muža, vidiš kakvih sve ima”. Ovakvi savjeti direktno guraju partnere u izolaciju, tjerajući ih da vlastito nezadovoljstvo smatraju hirom, a ne legitimnim problemom koji urušava njihovo mentalno zdravlje.
Put ka nezadovoljstvu, prevari i tihoj smrti braka
Kada se seksualna neusklađenost ignoriše i gura pod tepih, taj tepih s vremenom postaje toliko visok da se partneri više ne mogu ni vidjeti, a kamoli dotaknuti. Nezadovoljstvo jednog partnera (najčešće onog čije su potrebe zanemarene) počinje da se preliva na sve ostale aspekte zajedničkog života.
Naučne studije ukazuju na to da je seksualno nezadovoljstvo jedan od tri vodeća faktora koji vode ka vanbračnim aferama. Međutim, prevara u dugogodišnjem braku rijetko je “samo zbog seksa”. Ona je najčešće potraga za onim osjećajem koji je kod kuće davno umro – osjećajem da ste ponovo željeni, da ste privlačni, da vaše postojanje izaziva iskru u nečijim očima. Za partnera koji se godinama osjećao kao “molitelj” u vlastitom braku, afera postaje način da povrati dio izgubljenog dostojanstva, mada je cijena koju plaća – potpuno narušavanje povjerenja – često previsoka.
Također, važno je spomenuti i fenomen “bijelog razvoda”. To su brakovi koji na papiru postoje, ali su u suštini mrtvi. Partneri žive kao cimeri, dijele troškove i brigu o djeci, ali su emocionalno i fizički potpuno otuđeni. Takav život u tišini i trpljenju uzima ogroman danak zdravlju, dovodeći do anksioznosti, depresije i psihosomatskih oboljenja.
Kako prevazići razlike: Strategije za izgradnju novog mosta
Ako prihvatimo naučnu činjenicu da je seksualna neusklađenost “vječiti problem”, to ne znači da je brak osuđen na propast. To samo znači da moramo promijeniti strategiju – sa “traženja rješenja” moramo preći na “izgradnju razumijevanja i kompromisa”.
1. Razumijevanje “Gasa” i “Kočnica”
Emily Nagoski nudi briljantan model dvostruke kontrole. Svako od nas ima seksualni akcelerator (gas) i seksualne kočnice. Kod parova koji imaju problem s niskom željom, problem najčešće nije u tome što im nedostaje “gasa”, već u tome što su im “kočnice” pritisnute do daske. Te kočnice mogu biti: stres, briga o djeci, osjećaj da vas partner kritikuje, nezadovoljstvo vlastitim tijelom ili nedostatak privatnosti.Strategija: Umjesto da pokušavate dodati više “gasa” (seksi veš, igračke, romantični vikendi), radite zajedno na tome da uklonite “kočnice”. Ako je žena premorena, najbolji afrodizijak koji muškarac može ponuditi je preuzimanje kućnih poslova i brige o djeci bez da mu se to posebno naglašava.
2. Komunikacija bez “Upiranja prstom”
Najveća greška koju parovi prave je komunikacija iz pozicije optužbe. Rečenica “Ti me nikad ne želiš” automatski aktivira odbrambeni mehanizam kod drugog partnera.Strategija: Koristite “Ja” poruke. “Osjećam se veoma usamljeno kada dugo nismo bliski” ili “Voljela bih da možemo pronaći način da se povežemo koji ne stvara pritisak na mene”. Cilj nije da pobjedite u raspravi, već da partneru otvorite prozor u svoj unutrašnji svijet.
3. Intima bez obaveze na seks
Jedan od najvećih strahova partnera s nižom željom je da će svaki poljubac ili zagrljaj nužno voditi ka seksualnom odnosu na koji on u tom trenutku nije spreman. Zbog toga se počinju izbjegavati čak i najobičniji dodiri.Strategija: Uvedite periode “sigurnog dodira”. To je vrijeme rezervisano za maženje, masažu ili držanje za ruke, uz jasan dogovor da to neće voditi ka seksu. Ovo smanjuje anksioznost i omogućava ponovnu izgradnju fizičke bliskosti koja je temelj svake strasti.
4. Snovi unutar konflikta
Gottman predlaže da istražite šta seks (ili njegovo izbjegavanje) simbolizuje za svakog od vas. Za nekoga, seksualni čin je jedini trenutak kada se osjeća potpuno sigurno i voljeno. Za drugoga, odbijanje seksa može biti nesvjesni način očuvanja vlastite autonomije u braku u kojem se osjeća “progutanim”.Strategija: Sjedite i razgovarajte o tome šta za vas znači intima. Bez osuđivanja. Kada razumijete zašto je vašem partneru nešto važno, kompromis prestaje biti žrtva i postaje čin ljubavi.
Zaključak: Sreća je važnija od mišljenja mase
Brak je maraton koji prolazi kroz različite terene. Bit će perioda kada će strast prštati, ali i dugih perioda zatišja usljed dolaska djece, bolesti, stresa ili jednostavnog umora od života. Ono što razlikuje stabilne i sretne brakove od onih koji se urušavaju nije savršena usklađenost (jer ona ne postoji), već hrabrost i volja da se o neusklađenosti razgovara.
Na Balkanu je istinska hrabrost priznati da nešto unutar našeg “savršenog” doma nije u redu. Hrabrost je reći da nam je vlastita sreća i mir u duši važniji od aplauza čaršije i odobravanja rodbine. Jer, na kraju svakog dugog dana, narod neće spavati u vašem krevetu, niti će komšije osjećati prazninu ili radost u vašem srcu. To je bitka koju bijete sami, ali uz nauku kao kompas i empatiju kao štit, to je bitka u kojoj oboje možete – i zaslužujete – da pobijedite.
Vaš brak ne mora biti žrtva tradicije i tišine. On može biti prostor u kojem se dvije različite seksualnosti, dva različita ritma, susreću na pola puta, gradeći čvrst most od razumijevanja tamo gdje su nekada stajali nevidljivi, hladni zidovi.
Šta vi mislite?
Ova tema je jedna od onih o kojima se najviše šuti, a koja najviše boli. Da li smatrate da je na Balkanu “šta će narod reći” i dalje jače od lične sreće? Kako vi gledate na balans između emocionalne i fizičke ljubavi u dugogodišnjim vezama?
Podijelite svoje mišljenje u komentarima ispod. Vaša priča ili savjet možda će biti upravo ono što je nekom drugom paru danas potrebno da osjeti da nije sam.
Početna stranica
24 srpnja, 2026
Narodni Folklor Bosne i Hercegovine: Šapat Tradicije i Duh Vremena
Bosna i Hercegovina, zemlja protkana rijekama i planinama, oduvijek je bila raskrsnica civilizacija, kultura i naroda. Kroz vijekove, na ovom su se tlu preplitale priče, običaji, melodije i boje, stvarajući jedinstven mozaik koji danas nazivamo narodnim folklorom. To nije skup starih navika; to je živa duša naroda, ogledalo njegove historije, radosti i tuge, ispričano kroz pjesmu, igru, odjeću i svakodnevni život.
Običaji: Od sijela do slave, život protkan tradicijom
Bosanski običaji su priča za sebe, duboko ukorijenjeni u zemlju i vjeru, ali uvijek otvoreni za utjecaje i prilagodbe. Od rođenja do smrti, svaki je životni ciklus bio obilježen posebnim ritualima i vjerovanjima. Sijela, nekada centralno mjesto društvenog života, okupljala su komšije i prijatelje u dugim zimskim noćima. Uz pucketanje vatre, prele su se vuna i pričale priče, pjevale se pjesme i rađale ljubavi. To su bili trenuci kada se prenosilo znanje, mudrost i tradicija s koljena na koljeno, a stariji su s ponosom dijelili svoje uspomene i savjete.
Svadbeni običaji, bogati i raznoliki, varirali su od regije do regije, ali su uvijek slavili zajednicu i novi početak. Od prosidbe i ašikovanja, preko djevojačke večeri i svadbenog veselja, do prenošenja mlade u novi dom – svaki je korak bio ispunjen simbolikom, pjesmom i veseljem. Nije rijetkost ni danas naići na tragove tih starih običaja, posebno u ruralnim krajevima, gdje se još uvijek čuva autentičnost i ljepota tih drevnih rituala.
Odijevanje: Nošnja kao priča o identitetu
Narodna nošnja Bosne i Hercegovine nije samo odjeća; to je platno na kojem je ispisana historija, status, regija i identitet. Svaki vez, svaki ornament, svaka boja nosi svoju priču. Od teških, bogato vezenih nošnji iz centralne Bosne, preko jednostavnijih, ali elegantnih hercegovačkih, do onih koje su nosili stanovnici gradova – svaka je imala svoju specifičnost.
Ženske nošnje su često bile raskošnije, sa dugim košuljama od lana ili konoplje, bogato ukrašenim jelecima (fermenima ili ječermama), pregačama i maramama. Muške nošnje su, s druge strane, bile praktičnije, ali jednako prepoznatljive, sa širokim gaćama, košuljama i prslucima. Materijali su se tkali ručno, a vezovi su bili prava umjetnička djela, često prenošeni s majke na kćer. Nositi narodnu nošnju značilo je nositi dio svoje historije, ponosno pokazivati svoje korijene i pripadnost .
Igre: Kolo kao krug života
Kolo je više od igre; to je simbol zajedništva, jedinstva i neprekinutog kruga života. U Bosni i Hercegovini, kolo ima bezbroj varijacija, svaka sa svojim koracima, ritmom i pričom. Od živahnih kola koja se igraju na livadama i proslavama, do onih sporijih, dostojanstvenijih, koja prate vjerske obrede – kolo je uvijek okupljalo ljude. Držanje za ruke, sinkronizirani pokreti i zajednički ritam stvarali su osjećaj pripadnosti i snage. Nije bitno da li je to “Glamočko kolo” bez muzike, “Kozaračko” koje diže prašinu, ili neko drugo, manje poznato – svako kolo nosi u sebi duh naroda i njegovu neuništivu volju za životom .
Muzika: Sevdalinka – duša Bosne
Ako je Bosna i Hercegovina imala glas, to bi bio glas sevdalinke. Sevdalinka, ili sevdah, nije samo pjesma; to je emocija, uzdah, priča o ljubavi, čežnji, tuzi i radosti. Nastala u gradskim sredinama tokom osmanskog perioda, sevdalinka je postala sinonim za bosansku dušu. Njene melodične linije, često ukrašene melizmima, i tekstovi koji govore o neuzvraćenim ljubavima, ljepoti prirode i prolaznosti života, diraju u srce svakog ko je čuje .
Uz sevdalinku, često idu i tradicionalni instrumenti poput saza, harmonike, violine i gitare. Saz, drevni žičani instrument, posebno je vezan za sevdalinku, dajući joj onaj prepoznatljivi, melankolični zvuk. Kroz sevdalinku su se prenosile generacije osjećaja, a i danas, kada se čuje njen prvi ton, zastane dah i otvori se srce za priču koju nosi .
Zaključak: Čuvari baštine
Narodni folklor Bosne i Hercegovine je neprocjenjivo blago koje svjedoči o bogatoj historiji, otpornosti i kreativnosti naroda. Od običaja koji nas povezuju s precima, preko nošnji koje pričaju priče, igara koje slave zajedništvo, do sevdalinke koja pjeva o duši – sve to čini neraskidivi dio identiteta. Čuvati i njegovati ovaj folklor znači čuvati sebe, svoje korijene i svoju budućnost. Jer, kako kaže stara narodna mudrost, narod koji zaboravi svoju tradiciju, zaboravio je i sam sebe.
Početna stranica
Reference
[1] Bosanska tradicionalna/narodna nošnja –
[2] Narodne nošnje Bosne i Hercegovine | Sehara –
[3] Igre iz Istočne Hercegovine – Kolo i Folklor –
[4] Sevdalinka –
[5] Sevdalinka –
[6] Postanak Muzike – Instrumenti Prvobitne zajednice –
20 srpnja, 2026
Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić: Posljednji šapat Bosne i vječna legenda
U srcu Bosne, gdje se historija isprepliće s mitom, a stijene šapuću priče davnih vremena, živi sjećanje na jednu od najznačajnijih, a ujedno i najmističnijih figura bosanskog srednjovjekovlja – kraljicu Katarinu Kosaču-Kotromanić. Njena priča nije samo suhoparni niz historijskih datuma i političkih previranja; to je ep o ljubavi, gubitku, vjeri i neprekinutoj vezi s narodom koji je i danas, stoljećima nakon njenog odlaska, pamti kao majku, zaštitnicu i vječnu inspiraciju. Zakoračimo zajedno u svijet gdje se stvarnost i predanje stapaju, otkrivajući misteriju posljednje bosanske kraljice.
Historija uklesana u sudbinu: Od Blagaja do Rima
Rođena oko 1424. godine u Blagaju, u uglednoj porodici Kosača, Katarina je od malih nogu bila predodređena za život ispunjen izazovima. Njen otac, Stjepan Vukčić Kosača, bio je moćni herceg, a njena majka Jelena Balšić. Udajom za bosanskog kralja Stjepana Tomaša 1446. godine, Katarina je postala kraljica Bosne, donoseći sa sobom ne samo plemenito porijeklo, već i snažnu ličnost koja će obilježiti jedno od najturbulentnijih razdoblja bosanske historije .
Kraljevski dvor u Bobovcu i Kraljevoj Sutjesci bio je svjedok njenog života s kraljem Tomašem, s kojim je imala djecu Sigismunda i Katarinu. Međutim, idila nije dugo trajala. Nakon smrti kralja Tomaša i dolaska Stjepana Tomaševića na prijestolje, Bosna se suočila s neizbježnom prijetnjom Osmanskog Carstva. Godine 1463., padom Bosne, kraljica Katarina je doživjela najveću tragediju – gubitak svoje djece, koja su odvedena u ropstvo i islamizirana .
Njen bijeg iz opkoljenog Bobovca, preko Fojnice, Konjica i Stona, sve do Dubrovnika, a potom i Rima, nije bio samo fizičko putovanje, već i simbolički put očaja i nade. U Rimu je provela ostatak života, boreći se za oslobođenje Bosne i povratak svoje djece, ostavljajući oporuku kojom je Bosnu i Hercegovinu ostavila u nasljedstvo svojoj djeci pod uvjetom da se vrate katoličkoj vjeri, a u suprotnom papi Sikstu IV . Preminula je 25. oktobra 1478. godine i sahranjena je u crkvi Aracoeli u Rimu.
Sudbina kraljevske djece: Izgubljeni u carstvu
Tragična sudbina kraljičine djece, Sigismunda i Katarine, ostaje jedna od najtužnijih epizoda bosanske historije. Nakon što su ih Osmanlije zarobile 1463. godine, oboje su odvedeni u Istanbul i prešli na islam, čime su izgubili svoj kršćanski identitet i vezu s majkom .
Sigismund Tomašević, poznat i kao Ishak-beg Kraljević (turski: Kraloğlu, što znači ‘kraljev sin’), izrastao je u osmanskog državnika. Nakon prelaska na islam, postao je pratilac i prijatelj sultana Mehmeda II Osvajača. Ostvario je zavidnu vojnu karijeru, dosegnuvši čin sandžak-bega, te je sudjelovao u brojnim osmanskim vojnim pohodima, uključujući Bitku kod Otlukbelija 1473. godine i Osmansko-mamelučki rat . Kraljica Katarina je do kraja života pokušavala otkupiti svoju djecu, ali bezuspješno. Ishak-beg Kraljević je preminuo nakon 1493. godine, u dobi od oko 44 godine, kao posljednji poznati član dinastije Kotromanića . Važno je napomenuti da Isa-beg Ishaković, osnivač Sarajeva, nije bio njegov sin, unatoč nekim modernim nagađanjima, s obzirom na značajnu razliku u godinama .
O princezi Katarini se zna mnogo manje. I ona je, poput brata, prešla na islam. Njena sudbina nakon toga ostaje obavijena velom tajne, ali se široko prihvaća da je sahranjena pod Kral Kızı Türbe (Turbe Kraljeve kćeri) u Skoplju. Ime turbeta snažno sugerira da je riječ o islamiziranoj princezi, a Katarina je najvjerovatniji kandidat. Moguće je da je ostala neudata, jer bi udana muslimanka tog vremena bila sahranjena pod muževljevim imenom .
Ova tragična priča o djeci, odvedenoj u tuđinu i preobraćenoj, dodatno naglašava dubinu boli i patnje koju je kraljica Katarina proživjela, boreći se do posljednjeg daha za njihovu slobodu i povratak vjeri predaka.
Šapat vječnosti: Legende i mistika kraljice Katarine
Ipak, Katarina Kosača-Kotromanić nije ostala samo historijska ličnost. U narodnom sjećanju, ona je postala mnogo više – dobra vila, majka, simbol otpora i vječne tuge. Legende o njoj prenose se s koljena na koljeno, obogaćujući njenu priču mistikom i dubokim emotivnim nabojem .
Jedna od najpoznatijih legendi govori o njenom bijegu iz Bobovca. Priča se da je, kako bi zavarala progonitelje, potkovala konje naopako, ostavljajući tragove koji su Turke odveli u pogrešnom smjeru. Iako je to spasilo nju, njena djeca su, nažalost, uhvaćena . Ova legenda, puna lukavstva i očaja, svjedoči o njenoj borbi za opstanak i zaštitu porodice.
Narodna predanja su joj pripisala i davanje imena mnogim mjestima u Bosni. Tako se priča da je Zenica dobila ime po njenom uzdahu: „Osta moja z(j)enica“, dok je planina Ozren dobila ime jer se kraljica „obazrela“ za svojom domovinom. Na putu, umorna i žedna, zabila je preslicu u zemlju, iz koje je provrio izvor, danas poznat kao Kraljičina voda . Ove priče ne samo da objašnjavaju toponime, već i duboko ukorjenjuju kraljicu Katarinu u bosanski pejzaž i kolektivnu svijest.
Posebno dirljiva je legenda o njenom oproštaju od Bosne. Dok je bježala, zastala je na Repištima i, gledajući za sobom, izrekla riječi koje i danas odjekuju:
„Zbogom ostaj moja Bosno slavnaI u tebi do tri dobra moja,Vode s izvora Radakovice,Ribe iz BukoviceI pšenice iz Liješnice.“
Ove riječi, prožete tugom i ljubavlju prema domovini, postale su simbolom njene neprekinute veze s Bosnom, čak i u izgnanstvu. U Kraljevoj Sutjesci i danas žene žale za njom kao za majkom, a sjećanje na nju živi u pričama o njenoj dobroti i brizi za narod .
Vječna majka Bosne
Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić nije samo historijska ličnost; ona je postala arhetip bosanske majke, žene koja se bori za svoju djecu i svoju zemlju do posljednjeg daha. Njena priča, ispunjena tragedijom, ali i nevjerovatnom snagom duha, ostaje trajno urezana u bosanski narativ. Kroz legende i predanja, ona nastavlja živjeti, podsjećajući nas na bogatu historiju, duboku mistiku i neuništivi duh Bosne. Njen šapat vječnosti i dalje odjekuje dolinama i planinama, čuvajući sjećanje na posljednju bosansku kraljicu.
Početna stranica
Reference:
Ishak Bey Kraloğlu – Wikipedia.
[2] Catherine of Bosnia (princess) – Wikipedia.
[3] Saud Grabčanović. “Biografija princa Sigismunda Tomaševića Kotromanića.” Preporod Bijeljina.
[4] Mladen-Anto Molinar. “Legende o kraljici Katarini.” Spirit of Bosnia.
[5] Katarina Kosača-Kotromanić – Wikipedija.
[6] The Life of Katarina Vukčić Kosača, the Bosnian Queen (1424-1478). Spirit of Bosnia.
10 srpnja, 2026

Autor: Nux

Oženio sam drugu, ali prvu ljubav nikad nisam prestao nositi u sebi

Kažu da vrijeme liječi sve.

Selma je znala kada šutim

Svako je imao svoj plan

Haris mi je rekao ono što nisam želio čuti

Aida je došla bez najave

Ljubav nije takmičenje

Susret na autobuskoj stanici

Ono što život stvarno uradi s prvom ljubavi

Bosanske poslovice: kratke životne lekcije uz kahvu, smijeh i malo inata

Bosanske poslovice prikupljane vjekovima

A–D: Od brda do kadije

Ako neće Muhamed brdu, hoće brdo Muhamedu.

Bolje ikad nego nikad!

Bez muke nema nauke.

Bolje vrabac u ruci nego golub na grani.

Čak i na istom jastuku muž i žena različito sanjaju.

Da je pamet do kadije, k’o od kadije, ne bi kadija ni treb’o.

Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane.

Duboka voda je bistra, a plitka mutna.

G–I: Kuća, dim i karakter

Gdje je čija kuća, tu je i sredina svijeta.

Gdje ima dima, ima i vatre.

Gdje je puno baba, kilava su djeca!

Iver ne pada daleko od klade.

Ispeci pa reci!

J–K: Vrijeme, posljedice i komšijska mudrost

Jedna lasta ne čini proljeće.

Jutro je pametnije od večeri.

Kad mačke nema, miševi kolo vode.

Kad na vrbi rodi grožđe.

Kadija te tuži, kadija te sudi.

Kako došlo, tako o’šlo.

Ko mačka oko vruće kaše.

Ko drugome jamu kopa, sam u nju upada.

Ko kupuje što mu ne treba, prodavat će što mu treba.

Ko nema vremena za slušanje, imaće puno vremena za kajanje.

Ko pita ne skita.

Ko rano rani, dvije sreće grabi.

Ko s đavolom tikve sadi, o glavu mu se obijaju.

Ko s djecom liježe, popišan ustaje.

Ko se tuče, taj se voli.

Ko se u kolo hvata, u noge se uzda.

Ko se zadnji smije, najslađe se smije.

Ko se ženi na brzinu, taj se kaje na tenane.

Ko uči znaće, ko štedi imaće.

Ko umije, njemu dvije.

Ko vino večera, vodu doručkuje.

Krv nije voda.

Kuća je zatvorena kad je zaključana.

Ljubav je slijepa.

M–N: Junaci, novac i mjera

Na muci se poznaju junaci.

Na kraju tunela uvijek je svjetlo.

Najbolji način da neprijatelju pokažete zube jest da mu se nasmiješite.

Napad je najbolja odbrana.

Navika je dobar sluga, ali loš gospodar.

Ne diraj lava dok spava.

Ne kupuj mačka u vreći.

Ne laje pas zbog sela, nego zbog sebe.

Ne može svanuti prije zore.

Ne možeš imati i ovce i novce.

Ne pravi pitu ko ima, nego ko je naučio.

Ne stavljaj sva jaja u jednu košaru.

Ne stoji kuća na zemlji nego na ženi.

Ne trči pred rudu.

Nema kruha bez motike!

Nema dima bez vatre.

Nesreća nikad ne dolazi sama.

Nesta blaga, nesta prijatelja.

Nije zlato sve što sija.

Novi dan – nova nafaka.

Ne mogu i jare i pare.

Nije znanje znanje znati, nego je znanje znanje dati.

Na sve živ čovjek stigne, sem da se naživi.

Nemoj dozvoliti da ti se suviše nešto približi; sve što ti postane blisko poželjet ćeš zadržati. A zadržati se ništa ne može.

O–P: Od dobrih dana do dobrih namjera

O mrtvima sve najbolje.

Obrali smo bostan!