Priče iz Bosne

Author: Nux

  • Doktor, frižider i tri belaja: Kako su leđa, auto i ljubav stradali istog dana

    Doktoru su istog dana došla tri pacijenta. Jednom stradala leđa, drugom auto, treći prebljedio od straha.
    Svu trojicu povezuje jedno: frižider s trećeg sprata. Kad čujete kako — pašćete sa stolice od smijeha.


    Eh, moj narode, znaš li onu staru: “Što ti je život, nikad ne znaš šta te čeka iza ćoška”? E pa, ova priča je dokaz da nikad ne znaš ni šta te čeka s trećeg sprata!
    Sjedim ja neki dan, pijem kahvu, kad mi jaran, doktor po struci, poče pričati o svojim pacijentima. Kaže, dođu mu svakakvi, ali ova trojica su mu dan obilježila. I to kako!

    Prvi belaj: Leđa stradala zbog pravde i frižidera

    Dođe ti prvi pacijent, jedva hoda, drži se za leđa k’o da je sto godina oro. Doktor ga pita:

    “Čovječe, šta bi? Šta te snađe?”

    Pacijent, sav zajapuren, poče priču:

    “Ma, doktore, živim ja na trećem spratu. Dođem s posla, umoran k’o pas, kad vidim – neko mi je provalio u stan! Odmah uletim unutra, nigdje nikoga. Istrčim na balkon, kad vidim kako bježi dole niz ulicu. E, tu mi pao mrak na oči! U momentu, ne znam ni ja kako, uhvatim frižider i bacim ga za njim! Eto, otad me leđa ubiše!”


    Doktor ga gleda, ne vjeruje šta čuje. Frižider? S trećeg sprata? Ma hajde.

    Drugi belaj: Auto i iznenadni susret s bijelom tehnikom

    Ne prođe dugo, eto ti drugog pacijenta. Ovaj još gori! Sav u zavojima, k’o mumija. Doktor ga, naravno, pita:

    “Pa dobro, čovječe, šta je tebe snašlo? Izgledaš k’o da te voz pregazio!”

    Ovaj jadan, jedva progovara:

    “Ma, doktore, kasnio sam na posao. Žurim, oblačim se u autu, palim ga… Kad odjednom, niotkud, frižider mi pade na auto! Direktno na haubu! Eto, to mi se dogodilo!”

    Doktoru već ništa nije jasno. Frižideri padaju s neba? Šta se ovo događa u gradu?

    Treći belaj: Ljubav, strah i frižider kao skrovište

    I taman kad je doktor pomislio da je sve vidio i čuo, eto ti trećeg pacijenta. Ovaj je bio najgori od svih! Prebljedio, drhti k’o prut, k’o da je duha vidio. Doktor ga, već pomalo zbunjen, pita:

    “A tebe, Boga ti, šta je spopalo? Šta ti se dogodilo?”

    Pacijent, sav u strahu, poče da muca:

    “Doktore… bio sam kod djevojke… znate već… i odjednom, eto ti njenog muža! Panika! Sakrijem se ja u frižider… I sad, ne znam koji me to krvolok uzeo i bacio s trećeg sprata!”

    Eto, moj narode, tako to biva kad se spoje provala, žurba i tajne ljubavi, a sve začinjeno jednim frižiderom. Pazite se na frižider, nikad ne znate kad će vam život okrenuti naglavačke! Ili vas, ne daj Bože, baciti s trećeg sprata!

  • Poziv koji čekamo je zapravo poziv koji trebamo sami napraviti

    Tuga ima svoj zvuk. Kod mog babe Huse, zvučala je kao stari telefon koji zvoni dvaput.
    Svaki dan u 4. Podigne slušalicu, okrene svoj broj, čuje njen glas: “Selam! Ovdje Huso i Hanifa!”Spusti prije bipa.
    To mu je bio ritual. Kazna. Utjeha. Sve.
    Dok ga unuk nije pitao zašto. I dok nije shvatio: ljubav ne živi na kasetama. Živi u glasovima koji su još tu.
    Ovo je priča o djetetu koje je naučilo djeda da preboli.

    razgovor na telefonu

    Ostavite poruku poslije zvučnog signala

    Prošle sedmice, moj desetogodišnji sin Emir postavio mi je pitanje koje mi je skoro zaustavilo srce. Njegova dječija iskrenost otkrila je duboku tugu koju sam, kao i mnoge stvari koje previše bole, pokušavao ignorisati. “Babo,” rekao je, “Zašto dedo svaki dan zove sam sebe? I zašto ga to rastuži?”

     Tišina koja odzvanja

    Moj babo, Huso, 68-godišnji nekadašnji građevinski radnik, čovjek koji je zidao zgrade i koji je u mom životu zaplakao samo jednom – kad je moja majka, Hanifa, preselila prije dvije godine. Bio je čovjek starih navika: kahva u šest ujutro, dnevnik u šest naveče… i sada ovaj novi, čudan običaj.

    Svaki dan, oko četiri sata, sjeo bi u svoju staru fotelju. Uzeo bi stari kućni telefon s dugim, zapetljanim kablom i okrenuo svoj broj. Telefon bi zazvonio jednom, dvaput, a onda bi se uključila stara sekretarica. “Selam! Ovdje Huso i Hanifa! Trenutno nismo kod telefona, ostavite poruku poslije signala!” Bio je to njen glas. Glas moje majke, pun onog smijeha koji je uvijek nosila u sebi, čak i na snimku. Čim bi njen dio završio, prije nego što bi se čuo “bip”, babo bi tiho spustio slušalicu. Zatvorio bi oči, duboko uzdahnuo… i tišina u kući postala bi još glasnija. Radio je to svaki,dan.

     Dječija iskrenost koja otvara srca

    Pokušao sam mu ponuditi modernija rješenja, novi telefon, ali on bi samo odmahnuo glavom. Nije želio promjenu. Ali Emir, u svojoj dječijoj iskrenosti, prišao mu je direktno. Došli smo kod njega u subotu, a on je sjedio u fotelji, telefon još u ruci.

    “Dedo?” upitao je Emir. Babo se trgnuo, lice mu pocrvenilo od stida. “Eh, Emire… nisam vas ni čuo da ste ušli.”

    “Zašto zoveš svoj telefon?” pitao je Emir, onom dječijom iskrenošću.

    Babo je pogledao u telefon u krilu. Ruke su mu drhtale. “Zbog pozdrava, Emire,” šapnuo je. “Tvoja nena… ona ga je snimila. Nikad ga nisam mijenjao. Većinu dana… to je jedini način da čujem njen glas.”

    Nisam imao odgovor. Samo sam mu stavio ruku na rame. Emir je šutio, gledao ga pažljivo, kao da uči nešto veliko.

     Poruka iz sadašnjosti

    Sutradan me babo nazvao. Glas mu je bio slomljen, plakao je. “Ma nisam povrijeđen… ali… neko je ostavio poruku.”

    Kad sam stigao, stajao je kraj sekretarice, ruke na ustima. “Pusti je,” rekao je. Pritisnuo sam PLAY. A onda se začuo glas. Nije bio majčin. “Selam, dedo!” Bio je to Emir. Njegov mali, jasni glas.

    “Ne moraš slušati stari snimak da bi se sjećao nene. I ja je pamtim. Mirisala je na kolače i imala najtoplije zagrljaje. Samo sam htio da ti kažem da te volim. I mama i babo te vole. I svi mislimo na tebe. Možemo je pamtiti zajedno.”

    Babo je zaplakao, ali se smiješio. Pritisnuo je PLAY opet. Njegove oči bile su bistrije nego ikad. “Dugo sam mislio da je bol jedino što mi je ostalo od nje. Ali tvoj sin… pokazao mi je da nije njen glas na mašini ono što mi treba. Treba mi njegov. Treba mi vaš.”

    Ljubav mijenja glasove

    Tuga je čudan jezik. Dvije godine babo je slušao snimak prošlosti. Trebalo je jedno dijete da ostavi novu poruku — poruku iz sadašnjosti. Te večeri, po prvi put nakon dugo vremena, babo je došao kod nas na večeru. Emir je potrčao i zagrlio ga oko stomaka. Babo ga je držao čvrsto, a preko njegovih ramena pogledao mene. Nije morao ništa reći. Više nije slušao duhove. Bio je tu. Sa nama.

    Ljubav ne umire. Samo mijenja glasove. I ponekad, poziv koji čekamo… zapravo je poziv koji trebamo sami napraviti. Jer ponekad, da bismo nastavili dalje, moramo pustiti da se duše smire.

  • Zapis za smirivanje žene: Mahalska legenda koja je zaludjela Balkan!

    ljudi u velikom broju čekaju da dođu na svoj red

    Jutro je svanulo kao i svako drugo u našoj mahali, obasjano prvim zracima sunca koji su se probijali kroz krošnje drveća i budili uspavane ulice. Miris svježe skuhane kahve širio se zrakom, a dječiji smijeh već je odzvanjao iz obližnjeg parka. Idila, reklo bi se. Ali, tog jutra, nešto je bilo drugačije. Nešto što će zauvijek ostati upisano u anale mahalskih priča, prepričavano uz kafu i smijeh, od uha do uha, od Sarajeva do Zenice, pa i šire.

    Na kapiji jedne, do tada, sasvim obične kuće, osvanuo je natpis. Neobičan, intrigantan, gotovo mističan. Velikim, jasno ispisanim slovima stajalo je:

     Ovdje se pravi zapis za smirivanje žene…

    I to je bilo sve. Bez dodatnih objašnjenja, bez uputa, bez cijene. Samo ta jedna, rečenica, obećanje mira i spokoja u bračnom životu, koje je odjeknulo jače od bilo koje reklame. Kao da je nevidljivi megafon razglasio vijest po cijelom komšiluku, a onda i mnogo dalje. Jer, istina je, mnogi muškarci, potajno ili javno, traže taj sveti gral – formulu za smirenu ženu. I tog jutra, činilo se da je pronađena, i to u našoj mahali!

    Nije prošlo ni pola sata od kada je natpis ugledao svjetlo dana, a prizor koji se odvijao pred kućom bio je nevjerovatan. Red muškaraca, dugačak kao kolona za hljeb u ratnim vremenima, počeo se formirati. Od kapije te kuće, pa sve do čaršije, brat bratu, protezao se na dobra četiri kilometra! Tolika se gužva stvorila da ni igla nije mogla pasti na zemlju, a kamoli da se neko probije kroz taj živi zid nade i očaja. Muškarci svih dobi, zanimanja i karaktera, stajali su rame uz rame, ujedinjeni u jednoj misli: dočepati se tog zapisa.

    Raja se počela gurat’, laktat’, psovat’ u sebi i naglas.

     Nervoza je rasla sa svakom minutom, jer svi su htjeli biti prvi. Svi su željeli to “čudotvorno” rješenje koje će im donijeti mir u kuću. Priče su počele kružiti, a nestrpljenje je bilo opipljivo.

    Ubrzo, ovi mučenici u redu počeše muhabetit’ među sobom, dijeleći svoje muke i nade. Svaki je imao svoju priču, svoju verziju bračnog pakla iz kojeg je tražio izlaz:

    Prvi, čovjek srednjih godina, sa zgužvanom košuljom i podočnjacima, vikao je preko glava drugih: “Zove mene jaran jutros u šest, kaže šta ima ovdje. Ja sjeo u Golfa, poteg’o iz Zenice, 130 kilometara prevalio, samo da ovo riješim! Žena mi je postala gora od budilnika, ne da mi spavati ni danju ni noću!”

    Drugi, mlađi, ali već vidno iscrpljen, nadovezuje se, brišući znoj sa čela: “Moj brate, da ti znaš kakve sam ja muke im’o dok sam se izvuk’o iz kuće da dođem ovamo! Rekao sam joj da idem po cigare, a ona mi je dala spisak za cijelu prodavnicu! Jedva sam pobjegao!”

    Treći, sijedi gospodin sa kravatom, maše rukama, gotovo u suzama: “Ja ostavio i pos’o i šefa i sve, reko’ ovo je preče od života! Ako ne smirim moju, neće biti ni posla ni života! Jučer mi je bacila daljinski kroz prozor jer sam gledao utakmicu!”

    Četvrti, peti… svako svoju muku i priču vergla

    Red je postao neka vrsta grupne terapije, gdje su muškarci, po prvi put, otvoreno dijelili svoje bračne jade, nalazeći utjehu u zajedničkoj nevolji. Svi su se nadali da će taj “zapis” biti ključ za njihovu sreću.Međutim, usred te gužve, stajao je jedan čovjek. Nije se gurao, nije pričao, ali je bio sav unervozio. Znojio se, cupkao,kao da treba na wc. Svako malo pokušavao da se progura naprijed, al’ jok – raja je napravila živi zid, ne dajući mu ni milimetra. Njegovo lice bilo je crveno od muke, a pogled mu je lutao, tražeći izlaz iz ove apsurdne situacije.

    Gleda ga jedan do njega, vidi da je čovjek na rubu živaca, pa mu veli, pokušavajući ga smiriti: “Šta si se bolan toliko usplahirio? Polako, opusti se, doći ćeš i ti na red za zapis, ima za sve. Nije valjda da ti je toliko hitno?”

    A ovaj se okrenu, sav crven u licu, sa pogledom punim očaja i bijesa, pa procijedi kroz zube, jedva zadržavajući suze: 

    “Ma kakav ba zapis, ja živim u ovoj kući! Ne znam koji mi je hajvan zakačio onu tablu na kapiju i pobjeg’o, a ovi me sad ne daju ni u rođenu avliju uć’!!”

    I tako, dok su se muškarci i dalje gurali u redu, sanjajući o miru u kući, pravi vlasnik kuće ostao je zarobljen ispred vlastite kapije, žrtva nečije šale koja je prerasla u mahalsku legendu. A natpis? On je ostao tamo, kao podsjetnik na dan kada je cijela mahala, i šire, povjerovala u čudotvorni “zapis za smirivanje žene”.

  • Od domaćice do princeze

    Muž čita novine,žena pere suđe

    Nekad davno, živjeli su Jasko i Elma. Svaki dan Jasko dođe s posla, baci se na trosjed k’o vreća krompira, upali tablet i ode u svoj svijet. YouTube, TikTok, kladionica – standardno. A Elma? Elma ti trči k’o na traci: kuhinja-špajz-mašina-sudoper, i sve vrijeme zvoca: “Ti nikad ništa! Plata nam ispari do desetog! Hoš’l bar smeće iznijet jednom u životu?!”

    Jaski to na jedno uho uđe, na drugo izađe. U sebi konta: “Bože dragi, šta bi od one cure što je nekad nosila štikle i imala volje za život? Sad samo šerpe i prigovori.”

    Jedno veče, nakon što je Elma opet zagrmila da iznese ono smeće, Jasko se odvuk’o do kontejnera. Stoji on tako pod uličnom lampom, gleda u nebo i jada se: “Bože, je l’ ovo kazna? Hoću li ja cijeli život provesti s ovom namrgođenom, umornom ženom? Je l’ ovo vrhunac?”

    Molitva za bolji život


    Kad odjednom, glas u glavi – smiren, ali autoritativan, k’o hodža na džumi:

    “Jasko, sine, mogu ti pomoć. Al’ da ti sad preko noći uvalim princezu u kuću, cijela mahala bi pričala. ‘Vidi Jaske, promijenio ženu, otkud mu pare?’ Polako ćemo. Ja ću u Elmu lagano ubacivati duh princeze. I izgled, i ponašanje, i duša – sve će se mijenjat. Al’ ima caka. Ako hoćeš da ti princeza ostane u kući, i ti ćeš morat prestat bit tele. Moraš bit vrijedan nje.”

    “Ma radim šta god treba!” šapnu Jasko. “Samo reci kad počinje?”

    “Već je počelo,” reče glas. “Svaki dan će bit’ mrvicu drugačija.”

    Vrnu se Jasko u kuću, sjede na trosjed, al’ ne može onaj TikTok gledat. Samo baca pogled prema kuhinji. Ustane, nasloni se na štok i gleda je. Elma okrenuta leđima, riba one šerpe od graha.

    Osjeti ona pogled, okrenu se. Oči im se sretoše. Jasko konta: “Ista mi je, majke mi.”

    Al’ Elma, zbunjena što je ovaj gleda k’o telac u šarena vrata, onako nesvjesno popravi pramen kose. Malo pocrveni. “Što blejiš u mene tako?”

    Jasko se spetlj’o, pa provali prvo što mu pade na pamet: “Ma… treba l’ ti pomoć oko suđa?”

    “Suđa?” zabezeknu se ona, briše ruke. “Pa završila sam.”

    “Auuu, već se mijenja,” pomisli Jasko. “Evo već sija.” Uze krpu i krenu glumit da suši čaše.

    Sutradan, Jasko leti s posla kući. Uzbuđen k’o dijete pred Bajram. “Šta ako je danas još bolja? Ne mogu ja ovakav ofucan pred princezu.” Stane u cvjećaru, uzme buket ljiljana – njenih omiljenih, za svaki slučaj.

    Otvaraju se vrata, Jasko se ukočio. Elma u haljini koju nije obukla od svadbe amidžića. Kosa sređena, stavila one minđuše što joj je kupio za godišnjicu. On joj tutnu cvijeće, ost’o bez teksta. Elmi oči zasjale k’o semafor.

    Buket cvijeća za najbolju suprugu

    Uđe u kuću – druga dimenzija. Sto postavljen, izvučen servis “za goste”, flaša vina otvorena, miriše teletina ispod sača. Sjedoše, a Elma skoči: “Jao, zamalo zaboravi! Snimila sam ti utakmicu Velež-Željo, a kupila sam i ulaznice.”

    “Ma pusti utakmicu,” reče Jasko iskreno. “Na vijestima svaki dan isto: poskupilo, kriza, političari se svađaju. Daj da pričamo. Šta ti se radi za vikend?”

    Ona se zateče: “A šta ti hoćeš?”

    “Ma kontam da odemo u ono novo kino u gradu. Ja ću karte. A možda da prošetamo čaršijom prije? Da ti kupimo novu haljinu. Zaslužila si… nešto spektakularno.”

    Skoro da reče “nešto dostojno princeze”. Gleda je i konta da već sjedi s jednom. Lice joj sija, oči žive, smiješak topao, a opet misteriozan, k’o u glumica iz turskih serija.

    “Bože, pa ona je nestvarna,” misli Jasko. “Al’ ako ovako nastavi, mogu li ja ovo pratit? Moram ja ovo ozvaničit. Dok je još tu sa mnom, da širimo porodicu.”

    “Jasko, šta si se zamislio? Uozbiljio si se k’o pred popis stanovništva,” upita Elma tiho.

    Srce mu lupa k’o ludo. Pitat princezu za dijete? Nije to bilo u ugovoru s Bogom! Al’ pruži ruku preko stola. “Ne znam kako da ti kažem… al’ ja bih s tobom porodicu, Elma. Hoću da imamo lijep život zajedno.”

    Romantična večera

    Elma obiđe sto, suze joj krenuše od sreće. Zagrli ga onako da je osjetio da je doš’o kući.

    “Auuu, kakva je to noć bila. I kakav je to život bio,” konta Jasko godinama kasnije. Smije se dok kleči da zakopča jaknu drugom unuku pred šetnju u parku. “Živjet s princezom ti je, jarane, najbolja stvar na svijetu.”

    Pouka za raju:  

    Ne postaje žena princeza jer joj ti kupiš krunu. Postane kad ti siđeš s trosjeda i opereš one dvije čaše. Pa ti vidi.

  • Bosnianux Stories: Kako prepoznati pravu ljubav u tišini i umoru partnera

    Umoran čovjek zaspao u obući,tek došao s posla

    Bila sam na minut od toga da prekinem s njim. 

    Jer je bio, eto, ‘dosadan’. Znam, zvuči površno, ali u svijetu gdje se sve mjeri lajkovima i savršenim objavama, ponekad zaboravimo na ono što je stvarno važno.

    Subota navečer. Scena je postavljena: nova haljina, frizura kao iz magazina, moj omiljeni parfem. Sav onaj trud koji ulažeš kad nešto čekaš cijelu sedmicu. Telefon mi je vibrirao od poruka, prijateljice su već bile vani, smijale se, živjele noć kakvu sam i ja mislila da trebam imati.

    U 21:15, čula sam ključ u bravi. Ušao je Mirza.

    Bez cvijeća. Bez nekog spektakularnog ulaska. Samo prašina na odjeći, tragovi dugog dana još uvijek na njemu, i spori, teški koraci nekoga ko je potpuno iscrpljen.

    „Žao mi je“, rekao je tiho, glasom grubim od umora. „Daj mi pet minuta. Istuširat ću se, razbuditi, pa ćemo izaći. Obećavam.“

    Sjeo je na rub kreveta i počeo skidati čizme. I onda… se više nije pomaknuo. Nekoliko minuta kasnije, čula sam tiho, ravnomjerno disanje. Zaspao je tu, napola obučen, s jednom čizmom još uvijek na nozi.

    U tom trenutku, sve me pogodilo – frustracija, razočaranje, čak i sramota. Za ovo sam se spremala? Opet? Dio mene želio ga je probuditi, reći mu koliko se nevidljivom osjećam, koliko sam umorna od toga da sam uvijek druga iza njegovog umora.

    Ali onda me nešto zaustavilo. 

    Gledala sam mu ruke. Bile su izmučene. Grube. Obilježene dugim danima i teškim radom. Male posjekotine preko starijih, koža suha i ispucala. Ruke koje očito dugo nisu imale odmora.

    I odjednom, moj bijes je počeo da jenjava. Sjetila sam se razgovora koji smo vodili samo nekoliko večeri ranije. Bila sam preplavljena, zabrinuta za našu budućnost, tiho priznajući koliko se sve činilo neizvjesnim. Uzeo je moje ruke u svoje i rekao, s potpunom sigurnošću: „Ja sam tu za nas. Vjeruj mi.“

    Stojeći tamo, gledajući ga sada, shvatila sam nešto što ranije nisam u potpunosti vidjela. Njegov umor nije bio zanemarivanje. Bio je trud. Nije birao da bude odsutan. Davao je sve od sebe tokom dana – pojavljivao se, radio teže, gurao sebe – kako bi život o kojem pričamo jednog dana zaista mogao postojati.

    Izlasci, uzbuđenje, slike 

    – lako je mjeriti ljubav po tim stvarima. Ali ponekad ljubav izgleda tiše. Ponekad izgleda kao neko ko dođe kući bez trunke snage, jer je sve uložio u izgradnju nečeg stvarnog.

    Moja frustracija nije nestala odmah, ali se pretvorila u nešto drugo. Razumijevanje. Perspektivu. Nisam ga probudila. Nježno sam mu pomogla da se udobno smjesti, pokrila ga dekom i ugasila svjetla. Zatim sam sjela na trenutak, samo ga posmatrajući kako se odmara.

    Kasnije sam se popela u krevet pored njega i zagrlila ga 

    Pazeći da ga ne probudim. I razmišljala sam o tome kako je lako pomiješati uzbuđenje sa smislom. Nije svaka ljubav glasna ili glamurozna. Neka je postojana. Neka je tiha. Neka traži strpljenje i povjerenje.

    I možda je to dio o kojem ljudi ne govore uvijek: Biti s nekim ko radi na budućnosti može značiti žrtvovanje dijelova sadašnjosti. Može značiti noći koje ne idu po planu. Može značiti učenje prepoznavanja ljubavi u oblicima koje niste očekivali. Ali to također znači vjerovati u ono što zajedno gradite.

    Jer na kraju, nije uvijek riječ o savršenom izlasku. Ponekad je riječ o osobi koja dođe kući umorna – jer se trudi, na svoj način, stvoriti nešto što traje.

  • Ja sam kćerka jedinica, ali mene je mati uvijek zvala “sine”

    Moja mama ima 70 godina

    Svaki put kad bahnem, ona već čeka na kapiji. U ruci ceker, u cekeru jabuke i kruške iz bašte. Onako žgoljave, tačkaste, nisu k’o one iz trgovine što se sjaje. “Nisu baš za oko, sinko, al’ su slatke. Nisu prskane. Uzmi, znam da ih voliš još kad si bila curica.”

    I uzmem. Uzmem voće, uzmem sir što ga sama mijesi pa ga pokrije krpom da “diše”. Ponosna je na njega k’o da je zlato. “Ovaj je od Šare, najbolje mlijeko daje”, kaže i zamota mi pola tepsije pite da ponesem. Ja sve to strpam u gepek, sjednem u auto i gas. Nazad u svoj život na brzinu. 

    Uvijek negdje žurim. Posao, prijatelji,obaveze, gradska gužva, kafe koje traju 20 minuta jer “nemam kad”. Posjetim je onako, između  obaveza. Uletim s kesom iz DM-a, donesem joj kreme “da ne kupuje”, pitam: “Kako si, mati, šta ima novo?”

    A šta bi imalo novo kod nje? Mislim ja. Kod nje je vrijeme stalo.

    I ona priča. O pritisku što joj skoči čim promijeni vrijeme. O koljenu što je izdaje . O paradajzu što nije rodio, “suša ga ubila, ni vode u bunaru nema k’o prije”. O tetki Fadili  koja se muči sama, “nema ko ni drva unijeti”. O komšijinom cuki što ganja maćke. 

    Ja klimam glavom, a mislima već na putu. “Ma idi doktoru, mama.” Ona odmahne rukom: “Eee, ti nisi doktor. Šta ti znaš o mojim tabletama? Kad popijem čaj od kadulje, proće.”

    Uvijek ista priča kad krenem: “Obuci se, vidi kako si tanka. Kašlješ, ne paziš se. Previše radiš, sine. Dušu ćeš potrošit.”  

    Ja se nasmijem, brzo je zagrlim: “Ma dobro je, mati, ne brini.”  

    A ona: “U redu je što ne dolaziš često. Znam ja da si u poslu.”

    A nismo daleko. Dvadeset kilometara. Dvadeset minuta kad nije gužva . Zovem je svaki dan. Al’ to nije to.

    I onda jednom, dok perem suđe i ona mi preko telefona priča kako je sanjala rahmetli babu, zastane. Glas joj postane tanak, tih:  

    “A kome ću se žaliti, ako neću tebi?”

    Stane mi zrak. Spustim onu krpu, gledam u prazno. K’o da me neko polio ledenom vodom usred avgusta. 

    Kome će? Kome će pričati  o pritisku, o cijeni luka na pijaci ? To nisu “obične priče”. To je njen život. To je sve što ima da podijeli. A ja, budala, brojim minute.

    Nisam ni veš raširila. Ugasim mašinu, uzmem ključeve i pravac kod nje. Bez najave, bez “evo me za pola sata”. 

    Kad sam ušla u avliju, mati već razvija jufku. Znala je. Majke vazda znaju. “Pa što ne javi, da sam znala mesa izvadit”, kaže, a ruke joj brašnjave do lakata. Babo toči čašu vina, onog njegovog od ljetos. “Haj’ sa mnom jednu, sine.”  

    “Ne mogu, babo, vozim.”  

    Majka,razvija jufku za burek

    “Ma popij ti, ostavi auto, prespavaj.” I nasmije se, ponosan što sam tu. 

    I sjede oni. I ja sjedim. Umotam se u njen vuneni šal, onaj što bode al’ grije dušu. Ona dodaje još cjepanicu u Smederevca, pa zapucketa. Miris dima, pite i kafe iz džezve. 

    I nema više žurbe.  Nema “moram ići”. Samo sam opet ona curica što je bosih nogu trčala po avliji i čekala da mati kaže “haj’ na večeru”. 

    Hrana ima drugi okus kad je ona spremi. Nije do začina. Do ruku je. Do ljubavi što je zamijesi u svaku jufku. Sve brige ostanu pred vratima, k’o blatnjave cipele.

    Gledam je kako siječe pitu, kako joj se ruke tresu al’ ne da joj pomognem. “Sjedi ti, odmori se.” I onda mi sine: ona se meni odmara. Ja sam njoj odmor.

    “Mama,” šapnem u sebi dok ona ne gleda, “ostani. Ostani još dugo.”

    Ostani da mi još jednom kažeš da se obučem. Da me ružiš što kašljem. Da mi spakuješ sir i pitu u najlon kesu “za puta”. Da me čekaš na kapiji.Da me zoveš sine umjesto kćeri,iako mi ponekad zasmeta,pa ko će me više zvati ,,Sine”.

    Jer ja ne znam kako izgleda svijet bez mirisa tvoje kuhinje. Bez tvog “pazi se, sine” kad krećem. Bez tebe da me pitaš jesam li jela. 

    Ne znam i neću da saznam. 

    Zato, mama… ostani. Ostani još dugo. Trebaš mi.

  • Ogrlica za moju sestru

    Ogrlica

    Nije sve u parama!

    Sestra ti je ona osoba koja te najbolje zna iznervirati, ali i jedina koja bi za tebe dala i zadnju marku iz džepa. Svađe prođu, ali ta ljubav ostaje kao najčvršći oslonac, jer niko te ne čuva kao tvoja rođena sestra. Upravo o toj neopisivoj vezi govori i ova priča…

    Stajala je mala curica ispred zlatare, nosić skoro pa prilijepljen za izlog. Kad je konačno ugledala ono što je tražila, okice su joj zasjale od čistog oduševljenja, ma kao da je vidjela sedmo svjetsko čudo, a ne ogrlicu.Uletjela je unutra k’o metak i prstom pokazala na tirkiznu ogrlicu iza pulta.”To je za moju seku!” rekla je odlučno, onako, bez pogovora. “Možete li mi je zamotati baš, baš lijepo?”
    Zlatar je pogledao tu malenu mušteriju s popriličnom dozom skepticizma. “A koliko ti to imaš para, djevojčice?” upitao je, vjerovatno misleći da je zalutala.Curica je iz džepa izvukla zgužvanu maramicu, pažljivo je razmotala i istresla šaku sitniša na pult. Podigla je pogled prema njemu, s tračkom nade u očima, i upitala: “Je li ovo dovoljno?”

    Bilo je tu tek nekoliko kovanica, sitniš, taman za žvake.

    Ali curica je nastavila s ponosnim osmijehom: “Želim svojoj starijoj seki pokloniti nešto posebno. Otkako nam je mati umrla, ona se brine o svima nama. Nikad ništa ne radi za sebe. Danas joj je rođendan i znam da će je ova ogrlica usrećiti – to je baš boja njenih očiju!”Čovjek je na trenutak zašutio. Uzeo je ogrlicu iz vitrine, otišao u zadnji dio radnje i vratio se s baršunastom kutijicom. Pažljivo je smjestio ogrlicu unutra, zamotao je u elegantan papir i zavezao savršenu svilenu mašnu. Ma, da ti pamet stane od ljepote.”Izvoli,” rekao joj je, pružajući joj paketić. “Nosi pažljivo, da ti ne ispadne!”


    Curica je blistala i poskakivala cijelim putem kući.

    Dan se skoro završio kad je mlada žena ušla u radnju. Stavila je poznatu kutijicu na pult, zajedno s pocijepanim papirom i razvezanom mašnom.
    “Je li ova ogrlica kupljena ovdje?” upitala je tiho. “I… koliko je koštala?”Zlatar se nasmiješio. “Pa, cijena bilo kojeg komada u mojoj radnji je uvijek povjerljiva stvar između mene i mog klijenta.”Mlada žena je odmahnula glavom. “Ali moja sestra je imala samo par novčića. Ovo je pravi tirkiz, zar ne? Mora da je jako skupo. Mi to jednostavno ne možemo priuštiti.”

    Cijena ljubavi

    Čovjek je uzeo kutijicu i s velikom pažnjom ponovo zamotao poklon i zavezao mašnu. Vratio joj ga je i rekao: “Ona je platila najvišu cijenu koju iko može platiti… Više nego što bi bilo koja odrasla osoba ikada mogla priuštiti.”
    Gledao ju je u oči i šapnuo: “Dala mi je sve što je imala.”Duboka tišina ispunila je malu radnju. Dvije suze skliznule su niz lice mlade žene dok je njena drhtava ruka stezala mali, dragocjeni paketić.Zaključak: Jer na kraju dana, imati sestru je najveće blago koje možeš posjedovati; možda ti nekad i popije krv na slamčicu i posvađate se oko najveće gluposti, ali budi siguran – niko te na ovom dunjaluku neće voljeti iskrenije i jače od nje.

  • Halima i bivši muž

    “Ovo je bosanska poučna priča o Halimi, njenom bivšem mužu i tome kako se dobrota uvijek vrati…”

    Udata žena i bivši muž

    Trgovac i prosjak

    U jednom bosanskom selu, tamo gdje se svi znaju po imenu i po mahani, živješe žena po imenu Halima. Bila je vrijedna k’o mrav. Udala se ona za trgovca platnom – hadžiju na jeziku, a škrtog u srcu da bi i iz kamena iscijedio dinar.

    Jedan dan donese on kući kokoš, mršavu, jedva da je za čorbe. Baci je na sto i reče osorno: “Spremi je, da ne dangubimo.” 

    I taman kad sjedoše za sofru, kad miris pečenja zamirisa avlijom, neko zakuca na kapiju. Tak, tak, tak – tiho, k’o da se stidi i tog kucanja.

    Trgovac otvori. Pred njim čovjek, izderan, gladan, oči mu upale k’o da sedam dana nije zalogajio. “Allah te nagradio, gospodaru, udijeli štogod…”

    A trgovac? Odsječe k’o sabljom: “Nema ovdje za dangube! Mrš s kapije!” Zalupi vratima da se kuća zatresla, pa sjede nazad za sofru k’o da ništa nije bilo.

    Halima ga samo pogleda preko sinije. Nije povisila glas, nije ga grdila. Samo reče, tiho, al’ da peče: 

    “Čovječe, zar ti je teško bilo barem selam nazvati? Ako ne daš meso, mogao si mu barem riječ toplu dati. Riječ ne košta, a čovjeka nahrani.”

    On samo frknu i nastavi jesti.

    Kad vatra progovori umjesto insana

    Sutradan, trgovac krenu u čaršiju, u svoj dućan. Al’ dočeka ga crnilo. Samo pepeo i grede što se još dime. Požar je progutao sve – i platno, i tezge, i novac. Vrati se kući sav slomljen, k’o svijeća na vjetru.

    Uđe u avliju i prošaputa Halimi: “Nemam više ništa. Propali smo.” 

    Nije prošlo ni sat vremena, a on njoj: “Kupi se i idi babi. Razvodim te.” Ni hvala, ni halali, ni zbogom. Samo je posla k’o stoku nazad.

    Dvije godine poslije, druga sofra

    Prođoše dvije godine. Halima se, hvala Bogu, udade opet. Ovaj put za Mehmeda – čovjeka što je imao malo, al’ je dijelio k’o da ima carstvo. U mahali ga zvali “Merhametli Meho”.

    Jedne akšamske večeri, opet sofra, opet kokoš u sredini. I opet – tak, tak, tak na kapiji. 

    Halima otvori. Opet siromah. Drhti, u očima mu se vidi da je gladan.

    Mehmed ne sačeka ni da ovaj progovori. Samo reče Halimi: “Ženo, spakuj mu pola kokoši. Nama je i pola dosta. Ne valja da se pred našom kapijom neko vrati praznih ruku. Nije bereket u tome što pojedeš, nego u onome što podijeliš.”

    Halima odnese kokoš, pruži čovjeku, vrati se za sofru. Al’ sjede i briznu u plač. Suze joj krenuše niz lice, k’o da je česma pukla.

    Mehmed je zagrli pa upita: “Što plačeš, dušo? Zar ti je žao kokoši?”

    A ona, kroz jecaj, jedva izusti: “Nije, Mehmede… Nije mi žao kokoši. Onaj siromah na kapiji… to je bio moj prvi muž.”

    Mehmed je pogleda, oči mu zaiskriše nekim čudnim mirom. Nasmiija se blago, pomilova je po kosi i reče: 

    “E pa, Halima… ako je on bio tvoj prvi muž, onda znaj – ja sam bio onaj prvi siromah što ga je otjerao s kapije.”

     Merhamet ne stanuje u novčaniku

    Eto, ljudi, što ti je nafaka i što ti je insan. 

    Dobrota se ne mjeri po tome koliko dukata imaš u kesici, nego koliko merhameta nosiš u prsima. Nekad je bogat onaj što nema ni za večere, al’ ima da podijeli komad hljeba. A nekad je siromah onaj što ima pune magaze, al’ mu je srce prazno k’o sahara.

    Zato, kad ti neko zakuca na vrata – bilo to za hljeb, za marku, ili samo za lijepu riječ – sjeti se Halimine sofre. 

    Ono što daš, ne ide od tebe. Ono se samo posije kao sjeme. A vrati se kad-tad… nekad k’o kokoš, nekad k’o insan, a nekad k’o mir u kući.

  • Povratak koji ne popravlja život, ali smiruje dušu

     Kada voz stane na zaboravljenoj stanici 

    Niko nije primijetio starca koji je izašao noseći jedan izlizani kofer. Nije bilo rodbine da ga dočeka. Nije bilo zagrljaja, glasova koji ga zovu po imenu. Samo vjetar što je nosio stare papire preko perona i metalni zvuk vrata koja su se zatvarala iza njega.

    Zvao se Jusuf. Imao je sedamdeset i pet godina. I došao je da ispuni obećanje koje je nosio u grudima pola stoljeća – dug koji nikada nije vraćen.

    Na željezničkoj stanici

    Grad koji više nije isti  

    Grad je bio manji nego što ga je pamtio. Kuće su se činile skupljene, trg je još postojao, ali veliki hrast u sredini više nije bio tu. Ostao je samo panj – ožiljak na mjestu gdje je nekad stajalo nešto veliko. 

    Jusuf je hodao polako, kao da svaki korak mora tražiti dozvolu od prošlosti.

    Prije pedeset godina, baš tu, bio je mlad, ponosan i pun sebe. Radio je u radionici, sanjao da putuje, volio je jednu ženu – ali nije znao kako da je zadrži. Otišao je bez pozdrava, uvjeren da je svijet prevelik da bi ostao zarobljen u malom mjestu. Ona je ostala. On se nikada nije vratio. Sve do sada.

    Plava kuća i vrata koja se otvaraju  

    Došao je pred staru kuću s izblijedjelim plavim zidovima. Kapija više nije škripala kao nekad. Stajao je dugo, ne znajući da li da pokuca. Da li još neko živi unutra?

    Skupio je hrabrost. Pokucao.

    Vrata su se polako otvorila. Pojavila se žena sijede kose i pogrbljenih leđa. Ali oči… oči su bile iste. One nisu ostarile.

    — Ko je? — upitala je oprezno.  

    — To sam ja… Jusuf — promrmljao je.

    Gledala ga je dugo, kao da traži uspomenu među ruševinama. Prsti su joj drhtali na dovratku.  

    — Vrijeme je bilo… — rekla je tiho.

    Nije bilo prijekora. Nije bilo vike. Samo jedna rečenica teža od bilo kakve kazne.

    Razgovor između dva stranca koji se prepoznaju prekasno  

    Ušao je. Kuća je mirisala na kahvu i biljke. Na zidovima slike – djeca, unuci, životi koje nikada nije upoznao. Sjeli su jedno naspram drugog, kao stranci koji se prepoznaju prekasno.

    — Otišao sam misleći da imam pravo na sve — rekao je. — Nisam shvatio da te ostavljam samu.  

    — Plakala sam godinama — odgovorila je. — Onda sam prestala. Ne zato što je manje boljelo… nego zato što sam se umorila od plakanja sama.

    Iz džepa je izvadio požutjelo pismo. Čuvao ga je decenijama, nikada ga nije otvorio.  

    — Ovo si mi napisala kad sam otišao. Nikad ga nisam pročitao. Bojao sam se šta će reći.  

    — Nije važno šta je pisalo — nasmiješila se tužno. — Važno je da si sada tu.

    Razgovarali su satima. O onome što je bilo. O onome što nikada neće biti. On joj je pričao o svojim putovanjima, promašajima, praznim ljubavima. Ona njemu o svojoj djeci, o snazi koju je morala pronaći bez njega.

    Oprost koji ne briše, ali liječi  

    Kad je pala noć, ustao je s teškom mukom. Kofer je još stajao kraj vrata.  

    — Otići ću sutra. Nisam došao da ostanem. Došao sam da tražim oprost.  

    — Oprost ne briše prošlost — rekla je. — Ali sprječava da te progoni do smrti.

    Ujutro ga je dočekala za stolom s dvije šolje kahve.  

    — Evo — rekla je. — Za put.  

    Pio je drhtavim rukama.  

    — Hvala ti što si otvorila vrata.  

    — Hvala ti što si se vratio.

    Otišao je vozom, kao da nikada nije ni došao. Ali u njemu se nešto napokon smirilo.

    Posljednje pismo  

    Tri sedmice kasnije, ona je umrla. Poštar mu je donio poruku, napisanu drhtavom rukom:  

    ,,Na kraju, nisi me ostavio da čekam.”

    Jusuf je sklopio papir i naslonio čelo na zid. I prvi put je zaplakao bez stida.

    Pouka koju nosimo sa sobom  

    Postoje povratci koji ne popravljaju život. Ne vraćaju izgubljene godine, ne brišu suze, ne mijenjaju izbore koje smo napravili. 

    Ali stave život u red taman toliko da se duša može odmoriti. 

    Ponekad je sve što možemo učiniti – pokucati na vrata koja smo davno zatvorili. I nadati se da će ih neko još uvijek otvoriti.

  • Žena mi je život pretvorila u zatvor!

    Nekad ono što zovemo “kontrola” je samo ljubav koja ne zna šutjeti.Zove jer brine. Kuha travu jer hoće da dočekaš starost. Ne da jarane jer zna da možeš bolje.
    Jedan čovjek je mislio da živi u zatvoru 10 godina. Onda je shvatio da je u tih 10 godina dobio sve.Ovo je priča za svakog ko je nekad pomislio da mu žena “zvoca”. Pročitaj prije nego što poslušaš nekog gurua.

    Buranija za ručak

    Žena mi je život pretvorila u zatvor!  

    Reče jedan čo’ek. I nije ni sam doš’o do tog zaključka, jok. Neko mu je to “stručan za veze” šapnuo na uho. Neki moderni guru sa Instagrama. 

    I odjednom, sve mu postade jasno k’o dan:

                Činjenice  koje mu je guru otkrio

    – Ako zakasni pola sata s posla, ona odma’ zove. “Đe si, šta ima?”

    – Gledaju se filmovi koje ona izabere. Uglavnom neke drame, a on bi radije kakvu akciju.

    – Knjige na stolu pored kreveta – sve njene preporuke. “Pročitaj, dobro je za tebe.”

    – Natjerala ga da se upiše u teretanu “Ne’š mi se zapustit’!”

    – Kuha samo neku travu i zrnevlje. “Zdravo je, bolan, za srce.”

    – Zvocala mu da baci cigare. “Smrdiš k’o pepeljara!”

    – Nisu joj se sviđali njegovi stari jarani. “Samo te vuku na dno.”

    Nakon seanse sa “stručnjakom”, sve mu je to odjednom ličilo na čistu kontrolu.

    “Deset godina živim k’o u kavezu,” jada se on. “Oduzela mi slobodu, podrezala mi krila!”

    I krene on iz inata. Ostaje duže vani s rajom, svađa se za svaku sitnicu, čak je počeo razmišljati da se iseli na neko vrijeme – što mu je onaj “stručnjak” i savjetovao.

    A onda dva pitanja koja sve mijenjaju

    A onda ga jedan pametan insan upita jednostavno:  

    “A šta si im’o, jarane, kad si se oženio?“

    On stade, zamisli se.  

    “Ništa,” priznade. “Ni auta, ni stana. Govorila je da se udala za mene iz ljubavi. Sad kontam, možda je samo našla levata kojeg može vrtit’ oko malog prsta.”

    Dođe i drugo pitanje:  

    “A šta imaš sad?”

    Poče on nabrajati:- Fin terenac, nije više stari Golf dvica.- Stan u gradu, otplaćen do pola.- Svoju firmu, nije više radnik za drugog.- Sina u prvom osnovne, pametan na oca, lijep na majku.- Zdravlje ga služi, ne kašlje više k’o da mu je zadnje.- Poštuju ga ljudi u mahali.

    Nekad – ništa.  

    Sad – ispunjen život.

    Sve to stekao u godinama koje je sad zvao “paklom”. Sve to uz tu istu, kako je on zove, “tiraniju”.

    Pa jesu li mu krila stvarno bila podrezana? 

    Ili su mu tek tad izrasla?

    Ona zove jer brine.  

    Ona kuha zdravo jer hoće da je tu uz nju još dugo.  

    Ona tjera u teretanu da ne bi ostala udovica sa 40.  

    Ona ne voli jarane koji ga vuku na dno jer zna da može bolje.

    Možda njena briga nekad i jest malo teška. Ali prije nego što optužiš ženu da te kontroliše, valja se malo okrenuti i pogledati šta je sve izraslo i niklo za te godine dok je stajala uz tebe.

    Epilog

    Dugo je razmišljao.

    “Volim ja svoju ženu,” reče na kraju. “Volim i sina. Većina onih mojih starih jarana? Neki se propili, neki zaglavili s pogrešnim ljudima. Meni se više ni cigara ne traži. Kuća mi je postala najdraže mjesto. Šta bih ja, bolan, bio bez nje?”

    Odmahnu glavom.  

    “Pogriješio sam za krila. Nisam ih ni imao prije. Tek sad ih imam. Moja žena i moj sin – oni su moj vjetar u leđa.

    I s tim riječima, krenu kući.  

    Žena ga je već zvala dvaput.

    Poenta za ponijeti: 

    Nekad ono što zovemo “kontrola” je ustvari ljubav koja ne zna drugačije nego da te gura naprijed. Ne slušaj svakog “stručnjaka”,slušaj šta ti žena kaže.