Autor: Nux

Tri crvena klikera
Bogatstvo koje ne stane u kasu
Nekad najveće bogatstvo ne stane u kasu.
Ne stane ni u sef, ni u bankovni račun, ni u debeo novčanik.
Nekad stane u tri mala staklena klikera.
Ovo je priča o trgovcu Alenu, dječaku Harisu i jednoj neobičnoj trgovini u kojoj se dostojanstvo davalo na veresiju, a dobrota vraćala godinama kasnije — s kamatom od tri života.
Dječak pored gajbe s graškom
Jednog dana svratio sam u malu seosku trgovinu da kupim krompir i mlijeko. Bila je rana jesen, ona vrsta dana kada se kroz otvorena vrata prodavnice uvlači miris kiše, vlažnog lišća i tek ubranog povrća.
Ispred radnje stajale su gajbe s paradajzom, paprikama i graškom, a iznutra se čuo tihi zveket staklenih tegli i starog frižidera.
Dok sam birao krompir, primijetio sam dječaka kako stoji pored gajbe s graškom.
Nije prilazio. Nije ništa dirao. Samo je stajao i gledao.
Gledao je u zelene mahune kao da pred sobom vidi nešto čarobno, a ne običnu namirnicu. Imao je preveliku jaknu, rukave zavrnute do laktova i cipele koje su mu bile malo veće nego što treba. Ruke je držao duboko u džepovima, a pogled bi svaki put sklonio čim bi neko prošao pored njega.
Platio sam svoje namirnice, ali dječak se nije pomjerao.
Tada začuh razgovor između trgovca, amidže Alena, i dječaka.
Neobična trgovina
„Zdravo, Harise“, reče Alen veselo. „Kako si danas?“
„Dobar dan, amidža Alene“, odgovori dječak tiho. „Dobro sam.“
„Samo dobro? To mi zvuči kao da može biti i bolje.“
Haris slegnu ramenima.
„Dobro sam… Samo gledam grašak.“
„Grašak?“
„Jest.“
„Pa, vala, nije loš. Dobar rod ove godine. Zelen, krupan, sladak. Može se jesti i kuhan i sirov, mada nemoj da te majka uhvati kako ga jedeš prije ručka.“
Haris se prvi put nasmiješi.
„Prelijep je, zar ne?“
Alen pogleda u gajbu, pa u dječaka.
„Jest, vala. Baš je lijep. Kao da ga je neko poredao po mjeri.“
Nastade kratka tišina.
„Kako ti je majka?“, upita Alen.
Dječakov osmijeh malo se ugasi.
„Malo bolje, amidža. Počinje opet ustajati iz kreveta.“
„Drago mi je to čuti. Znači, lijekovi djeluju?“
„Valjda. Nekad joj je teško. Kaže da je umorna.“
Alen klimnu glavom.
„Majke često kažu da su umorne, a onda opet ustanu i urade sve za kuću. Takve su ti one. Samo ih treba malo paziti.“
Haris ponovo pogleda u grašak.
„Hoćeš li ponijeti malo kući?“, upita Alen.
Dječak spusti pogled.
„Hvala, ali nemam para.“
Izgovorio je to brzo, kao da se izvinjava zbog same činjenice da nema novca. Kao da je siromaštvo nešto zbog čega treba spustiti glavu.
Alen se nasmiješi, ali ne onako kako se odrasli ponekad nasmiješe djeci kad ih žele sažaliti. Njegov osmijeh bio je potpuno ozbiljan, gotovo poslovan.
„Možda imaš nešto drugo.“
Haris podiže obrve.
„Šta?“
„Nekad ja mijenjam namirnice za klikere.“
„Za klikere?“
„Jest. Djeca donesu svoje klikere, pa napravimo poštenu pogodbu. Ja njima nešto iz prodavnice, oni meni kliker. Posao kao i svaki drugi.“
Dječak se ozari. Brzo zaviri u svoj džep i iz njega izvadi mali stakleni kliker.
Bio je plav, proziran, s tankom bijelom prugom koja se uvijala kroz sredinu. Na svjetlosti je izgledao kao kap neba zarobljena u staklu.
„Imam ovaj“, reče Haris. „Plavi je.“
Alen ga uze između palca i kažiprsta i pažljivo zagleda.
„Plavi, a?“
„Jest. Najdraži mi je.“
„Hmm… Lijep je, baš lijep.“
Haris se već nagnuo prema gajbi.
„Koliko graška mogu dobiti?“
Alen se zamisli toliko ozbiljno da je izgledalo kao da procjenjuje cijenu cijele prodavnice.
„Znaš šta? Danas sam nekako raspoložen za crveni kliker.“
Grašak na veresiju
Dječak trepnu.
„Crveni?“
„Crveni. Takav još nemam u kolekciji.“
„Možda imam jedan kod kuće. Moram pogledati.“
„E, hajde ovako“, reče Alen. „Ti ponesi ovaj grašak sada. Sljedeći put donesi crveni kliker, ako ga pronađeš. Ako ga nemaš, ništa veze. Možemo se opet dogovoriti.“
Haris ga pogleda širom otvorenih očiju.
„Stvarno?“
„Stvarno.“
„Obećavam da ću ga donijeti!“
„Ne moraš obećavati. Samo dođi kad budeš mogao.“
Alen napuni kesu graškom, pa dodade još dvije jabuke.
„A ovo?“, upita Haris.
„To je kamata.“
„Kakva kamata?“
„Za čekanje.“
Dječak se nasmija, prvi put potpuno opušteno. Uze kesu objema rukama i krenu prema izlazu, ali se na vratima okrenu.
„Amidža Alene?“
„Reci.“
„Je li stvarno dobar?“
„Ko?“
„Grašak.“
Alen se nasloni na pult.
„Ako ga ti nosiš majci, bit će najbolji na svijetu.“
Haris klimnu i izađe.
Dobrota bez poniženja
Dok sam i ja krenuo prema vratima, Alenova žena, koja je slagala robu na polici, tiho mi šapnu:
„Ima još dvojica dječaka poput njega.“
„Kako to mislite?“
„Isto rade s Alenom. Nekad grašak, nekad jabuke, nekad paradajz, brašno ili hljeb. Uvijek ‘kupe’ njihove klikere.“
Pogledao sam prema ulici, gdje je Haris već žurio kući, čvrsto držeći kesu.
„I stvarno im uzme klikere?“
Žena se blago nasmiješila.
„Uzme. Ali nikad nije prava boja. Jednom mu nije dobra veličina, drugi put kaže da već ima takav. Nekad traži plavi, a onda se predomisli pa hoće zeleni. Djeca se vraćaju po nekoliko puta.“
„Znači, ipak mu plate?“
„On se tako pravi. A svaki put im stavi više nego što su ‘platili’.“
Pogledala je prema vratima.
„Alen kaže da djeca ne smiju naučiti da mole. Trebaju misliti da su nešto pošteno razmijenili.“
Te riječi su mi ostale u mislima dok sam izlazio iz trgovine.
Mala dobrota — a tako velika.
Alen im nije davao milostinju. Nije ih pitao zašto nemaju, gdje im je otac, zašto su im cipele iznošene i mogu li uopće platiti. Nije ih tjerao da pred drugima stoje pognute glave i objašnjavaju svoje probleme.
Samo je pronašao način da im pomogne, a da se zbog toga ne osjećaju manje vrijednim.
Godine koje su prošle
Godine su prošle.
Preselio sam se u drugi grad, promijenio posao i život me odveo na razne strane. Ipak, kad god bih vidio gajbu graška ili čuo zvuk klikera koji se kotrljaju po betonu, sjetio bih se malog Harisa i trgovca Alena.
Jednog dana, nakon mnogo godina, čuo sam da je Alen preselio.
Njegova dženaza bila je istog dana. Nisam dugo razmišljao. Obukao sam se i otišao.
Ispred džamije i mezarja okupilo se mnogo ljudi. Komšije, prijatelji, bivši kupci i oni kojima je Alen nekada pomogao. Neki su pričali o njegovoj trgovini, neki o njegovoj šali, a neki su samo šutjeli i gledali u zemlju.
Tri mladića pored tabuta
Pored tabuta stajala je njegova žena.
Ispred nje bila su trojica mladića.
Jedan je nosio vojnu uniformu, a dvojica su bila u tamnim odijelima. Nisu mnogo govorili. Prišli su joj jedan po jedan, tiho je zagrlili, a zatim svaki prišao tabutu, spustio glavu i nešto šapnuo.
Nakon toga bi se udaljili brišući suze.
Gledao sam ih i pokušavao shvatiti ko su. Nešto mi je u njihovim licima bilo poznato, ali nisam mogao odmah povezati.
Kada smo joj prišli da izrazimo saučešće, spomenuo sam joj priču o grašku i klikerima.
Žena me pogledala nekoliko trenutaka, a onda joj oči zasjaše od suza.
„Sjećate se toga?“, upita.
„Kako bih zaboravio?“
Ona pogleda prema trojici mladića.
„Ta trojica koju ste vidjeli… To su bili dječaci.“
Zastao sam.
„Haris?“
„Haris, Adnan i Faruk.“
Pokazala je najprije prema mladiću u uniformi.
„Haris je danas vojnik. Kaže da je Alen bio prvi čovjek koji mu je pomogao, a da ga nije ponizio.“
Zatim pokaza prema drugoj dvojici.
„Adnan je završio fakultet i radi u školi. Faruk ima svoju radionicu. Sva trojica su došla da se oproste od njega.“
Najbogatiji čovjek u selu
Žena spusti pogled.
„Rekli su mi da ih Alen nije samo hranio. Naučio ih je da se ne stide tražiti pomoć. Naučio ih je da tuđa dobrota nije sramota. I da čovjek može biti siromašan, a ipak ostati uspravan.“
U njenom glasu nije bilo ponosa zbog novca, kuće ili imanja. Bio je to ponos zbog nečega što se ne može kupiti.
„Nikad nismo imali puno“, nastavi ona. „Nekad smo jedva sastavljali kraj s krajem. Ali Alen je uvijek govorio da čovjek nije bogat po onome što čuva za sebe, nego po onome što ostavi u ljudima.“
Tada polako podiže njegovu ruku.
Ispod nje, na bijeloj tkanini, ležala su tri staklena klikera.
Sva tri crvena.
Bili su različitih nijansi. Jedan tamnocrven, jedan gotovo narandžast, a treći je imao sitnu bijelu prugu kroz sredinu.
Kao tri mala srca koja još kucaju za njega.
„Donijeli su ih danas“, reče Alenova žena. „Rekli su da su ih čuvali sve ove godine. Nisu ih zaboravili.“
Haris je, izgleda, pronašao crveni kliker.
A Alen ga je, po svemu sudeći, konačno prihvatio.
Nije dijelio samo namirnice
Amidža Alen nije dijelio samo grašak, jabuke i paradajz.
Dijelio je dostojanstvo.
Nije kupovao klikere — kupovao je pravo da djeca odu kući uzdignute glave, a ne pognute. Kupovao je njihove osmijehe, njihovo povjerenje i onu malu, ali presudnu vjeru da svijet ipak nije potpuno hladan.
Tri crvena klikera nisu bila plaćena.
Bila su vraćena.
S kamatom od tri života koja su naučila šta znači biti čovjek.
Pravo bogatstvo
Neko broji novac.
Neko broji kuće, automobile i račune u banci.
Neko broji godine provedene na poslu.
A amidža Alen je brojao osmijehe.
Zato je na kraju, iako možda nikada nije imao mnogo, bio najbogatiji čovjek u svom selu.
Jer najveće bogatstvo ponekad ne stane u kasu.
Ponekad stane u dječiji džep.
U tri mala staklena klikera.
I u srce čovjeka koji je znao pomoći, a da drugome ne oduzme dostojanstvo.
10 travnja, 2026
Urnebesna operacija ,kako nasmijati cijelu hirurgiju
Doktori kažu “zaokruži koljeno koje operišemo”.
Većina ljudi posluša. Ja sam odlučio da im ostavim detaljna uputstva. I bonus sadržaj. Rezultat? Cijela sala se valjala od smijeha, a operacija kasnila 30 minuta.
Sjećam se, imao sam 16 godina i koljeno mi je bilo kao klimavi sto — . Dijagnoza: mora na operaciju.
Jutro,vrijeme operacije.
Ležim u onoj bolničkoj košulji što se veže naopačke i ničim ne štiti dostojanstvo. Ulazi doktor, umoran kao da je već odradio tri smjene, turi mi flomaster u ruke i kaže:
“Zaokruži koljeno koje operišemo, a na drugo stavi X.” I ode. Bez dodatnih instrukcija. Velika greška.
Ja, naravno, uradim tačno kako je rekao. Krug na desno, X na lijevo. Gotovo za 3 sekunde. A onda… tišina bolničke sobe, miris dezinfekcije, i previše slobodnog vremena. Proradi moja umjetnička duša.
Na zaokruženo koljeno docrtam debele strelice i napišem krupnim štampanim slovima: “OPERIŠI OVDJE → OVDJE → DA, BAŠ TU”. Na drugo koljeno nije bio dovoljan jedan X. Dodam još tri i dopišem: “NE DIRAJ! Privatni posjed. Kazna za neovlašten ulaz: golicanje do smrti.”
Od dosade — i treme koju nisam htio priznati — sljedećih pola sata pretvorim sebe u hodajući strip.
Na stomak: “Ruke dalje od slijepog crijeva! On je nevin.”
Na butinu: “Šta gledaš? Koljeno je niže! ↑”
Čak sam zamolio mamu, koja je pokušavala da ne prasne u smijeh, da mi na leđa napiše: “Ako ovo čitaš, na pogrešnoj si strani. Okreni pacijenta!”
Kad je anesteziolog ušao, pokrio sam se plahtom do brade kao da krijem državnu tajnu. Navodno sam već tada počeo da lupetam gluposti, ali to je priča za drugu anesteziju.
Operacija je prošla super.
Probudio sam se sa novim šarafima u koljenu i starim smislom za humor. Morao sam prenoćiti. Uveče dolazi doktor, još umorniji, i kaže mi kroz pola osmijeha:
“Dečko, poremetio si nam raspored cijele sale.”
Ispostavilo se da su me sestre otkrile kad su digle plahtu. Kažu da su se smijale dobrih 10 minuta. Bukvalno su se držale za krevete da ne padnu. Kad su se nekako sabrale i počele da me prebacuju na operativni sto… ugledale su poruku na unutrašnjoj strani butine, tik iznad koljena: “PS: Ako ste stigli dovde, zaslužili ste pauzu za kafu ☕”
Rezultat: hirurg je ušao u salu koja se još kikoće, morao je da sačeka da se svi isplaču od smijeha, sterilišu suze i vrate profesionalnost. 30 minuta zakašnjenja.
Sve zbog moje ljubavi prema flomasterima i panike od igala.
Poenta:
Tog dana sam naučio dvije stvari. Prvo, humor je najbolja anestezija — za mene besplatna, za bolnicu skupa. Ode 30 minuta rasporeda, a sa njim vjerovatno i živci glavne sestre. Drugo: Ako ti doktor da flomaster i ode bez nadzora, imaš dvije opcije. Koristiš ga odgovorno… ili napraviš stand-up tačku od vlastitog tijela.
Ja i dalje biram ovo drugo 😄
9 travnja, 2026
KUPIO SAM ŽENI ELEKTROŠOKER ZA GODIŠNJICU
Kad žena kaže da joj ne treba ništa za godišnjicu
Jedna bračna priča o poklonu, pijaci u Živinicama i elektrošokeru koji je preko noći promijenio kućni red
Petnaest godina moja žena za godišnjicu govori istu rečenicu:
„Ne treba mi ništa, samo da si ti živ i zdrav.“
I tako, godinu po godinu, ja slušam, klimam glavom i vjerujem. Ne zato što sam posebno naivan, nego zato što čovjek nakon petnaest godina braka počne misliti da je konačno naučio kako stvari funkcionišu. A kad ti žena kaže da joj ništa ne treba, ti to, logično, shvatiš bukvalno.
Kasnije sam shvatio da u braku postoje rečenice koje se ne prevode doslovno. „Nije mi ništa“ često znači da jeste nešto. „Radi kako hoćeš“ znači da dobro razmisliš prije nego što išta uradiš. A „ne treba mi ništa za godišnjicu“ vjerovatno znači: „Očekujem da se sam sjetiš nečeg lijepog, pažljivog i romantičnog, ali nemoj da me pitaš jer onda poklon više nije iznenađenje.“
Ja to, naravno, tada nisam znao.
Potraga za savršenim poklonom
Prošle srijede, a srijedom je u Živinicama pazarni dan, šetam po pijaci i buvljaku u potrazi za nečim posebnim. To nije obična pijaca na kojoj se kupi samo voće, povrće i koja kesa graha. Tu ima svega i svačega: polovne robe dopremljene iz Njemačke i drugih evropskih zemalja, alata, posuđa, odjeće, elektronike, stvari kojima ne znaš ni ime ni namjenu, ali ti prodavač uvjerljivo objasni da su „kao nove“.
Roba je, naravno, uglavnom sumnjive kvalitete. Garancije nema, računa nema, a ako pitaš radi li nešto, odgovor obično glasi: „Radilo je kad je doneseno.“ Ako se pokvari čim pređeš kapiju, možeš se vratiti da se žališ, ali će prodavač do tada već biti na drugom kraju pijace ili će se praviti da te prvi put vidi. Na tezgama se smjenjuju razni prodavači i preprodavači, a svako za svoju robu ima posebnu priču i najbolju cijenu.
Ja sam, međutim, tog dana imao ozbiljan zadatak. Tražio sam poklon koji neće izgledati kao da sam ga kupio usput, pet minuta prije zatvaranja radnje. Godišnjica braka nije mala stvar. Petnaest godina zajedničkog života, računa, kredita, rodbine, prehlada, porodičnih ručkova, rasprava oko toga ko je ostavio upaljeno svjetlo i bezbroj puta izgovorenog: „Samo da završim ovu epizodu.“
Cvijeće sam odmah prekrižio. Rekla je da joj ne treba, a osim toga, cvijeće u našoj kući obično završi u vazi, pa se nakon nekoliko dana pretvori u dokaz da sam opet zakasnio s mijenjanjem vode.
Zlato? Previše očekivano. Parfem? Ima tri, a ne koristi nijedan. Kaže da čuva za posebnu priliku, a posebna prilika očigledno nikako da dođe. Čokolada? Pojela bi je prije mene, što znači da to nije poklon za nju nego investicija u njeno raspoloženje.
I onda sam ga ugledao.
Mali. Elegantan. Rozi.
Džepni elektrošoker, uz etiketu na kojoj je pisalo: „Idealan za ličnu zaštitu dame.“
U tom trenutku sve mi se složilo. Ovo nije običan poklon. Ovo je pažnja. Ovo je briga. Ovo je poruka: „Volim te i želim da budeš sigurna.“
Moj mozak je govorio: „Genijalno! Praktično je, korisno i pokazuje da misliš na njenu sigurnost.“
Zdrav razum je tiho šaputao: „Ona će te ovim istjerati iz kuće.“
A novčanik je bio najglasniji: „Samo dvadeset maraka, kume.“
Pogađajte koga sam poslušao.
Poklon koji niko nije očekivao
Kući sam došao kao paun. Zamotao sam elektrošoker u papir, dodao mašnicu i stavio ga na sto. Nisam joj odmah rekao šta je unutra. Htio sam da iznenađenje bude potpuno.
Ona je otvorila poklon, izvukla rozi uređaj, pogledala njega, pa mene. Onaj njen pogled trajao je svega nekoliko sekundi, ali dovoljno dugo da preispitam sve svoje životne odluke.
„Ljubavi… jesi li ti ovo meni kupio da tebe mlatim kad hrčeš?“
„Ne, ne“, kažem ja, pokušavajući zvučati ozbiljno. „To je za tebe. Za zaštitu. Ako te neko napadne.“
Ona me pogleda još jednom, pa reče:
„U Živinicama? Ko će mene napasti? Ti kad ne izneseš smeće?“
Nasmejala se i ostavila ga na sto. Ja sam se pravio da je sve prošlo odlično. U sebi sam, međutim, zaključio da je poklon prihvaćen i da je moj bračni status još uvijek stabilan.
Ali tu priča nije završila.
Muškarac i nova igračka
E sad, ja sam muškarac. Ako nešto ima dugme, baterije i na pakovanju piše „100.000 volti“, prije ili kasnije ću poželjeti da vidim radi li stvarno. Možeš ti kupiti uređaj za ličnu zaštitu, ali u muškoj glavi on se vrlo brzo pretvori u naučni eksperiment.
Dvije AAA baterije, bolan. Kako to može biti toliko jako?
Uputstvo je, naravno, bilo napisano vrlo uvjerljivo:
- jedna sekunda – pecne;
- dvije sekunde – trzne;
- tri sekunde – upoznaš svog Boga.
Rekoh sebi: „Hajde samo jedna sekunda. Čisto za nauku. Moram znati šta sam joj kupio.“
I tu je bila moja najveća greška. Čovjek koji kaže „samo sekunda“ obično već zna da radi nešto što ne bi trebao.
Prislonio sam uređaj na nogu i pritisnuo dugme.
BZZZZT!
Ljudi moji, ne znam kako da vam to opišem. U jednom trenutku sam bio u dnevnoj sobi, a u sljedećem sam, čini mi se, vidio cijelu Bosnu iz svemira. Čuo sam rahmetli dedu kako viče: „Jesam li ti rekao, budalo!“ Mislim da smo ja i fotelja na kratko postali jedno biće.
Kad sam se osvijestio, ležao sam na tepihu savijen kao kifla. Naočale su završile na lusteru, a mačka Gracija se popela na garnišu i gledala me s izrazom lica koji je jasno govorio: „O ovome ću pričati svim mačkama u mahali.“
Kosa mi je mirisala na roštilj, što nije bio dobar znak, ali je barem značilo da sam još uvijek živ.
Žena je shvatila potencijal poklona
Žena je izašla iz kuhinje i zastala na vratima. Pogledala je mene. Pogledala je fotelju koja je sada bila na drugom kraju sobe. Pogledala je mačku na garniši, pa naočale na lusteru.
Nije paničila. Nije zvala hitnu pomoć. Nije čak ni pitala jesam li dobro.
Samo je mirno rekla:
„Radi?“
Ja sam pokušao odgovoriti, ali iz mene je izašlo nešto između „k“ i „ko“. Nakon nekoliko pokušaja uspio sam izgovoriti:
„Radi… k’o švicarski sat.“
Ona je tada uzela elektrošoker sa stola. Uključila ga je.
ZZZZAP!
Nasmijala se i rekla:
„Odlično. Od večeras stoji na mojoj strani kreveta.“
U tom trenutku sam shvatio da sam upravo kupio poklon koji je promijenio raspodjelu moći u našem braku. Petnaest godina sam mislio da se kućni red održava razgovorom, dogovorom i povremenim podsjećanjem. Ispostavilo se da je za efikasnost dovoljna jedna mala roza spravica i pogled koji govori više od hiljadu riječi.
Posljedice su bile nevjerovatne
Od tog dana moj život se značajno promijenio.
Smeće iznosim prije nego što me pita. Nekad ga iznesem i prije nego što se napuni, čisto da ne ostavljam prostor za nesporazum.
Suđe perem odmah poslije jela. Više nema mog čuvenog: „Samo da malo odmorim, pa ću.“ Sada odmaram tek kada je sudoper prazan i kuhinja izgleda kao da u njoj niko nikada nije jeo.
Čak sam počeo slagati čarape. Ne uvijek savršeno, ali dovoljno dobro da se ne pokrene istraga.
A hrkanje? Čarobno je prestalo. Ne znam je li prestalo zbog straha, stresa ili činjenice da se sada svake noći budim čim proizvedem i najmanji zvuk. U svakom slučaju, bračni mir je obnovljen.
Najgore je što elektrošoker ne mora ni biti uključen. Dovoljno je da ga žena uzme u ruku, pogleda prema meni i podigne obrvu. To je nova vrsta komunikacije, brža od poruke, jasnija od razgovora i efikasnija od svih bračnih savjeta koje sam ikada čuo.
A kad zaboravim godišnjicu, ona samo uzme uređaj, nasmije se i kaže:
„Hoćeš malo nauke, ljubavi?“
I namigne.
Ja se tada sjetim svega. Datuma. Cvijeća. Večere. Čak i onog puta kada sam rekao da je nova zavjesa „skoro ista kao stara“.
Pouka za muževe
Kada žena kaže: „Ne treba mi ništa“, nemoj to shvatiti kao službeno oslobađanje od kupovine poklona. To je vjerovatno test tvoje pažnje, kreativnosti i sposobnosti da se sam snađeš.
Kupi cvijeće. Ako kaže da neće cvijeće, ipak kupi cvijeće, ali dodaj nešto što pokazuje da si slušao šta voli. Organizuj večeru. Napiši poruku. Sjeti se važnog datuma prije nego što te telefon podsjeti.
Elektrošoker, koliko god bio praktičan, možda nije najbolji izbor za romantičan poklon. Posebno ako muškarac odluči da ga testira na vlastitoj nozi i pritom razbudi pola kuće.
Ja, lično, više ne kupujem poklone bez konsultacija. Prvo pitam nju, onda njenu sestru, pa njenu majku, a ako je situacija ozbiljna, uključim i hodžu. Petnaest godina braka naučilo me da je bolje potrošiti malo više vremena na pripremu nego završiti na tepihu dok mačka svjedoči mojoj gluposti.
Pouka za žene
Ako muž ne zna šta da vam kupi, nemojte mu samo reći da vam ne treba ništa. Dajte mu barem mali trag. U suprotnom, može se vratiti kući s nečim što nikada niste tražile, ali ćete vrlo brzo naučiti koristiti.
A ako vam je već kupio pogrešan poklon, nasmijte se. Možda nije pogodio ono što ste željele, ali je barem pokušao. Uostalom, najbolji brakovi nisu oni u kojima se nikada ne pogriješi, nego oni u kojima se i najveći promašaj pretvori u priču kojoj se smijete godinama.
Samo, za svaki slučaj, nemojte držati elektrošoker na muževoj strani kreveta.
Tamo bi mogao početi spavati na vrijeme.
Tagujte muža da vidi šta ga čeka ako ove godine fuli poklon.
Napomena: Elektrošokeri i slični uređaji nisu igračke. Ne pokušavajte ih testirati na sebi ili drugima i uvijek poštujte važeće propise o njihovoj kupovini i upotrebi.
9 travnja, 2026
Show u Domu zdravlja: Kako je jedna nana ‘izludila’ doktora
Postoje dvije vrste pacijenata: oni što kažu “boli me ovdje” i pokažu prstom, i Nane. Nana dođe po potvrdu za bazen, a doktor Moljka završi na godišnjem od stresa. Ovo je zapisnik jednog pregleda koji je prerastao u ispovijed o komšijama, politici i Kardashiankama.
Kad Nana krene kod doktora!
“Doktore, imate li sekundu?” Zgužvano lice s vragolastim sjajem u očima provirilo je kroz vrata.
“Da, da, uđite, uđite.”
Klimnu doktor glavom, očiju prikovanih za hrpu kartona na stolu. Starija gospođa, uletje u ordinaciju.
“Sjedim tamo od zore,” progunđa ona. “Ljudi ulaze i izlaze k’o roj skakavaca! Pola ih ni termina nema, samo se guraju. Ma, da se mene pita, ja bih im rekla svoje!”
“Šta vas muči danas, gospođo?” upita doktor.
“Moj komšija – onaj pijanac – kupio sebi bušilicu. Buši svaki dan k’o da ga đavo goni! I mjeri vrijeme, kunem vam se. Čeka dok ja dođem kući pa počne. Vjerovatno me gleda s prozora. Buši dok mi živci ne popucaju, pa ugasi taman kad ja sebi sipam kahvu. Onda – zzzzz! – opet počne! A kćerka mu? Hoda k’o da je Kardashianka, suknjice joj ni poštansku marku ne bi pokrile. Pff! I kaže ‘Dobro jutro’ bez ikakvog poštovanja u glasu.”
“Gospođo, stanite,” prekide je doktor . “Zašto mi ovo pričate?”
“Pa zato što ste pitali na šta se žalim! Eto, žalim se! I nemojte me počinjati o onoj preko puta. Uvijek se smije, pita kako sam. Znam ja da ona samo čeka da ja krepam pa da mi parking mjesto uzme. E, pa čekat će ona dugo!”
“Ne,” doktor protrlja korijen nosa. “Pitam vas za zdravlje. Koji su simptomi?”
“Moje zdravlje? Ma, dušo, odakle da počnem? Nekad sam se budila, pravila palačinke, išla na posao, odradila osam sati, pa u prodavnicu, teglila kese kući, kuhala večeru, pomagala djeci oko zadaće, i još imala snage da tračam na telefon sat vremena. Sad? Dok doručak napravim, već sam za spavanje. Ali moram ići u kupovinu, pospremiti kuću, i stići na one akcije za penzionere. U horu sam, znate – dobri smo, baš dobri. Prošli mjesec smo čak i na turneju išli. I moram paziti na muža. Puno udovica u domu penzionera se mota oko njega, znate? Dok završim s jurnjavom cijeli dan, iscrpljena sam. Nisam više dvadesetogodišnjakinja.”
Doktor Moljka duboko udahnu, zadrža dah, i ispusti dug, čujan uzdah.
“Gdje. Vas. Boli?”
“Ma, baš mi je drago što ste pitali! Svi kažu da ste vi duša od čovjeka, doktore. Moje prijateljice se kunu u vas. Iskreno? Duša me boli. Duh mi je iscrpljen. Mislim, pogledajte samo stanje u državi! Kuda mi idemo?”
“STANITE!” Doktor Moljka podiže ruku. “Gdje vam je medicinski karton?”
“Uh, nemojte me počinjati o onim curama na prijemnom. Izgubile su mi karton tri puta. Tri puta! Samo su stajale i slijevale ramenima. Pa sam im rekla tačno ko su i gdje mogu da gurnu svoj nos. Nećete vjerovati – našle su karton za tri minute.”
Doktor Moljka podiže ruku kao da će je lupiti o sto, ali se zaustavi u posljednjem trenutku – bojeći se da bi gospođi stvarno mogao izazvati srčani udar. Zadovolji se blagim udarcem po drvetu.
“Zašto. Ste. Danas. Ovdje?”
“Ma! Pa, idem na vodeni aerobik u Domu kulture s prijateljicama. Rekle su mi da mi treba ljekarsko uvjerenje da sam sposobna za plivanje. Došla sam po uputnicu za sve nalaze i pregled da mi to potpišete.”
“Ne trebaju vam.”
“Kako to mislite?”
“Ne trebaju vam nalazi. Vidim da ste više nego sposobni. Napisat ću vam potvrdu odmah.”
Brzo, prije nego što je mogla početi novu priču, doktor naškraba nešto na receptu, udari pečat, i potpiše se s elanom.
“Evo. Idite na bazen. Plivajte do mile volje.”
“Hvala vam, doktore! Mogu li se vratiti za koji dan, ipak? Brine me pritisak. Izgleda dobro na kućnom aparatu, ali osjećam da mi srce ne sjedi kako treba. Šta ako skoči? Ili padne?”
“NE!” Doktorov glas pređe u panični falset. “Idem na godišnji! Odmah! Idite kod drugog doktora ako morate!”
“Dobro, dobro. Hvala za potvrdu. Odo ja!”
Izašla je iz Doma zdravlja, izvukla mobitel, i pritisnula brzi poziv.
“Halo, Jasminka? Vidjela sam onog Moljku što si pričala. Ma, on je prilika – strpljiv, fin, pravi gospodin. Reci kćerki da obavezno izađe s njim. Bit će fantastičan muž.”
S druge strane linije začuo se oduševljen smijeh.
“Da, da. Samo pazi da dobijem pozivnicu za svadbu. Uglavnom, moram ići da se prijavim za bazen. Ne smijem ovo ljekarsko uvjerenje baciti u vjetar!”Poenta:
I tako Nana dobi potvrdu za bazen, doktor Moljka dobi PTSP, a Jasminkina kćerka dobi potencijalnog muža. Pouka? Nikad ne pitaj Nanu “šta vas muči” ako nemaš 3 sata vremena i godišnji u rezervi. A doktorima: pečat držite nadohvat ruke i bježite čim kaže “duša me boli” 😄
9 travnja, 2026
Kad ti Otac ostavi amanet, a ti ga shvatiš doslovno!Bračni savjetnik nije mogao vjerovati”
Kad amanet shvatiš bukvalno
Kažu ljudi da amanet treba ispoštovati. To je, naravno, tačno. Ako ti otac, majka, dedo ili nana nešto ostave u amanet, red je da se toga držiš.
Ali niko nikad nije rekao šta da radiš kad amanet shvatiš bukvalno.
Baš sve. Riječ po riječ. Bez ikakvog dodatnog pitanja, objašnjenja ili konsultacije s nekim ko zna šta je pokojnik zapravo htio reći.
Denis je tako dvadeset godina živio po posljednjim očevim riječima. Bio je ubijeđen da je uzoran sin i još bolji muž. Problem je nastao tek kad je njegova žena Zumra odlučila da više ne može tako i kad su, nakon dvije decenije braka, završili kod bračnog savjetnika.
Otišli, dakle, Denis i Zumra kod savjetnika.
Čim su sjeli u čekaonicu, Zumra je prekrstila ruke, uzdahnula i pogledala u plafon. Denis je, kao i obično, gledao u pod.
Savjetnik ih pozva unutra, ali prvo zamoli Zumru da razgovara nasamo s njim.
„Kažete da ste u braku dvadeset godina“, upita savjetnik, „pa u čemu je problem?“
Zumra se odmah zajapurila.
„Problem je moj Denis! Izludit će me načisto. Ako ovako nastavi, ostavit ću ga, majke mi!“
Savjetnik uze olovku i spremno se namjesti.
„Dobro. A šta tačno radi da vas toliko izluđuje?“
„Prvo“, poče Zumra, „kad god izađemo negdje među narod, on samo gleda u pod. Neće nikome da priđe, neće nikoga da pozdravi, neće ni komšiji da kaže ‘dobar dan’. Samo hoda kao da je nešto ukrao. Sramota me živa!“
Savjetnik klimnu glavom.
„Razumijem. Imate li još neku zamjerku?“
„Imam! Stalno kopa nos.“
„U javnosti?“
„U javnosti, u kući, za stolom, dok gledamo televiziju… Gdje god sjedne, on prst u nos. Pa zamislite da smo kod mojih na ručku, a on se ponaša kao da traži izgubljeni ključ!“
Savjetnik nešto zapisa.
„Dobro. Još nešto?“
Zumra se malo snebiva, pogleda prema vratima, pa tiše reče:
„Kad god se ono radi…“
Savjetnik podiže obrve, ali ostade profesionalan.
„Da?“
„On meni nikad ne dozvoli da ja budem gore. Nikad! Dvadeset godina, čovječe! Pa bar jednom bih voljela da ja budem glavna.“
Savjetnik spusti olovku.
„Aha. Mislim da je najbolje da sada porazgovaram s vašim mužem.“
Zumra izađe, a Denis uđe. Kao i obično, prvo pogleda u pod, pa sjedne na kraj stolice.
Savjetnik ga pogleda ozbiljno.
„Denise, vaša žena kaže da je izluđujete. Čak razmišlja i o razvodu.“
Denis problijedi.
„Šta? Razvodu? Poslije dvadeset godina? Pa ja sam je volio, pazio i uvijek joj davao šta god je htjela! Kakav je sad problem?“
„Kaže da imate nekoliko navika koje je dovode do ludila“, objasni savjetnik. „Prvo, uvijek se čudno ponašate u javnosti. Gledate u pod i nikome ne prilazite.“
Denis zabrinuto odmahnu glavom.
„Ma, to je jedna od rijetkih stvari koje mi je otac rekao na samrtnoj postelji. Zakleo sam se da ću ga poslušati.“
„A šta vam je rekao?“
Denis se uspravi i svečano izgovori:
„Rekao mi je: ‘Sine, nikad nikome nemoj stati na žulj.’“
Savjetnik nekoliko sekundi šutje.
„Denise… vaš otac je vjerovatno mislio da ne treba nikoga namjerno provocirati, vrijeđati ili mu praviti probleme.“
„Aha“, reče Denis, pomalo postiđeno. „Znači, nije mislio da stalno gledam gdje gazim?“
„Ne baš.“
Denis klimnu, kao da je upravo naučio važnu životnu lekciju.
Savjetnik nastavi:
„Drugo, vaša žena kaže da stalno kopate nos, čak i kad ste u društvu.“
Denis se ponovo zabrinu.
„Pa i to mi je otac izričito naredio! Rekao mi je da uvijek držim nos čistim.“
Savjetnik zažmiri na trenutak i duboko udahnu.
„To je, Denise, samo izraz. Znači da se ne treba miješati u kriminal, dugove i sumnjive poslove. Drugim riječima, da ne upadate u nevolje.“
„Aha“, reče Denis. „Znači, nije bilo potrebno da ga stvarno čistim pred ljudima?“
„Nije.“
Denis spusti pogled.
„Dobro je to znati, nakon dvadeset godina.“
Savjetnik odluči da više ništa ne pita, ali je ostala još posljednja Zumrina zamjerka.
„I na kraju“, nastavi on oprezno, „vaša žena kaže da joj nikad ne dozvoljavate da bude gore tokom… onoga.“
Denis se tada potpuno uozbilji.
„To je najvažniji očev amanet. To nikako nisam smio prekršiti.“
„Šta vam je rekao?“
Denis se nagne naprijed i tihim, gotovo svečanim glasom izgovori:
„Na samrti mi je rekao: ‘Sine, nemoj zajebat!’“
Savjetnik ga pogleda. Zatim pogleda u svoje bilješke. Onda ponovo pogleda Denisa.
„Denise, mislim da je vaš otac vjerovatno mislio da ne upropastite život, brak i sve što ste pošteno izgradili.“
Denis se zamisli.
„Znači, ipak je mislio šire?“
„Mnogo šire.“
U tom trenutku Zumra uđe u kancelariju.
„I?“, upita ona. „Jeste li mu objasnili?“
Savjetnik se nasloni u stolicu.
„Jesam. Mislim da je došlo do izvjesnog nesporazuma.“
„Kakvog nesporazuma?“
Denis je pogleda i iskreno reče:
„Izgleda da sam dvadeset godina sve pogrešno shvatao.“
Zumra ga odmjeri od glave do pete.
„To ti govorim već dvadeset godina.“
„Pa što nisi rekla?“
„Jesam!“
„Kako?“
„Lijepo!“
„A jesi li baš riječ po riječ objasnila?“
Zumra podiže ruke prema plafonu.
„Eto vidiš, savjetniče! O tome ja pričam!“
Savjetnik zatvori fasciklu i zaključi da će ovaj bračni slučaj zahtijevati više seansi nego što je prvobitno planirao.
I tako je Denis dvadeset godina uredno poštovao očev amanet, samo što ga je shvatio potpuno bukvalno. Gledao je u pod da nikome ne stane na žulj, čistio nos da ne upadne u probleme i strogo pazio da „ne zajebe“.
Pouka
Prije nego što nečije riječi uzmete zdravo za gotovo, pitajte šta je pjesnik htio reći. Posebno ako ih izgovara neko na samrtnoj postelji, u pola rečenice i bez dodatnog objašnjenja.
Jer biste, u suprotnom, mogli završiti kao Denis: s pognutom glavom, čistim nosom, ozbiljnim bračnim problemom i ženom koja je konačno odlučila da ona bude glavna. 😄
8 travnja, 2026
Kako sam postao “ginekolog za guštere” i zamalo napravio carski rez Patriku
Porodična drama koja je počela poslije večere
Misliš da poznaješ svoje kućne ljubimce. Hraniš ih, čistiš im kavez, znaš kada spavaju i čak im daš imena koja im savršeno odgovaraju.
Ja sam, recimo, bio potpuno uvjeren da imam dva muška guštera.
Zvali su se Spužva Bob i Patrik.
Nije to bila slučajnost. Imena smo pažljivo odabrali, djeca su ih odmah prihvatila, a ja sam bio ponosan što smo napokon imali kućne ljubimce oko kojih nije bilo previše posla. Ne laju, ne grizu namještaj, ne traže da ih šetamo po kiši i ne bude nas u šest ujutro zato što su gladni.
Dva mirna muška guštera. Idealna porodična kombinacija.
Barem smo tako mislili.
Jedne večeri, poslije večere, sjedimo u dnevnoj sobi. Ja pokušavam gledati televiziju, žena sklanja tanjire, a djeca se raspravljaju oko toga ko će prvi koristiti tablet. Sve je izgledalo potpuno normalno, sve dok mi sin nije ušao u sobu sa izrazom lica kao da je upravo otkrio da je nestala struja u cijelom gradu.
„Babo…“
Već po tom „babo“ znao sam da nešto nije uredu.
„Šta je bilo?“
„Jedan od guštera u sobi mi izgleda bolesno.“
Odmah sam ustao. Nisam ja veterinar, ali sam u tom trenutku navukao svoj najstručniji izraz lica. Onaj izraz čovjeka koji je pet puta gledao dokumentarac o životinjama i jednom pročitao članak o reptilima na internetu.
„Kako bolestan?“
„Leži na leđima i neće da se pomjeri.“
To je već zvučalo ozbiljno.
„Hajde, bona, vidi šta mu je!“
Uletio sam u dječiju sobu kao porodični doktor za gmizavce. Patrik je zaista ležao na leđima, potpuno miran i nepomičan.
Pogledao sam ga sa svih strana. Nisam znao da li da ga dotaknem, okrenem ili da jednostavno stojim i čekam da se sam objasni.
„Hajde, bona, dođi da vidiš guštera. Nešto mu je!“ viknuo sam ženi.
Ona je došla, pogledala kroz kavez i već u sljedećoj sekundi promijenila izraz lica.
„Jao, pa ona rađa bebe!“
U sobi je nastala tišina.
Sin me pogledao, pa pogledao majku, pa ponovo mene.
„Kako bebe?“
Niko nije odgovarao.
„Pa zovu se Spužva Bob i Patrik“, nastavio je moj sin. „To su muški!“
Imao je pravo. Imena su bila prilično jasna. Nismo ih nazvali Ana i Marija.
Pogledao sam ženu i pokušao zvučati razumno, iako mi ništa u toj situaciji nije bilo jasno.
„Pa rekli smo da nećemo da se razmnožavaju. Jesi li ti kupila dva muška?“
Žena me pogledala onim pogledom koji govori da sam upravo izgovorio nešto toliko glupo da će se o tome pričati i na porodičnim okupljanjima za deset godina.
„Šta hoćeš?“ rekla je. „Da okačim znak na kavez: ‘Zabranjeno razmnožavanje’?“
Svi čekaju da se rodi gušter
Djeca su se već okupila oko kaveza. Odjednom nikome više nije bio važan tablet, večera ni televizija. Svi su željeli prisustvovati velikom događaju.
Ja sam pokušao preuzeti ulogu smirenog i odgovornog roditelja.
„Dobro, djeco, bez panike. Ovo je čudo prirode. Gledat ćemo kako dolaze na svijet novi gušteri.“
Djeca su me pogledala sa mješavinom straha i gađenja.
„Fujjj!“ rekli su uglas.
Patrik se i dalje nije pomjerao. Ležao je na leđima kao da je odustao od života i prepustio se sudbini. Onda se pojavilo nešto što je ličilo na nogu.
Svi su se nagnuli prema kavezu.
„Evo ga!“ viknuo je sin.
Ali ono što je ličilo na nogu odjednom je nestalo.
Žena je tiho šapnula:
„Možda je beba u pogrešnom položaju.“
„Kako pogrešnom položaju?“ pitao sam.
„Ne znam. Možda je karlični položaj.“
Nisam znao da li govorimo o gušteru ili o porođaju u bolnici.
Sin je već bio na ivici panike.
„Babo, uradi nešto!“
To je bila rečenica koja me je potpuno uništila. Jer kada dijete kaže „uradi nešto“, odrasli se iznenada osjete obaveznim da zaista nešto urade, čak i kada nemaju ni najmanju ideju šta rade.
Moj kratki izlet u veterinarsku medicinu
Prišao sam kavezu i pokušao pažljivo pogledati šta se dešava. Na trenutak sam se čak osjetio kao da znam šta radim.
„Samo polako“, govorio sam, više sebi nego gušteru. „Nećemo paničiti.“
Patrik je i dalje ležao na leđima.
Onda sam ugledao ono što sam smatrao nogom i, u najboljoj namjeri, pokušao da pomognem. Lagano sam povukao.
Nestalo je.
Pokušao sam ponovo.
Ništa.
Žena me pogledala sa strane.
„Jesi li siguran da to trebaš raditi?“
„Naravno da nisam“, odgovorio sam. „Ali neko mora.“
U tom trenutku sin je već držao kavez i šaputao:
„Diši, Patrik. Diši.“
Ne znam kako je zamišljao da gušter razumije tu naredbu, ali situacija je već odavno prestala biti normalna.
Na kraju smo odlučili da nećemo glumiti stručnjake. Spakovali smo kavez i otišli kod veterinara.
Veterinar je riješio misteriju
U čekaonici smo sjedili kao porodica koja čeka najvažniji događaj u životu. Sin je držao kavez u krilu. Žena je pokušavala ostati ozbiljna, ali joj je povremeno bježao osmijeh. Ja sam šutio, jer sam još uvijek pokušavao shvatiti kako je moguće da dva muška guštera očekuju prinovu.
Kada je veterinar pogledao Patrika, odmah je uzeo lupu. Pregledao ga je nekoliko sekundi, zatim podigao obrve i pogledao nas.
Ja sam odmah prešao na ozbiljna pitanja.
„Doktore, hoće li trebati carski rez?“
Veterinar me pogledao kao da pokušava odlučiti da li da se nasmije ili da ostane profesionalan.
Povukao nas je malo u stranu i tiho rekao:
„Ljudi, gušter nije u porodu.“
Svi smo ga gledali.
„Patrik je muško.“
Sin je uzdahnuo s olakšanjem.
Ja sam također osjetio olakšanje, ali nisam još znao šta slijedi.
Veterinar je nastavio birajući riječi:
„Mladi mužjaci ponekad imaju… određene potrebe. Sami se zabave. Zato leže na leđima.“
Nastala je tišina.
Onakva tišina u kojoj svi razumiju šta je rečeno, ali se niko ne usuđuje prvi reagovati.
A onda se moja žena počela smijati.
Prvo tiho. Onda sve jače. Ubrzo su joj krenule suze na oči.
„Zamisli njega“, uspjela je izgovoriti kroz smijeh, „kako vuče gušteru za… ono malo!“
Veterinar je spustio pogled. Sin je pitao da li će Patrik biti dobro. Djeca su bila sretna što gušter nije bolestan, a ja sam želio da se pod zemljom otvori rupa dovoljno velika da u nju stanu čovjek, kavez i cijela ova priča.
Račun za znanje koje smo skupo platili
Na kraju se sve završilo dobro. Patrik je bio zdrav. Spužva Bob je i dalje bio živ, miran i potpuno nezainteresovan za porodičnu dramu.
Mi smo, međutim, dobili lekciju koju nikada nećemo zaboraviti.
Računica je izgledala ovako:
Stavka Trošak
Dva guštera 250 KM
Kavez i oprema 90 KM
Pregled kod veterinara 50 KM
Poniženje pred ženom i djecom Neprocjenjivo
Sjećanje na oca koji je pokušao „poroditi“ mužjaka Također neprocjenjivo
Ukupno: 390 KM i jedna priča koja će me pratiti do kraja života.
Tri lekcije koje smo naučili
Iz cijele situacije izvukli smo nekoliko važnih zaključaka.
Prvo, gušteri polažu jaja. Ne rađaju bebe onako kako smo mi to zamislili u panici.
Drugo, muški gušteri imaju svoje potrebe. Neke stvari jednostavno ne treba pokušavati objašnjavati pred djecom za stolom.
Treće, nikada ne glumi veterinara ako nisi siguran šta radiš. Posebno nemoj glumiti veterinara pred ženom koja jedva čeka da te podsjeti na tu grešku svaki put kada vidiš kavez.
Od tada više ne donosim zaključke na osnovu imena. Ako se životinja zove Patrik, to ne znači da je nužno muško. Ako leži na leđima, to ne znači da umire. A ako nešto ne razumiješ, postoje ljudi koji su završili školu upravo zato da ne bi morao povlačiti nepoznate dijelove iz tuđih ljubimaca.
I, što je najvažnije, prije nego što proglasiš porodičnu hitnu situaciju, možda prvo provjeri šta se zaista dešava.
Jer neke stvari izgledaju kao porođaj, a zapravo su samo… gušter koji ima svoj privatni trenutak.
Trošak lekcije: 390 KM plus neprocjenjivo poniženje.
Vrijedilo je svake marke.
8 travnja, 2026
Neženja: Kako je Asim iz Tuzle živio 100 godina bez stresa
Dva „ne“ koja su Asimu spasila život
Priča o čovjeku koji je dva puta bio odbijen, a onda shvatio da je sloboda ponekad najskuplji oblik sreće.
U Tuzli je nekada živio jedan dobar momak po imenu Asim. Nije bio ni posebno bogat, ni naročito lijep, ali je imao ono što se u našem narodu uvijek cijenilo: bio je čestit, znao je popraviti slavinu, ponijeti gajbu kad zatreba i nikada nije dolazio praznih ruku kad se ide u goste.
Jedino što mu nikako nije išlo od ruke bila je ljubav.
Ne zato što Asim nije imao osjećaja. Naprotiv, osjećao je on sve – i kad treba i kad ne treba. Samo nije znao da ljubav, osim srca, traži i malo sreće, dobar tajming i osobu koja će na tvoje „Hoćeš li za mene?“ odgovoriti sa „Hoću“, a ne sa onim kratkim, ali sudbonosnim: „Ne mogu.“
Prva prosidba: cvijeće, prsten i jedno veliko „ne“
Jednog proljeća Asim se zaljubi u Esmu. Bila je to ona vrsta ljubavi zbog koje čovjek počne ranije ustajati, bolje se češljati i iznenada obraćati pažnju na to da li mu je košulja ispeglana.
Asim je danima smišljao kako da je zaprosi. Nije htio ništa previše moderno. Nije bilo nikakvog snimanja dronom, violine usred tržnog centra ni transparenta preko pola grada. Asim je vjerovao u klasiku.
Kupio je cvijeće na pijaci, posudio najbolje cipele od rođaka i nabavio zlatni prsten koji je sjajio kao nova felga na dobro očuvanom Golfu. Onda je, nakon nekoliko dana vježbanja pred ogledalom, skupio hrabrost, spustio se na jedno koljeno i izgovorio ono što je pripremao cijele sedmice.
Esma ga je pogledala. Nije se nasmijala, nije zaplakala, nije čak ni dramatično uzdahnula. Samo je tiho rekla:
„Hvala, Asime, ali ne mogu.“
I eto. Tri riječi, a čovjeku se život prepolovi.
Asim se vratio kući kao da je izgubio i utakmicu i produžetke. Prva tri dana nije razgovarao ni sa kim. Skuhao je lonac graha, pojeo ga gotovo sam i popio nekoliko piva, čisto da mu se, kako je govorio, „slegne situacija“.
Komšije su mislile da pati. Prijatelji su ga tješili. Jasmin mu je govorio da ima drugih žena koliko hoćeš, samo treba izaći među narod. Asim je klimnuo glavom, ali je u sebi mislio da nema drugih žena, nego samo jedna Esma i mnogo tišine.
A onda je, kao što to obično biva, vrijeme uradilo svoje. Srce se malo smirilo, grah se probavio, a Asim se zaljubio u Maidu.
Druga ljubav i drugo odbijanje
Maida je bila drugačija od Esme. Veselija, glasnija i uvijek je znala šta hoće. Asim je zbog nje čak počeo koristiti parfem i jednom je otišao u prodavnicu samo zato što je čuo da bi joj se mogla svidjeti čokolada koju tamo prodaju.
Ovoga puta nije pravio veliku predstavu. Nije kupio cvijeće s pijace niti klečao na pločicama. Samo joj je jedne večeri, dok su sjedili u bašti, rekao:
„Maida, šta misliš da nas dvoje ovo malo uozbiljimo?“
Maida je spustila kašiku, pogledala ga ravno u oči i odgovorila:
„Asime, ti si meni drag, ali ne.“
Drugo „ne“ bilo je kraće od prvog, ali je Asima pogodilo preciznije. Čovjek se nekako navikne da ga jednom odbiju. Ali kad te odbiju drugi put, počneš se pitati nije li problem možda u tebi, u zvijezdama, u držanju tijela ili u tome što si previše puta rekao „ma lahko ćemo“.
Te noći je dugo sjedio na balkonu. Gledao je svjetla Tuzle, slušao kako negdje u daljini laje pas i prvi put ozbiljno razmišljao o svom životu.
Nije imao ženu. Nije imao djecu. Nije imao kredit za veći stan, vikendicu koju treba popravljati svake druge subote, ni rodbinu koja će ga pitati kad će „konačno nešto uraditi od sebe“.
I tada mu je sinula misao koja će mu promijeniti život:
Možda ovo nije kraj. Možda je ovo početak slobode.
Asimova pravila sretnog neženje
Od tog dana Asim je prestao gledati na odbijanja kao na poraz. Počeo ih je doživljavati kao dvije službene potvrde da je slobodan čovjek.
Nije postao ogorčen. Nije pričao kako su „sve žene iste“, niti je po kafanama držao predavanja o tome kako brak uništava čovjeka. Jednostavno je odlučio da živi po svojim pravilima. A njegova pravila bila su prilično jednostavna.
1. Kućni red određuje onaj ko je posljednji ušao u kuću
U Asimovom stanu nije bilo klasičnog kućnog reda. Tačnije, postojao je, ali ga je sam Asim i pisao i kršio.
Suđe se nije pralo odmah. Suđe se ostavljalo da „odstoji“. Ako bi neko pitao zašto je šolja od kahve još na stolu od prošlog petka, Asim bi rekao da se kafa ne može tako brzo zaboraviti.
Čarape su imale svoje mjesto, a to mjesto bilo je tamo gdje ih noga posljednji put izuje. Daska na WC-u bila je stalno dignuta. Ne zato što je Asim bio neuredan, nego zato što, kako je tvrdio, „nije imao kome spuštati“.
Usisavao je onda kada mu prašina počne smetati. Smeće je iznosio tek kad kesa sama pokaže ambiciju da napusti stan. Stare novine slagao je po ormarima i policama, uvjeren da jednog dana može zatrebati tekst o akciji deterdženta iz 2008. godine.
Stan nije bio savršen, ali je bio njegov. I u njemu nije bilo svađe oko toga ko je ostavio mokar peškir na radijatoru.
2. Slobodno vrijeme je stvarno slobodno
Asim je išao na pecanje kad mu se ide. Ako mu se nije išlo, nije išao. Nije morao nikome objašnjavati zašto mu se danas sjedi kraj rijeke, a sutra ne ustaje iz kreveta prije podne.
Na kampovanje je odlazio bez višesedmičnih dogovora. Samo bi jednog jutra ubacio šator, stolicu, dvije konzerve i rezervne čarape u automobil, pa krenuo. Ako bi ga neko pitao kad se vraća, odgovorio bi: „Kad mi dosadi priroda.“
Televizor gotovo da nije palio. Serije nije pratio, pa nije morao pamtiti ko je kome brat, ko je kome bivši i zbog čega svi šapuću u dnevnoj sobi. U kupovinu je išao kad je gladan, a kad nije bio gladan, živio je od onoga što je već imao – pa makar to bile pašteta, kiseli krastavci i pola hljeba od jučer.
Kad bi došao s posla, razvukao bi se na kauč, počešao gdje ga svrbi i glasno uzdahnuo od miline. Niko ga nije pitao šta mu je. Niko mu nije govorio da promijeni kanal. Niko mu nije zamjerao što je zaspao u trenerci.
3. Finansije, praznici i vlastita pravila
Na Valentinovo nije trčao u cvjećaru. Nije morao kupovati ruže po cijeni zbog koje bi čovjek pomislio da su uzgajane na Marsu. Nije pisao poruke od tri pasusa i nije provjeravao je li neko slučajno vidio da je zaboravio godišnjicu.
Platu nije dijelio na „naše“ i „tvoje“. Bila je njegova, i trošio ju je kako je smatrao da treba. Nekad na dobar ručak, nekad na društvo, nekad na pjevaljku, a nekad na stvar koju je mjesecima gledao u izlogu i kojoj, realno, nije bila potrebna nikakva opravdana svrha.
Pjevao je pod tušem glasno i falš. Nije imao ko da mu kaže da umukne. Ako bi promašio ton, samo bi ponovio refren još jače, uvjeren da je problem u akustici kupatila.
Stotinu godina bez tablete za smirenje
Godine su prolazile, a Asim je ostajao isti. Nije se nervirao oko sitnica, jer je za njega većina stvari bila sitnica. Ako mu se pokvari televizor, čitao bi novine. Ako mu se pokvari frižider, pojeo bi sve što je unutra. Ako mu se pokvari raspoloženje, nazvao bi Jasmina.
Bio je zdrav, snažan i miran. Imao je gustu kosu, dobar apetit i živce koji su izgledali kao da su napravljeni od armiranog betona. Dok su se njegovi oženjeni prijatelji žalili na račune, rodbinu, renoviranje kupatila i činjenicu da su opet zaboravili iznijeti smeće, Asim je sjedio, pio kahvu i govorio:
„Meni je moj mir najskuplja stvar u kući.“
Doživio je stotu. Umro je mirno, od starosti, bez velikih bolesti i bez mnogo stresa. Ležao je nasmijan, zadovoljan životom koji je sam uredio. Oko njega su svi plakali, a Asim je, ako je vjerovati priči, izgledao kao čovjek koji je upravo završio sve obaveze i konačno može odmoriti.
I tu bi priča mogla završiti. Bila bi to lijepa priča o slobodi, samostalnosti i čovjeku koji je dva odbijanja pretvorio u stotinu godina mira.
Ali ne mogu je završiti tako.
A zašto ja ne mogu živjeti kao Asim?
Žena mi dolazi kući.
Pod nije obrisan. Supa se ne krčka. Tepih nije usisan. Polica u kuhinji još uvijek stoji na podu, jer sam je „samo privremeno“ spustio prije dvije sedmice. Na stolu su računi, čarape i jedna šolja za koju ne znam odakle se stvorila.
Moram nazvati Jasmina i reći mu da večeras neću u kafanu gledati utakmicu. Ne mogu ni na pecanje, ni na kampovanje, ni na spontano razvlačenje po kauču. Žena i ja počinjemo novu sezonu njene omiljene serije.
I, iskreno, ne smijem zakasniti. Jer ako propustim prve dvije epizode, narednih mjesec dana neću znati ko je kome šta rekao, pa ću morati slušati objašnjenje od početka.
Šteta.
Baš je bila dobra priča o Asimu.
Eh, hajd’ tužno… prvo da sklonim veš sa stolice.
Pouka?
Pouke, izgleda, nema. Ili je ima, zavisno od toga ko čita.
Neko će reći da je Asim bio sebičan. Neko će reći da je bio pametan. Neko će pomisliti da sreća nije uvijek u tome da dobiješ ono što želiš, nego da naučiš cijeniti ono što ti je ostalo.
A neko će samo uzdahnuti, ustati i otići usisati tepih, jer zna da sloboda ima svoje granice – naročito kad neko drugi plaća račune, pere suđe i zna gdje ti stoje čarape.
Možda je Asim zaista živio najbolje što je mogao. A možda ni brak nije tako loš, samo čovjek ponekad mora priznati da je najljepši dio bračnog života upravo onaj trenutak kad oboje sjednete na kauč, pogledate se i shvatite da večeras niko neće prati suđe.
A ti? Bi li mijenjao svoj život za Asimovih stotinu godina slobode ili ipak biraš kuću u kojoj se zna ko spušta dasku, ko usisava tepih i ko bira seriju?
Piši u komentar. Samo nemoj predugo, možda te neko čeka da izneseš smeće.
7 travnja, 2026
Moć jedne vaze: Kako mala promjena u domu mijenja čitavu sudbinu
Kad ti je kuća ogledalo duše
Bila jednom jedna siromašna duša — čovjek koji je godinama živio tužno, povučeno i bez mnogo nade da će se išta promijeniti.
Kuća u kojoj je stanovao bila je trošna straćara, više nalik napuštenoj šupi nego domu. Krov je prokišnjavao, prozori su slabo dihtovali, a vrata su škripala pri svakom otvaranju. Po ćoškovima su pauci pleli svoje mreže, dok su miševi slobodno prolazili kroz prostorije kao da su oni pravi domaćini.
Nekada bi u toj kući bilo i nešto namještaja, ali se vremenom sve raspalo ili nestalo. Stolica je imala tri noge, sto je bio prekriven starom krpom, a zidovi su pocrnjeli od vlage i godina. Čovjek više nije ni pokušavao da je uredi. Navikao se na nered, baš kao što se navikao na vlastitu tugu.
Ljudi iz sela zaobilazili su njegovu kuću u širokom luku. Nisu željeli ulaziti u tuđu muku. Kada bi ga sreli na putu, pozdravili bi ga iz daljine, ali se niko nije dugo zadržavao.
„Šta da mu pričamo?“ govorili bi. „On ionako samo kuka.“
A on je sve više vjerovao da je njegovo siromaštvo korijen svake njegove nesreće.
„Takva mi je nafaka“, mislio bi, spuštajući pogled prema prašnjavom putu. „Nekome život donese sreću, a meni je donio samo brigu.“
Tako je, dan po dan, čekao da se nešto promijeni, a istovremeno nije mijenjao ništa. Nije čistio kuću jer je smatrao da nema smisla uređivati ono što je siromašno. Nije tražio posao jer je unaprijed vjerovao da ga niko neće primiti. Nije pozivao ljude jer je bio uvjeren da niko ne želi sjediti u njegovoj blizini.
I tako se zatvorio u krug iz kojeg nije znao izaći.
Poklon koji nije želio
Jednog dana, dok je sjedio ispred kuće i gledao u oblačno nebo, putem je naišao neobičan putnik. Bio je to insan mirnog lica i toplih očiju. Hodao je polako, bez žurbe, kao čovjek koji je u životu naučio da se najvažnije stvari ne mogu požuriti.
Zaustavio se pred siromahom i upitao ga može li dobiti malo vode.
Čovjek ga uvede unutra. Nije imao mnogo šta ponuditi, ali je ipak pronašao staru čašu i natočio mu vode. Putnik je sjeo, pogledao oko sebe i ništa nije rekao. Nije se zgražavao nad prašinom, nije komentarisao miševe niti je sažalijevao domaćina.
To je čovjeka iznenadilo. Navikao je da ljudi gledaju njegovu kuću, pa onda brzo skrenu pogled.
Nakon nekoliko trenutaka počeo je pričati. Ispričao je putniku sve svoje muke: kako nema novca, kako nema posla, kako ga niko ne posjećuje i kako mu se čini da je život svakom drugom čovjeku dao više nego njemu.
Putnik ga je saslušao do kraja. Nije ga prekidao savjetima niti mu govorio da mora biti zahvalan. Kada je čovjek završio, putnik je iz svoje torbe izvadio prelijepu vazu.
Bila je to najljepša stvar koju je siromah ikada vidio. Vaza je bila izrađena od svijetle keramike, ukrašena sitnim plavim šarama koje su podsjećale na cvijeće. Nije bila velika, ali je u sebi imala neku posebnu eleganciju.
Putnik mu je pruži i reče:
„Ova vaza oslobodit će te siromaštva.“
Čovjek ga pogleda s nevjericom. Nije znao da li da se nasmije ili da se naljuti.
Uze vazu, ali pomisli da će je odmah prodati. Možda će za nju dobiti nekoliko novčića. Nije to bilo bogatstvo, ali bi mu dobro došlo. Mogao bi kupiti brašno, ulje i nešto drva. A kada sve potroši, već će smisliti šta dalje.
Šta će njemu, siromahu, nešto tako gospodski? Vaza ne može napuniti prazan stomak, niti popraviti krov koji prokišnjava.
Ipak, kada ju je stavio na sto, nije mogao odvojiti pogled od nje.
„Ne valja da stoji prazna“
Vaza je izgledala toliko lijepo da se prašnjavi sto pored nje učinio još ružnijim nego ranije.
Čovjek je nekoliko trenutaka šutio, a onda sam sebi rekao:
„Ne valja da ovako lijepa vaza stoji prazna.“
Izašao je iz kuće i prvi put nakon mnogo godina pogledao oko sebe drugim očima. Na livadi pored puta pronašao je stručak poljskog cvijeća. Bilo je jednostavno, sitno i neujednačeno, ali je imalo nježne boje i miris koji je podsjećao na proljeće.
Stavio je cvijeće u vazu.
Kada ju je ponovo pogledao, učinilo mu se da je još ljepša.
A onda je primijetio paučinu iza nje.
„Nije joj mjesto u ovoj prljavštini“, reče sam sebi.
Uze metlu i poče čistiti.
Prvo je pomete sto, pa pod. Rastjera miševe, skide paučinu sa zidova i otvori prozore. U kuću je ušao svjež zrak, a s njim i nešto što odavno nije osjećao — stid zbog toga kako živi.
Ali taj stid nije bio isti kao ranije. Nije ga paralizirao. Ovaj put ga je pokrenuo.
Oribao je podove, oprao prozore i iznio polomljene stvari koje je godinama čuvao bez ikakvog razloga. Zatim je zakrpao rupu na krovu, popravio jednu stolicu i okrečio zidove koliko je mogao.
Nije sve bilo savršeno. Kuća je i dalje bila skromna, a namještaj star. Ali više nije izgledala napušteno. Počela je ličiti na dom.
Jedna mala promjena pokrenula je druge
Kada je završio, sjeo je za sto i pogledao vazu. U njoj je bilo nekoliko poljskih cvjetova, a oko nje čist prostor i zidovi koji više nisu djelovali tako sivo.
Tada mu je sinula nova misao:
„Grehota je da u ovoj ljepoti sam uživam.“
Stavio je vazu na prozor, tako da se vidi i izvana. Nije to uradio zbog hvale, nego zato što je prvi put poželio da i neko drugi osjeti malo ljepote u tom kraju.
Ljudi su počeli prolaziti i zastajkivati. Neko bi pogledao kroz prozor, neko bi upitao odakle mu vaza, a neko bi samo rekao da mu je kuća sada drugačija.
Prvog dana u posjetu mu je svratila starija komšinica. Donijela mu je nekoliko jabuka i rekla:
„Nisam dugo ulazila, ali vidim da si se baš potrudio.“
On joj ponudi kahvu. Nije imao mnogo, ali je imao dovoljno za jednu fildžan-kahvu i razgovor.
Nakon nje došao je još jedan komšija. Pa jedan rođak. Ljudi su počeli svraćati, a on ih više nije dočekivao pognute glave. Čistio je kuću, slušao ih i razgovarao s njima.
Neko bi mu donio šećera, neko brašna, neko staru ali očuvanu policu. Jedan komšija mu je pomogao da popravi ogradu. Drugi mu je ponudio posao u svojoj radionici.
Riječ po riječ, kahva po kahva, razgovor je prerastao u prijateljstvo.
Od siromaha do domaćina
Vremenom se promijenilo mnogo više od njegove kuće.
Njegov dom postao je topao i prijatan. Na prozoru je uvijek bilo cvijeća. Na stolu čista plahta. U dvorištu nekoliko posađenih sadnica. Više nije bilo važno što nije imao mnogo novca. Imao je uredan prostor, otvorena vrata i osmijeh kojim je dočekivao ljude.
A promijenio se i on.
Više nije bio „onaj siromah iz trošne kuće“. Postao je domaćin. Čovjek koji je ustajao rano, radio koliko je mogao i sam odlučivao šta će s onim što zaradi. Prestao je čekati da mu se život promijeni sam od sebe.
Vaza mu nije čarolijom stvorila novac. Nije otplatila njegove dugove, nije mu pronašla posao i nije uklonila sve probleme.
Ali mu je promijenila pogled.
A kada se promijeni pogled, čovjek počne primjećivati mogućnosti koje ranije nije vidio. Počne vjerovati da vrijedi pokušati. Počne čistiti ono što je godinama zapustio — ne samo kuću, nego i vlastite misli.
Pouka: velike promjene često počinju malim korakom
Većina naših problema ne počinje uvijek u okolnostima. Ponekad počinje u uvjerenju da se ništa ne može promijeniti.
Naravno, nije svaka nevolja posljedica naših izbora. Siromaštvo, bolest, gubitak i nepravda mogu čovjeka zateći bez upozorenja. Ali čak i kada ne možemo birati sve što nam se događa, često možemo birati prvi mali korak koji ćemo napraviti poslije toga.
Za ovog čovjeka taj korak bila je jedna vaza.
Za nekoga drugog to može biti pospremljen sto, telefonski poziv, prijava za posao, izvinjenje, razgovor s bliskom osobom ili odluka da se ustane iz kreveta i počne ispočetka.
Život rijetko kada promijeni sve odjednom. Obično nam da jednu malu priliku, jednu misao ili jedan trenutak u kojem možemo izabrati drugačije.
Tri istine iz priče o vazi
Ako ništa ne radiš, ništa se neće promijeniti. Čekanje samo po sebi nije plan. Ponekad je i neodlučivanje odluka, a nedjelovanje izbor koji nas zadržava na istom mjestu.
Ako ti se nešto ne sviđa, počni popravljati ono što možeš. Ne moraš odmah promijeniti cijeli život. Dovoljno je da popraviš jedan ugao svog svijeta. Jedan čist prozor može unijeti više svjetlosti nego što očekuješ.
Čovjek procvjeta tamo gdje ima reda, zahvalnosti i dobre riječi. Dom nije samo ono što se vidi spolja. Dom je i način na koji razgovaramo sa sobom, kako dočekujemo druge i koliko vjerujemo da zaslužujemo bolje.
Nekada je dovoljna samo jedna mala promjena da pokrene sve ostalo. Ne zato što je ta promjena čarobna, nego zato što nam pokaže da ipak možemo djelovati.
Zato se danas zapitaj:
Šta je tvoja vaza?
Šta je ono jedno malo što možeš promijeniti u svojoj kući, u svom danu ili u svojoj glavi?
Možda neće odmah riješiti sve tvoje probleme. Ali možda će biti prvi znak da više ne želiš samo čekati da se život promijeni.
Možda će baš ta mala promjena otvoriti vrata svemu što dugo čekaš.
Piši u komentar — koja je tvoja „vaza“?
7 travnja, 2026
Priča o koferima
Ljudi odlaze iz BiH umorni od nepravde, korupcije i života bez perspektive. Ali da li je trava „tamo“ zaista zelenija? Priča o dijaspori.
Zašto se odlazi?
Sjedim tako, pijem kafu i razmišljam o svim onim pričama koje čujem. O praznim stolicama za svadbenim stolovima. O imenima koja se sve rjeđe pojavljuju u porodičnim razgovorima. O porukama koje stižu s dalekih adresa, najčešće uz fotografije djece, novih stanova, snijega na nekoj evropskoj ulici ili ljetovanja na moru. Iza tih slika često stoji priča mnogo složenija od one koju možemo vidjeti na ekranu.
Tema je teška, bolna, ali neizbježna: zašto ljudi odlaze iz Bosne i Hercegovine? I da li je taj odlazak zaista rješenje ili samo početak neke nove, kompleksnije priče?
Nije lako govoriti o odlascima, jer svaka prazna kuća i svaki nepopunjen stolac nose nečiju ličnu sudbinu. Neko je otišao zbog posla, neko zbog djece, neko zato što više nije mogao gledati kako se nepravda ponavlja iz dana u dan. Neko je spakovao kofere nakon godina čekanja, obećanja i razočaranja. A neko je jednostavno osjetio da ovdje više ne može disati punim plućima.
Koferi puni nade, a duša puna pitanja
Nije to samo ekonomska računica, iako je ona često okidač. Nije samo plata koja je triput veća, mogućnost da se kupi stan ili sigurnost da će se računi moći platiti na vrijeme. Iza odlaska često stoji potreba za dostojanstvom, za redom i za životom u kojem čovjek neće svakoga jutra počinjati novu bitku sa sistemom.
Ljudi odlaze jer su umorni.
Umorni su od nepravde koja se služi kao normalnost. Od korupcije koja je postala sistemska greška, a često se prihvata kao jedini način da se nešto završi. Od nepotizma koji zatvara vrata ispred nosa svakome ko nema „štelu“, poznato prezime ili prijatelja na pravom mjestu. Umorni su od toga da se trud ne mjeri znanjem i zalaganjem, nego vezama i pripadnošću.
Odlaze jer žele da se njihov rad cijeni. Da se njihov trud isplati. Da mogu napredovati zato što su sposobni, a ne zato što su nekome potrebni. Odlaze jer žele da njihova djeca odrastaju u zemlji u kojoj će se budućnost graditi obrazovanjem, radom i odgovornošću, a ne stalnim strahom i neizvjesnošću.
Odlaze jer žele da dišu. Da žive dostojanstveno. Da imaju osjećaj da su dio sistema koji funkcioniše, a ne da se svakog jutra bore protiv njega. To je onaj trenutak kada shvatiš da tvoja diploma vrijedi više negdje drugo, da tvoje znanje ima cijenu van granica i da tvoja ambicija tamo nije razlog za podsmijeh ili prepreku.
To je želja za normalnošću. Za redom. Za perspektivom koja nije obojena sivim tonovima i praznim obećanjima.
Život „tamo“: da li je trava zaista zelenija?
I onda odu. Preko granice, preko okeana, u gradove čija imena su ranije poznavali samo iz filmova ili priča rođaka. U početku ih nose adrenalin i nada. Nova adresa, novi posao, novi ljudi, drugačiji jezik i osjećaj da se konačno otvorila prilika koju su dugo čekali.
Materijalno, često jeste bolje. Standard je viši, sistem uređeniji, putevi bolji, bolnice opremljenije, a institucije predvidljivije. Čovjek nema stalni osjećaj da ga neko vuče za nos na svakom koraku. Ako plati porez, očekuje da će za taj novac dobiti određenu uslugu. Ako konkuriše za posao, nada se da će se gledati njegovo znanje i iskustvo.
Ali, da li je to sve? Da li je bolji život samo veća plata, uređenija ulica i sigurniji sistem?
Ima li „tamo“ korupcije i štele? Ima. Razlika je u tome što je korupcija često skrivenija i sofisticiranija, a sistem ima više mehanizama da je otkrije i sankcioniše. Nepotizam postoji, ali rijetko kada je tako otvoren i drzak kao kod nas. Familijarno zapošljavanje možda se događa, ali ne uvijek na način da se pred svima ostalima zatvore vrata, bez obzira na njihovo znanje i sposobnost.
Tamo se, u većoj mjeri, cijene znanje, rad i red. Ako si dobar u svom poslu, imaš šansu. Ako si uporan, možeš napredovati. Kod nas, često, prvo moraš biti „nečiji“ da bi uopšte dobio priliku da pokažeš šta znaš.
Cijena koju niko ne spominje
Međutim, život „tamo“ donosi i svoje izazove. Jezik, kultura, mentalitet i stalna potreba da dokazuješ da pripadaš. Osjećaj da si stranac, čak i kada godinama živiš na istoj adresi. Možda naučiš jezik, dobiješ državljanstvo, kupiš stan i izgradiš karijeru, ali u nekim trenucima ipak osjetiš da nikada nećeš biti potpuno „svoj na svome“.
Nedostaje porodica. Nedostaju prijatelji koji poznaju tvoju priču bez dugih objašnjenja. Nedostaje spontanost, komšija koji svraća na kafu, razgovor koji počne uz jednu temu, a završi poslije dva sata. Nedostaje onaj miris kafe u komšiluku, zvuk poznatog glasa i specifični bosanski humor koji se teško prevodi na bilo koji drugi jezik.
Nije sve u novcu. Nije sve ni u uređenom sistemu. Čovjek može imati sigurniji život, a ipak osjećati prazninu koju ne može popuniti novim namještajem, boljim automobilom ili većom platom. Dio duše ostaje tamo, pod onim našim nebom, među brdima, mahalama, avlijama i ljudima koji su nas poznavali prije nego što smo postali ono što danas jesmo.
Kulturni život dijaspore: kratko, a zauvijek?
Oni koji su otišli često kažu da su otišli „samo na kratko“. Ali to „kratko“ pretvori se u godinu, deceniju, a ponekad i u cijeli život. Djeca odrastaju, škole se završavaju, kupuju se kuće, grade karijere i stvaraju nove porodice. Povratak se sve češće odgađa za neko bolje vrijeme koje možda nikada neće doći.
I kako onda izgleda kulturni život dijaspore? Pokušava se sačuvati ono što se ponijelo u koferima. Otvaraju se bosanska udruženja, organizuju sijela, obilježavaju praznici, čuva se jezik i okupljaju ljudi koji dijele isti osjećaj pripadnosti. Djeca uče bosanski, slušaju se sevdalinke, jedu se pite i ćevapi. Pričaju se priče o djedovima, mahalama i ljetima provedenim kod nane.
Grade se mali mostovi sjećanja. Pokušava se prenijeti dio domovine u tuđinu, kako bi djeca znala odakle su njihovi roditelji potekli. Ali to nikada nije potpuno isto. To je kao da pokušavaš presaditi drvo koje je raslo na jednom tlu na neko drugo. Možda će rasti, možda će donositi plodove, ali će korijeni uvijek pamtiti prvu zemlju.
Nostalgija je stalni pratilac. Tiha sjena koja se javlja u trenucima samoće, u prazničnim danima i tokom ljetnih odmora, kada se ponovo otvore vrata stare kuće. Tada čovjek shvati da se nije vratio samo u mjesto, nego i u dio sebe koji je godinama čekao.
Između dva svijeta
Odlazak iz Bosne i Hercegovine nije jednostavna odluka. To je kompleksna priča o nadi, razočaranju, hrabrosti i čežnji. Neko odlazi da bi preživio, neko da bi uspio, a neko da bi svojoj djeci otvorio vrata koja su njemu bila zatvorena.
Nema jednostavnih odgovora niti univerzalnih rješenja. Svaka priča je individualna, svaka sudbina posebna. Za neke je odlazak bio najbolja odluka u životu. Za druge je donio sigurnost, ali i tišinu koju nisu očekivali.
Jedno je sigurno: Bosna i Hercegovina ostaje u srcu, bez obzira na to koliko daleko koferi odnesu tijelo. I dok se borimo s realnošću „ovdje“ i sanjamo o „tamo“, važno je da ne zaboravimo ono što nas čini jedinstvenim: našu dušu, kulturu, jezik, humor, običaje i način na koji od malo napravimo mnogo.
Važno je da se uvijek imamo čemu vratiti, makar u mislima, pričama i mirisu kafe. Jer dom nije uvijek samo mjesto na karti. Ponekad je dom rečenica koju razumiješ bez objašnjenja, pjesma koju znaš od prvog stiha ili lice koje te dočeka kao da nikada nisi ni otišao.
I na kraju, pozdrav za sve moje Bosance i Hercegovce koji su drvo života posadili na neko drugo mjesto.
Da li se drvo primilo? Da li raste? Da li ubirete plodove i da li su slatki kao kruške „Jeribasme“ iz djedovog voćnjaka?
7 travnja, 2026
Lovačka priča: Ko nosi jelena, taj odlučuje | Poučna priča
Svaki dan u šumu po “jelena”. Svaki dan kući praznih ruku. Zašto? Jer ima ljudi koji su najglasniji kad treba dijeliti tuđi trud. Ovo je priča o lovcu, njegovoj ženi, i jednom jelenu koji je promijenio sve.
Komšijski razgovor koji je sve pokrenuo
“Komšija, komšija, šta ti je? Nešto si mi se zamislio danas, k’o da si sve kredite dig’o, a rata stigla?”
Sjedio je na klupi pred kućom, puška naslonjena na zid, a pogled negdje u daljinu. Ruke ispucale od vjetra, ispod noktiju crna zemlja. Nije on od onih što kukaju, zato sam znao da je ozbiljno.
“Ma pusti me, komšija, nije do kredita… do žene mi je! Nije ona loša, duša draga, al’ je neoprezna, brate mili! Neoprezna s tuđim leđima.”
I poče on svoju tužnu priču, a svaka mu je rečenica bila teža od one prethodne:
“Znaš i sam, ne živimo mi k’o begovi. Svako jutro prije sabaha, dok još pijetlovi spavaju, ja ti se, jarane, uputim u šumu s puškom. Zima, ljeto, kiša, snijeg – Glad ne pita. Borim se s hladnoćom što uđe u kosti, s kišom što probije i do kože, s komarcima koji zuje k’o avioni i sa samoćom koja je gora od svega. Čekaš. Satima. Nepomičan. Da ti se ukoče i misli.”
“Pa ako mi se posreći, ako mi dragi Bog pogleda, srušim kakvog jelena. A onda tek počinje pravi posao. Nema traktora, nema puta. Samo ja, brdo i 80 kila mesa. Prebacim ga preko ramena, a noge mi klecaju. Svaki korak uzbrdo je k’o kazna. Znoj lije, a rogovi ti grebu vrat.”
“Kad dođem pred kuću, duša mi u nosu, jedva dišem, mokar do kože, smrdim ko tvorić. I šta misliš šta me dočeka? Nisam ni čašu vode popio, nisam ni sjeo da dođem sebi, a žena već stoji na pragu s nožem u ruci. Oči joj se cakle.”
“‘Ovaj but ide tetki Zumri, ona je bolesna… ovaj komšinici Amri, zadužile smo se… file za moju mamu, ona nas je othranila… rebra za moju sestru, ima troje djece… ovaj dio za dijete, da ojača… a onaj za komšiju, da se ne naljuti…’”
I tako redom, komšija moj. Dok ne podijeli i rogove da djeca imaju čime da se igraju. A meni šta ostane .
“Dva dana kasnije, otvoriš frižider – prazan. Zviždi promaha u njemu. I ja ti, budala, opet u šumu!” Uzdahe on, k’o da je cijeli svijet na njegovim plećima, a puška pored njega odjednom izgleda teža.
“Dosta mi je! Večeras joj kažem da je kraj. Razvod! Nek ide svojoj materi pa nek nju šalje u lov.”
Komšijski savjet zlata vrijedan
Gledam ga, pa reko: “Ne brzaj, komšija. Od razvoda nema hajra, samo dva prazna frižidera. Imam ti ja bolju ideju – povedi je sa sobom u lov. Ne moraš joj pričati kako je teško. Riječi su jeftine. Samo joj pokaži ‘romantiku’ lova! Nek osjeti na svojoj koži.”
Pogleda me ispod oka. “Ma jesi ti normalan? Pa ona ne zna šumu ni na razglednici pronaći.”
“Upravo zato,” kažem. “Nek vidi.”
Kad teorija udari u praksu
I tako ti on i uradi. Nagovori je nekako. “Hajde, dušo, da vidiš odakle ‘dolazi’ meso. Biće nam k’o izlet.”
Ona se, naravno, sredila k’o za svadbu. Nova haljina na cvjetiće, fina bluza, bijele baletanke. Stavila parfem, uvila kosu. Konta, idemo u prirodu, da se slikamo.
Ali šuma ne mari za parfem. Ubrzo haljina poderana od ostruge i šiblja, ostale samo trake. Baletanke se raspale u blatu nakon deset minuta. Ruke pune žuljeva od granja koje je sklanjala s lica. Komarci je izujedali po vratu. Krpelji se uhvatili za noge. A kosa… kosa k’o da je jež u njoj spavao, puna lišća i grančica. U jednom trenutku je zmija šišnula pored noge – vrisnula je tako da su se i vukovi prepali dva brda dalje.
Sedam sati su hodali. Sedam sati tišine, gladi i žednih usta. Kiša im natopila odjeću, pa ih sunce speklo. Kad su već mislili odustati, nekako uspiju srušiti jelena. Starog, velikog.
Ona pomisli: “Hvala Bogu, ovoj noćnoj mori je kraj! Sad će on to da nosi, a ja ću kući da se kupam tri dana.”
Ali muž joj mirno obriše pušku, pogleda je i reče: “E, draga moja… sad ga ti nosi!”
Ona ga pogleda u šoku, k’o da joj je rekao da leti na Mjesec bez krila. Usta otvorila, ali glasa nema. Htjela je da se svađa, da plače, da ga gađa kamenom. Ali vidi njega – blijed, izmučen, i on je na izmaku snage. Šuti. Stisne zube, zagrize usnu da ne zaplače. Podiže jelena na ramena. Koljena joj zaklecaše.
Trenutak istine
Hodali su kilometrima. Njenih pet kilometara su bili duži od njegovih pedeset. Svaki korak je bio molitva. Jelenovi rogovi su joj gulili rame. Znoj joj se slijepila s kosom. Padala je tri puta ali bi ponovo ustajala. Nije progovorila ni riječi. Samo je disala i plakala bez glasa.
Kad je stigla kući, nije ni do praga došla. Spusti jelena na avliju i sruši se pored njega. Leži, gleda u nebo, a prsa joj se dižu k’o mjehovi. Ne osjeća ni ruke ni noge.
I odjednom – kao po komandi – kapija se otvara. Tetka Zumra, komšinica Amra, mama, sestra, komšija… svi su navalili s osmjesima na licima i kesama u rukama. Osmijeh im od uha do uha.
“E, pa… da dijelimo jelena!” kaže Zumra veselo, već vadeći nož. “Baš si nam vrijedna, snašo!”
Još uvijek ležeći na podu, u prašini i krvi, podiže glavu posljednjim atomima snage. Oči joj nisu više one blage ženske oči. Bile su oči vuka. Pune suza, bijesa ,bile su zastrašujuće.
I ljutitim,promuklim glasom koji nije njen, reče da je cijela avlija zanijemila: “KO GOD MI TAKNE JELENA… KUNEM VAM SE SVIM ŠTO IMAM, UBIĆU GA VLASTITIM RUKAMA!”
Muk. Samo se čuje kako nečija kesa pada na zemlju.
Pouka za sve nas
Od tog dana, frižider više nikad nije bio prazan. A na vrata niko nije dolazio nenajavljen po “svoj dio”.
Ljudi su često vrlo velikodušni kad dijele nešto što ih nije koštalo ni truda ni znoja. Lako je biti dobar s tuđim parama. Lako je tražiti “svoj dio” kad nisi bio u šumi. Kad nisi čekao. Kad se nisi smrzavao. Kad nisi krvario. Kad nisi nosio teret na svojim plećima.
Prije nego što pružiš ruku da uzmeš, pitaj se jesi li bio spreman da je pružiš da poneseš.
A ti? Nosiš li ti svog “jelena” svaki dan? I ko ti stoji na pragu kad se vratiš iz svoje šume?
6 travnja, 2026

Stavka	Trošak
Dva guštera	250 KM
Kavez i oprema	90 KM
Pregled kod veterinara	50 KM
Poniženje pred ženom i djecom	Neprocjenjivo
Sjećanje na oca koji je pokušao „poroditi“ mužjaka	Također neprocjenjivo

Autor: Nux

Bogatstvo koje ne stane u kasu

Dječak pored gajbe s graškom

Neobična trgovina

Grašak na veresiju

Dobrota bez poniženja

Godine koje su prošle

Tri mladića pored tabuta

Najbogatiji čovjek u selu

Nije dijelio samo namirnice

Pravo bogatstvo

Jutro,vrijeme operacije.

Operacija je prošla super.

Sve zbog moje ljubavi prema flomasterima i panike od igala.

Kad žena kaže da joj ne treba ništa za godišnjicu

Potraga za savršenim poklonom

Poklon koji niko nije očekivao

Muškarac i nova igračka

Žena je shvatila potencijal poklona

Posljedice su bile nevjerovatne

Pouka za muževe

Pouka za žene

Kad Nana krene kod doktora!

“Šta vas muči danas, gospođo?” upita doktor.

“Gospođo, stanite,” prekide je doktor . “Zašto mi ovo pričate?”

“Gdje. Vas. Boli?”

“Zašto. Ste. Danas. Ovdje?”

“Dobro, dobro. Hvala za potvrdu. Odo ja!”

Kad amanet shvatiš bukvalno

Pouka

Porodična drama koja je počela poslije večere

„Hajde, bona, vidi šta mu je!“

Svi čekaju da se rodi gušter

Moj kratki izlet u veterinarsku medicinu

Veterinar je riješio misteriju

Račun za znanje koje smo skupo platili

Tri lekcije koje smo naučili

Dva „ne“ koja su Asimu spasila život

Prva prosidba: cvijeće, prsten i jedno veliko „ne“

Druga ljubav i drugo odbijanje

Asimova pravila sretnog neženje

1. Kućni red određuje onaj ko je posljednji ušao u kuću

2. Slobodno vrijeme je stvarno slobodno

3. Finansije, praznici i vlastita pravila

Stotinu godina bez tablete za smirenje

A zašto ja ne mogu živjeti kao Asim?

Pouka?

Kad ti je kuća ogledalo duše

Poklon koji nije želio

„Ne valja da stoji prazna“

Jedna mala promjena pokrenula je druge

Od siromaha do domaćina

Pouka: velike promjene često počinju malim korakom

Tri istine iz priče o vazi

Ljudi odlaze iz BiH umorni od nepravde, korupcije i života bez perspektive. Ali da li je trava „tamo“ zaista zelenija? Priča o dijaspori.

Zašto se odlazi?

Koferi puni nade, a duša puna pitanja

Život „tamo“: da li je trava zaista zelenija?

Cijena koju niko ne spominje

Kulturni život dijaspore: kratko, a zauvijek?

Između dva svijeta

Komšijski razgovor koji je sve pokrenuo

Komšijski savjet zlata vrijedan

Kad teorija udari u praksu

Trenutak istine

Pouka za sve nas