Priče iz Bosne

Autor: Nux

  • Lov na kokoške, patke i… cure

    Dedo Šemso je mislio da zna sve o lovu. Onda se pojavio mali Denis sa rolom žice i selotejpa.
    Treći put kad je krenuo u “lov”, i dedo je tražio da ide s njim.

    Komična ilustracija priče lov na patke

    U svakoj bosanskoj mahali postoji onaj jedan dedo koji sve zna i onaj jedan dječak koji je spreman na svaku šalu. Naš dedo Šemso je mislio da je vidio sve u životu, dok se u komšiluk nije do
    selio mali Denis.
    Ovo je priča o tome kako teorija iz “stare škole” ponekad padne u vodu pred dječijom maštom. I malo selotejpa.

    Lovačka priča iz prve ruke

    Jutro, rano. Dedo Šemso sjedi na verandi, pije prvu jutarnju kahvu i gleda kako sunce polako izlazi iznad Trebevića. Tišinu prekida zvuk koraka – to je mali Denis, prolazi s nečim velikim pod rukom. Dedo ga, naravno, odmah zaustavi:
    “De, de, mali, šta to nosiš?”
    “Rolu žice, dedo!” odgovara Denis, sav važan, ni ne zastajkujući.
    “A šta ćeš s tim, jadan ne bio?” pita Šemso, mršteći se preko naočala.
    “Idem kokoške hvatat’!”
    “Ma bježi, budalo jedna! Kakve kokoške, kakva žica?! Ne možeš kokoške žicom hvatat’!” dedo će, odmahujući rukom, uvjeren da današnja omladina nema pojma o životu.

    Ali Denis se samo nasmija i produži dalje.

    Iste večeri, pred akšam, eto ti Denisa nazad. Vuče za sobom onu žicu, a na njoj se koprca tridesetak kokošaka! Dedo Šemso samo zine, kahva mu zamalo ispade iz ruke. Ne vjeruje svojim očima, ali šuti – možda je slučajnost.

    Sutradan, opet ista scena. Dedo na verandi, kahva u ruci, kad eto ti Denisa. Ovaj put nosi nešto manje.
    “De, de, mali, šta sad nosiš?” pita dedo, već pomalo sumnjičav.
    “Rolu selotejpa, dedo!”
    “A šta ćeš s tim, jadan ne bio?”
    “Idem patke hvatat’!”
    “Ma bježi, budalo jedna! Kakve patke, kakav selotejp?! Ne možeš patke selotejpom hvatat’!” dedo će, već iznerviran Denisovim “ludostima”.

    Ali mali Denis se opet samo nasmija i produži .

    Iste večeri, pred akšam, Šemso ne može da vjeruje – Denis se vraća i vuče za sobom razmotanu rolu selotejpa, a na njoj se zalijepilo trideset i pet pataka! Dedo Šemso samo što ne padne sa stolice, hvata se za glavu i gleda u nebo.

    Sljedećeg jutra, Šemso ga je čekao spreman. Čim je ugledao Denisa, dječak ga preduhitri:
    “Dedo, danas ne pitaj ništa. Idem u lov na ‘cure’!”
    Šemso skoči kao oparen, baci fildžan i viknu:
    “Čekaj, čekaj, Denis! Idem i ja s tobom!”

  • Selma, crni telefon i djetinjstvo

    Dječak na starom fiksnom telefonu

    Kao dječak, zvao sam „Informacije, molim“ za svaku sitnicu.

    Za one koji se sjećaju vremena kada je telefon bio prikovan za zid – obično u hodniku ili kuhinji – ova će priča zvučati poznato. To je uspomena koju nosim u srcu.
    Kao dječak, moj otac je imao jedan od prvih telefona u našem mjestu. Sjećam se crne kutije, sjajne slušalice koja je visila sa strane. Bio sam premalen da dohvatim telefon, ali sam volio slušati, očaran, dok je majka razgovarala.

    Onda sam otkrio da u toj čudesnoj kutiji živi posebna osoba. Zvala se „Informacije, molim“ – i činilo se da zna sve. Mogla je dati bilo čiji broj, tačno vrijeme, ili pomoći oko pitanja velikih i malih.

    Prvi put sam je lično dozvao jednog dana dok je majka bila kod komšinice.

    Bio sam u podrumu, igrao se oko radnog stola, kad sam slučajno udario prst čekićem. Bol je bio oštar, a kuća prazna. Lutao sam, sisajući natečeni prst, dok nisam stigao do stepenica.

    Sjetih se telefona! Dovukao sam stolicu, popeo se i skinuo slušalicu. Prislonio je na uho i rekao:
    „Informacije, molim.“

    Poslije par klikova, začuo se tihi, jasni glas:
    „Informacije.“
    „Udario sam prst…“ zajecao sam, napokon imajući nekoga da me sasluša.
    „Nije li ti majka kod kuće?“ upitala je.
    „Ne, sam sam,“ promrmljah.
    „Krvari li?“
    „Ne… samo boli.“
    „Možeš li otvoriti frižider?“
    „Mogu.“
    „Onda odlomi malo leda i prisloni na prst,“ rekla je smireno.

    Od tog dana zvao sam je za sve. Pomagala mi je oko geografije – pokazala gdje je Sarajevo. Vodila me kroz zadatke iz matematike. Čak mi je objasnila šta jede moj hrčak.

    Kad je naš kanarinac Pipo uginuo, opet sam je nazvao. Izlio sam tugu, pitajući zašto nešto tako lijepo, što pjeva tako slatko, mora završiti beživotno u kavezu. Strpljivo je slušala i tiho rekla:
    „Jasmine, uvijek zapamti – postoje i drugi svjetovi u kojima se pjeva.“
    Nekako mi je to donijelo utjehu.

    Jednom sam je nazvao da mi kaže kako se piše riječ „popraviti“. I tada je njen mirni glas učinio da svijet izgleda sigurnije.

    Odrastao sam u malom mjestu. Kad sam imao devet godina, preselili smo se u Tuzlu. Strašno mi je nedostajala. „Informacije, molim“ pripadale su onoj staroj drvenoj kutiji u našoj kući. Ali sjećanja na te razgovore ostala su sa mnom kroz mladost. U trenucima sumnje, sjetio bih se njene strpljivosti i dobrote.

    Godinama kasnije, kad sam studirao, put me odveo nazad. U jednoj pauzi, nazvao sam centralu.

    „Informacije, molim,“ rekoh.
    Na moje iznenađenje, poznati glas odgovori:
    „Informacije.“
    „Možete li mi reći kako se piše ‘popraviti’?“ upitah kroz osmijeh.
    Poslije kratke pauze, rekla je tiho:
    „Valjda ti je prst odavno zamladio.“
    Nasmijah se. „Dakle, stvarno ste vi. Znate li koliko ste mi značili svih tih godina?“

    „Pitam se,“ rekla je, „znaš li ti koliko su meni značili tvoji pozivi. Nikad nisam imala djece, a tvoji pozivi su mi bili radost.“
    Rekoh joj da sam često mislio na nju i upitah mogu li se opet nazvati.
    „Molim te,“ rekla je. „Samo traži Selmu.“

    Tri mjeseca kasnije, opet sam nazvao. Drugi glas se javio:
    „Informacije.“
    „Mogu li dobiti Selmu?“ upitah.
    „Jeste li prijatelj?“
    „Jesam, stari prijatelj.“

    „Žao mi je,“ rekla je. „Selma je radila pola radnog vremena jer je bila bolesna. Umrla je prije pet sedmica.“
    Prije nego što sam spustio slušalicu, dodala je:
    „Čekajte… rekli ste da se zovete Jasmin?“
    “Da.”

    “Selma je ostavila poruku za vas. Napisala ju je za svaki slučaj, ako nazovete. Evo: ‘Reci mu da postoje i drugi svjetovi u kojima se pjeva. On će znati što to znači.’”
    Zahvalio sam se i spustio slušalicu, potpuno razumjevši šta je Selma mislila.

  • Dobričina i nezahvalna žena

    Dobričina i nezahvalna žena

    Bio jednom jedan otac koji je imao troje djece.

    Bio je muž za primjer, komšija iz snova i majstor za sve. I, naravno, uvijek dostupan. Treba komšiji iznijeti ormar na peti sprat? Nema problema. Treba rođaka pokupiti s aerodroma u ponoć? Naravno. Treba gost prespavati? Djeca će se stisnuti; jedno može i na pod, samo da se ne kaže kako nisu gostoprimivi.

    Posuđivao je novac, iako se rijetko vraćao. A kada bi mu ga neko napokon vratio, ubrzo bi tražio još. Vikendom je popravljao tuđe automobile, kosio tuđa dvorišta, vozio rodbinu, mijenjao slavine i kupovao tuđe potrepštine. Sve to poslije svog stalnog posla, kao da dan ima više od dvadeset četiri sata, a čovjek neograničenu snagu.

    Jednog dana, nakon što je komšiji pomogao istovariti robu u prodavnici, sjeo je na klupu pred zgradom. Srce mu je jednostavno stalo.

    Poslije su svi govorili: „Bio je divan čovjek.“ „Uvijek spreman pomoći.“ „Zlata vrijedan.“

    A njegova žena je šutjela, dok su djeca plakala. Jer nisu izgubili samo dobrog čovjeka iz komšiluka. Ostali su bez oca, bez podrške i bez osobe koja je, uprkos svemu, trebala biti oslonac njihovog doma.

    Dok je svima pomagao, njegova porodica već je plaćala cijenu. Njegovo vrijeme pripadalo je drugima. Njegov novac odlazio je drugima. Njegova energija trošila se na tuđe probleme. Obaveza prema njemu gotovo da nije bilo; ljudi su samo znali da on neće reći „ne“.

    Duboko u sebi, volio je biti potreban. Volio je pohvale i brinuo o tome šta će drugi reći. Tuđe odobravanje bilo je nagrada za njegovu „dobrotu“. Nije pomagao samo iz nesebičnosti. Ponekad je pomagao i zato što se plašio da će, ako odbije, izgubiti nečiju naklonost.

    Zato mu je bilo lakše reći „ne“ vlastitoj djeci: „Ne mogu sada u šetnju. Obećao sam komšiji da ću mu zamijeniti gume.“ Djeca će, mislio je, razumjeti. Ona će izdržati. Međutim, djeca pamte. Pamte svaki propušteni razgovor, svaku večer kada su čekala da se vrati i svaki trenutak u kojem su tuđe potrebe bile važnije od njihovih.

    Kod kuće mjesecima nije bilo dovoljno novca za svježe voće. Žena je nosila poderane cipele, a pažnje je bilo manje nego ikada. Dok je radio u tuđim baštama, njegova djeca su rasla bez topline. Njegova porodica nikada nije imala vremena da zasadi vlastitu baštu — ni doslovno ni simbolično.

    Izvana je izgledao savršeno. Bio je „dobričina“.

    Čovjek na kojeg se svi mogu osloniti. Ali iza te slike krila se porodica koja je ostala zapostavljena. Na sahrani su mu na skromni vijenac napisali: „Zlata vrijedan.“ Život je brzo nastavio dalje. Ljudi su našli novog „dobrog čovjeka“ ili su jednostavno počeli plaćati nekoga za ono što su ranije očekivali od njega.

    Njegova žena je, međutim, ostala sama. Govorili su da ga nije cijenila, da je previše tražila i da se nije dovoljno trudila. Nazivali su je ogorčenom i nezahvalnom, a zamjerili su joj čak i to što je sahrana bila skromna. Kasnije je djecu sama odgojila, radeći dva posla. Nikada se nije preudala. Voljela ga je do kraja života, ali je zajedno s njim izgubila i godine vlastitog života, zdravlje i snagu.

    Postoji, dakle, i tamna strana dobrote — posebno kada dobrota postane potreba za tuđim odobravanjem. Pomoći drugome nije pogrešno. Ali pomoć zahtijeva granice, razmišljanje i odgovornost. Roditelj ima obavezu da čuva svoju djecu, svoje zdravlje i vlastiti dom. Ne može davati ono što pripada i njegovoj porodici.

    Kada zanemarimo najbliže da bismo zadovoljili tuđe sitne potrebe, to više nije ljubav. To je ego u kostimu dobrote.

    Ako nam krov prokišnjava, možda prvo treba popraviti vlastitu kuću — prije nego što krenemo popravljati tuđu. Jer ponekad ljudi kojima smo najpotrebniji već sjede za našim stolom.