Bosansko Kolo i Armani Cipele

Napomena: Priče na Bosnianuxu su fikcionalne, osim ako je u samom tekstu izričito navedeno drugačije.

U srcu Kalesije, tamo gdje se život mjeri koracima do posla, dužinom reda u pekari i mirisom svježe pečenog bureka, živio je Suljo.

Suljo je bio veseljak, čovjek koji je znao zapjevati i kad nema muzike, nasmijati se i kad nema posebnog razloga, ali i čovjek koji je imao jednu veliku slabost – volio je da izgleda gospodski.

Ne baš svaki dan, naravno. Za svaki dan bile su dobre patike, cipele iz prošle godine i one papuče koje se ne bacaju dok se đon potpuno ne odlijepi. Ali kada dođe petak, Dom kulture i kolo, Suljo je želio da zablista.

Njegova svakodnevna ruta bila je jednostavna: dva kilometra pješke do posla i dva kilometra nazad. Svaki dan, bez izuzetka. A na toj ruti nalazila se prodavnica obuće pod imenom „Obuća Mujo i sinovi“.

Ispred njenog izloga Suljo bi svaki put usporio korak.

Cipele koje su mu promijenile život

U izlogu su stajale one.

Armani kožne cipele.

Nisu to bile obične cipele. Barem ne u Suljinim očima. Bile su crne, sjajne i toliko uglačane da se u njima, kako je Suljo tvrdio, čovjek mogao obrijati bez ogledala.

Sjajile su se kao pozlaćena tepsija na suncu. Odražavale su ulicu, izlog, prolaznike i Suljine snove o elegantnom životu.

Cijena: šest stotina konvertibilnih maraka.

Za nekoga možda samo obuća. Za Sulju – investicija, statusni simbol i životni cilj u jednom.

Svaki put bi zastao ispred izloga, duboko uzdahnuo i obrisao usnu, jer bi mu od silne želje gotovo pošla voda na usta.

„Suljo, hajde, zakasnit ćeš na posao“, dobacivali bi mu prolaznici.

„Ne kasnim ja“, odgovarao bi. „Ja samo razgledam budućnost.“

Dva mjeseca, šezdeset dana i šezdeset noći sanjao je te cipele. Čak ni jutarnji burek, nekadašnji eliksir života, više nije imao isti ukus. Uzeo bi prvi zalogaj, pogledao prema izlogu i tiho rekao:

„Sve je ovo dobro, ali da je u onim cipelama… e, to bi bio pravi merak.“

Od malina do modne ikone

Ali Suljo nije bio čovjek koji lako odustaje. Ako je nešto naumio, to se moralo ostvariti – makar zbog toga cijelo ljeto brao maline, popravljao ogradu komšiji i radio sve poslove koje drugi nisu htjeli.

Kada bi ga pitali odakle mu novac, samo bi se zagonetno nasmiješio:

„Halal zarada od malina.“

Na kraju je, marku po marku, skupio svih šest stotina.

Jednog sunčanog dana ušao je u prodavnicu kao čovjek koji ne dolazi da gleda, nego da kupi. Mujo ga je odmah prepoznao.

„Suljo, opet ti oko onih cipela?“

„Nisu više one cipele“, odgovorio je Suljo ponosno. „Od danas su moje cipele.“

Prodavač mu ih je donio iz kutije. Suljo ih je prvo pomirisao, zatim pažljivo pregledao đon, pa se nagnuo da vidi vlastiti odraz u njima.

„Čovječe“, rekao je, „u ovome se ne hoda. U ovome se ide kroz život.“

Obuo ih je i napravio nekoliko koraka po prodavnici. Hodao je uspravno, malo sporije nego inače, s grudima izbačenim naprijed. Kada je izašao na ulicu, činilo mu se da ga svi gledaju.

Istina je bila da ga je gledao samo jedan dječak koji je čekao majku ispred pekare, ali Suljo je to shvatio kao potvrdu da je postao stilska ikona.

Velika premijera u Domu kulture

Došao je i petak.

U Kalesiji petak nije običan dan. To je dan za Dom kulture, muziku, pjesmu, kolo i svečano oblačenje. Neko obuče novu košulju, neko stavi najbolji parfem, a Suljo je imao nešto mnogo važnije – svoje Armani cipele.

Dotjerao se kao da ide na prijem kod predsjednika. Namazao je brkove da se sjaje skoro kao cipele, obukao košulju koju je čuvao za posebne prilike i nekoliko puta provjerio da li se obuća dovoljno blista.

Prije nego što je krenuo, stao je pred ogledalo i upitao ženu:

„Kako izgledam?“

„Kao čovjek koji je kupio cipele“, odgovorila je.

„Ne pitam šta sam kupio. Pitam kakav utisak ostavljam.“

„Ostavljaš utisak da ćeš se vratiti kući bez cipela ako ih neko slučajno pogleda malo duže.“

Suljo se pravio da nije čuo.

U Dom kulture ušao je polako i dostojanstveno, pazeći da mu se ni kap prašine ne približi obući. Prvih nekoliko minuta nije gledao ni muziku ni ljude. Samo je provjeravao da li se cipele još sjaje.

A onda je počelo kolo.

Cipele kao ogledalo

Prva na redu bila je Fata.

Suljo ju je uhvatio za ruku i poveo uz taktove pjesme „Šta će mi auto, avion, kamion“. Igrao je oprezno, više pazeći na cipele nego na korake, ali je bio uvjeren da izgleda kao profesionalni igrač.

U jednom trenutku nagnuo se prema Fati i šapnuo:

„Faato, bona, jel’ de ti to crvene gaće večeras nosiš?“

Fata se zacrvenjela kao paprika.

„Jeste, Suljo… al’ otkud ti znaš, života ti?“

Suljo se ponosno spustio pogledom prema svojim cipelama.

„Vidi se, bona. Refleksija u novim Armani cipelama.“

Fata je prvo pogledala njega, pa cipele, pa ponovo njega.

„Šest stotina maraka“, dodao je Suljo, kao da je to najvažniji dio objašnjenja.

Fata se samo sklonila iz kola i otišla do svojih prijateljica. Ubrzo je u kolo ušla Zilha.

Suljo nije gubio vrijeme.

„Zilha, matere ti, jel’ bijele gaće nosiš večeras?“

Zilha je zinula.

„Bijele, Suljo, ali kako bolan znaš?“

„Sve se vidi u mojim Armanijima. Šest stotina maraka, bona. To ti je tehnologija.“

Zilha je pogledala prema njegovim cipelama i odmah odmahnula glavom.

„Nije to tehnologija, Suljo. To je tvoja mašta.“

„Mašta koja košta šest stotina maraka“, odgovorio je i nastavio igrati.

Do kraja večeri Suljo je uspio šapnuti isto pitanje gotovo svakoj djevojci u kolu. Neke su se smijale, neke su ga tjerale od sebe, a neke su mu govorile da prestane gledati u cipele i počne gledati kuda ide.

Ali Suljo je bio uvjeren da je otkrio novu vrstu modne umjetnosti.

Trenutak istine

Veče se polako primicalo kraju. Ostala je još samo posljednja pjesma – „Ne klepeći nanulama“.

Suljo je odlučio da za kraj odigra s Mejrom. Uhvatili su se za ruke i krenuli u lagane korake.

Mejra je bila mirnija od Fate i Zilhe. Nije se puno smijala, samo je zagonetno gledala Sulju, kao da nešto zna.

Usred pjesme, Suljino lice odjednom je problijedjelo. Zatim je pocrvenjelo. Onda je ponovo poblijedjelo.

Pogledao je prema svojim cipelama.

Na jednoj se pojavila mala, gotovo nevidljiva crta.

Suljo se uhvatio za srce.

„Mejraa“, prošaptao je, „sestro slatka, Boga ti, reci da ne nosiš gaće večeras!“

Mejra ga je pogledala s posebnim sjajem u očima.

„Ne nosim, Suljo.“

Suljo je odahnuo kao da mu je neko upravo isplatio kuću, vratio dugove i objavio da je dobio na lotu.

„Uh, zamalo me srce ne strefi!“ rekao je i čvrsto pritisnuo cipelu uz pod.

Mejra se nasmijala.

„Šta ti bi?“

Suljo je čučnuo, pažljivo pregledao prednji dio cipele i tiho rekao:

„Već sam mislio da mi je pukla cipela od šest stotina maraka!“

Mejra ga je pogledala, pa prasnula u smijeh. Za njom su se počeli smijati i ostali u sali. Neko je dobacio:

„Suljo, nije pukla cipela. Samo si ugazio na šljunak!“

„Šljunak od šest stotina maraka!“ branio se Suljo.

Pouka o luksuzu i refleksiji

I tako se završila velika saga o Sulji i njegovim Armani cipelama.

Cipele su preživjele kolo, šapat, tri pogrešne optužbe, jedan šljunak i nekoliko pogleda koji su bili opasniji od kiše.

Suljo je još dugo pričao da su ga te večeri svi gledali. Fata je tvrdila da su svi gledali u pod da ne bi slučajno zapeli za njega. Zilha je govorila da je čovjeku bolje kupiti dobre cipele nego davati toliku pažnju tuđem vešu, a Mejra je samo šutjela i smijala se.

Pouka priče?

Ponekad ono što mislimo da je odraz luksuza zapravo je samo odraz naših strahova. U Suljinom slučaju, bio je to strah da će neko oštetiti skupocjenu obuću – ili da će cijela Kalesija shvatiti kako njegove cipele nisu baš toliko posebne koliko je on mislio.

Nije problem imati skupe cipele.

Problem je kada zbog njih zaboraviš gledati kuda hodaš.

A još je veći problem kada u svakoj refleksiji vidiš ono čega se najviše bojiš.

Živio Suljo, živjele Armani cipele i živio bosanski humor – onaj koji i od običnog kola, jedne ogrebane cipele i malo previše samopouzdanja napravi priču za cijelo selo.

Nije važno koliko cipele koštaju. Važno je da znaš u kom smjeru hodaš – i da ne padneš zbog vlastitog odraza.

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)