Pozdrav raja! Sjedite, skuhajte kahvu, jer imam priču koja će vas nasmijati, ali i natjerati da se zapitate: jesam li ja ovo trebala ranije skontati? Znate ono kad vas familija cijedi k’o limun, kad ste im bankomat, dadilja, psiholog i besplatna dostava u jednom? E pa, ja sam tome stala u kraj. I to na kakav način!
„Tetka, možeš mi posuditi dvije hiljade maraka?
Vraćam sljedeći mjesec,” pita on, k’o da traži čašu vode, usred torte i pjevanja “Sretan rođendan”.
I nešto mi u glavi samo klik. K’o da me obasjala neka svjetlost, al’ ne s neba, nego direktno s Ilidže. Trenutak prosvjetljenja, reklo bi se.Ko si ti momak?
„Mirsad?” Zagledam se u njega i suzim oči k’o da gledam u sunce. „Koji Mirsad? Sin od moje sestre… kako li se ono zvala… Šemsa?”
Momak se zbuni, k’o da sam mu rekla da je Mujo iz Fojnice. „Ja sam sin tvoje sestre Raseme, tetka. Znaš me otkako sam se rodio. Imam trideset dvije godine.”
„Ah, Rasema, naravno,” klimam glavom k’o da se sjećam . „A ti si opet ko?”
Ode on zbunjen. Dvije hiljade maraka ostadoše sigurne u mom novčaniku. Milina božija. Od tog dana, selektivna demencija mi je postala supermoć. I da vam kažem, nije to za svakoga. Treba tu i talenta i glume, al’ ja sam, eto, imala oboje.
Strategija “Zaboravne Nane”
Nisam mogla zaboraviti BAŠ SVE, jer bi bilo providno. Morala sam biti strateška. Savršeno sam pamtila gdje su mi omiljene napolitanke, šifru za Netflix i u koliko sati počinje utakmica,jer puno volim sport. Ali porodični sastanak nedjeljom da se priča o “babinoj ostavštini”? Koji sastanak? Ma jok, ja sam se toga sjećala k’o lanjskog snijega.
„Mama, možeš li pričuvati djecu u subotu?” zove me kćerka Senada. Moja Sena, dobra k’o hljeb, al’ voli da se osloni na mamu.
„Koju djecu, dušo?”
„TVOJE UNUKE, mama. Eminu i Emraha. One što ti dolaze svake nedjelje.”
„Jao, što lijepa imena. Jesu to novi u mahali?”
Tišina s druge strane. Pa uzdah pomirenja sa sudbinom. „Nema veze, mama. Unajmit ću dadilju.”
JESS. Slobodna subota osigurana. Nema sijela, nema derneka, samo ja i moje napolitanke i utakmica. Život, jarane, život!
Instagram vs. Demencija: Borba Titana
„Mama, poslali smo ti SEDAM poruka na Viber,” žali se sin Ramiz. On je moderniji tip, sve preko aplikacija. Al’ ja sam tu imala asa u rukavu.
„Viber? Sine, te aplikacije su komplikovane. Previše onih malih dugmića.”
„MAMA! Instagram koristiš perfektno! Vidio sam te kako komentarišeš mimove u tri ujutro!”
„Instagram? Je l’ to neka nova vrsta kahve ?”
Ramiz ode trljajući sljepoočnice. Šta će, jadnik, ne zna da je mama doktorirala glumu.
Neurolog na Sceni: Test Istine
Ali moja familija ne odustaje tako lahko. Jedan utorak, Senada bahnu zabrinuta — sa neurologom. Doktor Ferhatović, mlad, k’o iz turske serije. Odmah mi se svidio. Pomislih, eh, da sam mlađa…
„Dobro gospođo, znate li koji je danas dan?”
„Utorak.”
„2026., doktore. Nisam baš toliko ofucana.”
„Savršeno. Možete li oduzimati deset od sto unazad?”
Izrecitujem bez da trepnem. Nacrtam sat k’o iz udžbenika, zapamtim tri riječi što mi reče, ponovim brojeve naprijed i nazad. Ma, ja sam to vježbala godinama, samo što oni nisu znali.
„Vaša majka je potpuno zdrava,” reče Senadi. „Kognitivno besprijekorna.”
Klaudija me pogleda ispod oka. Ja njoj najbolji nevini nanski osmijeh. U autu na povratku, muk. Pa onda:
„Mama…”
„Da, dušo?”
„Je l’ ti to mene zafrkavaš?”
„Zafrkavam? Pa gdje da te nosim, nesrećo?”
Vidim kako steže volan. Ali ne reče više ništa. Znala je da je uhvaćena u koštac s majstorom.
Mir, Tišina i Blender
Sljedeći mjeseci su bili magični. Sestra Rasema htjela da idem na svadbu njene kumice? „Kakva svadba, Rasema? Ja nikad ništa ne kažem, Rasema. Pitaj muža… kako se ono zove?” Šura htio da mu alat stoji u mojoj garaži? „Kakva garaža? Imam li ja auto?” Bajramski ručak kod mene? „Bajram? Pa koji je ovo mjesec?”
Iskreno, ljekarski nalazi su mi išli na ruku. Kad god bi neko posumnjao, drugi bi uskočio: „Pusti je, doktor je rekao da je dobro. To su godine.” „Godine.” Najbolji izgovor ikad izmišljen. I ja sam ga koristila do maksimuma.
U ovom trenutku uživam deset mjeseci apsolutnog mira. Niko me ne žica za usluge. Niko me ne vuče po sijelima. Niko ne očekuje da pamtim rođendane ili dajem mišljenje o porodičnim dramama. Prava penzionerka, bez stresa i obaveza.
Prekjučer, dođe mi kćerka u posjetu. Sjedi i blene u mene dok ja pijem čaj i rješavam Sudoku za eksperte. Očito je nešto skontala.
„Mama, znam šta radiš.”
Dignem pogled nevino. „Radim? Pijem čaj, dušo.”
„Ne. Znam da se pretvaraš. Znam da foliraš da zaboravljaš da ne bi imala posla s nama.”
Gledamo se. Zidni sat otkucava k’o lud. Spustim Sudoku na sto i uzdahnem. „Pa… da.”
Vilica joj pade. „JE L’ TI TO OZBILJNO?!”
„Najozbiljnije.”
„MAMA! Svi smo se zabrinuli! Razmišljala sam da idem na terapiju!”
„Vi ste mene izluđivali uslugama, obaveznim sijelima i beskrajnim mišljenjima o vašim životima. Ja sam se penzionisala s posla, šćeri. Hoću i da se penzionišem od uloge porodičnog bankomata, dadilje i sale za sastanke.”
Šutila je dugo. Onda, na moje iznenađenje, prasnu u smijeh. „Mama, ti nisi normalna.”
„Nisi ljuta?”
„Ja sam… impresionirana. Čak i ljekarski testovi?”
„Oni su bili pravi. Prošla sam perfektno. Ali kad su svi povjerovali da zaboravljam, pomislim… što da ne iskoristim?”
Kćerka mi odmahuje glavom, još se smije. „Znaš šta, mama? Ne krivim te. Mirsad je nepodnošljiv kad mu trebaju pare. Rasema te vuče svugdje. A ja… pa, definitivno sam pretjerala s čuvanjem djece.”
„Malkice.”
„Dobro. Čuvat ćemo tajnu. Ali… možemo li ponekad na ručak? Samo nas dvije? Bez lažne demencije?”
Pogledam je. Moja kćerka. Naporna ponekad, ali u duši dobra. „Dogovoreno. Ali ako ti brat naiđe, odmah se vraćam u ulogu zaboravne nane.”
„Naravno.”
Kucnusmo se šoljicama čaja k’o šampanjcem. Tu noć, zove me Ramiz.
„Mama, sjećaš se da sam ti posudio blender prošle godine?”
„Blender?” odgovorim najboljim zbunjenim glasom. „Što će mi blend… kako ono bješe?”
„Nema veze, mama. Nema veze.”
Spusti slušalicu. Pogledam Ramizov blender na svojoj kuhinjskoj radnoj plohi — sjajan i savršen — i nasmijem se. Starost ima svojih prednosti. Samo moraš znati odglumiti ulogu.
P.S. za raju: Ako vas familija cijedi k’o limun, ne preporučujem ovu metodu. Ili možda ipak da? Javite u komentarima. Samo nemojte tražiti da vam čuvam djecu. Zaboravit ću.
