Category: Humor

  • Žena mi je život pretvorila u zatvor!

    Nekad ono što zovemo “kontrola” je samo ljubav koja ne zna šutjeti.Zove jer brine. Kuha travu jer hoće da dočekaš starost. Ne da jarane jer zna da možeš bolje.
    Jedan čovjek je mislio da živi u zatvoru 10 godina. Onda je shvatio da je u tih 10 godina dobio sve.Ovo je priča za svakog ko je nekad pomislio da mu žena “zvoca”. Pročitaj prije nego što poslušaš nekog gurua.

    Buranija za ručak

    Žena mi je život pretvorila u zatvor!  

    Reče jedan čo’ek. I nije ni sam doš’o do tog zaključka, jok. Neko mu je to “stručan za veze” šapnuo na uho. Neki moderni guru sa Instagrama. 

    I odjednom, sve mu postade jasno k’o dan:

                Činjenice  koje mu je guru otkrio

    – Ako zakasni pola sata s posla, ona odma’ zove. “Đe si, šta ima?”

    – Gledaju se filmovi koje ona izabere. Uglavnom neke drame, a on bi radije kakvu akciju.

    – Knjige na stolu pored kreveta – sve njene preporuke. “Pročitaj, dobro je za tebe.”

    – Natjerala ga da se upiše u teretanu “Ne’š mi se zapustit’!”

    – Kuha samo neku travu i zrnevlje. “Zdravo je, bolan, za srce.”

    – Zvocala mu da baci cigare. “Smrdiš k’o pepeljara!”

    – Nisu joj se sviđali njegovi stari jarani. “Samo te vuku na dno.”

    Nakon seanse sa “stručnjakom”, sve mu je to odjednom ličilo na čistu kontrolu.

    “Deset godina živim k’o u kavezu,” jada se on. “Oduzela mi slobodu, podrezala mi krila!”

    I krene on iz inata. Ostaje duže vani s rajom, svađa se za svaku sitnicu, čak je počeo razmišljati da se iseli na neko vrijeme – što mu je onaj “stručnjak” i savjetovao.

    A onda dva pitanja koja sve mijenjaju

    A onda ga jedan pametan insan upita jednostavno:  

    “A šta si im’o, jarane, kad si se oženio?

    On stade, zamisli se.  

    “Ništa,” priznade. “Ni auta, ni stana. Govorila je da se udala za mene iz ljubavi. Sad kontam, možda je samo našla levata kojeg može vrtit’ oko malog prsta.”

    Dođe i drugo pitanje:  

    “A šta imaš sad?”

    Poče on nabrajati:- Fin terenac, nije više stari Golf dvica.- Stan u gradu, otplaćen do pola.- Svoju firmu, nije više radnik za drugog.- Sina u prvom osnovne, pametan na oca, lijep na majku.- Zdravlje ga služi, ne kašlje više k’o da mu je zadnje.- Poštuju ga ljudi u mahali.

    Nekad – ništa.  

    Sad – ispunjen život.

    Sve to stekao u godinama koje je sad zvao “paklom”. Sve to uz tu istu, kako je on zove, “tiraniju”.

    Pa jesu li mu krila stvarno bila podrezana? 

    Ili su mu tek tad izrasla?

    Ona zove jer brine.  

    Ona kuha zdravo jer hoće da je tu uz nju još dugo.  

    Ona tjera u teretanu da ne bi ostala udovica sa 40.  

    Ona ne voli jarane koji ga vuku na dno jer zna da može bolje.

    Možda njena briga nekad i jest malo teška. Ali prije nego što optužiš ženu da te kontroliše, valja se malo okrenuti i pogledati šta je sve izraslo i niklo za te godine dok je stajala uz tebe.

    Epilog

    Dugo je razmišljao.

    “Volim ja svoju ženu,” reče na kraju. “Volim i sina. Većina onih mojih starih jarana? Neki se propili, neki zaglavili s pogrešnim ljudima. Meni se više ni cigara ne traži. Kuća mi je postala najdraže mjesto. Šta bih ja, bolan, bio bez nje?”

    Odmahnu glavom.  

    “Pogriješio sam za krila. Nisam ih ni imao prije. Tek sad ih imam. Moja žena i moj sin – oni su moj vjetar u leđa.

    I s tim riječima, krenu kući.  

    Žena ga je već zvala dvaput.

    Poenta za ponijeti: 

    Nekad ono što zovemo “kontrola” je ustvari ljubav koja ne zna drugačije nego da te gura naprijed. Ne slušaj svakog “stručnjaka”,slušaj šta ti žena kaže.

  • Zašto dva vojnika 50 godina čuvaju klupu u kasarni

    Dva vojnika čuvaju stražu

    Štaaa?! Pa zar se ona boja JOŠ NIJE OSUŠILA?!

    Znate ono kad u firmi naletite na neko pravilo koje niko ne konta, al’ svi ga poštuju “jer se vazda tako radilo”? E pa, izgleda da ni naša vojska nije imuna na to. Samo što se kod njih ne radi o Excel tabelama, nego o klupama.

    Novi komandant, pukovnik Suljo, tek stig’o u kasarnu “2. korpus” u Tuzli da preuzme komandu. Raspakova’ se, popi’ kafu  kod zastavnika, i hajde da obiđe raju i vidi gdje je šta.

    Prošeta on kroz spavaone, zaviri u kuhinju gdje tetka Zilha pravi grah od koga zamirisa pola Tuzle, prođe kroz administraciju gdje Mujo igra pasijans i folira da kuca izvještaj, obiđe poligon i onu pustopoljinu iza što je dobra samo za korov i paintball vikendom.

    I tako šeta kad ima šta vidjet: dvojica vojnika, Fadil i Mirso, utegnuti ko za 25. novembar, stoje mirno kraj neke klupice iza magacina. Niđe veze s vezom.

    Pukovnik Suljo prilazi, obrve podig’o:

    Vojnici, raport!

    Fadil, gospodine pukovniče! Mirso, gospodine pukovniče!

    Fadile sine, šta vi to radite ovdje?

    Gospodine, naređeno nam je da čuvamo ovu klupu, gospodine!

    A ko je naredio, života ti?

    Gospodine, prošli komandant, gospodine. Napravio stalni raspored da vazda budu dva čovjeka na straži. To ti je, gospodine…  tradicija jedinice.

    Tradicija jedinice, kažeš? Ma hajde. Nastavite, vojnici.

    Razumijem, gospodine!

    Vrati se Suljo u kancelariju, srknu kafu, al’ mu đavo ne da mira. Kakva ba klupa, kakva tradicija? Uzme on telefon i zove prošlog komandanta, onog Avdu.

    Halo Avdo, de mi reci, što ste čuvali onu klupu iza magacina?

    Ma ne znam ti ja, Suljo, majke mi. Kad sam ja doš’o, već su je čuvali. Rekoh, valja tako, pa samo nastavih. Pitaj nekog starijeg.

    Suljo kopa, zove, lista one požutjele sveske iz arhive, sve dok ne dobi broj od jednog dede, 103 godine, brigadni general  Osman. Komandov’o ovdje još kad je Tito dolazio u posjetu Tuzli.

    Dobar dan, je li to general Osman?

    Jeste, sine… jedva se čuje deda… Ko je to?

    Izvin’te što smetam, generale, al’ vi ste komandovali ovom kasarnom od ’76. do ’82?

    Jesam, jesam… A šta treba?

    Ma zanima me jedna stvar, još od vašeg vakta. Ima raspored da dva vojnika u paradnim uniformama stalno čuvaju jednu klupu kraj magacina.

    Tajac na telefonu par sekundi. Onda deda, onim drhtavim glasom:

    Štaaa?! Pa zar se ona boja JOŠ NIJE OSUŠILA?!

    Poenta?

    I tako ti mi često u životu čuvamo “ofarbane klupe”. Procedure koje više nemaju smisla, papire koje niko ne čita, sastanke koji traju još od ’89, i pravila koja su nastala jer je neko jednom davno rekao “ne diraj”. 

    Nekad stvarno valja stati, pogledati oko sebe i pitati: čekaj, a što mi ovo tačno radimo?

    Jer ako ne pitaš, možda će i tvoj unuk 2076. čuvati neku klupu… a boja se osušila još prije 50 godina.

    Imaš i ti svoju “ofarbane klupu” na poslu? Piši u komentare – da se svi zajedno nasmijemo. I zapitamo.

  • Od “PrincNaBijelomKonju” do “SmijehDoSuza”: Evolucija jednog muškarca

    Svi smo mi u mladosti imali onaj savršeni spisak osobina koje tražimo u partneru. Visina, boja kose, obrazovanje, hobiji… Lista je obično bila dugačka i nerealna. Ali, kako godine prolaze, život nas nauči lekcijama koje nismo tražili, a naši prioriteti se drastično mijenjaju.

    Predstavljamo vam urnebesnu, ali i pomalo dirljivu hronologiju jednog muškarca i njegovih “oglasa za upoznavanje” kroz različite faze života. Pripremite se za smijeh, jer ćete se u nekim od ovih faza sigurno prepoznati!

     Prije 30 godina… (Kad je bio mlad i lud)

     “Samac, 30 godina, 175 cm, crna kosa, ne puši, ne pije (osim kad mora, za društvo!). Željan da upozna inteligentnu, fakultetski obrazovanu ženu. Mora biti muzički nadarena, načitana, s vrhunskim smislom za humor, da voli djecu, cijeni fizičku bliskost, i usput, da zna skuhati i oprati veš. Nije da je presudno, ali eto, da se nađe.”

    **Kontakt:** Javi se na Messenger/Viber: *@PrincNaBijelomKonju*

     10 godina kasnije… (Kad je shvatio da život nije bajka)

    Muškarac 40 godina

     “Muškarac, 40 godina, 173 cm, kosa tamna (uglavnom), popije ponekad (društveno, naravno!). Razveden. Otac devetogodišnjih blizanaca. Spreman da se vrati u igru – ovaj put bez nerealnih očekivanja. Fakultet nije obavezan, ali zdrav razum je poželjan. Smisao za humor i tolerancija na djecu su ključni. Kuhanje i pranje veša? E, to bi bilo zlata vrijedno!”

    Kontakt:  Javi se na Messenger/Viber: @TataBlizanaca

    20 godina kasnije… (Kad je shvatio da je život komedija)

    Muškarac 50 godina

     “Muškarac, 50 godina, 170 cm, s ‘uglednom’ proćelavošću. Dvaput razveden, otac troje, djed cijelog čopora unučadi. Iluzija više nema. Sretno bih upoznao ženu bilo koje visine ili obrazovanja – samo da je vedre naravi, da zna upaliti veš mašinu i da ima energije da mi pomogne u borbi protiv mojih loših navika (čitaj: da me podsjeti na tablete).”

    Kontakt: Javi se na Messenger/Viber: @DjedMrazBezBrade

    30 godina kasnije… (Kad je shvatio da je život umor)

    Muškarac 60 godina

    “Muškarac, 60 godina. Visina kad stoji uspravno (uz ortopedsku podršku): 168 cm. Ćelav k’o bilijarska kugla. Preumoran za loše navike, a iskreno, ne sjeća se ni puno o bliskosti. Rado ću ti oprati veš ako si žena koja će mi se s vremena na vrijeme samo nasmiješiti.”

    Kontakt: Javi se na Messenger/Viber: @UmoranAliSretan

    15 godina nakon toga… (Kad je shvatio da je život vic)

    Muškarac 75 godina

    “Samac, 75 godina. Visina i boja kose: trenutno neodređeno. Preživio svaku fazu života. Ne tražim više vezu, samo tražim dobar smijeh. 

    Poseban zahtjev: Molim vas, samo nazovite (ili pošaljite poruku) i pričajte mi viceve. Mogu biti stari, ponovljeni, nije bitno. Pamćenje mi je totalno otišlo, pa ću se smijati kao da ih prvi put čujem.”

    Kontakt: Javi se na Messenger/Viber: @SmijehDoSuza

    Zaključak: Šta nas godine zapravo nauče?

    Od traženja savršenstva do traženja jednostavnog osmijeha i dobrog vica – život zaista ima nevjerovatan smisao za humor. Možda je najveća mudrost koju možemo naučiti upravo ta: s godinama, ono što nam zaista treba postaje sve jednostavnije i iskrenije.

    A u kojoj ste vi fazi? Podijelite ovaj tekst sa prijateljima i provjerite gdje se oni nalaze na ovoj urnebesnoj životnoj skali!

  • Škrtost ili genijalnost

    Kažu da jabuka ne pada daleko od stabla. A kad je stablo škrto k’o suha drenovina, jabuka ode i dalje – proda drenovinu. Škrtac poslao sina po “najbolje slatkiše” za gosta. Sin se vratio poslije 3 sata praznih ruku i s objašnjenjem koje je ušlo u legendu. Od slatkiša do putera, od putera do meda, od meda do vode… i na kraju do gostovih papuča. Ovo je priča o tome kako se kod nas i gost dočeka i budžet sačuva. I svi plaču od sreće. Ili smijeha.

    Škrtica od čovjeka

    Dragi gosti

    U svijetu gdje se često govori o gostoprimstvu i širokogrudnosti, ponekad naiđemo na priče koje nas nasmiju i natjeraju da razmislimo o ljudskoj domišljatosti. Jedna takva priča dolazi nam iz srca Balkana, gdje se škrtost prepliće s genijalnošću na najneočekivaniji način.

    Naš glavni junak je bogati čovjek, poznat po svojoj nevjerovatnoj škrtosti. Toliko škrt da ga ni sunce ne bi ogrijalo, kako to narod kaže. Jednog dana, u njegovu kuću dolazi gost. Iako nerado, domaćin mora pokazati barem privid gostoprimstva. Obraća se svom sinu:

    “Sine moj, idi i donesi pola kile najboljih slatkiša za našeg dragog gosta.”

    Sin, poslušan, odlazi. Međutim, vraća se tek nakon nekoliko sati, praznih ruku. Otac, nestrpljiv, pita:

    “Pa gdje su ti slatkiši, aman, dijete?!”

    Ono što slijedi je urnebesno objašnjenje koje otkriva dubinu sinovljeve 

    logike, ili možda, genijalnosti prenesene s oca na sina:

    “Ma, babo moj, odoh ja u slastičarnu i tražim ti ja, babo, najbolje slatkiše. Kaže ti slastičar da će mi dati slatkiše koji su mehki k’o puter. E, onda ja kontam, što bih kupovao slatkiše kad mogu puter? Pa odoh u prodavnicu putera i tražim ti ja, babo, najbolji puter. Kaže ti prodavač da će mi dati puter koji je dobar k’o med. Onda ti ja ozbiljno razmislim, babo, što bih kupovao puter kad mogu med? Pa odoh kod medara i tražim ti ja, babo, najfiniji med.

     Kaže ti on da će mi dati med koji je bistar k’o voda. E, onda ti ja, babo, pomislim, pa mi vode imamo kod kuće, što bih bacao pare da je kupujem? I tako ti se ja vratim praznih ruku, babo. Pa, babo, što ne bismo jednostavno poslužili našem gostu čistu vodu? Ionako je zdrava!”

    Otac, škrtica kakav jeste, sav se ozari. Sreća ga obuze, pa poče hvaliti sina na sva usta. Ali, onda mu pade na pamet jedna ozbiljna sumnja, pa ga zabrinuto upita:

    Pametni sin

    “Ali, sine, pa lutao si toliko dugo. Morale su ti se papuče izlizati.”

    A sin će ti njemu, k’o iz topa, s osmijehom na licu:

    “Ma, babo, to su papuče od gosta što nam je došao. Nisam ti ja baš tolika budala!”

    Suze radosnice napuniše očeve oči, pa zagrli sina čvrsto, ponosan na svog nasljednika. Eto, tako se kod nas štedi, i gost se dočeka, i kućni budžet se sačuva! 

    Ova priča, iako humoristična, nosi u sebi i dozu satire na ljudsku prirodu i snalažljivost u neočekivanim situacijama. Uživajte u vodi, dragi gosti!

  • Mačak i Pas, Ko kome čuva leđa?

    Kako me mačak s ulice naučio da korisnost nije isto što i vrijednost

    Nekad misliš da si ti taj koji spašava ljubimce s ulice. Onda dođe kriza, plata kasni, i shvatiš da oni cijelo vrijeme spašavaju tebe. Ovo je priča o Šargi, Žući i jednom mišu koji je promijenio definiciju riječi “porodica”.

    Pas i mačak,drugari

    Kad te život stisne između kredita i frižidera

    Znate ono kad vas život stisne tako da vam se i dah zaglavi negdje između kredita i frižidera? Plata kasni treći dan, šef ti ujutro pošalje “biće bonus” poruku, a popodne ga “iznenade troškovi” pa bonus ispari. Dođeš kući k’o iscijeđen limun, samo da te neko pita kako si – a da ne traži ništa zauzvrat.

    Komitet za doček: Tele i doktor nauka za preživljavanje

    E, mene su tog dana u hodniku dočekali moji eksperti za krizu: Šargo, pas veličine omanjeg teleta. Srce veliko k’o kuća, apetit još veći. Da mu daš pola vola, on bi te gledao k’o da pita “a gdje je prilog?”. I Žućo, mačak. Došao s ulice, mršav k’o grana, ali s diplomom iz predmeta “Preživi pa pričaj”. Oči žute, pogled rendgen – vidi tebe, vidi frižider, vidi budućnost.

    Bacim ključeve, sjednem na patike nasred hodnika i uzdahnem onako, za sve rate, režije i neplaćene račune zajedno.

    “E moji ratnici”, kažem im kroz pola smijeha, pola očaja. “Izgleda da stežemo kaiš. Šargo, brate moj, tebe ću izgleda morati na OLX. Volim te ja, ali jedeš za trojicu, a ja trenutno ne mogu ni za jednog. Ako me ne izvučeš iz ove krize, koristan si mi k’o ventilator u Sibiru. A ti, Žućo… ti ostaješ. Ti si uličar, ti znaš. Uhvatit ćeš miša, snaći ćeš se. Možda i meni doneseš nešto kad zagusti.”

    Šargo zine, zijevne i sruši se na pod k’o vreća cementa. Njega ekonomska kriza ne dotiče ako ima gdje da spava. Ali Žućo? Žućo se ukipio. Uši naprijed, rep miran, oči prikovane za mene. On ne sluša riječi. On sluša ton. A moj ton je rekao: “Porodica nam se klima.”

    7:02 ujutro – Dostava direkt na linoleum

    7:02 ujutro. Ulazim u kuhinju po kafu za preživljavanje, kad ono – poklon na linoleumu. Miš. Mrtav, uredno dostavljen. Žućo sjedi kraj njega k’o dostavljač koji čeka napojnicu. Pogleda u miša, pa u mene. U prijevodu: “Evo. Rekao si da znam preživjeti. Čuvam ti leđa, gazda. Jedan za tebe.”

    Kontam, dobra fora. Mačak ozbiljno shvatio zadatak. Nasmijem se, pomazim ga, i zaboravim.

    7:02, dan drugi – Za koga Žućo stvarno lovi?

    7:02 sljedeće jutro. Ista scena, drugi čin. Ulazim, a Žućo ne sjedi kraj mojih nogu. Sjedi kraj Šargove zdjele. A u zdjeli – drugi miš. Svjež. Pažljivo položen, k’o da je za VIP gosta.

    I tad me presjeklo. Šargo hrče u dnevnoj, pojma nema da je upravo postao korisnik socijalne pomoći. A Žućo me gleda onim uličarskim pogledom koji kaže sve bez ijedne riječi:

    “Nisi shvatio, a? Nisam ja lovio za tebe. Lovio sam za njega. Rekao si da je beskoristan. Rekao si da ide na OLX. E pa ne ide. Dok sam ja tu, niko iz ove kuće ne ide nigdje. Ja ću hraniti i tebe i ovu budalu od teleta. Jer mi smo čopor. A čopor se ne prodaje. Čopor se čuva.”

    Ko je na kraju spasio koga?

    I tu sam sjeo na pod kraj njih dvojice. Plata će možda opet kasniti. Šef će opet slagati. Ali sam tog jutra shvatio ko kome stvarno čuva leđa u ovoj kući.

    A Šargo? On je i dalje mislio da je miš nova vrsta granula.

  • Štap u Sred Sofre

    Znaš onu ,,tako su radili i naši stari”? E pa naši su stari stavili čačkalicu na sofru ,mi smo je pretvorili u toljagu.

    Legenda o štapu

    Tradicija Koju Ni Dedo Ne Pamti

    U jednom zabačenom bosanskom selu, tamo negdje iza sedam brda i sedam dolina, živjeli su ljudi poznati nadaleko po svojoj gostoprimljivosti. Kad god bi im stranac naišao, tretirali bi ga k’o bega. Sofra bi se prostirala od zida do zida, puna svega i svačega: pite, ćevapa, sarme, dolme, baklave, hurmašica, a obavezno i kiselo mlijeko. Ma, da ti pamet stane!Jednog dana, put nanese nekog Muju, putnika namjernika, u to selo.

    Seljani, čim ga ugledaše, odmah se sjatiše oko njega, a domaćini počeše iznositi jela k’o da je svadba u pitanju. Mujo, kad vidje onu gozbu, poče se smijati od sreće… ali u istom trenu, osmijeh mu se zaledi na licu.Usred sofre, između tepsija i zdjela, stajao je ogroman, debeo štap. Mujo proguta knedlu i nervozno upita:

    „Jarani moji, a zašto vam je ovaj štap ovdje?“

    Seljani se nasmijaše i odgovoriše:„Ma, dragi gospodine! To je samo naša stara tradicija. Ne brinite vi ništa. Samo vi navalite jesti.“Ali Muji nije bilo svejedno. Pomisli:„Šta ako me prvo nahrane, pa me onda ovim štapom izdevetaju?“Postade mu nelagodno i odlučno reče:„Neću ni zalogaj okusiti dok mi ne kažete istinu o ovom štapu!“


    Seljani se zabrinuše, jer ni sami nisu znali zašto je štap tu. Samo su vidjeli svoje stare da to rade i jednostavno su slijedili tradiciju. Odoše tražiti nekog starinu koji bi im mogao objasniti razlog. Konačno, dovedoše jednog dedu.

    Čim je ugledao štap, naljuti se i reče:„Budale jedne! Ko je ovdje stavio ovoliki štap? Mi smo držali štap od metar, a vi ste ga napravili od dva metra!“
    Odmah skratiše štap na metar i vratiše ga na sofru – ali i dalje ne objasniše razlog. Mujo je i dalje bio u strahu. Pomisli:„Onaj veći štap bi možda i pažljivo koristili, ali ovaj manji će mi sigurno kosti polomiti!“Ponovo je insistirao da neće jesti dok ne sazna istinu.Seljani, zabrinuti da ne uvrijede gosta, ponovo odoše u potragu i dovedoše drugog dedu, starog devedeset godina. Pošto je bio nagluh, morali su glasno govoriti.

    On pogleda štap i ljutito reče:

    „Vi idioti! Ne držimo mi štap na sofri – mi držimo mali prut, nešto što stane u ruku. Sad ovo uklonite i donesite umjesto toga savitljivu grančicu!“Tako ukloniše štap i zamijeniše ga savitljivom grančicom. Sada je Mujo već bio iznerviran. Niko mu nije objašnjavao razlog – samo su ga smanjivali i smanjivali.„Šta ako me ovom savitljivom grančicom izmlate?“

    .Frustrirano povika:„Za ime Boga, samo mi recite – kakva je logika držati ovo na sofi?!“Seljani odgovoriše:„Ni mi ne znamo. Komšijsko selo slijedi istu tradiciju. Hajmo dovesti nekoga od njih.“Dovezoše 130-godišnjeg dedu iz komšijskog sela u nosiljci i ispričaše mu sve.

    On pogleda grančicu i odmah ih izgrdi:

    „Sve je ovo neznanje! Prava tradicija je da se stavi tanka čačkalica u malu zdjelicu ispred gosta, tako da ako mu se komadić mesa zaglavi u zubima, može ga lako izvaditi. Vi ste čačkalicu pretvorili u grančicu, pa u štap, i ko zna šta još!“

    Konačno, Mujo osjeti olakšanje. Smijući se, reče:„Ma, braćo moja! Kad sam vidio onaj veliki štap, mislio sam da ćete mi meso od kostiju odvajati nakon što me nahranite!“Zatim se najeo do mile volje, podrignuo sretno, zahvalio se seljanima i otišao s osmijehom.Pouka: Slijepo slijeđenje tradicija bez razumijevanja može nešto jednostavno pretvoriti u nešto smiješno, pa čak i zastrašujuće.

  • Urnebesna operacija ,kako nasmijati cijelu hirurgiju

    Doktori kažu “zaokruži koljeno koje operišemo”. Većina ljudi posluša. Ja sam odlučio da im ostavim detaljna uputstva. I bonus sadržaj. Rezultat? Cijela sala se valjala od smijeha, a operacija kasnila 30 minuta.

    Urnebesna operacija koljena

    Sjećam se, kad sam bio tinejdžer, morao sam na operaciju koljena.

     Doktor mi je dao flomaster i rekao:
    “Zaokruži koljeno koje operišemo, a na drugo stavi X.” I ode čovjek.
    Ja, naravno, uradim točno kako je rekao. Ali onda…proradi moja umjetnička kreativnost!
    Na zaokruženo koljeno nacrtam strelice i napišem: “Operiši OVDJE.” Na drugo koljeno dodam još ikseva i velikim slovima napišem: “NE DIRAJ!”
    Od dosad sam sljedećih pola sata crtao po sebi i ostavljao poruke tipa:
    “Ruke dalje od slijepog crijeva!”

    “Šta gledaš? Koljeno je niže!”

    Čak sam zamolio mamu da mi na leđa napiše: “Ako ovo čitaš, na pogrešnoj si strani. Okreni me!”
    Kad je anesteziolog ušao, brzo sam se pokrio bolničkom plahtom. Navodno sam već pričao gluposti prije anestezije, ali to je neka druga priča.
    Operacija je prošla super, a ja sam morao ostati prenoćiti u bolnici. Kasnije je došao doktor i rekao mi kako sam im totalno poremetio raspored operacija.
    Kad su me sestre otkrile prije operacija i vidjele sve te poruke, smijale su se k’o lude, dobrih deset minuta, jedva su stajale na nogama. Kad su se nekako smirile, počele su me prebacivati ​​na operativni sto… I tada su primijetile posljednju poruku.
    Kao rezultat, čija je operacija počela tridesetak minuta kasnije nego što je planirano. Sve zbog moje ljubavi prema crtanju!
    Poenta:
    I tako sam naučio da je humor najbolja anestezija. Za mene besplatna, za bolnicu skupa – 30 minuta rasporeda ode u nepovrat. Pouka: Ako ti doktor da flomaster, koristiš ga odgovorno. Ili napraviš stand-up tačku od svog tijela. Ja biram ovo drugo 😄

  • KUPIO SAM ŽENI ELEKTROŠOKER ZA GODIŠNJICU

    Žena mi 15 godina govori: “Ne treba mi ništa za godišnjicu, samo da si ti živ i zdrav.”
    Ja budala povjerovao.

    Testiranje elektrošokera na sebi

    Prošle srijede šetam po pijaci u Živinicama. Tražim “nešto posebno”.

    Cvijeće? Rekla je da neće.
    Zlato? “Previše očekivano”, kaže ona.
    Parfem? Ima tri, ne koristi nijedan.

    I onda ga vidim.

    Mali. Elegantan. Rozi.
    Džepni elektrošoker od 100.000 volti.

    Etiketa kaže: “Idealan za ličnu zaštitu dame.”

    Mozak: “Ovo je pažljivo! Brineš za njenu sigurnost!”
    Zdrav razum: “Ona će tebe tim istjerat iz kuće.”
    Moj novčanik: “Samo 20 KM, kume.”

    Pogađajte koga sam poslušao.

    Dođem kući ko paun. Zamotao ga u mašnicu.
    Ona otvara poklon, gleda u elektrošoker, gleda u mene.

    Kaže: “Ljubavi… jesi ti ovo meni kupio da tebe mlatim kad hrčeš?”

    Ja: “Ne ne, za tebe! Za zaštitu! Ako te neko napadne!”

    Ona: “U Živinicama? Ko će mene napast? Ti kad ne izneseš smeće?”

    I nasmija se. I ostavi ga na sto.

    E sad. Ja muško. Imam novu igračku. Piše 100.000 volti.

    Ma ne može to biti toliko jako. Dvije AAA baterije, bolan.

    Uputstvo kaže:1 sekunda: pecne
    2 sekunde: trzne
    3 sekunde: upoznaš svog boga

    Rekoh: “Hajde sekunda. Za nauku. Da znam šta sam joj kupio.”

    Prislonim na nogu. Pritisnem.

    BZZZZT!!!

    Ljudi moji…

    Vidio sam cijelu Bosnu iz svemira.
    Čuo sam rahmetli dedu kako viče “jesam ti rekao budalo!”
    Mislim da smo ja i fotelja na sekundu postali jedno.

    Kad sam se osvijestio: ležim ko kifla na tepihu.
    Naočale na lusteru.
    Mačka Gracija na garniši, gleda me i prevrće očima.
    A kosa mi miriše na roštilj.

    Uđe žena iz kuhinje. Gleda me. Gleda fotelju na drugom kraju sobe. Gleda garnišu.

    I samo kaže: “Radi?”

    Ja: “k…ko švicarski sat…”

    Ona uzme elektrošoker sa stola. Uključi ga. ZZZZAP!

    I nasmije se: “Super. Stoji na MOJOJ strani kreveta od večeras.”

    Od tada:

    Smeće iznosim prije nego što pita.
    Suđe perem prije nego se sjeti.
    Hrcanje? Čarobno prestalo.

    A kad zaboravim godišnjicu… samo ga uzme, pogleda me i kaže:

    “Hoćeš malo nauke, ljubavi?” ⚡😏

    I namigne.

    Pouka za muževe:Kad žena kaže “ne treba mi ništa”, kupi cvijeće.
    Elektrošoker radi. Predobro.
    Ja više ne kupujem poklone bez da pitam nju, njenu sestru, njenu mater i hodžu.

    Pouka za žene:
    Taguj muža da vidi šta ga čeka ako fuli poklon 😂👇

  • Show u Domu zdravlja: Kako je jedna nana ‘izludila’ doktora

    Postoje dvije vrste pacijenata: oni što kažu “boli me ovdje” i pokažu prstom, i Nane. Nana dođe po potvrdu za bazen, a doktor Moljka završi na godišnjem od stresa. Ovo je zapisnik jednog pregleda koji je prerastao u ispovijed o komšijama, politici i Kardashiankama.

    Nana se žali doktoru na svoje probleme

    Kad Nana krene kod doktora!

    “Doktore, imate li sekundu?” Zgužvano lice s vragolastim sjajem u očima provirilo je kroz vrata.

    “Da, da, uđite, uđite.” 

    Klimnu doktor glavom, očiju prikovanih za hrpu kartona na stolu. Starija gospođa, uletje u ordinaciju.

    “Sjedim tamo od zore,” progunđa ona. “Ljudi ulaze i izlaze k’o roj skakavaca! Pola ih ni termina nema, samo se guraju. Ma, da se mene pita, ja bih im rekla svoje!”

    “Šta vas muči danas, gospođo?” upita doktor.

    “Moj komšija – onaj pijanac – kupio sebi bušilicu. Buši svaki dan k’o da ga đavo goni! I mjeri vrijeme, kunem vam se. Čeka dok ja dođem kući pa počne. Vjerovatno me gleda s prozora. Buši dok mi živci ne popucaju, pa ugasi taman kad ja sebi sipam kahvu. Onda – zzzzz! – opet počne! A kćerka mu? Hoda k’o da je Kardashianka, suknjice joj ni poštansku marku ne bi pokrile. Pff! I kaže ‘Dobro jutro’ bez ikakvog poštovanja u glasu.”

    “Gospođo, stanite,” prekide je doktor . “Zašto mi ovo pričate?”

    “Pa zato što ste pitali na šta se žalim! Eto, žalim se! I nemojte me počinjati o onoj preko puta. Uvijek se smije, pita kako sam. Znam ja da ona samo čeka da ja krepam pa da mi parking mjesto uzme. E, pa čekat će ona dugo!”

    “Ne,” doktor  protrlja korijen nosa. “Pitam vas za zdravlje. Koji su simptomi?”

    “Moje zdravlje? Ma, dušo, odakle da počnem? Nekad sam se budila, pravila palačinke, išla na posao, odradila osam sati, pa u prodavnicu, teglila kese kući, kuhala večeru, pomagala djeci oko zadaće, i još imala snage da tračam na telefon sat vremena. Sad? Dok doručak napravim, već sam za spavanje. Ali moram ići u kupovinu, pospremiti kuću, i stići na one akcije za penzionere. U horu sam, znate – dobri smo, baš dobri. Prošli mjesec smo čak i na turneju išli. I moram paziti na muža. Puno udovica u domu penzionera se mota oko njega, znate? Dok završim s jurnjavom cijeli dan, iscrpljena sam. Nisam više dvadesetogodišnjakinja.”

    Doktor Moljka duboko udahnu, zadrža dah, i ispusti dug, čujan uzdah.

    “Gdje. Vas. Boli?”

    “Ma, baš mi je drago što ste pitali! Svi kažu da ste vi duša od čovjeka, doktore. Moje prijateljice se kunu u vas. Iskreno? Duša me boli. Duh mi je iscrpljen. Mislim, pogledajte samo stanje u državi! Kuda mi idemo?”

    “STANITE!” Doktor Moljka podiže ruku. “Gdje vam je medicinski karton?”

    “Uh, nemojte me počinjati o onim curama na prijemnom. Izgubile su mi karton tri puta. Tri puta! Samo su stajale i slijevale ramenima. Pa sam im rekla tačno ko su i gdje mogu da gurnu svoj nos. Nećete vjerovati – našle su karton za tri minute.”

    Doktor Moljka podiže ruku kao da će je lupiti o sto, ali se zaustavi u posljednjem trenutku – bojeći se da bi gospođi stvarno mogao izazvati srčani udar. Zadovolji se blagim udarcem po drvetu.

    “Zašto. Ste. Danas. Ovdje?”

    “Ma! Pa, idem na vodeni aerobik u Domu kulture s prijateljicama. Rekle su mi da mi treba ljekarsko uvjerenje da sam sposobna za plivanje. Došla sam po uputnicu za sve nalaze i pregled da mi to potpišete.”

    “Ne trebaju vam.”

    “Kako to mislite?”

    “Ne trebaju vam nalazi. Vidim da ste više nego sposobni. Napisat ću vam potvrdu odmah.”

    Brzo, prije nego što je mogla početi novu priču, doktor  naškraba nešto na receptu, udari pečat, i potpiše se s elanom.

    “Evo. Idite na bazen. Plivajte do mile volje.”

    “Hvala vam, doktore! Mogu li se vratiti za koji dan, ipak? Brine me pritisak. Izgleda dobro na kućnom aparatu, ali osjećam da mi srce ne sjedi kako treba. Šta ako skoči? Ili padne?”

    “NE!” Doktorov glas pređe u panični falset. “Idem na godišnji! Odmah! Idite kod drugog doktora ako morate!”

    “Dobro, dobro. Hvala za potvrdu. Odo ja!”

    Izašla je iz Doma zdravlja, izvukla mobitel, i pritisnula brzi poziv.

    “Halo, Jasminka? Vidjela sam onog Moljku što si pričala. Ma, on je prilika – strpljiv, fin, pravi gospodin. Reci kćerki da obavezno izađe s njim. Bit će fantastičan muž.”

    S druge strane linije začuo se oduševljen smijeh.

    “Da, da. Samo pazi da dobijem pozivnicu za svadbu. Uglavnom, moram ići da se prijavim za bazen. Ne smijem ovo ljekarsko uvjerenje baciti u vjetar!”Poenta:
    I tako Nana dobi potvrdu za bazen, doktor Moljka dobi PTSP, a Jasminkina kćerka dobi potencijalnog muža. Pouka? Nikad ne pitaj Nanu “šta vas muči” ako nemaš 3 sata vremena i godišnji u rezervi. A doktorima: pečat držite nadohvat ruke i bježite čim kaže “duša me boli” 😄

  • Kad ti Otac ostavi amanet, a ti ga shvatiš doslovno!Bračni savjetnik nije mogao vjerovati”

    Kažu da amanet treba ispoštovati, ali niko nije rekao šta kad ga shvatiš bukvalno… riječ po riječ. Denis je 20 godina živio po očevim posljednjim riječima. Problem? Tek kad su on i Zumra završili kod bračnog savjetnika, skontao je da je možda ipak trebao pitati za pojašnjenje.

    Kad otac ostavi amanet sinu

    Otišli Denis i Zumra kod bračnog savjetnika.

    Prvo Zumra sama uđe kod savjetnika. Savjetnik je upitao: “Kažete da ste u braku 20 godina, pa što je problem?”

    Zumra, sva zajapurena, odgovori: “Ma, moj Denis – izludit će me načisto! Ako ovako nastavi, ostavit ću ga, majke mi!””A kako vas to izluđuje?”, upita savjetnik.”Dvadeset godina”, kaže ona, “on radi neke gluposti. Prvo, kad god izađemo, on samo gleda u pod i neće nikome da priđe. Sramota me živa!”Bračni savjetnik se nasmiješi: “Imaš li još nešto?””Stalno kopa nos! Pa iu javnosti,

    zamislite!””Hmm, još nešto?”, upitao je savjetnik.Zumra se malo snebiva: “Kad god se ‘ono’ radimo, on NIKAD ne da da ja budem gore! Pa, eto, bar jednom bih voljela da sam ja glavna!””Aha”, kaže savjetnik, “mislim da ću sad popričati s vašim mužem.”Izađe Zumra, uđe Denis. Savjetnik mu kaže:

    “Vaša žena kaže da je izluđujete.

    Mogla bi vas čak i ostaviti.”Denis, sav u šoku: “ŠTA? Dvadeset godina sam volio i pazio, i uvijek joj davao šta god je htjela! Kakav je sad problem?”Savjetnik objašnjava: “Kaže da imate neke navike koje se izluđuju. Prvo, uvijek se čudno ponašate u javnosti –

    gledajte u pod i nikome ne prilazite.”Denis, zabrinuto: “Ma, ne razumijem sve! To je jedna od rijetkih stvari koje mi je Otac rekao na samrtnoj postelji i zakleo sam se da ću ga poslušati u.””Šta vam je rekao?””Rekao mi je da NIKAD nikome ne stanem na žulj!”Savjetnik se nasmiješi: “Zapravo, to znači da ne treba raditi ništa što bi

    nekome naljutilo.”Denis, sav postiđen: “Aha. Dobro.”Savjetnik nastavi: “I stalno kopate nos u javnosti.””Pa, to je još jedna stvar koju mi ​​je Otac izričito naredio! Rekao mi je da uvijek držim nos čistim.”Savjetnik, skoro pa onesviješten: “To znači da se ne treba upuštati u nikakve kriminalne aktivnosti.””Aha”, kaže Denis,

    izgledajući vrlo glupo.”I na kraju, kaže da joj nikad ne dozvoljavate da bude gore tijekom ‘onoga’.””Ovo”, ozbiljno kaže Denis, “je zadnja stvar koju mi ​​je Otac naredio na samrtnoj postelji i to je najvažnija stvar.””Šta vam je rekao?”Denis odgovori: “Na samrti, rekao mi je: ‘Nemoj zajebat!’”


    Poenta:
    I tako ti Denis 20 godina živio po amanetu, a sve bukvalno shvatio. Pouka? Prije nego što nečije riječi uzmeš zdravo za gotovo, pitaj šta je pjesnik htio da kaže. Inače bi mogao završiti kao Denis – sa čistim nosom, pognutom glavom i ženom koja hoće razvod 😄