Kategorija: Humor

  • Show u Domu zdravlja: Kako je jedna nana ‘izludila’ doktora

    Show u Domu zdravlja: Kako je jedna nana ‘izludila’ doktora

    Postoje dvije vrste pacijenata: oni što kažu “boli me ovdje” i pokažu prstom, i Nane. Nana dođe po potvrdu za bazen, a doktor Moljka završi na godišnjem od stresa. Ovo je zapisnik jednog pregleda koji je prerastao u ispovijed o komšijama, politici i Kardashiankama.

    Kad Nana krene kod doktora!

    “Doktore, imate li sekundu?” Zgužvano lice s vragolastim sjajem u očima provirilo je kroz vrata.

    “Da, da, uđite, uđite.” 

    Klimnu doktor glavom, očiju prikovanih za hrpu kartona na stolu. Starija gospođa, uletje u ordinaciju.

    “Sjedim tamo od zore,” progunđa ona. “Ljudi ulaze i izlaze k’o roj skakavaca! Pola ih ni termina nema, samo se guraju. Ma, da se mene pita, ja bih im rekla svoje!”

    “Šta vas muči danas, gospođo?” upita doktor.

    “Moj komšija – onaj pijanac – kupio sebi bušilicu. Buši svaki dan k’o da ga đavo goni! I mjeri vrijeme, kunem vam se. Čeka dok ja dođem kući pa počne. Vjerovatno me gleda s prozora. Buši dok mi živci ne popucaju, pa ugasi taman kad ja sebi sipam kahvu. Onda – zzzzz! – opet počne! A kćerka mu? Hoda k’o da je Kardashianka, suknjice joj ni poštansku marku ne bi pokrile. Pff! I kaže ‘Dobro jutro’ bez ikakvog poštovanja u glasu.”

    “Gospođo, stanite,” prekide je doktor . “Zašto mi ovo pričate?”

    “Pa zato što ste pitali na šta se žalim! Eto, žalim se! I nemojte me počinjati o onoj preko puta. Uvijek se smije, pita kako sam. Znam ja da ona samo čeka da ja krepam pa da mi parking mjesto uzme. E, pa čekat će ona dugo!”

    “Ne,” doktor  protrlja korijen nosa. “Pitam vas za zdravlje. Koji su simptomi?”

    “Moje zdravlje? Ma, dušo, odakle da počnem? Nekad sam se budila, pravila palačinke, išla na posao, odradila osam sati, pa u prodavnicu, teglila kese kući, kuhala večeru, pomagala djeci oko zadaće, i još imala snage da tračam na telefon sat vremena. Sad? Dok doručak napravim, već sam za spavanje. Ali moram ići u kupovinu, pospremiti kuću, i stići na one akcije za penzionere. U horu sam, znate – dobri smo, baš dobri. Prošli mjesec smo čak i na turneju išli. I moram paziti na muža. Puno udovica u domu penzionera se mota oko njega, znate? Dok završim s jurnjavom cijeli dan, iscrpljena sam. Nisam više dvadesetogodišnjakinja.”

    Doktor Moljka duboko udahnu, zadrža dah, i ispusti dug, čujan uzdah.

    “Gdje. Vas. Boli?”

    “Ma, baš mi je drago što ste pitali! Svi kažu da ste vi duša od čovjeka, doktore. Moje prijateljice se kunu u vas. Iskreno? Duša me boli. Duh mi je iscrpljen. Mislim, pogledajte samo stanje u državi! Kuda mi idemo?”

    “STANITE!” Doktor Moljka podiže ruku. “Gdje vam je medicinski karton?”

    “Uh, nemojte me počinjati o onim curama na prijemnom. Izgubile su mi karton tri puta. Tri puta! Samo su stajale i slijevale ramenima. Pa sam im rekla tačno ko su i gdje mogu da gurnu svoj nos. Nećete vjerovati – našle su karton za tri minute.”

    Doktor Moljka podiže ruku kao da će je lupiti o sto, ali se zaustavi u posljednjem trenutku – bojeći se da bi gospođi stvarno mogao izazvati srčani udar. Zadovolji se blagim udarcem po drvetu.

    “Zašto. Ste. Danas. Ovdje?”

    “Ma! Pa, idem na vodeni aerobik u Domu kulture s prijateljicama. Rekle su mi da mi treba ljekarsko uvjerenje da sam sposobna za plivanje. Došla sam po uputnicu za sve nalaze i pregled da mi to potpišete.”

    “Ne trebaju vam.”

    “Kako to mislite?”

    “Ne trebaju vam nalazi. Vidim da ste više nego sposobni. Napisat ću vam potvrdu odmah.”

    Brzo, prije nego što je mogla početi novu priču, doktor  naškraba nešto na receptu, udari pečat, i potpiše se s elanom.

    “Evo. Idite na bazen. Plivajte do mile volje.”

    “Hvala vam, doktore! Mogu li se vratiti za koji dan, ipak? Brine me pritisak. Izgleda dobro na kućnom aparatu, ali osjećam da mi srce ne sjedi kako treba. Šta ako skoči? Ili padne?”

    “NE!” Doktorov glas pređe u panični falset. “Idem na godišnji! Odmah! Idite kod drugog doktora ako morate!”

    “Dobro, dobro. Hvala za potvrdu. Odo ja!”

    Izašla je iz Doma zdravlja, izvukla mobitel, i pritisnula brzi poziv.

    “Halo, Jasminka? Vidjela sam onog Moljku što si pričala. Ma, on je prilika – strpljiv, fin, pravi gospodin. Reci kćerki da obavezno izađe s njim. Bit će fantastičan muž.”

    S druge strane linije začuo se oduševljen smijeh.

    “Da, da. Samo pazi da dobijem pozivnicu za svadbu. Uglavnom, moram ići da se prijavim za bazen. Ne smijem ovo ljekarsko uvjerenje baciti u vjetar!”Poenta:
    I tako Nana dobi potvrdu za bazen, doktor Moljka dobi PTSP, a Jasminkina kćerka dobi potencijalnog muža. Pouka? Nikad ne pitaj Nanu “šta vas muči” ako nemaš 3 sata vremena i godišnji u rezervi. A doktorima: pečat držite nadohvat ruke i bježite čim kaže “duša me boli” 😄

  • Kad ti Otac ostavi amanet, a ti ga shvatiš doslovno!Bračni savjetnik nije mogao vjerovati”

    Kad ti Otac ostavi amanet, a ti ga shvatiš doslovno!Bračni savjetnik nije mogao vjerovati”

    Kad amanet shvatiš bukvalno

    Kažu ljudi da amanet treba ispoštovati. To je, naravno, tačno. Ako ti otac, majka, dedo ili nana nešto ostave u amanet, red je da se toga držiš.

    Ali niko nikad nije rekao šta da radiš kad amanet shvatiš bukvalno.

    Baš sve. Riječ po riječ. Bez ikakvog dodatnog pitanja, objašnjenja ili konsultacije s nekim ko zna šta je pokojnik zapravo htio reći.

    Denis je tako dvadeset godina živio po posljednjim očevim riječima. Bio je ubijeđen da je uzoran sin i još bolji muž. Problem je nastao tek kad je njegova žena Zumra odlučila da više ne može tako i kad su, nakon dvije decenije braka, završili kod bračnog savjetnika.

    Otišli, dakle, Denis i Zumra kod savjetnika.

    Čim su sjeli u čekaonicu, Zumra je prekrstila ruke, uzdahnula i pogledala u plafon. Denis je, kao i obično, gledao u pod.

    Savjetnik ih pozva unutra, ali prvo zamoli Zumru da razgovara nasamo s njim.

    „Kažete da ste u braku dvadeset godina“, upita savjetnik, „pa u čemu je problem?“

    Zumra se odmah zajapurila.

    „Problem je moj Denis! Izludit će me načisto. Ako ovako nastavi, ostavit ću ga, majke mi!“

    Savjetnik uze olovku i spremno se namjesti.

    „Dobro. A šta tačno radi da vas toliko izluđuje?“

    „Prvo“, poče Zumra, „kad god izađemo negdje među narod, on samo gleda u pod. Neće nikome da priđe, neće nikoga da pozdravi, neće ni komšiji da kaže ‘dobar dan’. Samo hoda kao da je nešto ukrao. Sramota me živa!“

    Savjetnik klimnu glavom.

    „Razumijem. Imate li još neku zamjerku?“

    „Imam! Stalno kopa nos.“

    „U javnosti?“

    „U javnosti, u kući, za stolom, dok gledamo televiziju… Gdje god sjedne, on prst u nos. Pa zamislite da smo kod mojih na ručku, a on se ponaša kao da traži izgubljeni ključ!“

    Savjetnik nešto zapisa.

    „Dobro. Još nešto?“

    Zumra se malo snebiva, pogleda prema vratima, pa tiše reče:

    „Kad god se ono radi…“

    Savjetnik podiže obrve, ali ostade profesionalan.

    „Da?“

    „On meni nikad ne dozvoli da ja budem gore. Nikad! Dvadeset godina, čovječe! Pa bar jednom bih voljela da ja budem glavna.“

    Savjetnik spusti olovku.

    „Aha. Mislim da je najbolje da sada porazgovaram s vašim mužem.“

    Zumra izađe, a Denis uđe. Kao i obično, prvo pogleda u pod, pa sjedne na kraj stolice.

    Savjetnik ga pogleda ozbiljno.

    „Denise, vaša žena kaže da je izluđujete. Čak razmišlja i o razvodu.“

    Denis problijedi.

    „Šta? Razvodu? Poslije dvadeset godina? Pa ja sam je volio, pazio i uvijek joj davao šta god je htjela! Kakav je sad problem?“

    „Kaže da imate nekoliko navika koje je dovode do ludila“, objasni savjetnik. „Prvo, uvijek se čudno ponašate u javnosti. Gledate u pod i nikome ne prilazite.“

    Denis zabrinuto odmahnu glavom.

    „Ma, to je jedna od rijetkih stvari koje mi je otac rekao na samrtnoj postelji. Zakleo sam se da ću ga poslušati.“

    „A šta vam je rekao?“

    Denis se uspravi i svečano izgovori:

    „Rekao mi je: ‘Sine, nikad nikome nemoj stati na žulj.’“

    Savjetnik nekoliko sekundi šutje.

    „Denise… vaš otac je vjerovatno mislio da ne treba nikoga namjerno provocirati, vrijeđati ili mu praviti probleme.“

    „Aha“, reče Denis, pomalo postiđeno. „Znači, nije mislio da stalno gledam gdje gazim?“

    „Ne baš.“

    Denis klimnu, kao da je upravo naučio važnu životnu lekciju.

    Savjetnik nastavi:

    „Drugo, vaša žena kaže da stalno kopate nos, čak i kad ste u društvu.“

    Denis se ponovo zabrinu.

    „Pa i to mi je otac izričito naredio! Rekao mi je da uvijek držim nos čistim.“

    Savjetnik zažmiri na trenutak i duboko udahnu.

    „To je, Denise, samo izraz. Znači da se ne treba miješati u kriminal, dugove i sumnjive poslove. Drugim riječima, da ne upadate u nevolje.“

    „Aha“, reče Denis. „Znači, nije bilo potrebno da ga stvarno čistim pred ljudima?“

    „Nije.“

    Denis spusti pogled.

    „Dobro je to znati, nakon dvadeset godina.“

    Savjetnik odluči da više ništa ne pita, ali je ostala još posljednja Zumrina zamjerka.

    „I na kraju“, nastavi on oprezno, „vaša žena kaže da joj nikad ne dozvoljavate da bude gore tokom… onoga.“

    Denis se tada potpuno uozbilji.

    „To je najvažniji očev amanet. To nikako nisam smio prekršiti.“

    „Šta vam je rekao?“

    Denis se nagne naprijed i tihim, gotovo svečanim glasom izgovori:

    „Na samrti mi je rekao: ‘Sine, nemoj zajebat!’“

    Savjetnik ga pogleda. Zatim pogleda u svoje bilješke. Onda ponovo pogleda Denisa.

    „Denise, mislim da je vaš otac vjerovatno mislio da ne upropastite život, brak i sve što ste pošteno izgradili.“

    Denis se zamisli.

    „Znači, ipak je mislio šire?“

    „Mnogo šire.“

    U tom trenutku Zumra uđe u kancelariju.

    „I?“, upita ona. „Jeste li mu objasnili?“

    Savjetnik se nasloni u stolicu.

    „Jesam. Mislim da je došlo do izvjesnog nesporazuma.“

    „Kakvog nesporazuma?“

    Denis je pogleda i iskreno reče:

    „Izgleda da sam dvadeset godina sve pogrešno shvatao.“

    Zumra ga odmjeri od glave do pete.

    „To ti govorim već dvadeset godina.“

    „Pa što nisi rekla?“

    „Jesam!“

    „Kako?“

    „Lijepo!“

    „A jesi li baš riječ po riječ objasnila?“

    Zumra podiže ruke prema plafonu.

    „Eto vidiš, savjetniče! O tome ja pričam!“

    Savjetnik zatvori fasciklu i zaključi da će ovaj bračni slučaj zahtijevati više seansi nego što je prvobitno planirao.

    I tako je Denis dvadeset godina uredno poštovao očev amanet, samo što ga je shvatio potpuno bukvalno. Gledao je u pod da nikome ne stane na žulj, čistio nos da ne upadne u probleme i strogo pazio da „ne zajebe“.

    Pouka

    Prije nego što nečije riječi uzmete zdravo za gotovo, pitajte šta je pjesnik htio reći. Posebno ako ih izgovara neko na samrtnoj postelji, u pola rečenice i bez dodatnog objašnjenja.

    Jer biste, u suprotnom, mogli završiti kao Denis: s pognutom glavom, čistim nosom, ozbiljnim bračnim problemom i ženom koja je konačno odlučila da ona bude glavna. 😄

  • Kako sam postao “ginekolog za guštere” i zamalo napravio carski rez Patriku

    Kako sam postao “ginekolog za guštere” i zamalo napravio carski rez Patriku

    Porodična drama koja je počela poslije večere

    Misliš da poznaješ svoje kućne ljubimce. Hraniš ih, čistiš im kavez, znaš kada spavaju i čak im daš imena koja im savršeno odgovaraju.

    Ja sam, recimo, bio potpuno uvjeren da imam dva muška guštera.

    Zvali su se Spužva Bob i Patrik.

    Nije to bila slučajnost. Imena smo pažljivo odabrali, djeca su ih odmah prihvatila, a ja sam bio ponosan što smo napokon imali kućne ljubimce oko kojih nije bilo previše posla. Ne laju, ne grizu namještaj, ne traže da ih šetamo po kiši i ne bude nas u šest ujutro zato što su gladni.

    Dva mirna muška guštera. Idealna porodična kombinacija.

    Barem smo tako mislili.

    Jedne večeri, poslije večere, sjedimo u dnevnoj sobi. Ja pokušavam gledati televiziju, žena sklanja tanjire, a djeca se raspravljaju oko toga ko će prvi koristiti tablet. Sve je izgledalo potpuno normalno, sve dok mi sin nije ušao u sobu sa izrazom lica kao da je upravo otkrio da je nestala struja u cijelom gradu.

    „Babo…“

    Već po tom „babo“ znao sam da nešto nije uredu.

    „Šta je bilo?“

    „Jedan od guštera u sobi mi izgleda bolesno.“

    Odmah sam ustao. Nisam ja veterinar, ali sam u tom trenutku navukao svoj najstručniji izraz lica. Onaj izraz čovjeka koji je pet puta gledao dokumentarac o životinjama i jednom pročitao članak o reptilima na internetu.

    „Kako bolestan?“

    „Leži na leđima i neće da se pomjeri.“

    To je već zvučalo ozbiljno.

    „Hajde, bona, vidi šta mu je!“

    Uletio sam u dječiju sobu kao porodični doktor za gmizavce. Patrik je zaista ležao na leđima, potpuno miran i nepomičan.

    Pogledao sam ga sa svih strana. Nisam znao da li da ga dotaknem, okrenem ili da jednostavno stojim i čekam da se sam objasni.

    „Hajde, bona, dođi da vidiš guštera. Nešto mu je!“ viknuo sam ženi.

    Ona je došla, pogledala kroz kavez i već u sljedećoj sekundi promijenila izraz lica.

    „Jao, pa ona rađa bebe!“

    U sobi je nastala tišina.

    Sin me pogledao, pa pogledao majku, pa ponovo mene.

    „Kako bebe?“

    Niko nije odgovarao.

    „Pa zovu se Spužva Bob i Patrik“, nastavio je moj sin. „To su muški!“

    Imao je pravo. Imena su bila prilično jasna. Nismo ih nazvali Ana i Marija.

    Pogledao sam ženu i pokušao zvučati razumno, iako mi ništa u toj situaciji nije bilo jasno.

    „Pa rekli smo da nećemo da se razmnožavaju. Jesi li ti kupila dva muška?“

    Žena me pogledala onim pogledom koji govori da sam upravo izgovorio nešto toliko glupo da će se o tome pričati i na porodičnim okupljanjima za deset godina.

    „Šta hoćeš?“ rekla je. „Da okačim znak na kavez: ‘Zabranjeno razmnožavanje’?“

    Svi čekaju da se rodi gušter

    Djeca su se već okupila oko kaveza. Odjednom nikome više nije bio važan tablet, večera ni televizija. Svi su željeli prisustvovati velikom događaju.

    Ja sam pokušao preuzeti ulogu smirenog i odgovornog roditelja.

    „Dobro, djeco, bez panike. Ovo je čudo prirode. Gledat ćemo kako dolaze na svijet novi gušteri.“

    Djeca su me pogledala sa mješavinom straha i gađenja.

    „Fujjj!“ rekli su uglas.

    Patrik se i dalje nije pomjerao. Ležao je na leđima kao da je odustao od života i prepustio se sudbini. Onda se pojavilo nešto što je ličilo na nogu.

    Svi su se nagnuli prema kavezu.

    „Evo ga!“ viknuo je sin.

    Ali ono što je ličilo na nogu odjednom je nestalo.

    Žena je tiho šapnula:

    „Možda je beba u pogrešnom položaju.“

    „Kako pogrešnom položaju?“ pitao sam.

    „Ne znam. Možda je karlični položaj.“

    Nisam znao da li govorimo o gušteru ili o porođaju u bolnici.

    Sin je već bio na ivici panike.

    „Babo, uradi nešto!“

    To je bila rečenica koja me je potpuno uništila. Jer kada dijete kaže „uradi nešto“, odrasli se iznenada osjete obaveznim da zaista nešto urade, čak i kada nemaju ni najmanju ideju šta rade.

    Moj kratki izlet u veterinarsku medicinu

    Prišao sam kavezu i pokušao pažljivo pogledati šta se dešava. Na trenutak sam se čak osjetio kao da znam šta radim.

    „Samo polako“, govorio sam, više sebi nego gušteru. „Nećemo paničiti.“

    Patrik je i dalje ležao na leđima.

    Onda sam ugledao ono što sam smatrao nogom i, u najboljoj namjeri, pokušao da pomognem. Lagano sam povukao.

    Nestalo je.

    Pokušao sam ponovo.

    Ništa.

    Žena me pogledala sa strane.

    „Jesi li siguran da to trebaš raditi?“

    „Naravno da nisam“, odgovorio sam. „Ali neko mora.“

    U tom trenutku sin je već držao kavez i šaputao:

    „Diši, Patrik. Diši.“

    Ne znam kako je zamišljao da gušter razumije tu naredbu, ali situacija je već odavno prestala biti normalna.

    Na kraju smo odlučili da nećemo glumiti stručnjake. Spakovali smo kavez i otišli kod veterinara.

    Veterinar je riješio misteriju

    U čekaonici smo sjedili kao porodica koja čeka najvažniji događaj u životu. Sin je držao kavez u krilu. Žena je pokušavala ostati ozbiljna, ali joj je povremeno bježao osmijeh. Ja sam šutio, jer sam još uvijek pokušavao shvatiti kako je moguće da dva muška guštera očekuju prinovu.

    Kada je veterinar pogledao Patrika, odmah je uzeo lupu. Pregledao ga je nekoliko sekundi, zatim podigao obrve i pogledao nas.

    Ja sam odmah prešao na ozbiljna pitanja.

    „Doktore, hoće li trebati carski rez?“

    Veterinar me pogledao kao da pokušava odlučiti da li da se nasmije ili da ostane profesionalan.

    Povukao nas je malo u stranu i tiho rekao:

    „Ljudi, gušter nije u porodu.“

    Svi smo ga gledali.

    „Patrik je muško.“

    Sin je uzdahnuo s olakšanjem.

    Ja sam također osjetio olakšanje, ali nisam još znao šta slijedi.

    Veterinar je nastavio birajući riječi:

    „Mladi mužjaci ponekad imaju… određene potrebe. Sami se zabave. Zato leže na leđima.“

    Nastala je tišina.

    Onakva tišina u kojoj svi razumiju šta je rečeno, ali se niko ne usuđuje prvi reagovati.

    A onda se moja žena počela smijati.

    Prvo tiho. Onda sve jače. Ubrzo su joj krenule suze na oči.

    „Zamisli njega“, uspjela je izgovoriti kroz smijeh, „kako vuče gušteru za… ono malo!“

    Veterinar je spustio pogled. Sin je pitao da li će Patrik biti dobro. Djeca su bila sretna što gušter nije bolestan, a ja sam želio da se pod zemljom otvori rupa dovoljno velika da u nju stanu čovjek, kavez i cijela ova priča.

    Račun za znanje koje smo skupo platili

    Na kraju se sve završilo dobro. Patrik je bio zdrav. Spužva Bob je i dalje bio živ, miran i potpuno nezainteresovan za porodičnu dramu.

    Mi smo, međutim, dobili lekciju koju nikada nećemo zaboraviti.

    Računica je izgledala ovako:

    StavkaTrošak
    Dva guštera250 KM
    Kavez i oprema90 KM
    Pregled kod veterinara50 KM
    Poniženje pred ženom i djecomNeprocjenjivo
    Sjećanje na oca koji je pokušao „poroditi“ mužjakaTakođer neprocjenjivo

    Ukupno: 390 KM i jedna priča koja će me pratiti do kraja života.

    Tri lekcije koje smo naučili

    Iz cijele situacije izvukli smo nekoliko važnih zaključaka.

    Prvo, gušteri polažu jaja. Ne rađaju bebe onako kako smo mi to zamislili u panici.

    Drugo, muški gušteri imaju svoje potrebe. Neke stvari jednostavno ne treba pokušavati objašnjavati pred djecom za stolom.

    Treće, nikada ne glumi veterinara ako nisi siguran šta radiš. Posebno nemoj glumiti veterinara pred ženom koja jedva čeka da te podsjeti na tu grešku svaki put kada vidiš kavez.

    Od tada više ne donosim zaključke na osnovu imena. Ako se životinja zove Patrik, to ne znači da je nužno muško. Ako leži na leđima, to ne znači da umire. A ako nešto ne razumiješ, postoje ljudi koji su završili školu upravo zato da ne bi morao povlačiti nepoznate dijelove iz tuđih ljubimaca.

    I, što je najvažnije, prije nego što proglasiš porodičnu hitnu situaciju, možda prvo provjeri šta se zaista dešava.

    Jer neke stvari izgledaju kao porođaj, a zapravo su samo… gušter koji ima svoj privatni trenutak.

    Trošak lekcije: 390 KM plus neprocjenjivo poniženje.

    Vrijedilo je svake marke.

  • Neženja: Kako je Asim iz Tuzle živio 100 godina bez stresa

    Neženja: Kako je Asim iz Tuzle živio 100 godina bez stresa

    Dva „ne“ koja su Asimu spasila život

    Priča o čovjeku koji je dva puta bio odbijen, a onda shvatio da je sloboda ponekad najskuplji oblik sreće.

    U Tuzli je nekada živio jedan dobar momak po imenu Asim. Nije bio ni posebno bogat, ni naročito lijep, ali je imao ono što se u našem narodu uvijek cijenilo: bio je čestit, znao je popraviti slavinu, ponijeti gajbu kad zatreba i nikada nije dolazio praznih ruku kad se ide u goste.

    Jedino što mu nikako nije išlo od ruke bila je ljubav.

    Ne zato što Asim nije imao osjećaja. Naprotiv, osjećao je on sve – i kad treba i kad ne treba. Samo nije znao da ljubav, osim srca, traži i malo sreće, dobar tajming i osobu koja će na tvoje „Hoćeš li za mene?“ odgovoriti sa „Hoću“, a ne sa onim kratkim, ali sudbonosnim: „Ne mogu.“

    Prva prosidba: cvijeće, prsten i jedno veliko „ne“

    Jednog proljeća Asim se zaljubi u Esmu. Bila je to ona vrsta ljubavi zbog koje čovjek počne ranije ustajati, bolje se češljati i iznenada obraćati pažnju na to da li mu je košulja ispeglana.

    Asim je danima smišljao kako da je zaprosi. Nije htio ništa previše moderno. Nije bilo nikakvog snimanja dronom, violine usred tržnog centra ni transparenta preko pola grada. Asim je vjerovao u klasiku.

    Kupio je cvijeće na pijaci, posudio najbolje cipele od rođaka i nabavio zlatni prsten koji je sjajio kao nova felga na dobro očuvanom Golfu. Onda je, nakon nekoliko dana vježbanja pred ogledalom, skupio hrabrost, spustio se na jedno koljeno i izgovorio ono što je pripremao cijele sedmice.

    Esma ga je pogledala. Nije se nasmijala, nije zaplakala, nije čak ni dramatično uzdahnula. Samo je tiho rekla:

    „Hvala, Asime, ali ne mogu.“

    I eto. Tri riječi, a čovjeku se život prepolovi.

    Asim se vratio kući kao da je izgubio i utakmicu i produžetke. Prva tri dana nije razgovarao ni sa kim. Skuhao je lonac graha, pojeo ga gotovo sam i popio nekoliko piva, čisto da mu se, kako je govorio, „slegne situacija“.

    Komšije su mislile da pati. Prijatelji su ga tješili. Jasmin mu je govorio da ima drugih žena koliko hoćeš, samo treba izaći među narod. Asim je klimnuo glavom, ali je u sebi mislio da nema drugih žena, nego samo jedna Esma i mnogo tišine.

    A onda je, kao što to obično biva, vrijeme uradilo svoje. Srce se malo smirilo, grah se probavio, a Asim se zaljubio u Maidu.

    Druga ljubav i drugo odbijanje

    Maida je bila drugačija od Esme. Veselija, glasnija i uvijek je znala šta hoće. Asim je zbog nje čak počeo koristiti parfem i jednom je otišao u prodavnicu samo zato što je čuo da bi joj se mogla svidjeti čokolada koju tamo prodaju.

    Ovoga puta nije pravio veliku predstavu. Nije kupio cvijeće s pijace niti klečao na pločicama. Samo joj je jedne večeri, dok su sjedili u bašti, rekao:

    „Maida, šta misliš da nas dvoje ovo malo uozbiljimo?“

    Maida je spustila kašiku, pogledala ga ravno u oči i odgovorila:

    „Asime, ti si meni drag, ali ne.“

    Drugo „ne“ bilo je kraće od prvog, ali je Asima pogodilo preciznije. Čovjek se nekako navikne da ga jednom odbiju. Ali kad te odbiju drugi put, počneš se pitati nije li problem možda u tebi, u zvijezdama, u držanju tijela ili u tome što si previše puta rekao „ma lahko ćemo“.

    Te noći je dugo sjedio na balkonu. Gledao je svjetla Tuzle, slušao kako negdje u daljini laje pas i prvi put ozbiljno razmišljao o svom životu.

    Nije imao ženu. Nije imao djecu. Nije imao kredit za veći stan, vikendicu koju treba popravljati svake druge subote, ni rodbinu koja će ga pitati kad će „konačno nešto uraditi od sebe“.

    I tada mu je sinula misao koja će mu promijeniti život:

    Možda ovo nije kraj. Možda je ovo početak slobode.

    Asimova pravila sretnog neženje

    Od tog dana Asim je prestao gledati na odbijanja kao na poraz. Počeo ih je doživljavati kao dvije službene potvrde da je slobodan čovjek.

    Nije postao ogorčen. Nije pričao kako su „sve žene iste“, niti je po kafanama držao predavanja o tome kako brak uništava čovjeka. Jednostavno je odlučio da živi po svojim pravilima. A njegova pravila bila su prilično jednostavna.

    1. Kućni red određuje onaj ko je posljednji ušao u kuću

    U Asimovom stanu nije bilo klasičnog kućnog reda. Tačnije, postojao je, ali ga je sam Asim i pisao i kršio.

    Suđe se nije pralo odmah. Suđe se ostavljalo da „odstoji“. Ako bi neko pitao zašto je šolja od kahve još na stolu od prošlog petka, Asim bi rekao da se kafa ne može tako brzo zaboraviti.

    Čarape su imale svoje mjesto, a to mjesto bilo je tamo gdje ih noga posljednji put izuje. Daska na WC-u bila je stalno dignuta. Ne zato što je Asim bio neuredan, nego zato što, kako je tvrdio, „nije imao kome spuštati“.

    Usisavao je onda kada mu prašina počne smetati. Smeće je iznosio tek kad kesa sama pokaže ambiciju da napusti stan. Stare novine slagao je po ormarima i policama, uvjeren da jednog dana može zatrebati tekst o akciji deterdženta iz 2008. godine.

    Stan nije bio savršen, ali je bio njegov. I u njemu nije bilo svađe oko toga ko je ostavio mokar peškir na radijatoru.

    2. Slobodno vrijeme je stvarno slobodno

    Asim je išao na pecanje kad mu se ide. Ako mu se nije išlo, nije išao. Nije morao nikome objašnjavati zašto mu se danas sjedi kraj rijeke, a sutra ne ustaje iz kreveta prije podne.

    Na kampovanje je odlazio bez višesedmičnih dogovora. Samo bi jednog jutra ubacio šator, stolicu, dvije konzerve i rezervne čarape u automobil, pa krenuo. Ako bi ga neko pitao kad se vraća, odgovorio bi: „Kad mi dosadi priroda.“

    Televizor gotovo da nije palio. Serije nije pratio, pa nije morao pamtiti ko je kome brat, ko je kome bivši i zbog čega svi šapuću u dnevnoj sobi. U kupovinu je išao kad je gladan, a kad nije bio gladan, živio je od onoga što je već imao – pa makar to bile pašteta, kiseli krastavci i pola hljeba od jučer.

    Kad bi došao s posla, razvukao bi se na kauč, počešao gdje ga svrbi i glasno uzdahnuo od miline. Niko ga nije pitao šta mu je. Niko mu nije govorio da promijeni kanal. Niko mu nije zamjerao što je zaspao u trenerci.

    3. Finansije, praznici i vlastita pravila

    Na Valentinovo nije trčao u cvjećaru. Nije morao kupovati ruže po cijeni zbog koje bi čovjek pomislio da su uzgajane na Marsu. Nije pisao poruke od tri pasusa i nije provjeravao je li neko slučajno vidio da je zaboravio godišnjicu.

    Platu nije dijelio na „naše“ i „tvoje“. Bila je njegova, i trošio ju je kako je smatrao da treba. Nekad na dobar ručak, nekad na društvo, nekad na pjevaljku, a nekad na stvar koju je mjesecima gledao u izlogu i kojoj, realno, nije bila potrebna nikakva opravdana svrha.

    Pjevao je pod tušem glasno i falš. Nije imao ko da mu kaže da umukne. Ako bi promašio ton, samo bi ponovio refren još jače, uvjeren da je problem u akustici kupatila.

    Stotinu godina bez tablete za smirenje

    Godine su prolazile, a Asim je ostajao isti. Nije se nervirao oko sitnica, jer je za njega većina stvari bila sitnica. Ako mu se pokvari televizor, čitao bi novine. Ako mu se pokvari frižider, pojeo bi sve što je unutra. Ako mu se pokvari raspoloženje, nazvao bi Jasmina.

    Bio je zdrav, snažan i miran. Imao je gustu kosu, dobar apetit i živce koji su izgledali kao da su napravljeni od armiranog betona. Dok su se njegovi oženjeni prijatelji žalili na račune, rodbinu, renoviranje kupatila i činjenicu da su opet zaboravili iznijeti smeće, Asim je sjedio, pio kahvu i govorio:

    „Meni je moj mir najskuplja stvar u kući.“

    Doživio je stotu. Umro je mirno, od starosti, bez velikih bolesti i bez mnogo stresa. Ležao je nasmijan, zadovoljan životom koji je sam uredio. Oko njega su svi plakali, a Asim je, ako je vjerovati priči, izgledao kao čovjek koji je upravo završio sve obaveze i konačno može odmoriti.

    I tu bi priča mogla završiti. Bila bi to lijepa priča o slobodi, samostalnosti i čovjeku koji je dva odbijanja pretvorio u stotinu godina mira.

    Ali ne mogu je završiti tako.

    A zašto ja ne mogu živjeti kao Asim?

    Žena mi dolazi kući.

    Pod nije obrisan. Supa se ne krčka. Tepih nije usisan. Polica u kuhinji još uvijek stoji na podu, jer sam je „samo privremeno“ spustio prije dvije sedmice. Na stolu su računi, čarape i jedna šolja za koju ne znam odakle se stvorila.

    Moram nazvati Jasmina i reći mu da večeras neću u kafanu gledati utakmicu. Ne mogu ni na pecanje, ni na kampovanje, ni na spontano razvlačenje po kauču. Žena i ja počinjemo novu sezonu njene omiljene serije.

    I, iskreno, ne smijem zakasniti. Jer ako propustim prve dvije epizode, narednih mjesec dana neću znati ko je kome šta rekao, pa ću morati slušati objašnjenje od početka.

    Šteta.

    Baš je bila dobra priča o Asimu.

    Eh, hajd’ tužno… prvo da sklonim veš sa stolice.

    Pouka?

    Pouke, izgleda, nema. Ili je ima, zavisno od toga ko čita.

    Neko će reći da je Asim bio sebičan. Neko će reći da je bio pametan. Neko će pomisliti da sreća nije uvijek u tome da dobiješ ono što želiš, nego da naučiš cijeniti ono što ti je ostalo.

    A neko će samo uzdahnuti, ustati i otići usisati tepih, jer zna da sloboda ima svoje granice – naročito kad neko drugi plaća račune, pere suđe i zna gdje ti stoje čarape.

    Možda je Asim zaista živio najbolje što je mogao. A možda ni brak nije tako loš, samo čovjek ponekad mora priznati da je najljepši dio bračnog života upravo onaj trenutak kad oboje sjednete na kauč, pogledate se i shvatite da večeras niko neće prati suđe.

    A ti? Bi li mijenjao svoj život za Asimovih stotinu godina slobode ili ipak biraš kuću u kojoj se zna ko spušta dasku, ko usisava tepih i ko bira seriju?

    Piši u komentar. Samo nemoj predugo, možda te neko čeka da izneseš smeće.

  • Lovačka priča: Ko nosi jelena, taj odlučuje | Poučna priča

    Lovačka priča: Ko nosi jelena, taj odlučuje | Poučna priča

    Svaki dan u šumu po “jelena”. Svaki dan kući praznih ruku. Zašto? Jer ima ljudi koji su najglasniji kad treba dijeliti tuđi trud. Ovo je priča o lovcu, njegovoj ženi, i jednom jelenu koji je promijenio sve.

    Komšijski razgovor koji je sve pokrenuo

    “Komšija, komšija, šta ti je? Nešto si mi se zamislio danas, k’o da si sve kredite dig’o, a rata stigla?”

    Sjedio je na klupi pred kućom, puška naslonjena na zid, a pogled negdje u daljinu. Ruke ispucale od vjetra, ispod noktiju crna zemlja. Nije on od onih što kukaju, zato sam znao da je ozbiljno.

    “Ma pusti me, komšija, nije do kredita… do žene mi je! Nije ona loša, duša draga, al’ je neoprezna, brate mili! Neoprezna s tuđim leđima.”

    I poče on svoju tužnu priču, a svaka mu je rečenica bila teža od one prethodne:

    “Znaš i sam, ne živimo mi k’o begovi. Svako jutro prije sabaha, dok još pijetlovi spavaju, ja ti se, jarane, uputim u šumu s puškom. Zima, ljeto, kiša, snijeg – Glad ne pita. Borim se s hladnoćom što uđe u kosti, s kišom što probije i do kože, s komarcima koji zuje k’o avioni i sa samoćom koja je gora od svega. Čekaš. Satima. Nepomičan. Da ti se ukoče i misli.”

    “Pa ako mi se posreći, ako mi dragi Bog pogleda, srušim kakvog jelena. A onda tek počinje pravi posao. Nema traktora, nema puta. Samo ja, brdo i 80 kila mesa. Prebacim ga preko ramena, a noge mi klecaju. Svaki korak uzbrdo je k’o kazna. Znoj lije, a rogovi ti grebu vrat.”

    “Kad dođem pred kuću, duša mi u nosu, jedva dišem, mokar do kože, smrdim ko tvorić. I šta misliš šta me dočeka? Nisam ni čašu vode popio, nisam ni sjeo da dođem sebi, a žena već stoji na pragu s nožem u ruci. Oči joj se cakle.”

    “‘Ovaj but ide tetki Zumri, ona je bolesna… ovaj komšinici Amri, zadužile smo se… file za moju mamu, ona nas je othranila… rebra za moju sestru, ima troje djece… ovaj dio za dijete, da ojača… a onaj za komšiju, da se ne naljuti…’”

    I tako redom, komšija moj. Dok ne podijeli i rogove da djeca imaju čime da se igraju. A meni šta ostane .

    “Dva dana kasnije, otvoriš frižider – prazan. Zviždi promaha u njemu. I ja ti, budala, opet u šumu!” Uzdahe on, k’o da je cijeli svijet na njegovim plećima, a puška pored njega odjednom izgleda teža.

    “Dosta mi je! Večeras joj kažem da je kraj. Razvod! Nek ide svojoj materi pa nek nju šalje u lov.”

    Komšijski savjet zlata vrijedan

    Gledam ga, pa reko: “Ne brzaj, komšija. Od razvoda nema hajra, samo dva prazna frižidera. Imam ti ja bolju ideju – povedi je sa sobom u lov. Ne moraš joj pričati kako je teško. Riječi su jeftine. Samo joj pokaži ‘romantiku’ lova! Nek osjeti na svojoj koži.”

    Pogleda me ispod oka. “Ma jesi ti normalan? Pa ona ne zna šumu ni na razglednici pronaći.”
    “Upravo zato,” kažem. “Nek vidi.”

    Kad teorija udari u praksu

    I tako ti on i uradi. Nagovori je nekako. “Hajde, dušo, da vidiš odakle ‘dolazi’ meso. Biće nam k’o izlet.”

    Ona se, naravno, sredila k’o za svadbu. Nova haljina na cvjetiće, fina bluza, bijele baletanke. Stavila parfem, uvila kosu. Konta, idemo u prirodu, da se slikamo.

    Ali šuma ne mari za parfem. Ubrzo haljina poderana od ostruge i šiblja, ostale samo trake. Baletanke se raspale u blatu nakon deset minuta. Ruke pune žuljeva od granja koje je sklanjala s lica. Komarci je izujedali po vratu. Krpelji se uhvatili za noge. A kosa… kosa k’o da je jež u njoj spavao, puna lišća i grančica. U jednom trenutku je zmija šišnula pored noge – vrisnula je tako da su se i vukovi prepali dva brda dalje.

    Sedam sati su hodali. Sedam sati tišine, gladi i žednih usta. Kiša im natopila odjeću, pa ih sunce speklo. Kad su već mislili odustati, nekako uspiju srušiti jelena. Starog, velikog.

    Ona pomisli: “Hvala Bogu, ovoj noćnoj mori je kraj! Sad će on to da nosi, a ja ću kući da se kupam tri dana.”

    Ali muž joj mirno obriše pušku, pogleda je i reče: “E, draga moja… sad ga ti nosi!”

    Ona ga pogleda u šoku, k’o da joj je rekao da leti na Mjesec bez krila. Usta otvorila, ali glasa nema. Htjela je da se svađa, da plače, da ga gađa kamenom. Ali vidi njega – blijed, izmučen, i on je na izmaku snage. Šuti. Stisne zube, zagrize usnu da ne zaplače. Podiže jelena na ramena. Koljena joj zaklecaše.

    Trenutak istine

    Hodali su kilometrima. Njenih pet kilometara su bili duži od njegovih pedeset. Svaki korak je bio molitva. Jelenovi rogovi su joj gulili rame. Znoj joj se slijepila s kosom. Padala je tri puta ali bi ponovo ustajala. Nije progovorila ni riječi. Samo je disala i plakala bez glasa.

    Kad je stigla kući, nije ni do praga došla. Spusti jelena na avliju i sruši se pored njega. Leži, gleda u nebo, a prsa joj se dižu k’o mjehovi. Ne osjeća ni ruke ni noge.

    I odjednom – kao po komandi – kapija se otvara. Tetka Zumra, komšinica Amra, mama, sestra, komšija… svi su navalili s osmjesima na licima i kesama u rukama. Osmijeh im od uha do uha.

    “E, pa… da dijelimo jelena!” kaže Zumra veselo, već vadeći nož. “Baš si nam vrijedna, snašo!”

    Još uvijek ležeći na podu, u prašini i krvi, podiže glavu posljednjim atomima snage. Oči joj nisu više one blage ženske oči. Bile su oči vuka. Pune suza, bijesa ,bile su zastrašujuće.

    I ljutitim,promuklim glasom koji nije njen, reče da je cijela avlija zanijemila: “KO GOD MI TAKNE JELENA… KUNEM VAM SE SVIM ŠTO IMAM, UBIĆU GA VLASTITIM RUKAMA!”

    Muk. Samo se čuje kako nečija kesa pada na zemlju.

    Pouka za sve nas

    Od tog dana, frižider više nikad nije bio prazan. A na vrata niko nije dolazio nenajavljen po “svoj dio”.

    Ljudi su često vrlo velikodušni kad dijele nešto što ih nije koštalo ni truda ni znoja. Lako je biti dobar s tuđim parama. Lako je tražiti “svoj dio” kad nisi bio u šumi. Kad nisi čekao. Kad se nisi smrzavao. Kad nisi krvario. Kad nisi nosio teret na svojim plećima.

    Prije nego što pružiš ruku da uzmeš, pitaj se jesi li bio spreman da je pružiš da poneseš.

    A ti? Nosiš li ti svog “jelena” svaki dan? I ko ti stoji na pragu kad se vratiš iz svoje šume?


  • Pametni Kenan: Direktor se oznojio kad je čuo odgovore iz prvog razreda

    Pametni Kenan: Direktor se oznojio kad je čuo odgovore iz prvog razreda

    Učiteljica mislila da je Kenan bezobrazan, a direktor da je genijalac: Nakon šest pitanja poslao ga je u peti razred

    Jedan dječak, nekoliko naizgled običnih pitanja i odgovori koji su zbunili čak i direktora škole.

    Prvi dani škole za mnoge prvačiće prolaze u upoznavanju s učionicom, novim drugarima, slovima i brojevima. Ipak, Kenan nije bio baš kao ostali učenici. Već prvih dana pokazao je da ima svoje mišljenje o svemu, a posebno o tome u koji razred zaista pripada.

    Učiteljica je vrlo brzo zaključila da je Kenan previše nestašan i bezobrazan za prvi razred. Kenan je, s druge strane, imao potpuno drugačije objašnjenje. On nije bio bezobrazan, tvrdio je, nego jednostavno previše pametan za svoju učionicu.

    „Učiteljice, ja sam previše pametan za prvi razred!“

    Jednog jutra, dok su ostali učenici pažljivo prepisivali slova s table, Kenan je podigao ruku. Učiteljica je pomislila da želi nešto pitati, pa mu je dala riječ.

    — Učiteljice, ja sam previše pametan za prvi razred! Moja sestra je u trećem razredu, a ja sam pametniji od nje.

    Učiteljica ga je pogledala preko naočala. Nije joj bilo jasno da li da se nasmije ili da duboko udahne. Nakon nekoliko sličnih Kenanovih komentara, odlučila je da je najbolje da problem riješi neko drugi.

    Zgrabila ga je za ruku i odvela pravo u direktorovu kancelariju. Tamo je direktoru objasnila cijelu situaciju: Kenan tvrdi da je previše pametan za prvi razred, ometa čas i ponaša se kao da je već završio pola škole.

    Direktor se namršti, pogleda dječaka preko naočala i odluči da provjeri da li iza velikih riječi zaista stoji i neko znanje.

    — Dobro, Kenane. Postavit ću ti nekoliko pitanja. Ako samo na jedno ne odgovoriš tačno, vraćaš se u prvi razred i ima da šutiš kao zaliven. Je li dogovoreno?

    Kenan klimnu glavom, potpuno miran. Učiteljica prekrsti ruke i sa zanimanjem sačeka početak ispitivanja.

    Direktor postavlja pitanja

    Direktor započe s pitanjima koja bi svaki učenik trećeg razreda trebao znati.

    — Koliko je tri puta tri?

    — Devet — odgovori Kenan bez razmišljanja.

    — A šest puta šest?

    — Trideset šest.

    Direktor nastavi s pitanjima. Množenje, sabiranje, oduzimanje, jednostavni zadaci i školske činjenice — Kenan je na sve odgovarao tačno. Nije zastajao, nije se zbunjivao i nije tražio pomoć. Čak je nekoliko puta odgovorio i prije nego što je direktor završio pitanje.

    Prošlo je deset minuta, pa pola sata. Direktor je mijenjao teme i pokušavao pronaći nešto što bi dječaku predstavljalo problem, ali Kenan je i dalje bio siguran u sebe. Nakon gotovo sat vremena, direktor se nasloni u svoju stolicu i okrenu prema učiteljici.

    — Ja stvarno ne vidim razlog zašto ovaj mali ne bi išao u treći razred. Odgovorio je tačno na svako moje pitanje.

    Učiteljica, međutim, nije bila spremna tako lako odustati. Znala je da Kenan ima neobičan način razmišljanja i zamolila je direktora da i ona njemu postavi nekoliko pitanja.

    Direktor slegnu ramenima, a Kenan se ponovo spremno namjesti na stolici.

    Učiteljica pokušava zbuniti Kenana

    Učiteljica odluči postaviti pitanja s dvosmislenim odgovorima, uvjerena da će se Kenan konačno zbuniti.

    — Šta to krava ima četiri, a ja samo dvije?

    Kenan odgovori istog trenutka:

    — Noge.

    Direktor se jedva primjetno nasmiješi, a učiteljica nastavi dalje.

    — Šta imaš u hlačama, a ja nemam?

    Direktor pretrnu. Zinu da zaustavi Kenana, ali prije nego što je uspio išta reći, dječak hladno odgovori:

    — Džepove.

    Učiteljica na trenutak zašuti, pa odluči da nastavi.

    — Šta to ulazi tvrdo i suho, a izlazi mekano i ljepljivo?

    — Žvakaća guma — odgovori Kenan.

    Direktor već poče sumnjati da se ovo ispitivanje neće završiti onako kako je učiteljica planirala. Ona ipak nije odustajala.

    — Šta je to dlakavo izvana, a mokro iznutra i počinje na slovo K?

    Kenan se nasmiješi.

    — Kokos!

    Učiteljica malo pocrveni, ali postavi i sljedeće pitanje:

    — Gdje većina žena ima najviše kovrdžave dlake?

    Kenan odgovori potpuno ozbiljno:

    — U Africi!

    Direktor spusti pogled i protrlja čelo. Učiteljica je sada već bila vidno iznenađena, ali je imala još jedno pitanje.

    — Šta počinje na slovo P, završava na slovo A i pruža puno uzbuđenja?

    Kenan ni ovog puta nije dugo razmišljao.

    — Penzija!

    Direktor donosi konačnu odluku

    U kancelariji je na trenutak zavladala tišina. Direktor duboko udahnu, obriše znoj s čela i pogleda učiteljicu.

    — Učiteljice, pakujte malog i šaljite ga u peti razred! Ja sam na zadnjih šest pitanja u sebi pogrešno odgovorio!

    Učiteljica je ostala bez riječi. Kenan je, naravno, izgledao kao da je upravo dokazao ono što je tvrdio od samog početka.

    Ipak, direktora je još nešto kopkalo. Okrenu se prema dječaku i upita ga:

    — Ali, Kenane, živo me zanima… odakle ti uopće znaš sve ove stvari?

    Kenan se šeretski nasmiješi, slegnu ramenima i odgovori:

    — Pratim BosnianUX na Facebooku i kradem mu fore!

    Pouka priče? Ne treba uvijek suditi po prvom utisku. Nekad dijete koje izgleda kao da pravi najviše problema samo razmišlja nekoliko koraka unaprijed. A ponekad direktor mora biti dovoljno iskren da prizna kako je učenik bio pametniji — ili barem snalažljiviji — od njega.

  • Lov na kokoške, patke i… cure

    Lov na kokoške, patke i… cure

    U svakoj bosanskoj mahali postoji barem jedan dedo koji je uvjeren da je u životu vidio sve. Takvi dedovi znaju kako se sadi krompir, kako se popravlja kosilica, kakvo će vrijeme biti do akšama i, naravno, kako se ide u lov.

    Naš dedo Šemso bio je upravo takav.

    Nije on bio obični poznavalac života. Bio je čovjek za savjet, procjenu i komentar. Ako bi neko u mahali kupio novi traktor, Šemso bi znao koji je bolji. Ako bi neko otišao doktoru, znao bi šta mu je prije nego što bi doktor išta rekao. A kada je lov u pitanju, tu se s njim nije raspravljalo.

    „Sinko, ja sam u životu toliko puta bio u lovu da bih mogao predavati na fakultetu“, znao je reći, iako ga niko nikada nije pitao za fakultet.

    Sve je bilo tako dok se u komšiluk nije doselio mali Denis.

    Denis je bio dječak koji nikada nije hodao praznih ruku. Ako nije nosio loptu, nosio je praćku. Ako nije imao praćku, u džepu je skrivao neku oprugu, kanap ili šaraf za koji niko nije znao čemu služi. Bio je brz, domišljat i uvijek je imao izraz lica čovjeka koji upravo smišlja nešto zbog čega će se neko drugi kasnije hvatati za glavu.

    Lovačka priča iz prve ruke

    Jednog ranog jutra dedo Šemso sjedio je na verandi, kao i obično, s fildžanom kahve u ruci. Sunce se polako podizalo iznad Trebevića, a mahala se budila svojim poznatim zvucima: negdje je zalajao pas, negdje zalupila kapija, a iz susjednog dvorišta začulo se prvo kukurikanje pijetla.

    Šemso je uživao u tišini. Tačnije, uživao je u tišini sve dok se niz sokak nije pojavio mali Denis, noseći pod rukom veliku rolu žice.

    Dedo odmah podiže obrve.

    „De, de, mali! Stani malo. Šta to nosiš?“

    Denis zastade, namjesti rolu pod pazuhom i važno odgovori:

    „Rolu žice, dedo.“

    „Vidim ja da je žica. Pitam te šta ćeš s njom, jadan ne bio?“

    Denis se malo približi, kao da će mu povjeriti veliku tajnu.

    „Idem kokoške hvatat’.“

    Dedo Šemso spusti fildžan na sto i pogleda ga preko naočala.

    „Kakve kokoške, kakva žica? Ne možeš kokoške žicom hvatati!“

    „Mogu“, reče Denis mirno.

    „Ne možeš.“

    „Mogu, dedo.“

    „Mali, ja sam kokoš držao u ruci prije nego što si ti znao pertle zavezati. Kokoška se ne hvata žicom!“

    Denis se samo nasmija, slegnu ramenima i nastavi niz sokak. Nije se raspravljao. A to je Šemsi bilo još sumnjivije. Djeca koja znaju da nisu u pravu obično se najviše raspravljaju. Ovaj mali je, međutim, hodao kao da je upravo dobio važan zadatak od cijele općine.

    „Neka ide“, promrmlja dedo sebi u bradu. „Vidjet ćemo mi pred akšam kako će se vratiti.“

    I zaista, pred akšam se Denis pojavi na početku sokaka. Ali nije se vraćao praznih ruku.

    Vukao je za sobom onu istu rolu žice, samo što je sada za njom išla čitava povorka kokošaka. Jedna za drugom, koprcale su se, kljucale i pravile takvu galamu da su se komšije počele pojavljivati na kapijama.

    Dedo Šemso ostao je ukopan na verandi. Fildžan mu se zaustavio na pola puta do usta.

    „Šta je ovo, bolan?“

    Denis veselo podiže ruku.

    „Rekao sam ti, dedo. Išao sam kokoške hvatat’.“

    Šemso prebroja kokoške jednom. Pa još jednom. Nije mu bilo jasno kako je dječak uspio, ali ih je bilo tridesetak.

    „Dobro“, reče napokon, pokušavajući sačuvati dostojanstvo. „To je… slučajnost.“

    „Kakva slučajnost?“

    „Pa… možda su same krenule za tobom.“

    Denis se nasmija, a dedo odluči da o cijelom događaju više ne govori. Barem ne tog dana.

    Selotejp protiv pataka

    Sutradan ujutro scena se ponovila. Dedo Šemso ponovo je sjedio na verandi, ali ovoga puta nije gledao samo u sunce i Trebević. Gledao je niz sokak.

    Čekao je Denisa.

    Kada se dječak pojavio, pod rukom je nosio nešto znatno manje nego prethodnog dana.

    „De, de, mali“, dobaci mu dedo. „Šta sad nosiš?“

    Denis se zaustavi i podiže predmet kao trofej.

    „Rolu selotejpa, dedo.“

    Šemso se namršti.

    „A šta ćeš s tim, jadan ne bio?“

    „Idem patke hvatat’.“

    Dedo spusti pogled na rolu, pa na Denisa, pa ponovo na rolu. Očigledno je pokušavao pronaći neku logiku u onome što čuje.

    „Ma bježi, budalo jedna! Kakve patke, kakav selotejp? Ne možeš patke selotejpom hvatati!“

    „Mogu“, odgovori Denis.

    „Ne možeš!“

    „Vidjet ćeš.“

    „Neću ja ništa vidjeti, nego ćeš ti napraviti belaj po mahali!“

    Denis se ponovo samo nasmija i ode. Šemso ga je pratio pogledom sve dok nije nestao iza stare ograde.

    Toga dana dedo nije mirno popio ni drugu kahvu. Svako malo pogledao bi prema sokaku. Čak je i ručak pojeo na verandi, pod izgovorom da mu je unutra zagušljivo. U stvarnosti, nije želio propustiti Denisov povratak.

    Pred akšam začula se poznata graja. Prvo su se oglasile komšijske koke, zatim psi, a onda se kroz sokak pojavi Denis.

    Iza njega se vukla razmotana rola selotejpa. Za nju su se lijepile patke — jedna, druga, treća… cijela povorka od njih trideset i pet.

    Dedo Šemso naglo ustade, ali se odmah ponovo spusti na stolicu. Kao da su mu noge otkazale poslušnost.

    „E, sad stvarno ne znam ništa“, izusti.

    Denis mu priđe i ponosno reče:

    „Vidiš da može.“

    Šemso se uhvati za glavu. Gledao je u patke, u selotejp, u Denisa, pa u nebo kao da očekuje objašnjenje odozgo.

    „Ovo nije lov“, reče konačno. „Ovo je neka nova nauka.“

    „Nije nauka, dedo. Samo treba znati kako.“

    Ta rečenica pogodi Šemsu više nego što je želio priznati. Cijeli život je govorio da je najvažnije iskustvo. A sada ga je jedan dječak, s rolom selotejpa u ruci, natjerao da razmisli ima li iskustvo ipak svoje granice.

    Dedo Šemso ide u lov

    Trećeg jutra Šemso nije čekao da Denis prvi naiđe. Ustao je ranije, obukao prsluk, stavio kapu na glavu i sjeo na verandu. Pored njega je stajala kahva, ali je nije ni pogledao.

    Bio je spreman.

    Čim je Denis izronio na kraju sokaka, dedo ustade i namjesti se kao čovjek koji kreće u ozbiljnu ekspediciju.

    Denis ga pogleda i odmah se nasmija.

    „Dedo, danas ne pitaj ništa.“

    Šemso se napravi da nije čuo.

    „Samo ti hodaj, mali. Ja znam šta radim.“

    „Nisam ništa ni rekao.“

    „Znam ja tebe. Opet nešto nosiš.“

    Denis pogleda predmet u svojim rukama, pa se okrenu prema dedi.

    „Dedo, danas idem u lov na… cure.“

    Šemso skoči kao oparen. Fildžan mu ispade iz ruke i razbi se na pločicama.

    „Čekaj, čekaj, Denis!“

    Dječak zastade.

    „Šta je bilo?“

    Dedo Šemso brzo navuče cipele, popravi kapu i zgrabi štap.

    „Idem i ja s tobom!“

    „Ali rekao si da ne znam loviti.“

    „Nisam rekao da ne znaš. Rekao sam da… da treba nadzor.“

    „Kakav nadzor?“

    Šemso se nakašlja, pa ozbiljno pogleda prema sokaku.

    „Iskusnog čovjeka.“

    Denis klimnu glavom, kao da mu je sve jasno.

    „Dobro, dedo. Samo nemoj poslije govoriti da nisi vjerovao u moj način.“

    „Ma kakav tvoj način? Ja idem da te čuvam da ne napraviš belaj.“

    „Dobro, dedo.“

    Krenuli su zajedno niz sokak — Denis naprijed, s nekom novom napravom pod rukom, a dedo Šemso iza njega, uspravljen i ozbiljan. U mahali su se polako otvarale kapije. Komšije su provirivale kroz prozore, a ko god ih je ugledao, odmah bi znao da se sprema nešto zanimljivo.

    Samo niko nije znao da li će taj dan biti uhvaćene „cure“ ili će dedo Šemso konačno priznati da postoje stvari o kojima ni on ne zna baš sve.

    A Denis? Denis se samo smješkao.

    Jer u svakoj mahali teorija pripada dedama, ali praksa — barem ponekad — pripada djeci.

    I malo selotejpa.