Neke se životne priče ne pamte po velikim riječima, nego po sitnicama: po mirisu pite iz rerne, zvuku dječijeg smijeha i jednojm crvenom biciklu koji rano jutro klizi tihom mahalom. Ovo je priča o ljubavi koja nije dobila baš sve što je zamišljala, ali je od onoga što joj je dato napravila mnogo više.
Hatidža nije tražila puno od života.
Voljela je da pjeva dok sprema pitu i da ujutro, kad niko ne gleda, uzme svoj crveni bicikl i provoza se mahalom. Samo ona, vjetar i cvrkut ptica. Taj kratki krug kroz poznate sokake bio joj je dovoljan da razbistri misli, da udahne punim plućima i podsjeti se kako je lijepo imati svoj mir.
Udala se za dobrog čovjeka, Edina. Živjeli su skromno i spokojno, daleko od mahalskih priča, tuđih pogleda i ogovaranja. Nisu imali mnogo, ali su imali ono najvažnije: poštovanje, povjerenje i kuću u kojoj se znalo ko kome čuva leđa. Maštali su o dvoje djece – sinu i kćeri. Kuća puna, a opet taman; dovoljno dječije graje da nijedan dan ne bude tih.
Poslije nekoliko godina braka, dođoše i djeca. Dvije curice. Dvije male glavice, četiri ručice i dva para očiju koje su im preko noći promijenile cijeli svijet. Hatidža je gledala kako Edinu tuga lagano pada na oči. Želio je sina, toliko ga je želio. Molila je Boga i ona, ali, eto, nije bilo suđeno. I nju je to zaboljelo, jako, do samog srca. Ne zato što nije voljela svoje djevojčice, nego zato što je osjećala njegovu neizgovorenu žal i bojala se da će ta sjena ostati među njima.
Ali Edin je svoje kćeri volio više od života. Kad ih je prvi put uzeo u naručje, kao da je sve drugo izgubilo važnost. Umjesto da kuka nad sudbinom i pita se zašto nije bilo drugačije, on ih podiže kao svoje dvije junakinje – kao kćeri koje će imati pravo na sve ono što im srce poželi. Vodao ih je na utakmice Slobode na Tušnju, učio ih da šutaju loptu, da ne ustuknu kad padnu i da ustanu još jače. Pričao im je o životu, o poštenju i o tome da se nikad nikome ne saginju ako time gube sebe.
Učio ih je da budu nježne, ali ne slabe; dobre, ali ne naivne; odvažne, ali ne ohole. Kad bi se vratili kući blatnjavih patika i rumenih obraza, Hatidža bi se prvo namrštila, a onda bi se nasmijala i donijela im sok i toplu pitu. Njihova kuća bila je puna galame, smijeha, dječijih svađa i pomirenja za pet minuta. Baš onako kako je Hatidža nekada zamišljala – samo je život, u svom bosanskom smislu za iznenađenja, napisao malo drugačiji raspored.
I tad se Hatidža zaljubi u njega još jače. U taj njegov optimizam. U to kako je od tuge napravio radost. U način na koji se nasmije pa ti ozari cijelu sobu. U to kako živi slobodno, bez tereta i bez potrebe da bilo kome objašnjava svoje izbore. Molila je Boga samo jedno: „Bože, ne daj da se ovo ikad promijeni.“
Hatidža nije prestala da vozi bicikl ujutro. Ne baš svako jutro, nego onda kad je vrijeme blago, kad te sunce pomiluje po licu, a zrak zamiriše na lipu i svježe pokošenu travu. Nekad bi joj se djevojčice pridružile, svaka na svom biciklu, pa bi njih tri lagano prolazile sokakom. Hatidža naprijed, a one za njom, glasne i razdragane, kao da je cijela mahala njihova. To bi je smirilo, držalo u formi i, što je najvažnije, držalo joj dušu laganom.
A Edin? Edin je ostao sretan. Njih dvoje bili su nerazdvojni. Voljeli su se onom tihom, bosanskom ljubavlju – bez velikih riječi, ali s velikim djelima. Ljubavlju koja se vidi kad jedno drugom ostave posljednji zalogaj, kad prešute umor i ipak pitaju: „Jesi li se odmorio?“ On više poželjeti nije mogao.
Poenta?
Život ti ne da uvijek ono što želiš. Ali ti da priliku da od onoga što dobiješ napraviš džennet. Nekad ti se učini da ti je nešto uskraćeno, a tek kasnije shvatiš da ti je, umjesto onoga što si tražio, stiglo nešto što ti je mnogo više trebalo.
Edin nije dobio sina. Dobio je dvije lavice koje znaju i loptu šutnuti i za sebe se izboriti. Hatidža nije dobila „savršenu“ sliku iz mašte. Dobila je muža koji zna voljeti i kad ne ide po planu, čovjeka koji je svoje razočaranje pretvorio u snagu za cijelu porodicu.
Nekad sreća nije u tome da dobiješ ono što si zacrtao. Sreća je da zavoliš ono što ti je dato. Da prepoznaš blagodat u svakodnevici, u toploj kući, zdravoj djeci i osobi koja ti, i kad je najteže, kaže: „Ne brini, zajedno ćemo.“ I da voziš svoju biciklu ujutro, pa makar i s dvije curice umjesto sina, ali s merakom u srcu.
Žene, čuvajte ovakve Edine. I ne prestajte voziti svoje bicikle. Ni kad vam život ne da sina. Ni kad vam mahala priča. Vozite zbog sebe, zbog svog mira i zbog onog dijela duše koji ne smije zarasti u brige.
Jeste li vi imale svog Edina u životu? Ili ste vi nečija Hatidža? Pišite mi u komentarima da se isplačemo i nasmijemo zajedno. Jer, nekad nam baš takve priče trebaju da se podsjetimo kako se od malo napravi mnogo – i kako se u običnoj kući, uz pitu, bicikl i dvije kćerke, može živjeti pravi mali džennet. ❤️
Pročitaj i Majka tri kćerke
Odgovori