„Nije nama život bio ni previše težak ni previše lijep. Bio je naš. Ujutro bi nas probudila briga, a navečer bi nas uspavala nada da će sutra biti barem malo lakše. A između toga – bio je sevdah.“
Priča Hasana iz jednog bosanskog sela
Zovem se Hasan i živim u selu podno Majevice, tamo gdje se put prema gradu pretvara u blato čim kiša pošteno padne. Godina je 1900. Ne znam tačno šta bi ljudi u gradu rekli za moj život. Možda bi ga nazvali siromašnim. Ja ga zovem životom, jer drugo nisam ni imao da poredim.
Posao počinje prije sunca
Moj posao nije jedan posao. To je ono što čovjek uspije pronaći.
U proljeće orem njivu i popravljam ogradu. Ljeti kosim travu, skupljam sijeno i pomažem komšijama za nadnicu. U jesen beremo šljive, spremamo drva i gledamo hoće li žita biti dovoljno da izdrži do sljedeće žetve. Kad nema posla kod kuće, idem prema gradu. Tamo se traže ljudi za utovar, za rad na putu ili za pomoć u radionici.
Žene rade u kući, ali njihov rad ne staje na pragu. One sade, plijeve, hrane stoku, muzu kravu, suše meso, spremaju zimnicu i odgajaju djecu. Kad kažem da idem na posao, ne znači da je Fatima ostala bez posla. Naprotiv, njen dan počinje prije moga i završava poslije moga.
Škola, knjiga i dječije ruke
U našem selu škola nije blizu. Čuo sam da ih u zemlji ima sve više, ali to ne znači da svako dijete sjedi u klupi.
Moj najstariji sin, Sulejman, zna prepoznati neka slova. To je naučio od čovjeka koji je povremeno podučavao djecu u selu. Ja ne znam čitati. Znam brojati vreće žita, dane do Đurđevdana i dug koji dugujem trgovcu. Znam po zvuku prepoznati hoće li se konj uskoro umoriti. Ali slova mi nikako ne leže.
Djevojčice su još rjeđe dolazile do knjige. Njihov put najčešće je vodio prema kući, ručnom radu, brizi o mlađima i pripremi za brak.
Šta je bilo na stolu?
Kad me neko pita jesmo li imali dovoljno hrane, ne mogu odgovoriti jednom riječju.
Imali smo hljeba, luka, graha, kupusa, mlijeka i sira. U nekim krajevima više se jelo pšenično, a u siromašnijim kućama i kukuruzno brašno. Od njega se pravila kaša, pura ili hljeb, zavisno od toga koliko je bilo brašna i masti. Nije se bacala ni mrvica. Hljeb se lomio rukama, a ono što ostane od jučerašnje pogače omekšalo bi se u mlijeku ili čorbi.
Ujutro se često jelo ono što je ostalo od prethodnog dana: grah, krompir, kupus ili komad pogače sa sirom. Ručak je zavisio od sezone. Ljeti je bilo više svježeg mlijeka, zelja, luka i voća. Zimi su se otvarale kace s kiselim kupusom, vadili suhi grah i suhe šljive, a iz tavana se spuštalo ono što je preko ljeta spremljeno. Suho meso čuvalo se za hladne dane, goste i praznike, jer nije svaka kuća mogla svaki dan zaklati životinju.
Fatima je u jesen kuhala pekmez od šljiva, sušila kruške i jabuke, a meso solila prije nego što ga objesi iznad ognjišta. Povrće se kiselilo, mlijeko se pretvaralo u kajmak i sir, a brašno se čuvalo kao da je zlato. Najteži su mjeseci pred novu žetvu. Tada se broje preostale vreće, a majka djeci govori da će večera biti gotova čim se hljeb ispeče, iako zna da će ga biti manje nego jučer.
Kahva nije bila svakodnevna za svaku kuću. Pila se kad dođe gost, kad se ugovara posao ili kad se ima čime zasladiti. Šećer se kupovao, pa se kocka često lizala uz gutljaj kahve, a ne stavljala bez razmišljanja u svaku fildžan. Za običnog čovjeka bogata trpeza nije značila da je meso svaki dan na stolu. Značila je da se za Bajram, Božić, svadbu ili gosta iznese najbolje što kuća ima.
Odjeća se nosila dugo, popravljala i nasljeđivala
Nije se kod nas odjeća mijenjala kad se promijeni moda. Mijenjala se kad se podere, kad dijete preraste košulju ili kad se od stare odjeće može sašiti nešto za mlađeg. Žene su prele vunu, tkale platno i vezle kad god bi uhvatile malo vremena između kuće, njive i stoke. Odjeća je zato govorila i iz kojeg si kraja, i kojoj kući pripadaš, i koliko je ta kuća imućna.
Ja sam za rad nosio lanenu ili pamučnu košulju, vunene čakšire, prsluk ili jelek, vunene čarape i opanke. Zimi bi preko svega došao gunj ili drugi vuneni ogrtač. Opanci nisu bili ukras, ali su znali spasiti nogu na kamenitom putu. Kad bi se đon istrošio, krpio se kožom i komadom onoga što se nađe. Za vašar ili svadbu obukao bih čistiju košulju, bolji jelek i fes. Nije bilo mnogo, ali se znalo šta je za njivu, a šta za ljude.
Fatima je nosila široke dimije, košulju i jelek, a preko glave maramu. U nekim krajevima žene su nosile fistan, pregaču, bošču i različite ukrase na glavi; kroj, boje i vez razlikovali su se od sela do sela. U gradu se, naročito među muslimanskim ženama, mogla vidjeti i drugačija odjeća nego na selu. Nije svaka žena nosila isto, niti je svaka porodica mogla priuštiti svilu, metalne ukrase ili finu kupovnu tkaninu.
Kod pravoslavnih i katoličkih porodica, kao i kod muslimanskih, seoska se odjeća često pravila od domaćeg lana, konoplje i vune. Razlike su se vidjele u kroju, pokrivanju glave, vezu i nakitu, ali i u tome da li je porodica živjela u planini, ravnici, Hercegovini ili blizu grada. U gradovima je sve više bilo kupovne tkanine i evropskih krojeva, dok se na selu domaća nošnja još dugo čuvala za svaki dan, praznik i svadbu.
Najljepša odjeća nije se nosila da bi se čovjek hvalio. Čuvala se za Bajram, Božić, Vaskrs, slavu, vašar i svadbu. Ženska bošča mogla je biti miraz, uspomena na majku ili dokaz da djevojka zna raditi. Kad bi djevojka došla u novu kuću, sa sobom nije donosila samo odjeću. Donosila je sate provedene uz razboj, iglu i vreteno.
Ženidba nije bila samo stvar srca, a ašikovanje nije bilo samo gledanje
E sad dolazimo na ono glavno. Vi danas imate poruke, a mi smo imali pendžer.
Kod nas se nije moglo prići curi na sokaku i reći “Sviđaš mi se”. Da si to uradio, dočekao bi te njen brat sa sjekirom i otac sa psovkom. Ljubav se radila krišom, ali po pravilima. Zvalo se to – ašikovanje.
Zimi je bilo sijelo. To vam je bio naš Facebook. Skupi se 15-20 nas u jednu kuću. Žene u jedan ćošak – predu vunu, pletu, a usput paze koja će s kojim momkom progovoriti. Momci u drugi ćošak, prave se važni. U sredini fenjer. I onda krene pjesma. Neko zapjeva sevdalinku uz šargiju. A sevdalinka ti je tada bila poruka. Kad momak zapjeva “Moj dilbere, kud se šećeš”, nije on pjevao zidu, nego onoj maloj što sjedi i pravi se da ga ne čuje, a uši joj crvene k’o paprike.
Najveća hrabrost je bila pendžeranje. Dođeš ispod prozora djevojačke kuće poslije jacije, kad se selo smiri. Baciš kamenčić na pendžer. Ako ona otvori i nasmije se, ostaješ. Ako ugasi svijeću – bježi, Mujo, nisi joj se svidio. Ako izađe njena nana, bježi još brže.
A bilo je i ono čuveno – jabuka. Na teferiču, na vašaru u Tuzli, na Đurđevdanu na Ilinčici. Momak kupi najbolju jabuku na pijaci, onu crvenu, uglanca je o rukav i baci je curi. Ako je cura uhvati i zagrize – pristala je. Ako je ostavi da padne u prašinu – nisi joj se svidio, brate. Moja Fatima je moju jabuku držala tri dana u njedrima prije nego ju je pojela. Tako mi je amidža pričao, ja nisam bio tu, ja sam pobjegao od stida.
I bilo je ašikovanje uz česmu. Cure idu po vodu, momci kao slučajno tjeraju konje na pojilo na istoj česmi. Tu se razmijeni dvije riječi, pogled, osmijeh. Više od toga ne smije. Jer iza kuće već šapuće mahala.
Kad se dvoje zavole, tu tek počinju muke.
Prvo ide provodadžija. Obično neka strina koja zna pričati i koja je svima dužna. Ona ide u kuću od cure i priča: “Imamo momka, vrijedan, kuća poštena, ima kravu i njivu”. Ne priča se o ljubavi, priča se o obrazu, radu i familiji.
Ako roditelji pristanu, pravi se mala vjeridba. Ako ne pristanu, a mladi se baš vole – onda se dešavalo ono što se zvalo “ukrala se”. To nije otmica kako danas ljudi misle. To je dogovor. Cura spakuje bošču u kojoj su joj dimije i košulja, i kad svi zaspu, pobjegne s momkom. Ujutro nastane haos. Otac viče, majka plače, ali kad se cura “ukrala”, nema povratka – mora se pristati na brak da se ne osramoti kuća. Neke su se tako udale iz velike ljubavi. Neke iz inata. Neke jer nisu imale drugog izbora.
Ja svoju Fatimu nisam krao. Nju su mi dali. Vidio sam je dva puta prije svadbe. Jednom na bunaru, drugi put kad je bježala od mene. A zavolio sam je tek poslije svadbe, kad sam vidio kako umije da dočeka gosta i kako šuti kad ja vičem bez razloga.
Svadba je trajala tri dana. Prvi dan ženska svadba kod cure – plače se, pjeva se “Svatovi zlatni, što ste tako rani”. Drugi dan muška svadba, odvodi se mlada na konju, pokrivena duvakom. Puca se iz pušaka da se otjera zao duh, a i da komšije čuju da se neko ženi. Treći dan mlada prvi put mete avliju u novoj kući, a svekrva je gleda je li lijena.
Razvod? To nije postojalo u našem rječniku. To je sramota za sedam koljena. Zato se trpilo. I zato se ostajalo zajedno 50 godina.
Običaji koji su držali kuću uspravnom
Kod nas se znalo:
Božić, Bajram, Vaskrs i Slava – to su bili dani kad se halalilo i praštalo. Ja za Bajram odnesem komšiji Jovi tepsiju baklave, on meni za Božić donese jabuke i rakiju koju ja ne pijem, ali primim da se ne uvrijedi. Tako je moralo.
Babinje – kad se dijete rodi, 40 dana mu se ne daje ime naglas da ga ne čuju vile. Dođu žene, donesu pogaču, pjevaju uspavanke.
Teferič – Đurđevdan je bio naš Nova Godina. Ide se na uranak, beru se trave, ljuljaju se cure na ljuljačkama od konopca, momci se bacaju kamena s ramena. Tu se najviše ašikovalo. Ko Đurđevdan sam provede, cijelu godinu će sam.
Badnjak i Božić kod komšija, iftar kod nas – cijelo selo miriše. Ko god prođe avlijom, mora stati. Gost se nije puštao gladan, pa makar ti djeca sutra jela samo luk. To je bio zakon jači od onog austrijskog.
A navečer? Navečer kahva. Pržena na plotni, tucana u dibeku. Sa kockom šećera sa strane – lizneš, srkneš. I priča. Priča o vukodlaku iz šume, o blagu zakopanom ispod oraha, o rođaku što je otišao u Ameriku i više se nije javio. To nam je bio i televizor i novine i psiholog.
Šta je ostalo iza tog vremena?
Kad bih mogao poslati poruku čovjeku iz vašeg vremena, ne bih mu rekao da se vrati u 1900. Ne bih mu poželio da nosi moje opanke, da gleda dijete kako odlazi gladno spavati ili da bira između škole i rada na njivi.
Ali rekao bih mu da ne zaboravi koliko je truda bilo potrebno za ono što danas izgleda obično. Za komad hljeba. Za školsku svesku. Za put do grada. Za jabuku koja se baca curi da joj kažeš “volim te”, a da ne izgovoriš ni riječ.
Mi nismo živjeli u nekom tihom, idiličnom vremenu. Imali smo siromaštvo, nepravdu, bolesti, težak rad i malo izbora. Imali smo i pjesmu, komšiluk, sijelo, ašikovanje ispod pendžera, djecu koja se igraju u prašini i nadu da će sljedeća žetva biti bolja.
A moj život? Sutra ću opet ustati prije sunca. Ako bude kiše, sačekat ću. Ako je ne bude, otići ću tražiti nadnicu. Fatima će naložiti vatru, djeca će se probuditi, a mi ćemo podijeliti ono što imamo.
Nije mnogo.
Ali je naše.
Pouka Bosnianux priče: Danas pošalješ srce na Viber i misliš da si ašikovao. A mi smo morali tri noći kvasiti opanke po blatu, samo da bi nam cura kroz pola otvorenog pendžera šapnula “hajd sad idi, vidjeće nas neko”. I to je bila najveća ljubav na svijetu.
Napomena: Hasanova priča i svi likovi u ovom tekstu plod su mašte pisca. Pripovijest je književna i nije zapis stvarnog svjedoka iz 1900. godine, iako je njen društveni okvir nadahnut običajima, načinom života i istorijskim prilikama Bosne s kraja 19. i početka 20. vijeka.
Odgovori