„Pišem iz živice. Jer me više niko ne smije vidjeti.“
Znate onu filmsku scenu u kojoj vlasnik psa dođe u park, sunce sija, ptice pjevaju, a njegov zlatni retriver po imenu Cooper veselo trči za frizbijem?
Vlasnik se smije. Djeca se smiju. Čak se i slučajni prolaznici okreću s onim blagim osmijehom koji govori: „Kako je lijepo kad čovjek ima psa.“
Sve je mirno, uredno i nekako holivudski.
E pa, to nije moj život.
Moj život je Šarko.
A Šarko nije pas koji trči za frizbijem. Šarko je sila prirode koja povremeno prihvati oblik psa.
Nedjelja, park i jedna velika greška
Odlučim ja, budala kakva jesam, da ga izvedem u gradski park u nedjelju. Ne znam šta mi je bilo. Vjerovatno sam tog jutra popio premalo kafe, pa mi je mozak nakratko otkazao poslušnost.
Nedjelja je, inače, dan kad u park izlaze ozbiljni ljudi. Tu su trkači u patikama od tristo maraka, parovi s dekicama i sirom iz Lidla koji se ponašaju kao da su upravo stigli iz Provanse, penzioneri koji rade gimnastiku i ne žele da ih iko ometa, kao i roditelji koji svoju djecu uče da razlikuju maslačak od tratinčice.
A onda dolazimo mi.
Ja – s konopcem koji je nekada vjerovatno služio za vezivanje čamca, a danas glumi povodac. I Šarko – sedamdeset pet kila čistog mišića, dlake i loših odluka. Izgleda kao da je neko ukrstio konja, tele i manji buldožer, pa mu onda rekao: „Hajde sad budi kućni ljubimac.“
Čim smo ušli u park, ljudi su počeli šaptati.
„Je li to pas ili konj?“
„Treba li mu sedlo?“
„A gdje mu je štala?“
Da sam dobio marku za svaku tu foru, danas bih mogao platiti kičmu koju mi je Šarko već uništio. Ovako sam samo pokušavao izgledati kao čovjek koji zna šta radi.
Nisam znao šta radim.
Šarko se, naravno, ponašao kao da je došao na modnu pistu. Digao glavu, isprsio se i počeo visoko dizati noge, kao da učestvuje na izložbi rasnih pasa, a ne da ide u park s čovjekom koji je povodac zavezao u tri čvora i jednu molitvu.
Prvi znak katastrofe
Krenuli smo polako, bez većih problema. Ja sam čak počeo vjerovati da će ovaj izlazak proći normalno.
To je bila moja prva ozbiljna greška.
Jer onda se na travnjaku pojavila grupa studenata.
Igrali su se frizbijem.
Jedan od njih baci disk. Narandžasti krug poleti kroz zrak, lagano i nevino, kao da nema pojma kakvu će štetu napraviti.
Šarko se ukoči.
Uši naprijed. Oči širom otvorene. Rep podignut. Cijelo tijelo mu počne vibrirati kao trafostanica pred nevrijeme.
U njegovoj glavi nije bilo mnogo misli. Zapravo, bila je samo jedna:
SVETI KOLAČ IZ NEBA. MORAM GA IMATI.
„Šarko, ne!“ viknem ja.
Ali fizika je k’o sudbina – nemilosrdna i potpuno nezainteresovana za moje želje.
Šarko krene.
Ne potrči. Ne zaleti se. On jednostavno pređe iz mirovanja u brzinu od nula do sto za jednu sekundu, kao da ga je neko ispalio iz topa.
Ja povučem konopac. Konopac se zategne. Moja stopala izgube kontakt s civilizacijom.
I tako krenemo obojica.
Šarko naprijed, ja za njim – kao da skijam na travi bez skija. Proletimo pored majke s kolicima, kroz jato golubova i pored čovjeka koji je taman pokušavao napraviti savršenu fotografiju svog jutarnjeg smoothieja.
Smoothie je preživio. Njegovo dostojanstvo nije.
Frizbi nije preživio susret sa Šarkom
Šarko nije uhvatio frizbi u letu. To bi bilo previše elegantno za njega.
On je sačekao da disk padne na zemlju, pa skočio na njega kao lisica na miša.
BUM!
Narandžasti frizbi nestao je pod njegovim šapama. Nije pukao. Nije se oštetio. Bio je potpuno razvaljen na nekoliko komada, kao da je prošao kroz mašinu za mljevenje mesa.
Studenti su stali. Ja sam stao. Čak su i golubovi nakratko prestali bježati.
Stajao sam zadihan, kose u haosu, s konopcem u ruci i izrazom čovjeka koji je upravo shvatio da će morati nekome objašnjavati zašto mu je pas uništio sportsku opremu.
Jedan student samo promrmlja:
„Brate, to je bio naš najbolji frizbi.“
„Znam“, kažem ja, pokušavajući vratiti dah. „I njemu je bio najbolji.“
Tu sam mislio da je incident završen.
Naravno da nije.
Šarko otkriva zoomije
Šarko pogleda komade plastike ispod sebe, podigne jedan u zubima i onda odluči da je vrijeme za ono što veterinari vjerovatno zovu „pojačana fizička aktivnost“, a normalan čovjek zove: bjež’ šta možeš.
Krene u zoomije.
Ako nikada niste vidjeli doga od sedamdeset pet kila kako trči u krug, zamislite žirafu koja je popila deset kafa, dobila otkaz i odlučila naučiti breakdance.
Šarko je trčao oko mene. Ja sam se vrtio za njim kao ukras na ringišpilu. Konopac mi se omotao oko nogu, onda oko ruke, pa nekako i oko torza. U jednom trenutku više nisam vodio psa, nego sam bio privezan za njega kao zastava na brodu.
„Šarko, stani!“
On je to shvatio kao podršku.
Još je ubrzao.
Ljudi su se sklanjali. Djeca su vrištala od smijeha. Jedan penzioner je prekinuo Tai Chi i samo rekao:
„Sinko, pusti ga. Ili njega ili sebe.“
Nažalost, tada još nisam znao da čovjek govori iz iskustva.
Romantična zona i čovjek od sira
Onda Šarko naglo skrene.
Ravno prema romantičnoj zoni parka.
Tamo je mladi par sjedio na dekici. Imali su korpu, grožđe, sok, sir i onu vrstu zaljubljenosti zbog koje ljudi gledaju jedno drugo kao da niko drugi u parku ne postoji.
Šarko je vidio dekicu.
Ali ne kao privatni prostor.
Za njega je to bila meta.
Uletio je na nju punom snagom, proklizao kao mesnata curling kugla i razvalio korpu. Grožđe je poletjelo na sve strane. Sok se prosuo. Sir je završio na čovjekovoj košulji.
Šarko se zaustavio tek kad mu je glava završila u čovjekovom krilu, a guzica sjela direktno na flašu.
Nastala je tišina.
Ona posebna tišina u kojoj čovjek u glavi već pravi spisak posljedica: galama, tužba, policija, komunalna služba, zabrana ulaska u sve parkove u državi.
Ja sam stajao nekoliko metara dalje i pokušavao odmotati konopac s vlastitih nogu.
„Izvinite“, kažem. „Stvarno mi je žao. Platiću grožđe, sir, sok, dekicu, flašu i… psihičke traume.“
Čovjek pogleda Šarka.
Šarko pogleda njega.
Onda Šarko izdahne i polako poliže komad sira s njegove košulje.
Čovjek prasne u smijeh.
„Dobro“, kaže, „eto, piknik je gotov. Lijepog konja imaš.“
„Pas je“, kažem ja.
„Ako ti tako kažeš.“
Djevojka je skupljala grožđe, a smijala se kao da joj je ovo najbolji izlazak u životu. Čak su mi rekli da ne brinem za štetu. Navodno će ovo biti priča koju će prepričavati prijateljima.
Nisam znao da li da se zahvalim ili da se preselim.
Povratak kući
Do kuće smo se vraćali bez riječi.
Ja blatnjav, jedna patika mi je nestala, dukserica mi je mirisala na sok od grožđa, a izgledao sam kao da sam se tukao s medvjedom i izgubio.
Šarko je, s druge strane, bio presretan.
Ušao je u gepek, smotao se koliko je to moguće za životinju veličine manjeg traktora i zadovoljno uzdahnuo. Gledao me očima punim ljubavi, ponosa i sira.
Kao da mi govori:
„Jesam li vidio, čovječe? Uhvatih kolač iz neba. Nađoh Čovjeka od Sira. Ja sam dobar momak.“
„Ti si monstrum“, šapnem mu.
On samo mahne repom i udari me po koljenu.
Kod kuće je zaspao za manje od dvije minute. Hrkao je kao stari traktor, a povremeno trznuo nogama, vjerovatno sanjajući kako ponovo lovi leteći sir.
Tada sam shvatio nešto važno.
Moj život jeste haos. Nema tu zlatnog retrivera po imenu Cooper, urednog frizbija, bijele dekice i romantičnog piknika. Kod mene pas uništi sportsku opremu, prevrne tuđi ručak i pojede sir s čovjekove košulje.
Ali to je moj haos.
I, iskreno, ne bih ga mijenjao ni za jedan miran park na svijetu.
Samo više nikad ne idem u taj park.
Ponekad samo u šumu gdje nema žive duše u blizini.
Pouka priče
Ako u nedjelju u gradskom parku vidite čovjeka kako se skriva iza živice, dok pored njega ogromni pas mirno hrče s komadom narandžaste plastike u zubima – nemojte ga dozivati.
To sam ja.
I još uvijek pokušavam skinuti sok od grožđa, sir i sramotu s dukserice.
P.S. Zna li iko da li hemijske čistionice skidaju i mrlje od soka i tragove poraza? Pitam za prijatelja.
Odgovori