Priče iz Bosne

Oznaka: Humor

  • Zimnica na komšijski pogon: salata tetke Zumre

    Zimnica na komšijski pogon: salata tetke Zumre

    Pitanje koje najavljuje jesen

    Postoji jedno pitanje koje u Bosni krajem septembra ima veliku težinu:

    — Jesi li spremila zimnicu?

    Tako me presrela komšinica na stepeništu. Drži kesu s hljebom, gleda u moje prazne ruke i već zna odgovor.

    — Nisam vala — kažem. — Ove godine idem od vrata do vrata i hvalim vaše salate. Zasad plan ide odlično.

    Komšinica prvo zastane, pa se nasmije onako kako se samo komšinice smiju kad ne znaju da li da te žale ili da te prijave. Onda kaže:

    — Čekaj.

    Nestane u ostavi i vrati se s teglom. Onom zamašćenom, s kariranim poklopcem, na kojoj markerom piše: „PAPRIKA 2024“.

    Zahvalim, podignem teglu prema svjetlu kao neki stručnjak, pohvalim boju, miris i „baš onu pravu mjeru sirćeta“, pa produžim dalje.

    Komšijska ostava radi punom parom

    Do podne sam već imala dvije tegle turšije, jednu ljutenicu i nešto što je ličilo na ajvar, ali je komšija Mirsad tvrdio da je „namaz za prave muškarce“.

    Na kraju dana — korpa puna, a ja nisam ni kupila papriku, ni isjekla luk, ni plakala nad kupusom. Biznis-plan savršen.

    Problem je samo što šarm traje do prvog snijega. Komšijska velikodušnost ima rok trajanja, a zima nema. U januaru ti niko neće otvoriti ostavu samo zato što si duhovita.

    Zato sam uradila ono što svaka odgovorna osoba uradi kad se približi zima: nazvala sam pojačanje.

    Poziv tetki Zumri

    Tetka Zumra je žena koja od običnog kupusa može napraviti salatu zbog koje se za stolom svi odjednom sjete da su baš gladni. Kod nje i najtužniji karfiol dobije smisao.

    — Zumro, daj mi recept — zamolim je telefonom, već spremna da zapisujem grame.

    — Kakav recept? Uzmeš povrće, malo ga središ, dodaš šta treba i ne žuriš. Salata ne voli nervozu.

    U istoj rečenici dobila sam i recept i životnu lekciju. Ali sam je ipak zamolila da mi kaže i neke mjere, jer moje „malo ga središ“ obično završi s tri posjekotine i naručenom pizzom.

    Nakon nekoliko dodatnih pitanja, jednog prekida da okrene paprike i rečenice „nemoj mi sve mjeriti na vagu, oko je najbolja vaga“, izvukla sam recept za manju, brzu salatu.

    Salata tetke Zumre za frižider

    Ova salata ide uz grah, meso i krompir, a može se jesti i sama — na kriški hljeba kad se kasno vratiš kući.

    Važno: ovo je recept za salatu koja se drži u frižideru i brzo potroši. Nije recept za tegle koje će mjesecima stajati u ostavi.

    Sastojci

    • 1 kg čvrstog bijelog kupusa
    • 1 crvena paprika
    • 1 veća mrkva
    • ½ manjeg zelenog paradajza ili nekoliko komadića karfiola, po želji
    • 100 ml sirćeta označenog s 5% kiselosti
    • 100 ml vode
    • 1 kašika šećera
    • ½ kašičice soli
    • nekoliko zrna bibera
    • malo sjemenki slačice, ako ih voliš

    Priprema

    1. Operi povrće. Skini vanjske listove kupusa, očisti papriku i oguli mrkvu. Povrće dobro operi i ocijedi.
    2. Nareži ga kako voliš. Kupus nareži na tanke rezance, papriku na trakice, a mrkvu naribaj ili nareži na kolutiće. Zeleni paradajz nareži na kriške. Zumra kaže: „Neka bude šareno — oko prvo jede.“
    3. Pripremi preljev. U manjoj šerpi zagrij vodu, sirće, šećer i so tek toliko da se šećer i so otope. Makni s vatre i ostavi da se preljev potpuno ohladi.
    4. Pomiješaj i rashladi. Stavi povrće u čistu posudu, prelij ohlađenim preljevom i pažljivo promiješaj. Poklopi i odmah stavi u frižider.
    5. Pusti da se okusi povežu. Salata će biti ukusnija nakon nekoliko sati u frižideru, a često još bolja sutradan. Ali nemoj je ostavljati preko noći na kuhinjskom pultu — Zumra kaže da salata ne voli nervozu, a frižider ne voli odgađanje.

    Tri savjeta tetke Zumre

    1. Biraj čvrsto, svježe povrće. Mekana paprika neće se čudesno oporaviti u posudi. „Za čuda se obrati svojim Facebook prijateljima“, kaže Zumra, „a za salatu kupi svježu papriku.“
    2. Nemoj pretjerivati s miješanjem. Kupus treba ostati hrskav, a ne izgledati kao da je prošao kroz tri porodična sastanka.
    3. Koristi čistu kašiku svaki put kad uzimaš salatu. Nije to samo pitanje lijepog ponašanja; tako se salata manje izlaže nečistoći.

    Gotovu salatu drži poklopljenu u frižideru na oko 4 °C ili niže i potroši je u roku od 3–4 dana. Ako je duže stajala na sobnoj temperaturi, nemoj je vraćati u frižider i čuvati za kasnije. USDA preporučuje da se ostaci hrane rashlade u roku od dva sata i čuvaju u frižideru 3–4 dana.

    Ako želiš pravu zimnicu za ostavu

    Ova brza salata nije zamjena za provjeren recept za dugotrajno čuvanje. Ako želiš pripremiti tegle koje će stajati mjesecima van frižidera, koristi provjeren recept za konzerviranje i precizno prati njegove količine i postupak obrade.

    Nemoj mijenjati omjere povrća, vode i sirćeta napamet niti pretpostaviti da su so i sirće dovoljni da svaka salata bude sigurna za ostavu. Nacionalni centar za kućno konzerviranje naglašava važnost provjerenih recepata i tačnih omjera pri kiseljenju.

    Zimnica uz malo truda — i puno komšiluka

    Kad sam tetki pročitala recept, rekla je:

    — Dobro je. A jesi li već obišla komšinice?

    — Jesam. Imam tri tegle.

    — Onda napravi i ovu salatu. Čisto da ne pomisle da samo hodaš okolo i hvališ tuđi rad.

    Tako je kod mene ove godine proradila zimnica na komšijski pogon. Ja donesem komplimente, komšije donesu tegle, a tetka Zumra donese recept. Neka ostava bude puna zbog truda, a neka zbog komšiluka — tako je, nekako, i najslađe.

    A ako i vi imate svoju tetku Zumru, nazovite je. Dok još ima paprika na pijaci i dok nije počela ona prava zima kad se računa svaka tegla.

    P. S. Ako vam zatreba neko da pohvali boju, miris i „baš onu pravu mjeru sirćeta“, znate gdje sam.

  • Moj pas Šarko pretvorio je nedjeljni izlet u haos: frizbi, piknik i noćna mora u parku

    Moj pas Šarko pretvorio je nedjeljni izlet u haos: frizbi, piknik i noćna mora u parku

    „Pišem iz živice. Jer me više niko ne smije vidjeti.“

    Znate onu filmsku scenu u kojoj vlasnik psa dođe u park, sunce sija, ptice pjevaju, a njegov zlatni retriver po imenu Cooper veselo trči za frizbijem?

    Vlasnik se smije. Djeca se smiju. Čak se i slučajni prolaznici okreću s onim blagim osmijehom koji govori: „Kako je lijepo kad čovjek ima psa.“

    Sve je mirno, uredno i nekako holivudski.

    E pa, to nije moj život.

    Moj život je Šarko.

    A Šarko nije pas koji trči za frizbijem. Šarko je sila prirode koja povremeno prihvati oblik psa.

    Nedjelja, park i jedna velika greška

    Odlučim ja, budala kakva jesam, da ga izvedem u gradski park u nedjelju. Ne znam šta mi je bilo. Vjerovatno sam tog jutra popio premalo kafe, pa mi je mozak nakratko otkazao poslušnost.

    Nedjelja je, inače, dan kad u park izlaze ozbiljni ljudi. Tu su trkači u patikama od tristo maraka, parovi s dekicama i sirom iz Lidla koji se ponašaju kao da su upravo stigli iz Provanse, penzioneri koji rade gimnastiku i ne žele da ih iko ometa, kao i roditelji koji svoju djecu uče da razlikuju maslačak od tratinčice.

    A onda dolazimo mi.

    Ja – s konopcem koji je nekada vjerovatno služio za vezivanje čamca, a danas glumi povodac. I Šarko – sedamdeset pet kila čistog mišića, dlake i loših odluka. Izgleda kao da je neko ukrstio konja, tele i manji buldožer, pa mu onda rekao: „Hajde sad budi kućni ljubimac.“

    Čim smo ušli u park, ljudi su počeli šaptati.

    „Je li to pas ili konj?“

    „Treba li mu sedlo?“

    „A gdje mu je štala?“

    Da sam dobio marku za svaku tu foru, danas bih mogao platiti kičmu koju mi je Šarko već uništio. Ovako sam samo pokušavao izgledati kao čovjek koji zna šta radi.

    Nisam znao šta radim.

    Šarko se, naravno, ponašao kao da je došao na modnu pistu. Digao glavu, isprsio se i počeo visoko dizati noge, kao da učestvuje na izložbi rasnih pasa, a ne da ide u park s čovjekom koji je povodac zavezao u tri čvora i jednu molitvu.

    Prvi znak katastrofe

    Krenuli smo polako, bez većih problema. Ja sam čak počeo vjerovati da će ovaj izlazak proći normalno.

    To je bila moja prva ozbiljna greška.

    Jer onda se na travnjaku pojavila grupa studenata.

    Igrali su se frizbijem.

    Jedan od njih baci disk. Narandžasti krug poleti kroz zrak, lagano i nevino, kao da nema pojma kakvu će štetu napraviti.

    Šarko se ukoči.

    Uši naprijed. Oči širom otvorene. Rep podignut. Cijelo tijelo mu počne vibrirati kao trafostanica pred nevrijeme.

    U njegovoj glavi nije bilo mnogo misli. Zapravo, bila je samo jedna:

    SVETI KOLAČ IZ NEBA. MORAM GA IMATI.

    „Šarko, ne!“ viknem ja.

    Ali fizika je k’o sudbina – nemilosrdna i potpuno nezainteresovana za moje želje.

    Šarko krene.

    Ne potrči. Ne zaleti se. On jednostavno pređe iz mirovanja u brzinu od nula do sto za jednu sekundu, kao da ga je neko ispalio iz topa.

    Ja povučem konopac. Konopac se zategne. Moja stopala izgube kontakt s civilizacijom.

    I tako krenemo obojica.

    Šarko naprijed, ja za njim – kao da skijam na travi bez skija. Proletimo pored majke s kolicima, kroz jato golubova i pored čovjeka koji je taman pokušavao napraviti savršenu fotografiju svog jutarnjeg smoothieja.

    Smoothie je preživio. Njegovo dostojanstvo nije.

    Frizbi nije preživio susret sa Šarkom

    Šarko nije uhvatio frizbi u letu. To bi bilo previše elegantno za njega.

    On je sačekao da disk padne na zemlju, pa skočio na njega kao lisica na miša.

    BUM!

    Narandžasti frizbi nestao je pod njegovim šapama. Nije pukao. Nije se oštetio. Bio je potpuno razvaljen na nekoliko komada, kao da je prošao kroz mašinu za mljevenje mesa.

    Studenti su stali. Ja sam stao. Čak su i golubovi nakratko prestali bježati.

    Stajao sam zadihan, kose u haosu, s konopcem u ruci i izrazom čovjeka koji je upravo shvatio da će morati nekome objašnjavati zašto mu je pas uništio sportsku opremu.

    Jedan student samo promrmlja:

    „Brate, to je bio naš najbolji frizbi.“

    „Znam“, kažem ja, pokušavajući vratiti dah. „I njemu je bio najbolji.“

    Tu sam mislio da je incident završen.

    Naravno da nije.

    Šarko otkriva zoomije

    Šarko pogleda komade plastike ispod sebe, podigne jedan u zubima i onda odluči da je vrijeme za ono što veterinari vjerovatno zovu „pojačana fizička aktivnost“, a normalan čovjek zove: bjež’ šta možeš.

    Krene u zoomije.

    Ako nikada niste vidjeli doga od sedamdeset pet kila kako trči u krug, zamislite žirafu koja je popila deset kafa, dobila otkaz i odlučila naučiti breakdance.

    Šarko je trčao oko mene. Ja sam se vrtio za njim kao ukras na ringišpilu. Konopac mi se omotao oko nogu, onda oko ruke, pa nekako i oko torza. U jednom trenutku više nisam vodio psa, nego sam bio privezan za njega kao zastava na brodu.

    „Šarko, stani!“

    On je to shvatio kao podršku.

    Još je ubrzao.

    Ljudi su se sklanjali. Djeca su vrištala od smijeha. Jedan penzioner je prekinuo Tai Chi i samo rekao:

    „Sinko, pusti ga. Ili njega ili sebe.“

    Nažalost, tada još nisam znao da čovjek govori iz iskustva.

    Romantična zona i čovjek od sira

    Onda Šarko naglo skrene.

    Ravno prema romantičnoj zoni parka.

    Tamo je mladi par sjedio na dekici. Imali su korpu, grožđe, sok, sir i onu vrstu zaljubljenosti zbog koje ljudi gledaju jedno drugo kao da niko drugi u parku ne postoji.

    Šarko je vidio dekicu.

    Ali ne kao privatni prostor.

    Za njega je to bila meta.

    Uletio je na nju punom snagom, proklizao kao mesnata curling kugla i razvalio korpu. Grožđe je poletjelo na sve strane. Sok se prosuo. Sir je završio na čovjekovoj košulji.

    Šarko se zaustavio tek kad mu je glava završila u čovjekovom krilu, a guzica sjela direktno na flašu.

    Nastala je tišina.

    Ona posebna tišina u kojoj čovjek u glavi već pravi spisak posljedica: galama, tužba, policija, komunalna služba, zabrana ulaska u sve parkove u državi.

    Ja sam stajao nekoliko metara dalje i pokušavao odmotati konopac s vlastitih nogu.

    „Izvinite“, kažem. „Stvarno mi je žao. Platiću grožđe, sir, sok, dekicu, flašu i… psihičke traume.“

    Čovjek pogleda Šarka.

    Šarko pogleda njega.

    Onda Šarko izdahne i polako poliže komad sira s njegove košulje.

    Čovjek prasne u smijeh.

    „Dobro“, kaže, „eto, piknik je gotov. Lijepog konja imaš.“

    „Pas je“, kažem ja.

    „Ako ti tako kažeš.“

    Djevojka je skupljala grožđe, a smijala se kao da joj je ovo najbolji izlazak u životu. Čak su mi rekli da ne brinem za štetu. Navodno će ovo biti priča koju će prepričavati prijateljima.

    Nisam znao da li da se zahvalim ili da se preselim.

    Povratak kući

    Do kuće smo se vraćali bez riječi.

    Ja blatnjav, jedna patika mi je nestala, dukserica mi je mirisala na sok od grožđa, a izgledao sam kao da sam se tukao s medvjedom i izgubio.

    Šarko je, s druge strane, bio presretan.

    Ušao je u gepek, smotao se koliko je to moguće za životinju veličine manjeg traktora i zadovoljno uzdahnuo. Gledao me očima punim ljubavi, ponosa i sira.

    Kao da mi govori:

    „Jesam li vidio, čovječe? Uhvatih kolač iz neba. Nađoh Čovjeka od Sira. Ja sam dobar momak.“

    „Ti si monstrum“, šapnem mu.

    On samo mahne repom i udari me po koljenu.

    Kod kuće je zaspao za manje od dvije minute. Hrkao je kao stari traktor, a povremeno trznuo nogama, vjerovatno sanjajući kako ponovo lovi leteći sir.

    Tada sam shvatio nešto važno.

    Moj život jeste haos. Nema tu zlatnog retrivera po imenu Cooper, urednog frizbija, bijele dekice i romantičnog piknika. Kod mene pas uništi sportsku opremu, prevrne tuđi ručak i pojede sir s čovjekove košulje.

    Ali to je moj haos.

    I, iskreno, ne bih ga mijenjao ni za jedan miran park na svijetu.

    Samo više nikad ne idem u taj park.

    Ponekad samo u šumu gdje nema žive duše u blizini.

    Pouka priče

    Ako u nedjelju u gradskom parku vidite čovjeka kako se skriva iza živice, dok pored njega ogromni pas mirno hrče s komadom narandžaste plastike u zubima – nemojte ga dozivati.

    To sam ja.

    I još uvijek pokušavam skinuti sok od grožđa, sir i sramotu s dukserice.

    P.S. Zna li iko da li hemijske čistionice skidaju i mrlje od soka i tragove poraza? Pitam za prijatelja.

  • Kako sam (pre)živjela prve vozačke dane,ispovijest jedne bosanske mame

    Kako sam (pre)živjela prve vozačke dane,ispovijest jedne bosanske mame

    Vožnja i majčinstvo: Kako preživjeti prve kilometre

    Nikada u životu nisam imala namjeru da polazim u auto-školu, ma kakvi… Izbjegavala sam to godinama, gledajući s divljenjem na sve one ljude koji opušteno drže volan jednom rukom dok se s osmijehom uključuju u kružni tok. Međutim, gospodo draga, majčinstvo ima skroz druge planove i nultu toleranciju za vaše strahove.

    Kada se rodite s obavezom da svakodnevno razvozite djecu po školama, vanškolskim aktivnostima, rođendanima i treningu, shvatite da autobuske linije jednostavno nisu kompatibilne s vašim rasporedom. Konačno sam morala popustiti i sjesti za volan – s pola srca, drhtavim rukama i s tonom neskrivenog straha u grudima.

    Anatomija jednog vozačkog kraha

    Da budem sasvim iskrena, u devedeset posto slučajeva imala sam osjećaj da ja ne vozim auto, nego da auto vozi mene! Svaki put kada bih sjela na vozačko sjedište, započinjala je borba za opstanak. Poslije svakog časa vožnje i prvih samostalnih ruta, izlazila sam iz automobila mokra ko miš, osjećajući se kao da sam upravo pilotirala borbenim avionom u sred ratne zone, a ne krstarila mahalom u starom golfu.

    Moje auto i ja imale smo vrlo specifičan odnos: ono je radilo šta je htjelo, a ja sam se molila Bogu da preživimo sljedeću raskrsnicu.

    Bliski susret sa školskom kapijom

    Jednog dana, dok sam rutinski ulazila u školsko dvorište da pokupim djecu, naravno da mi se uspjela desiti epska klasika – izgubila sam kontrolu nad mašinom. A najgore od svega? Ulazila sam u kapiju u trećoj brzini! Ma kakva prva brzina, ko to još koristi za manevrisanje u uskom prostoru?

    U mojoj glavi vladala je čista simfonija panike. Nakon kraćeg, ali žestokog hrvanja s volanom u stilu „ko će koga“, uslijedio je neizbježan udarac. BAM! Zarolala sam se direktno u školsku kapiju uz glasan prasak koji je privukao pažnju svih prisutnih nastavnika i učenika.

    Hvala Bogu, niko nije povrijeđen, ali je scena bila za anale. Kapija je nekako preživjela, auto je prošlo bez fatalnih oštećenja, ali je mom krhkom samopouzdanju bila hitno potrebna intenzivna njega i dupli bensedin. Mislila sam da gore od toga ne može biti. Oh, kako sam se samo varala.

    Borba s bosanskim brdima (i fizikom)

    Prava, epska avantura bila je tek iza ugla, skrivena na strmim padinama naših prelijepih, ali nemilosrdnih bosanskih brda. Jednog dana zamoli me bolesna komšinica da je hitno odvezem do bolnice koja se, maler moj najveći, nalazila na samom vrhu strme visoravni.

    Ta uzbrdica i zloglasne serpentine oduvijek su mi bile smrtni neprijatelj, jer je moje auto imalo običaj da stenje, posrće i crkne tačno na sredini – kao da ima ugrađen senzorski prekidivač za masovnu paniku. Dok sam stajala u podnožju brda, gledajući u to čudovište od uspona, kontam ja u sebi:

    „Danas ću ja nadmudrit’ ovog đavola od auta. Ići ću s više gasa, pa kud puklo da puklo!“

    Bila je to briljantna ideja… ili sam bar tako misila u tom kratkom intervalu hrabrosti. Još uvijek u trećoj brzini – da, ponovo u trećoj, nemojte mi suditi, adrenalin je radio svoje – jurnem ti ja uz brdo ko da vozim reli .

    Odjednom, auto je poskočilo ko divlji jarac, uvidjevši svu apsurdnost moje vozačke taktike. Moj mozak je u tom sekundu potpuno zablokirao, ruke su se ukočile na volanu kao da su od betona, a pogled mi se zaledio. I dok si rekao „keks“, moje drago auto je fino diglo točkove od asfalta, odlučno napustilo zacrtanu putanju i… šljunak je zazujao.

    Pouka priče

    Zaustavile smo se ni manje ni više nego na sred gomile džinovskih kamenih gromada, izvaljene sa strane puta poput modernog umjetničkog instalacijskog djela. Eto ti ga na, pa ti vozi komšiluk i djecu na sekcije!

    Pouka ove priče? Ako ikada vidite srebrni auto kako balansira na planinskim stijenama s vozačem koji pilji u prazno i pije vodu sa kockom šećera – znajte, to je samo moj prepoznatljivi vozački potpis.

    Početna

  • Doktor, frižider i tri belaja: Kako su leđa, auto i ljubav stradali istog dana

    Doktor, frižider i tri belaja: Kako su leđa, auto i ljubav stradali istog dana

    Doktoru su istog dana došla tri pacijenta. Jednom stradala leđa, drugom auto, treći prebljedio od straha.
    Svu trojicu povezuje jedno: frižider s trećeg sprata. Kad čujete kako — pašćete sa stolice od smijeha.


    Eh, moj narode, znaš li onu staru: “Što ti je život, nikad ne znaš šta te čeka iza ćoška”? E pa, ova priča je dokaz da nikad ne znaš ni šta te čeka s trećeg sprata!
    Sjedim ja neki dan, pijem kahvu, kad mi jaran, doktor po struci, poče pričati o svojim pacijentima. Kaže, dođu mu svakakvi, ali ova trojica su mu dan obilježila. I to kako!

    Prvi belaj: Leđa stradala zbog pravde i frižidera

    Dođe ti prvi pacijent, jedva hoda, drži se za leđa k’o da je sto godina oro. Doktor ga pita:

    “Čovječe, šta bi? Šta te snađe?”

    Pacijent, sav zajapuren, poče priču:

    “Ma, doktore, živim ja na trećem spratu. Dođem s posla, umoran k’o pas, kad vidim – neko mi je provalio u stan! Odmah uletim unutra, nigdje nikoga. Istrčim na balkon, kad vidim kako bježi dole niz ulicu. E, tu mi pao mrak na oči! U momentu, ne znam ni ja kako, uhvatim frižider i bacim ga za njim! Eto, otad me leđa ubiše!”


    Doktor ga gleda, ne vjeruje šta čuje. Frižider? S trećeg sprata? Ma hajde.

    Drugi belaj: Auto i iznenadni susret s bijelom tehnikom

    Ne prođe dugo, eto ti drugog pacijenta. Ovaj još gori! Sav u zavojima, k’o mumija. Doktor ga, naravno, pita:

    “Pa dobro, čovječe, šta je tebe snašlo? Izgledaš k’o da te voz pregazio!”

    Ovaj jadan, jedva progovara:

    “Ma, doktore, kasnio sam na posao. Žurim, oblačim se u autu, palim ga… Kad odjednom, niotkud, frižider mi pade na auto! Direktno na haubu! Eto, to mi se dogodilo!”

    Doktoru već ništa nije jasno. Frižideri padaju s neba? Šta se ovo događa u gradu?

    Treći belaj: Ljubav, strah i frižider kao skrovište

    I taman kad je doktor pomislio da je sve vidio i čuo, eto ti trećeg pacijenta. Ovaj je bio najgori od svih! Prebljedio, drhti k’o prut, k’o da je duha vidio. Doktor ga, već pomalo zbunjen, pita:

    “A tebe, Boga ti, šta je spopalo? Šta ti se dogodilo?”

    Pacijent, sav u strahu, poče da muca:

    “Doktore… bio sam kod djevojke… znate već… i odjednom, eto ti njenog muža! Panika! Sakrijem se ja u frižider… I sad, ne znam koji me to krvolok uzeo i bacio s trećeg sprata!”

    Eto, moj narode, tako to biva kad se spoje provala, žurba i tajne ljubavi, a sve začinjeno jednim frižiderom. Pazite se na frižider, nikad ne znate kad će vam život okrenuti naglavačke! Ili vas, ne daj Bože, baciti s trećeg sprata!

  • Cirkularna ekonomija na njemačko-balkanski način – Priča o pet katanaca i jednom viška

    Cirkularna ekonomija na njemačko-balkanski način – Priča o pet katanaca i jednom viška

    Cirkularna ekonomija – naš brend

    Evropa već godinama priča o reciklaži, zelenoj agendi, održivom razvoju i cirkularnoj ekonomiji. Održavaju se konferencije, pišu strategije i štampaju brošure u kojima sve izgleda čisto, moderno i vrlo organizovano.

    Mi na Balkanu to živimo odavno.

    Samo je naša verzija malo direktnija, praktičnija i uglavnom ne uključuje puno papirologije.

    Njemačka ekonomija funkcioniše ovako: proizvedeš bicikl, prodaš ga, kupac ga vozi deset godina, popravi ga nekoliko puta, a onda ga na kraju reciklira.

    Balkanska nadogradnja izgleda ovako: proizvedeš bicikl u Njemačkoj, prodaš ga Balkancu, drugi Balkanac ga „reciklira“ iste noći, treći ga sutradan oglasi na internetu kao „malo vožen, vozila ga Švabica do posla“, a četvrti ga kupi i ponovo ode u Njemačku da radi.

    Krug zatvoren.

    Nula otpada.

    Stopostotna iskorištenost.

    Greta bi možda bila ponosna, samo bi vjerovatno imala nekoliko dodatnih pitanja.

    Od Mercedesa do bicikla

    Opće je poznata stvar: ako Njemačka ima Mercedes, Balkan ima Mercedes sa skinutom kilometražom, dva seta tablica i pričom da ga je vozio „jedan gospodin, samo nedjeljom“.

    Ako Njemačka ima bicikle, Balkan ima crno tržište bicikala gdje se svaki bolji Specialized ili Cube vrati kući za sedam dana.

    Ne DHL-om.

    Ne regularnim putem.

    Nego sistemom koji se oslanja na rođaka, komšiju, poznanika, kombi i onu čuvenu rečenicu:

    „Ma ne pitaj puno. Samo ga preuzmi kod čovjeka.“

    E, u toj i takvoj cirkularnoj ekonomiji dogodila se jedna priča koja bi mogla ući u sve udžbenike iz sigurnosti, logistike i balkanskog snalaženja.

    Čovjek koji je zaključao bicikl – i sebe iz priče

    Naš čovjek kupio je bicikl u Njemačkoj.

    Ma kakav bicikl – zvijer.

    Karbon, disk-kočnice, lagan kao pero i brz kao da ga pokreće mali avion. Bicikl je imao toliko brzina da ih vlasnik nije ni znao sve nabrojati. Samo je znao da ih ima mnogo i da je cijena bila takva da je godinu dana jeo paštetu iz Lidla kako bi ga uspio kupiti.

    Kada ga je dovezao kući, cijela mahala se okupila oko njega.

    Jedan komšija ga je pipnuo po okviru, drugi je zagledao kočnice, a treći je pokušavao procijeniti koliko bi ga koštalo da kupi isti takav, samo „malo povoljnije“.

    „Uuu, brate, đe si ovo mazn’o… ovaj, kupio?“ pitao je jedan.

    „U Minhenu“, odgovorio je vlasnik ponosno.

    „Jest, jest… sve što je iz Njemačke ima neku posebnu težinu.“

    Naš čovjek nije bio naivan. Dobro je znao kako funkcioniše balkanski lanac snabdijevanja. Bicikl kupljen u Minhenu ujutro mogao je iste večeri završiti na oglasu u Zvorniku, Tuzli ili na nekoj grupi gdje se sve prodaje pod motom „hitno, gazda ide vani“.

    Zato je odlučio da ne rizikuje.

    Otišao je u prodavnicu alata i kupio jedan katanac.

    Onda drugi.

    Pa treći.

    Kada je prodavač pitao da li otvara zatvor ili samo osigurava bicikl, naš čovjek je već tražio četvrti.

    Na kraju je kupio pet katanaca.

    Pet katanaca za jednu vožnju

    Jedan je stavio na prednji točak.

    Drugi na zadnji.

    Treći je pričvrstio za ram.

    Četvrti je zaključao sic, jer nikad se ne zna – lopov možda ne može odnijeti cijeli bicikl, ali može barem uzeti ono na čemu se sjedi.

    Peti je ostavio kao rezervu, za slučaj da se pojavi novi oblik kriminala koji još nije obrađen u policijskim izvještajima.

    „Nek komšija magistrira“, mislio je, „ali ja sam doktorirao sigurnost.“

    Svaki dan je bicikl vezivao kao da čuva nuklearne šifre. Trebalo mu je skoro deset minuta da ga zaključa, a još više da ga otključa.

    Komšije su ga zadirkivale:

    „Bolan, čuvaš ga k’o da ti je ćaćino nasljedstvo.“

    „Nije ovo običan bicikl“, odgovarao bi on. „Ovo je investicija.“

    „Pa neće ti ga niko pojesti.“

    „Neće, ali će ga neko odnijeti.“

    „Sa pet katanaca?“

    „Ako treba, sutra kupujem i šesti.“

    Nije znao koliko je ta rečenica proročanska.

    Dan kada je šesti katanac postao problem

    Jednog jutra kasnio je na posao.

    Alarm nije zazvonio, kahva se ohladila, a šef mu je već poslao poruku sa samo jednom riječju: „Gdje si?“

    Naš čovjek izleti iz kuće, dođe do bicikla i počne otključavati.

    Prvi katanac – otvoren.

    Drugi – otvoren.

    Treći – otvoren.

    Četvrti – otvoren.

    Peti – otvoren.

    Već je htio zgrabiti bicikl kada je primijetio još jedan katanac.

    Malen, zarđao i potpuno nepoznat.

    Nije bio njegov.

    Stao je, počešao se po glavi i počeo preispitivati cijeli život.

    „Ma ovo je sigurno moja žena“, zaključio je napokon. „Ona je paranoja nivo sto. Uvijek doda još jedan sloj zaštite.“

    Utrčao je u kuću i viknuo:

    „Ženo! Daj ključ od onog šestog katanca! Cijenim što paziš na bicikl, ali nemoj me handriti, kasnim na posao!“

    Žena ga je pogledala preko fildžana.

    „Kakvog šestog katanca?“

    „Onog malog, zarđalog.“

    „Nisam ja tebi čuvar u muzeju. Meni je i tvoj bicikl preko glave.“

    „Pa mora biti tvoj. Ko bi drugi stavio katanac?“

    „Možda onaj što ga je zaključao.“

    „Kakav onaj?“

    „Ne znam, Suljo, nisam jutros imala sastanak s lopovima.“

    U kući je nastao muk.

    Onaj neugodni muk kada čovjek odjednom shvati da se pet katanaca možda nije nalazilo između njegovog bicikla i lopova, nego između njega i istine.

    Školski primjer terenske edukacije

    Izletio je napolje kao da ga neko goni.

    Bicikla nije bilo.

    Nije bilo ni šestog katanca.

    Nije bilo ni prašine u obliku točka, ni papirića s porukom, ni bilo kakvog objašnjenja.

    Samo prazno mjesto, pet otključanih katanaca i tišina koja je govorila više nego policijski zapisnik.

    Kasnije se ispostavilo da je šesti katanac bio od kolege iz branše.

    Čovjek je došao dan ranije, dok je naš vlasnik bio na poslu. Vidio je pet katanaca i zaključio da je vlasnik ozbiljan, savjestan i vjerovatno malo sporiji kada otključava.

    Zato je lijepo stavio svoj katanac pored ostalih i sačekao.

    Plan je bio jednostavan:

    Naš čovjek dođe, otključa svojih pet katanaca kao dobar građanin, ode na posao i ostavi bicikl spreman za drugi dio procesa.

    Onda kolega naiđe, otključa svoj jedan i kaže:

    „Hvala, prika.“

    To se, u stručnim krugovima, zove optimizacija sistema.

    Nema nasilnog lomljenja, nema buke, nema nepotrebnog oštećivanja imovine. Samo pažljivo uključivanje u već postojeću sigurnosnu proceduru.

    Bicikl ponovo na tržištu

    Već sutradan bicikl se pojavio na Facebook Marketplaceu.

    Oglas je glasio:

    NOVO! Bicikl iz Njemačke! Nije vožen po našim putevima! Malo korišten! Cijena nije fiksna, možemo se dogovoriti kao ljudi. Moguća zamjena za skuter.

    Na slici se jasno vidio isti karbon, iste disk-kočnice i isti ram. Samo je opis bio malo drugačiji.

    Nije pisalo da je bicikl imao pet katanaca.

    Nije pisalo ni da je prethodni vlasnik godinu dana jeo paštetu da bi ga kupio.

    A posebno nije pisalo da je bicikl kroz manje od četrdeset osam sati prošao kroz kompletan proces balkanske cirkularne ekonomije.

    Neko ga je kupio, neko preprodao, a moguće je da je već bio na putu prema Njemačkoj – gdje bi ga neki naš čovjek ponovo kupio, ponovo zaključao i ponovo tvrdio da ga je upravo donio iz Minhena.

    Krug se zatvara.

    Naravoučenije za učesnike cirkularne ekonomije

    Iz ove priče možemo izvući nekoliko važnih zaključaka.

    Prvo: njemačka logika kaže da je pet katanaca jednako sigurnost.

    Drugo: balkanska logika kaže da je pet katanaca izazov.

    Treće: šesti katanac nije višak. Šesti katanac je poslovna ideja.

    Četvrto: ako bicikl ima više katanaca nego točkova, možda ne štitite bicikl – možda samo organizujete posao nekome drugom.

    A lanac snabdijevanja izgleda ovako:

    Njemačka → tvoja avlija → Facebook Marketplace → komšijin mali → drugi grad → ponovo Njemačka.

    Sve brzo, praktično i, što je najvažnije, bez PDV-a.

    Zato sljedeći put kada vidite oglas „povoljno, iz Njemačke, hitna prodaja“, dobro pogledajte fotografije. Ako u pozadini vidite pet otključanih katanaca i čovjeka koji djeluje kao da je upravo izgubio vjeru u čovječanstvo, znajte da je priča vjerovatno dublja nego što oglas kaže.

    A žena?

    Žena mu je, čim je shvatila šta se dogodilo, kupila električni trotinet.

    „Ovaj bar možeš unijeti u spavaću“, rekla mu je. „Nek lopov prvo mene prođe.“

    Suljo je prvo negodovao, a onda prihvatio savjet. Trotinet nije imao pet katanaca. Samo jedan mali lanac.

    Ali je zato imao jedno veliko pravilo: nikome ga ne pokazivati prije nego što ga osiguraju i odnesu u kuću.

    Na Balkanu ništa ne propada. Ako ne možeš sačuvati bicikl, uvijek možeš reciklirati iskustvo i kupiti trotinet.

    Imaš li i ti iskustvo sa „šestim katancem“? Piši u komentarima da napravimo pravi registar balkanske cirkularne ekonomije.

  • Zapis za smirivanje žene: Mahalska legenda koja je zaludjela Balkan!

    Zapis za smirivanje žene: Mahalska legenda koja je zaludjela Balkan!

    Jutro je svanulo kao i svako drugo u našoj mahali, obasjano prvim zracima sunca koji su se probijali kroz krošnje drveća i budili uspavane ulice. Miris svježe skuhane kahve širio se zrakom, a dječiji smijeh već je odzvanjao iz obližnjeg parka. Idila, reklo bi se. Ali, tog jutra, nešto je bilo drugačije. Nešto što će zauvijek ostati upisano u anale mahalskih priča, prepričavano uz kafu i smijeh, od uha do uha, od Sarajeva do Zenice, pa i šire.

    Na kapiji jedne, do tada, sasvim obične kuće, osvanuo je natpis. Neobičan, intrigantan, gotovo mističan. Velikim, jasno ispisanim slovima stajalo je:

     Ovdje se pravi zapis za smirivanje žene…

    I to je bilo sve. Bez dodatnih objašnjenja, bez uputa, bez cijene. Samo ta jedna, rečenica, obećanje mira i spokoja u bračnom životu, koje je odjeknulo jače od bilo koje reklame. Kao da je nevidljivi megafon razglasio vijest po cijelom komšiluku, a onda i mnogo dalje. Jer, istina je, mnogi muškarci, potajno ili javno, traže taj sveti gral – formulu za smirenu ženu. I tog jutra, činilo se da je pronađena, i to u našoj mahali!

    Nije prošlo ni pola sata od kada je natpis ugledao svjetlo dana, a prizor koji se odvijao pred kućom bio je nevjerovatan. Red muškaraca, dugačak kao kolona za hljeb u ratnim vremenima, počeo se formirati. Od kapije te kuće, pa sve do čaršije, brat bratu, protezao se na dobra četiri kilometra! Tolika se gužva stvorila da ni igla nije mogla pasti na zemlju, a kamoli da se neko probije kroz taj živi zid nade i očaja. Muškarci svih dobi, zanimanja i karaktera, stajali su rame uz rame, ujedinjeni u jednoj misli: dočepati se tog zapisa.

    Raja se počela gurat’, laktat’, psovat’ u sebi i naglas.

     Nervoza je rasla sa svakom minutom, jer svi su htjeli biti prvi. Svi su željeli to “čudotvorno” rješenje koje će im donijeti mir u kuću. Priče su počele kružiti, a nestrpljenje je bilo opipljivo.

    Ubrzo, ovi mučenici u redu počeše muhabetit’ među sobom, dijeleći svoje muke i nade. Svaki je imao svoju priču, svoju verziju bračnog pakla iz kojeg je tražio izlaz:

    Prvi, čovjek srednjih godina, sa zgužvanom košuljom i podočnjacima, vikao je preko glava drugih: “Zove mene jaran jutros u šest, kaže šta ima ovdje. Ja sjeo u Golfa, poteg’o iz Zenice, 130 kilometara prevalio, samo da ovo riješim! Žena mi je postala gora od budilnika, ne da mi spavati ni danju ni noću!”

    Drugi, mlađi, ali već vidno iscrpljen, nadovezuje se, brišući znoj sa čela: “Moj brate, da ti znaš kakve sam ja muke im’o dok sam se izvuk’o iz kuće da dođem ovamo! Rekao sam joj da idem po cigare, a ona mi je dala spisak za cijelu prodavnicu! Jedva sam pobjegao!”

    Treći, sijedi gospodin sa kravatom, maše rukama, gotovo u suzama: “Ja ostavio i pos’o i šefa i sve, reko’ ovo je preče od života! Ako ne smirim moju, neće biti ni posla ni života! Jučer mi je bacila daljinski kroz prozor jer sam gledao utakmicu!”

    Četvrti, peti… svako svoju muku i priču vergla

    Red je postao neka vrsta grupne terapije, gdje su muškarci, po prvi put, otvoreno dijelili svoje bračne jade, nalazeći utjehu u zajedničkoj nevolji. Svi su se nadali da će taj “zapis” biti ključ za njihovu sreću.Međutim, usred te gužve, stajao je jedan čovjek. Nije se gurao, nije pričao, ali je bio sav unervozio. Znojio se, cupkao,kao da treba na wc. Svako malo pokušavao da se progura naprijed, al’ jok – raja je napravila živi zid, ne dajući mu ni milimetra. Njegovo lice bilo je crveno od muke, a pogled mu je lutao, tražeći izlaz iz ove apsurdne situacije.

    Gleda ga jedan do njega, vidi da je čovjek na rubu živaca, pa mu veli, pokušavajući ga smiriti: “Šta si se bolan toliko usplahirio? Polako, opusti se, doći ćeš i ti na red za zapis, ima za sve. Nije valjda da ti je toliko hitno?”

    A ovaj se okrenu, sav crven u licu, sa pogledom punim očaja i bijesa, pa procijedi kroz zube, jedva zadržavajući suze: 

    “Ma kakav ba zapis, ja živim u ovoj kući! Ne znam koji mi je hajvan zakačio onu tablu na kapiju i pobjeg’o, a ovi me sad ne daju ni u rođenu avliju uć’!!”

    I tako, dok su se muškarci i dalje gurali u redu, sanjajući o miru u kući, pravi vlasnik kuće ostao je zarobljen ispred vlastite kapije, žrtva nečije šale koja je prerasla u mahalsku legendu. A natpis? On je ostao tamo, kao podsjetnik na dan kada je cijela mahala, i šire, povjerovala u čudotvorni “zapis za smirivanje žene”.

  • Bosansko Kolo i Armani Cipele

    Bosansko Kolo i Armani Cipele

    U srcu Kalesije, tamo gdje se život mjeri koracima do posla, dužinom reda u pekari i mirisom svježe pečenog bureka, živio je Suljo.

    Suljo je bio veseljak, čovjek koji je znao zapjevati i kad nema muzike, nasmijati se i kad nema posebnog razloga, ali i čovjek koji je imao jednu veliku slabost – volio je da izgleda gospodski.

    Ne baš svaki dan, naravno. Za svaki dan bile su dobre patike, cipele iz prošle godine i one papuče koje se ne bacaju dok se đon potpuno ne odlijepi. Ali kada dođe petak, Dom kulture i kolo, Suljo je želio da zablista.

    Njegova svakodnevna ruta bila je jednostavna: dva kilometra pješke do posla i dva kilometra nazad. Svaki dan, bez izuzetka. A na toj ruti nalazila se prodavnica obuće pod imenom „Obuća Mujo i sinovi“.

    Ispred njenog izloga Suljo bi svaki put usporio korak.

    Cipele koje su mu promijenile život

    U izlogu su stajale one.

    Armani kožne cipele.

    Nisu to bile obične cipele. Barem ne u Suljinim očima. Bile su crne, sjajne i toliko uglačane da se u njima, kako je Suljo tvrdio, čovjek mogao obrijati bez ogledala.

    Sjajile su se kao pozlaćena tepsija na suncu. Odražavale su ulicu, izlog, prolaznike i Suljine snove o elegantnom životu.

    Cijena: šest stotina konvertibilnih maraka.

    Za nekoga možda samo obuća. Za Sulju – investicija, statusni simbol i životni cilj u jednom.

    Svaki put bi zastao ispred izloga, duboko uzdahnuo i obrisao usnu, jer bi mu od silne želje gotovo pošla voda na usta.

    „Suljo, hajde, zakasnit ćeš na posao“, dobacivali bi mu prolaznici.

    „Ne kasnim ja“, odgovarao bi. „Ja samo razgledam budućnost.“

    Dva mjeseca, šezdeset dana i šezdeset noći sanjao je te cipele. Čak ni jutarnji burek, nekadašnji eliksir života, više nije imao isti ukus. Uzeo bi prvi zalogaj, pogledao prema izlogu i tiho rekao:

    „Sve je ovo dobro, ali da je u onim cipelama… e, to bi bio pravi merak.“

    Od malina do modne ikone

    Ali Suljo nije bio čovjek koji lako odustaje. Ako je nešto naumio, to se moralo ostvariti – makar zbog toga cijelo ljeto brao maline, popravljao ogradu komšiji i radio sve poslove koje drugi nisu htjeli.

    Kada bi ga pitali odakle mu novac, samo bi se zagonetno nasmiješio:

    „Halal zarada od malina.“

    Na kraju je, marku po marku, skupio svih šest stotina.

    Jednog sunčanog dana ušao je u prodavnicu kao čovjek koji ne dolazi da gleda, nego da kupi. Mujo ga je odmah prepoznao.

    „Suljo, opet ti oko onih cipela?“

    „Nisu više one cipele“, odgovorio je Suljo ponosno. „Od danas su moje cipele.“

    Prodavač mu ih je donio iz kutije. Suljo ih je prvo pomirisao, zatim pažljivo pregledao đon, pa se nagnuo da vidi vlastiti odraz u njima.

    „Čovječe“, rekao je, „u ovome se ne hoda. U ovome se ide kroz život.“

    Obuo ih je i napravio nekoliko koraka po prodavnici. Hodao je uspravno, malo sporije nego inače, s grudima izbačenim naprijed. Kada je izašao na ulicu, činilo mu se da ga svi gledaju.

    Istina je bila da ga je gledao samo jedan dječak koji je čekao majku ispred pekare, ali Suljo je to shvatio kao potvrdu da je postao stilska ikona.

    Velika premijera u Domu kulture

    Došao je i petak.

    U Kalesiji petak nije običan dan. To je dan za Dom kulture, muziku, pjesmu, kolo i svečano oblačenje. Neko obuče novu košulju, neko stavi najbolji parfem, a Suljo je imao nešto mnogo važnije – svoje Armani cipele.

    Dotjerao se kao da ide na prijem kod predsjednika. Namazao je brkove da se sjaje skoro kao cipele, obukao košulju koju je čuvao za posebne prilike i nekoliko puta provjerio da li se obuća dovoljno blista.

    Prije nego što je krenuo, stao je pred ogledalo i upitao ženu:

    „Kako izgledam?“

    „Kao čovjek koji je kupio cipele“, odgovorila je.

    „Ne pitam šta sam kupio. Pitam kakav utisak ostavljam.“

    „Ostavljaš utisak da ćeš se vratiti kući bez cipela ako ih neko slučajno pogleda malo duže.“

    Suljo se pravio da nije čuo.

    U Dom kulture ušao je polako i dostojanstveno, pazeći da mu se ni kap prašine ne približi obući. Prvih nekoliko minuta nije gledao ni muziku ni ljude. Samo je provjeravao da li se cipele još sjaje.

    A onda je počelo kolo.

    Cipele kao ogledalo

    Prva na redu bila je Fata.

    Suljo ju je uhvatio za ruku i poveo uz taktove pjesme „Šta će mi auto, avion, kamion“. Igrao je oprezno, više pazeći na cipele nego na korake, ali je bio uvjeren da izgleda kao profesionalni igrač.

    U jednom trenutku nagnuo se prema Fati i šapnuo:

    „Faato, bona, jel’ de ti to crvene gaće večeras nosiš?“

    Fata se zacrvenjela kao paprika.

    „Jeste, Suljo… al’ otkud ti znaš, života ti?“

    Suljo se ponosno spustio pogledom prema svojim cipelama.

    „Vidi se, bona. Refleksija u novim Armani cipelama.“

    Fata je prvo pogledala njega, pa cipele, pa ponovo njega.

    „Šest stotina maraka“, dodao je Suljo, kao da je to najvažniji dio objašnjenja.

    Fata se samo sklonila iz kola i otišla do svojih prijateljica. Ubrzo je u kolo ušla Zilha.

    Suljo nije gubio vrijeme.

    „Zilha, matere ti, jel’ bijele gaće nosiš večeras?“

    Zilha je zinula.

    „Bijele, Suljo, ali kako bolan znaš?“

    „Sve se vidi u mojim Armanijima. Šest stotina maraka, bona. To ti je tehnologija.“

    Zilha je pogledala prema njegovim cipelama i odmah odmahnula glavom.

    „Nije to tehnologija, Suljo. To je tvoja mašta.“

    „Mašta koja košta šest stotina maraka“, odgovorio je i nastavio igrati.

    Do kraja večeri Suljo je uspio šapnuti isto pitanje gotovo svakoj djevojci u kolu. Neke su se smijale, neke su ga tjerale od sebe, a neke su mu govorile da prestane gledati u cipele i počne gledati kuda ide.

    Ali Suljo je bio uvjeren da je otkrio novu vrstu modne umjetnosti.

    Trenutak istine

    Veče se polako primicalo kraju. Ostala je još samo posljednja pjesma – „Ne klepeći nanulama“.

    Suljo je odlučio da za kraj odigra s Mejrom. Uhvatili su se za ruke i krenuli u lagane korake.

    Mejra je bila mirnija od Fate i Zilhe. Nije se puno smijala, samo je zagonetno gledala Sulju, kao da nešto zna.

    Usred pjesme, Suljino lice odjednom je problijedjelo. Zatim je pocrvenjelo. Onda je ponovo poblijedjelo.

    Pogledao je prema svojim cipelama.

    Na jednoj se pojavila mala, gotovo nevidljiva crta.

    Suljo se uhvatio za srce.

    „Mejraa“, prošaptao je, „sestro slatka, Boga ti, reci da ne nosiš gaće večeras!“

    Mejra ga je pogledala s posebnim sjajem u očima.

    „Ne nosim, Suljo.“

    Suljo je odahnuo kao da mu je neko upravo isplatio kuću, vratio dugove i objavio da je dobio na lotu.

    „Uh, zamalo me srce ne strefi!“ rekao je i čvrsto pritisnuo cipelu uz pod.

    Mejra se nasmijala.

    „Šta ti bi?“

    Suljo je čučnuo, pažljivo pregledao prednji dio cipele i tiho rekao:

    „Već sam mislio da mi je pukla cipela od šest stotina maraka!“

    Mejra ga je pogledala, pa prasnula u smijeh. Za njom su se počeli smijati i ostali u sali. Neko je dobacio:

    „Suljo, nije pukla cipela. Samo si ugazio na šljunak!“

    „Šljunak od šest stotina maraka!“ branio se Suljo.

    Pouka o luksuzu i refleksiji

    I tako se završila velika saga o Sulji i njegovim Armani cipelama.

    Cipele su preživjele kolo, šapat, tri pogrešne optužbe, jedan šljunak i nekoliko pogleda koji su bili opasniji od kiše.

    Suljo je još dugo pričao da su ga te večeri svi gledali. Fata je tvrdila da su svi gledali u pod da ne bi slučajno zapeli za njega. Zilha je govorila da je čovjeku bolje kupiti dobre cipele nego davati toliku pažnju tuđem vešu, a Mejra je samo šutjela i smijala se.

    Pouka priče?

    Ponekad ono što mislimo da je odraz luksuza zapravo je samo odraz naših strahova. U Suljinom slučaju, bio je to strah da će neko oštetiti skupocjenu obuću – ili da će cijela Kalesija shvatiti kako njegove cipele nisu baš toliko posebne koliko je on mislio.

    Nije problem imati skupe cipele.

    Problem je kada zbog njih zaboraviš gledati kuda hodaš.

    A još je veći problem kada u svakoj refleksiji vidiš ono čega se najviše bojiš.

    Živio Suljo, živjele Armani cipele i živio bosanski humor – onaj koji i od običnog kola, jedne ogrebane cipele i malo previše samopouzdanja napravi priču za cijelo selo.

    Nije važno koliko cipele koštaju. Važno je da znaš u kom smjeru hodaš – i da ne padneš zbog vlastitog odraza.

  • Otišao sam kod doktora zbog boli u laktu, razlog je bio nevjerovatan

    Otišao sam kod doktora zbog boli u laktu, razlog je bio nevjerovatan

    Svi smo barem jednom doživjeli sličnu situaciju. Odeš doktoru zbog jedne sitnice, a iz ordinacije izađeš s uputnicama, nalazima i spiskom mogućih dijagnoza koje nisi ni znao da postoje.

    Uđeš zbog obične glavobolje, a izađeš sa savjetom da kontrolišeš pritisak, šećer, holesterol, štitnu žlijezdu, vid, sluh i – ako već radiš sve to – da ne bi bilo loše da jednom pregledaš i koljeno.

    Ali Haso iz Kalesije ovu univerzalnu muku podigao je na potpuno novi, epski nivo.

    Njegova priča počinje sasvim bezazleno – običnom boli u laktu.

    Lakat kao okidač

    Haso je bio poznat po svom specifičnom humoru, kratkom fitilju i direktnosti koja nije uvijek bila dobrodošla, ali je zato uvijek bila iskrena. Nije on bio čovjek koji će dugo objašnjavati šta ga boli. Kod njega je sve bilo jasno, kratko i bez suvišnih detalja.

    Jednog jutra, nakon nekoliko dana trpljenja, odlučio je otići doktoru.

    Ušao je u ordinaciju, sjeo na stolicu i odmah prešao na stvar:

    „Doktore, lakat me ubi. Ne mogu kašiku prinijet ustima.“

    Doktor, iskusni veteran u bijelom mantilu, s naočalama spuštenim na vrh nosa, podigao je pogled s kartona. Nije djelovao iznenađeno. Kao čovjek koji je četrdeset godina slušao najrazličitije simptome, navikao je da pacijenti dođu zbog jedne stvari, a usput spomenu još petnaest drugih.

    Mirno je uzeo olovku i rekao:

    „Haso, de ti meni prvo urin na analizu.“

    Haso je zašutio.

    Pogledao je doktora. Pogledao je svoj lakat. Onda je ponovo pogledao doktora, nadajući se da je nešto pogrešno čuo.

    „Doktore dragi, kakav urin? Ja tebi kažem da me lakat boli. Nisam doš’o bubrege da vadim!“

    Doktor se nije pomjerio ni milimetra.

    „Ne pametuj, Haso. Ja sam četrdeset godina u ovoj struci. Ako ja kažem urin, onda nosiš urin. Tačka.“

    Haso je promrmljao nešto sebi u bradu, ustao i izašao iz ordinacije. Na vratima se još jednom okrenuo, kao čovjek koji želi nešto reći, ali se sjeti da bi mu za to vjerovatno trebala još jedna uputnica.

    Hasina osveta: uzorak za pamćenje

    Ljut kao ris, Haso je otišao kući. Međutim, nije imao namjeru da poslušno donese običan uzorak.

    Ne, Haso je odlučio da se osveti.

    I to na način koji bi, da je kojim slučajem postojao neki stručni časopis za neobične laboratorijske slučajeve, sigurno završio na naslovnoj strani.

    Uzeo je teglu od pekmeza i počeo pripremati svoj „uzorak“.

    Malo je dodao od hanume. Kćerka je, kako kaže, „slučajno učestvovala“. Punica je baš tog dana bila u gostima, pa je Haso zaključio da bi bilo nepristojno izostaviti je iz cijele priče.

    Mačka se motala oko nogu i gledala ga sumnjičavo. Haso je i njoj namijenio malu ulogu u svom naučnom eksperimentu.

    „Kad već pravimo nalaz, da bude kompletan“, govorio je sebi.

    Da bi sve bilo što uvjerljivije, dodao je i malo vode iz radijatora. A za završni sloj, kao posebnu tajnu recepturu, ubacio je kočiono ulje iz svog Golfa dvojke.

    „E, sad neka doktor čita“, rekao je zadovoljno i zatvorio teglu.

    Sutradan je ponosno odnio uzorak u ordinaciju. Spustio ga je na sto kao da predaje dokazni materijal na sudu.

    Doktor je uzeo teglu, pogledao je prema svjetlu i kratko podigao obrve. Nije pitao ništa.

    A Haso je jedva čekao rezultate.

    Nalazi koji preokreću život

    Dva dana kasnije, Haso se vratio po nalaze.

    Doktor je sjedio za stolom s ozbiljnim izrazom lica. Papir je držao objema rukama, kao da se sprema saopćiti vijest od državnog značaja.

    Haso je odmah osjetio nelagodu.

    „Doktore, nije valjda nešto strašno?“

    Doktor je uzdahnuo i počeo čitati.

    „Haso, da krenemo redom.“

    Haso se uspravio na stolici.

    „Mačka ti je zdrava k’o dren. Njoj, hvala Bogu, ništa ne fali.“

    Haso je trepnuo.

    „Kako znate za mačku?“

    Doktor ga je ignorisao i nastavio:

    „Grijanje u kući ti je ispravno. Radijator radi, nećeš se smrznuti ove zime.“

    Haso je već počeo blijediti.

    „Punica…“ doktor je zastao, pogledao ga preko naočala i spustio glas. „Punica ti je, sinko, nagraisala. Teška bolest. Operacija samo u Istanbulu. Spremi najmanje deset hiljada eura.“

    Haso je zinuo.

    „U Istanbulu?“

    „Tako piše ovdje“, odgovori doktor hladno.

    Haso se uhvatio za stolicu. Još nije stigao do kraja obraditi vijest o punici, a doktor je već prešao na sljedeću stavku.

    „Kćerka ti je trudna.“

    Haso se malo smirio.

    „Dobro, to i nije tako strašno.“

    Doktor ga pogleda preko papira.

    „Blizanci.“

    Haso se ponovo uhvati za čelo.

    „Biće belaja“, dodao je doktor, više kao lični komentar nego kao medicinsku procjenu.

    A onda je došao red na hanumu.

    Doktor je dugo šutio. Toliko dugo da je Haso počeo osjećati kako mu se i drugi lakat javlja od stresa.

    „A hanuma…“ rekao je napokon. „Hanuma ti ima sifilis već šest mjeseci.“

    Haso je problijedio.

    „Šta kažeš?“

    „Zato i neće s tobom u postelju“, objasnio je doktor potpuno mirno.

    „Pa mogla je reći da je boli glava!“

    Doktor je slegnuo ramenima. U njegovoj ordinaciji, činilo se, sve je imalo medicinsko objašnjenje.

    Misterija bolnog lakta

    Haso je sjedio potpuno slomljen. U nekoliko minuta saznao je da mu je mačka zdrava, da mu je grijanje ispravno, da mu punica treba u Istanbul, da mu kćerka čeka blizance i da mu hanuma ima bolest za koju nikada ranije nije čuo.

    Mislio je da je to kraj.

    Ali doktor je još uvijek držao papir u rukama.

    „A sad da vidimo tvoj lakat“, rekao je.

    Haso se malo pridigao.

    „E, to me najviše i brine.“

    Doktor je klimnuo, kao da je upravo pronašao posljednji dio slagalice.

    „Pa ti onda, šta ćeš… odeš u kupatilo da olakšaš sebi dušu.“

    Haso je odmahnuo rukom.

    „Doktore, nemoj sad…“

    „Slušaj. Kupatilo ti je tijesno k’o u Golfu dvojci. I svaki put kad, da prostiš, ganjaš majmuna, lupiš laktom u pločicu.“

    Haso je ostao bez riječi.

    Doktor je spustio papir na sto.

    „Eto ti zašto te lakat boli.“

    U ordinaciji je nastala tišina.

    Haso je polako ustao, uzeo kaput i krenuo prema vratima. Na licu mu se vidjelo da pokušava sabrati sve što je upravo čuo, ali mu je matematika bila teža od svih nalaza.

    Već je bio na izlazu kada ga je doktor pozvao:

    „I Haso!“

    Haso se okrenuo.

    „Zamijeni ono kočiono ulje!“

    „Šta sad opet?“

    Doktor je pokazao prstom prema tegli.

    „Pušta ti zadnji lijevi cilindar. Ubićeš se na nizbrdici kod Vukovija!“

    Haso ga je gledao nekoliko sekundi.

    „Doktore… ti si veći majstor od mog automehaničara.“

    „Znam“, odgovorio je doktor. „Samo se nemoj opet žaliti na lakat kad budeš mijenjao ulje.“

    Pouke iz ordinacije

    Haso je izašao iz ordinacije potpuno zbunjen. Došao je zbog jednog lakta, a izašao s porodičnom dramom, veterinarskim nalazom, kontrolom grijanja i savjetom za Golfa dvojku.

    Od tog dana, kažu, više nikada nije otišao doktoru bez prethodnog razgovora sa ženom, kćerkom, punicom, mačkom i automehaničarem.

    A šta možemo naučiti iz ove urnebesne, ali pomalo zastrašujuće priče?

    Prvo, ne svađaj se s doktorom. Nikada ne znaš koliko daleko seže njegova mašta, iskustvo ili laboratorijska oprema.

    Drugo, ako već pokušavaš prevariti doktora, barem dobro razmisli šta stavljaš u teglu. Medicina je ozbiljna stvar, ali Haso je dokazao da se u pogrešnim rukama laboratorijski nalaz može pretvoriti u porodični sastanak.

    Treće, ne podcjenjuj starog doktora. Možda ne zna baš sve o tvom laktu, ali ako ima četrdeset godina iskustva, moguće je da će usput dijagnosticirati i mačku, radijator, punicu i automobil.

    I četvrto – provjeri kočiono ulje. Ne zato što doktor može sve pročitati iz uzorka, nego zato što je Haso, izgleda, barem u jednom dijelu bio u pravu.

    Hasina priča je podsjetnik da život često piše najluđe scenarije. Nekada čovjek ode kod doktora zbog boli u ruci, a vrati se kući s osjećajem da mora sazvati porodični savjet, zakazati put u Istanbul i odmah posjetiti automehaničara.

    A ponekad je bol u laktu samo bol u laktu.

    Ali u Hasinom slučaju, izgleda da je bio i vrh ledenog brijega.

    Ili, tačnije – vrh tegle od pekmeza.

    Ako vas nekad zaboli ruka, prvo provjerite da vam kupatilo nije premalo. A onda, za svaki slučaj, i kočiono ulje.

  • Žena mi je život pretvorila u zatvor!

    Žena mi je život pretvorila u zatvor!

    Nekad ono što zovemo “kontrola” je samo ljubav koja ne zna šutjeti.Zove jer brine. Kuha travu jer hoće da dočekaš starost. Ne da jarane jer zna da možeš bolje.
    Jedan čovjek je mislio da živi u zatvoru 10 godina. Onda je shvatio da je u tih 10 godina dobio sve.Ovo je priča za svakog ko je nekad pomislio da mu žena “zvoca”. Pročitaj prije nego što poslušaš nekog gurua.

    Žena mi je život pretvorila u zatvor!  

    Reče jedan čo’ek. I nije ni sam doš’o do tog zaključka, jok. Neko mu je to “stručan za veze” šapnuo na uho. Neki moderni guru sa Instagrama. 

    I odjednom, sve mu postade jasno k’o dan:

                Činjenice  koje mu je guru otkrio

    – Ako zakasni pola sata s posla, ona odma’ zove. “Đe si, šta ima?”

    – Gledaju se filmovi koje ona izabere. Uglavnom neke drame, a on bi radije kakvu akciju.

    – Knjige na stolu pored kreveta – sve njene preporuke. “Pročitaj, dobro je za tebe.”

    – Natjerala ga da se upiše u teretanu “Ne’š mi se zapustit’!”

    – Kuha samo neku travu i zrnevlje. “Zdravo je, bolan, za srce.”

    – Zvocala mu da baci cigare. “Smrdiš k’o pepeljara!”

    – Nisu joj se sviđali njegovi stari jarani. “Samo te vuku na dno.”

    Nakon seanse sa “stručnjakom”, sve mu je to odjednom ličilo na čistu kontrolu.

    “Deset godina živim k’o u kavezu,” jada se on. “Oduzela mi slobodu, podrezala mi krila!”

    I krene on iz inata. Ostaje duže vani s rajom, svađa se za svaku sitnicu, čak je počeo razmišljati da se iseli na neko vrijeme – što mu je onaj “stručnjak” i savjetovao.

    A onda dva pitanja koja sve mijenjaju

    A onda ga jedan pametan insan upita jednostavno:  

    “A šta si im’o, jarane, kad si se oženio?“

    On stade, zamisli se.  

    “Ništa,” priznade. “Ni auta, ni stana. Govorila je da se udala za mene iz ljubavi. Sad kontam, možda je samo našla levata kojeg može vrtit’ oko malog prsta.”

    Dođe i drugo pitanje:  

    “A šta imaš sad?”

    Poče on nabrajati:- Fin terenac, nije više stari Golf dvica.- Stan u gradu, otplaćen do pola.- Svoju firmu, nije više radnik za drugog.- Sina u prvom osnovne, pametan na oca, lijep na majku.- Zdravlje ga služi, ne kašlje više k’o da mu je zadnje.- Poštuju ga ljudi u mahali.

    Nekad – ništa.  

    Sad – ispunjen život.

    Sve to stekao u godinama koje je sad zvao “paklom”. Sve to uz tu istu, kako je on zove, “tiraniju”.

    Pa jesu li mu krila stvarno bila podrezana? 

    Ili su mu tek tad izrasla?

    Ona zove jer brine.  

    Ona kuha zdravo jer hoće da je tu uz nju još dugo.  

    Ona tjera u teretanu da ne bi ostala udovica sa 40.  

    Ona ne voli jarane koji ga vuku na dno jer zna da može bolje.

    Možda njena briga nekad i jest malo teška. Ali prije nego što optužiš ženu da te kontroliše, valja se malo okrenuti i pogledati šta je sve izraslo i niklo za te godine dok je stajala uz tebe.

    Epilog

    Dugo je razmišljao.

    “Volim ja svoju ženu,” reče na kraju. “Volim i sina. Većina onih mojih starih jarana? Neki se propili, neki zaglavili s pogrešnim ljudima. Meni se više ni cigara ne traži. Kuća mi je postala najdraže mjesto. Šta bih ja, bolan, bio bez nje?”

    Odmahnu glavom.  

    “Pogriješio sam za krila. Nisam ih ni imao prije. Tek sad ih imam. Moja žena i moj sin – oni su moj vjetar u leđa.

    I s tim riječima, krenu kući.  

    Žena ga je već zvala dvaput.

    Poenta za ponijeti: 

    Nekad ono što zovemo “kontrola” je ustvari ljubav koja ne zna drugačije nego da te gura naprijed. Ne slušaj svakog “stručnjaka”,slušaj šta ti žena kaže.

    Početna stranica

  • Zašto dva vojnika 50 godina čuvaju klupu u kasarni

    Zašto dva vojnika 50 godina čuvaju klupu u kasarni

    Štaaa?! Pa zar se ona boja JOŠ NIJE OSUŠILA?!

    Znate ono kad u firmi naletite na neko pravilo koje niko ne konta, al’ svi ga poštuju “jer se vazda tako radilo”? E pa, izgleda da ni naša vojska nije imuna na to. Samo što se kod njih ne radi o Excel tabelama, nego o klupama.

    Novi komandant, pukovnik Suljo, tek stig’o u kasarnu “2. korpus” u Tuzli da preuzme komandu. Raspakova’ se, popi’ kafu  kod zastavnika, i hajde da obiđe raju i vidi gdje je šta.

    Prošeta on kroz spavaone, zaviri u kuhinju gdje tetka Zilha pravi grah od koga zamirisa pola Tuzle, prođe kroz administraciju gdje Mujo igra pasijans i folira da kuca izvještaj, obiđe poligon i onu pustopoljinu iza što je dobra samo za korov i paintball vikendom.

    I tako šeta kad ima šta vidjet: dvojica vojnika, Fadil i Mirso, utegnuti ko za 25. novembar, stoje mirno kraj neke klupice iza magacina. Niđe veze s vezom.

    Pukovnik Suljo prilazi, obrve podig’o:

    Vojnici, raport!

    Fadil, gospodine pukovniče! Mirso, gospodine pukovniče!

    Fadile sine, šta vi to radite ovdje?

    Gospodine, naređeno nam je da čuvamo ovu klupu, gospodine!

    A ko je naredio, života ti?

    Gospodine, prošli komandant, gospodine. Napravio stalni raspored da vazda budu dva čovjeka na straži. To ti je, gospodine…  tradicija jedinice.

    Tradicija jedinice, kažeš? Ma hajde. Nastavite, vojnici.

    Razumijem, gospodine!

    Vrati se Suljo u kancelariju, srknu kafu, al’ mu đavo ne da mira. Kakva ba klupa, kakva tradicija? Uzme on telefon i zove prošlog komandanta, onog Avdu.

    Halo Avdo, de mi reci, što ste čuvali onu klupu iza magacina?

    Ma ne znam ti ja, Suljo, majke mi. Kad sam ja doš’o, već su je čuvali. Rekoh, valja tako, pa samo nastavih. Pitaj nekog starijeg.

    Suljo kopa, zove, lista one požutjele sveske iz arhive, sve dok ne dobi broj od jednog dede, 103 godine, brigadni general  Osman. Komandov’o ovdje još kad je Tito dolazio u posjetu Tuzli.

    Dobar dan, je li to general Osman?

    Jeste, sine… jedva se čuje deda… Ko je to?

    Izvin’te što smetam, generale, al’ vi ste komandovali ovom kasarnom od ’76. do ’82?

    Jesam, jesam… A šta treba?

    Ma zanima me jedna stvar, još od vašeg vakta. Ima raspored da dva vojnika u paradnim uniformama stalno čuvaju jednu klupu kraj magacina.

    Tajac na telefonu par sekundi. Onda deda, onim drhtavim glasom:

    Štaaa?! Pa zar se ona boja JOŠ NIJE OSUŠILA?!

    Poenta?

    I tako ti mi često u životu čuvamo “ofarbane klupe”. Procedure koje više nemaju smisla, papire koje niko ne čita, sastanke koji traju još od ’89, i pravila koja su nastala jer je neko jednom davno rekao “ne diraj”. 

    Nekad stvarno valja stati, pogledati oko sebe i pitati: čekaj, a što mi ovo tačno radimo?

    Jer ako ne pitaš, možda će i tvoj unuk 2076. čuvati neku klupu… a boja se osušila još prije 50 godina.

    Imaš i ti svoju “ofarbane klupu” na poslu? Piši u komentare – da se svi zajedno nasmijemo. I zapitamo.