Priče iz Bosne

Tag: Humor

  • Doktor, frižider i tri belaja: Kako su leđa, auto i ljubav stradali istog dana

    Doktoru su istog dana došla tri pacijenta. Jednom stradala leđa, drugom auto, treći prebljedio od straha.
    Svu trojicu povezuje jedno: frižider s trećeg sprata. Kad čujete kako — pašćete sa stolice od smijeha.


    Eh, moj narode, znaš li onu staru: “Što ti je život, nikad ne znaš šta te čeka iza ćoška”? E pa, ova priča je dokaz da nikad ne znaš ni šta te čeka s trećeg sprata!
    Sjedim ja neki dan, pijem kahvu, kad mi jaran, doktor po struci, poče pričati o svojim pacijentima. Kaže, dođu mu svakakvi, ali ova trojica su mu dan obilježila. I to kako!

    Prvi belaj: Leđa stradala zbog pravde i frižidera

    Dođe ti prvi pacijent, jedva hoda, drži se za leđa k’o da je sto godina oro. Doktor ga pita:

    “Čovječe, šta bi? Šta te snađe?”

    Pacijent, sav zajapuren, poče priču:

    “Ma, doktore, živim ja na trećem spratu. Dođem s posla, umoran k’o pas, kad vidim – neko mi je provalio u stan! Odmah uletim unutra, nigdje nikoga. Istrčim na balkon, kad vidim kako bježi dole niz ulicu. E, tu mi pao mrak na oči! U momentu, ne znam ni ja kako, uhvatim frižider i bacim ga za njim! Eto, otad me leđa ubiše!”


    Doktor ga gleda, ne vjeruje šta čuje. Frižider? S trećeg sprata? Ma hajde.

    Drugi belaj: Auto i iznenadni susret s bijelom tehnikom

    Ne prođe dugo, eto ti drugog pacijenta. Ovaj još gori! Sav u zavojima, k’o mumija. Doktor ga, naravno, pita:

    “Pa dobro, čovječe, šta je tebe snašlo? Izgledaš k’o da te voz pregazio!”

    Ovaj jadan, jedva progovara:

    “Ma, doktore, kasnio sam na posao. Žurim, oblačim se u autu, palim ga… Kad odjednom, niotkud, frižider mi pade na auto! Direktno na haubu! Eto, to mi se dogodilo!”

    Doktoru već ništa nije jasno. Frižideri padaju s neba? Šta se ovo događa u gradu?

    Treći belaj: Ljubav, strah i frižider kao skrovište

    I taman kad je doktor pomislio da je sve vidio i čuo, eto ti trećeg pacijenta. Ovaj je bio najgori od svih! Prebljedio, drhti k’o prut, k’o da je duha vidio. Doktor ga, već pomalo zbunjen, pita:

    “A tebe, Boga ti, šta je spopalo? Šta ti se dogodilo?”

    Pacijent, sav u strahu, poče da muca:

    “Doktore… bio sam kod djevojke… znate već… i odjednom, eto ti njenog muža! Panika! Sakrijem se ja u frižider… I sad, ne znam koji me to krvolok uzeo i bacio s trećeg sprata!”

    Eto, moj narode, tako to biva kad se spoje provala, žurba i tajne ljubavi, a sve začinjeno jednim frižiderom. Pazite se na frižider, nikad ne znate kad će vam život okrenuti naglavačke! Ili vas, ne daj Bože, baciti s trećeg sprata!

  • Cirkularna ekonomija na njemačko-balkanski način – Priča o pet katanaca i jednom viška

    Cirkularna ekonomija na njemačko-balkanski način – Priča o pet katanaca i jednom viška

     Cirkularna ekonomija, naš brend

    Evropa priča o reciklaži, zelenoj agendi i cirkularnoj ekonomiji. Mi na Balkanu to živimo odavno. Samo što je naša verzija malo… direktnija. 

     

    Njemačka ekonomija: proizvedeš biciklo, prodaš ga, kupac ga voza 10 godina, reciklira ga. 

     

    Balkanska nadogradnja: proizvedeš biciklo u Njemačkoj, prodaš ga Balkancu, drugi Balkanac ga “reciklira” istu noć, treći ga proda na Piku kao “malo vožen, vozila ga Švabica do posla”, a četvrti ga kupi i opet ode u Njemačku da radi. Krug zatvoren. Nula otpada. Stopostotna iskorištenost. Greta bi bila ponosna.

     

    Opšte je poznata stvar: ako Njemačka ima Mercedes, Balkan ima Mercedes sa skinutom kilometražom i dva seta tablica. Ako Njemačka ima bicikla, Balkan ima crno tržište bicikala gdje se svaki Specialized vrati kući za sedam dana. Ne DHL-om. 

     

    E, u toj i takvoj cirkularnoj ekonomiji desila se sljedeća situacija:

     

    Luksuzni bicikl sa pet šarenih katanaca i jednim malim rđavim "viška", uz satirični grafit i potpis Bosnianux u balkanskom okruženju

     

    Priča o čovjeku koji je otključao sebi biciklo da ga neko drugi ukrade

     

    Kupi naš čovjek biciklo u Njemačkoj. Ma ne biciklo – zvijer. Karbon, disk kočnice, svemirski brod na dva točka. Godinu dana jeo paštetu iz Lidla da ga skupi. Doveze ga kući, mahala se skupila ko na čudo. “Uuu brate, đe si ovo mazn… ovaj, kupio?”

     

    Al’ naš čovjek nije siso veslo. Zna on kako funkcioniše balkanski supply chain. Biciklo kupljeno u Minhenu ujutro, navečer već na oglasu u Zvorniku. I to sa opisom “hitno, gazda ide vani”. 

     

    I šta će, ode u OBI i kupi pet katanaca. Pet! Jedan za prednji točak, jedan za zadnji, jedan za ram, jedan za sic, peti za rezervu. “Nek komšija magistrira, al’ ja sam doktorirao”, konta u sebi.

     

    I tako svaki dan. Vezanje ko da čuva nuklearne šifre. Komšiluk ga zeza: “Bolan, čuvaš ga ko da je ćaćino”. A on svoj ti poso, znam ja šta radim.

     

    Dok jedan dan nije kasnio na šihtu. Otključa prvi, drugi, treći, četvrti, peti… kad vidi šestog. Malen, zarđ’o, nije njegov. 

     

    Stane, počeša se po glavi: “Ma ovo je sigurno moja žena. Ona je paranoja level 100. Uvijek doda još jedan sloj zaštite.”

     

    Utrči u kuću: “Ženo, daj ključ od onog šestog katanca! Cijenim što paziš, al’ nemoj me handrit, kasnim na pos’o!”

     

    Žena ga pogleda preko fildžana: “Kakav šesti katanac? Nisam ti ja čuvar u muzeju. Meni je i tvoje biciklo preko glave”

     

    Muk.

     

    Izleti on napolje ko da ga neko goni… a bicikla nigdje. Ni bicikla, ni šestog katanca. Ostade samo prašina i tišina.

     

    Školski primjer terenske edukacije

     

    Ispostavi se da je šesti katanac bio od kolege iz branše. Gospodin došao dan ranije, dok je naš čovjek bio na poslu. Lijepo stavio svoj katanac pored onih pet. I samo čekao. Ti dođeš, otključaš svojih pet ko dobar građanin, on naiđe poslije, otključa svoj jedan i kaže “hvala prika”. 

     

    Biciklo već sutra na Facebook Marketu: “NOVO!!! Dovezeno iz Njemačke, nije voženo po našim putevima. Cijena nije fiksna,možemo se dogovorit ko ljudi. Može zamjena za skuter.”

     

    Naravoučenije za učesnike u cirkularnoj ekonomiji:

     

    1.  Njemačka logika: Pet katanaca = sigurnost. 

    2.  Balkanska logika: Pet katanaca = izazov. Šesti katanac = biznis plan.

    3.  Lanac snabdijevanja:Njemačka → tvoja avlija → OLX → komšijin mali → opet Njemačka. Sve bez PDV-a.

     

    Zato sljedeći put kad vidiš “povoljno, iz Njemačke, hitna prodaja”, znaj da negdje jedan čovjek još uvijek traži ključ od šestog katanca.

     

    A žena? Žena mu je kupila trotinjet. Kaže: “Ovaj bar možeš unijeti u spavaću. Nek lopov prvo mene prođe.”

     

    Imaš li ti iskustva sa “šestim katancem? Piši u komentare. Da napravimo registar cirkularne ekonomije.

  • Zapis za smirivanje žene: Mahalska legenda koja je zaludjela Balkan!

    ljudi u velikom broju čekaju da dođu na svoj red

    Jutro je svanulo kao i svako drugo u našoj mahali, obasjano prvim zracima sunca koji su se probijali kroz krošnje drveća i budili uspavane ulice. Miris svježe skuhane kahve širio se zrakom, a dječiji smijeh već je odzvanjao iz obližnjeg parka. Idila, reklo bi se. Ali, tog jutra, nešto je bilo drugačije. Nešto što će zauvijek ostati upisano u anale mahalskih priča, prepričavano uz kafu i smijeh, od uha do uha, od Sarajeva do Zenice, pa i šire.

    Na kapiji jedne, do tada, sasvim obične kuće, osvanuo je natpis. Neobičan, intrigantan, gotovo mističan. Velikim, jasno ispisanim slovima stajalo je:

     Ovdje se pravi zapis za smirivanje žene…

    I to je bilo sve. Bez dodatnih objašnjenja, bez uputa, bez cijene. Samo ta jedna, rečenica, obećanje mira i spokoja u bračnom životu, koje je odjeknulo jače od bilo koje reklame. Kao da je nevidljivi megafon razglasio vijest po cijelom komšiluku, a onda i mnogo dalje. Jer, istina je, mnogi muškarci, potajno ili javno, traže taj sveti gral – formulu za smirenu ženu. I tog jutra, činilo se da je pronađena, i to u našoj mahali!

    Nije prošlo ni pola sata od kada je natpis ugledao svjetlo dana, a prizor koji se odvijao pred kućom bio je nevjerovatan. Red muškaraca, dugačak kao kolona za hljeb u ratnim vremenima, počeo se formirati. Od kapije te kuće, pa sve do čaršije, brat bratu, protezao se na dobra četiri kilometra! Tolika se gužva stvorila da ni igla nije mogla pasti na zemlju, a kamoli da se neko probije kroz taj živi zid nade i očaja. Muškarci svih dobi, zanimanja i karaktera, stajali su rame uz rame, ujedinjeni u jednoj misli: dočepati se tog zapisa.

    Raja se počela gurat’, laktat’, psovat’ u sebi i naglas.

     Nervoza je rasla sa svakom minutom, jer svi su htjeli biti prvi. Svi su željeli to “čudotvorno” rješenje koje će im donijeti mir u kuću. Priče su počele kružiti, a nestrpljenje je bilo opipljivo.

    Ubrzo, ovi mučenici u redu počeše muhabetit’ među sobom, dijeleći svoje muke i nade. Svaki je imao svoju priču, svoju verziju bračnog pakla iz kojeg je tražio izlaz:

    Prvi, čovjek srednjih godina, sa zgužvanom košuljom i podočnjacima, vikao je preko glava drugih: “Zove mene jaran jutros u šest, kaže šta ima ovdje. Ja sjeo u Golfa, poteg’o iz Zenice, 130 kilometara prevalio, samo da ovo riješim! Žena mi je postala gora od budilnika, ne da mi spavati ni danju ni noću!”

    Drugi, mlađi, ali već vidno iscrpljen, nadovezuje se, brišući znoj sa čela: “Moj brate, da ti znaš kakve sam ja muke im’o dok sam se izvuk’o iz kuće da dođem ovamo! Rekao sam joj da idem po cigare, a ona mi je dala spisak za cijelu prodavnicu! Jedva sam pobjegao!”

    Treći, sijedi gospodin sa kravatom, maše rukama, gotovo u suzama: “Ja ostavio i pos’o i šefa i sve, reko’ ovo je preče od života! Ako ne smirim moju, neće biti ni posla ni života! Jučer mi je bacila daljinski kroz prozor jer sam gledao utakmicu!”

    Četvrti, peti… svako svoju muku i priču vergla

    Red je postao neka vrsta grupne terapije, gdje su muškarci, po prvi put, otvoreno dijelili svoje bračne jade, nalazeći utjehu u zajedničkoj nevolji. Svi su se nadali da će taj “zapis” biti ključ za njihovu sreću.Međutim, usred te gužve, stajao je jedan čovjek. Nije se gurao, nije pričao, ali je bio sav unervozio. Znojio se, cupkao,kao da treba na wc. Svako malo pokušavao da se progura naprijed, al’ jok – raja je napravila živi zid, ne dajući mu ni milimetra. Njegovo lice bilo je crveno od muke, a pogled mu je lutao, tražeći izlaz iz ove apsurdne situacije.

    Gleda ga jedan do njega, vidi da je čovjek na rubu živaca, pa mu veli, pokušavajući ga smiriti: “Šta si se bolan toliko usplahirio? Polako, opusti se, doći ćeš i ti na red za zapis, ima za sve. Nije valjda da ti je toliko hitno?”

    A ovaj se okrenu, sav crven u licu, sa pogledom punim očaja i bijesa, pa procijedi kroz zube, jedva zadržavajući suze: 

    “Ma kakav ba zapis, ja živim u ovoj kući! Ne znam koji mi je hajvan zakačio onu tablu na kapiju i pobjeg’o, a ovi me sad ne daju ni u rođenu avliju uć’!!”

    I tako, dok su se muškarci i dalje gurali u redu, sanjajući o miru u kući, pravi vlasnik kuće ostao je zarobljen ispred vlastite kapije, žrtva nečije šale koja je prerasla u mahalsku legendu. A natpis? On je ostao tamo, kao podsjetnik na dan kada je cijela mahala, i šire, povjerovala u čudotvorni “zapis za smirivanje žene”.

  • Bosansko Kolo i Armani Cipele: Kako je Suljo postao zvijezda u Kulturno-umjetničkom društvu Kalesija

    Bosansko Kolo i Armani Cipele: Kako je Suljo postao zvijezda u Kulturno-umjetničkom društvu Kalesija

    U srcu Kalesije, gdje se život mjeri koracima do posla i mirisom svježe pečenog bureka, živio je Suljo. Čovjek veseljak, odan svojoj ruti: dva kilometra pješke do posla, dva nazad. Svaki dan, dvaput, njegova staza vodila ga je pored izloga trgovine `Obuća Mujo & Sinovi`. I svaki put, ista scena, isti uzdah, ista čežnja.

    "Humoristična ilustracija Sulje iz Kalesije koji ponosno pokazuje svoje ekstremno sjajne crne Armani cipele. U odrazu cipela vidi se bosansko kolo koje pleše kulturno-umjetničko društvo u Domu kulture, uz stilizovan potpis 'Bosnianux' u uglu."

     

    U tom izlogu, kao da su obasjane nebeskom svjetlošću, stajale su one: Armani kožne cipele. Sjajile su se, ma šta sjajile – blistale su kao pozlaćene tepsije, odražavajući sunce i Suljine snove. Cijena? Prava sitnica: 600 konvertibilnih maraka. Suljo bi zastao, obrisao balu koja bi mu krenula na usta, i s teškim srcem nastavio dalje. Dva mjeseca, 60 dana i 60 noći, samo o njima je sanjao. Čak ni jutarnji burek, nekadašnji eliksir života, više nije imao onaj stari, čarobni ukus. Sve je bilo nekako… prazno bez tih cipela.

     

     Od malina do Armanija: Put do stilske ikone

    Ali Suljo nije bio čovjek koji odustaje. Skupio je on nekako tih 600 maraka. Kako? `Halal zarada od malina`, kako je sam volio reći, uz diskretan mig i osmijeh. I tako, jednog sunčanog dana, ponosno je ušao u `Obuću Mujo & Sinovi` i pazario ih. Nove, mirisne, sjajne da se u njima mogao obrijati bez ogledala. Pravo malo remek-djelo na njegovim nogama.

     

     Premijera u Domu kulture: Kolo kao modna pista

     

    Došao je i taj petak. U Kalesiji, petak nije običan dan. Petak je dan za Dom kulture, za kolo, za pjesmu i veselje. Prilika savršena da se nove Armani cipele prošetaju. Suljo se dotjerao, namazao brkove da se sjaje kao cipele, i pravac na podij. Bio je spreman za svoj veliki debi.

     

    Prva na redu za kolo bila je Fata. Suljo je zavrti uz taktove `Šta će mi auto, avion, kamion`, pa joj se prišapnuo, onako, momački, direktno:

     

    “Faato, bona, jel’ de ti to crvene gaće večeras nosiš?”

     

    Fata se zacrvenjela kao paprika, iznenađena i pomalo postiđena:

     

    “Jaa, Suljo, crvene… al’ otkud ti znaš, života ti?”

     

    Suljo se nasmijao, ponosno pokazujući prema svojim nogama:

     

    “Vidi se, bona, refleksija u novim Armani cipelama od 600 maraka. A? Kakve su?”

     

    Fata je otišla, a na njeno mjesto došla je Zilha. Opet kolo, opet Suljo, opet šapat:

     

    “Zilha, matere ti, jel’ bijele gaće nosiš večeras?”

     

    Zilha je zinula, ne vjerujući svojim ušima:

     

    “Bijele, Suljo, al’ kako bolan znaš?!”

     

    “Sve se vidi u mojim Armani, bona. 600 maraka, Zilha. A? Ko fabrika!”

     

     Trenutak istine i zamalo srčani zastoj

     

    Veče se primicalo kraju, a s njim i zadnja pjesma – `Ne klepeći nanulama`. Suljo je uhvatio Mejru za ruku, spreman za posljednji ples. Međutim, usred pjesme, Sulji je lice prvo poblijedjelo, pa pocrvenjelo, pa opet poblijedjelo. Zgrabio se za srce, kao da ga je pogodila strijela:

     

    “Mejraa, sestro slatka, Boga ti, reci da ne nosiš gaće večeras! Molim te, reci da je istina!”

     

    Mejra se samo zagonetno nasmijala, s onim posebnim sjajem u očima:

     

    “Ne nosim, Suljo…”

     

    Suljo je odahnuo kao da mu je neko kuću isplatio, kao da je dobio na lotu, kao da je spasio svijet:

     

    “Uh, zamalo me srce ne strefi… Već sam mislio da mi PUKLA cipela od 600 maraka!!!”

     

    I tako, drage moj narode, završava se saga o Sulji i njegovim Armani cipelama. Pouka priče? Ponekad, ono što mislimo da je odraz luksuza, zapravo je samo odraz naših strahova… ili, u Suljinom slučaju, straha od oštećenja skupocjene obuće. Živio Suljo, živjele Armani cipele, i živio Bosnianux humor!

  • Kako je Ramiz Zmaj Uveo Robota u Kafanu

    Kako je Ramiz Zmaj Uveo Robota u Kafanu

     Budućnost Stiže u Živinice

    Kada je prvi robot barmen stigao u Bosnu, narod je išao kao lud da vidi to čudo. I bi tako. Ramiz Zmaj, legendarni šoumen iz Živinica, čovjek koji je decenijama uveseljavao narod svojim vicevima i harizmom, odlučio je da modernizuje biznis. Njegov čuveni “Restoran Ramiz Zmaj” u Živinicama već je bio institucija – janjci, teletina ispod sača, i atmosfera koju samo on zna napraviti. Ali Zmaju šejtan ne da mira, on uvijek mora biti korak ispred svih.

     

    "Humoristična i autentična scena u 'Restoranu Ramiz Zmaj' u Živinicama. Poznati bosanski šoumen Ramiz Zmaj, u svojoj prepoznatljivoj crnoj majici sa logotipom zmaja, stoji iza šanka i sa osmijehom posmatra modernog robota barmena koji precizno toči piće. Enterijer restorana je rustikalan sa kamenim zidovima, a u donjem desnom uglu nalazi se stilizovan potpis 'Bosnianux'."

     

    Fadil: Robot Barmen s Karakterom

     

    Sin mu iz Minhena pošalje poruku: “Babo, šaljem ti robota barmena. To ti je budućnost. Ne krade, ne kasni, ne traži bolovanje.” Ramiz je kontao dva dana. Treći dan zovnu majstore: “Pravi mu šank odvojeno, nek’ stoji tu kao eksponat.” I nazva ga Fadil – “jer isto gleda bez emocije kao inspektor kad dođe.”
    Kad se pročulo, nastao je haos. Dolazili su ljudi iz Tuzle, Banovića, Sapne, pa čak i iz Sarajeva, samo da vide čudo u Živinicama. Red ispred restorana bio je kao za vakcine 2021. Suljo je već treći dan snimao za TikTok. Naslov: “Zmaj doveo terminatora u Živinice da toči piće.”

     

    Glavni Akteri Ove Priče:

     

     Ramiz Zmaj: Vlasnik, najpoznatiji šoumen u regionu i glavni tester. IQ nikad nije mjerio – kaže “meni to ne treba, ja ljude čitam po očima, ne po brojevima.”
     Fadil: Robot barmen B-47. Hladan kao špricer, precizan kao švicarski sat.
    Mujo: Stalna mušterija. Završio srednju mašinsku, ali voli da se pravi pametan. Došao prvi da testira Zmajevu investiciju.

     

    Mujo na Testu Inteligencije

     

    Prvi na red stao je Mujo. Došao u novoj košulji, namirisan, kao da ide na ašikovanje. Prilazi šanku, a Ramiz ga gleda sa strane, ruku prekriženih, smije se brkom, spreman za novi “show”.
    Fadil: BEEP Dobar dan. Šta ćemo popiti?
    Mujo: Daj ti meni jedan martini, da vidimo je li Zmaj bacio pare ili je stvarno pametan.
    Fadil za 8 sekundi smućka martini. Mujo srknu – zanijemi. “Ramizeeee, sunce ti žarko, pa gdje si ovo čudo iskop’o? Ovo bolje nego u onom hotelu u Neumu gdje si me vodio!”
    Ramiz se samo nasmija: “Polako Mujo, sad ćeš vidjeti šou.”
    Fadil: BEEP Analiza završena. Koliki je vaš IQ?

     

    Mujo se isprsi, popravi kragnu: 160, jarane robotski!
    Fadil krene kao navijen: “Onda možemo diskutovati o implikacijama kvantne superpozicije na telekomunikacijski sektor u BiH, te o primjeni AI u ranom otkrivanju endemske flore planine Konjuh.”

     

     Mujo i Fadil: Drugo Poluvrijeme

     

    Muji ispade maslina iz usta. Gleda u Ramiza: “Jesi ti ovo programirao da me zajebava?”
    Ramiz: “Jašta sam, budalo. Popij i bježi.”
    Ali Muju đavo ne da mira. “Čekaj”, kontao je, “da ja njega još malo”. Vrati se nakon pola sata, već se cijeli restoran okupio. Ramiz je već naručio još jednu turu janjetine jer zna da će biti cirkusa, a publika na mrežama već traži “live”.
    Fadil: BEEP Dobrodošli nazad. Šta točimo?
    Mujo: Ma daj opet taj martini, i smanji filozofiju, nisam ja za NASA-u.
    Fadil opet perfektan martini. Stavlja čašu i pita: A IQ?
    Mujo sad već namazan: “Hajd’ da slažem”: Ma 100, eto. Srednja žalost.

     

    Fadil odmah promijeni ploču: “Eeee, tako te volim! Jesi gledo’ sinoć Sloboda – Željo? Ma sudija lopov! Nego, jesi upratio novu sezonu Parova? A brate, vidi šta voza onaj načelnik – novi Touareg, a nama priča nema para za rasvjetu…”
    Cijeli restoran se zakocenu. Ramiz udara šakom od šank: “Aaa, znači tako! On se uštima prema budali! Mujo, ti si meni besplatna reklama!”
    Mujo popi, izađe, i već zove cijelu mahalu: dođite svi kod Zmaja u Živinice, robot pogađa IQ od oka!”

     

     Treći Susret i Neočekivani Preokret

     

    Treći put ulazi, već ga cijeli restoran čeka kao da je Nova godina. Suljo je upalio live na TikToku – 5 hiljada ljudi gleda. Ramiz stoji iza šanka pored Fadila, ruku na kukovima, uživa u ulozi vrhunskog zabavljača.
    Fadil: BEEP I opet vi. Martini?
    Mujo: Pogađaš. Ali ovaj put mi ga Zmaj pravi, ne vjerujem ti više.
    Ramiz: “Ne budali, pusti mašinu da radi. Ja samo naplaćujem.”
    Fadil donese, nagne se preko šanka da ga samo Mujo čuje. Ventilatori mu zabrujaše tiho: IQ?
    Mujo se nasmija, pa će najtišim glasom: 49, moj Fadile. 49 k’o što Zmaj ima godina.

     

    Ramiz to ču i umrije od smijeha. Fadil se primače još bliže Muji, ona crvena lampica mu zatreperi i šapnu: A je li, jarane, šta ćemo mi sa Zmajem – hoće li opet dijeliti janjetinu džaba kad dođe dijaspora u Živinice, ili je i on naučio da naplaćuje, ha?
    Cijeli restoran pade. Ramiz prosu račune po podu od smijeha. Ugasio je Fadila isti dan. Kaže: “Dosta mi je što me žena ogovara, ne treba mi još i robot da me provaljuje pred narodom.”

     

    Epilog: Zmajeva Mudrost


    Suljin TikTok skupio je milion pregleda. Ramiz od tad na ulazu u svoj restoran u Živinicama drži natpis: “KOD ZMAJA – JEDINI ROBOT KOJI RADI OVDJE SAM JA.”

     Pouka Bosnianux Priče:

    Možeš dovesti AI iz Njemačke, ali kad dođe kod Zmaja u Živinice – za 3 dana nauči čaršijske fazone, ko časti, i ko se pravi pametan. Tehnologija napreduje, ali Ramiza Zmaja ne možeš programirati. On je original koji se ne kopira. 😂

  • Otišao sam kod doktora zbog boli u laktu, razlog je bio nevjerovatan

    Otišao sam kod doktora zbog boli u laktu, razlog je bio nevjerovatan

    Svi smo to doživjeli. Odemo doktoru zbog jedne sitnice, a iz ordinacije izađemo s listom potencijalnih dijagnoza koje nismo ni sanjali da imamo. Ali, Haso iz Kalesije je ovu univerzalnu muku podigao na potpuno novi, epski nivo. Njegova priča počinje sasvim bezazleno – s običnom boli u laktu.

     
    Karikatura Hase i doktora u ordinaciji. Haso u vunenom džemperu i kapom zbunjeno drži teglu punu šarenog urina. Stariji doktor sa naočalama šokirano gleda nalaz. U pozadini se vidi Golf dvojka i slika Starog mosta. Na stolu doktora je bista sa fesom.

     

    Lakat kao Okidač

    Haso, poznat po svom specifičnom humoru i direktnosti, dolazi kod doktora s jasnom žalbom:

     “Doktore, lakat me ubi, ne mogu kašike prinijet ustima.”
    Doktor, iskusni veteran u bijelom mantilu, s naočalama spuštenim na vrh nosa, ne trepnuvši, daje instrukciju koja Hasu ostavlja u čudu:
     “Haso, de ti meni prvo urin na analizu.”
    Haso, naravno, ne može da vjeruje. Lakat i urin? Kakve veze imaju? Pokušava da objasni svoju logiku:
    “Doktore dragi, kakav urin? Ja tebi kažem LAKAT me boli, nisam doš’o bubrege da vadim!”
    Ali doktor je nepokolebljiv, s autoritetom koji dolazi s 40 godina staža:
     “Ne pametuj, Haso. Ja sam 40 godina u ovoj struci. Ako ja kažem urin, onda nosiš urin. Tačka.”

     Hasina Osveta: Koktel za Laboratoriju

    Ljut k’o ris, Haso odlazi kući, ali ne s namjerom da poslušno donese svoj urin. Ne, Haso je odlučio da se osveti. I to na kakav način! Uzima teglu od pekmeza i kreira koktel koji će ući u anale medicinskih laboratorija. Malo od hanume, malo od kćerke, punica je taman bila u gostima pa je i ona “donirala”. Čak se i mačka motala oko nogu, pa je i nju “iscijedio”. Da bi sve bilo autentično, dodaje vodu iz radijatora, a za kraj – kočiono ulje iz Golfa dvojke, čisto da začini. Sutradan, s ponosom predaje svoj “uzorak” doktoru.

     Nalazi Koji Preokreću Život

    Prekosutra, Haso dolazi po nalaze. Doktor, s ozbiljnim izrazom lica, uzima papir i počinje čitati, a svaka rečenica je novi udarac za Hasu:
    “Haso, da krenemo. Mačka ti je zdrava k’o dren, njoj ništa ne fali. Grijanje u kući ti je ispravno, nećeš se smrznut. Punica… e sinko, punica je nagraisala. Teška bolest, operacija samo u Istanbulu, spremi 10 hiljada eura minimum.”

    Haso je već blijed, ali doktor nastavlja:

     “Kćerka ti je trudna, i to blizance nosi. Biće belaja. A hanuma… Haso, hanuma ti ima sifilis već 6 mjeseci. Zato i neće s tobom u postelju.”

    I onda, vrhunac, objašnjenje za Hasin lakat:

     “Pa ti onda šta ćeš, odeš u kupatilo da olakšaš sebi dušu. A kupatilo ti tijesno k’o u golfu. I svaki put kad, da prostiš, ganjaš majmuna, lupiš laktom u pločicu. Eto ti zašto te lakat boli.”
    Haso, potpuno slomljen, kreće prema vratima. Ali doktor ima još nešto za dodati, nešto što nadilazi medicinu i ulazi u domen automehanike:
    > “I Haso, zamijeni ono kočiono ulje! Pušta ti zadnji lijevi cilindar. Ubićeš se na nizbrdici kod Vukovija!”

     Pouke iz ordinacije

    Šta možemo naučiti iz ove urnebesne, ali i pomalo zastrašujuće priče Hase iz Kalesije? Dvije su ključne pouke:
    1. **Ne svađaj se sa doktorom.** Njegovo iskustvo i intuicija ponekad vide dalje od naših simptoma.
    2. **Ako već muljaš nalaze, provjeri ima li kočiono ulje rok trajanja.** Jer, nikad ne znaš šta sve doktor može pročitati iz tvoje “kreativne” analize.
    Hasina priča je podsjetnik da život često piše najluđe scenarije, a ponekad, bol u laktu može biti samo vrh ledenog brijega. Ili, u ovom slučaju, vrh tegle od krastavaca.

    Ako ste se nekad zapitali zašto me boli ruka, možda ima vrlo jednostavan odgovor…

     

     

  • Žena mi je život pretvorila u zatvor!

    Nekad ono što zovemo “kontrola” je samo ljubav koja ne zna šutjeti.Zove jer brine. Kuha travu jer hoće da dočekaš starost. Ne da jarane jer zna da možeš bolje.
    Jedan čovjek je mislio da živi u zatvoru 10 godina. Onda je shvatio da je u tih 10 godina dobio sve.Ovo je priča za svakog ko je nekad pomislio da mu žena “zvoca”. Pročitaj prije nego što poslušaš nekog gurua.

    Buranija za ručak

    Žena mi je život pretvorila u zatvor!  

    Reče jedan čo’ek. I nije ni sam doš’o do tog zaključka, jok. Neko mu je to “stručan za veze” šapnuo na uho. Neki moderni guru sa Instagrama. 

    I odjednom, sve mu postade jasno k’o dan:

                Činjenice  koje mu je guru otkrio

    – Ako zakasni pola sata s posla, ona odma’ zove. “Đe si, šta ima?”

    – Gledaju se filmovi koje ona izabere. Uglavnom neke drame, a on bi radije kakvu akciju.

    – Knjige na stolu pored kreveta – sve njene preporuke. “Pročitaj, dobro je za tebe.”

    – Natjerala ga da se upiše u teretanu “Ne’š mi se zapustit’!”

    – Kuha samo neku travu i zrnevlje. “Zdravo je, bolan, za srce.”

    – Zvocala mu da baci cigare. “Smrdiš k’o pepeljara!”

    – Nisu joj se sviđali njegovi stari jarani. “Samo te vuku na dno.”

    Nakon seanse sa “stručnjakom”, sve mu je to odjednom ličilo na čistu kontrolu.

    “Deset godina živim k’o u kavezu,” jada se on. “Oduzela mi slobodu, podrezala mi krila!”

    I krene on iz inata. Ostaje duže vani s rajom, svađa se za svaku sitnicu, čak je počeo razmišljati da se iseli na neko vrijeme – što mu je onaj “stručnjak” i savjetovao.

    A onda dva pitanja koja sve mijenjaju

    A onda ga jedan pametan insan upita jednostavno:  

    “A šta si im’o, jarane, kad si se oženio?“

    On stade, zamisli se.  

    “Ništa,” priznade. “Ni auta, ni stana. Govorila je da se udala za mene iz ljubavi. Sad kontam, možda je samo našla levata kojeg može vrtit’ oko malog prsta.”

    Dođe i drugo pitanje:  

    “A šta imaš sad?”

    Poče on nabrajati:- Fin terenac, nije više stari Golf dvica.- Stan u gradu, otplaćen do pola.- Svoju firmu, nije više radnik za drugog.- Sina u prvom osnovne, pametan na oca, lijep na majku.- Zdravlje ga služi, ne kašlje više k’o da mu je zadnje.- Poštuju ga ljudi u mahali.

    Nekad – ništa.  

    Sad – ispunjen život.

    Sve to stekao u godinama koje je sad zvao “paklom”. Sve to uz tu istu, kako je on zove, “tiraniju”.

    Pa jesu li mu krila stvarno bila podrezana? 

    Ili su mu tek tad izrasla?

    Ona zove jer brine.  

    Ona kuha zdravo jer hoće da je tu uz nju još dugo.  

    Ona tjera u teretanu da ne bi ostala udovica sa 40.  

    Ona ne voli jarane koji ga vuku na dno jer zna da može bolje.

    Možda njena briga nekad i jest malo teška. Ali prije nego što optužiš ženu da te kontroliše, valja se malo okrenuti i pogledati šta je sve izraslo i niklo za te godine dok je stajala uz tebe.

    Epilog

    Dugo je razmišljao.

    “Volim ja svoju ženu,” reče na kraju. “Volim i sina. Većina onih mojih starih jarana? Neki se propili, neki zaglavili s pogrešnim ljudima. Meni se više ni cigara ne traži. Kuća mi je postala najdraže mjesto. Šta bih ja, bolan, bio bez nje?”

    Odmahnu glavom.  

    “Pogriješio sam za krila. Nisam ih ni imao prije. Tek sad ih imam. Moja žena i moj sin – oni su moj vjetar u leđa.

    I s tim riječima, krenu kući.  

    Žena ga je već zvala dvaput.

    Poenta za ponijeti: 

    Nekad ono što zovemo “kontrola” je ustvari ljubav koja ne zna drugačije nego da te gura naprijed. Ne slušaj svakog “stručnjaka”,slušaj šta ti žena kaže.

  • Zašto dva vojnika 50 godina čuvaju klupu u kasarni

    Dva vojnika čuvaju stražu

    Štaaa?! Pa zar se ona boja JOŠ NIJE OSUŠILA?!

    Znate ono kad u firmi naletite na neko pravilo koje niko ne konta, al’ svi ga poštuju “jer se vazda tako radilo”? E pa, izgleda da ni naša vojska nije imuna na to. Samo što se kod njih ne radi o Excel tabelama, nego o klupama.

    Novi komandant, pukovnik Suljo, tek stig’o u kasarnu “2. korpus” u Tuzli da preuzme komandu. Raspakova’ se, popi’ kafu  kod zastavnika, i hajde da obiđe raju i vidi gdje je šta.

    Prošeta on kroz spavaone, zaviri u kuhinju gdje tetka Zilha pravi grah od koga zamirisa pola Tuzle, prođe kroz administraciju gdje Mujo igra pasijans i folira da kuca izvještaj, obiđe poligon i onu pustopoljinu iza što je dobra samo za korov i paintball vikendom.

    I tako šeta kad ima šta vidjet: dvojica vojnika, Fadil i Mirso, utegnuti ko za 25. novembar, stoje mirno kraj neke klupice iza magacina. Niđe veze s vezom.

    Pukovnik Suljo prilazi, obrve podig’o:

    Vojnici, raport!

    Fadil, gospodine pukovniče! Mirso, gospodine pukovniče!

    Fadile sine, šta vi to radite ovdje?

    Gospodine, naređeno nam je da čuvamo ovu klupu, gospodine!

    A ko je naredio, života ti?

    Gospodine, prošli komandant, gospodine. Napravio stalni raspored da vazda budu dva čovjeka na straži. To ti je, gospodine…  tradicija jedinice.

    Tradicija jedinice, kažeš? Ma hajde. Nastavite, vojnici.

    Razumijem, gospodine!

    Vrati se Suljo u kancelariju, srknu kafu, al’ mu đavo ne da mira. Kakva ba klupa, kakva tradicija? Uzme on telefon i zove prošlog komandanta, onog Avdu.

    Halo Avdo, de mi reci, što ste čuvali onu klupu iza magacina?

    Ma ne znam ti ja, Suljo, majke mi. Kad sam ja doš’o, već su je čuvali. Rekoh, valja tako, pa samo nastavih. Pitaj nekog starijeg.

    Suljo kopa, zove, lista one požutjele sveske iz arhive, sve dok ne dobi broj od jednog dede, 103 godine, brigadni general  Osman. Komandov’o ovdje još kad je Tito dolazio u posjetu Tuzli.

    Dobar dan, je li to general Osman?

    Jeste, sine… jedva se čuje deda… Ko je to?

    Izvin’te što smetam, generale, al’ vi ste komandovali ovom kasarnom od ’76. do ’82?

    Jesam, jesam… A šta treba?

    Ma zanima me jedna stvar, još od vašeg vakta. Ima raspored da dva vojnika u paradnim uniformama stalno čuvaju jednu klupu kraj magacina.

    Tajac na telefonu par sekundi. Onda deda, onim drhtavim glasom:

    Štaaa?! Pa zar se ona boja JOŠ NIJE OSUŠILA?!

    Poenta?

    I tako ti mi često u životu čuvamo “ofarbane klupe”. Procedure koje više nemaju smisla, papire koje niko ne čita, sastanke koji traju još od ’89, i pravila koja su nastala jer je neko jednom davno rekao “ne diraj”. 

    Nekad stvarno valja stati, pogledati oko sebe i pitati: čekaj, a što mi ovo tačno radimo?

    Jer ako ne pitaš, možda će i tvoj unuk 2076. čuvati neku klupu… a boja se osušila još prije 50 godina.

    Imaš i ti svoju “ofarbane klupu” na poslu? Piši u komentare – da se svi zajedno nasmijemo. I zapitamo.

  • Od “PrincNaBijelomKonju” do “SmijehDoSuza”: Evolucija jednog muškarca

    Svi smo mi u mladosti imali onaj savršeni spisak osobina koje tražimo u partneru. Visina, boja kose, obrazovanje, hobiji… Lista je obično bila dugačka i nerealna. Ali, kako godine prolaze, život nas nauči lekcijama koje nismo tražili, a naši prioriteti se drastično mijenjaju.

    Predstavljamo vam urnebesnu, ali i pomalo dirljivu hronologiju jednog muškarca i njegovih “oglasa za upoznavanje” kroz različite faze života. Pripremite se za smijeh, jer ćete se u nekim od ovih faza sigurno prepoznati!

     Prije 30 godina… (Kad je bio mlad i lud)

     “Samac, 30 godina, 175 cm, crna kosa, ne puši, ne pije (osim kad mora, za društvo!). Željan da upozna inteligentnu, fakultetski obrazovanu ženu. Mora biti muzički nadarena, načitana, s vrhunskim smislom za humor, da voli djecu, cijeni fizičku bliskost, i usput, da zna skuhati i oprati veš. Nije da je presudno, ali eto, da se nađe.”

    **Kontakt:** Javi se na Messenger/Viber: *@PrincNaBijelomKonju*

     10 godina kasnije… (Kad je shvatio da život nije bajka)

    Muškarac 40 godina

     “Muškarac, 40 godina, 173 cm, kosa tamna (uglavnom), popije ponekad (društveno, naravno!). Razveden. Otac devetogodišnjih blizanaca. Spreman da se vrati u igru – ovaj put bez nerealnih očekivanja. Fakultet nije obavezan, ali zdrav razum je poželjan. Smisao za humor i tolerancija na djecu su ključni. Kuhanje i pranje veša? E, to bi bilo zlata vrijedno!”

    Kontakt:  Javi se na Messenger/Viber: @TataBlizanaca

    20 godina kasnije… (Kad je shvatio da je život komedija)

    Muškarac 50 godina

     “Muškarac, 50 godina, 170 cm, s ‘uglednom’ proćelavošću. Dvaput razveden, otac troje, djed cijelog čopora unučadi. Iluzija više nema. Sretno bih upoznao ženu bilo koje visine ili obrazovanja – samo da je vedre naravi, da zna upaliti veš mašinu i da ima energije da mi pomogne u borbi protiv mojih loših navika (čitaj: da me podsjeti na tablete).”

    Kontakt: Javi se na Messenger/Viber: @DjedMrazBezBrade

    30 godina kasnije… (Kad je shvatio da je život umor)

    Muškarac 60 godina

    “Muškarac, 60 godina. Visina kad stoji uspravno (uz ortopedsku podršku): 168 cm. Ćelav k’o bilijarska kugla. Preumoran za loše navike, a iskreno, ne sjeća se ni puno o bliskosti. Rado ću ti oprati veš ako si žena koja će mi se s vremena na vrijeme samo nasmiješiti.”

    Kontakt: Javi se na Messenger/Viber: @UmoranAliSretan

    15 godina nakon toga… (Kad je shvatio da je život vic)

    Muškarac 75 godina

    “Samac, 75 godina. Visina i boja kose: trenutno neodređeno. Preživio svaku fazu života. Ne tražim više vezu, samo tražim dobar smijeh. 

    Poseban zahtjev: Molim vas, samo nazovite (ili pošaljite poruku) i pričajte mi viceve. Mogu biti stari, ponovljeni, nije bitno. Pamćenje mi je totalno otišlo, pa ću se smijati kao da ih prvi put čujem.”

    Kontakt: Javi se na Messenger/Viber: @SmijehDoSuza

    Zaključak: Šta nas godine zapravo nauče?

    Od traženja savršenstva do traženja jednostavnog osmijeha i dobrog vica – život zaista ima nevjerovatan smisao za humor. Možda je najveća mudrost koju možemo naučiti upravo ta: s godinama, ono što nam zaista treba postaje sve jednostavnije i iskrenije.

    A u kojoj ste vi fazi? Podijelite ovaj tekst sa prijateljima i provjerite gdje se oni nalaze na ovoj urnebesnoj životnoj skali!

  • Mačak i Pas, Ko kome čuva leđa?

    Kako me mačak s ulice naučio da korisnost nije isto što i vrijednost

    Nekad misliš da si ti taj koji spašava ljubimce s ulice. Onda dođe kriza, plata kasni, i shvatiš da oni cijelo vrijeme spašavaju tebe. Ovo je priča o Šargi, Žući i jednom mišu koji je promijenio definiciju riječi “porodica”.

    Pas i mačak,drugari

    Kad te život stisne između kredita i frižidera

    Znate ono kad vas život stisne tako da vam se i dah zaglavi negdje između kredita i frižidera? Plata kasni treći dan, šef ti ujutro pošalje “biće bonus” poruku, a popodne ga “iznenade troškovi” pa bonus ispari. Dođeš kući k’o iscijeđen limun, samo da te neko pita kako si – a da ne traži ništa zauzvrat.

    Komitet za doček: Tele i doktor nauka za preživljavanje

    E, mene su tog dana u hodniku dočekali moji eksperti za krizu: Šargo, pas veličine omanjeg teleta. Srce veliko k’o kuća, apetit još veći. Da mu daš pola vola, on bi te gledao k’o da pita “a gdje je prilog?”. I Žućo, mačak. Došao s ulice, mršav k’o grana, ali s diplomom iz predmeta “Preživi pa pričaj”. Oči žute, pogled rendgen – vidi tebe, vidi frižider, vidi budućnost.

    Bacim ključeve, sjednem na patike nasred hodnika i uzdahnem onako, za sve rate, režije i neplaćene račune zajedno.

    “E moji ratnici”, kažem im kroz pola smijeha, pola očaja. “Izgleda da stežemo kaiš. Šargo, brate moj, tebe ću izgleda morati na OLX. Volim te ja, ali jedeš za trojicu, a ja trenutno ne mogu ni za jednog. Ako me ne izvučeš iz ove krize, koristan si mi k’o ventilator u Sibiru. A ti, Žućo… ti ostaješ. Ti si uličar, ti znaš. Uhvatit ćeš miša, snaći ćeš se. Možda i meni doneseš nešto kad zagusti.”

    Šargo zine, zijevne i sruši se na pod k’o vreća cementa. Njega ekonomska kriza ne dotiče ako ima gdje da spava. Ali Žućo? Žućo se ukipio. Uši naprijed, rep miran, oči prikovane za mene. On ne sluša riječi. On sluša ton. A moj ton je rekao: “Porodica nam se klima.”

    7:02 ujutro – Dostava direkt na linoleum

    7:02 ujutro. Ulazim u kuhinju po kafu za preživljavanje, kad ono – poklon na linoleumu. Miš. Mrtav, uredno dostavljen. Žućo sjedi kraj njega k’o dostavljač koji čeka napojnicu. Pogleda u miša, pa u mene. U prijevodu: “Evo. Rekao si da znam preživjeti. Čuvam ti leđa, gazda. Jedan za tebe.”

    Kontam, dobra fora. Mačak ozbiljno shvatio zadatak. Nasmijem se, pomazim ga, i zaboravim.

    7:02, dan drugi – Za koga Žućo stvarno lovi?

    7:02 sljedeće jutro. Ista scena, drugi čin. Ulazim, a Žućo ne sjedi kraj mojih nogu. Sjedi kraj Šargove zdjele. A u zdjeli – drugi miš. Svjež. Pažljivo položen, k’o da je za VIP gosta.

    I tad me presjeklo. Šargo hrče u dnevnoj, pojma nema da je upravo postao korisnik socijalne pomoći. A Žućo me gleda onim uličarskim pogledom koji kaže sve bez ijedne riječi:

    “Nisi shvatio, a? Nisam ja lovio za tebe. Lovio sam za njega. Rekao si da je beskoristan. Rekao si da ide na OLX. E pa ne ide. Dok sam ja tu, niko iz ove kuće ne ide nigdje. Ja ću hraniti i tebe i ovu budalu od teleta. Jer mi smo čopor. A čopor se ne prodaje. Čopor se čuva.”

    Ko je na kraju spasio koga?

    I tu sam sjeo na pod kraj njih dvojice. Plata će možda opet kasniti. Šef će opet slagati. Ali sam tog jutra shvatio ko kome stvarno čuva leđa u ovoj kući.

    A Šargo? On je i dalje mislio da je miš nova vrsta granula.