Autor: Nux

Žute dunje Carigradske
Miris neostvarenog sna: Fatmina ispovijest
Kažu da sevdah ulazi kroz oči, a nastanjuje se u srcu. Moj sevdah je imao ime – Ibrahim. Imao je i miris – miris konja, dalekih puteva i one jedne crvene jabuke koju mi je, krišom, proturio kroz pukotinu avlijskog zida. U toj jabuci bila je sva njegova ljubav, sva njegova obećanja i sav moj svijet.
Dok sam stajala u avliji, skrivena sjenama starih dudova, slušala bih bat kopita njegovih konja. Ibrahim je bio kiridžija, čovjek od puta, ali za mene je bio jedini put koji sam željela slijediti. Naši su se pogledi sretali petkom, poslije džume, u onom kratkom trenu kada se mahala umiri, a duše progovore bez riječi. Njegov selam bio je tiši od šapata, a meni je zvučao glasnije od svih ezana.
“Čekaj me, Fatma,”
Rekao je onog dana kada je karavan kretao za Solun. “Donijeću dukate, donijeću sreću. Samo me čekaj.”
I čekala sam. Prvih šest mjeseci mjerila sam po dužini sjenki na kaldrmi. Svaki put kad bi kapija zaškripala, srce bi mi poskočilo, misleći da je on. Ali mahala je bila brža od njegovog povratka. Zli jezici, ti nevidljivi dušmani što se hrane tuđom nesrećom, počeli su opsjedati moga oca. Govorili su mu da sam previše lijepa da bih čekala skitnicu, da Ibrahim nema ni kućišta ni borišta, da će me ostaviti samu u blatu dok on ganja bijeli svijet.
Zabranjena ljubav
Moj otac, čovjek čvrst kao hercegovački kamen, pokleknuo je pod tim šapatima. “Zaboravi ga, kćeri,” rekao mi je jedne večeri, ne gledajući me u oči. “Njegov je dom sedlo, a tvoj mora biti čvrst krov. Nećeš za njega.”
Tada je u meni nešto puklo. Nije to bio krik, već tišina koja boli više od svake rane. Nisam se svađala. Ljubav nije bolest koja te obori u postelju s groznicom; to je tiha vatra koja te polako pretvara u pepeo. Prestala sam osjećati glad. Hrana je imala ukus zemlje, a voda gorčinu pelina. San me obilazio u širokom luku, a soba je postala moj cijeli svijet.
Ležala sam i gledala u drvene grede, brojeći čvorove u drvetu kao što sam nekad brojala Ibrahimove korake. Majka je plakala nad mojim uzglavljem, dovodila učene ljude, palila trave… ali niko nije mogao izliječiti ono što nije bilo od ovoga svijeta. Moja duša je bila na putu, negdje između Soluna i naše ulice, tražeći Ibrahima.
Jednog jutra, kada je snaga u meni bila tanja od paukove mreže, osjetila sam neopisivu želju. “Majko,” prošaputala sam, a glas mi je zvučao kao eho iz dubokog bunara. “Daj mi žute dunje… žute dunje iz Stambola.”
Nisam željela voće. Željela sam dokaz
Znala sam da će vijest o mojoj želji stići do njega, gdje god bio. Ako donese dunje, donijet će sebe. To je bio moj posljednji poziv upomoć, moja posljednja nada da ljubav može pobijediti daljinu i ljudsku zlobu.
Prošla je prva godina. Svaki miris jeseni donosio je novu bol. Gledala sam dunje u našim baštama, ali one su bile domaće, obične. Ja sam čekala one stambolske, one koje mirišu na Ibrahimovu ljubav. Druge godine, dušmani su postali glasniji. “Zaboravio te,” šaputale su komšinice preko ograde. “Našao je drugu u Stambolu, ljepšu i bogatiju.” Majka ih je tjerala, ali njihove riječi su ostajale u zraku kao teška magla.
Treće godine više nisam imala snage ni da gledam kroz prozor. Moje tijelo je postalo providno, a oči upale, tražeći samo jedan lik u mraku. Počela sam sanjati dunje. Bile su žute, sjajne, mirisale su na slobodu i na Ibrahima. U tim snovima, on bi me držao za ruku i govorio da je blizu.
Posljednja želja
“Ako umrem,” rekla sam majci posljednjeg dana, “nemojte me žaliti. Samo mi stavite jednu žutu dunju na mezar, da me on nađe kad se vrati. Da zna da sam ga čekala do posljednjeg daha.”
Osjetila sam kako se hladnoća uvlači u moje kosti, ali ne ona od zime, već ona koja donosi smiraj. Čula sam glasove u daljini i suze onih koji su me okruživali. Moja duša je polako napuštala ovo umorno tijelo, uzdižući se iznad svega, tražeći onaj jedan zembil sa žutim dunjama.
I baš tada, u onom trenutku kada se svjetovi dodiruju, čula sam krik. Bio je to njegov glas – promukao, slomljen, pun očaja koji se ne može opisati. “Ljudi, stanite!” vikao je. Čula sam prosipanje dunja po kaldrmi, tupi zvuk voća koje udara o zemlju. Osjetila sam njegov poljubac na svom hladnom čelu i jednu vrelu suzu koja je bila toplija od svega što sam doživjela u posljednje tri godine.
Ibrahim je stigao. Kasno za život, ali na vrijeme za vječnost. Moja želja je ispunjena – donio je žute dunje, donio je sebe. Sada, dok ležim pod bosanskom zemljom, ne osjećam tugu. Svake jeseni, miris dunja koje on ostavlja na mom mezaru podsjeća nas da sevdah nikada ne umire. Rastavili su nas ljudi, rastavio nas je Stambol, ali nas je spojila jedna pjesma i miris žutih dunja.
Aman, aman… ljubav je jača od smrti, ali je miris dunja taj koji čuva tajnu o nama.
Ova priča nastala je po motivima tradicionalne bosanske sevdalinke “Žute dunje Carigradske”. Sevdalinka je usmeno narodno blago Bosne i Hercegovine, a njeni autori ostali su nepoznati.
18 lipnja, 2026
Komšija u šezdesetim se zaljubio: Umjesto ograde napravio joj ljuljašku za kraljicu
Znate ono kad mislite da ste sve vidjeli? E pa, ja sam se prevario!
Moj komšija, čovjek u ozbiljnim šezdesetim, cijeli život sam. Žena mu preminula davno, pa je tugu zalijevao rakijom. Onako, da ne smeta nikome, samo da dušu smiri…
I odjednom, BUM! Čovjek se preporodio!
Oči mu sjaje k’o farovi na Golfu dvojci
Trijezan k’o sudija, trči po trgovini s alatom kao da je na maratonu!
Sretnem ga ja, zbunjen k’o tele u novoj štali, pitam šta je bilo, je li ga kakva muka spopala.
A on će ti meni, sav važan: “Ma, otišao sam na selo da popravim ogradu jednoj ženi. Zvala me da joj pomognem.”
“Jarane, kakva je to žena!”
I onda krene priča, k’o da djed unucima bajke priča:
“Jarane, kakva je to žena! Vrijedna k’o mrav, a smijeh joj zarazan! Ima kokoši, bašta ograđena pic-mic, donese ti ledeni domaći sok od drenjaka, a navečer iznese i vino. Radi k’o crnac, a onda ti još donese toplu pitu. Ma milina jedna…”
“Šta su ti ovi drveni stupovi?”
Sjedimo mi tako, smrklo se, popili koju. Ja njoj kažem: “Šta su ti ovi drveni stupovi kod ulaza? Ništa ne valjaju, samo ruže, treba to srušiti.”
A ona će ti meni: “To su ostaci stare ljuljaške . Kad sam bila mala, tu sam se ljuljala. Baš sam to voljela.”
“E pa, ako si voljela, onda ćemo ljuljašku vratiti!”, kažem ja njoj.
A ona meni da sam lud, šta će joj sad ljuljaška, stara je za to.
“Napravit ću ti ljuljašku za kraljicu!”
Sutradan ti moj komšija, k’o da mu je dvadeset godina, ode u šumu, nađe jake balvane, vuče ih k’o da su od papira.
“Napravit ću ti ljuljašku za kraljicu!”, kažem ja njoj. “Sa rezbarijama i svim fensi ukrasima!”
A ona i dalje: nema potrebe, šta će mi to.
“Ma kakva potreba! Ako žena ima zlatno srce, zaslužuje ljuljašku!”, kažem ja njoj. “Jer prije nego što se snađeš, sve što dotakne samo zablista. Nije ona stara, ona je čudo neviđeno!”
“A šta bi s ogradom?”
I tako ti on odmah na posao, obriše prašinu sa starih stolarskih alata, i sve to ručno izrezbari.
A ona mu samo, kroz smijeh, prigovara: “A šta bi s ogradom?”
“Ženo, ozbiljno?! Obećao sam ti ogradu do maja – dobit ćeš je. Ali reci mi, zar ljuljaška nije malo važnija? Svaka dobra žena zaslužuje svoju ljuljašku. Pogotovo ona koja je pravo blago!”
I za kraj: I bi ljuljaška. I bi ograda. I bi ljubav u šezdesetim. Jer godine su samo broj, a srce ne stari.
16 lipnja, 2026
Doktor, frižider i tri belaja: Kako su leđa, auto i ljubav stradali istog dana
Doktoru su istog dana došla tri pacijenta. Jednom stradala leđa, drugom auto, treći prebljedio od straha.
Svu trojicu povezuje jedno: frižider s trećeg sprata. Kad čujete kako — pašćete sa stolice od smijeha.

Eh, moj narode, znaš li onu staru: “Što ti je život, nikad ne znaš šta te čeka iza ćoška”? E pa, ova priča je dokaz da nikad ne znaš ni šta te čeka s trećeg sprata!
Sjedim ja neki dan, pijem kahvu, kad mi jaran, doktor po struci, poče pričati o svojim pacijentima. Kaže, dođu mu svakakvi, ali ova trojica su mu dan obilježila. I to kako!
Prvi belaj: Leđa stradala zbog pravde i frižidera
Dođe ti prvi pacijent, jedva hoda, drži se za leđa k’o da je sto godina oro. Doktor ga pita:
“Čovječe, šta bi? Šta te snađe?”
Pacijent, sav zajapuren, poče priču:
“Ma, doktore, živim ja na trećem spratu. Dođem s posla, umoran k’o pas, kad vidim – neko mi je provalio u stan! Odmah uletim unutra, nigdje nikoga. Istrčim na balkon, kad vidim kako bježi dole niz ulicu. E, tu mi pao mrak na oči! U momentu, ne znam ni ja kako, uhvatim frižider i bacim ga za njim! Eto, otad me leđa ubiše!”

Doktor ga gleda, ne vjeruje šta čuje. Frižider? S trećeg sprata? Ma hajde.
Drugi belaj: Auto i iznenadni susret s bijelom tehnikom
Ne prođe dugo, eto ti drugog pacijenta. Ovaj još gori! Sav u zavojima, k’o mumija. Doktor ga, naravno, pita:

“Pa dobro, čovječe, šta je tebe snašlo? Izgledaš k’o da te voz pregazio!”

Ovaj jadan, jedva progovara:

“Ma, doktore, kasnio sam na posao. Žurim, oblačim se u autu, palim ga… Kad odjednom, niotkud, frižider mi pade na auto! Direktno na haubu! Eto, to mi se dogodilo!”

Doktoru već ništa nije jasno. Frižideri padaju s neba? Šta se ovo događa u gradu?
Treći belaj: Ljubav, strah i frižider kao skrovište
I taman kad je doktor pomislio da je sve vidio i čuo, eto ti trećeg pacijenta. Ovaj je bio najgori od svih! Prebljedio, drhti k’o prut, k’o da je duha vidio. Doktor ga, već pomalo zbunjen, pita:

“A tebe, Boga ti, šta je spopalo? Šta ti se dogodilo?”

Pacijent, sav u strahu, poče da muca:

“Doktore… bio sam kod djevojke… znate već… i odjednom, eto ti njenog muža! Panika! Sakrijem se ja u frižider… I sad, ne znam koji me to krvolok uzeo i bacio s trećeg sprata!”

Eto, moj narode, tako to biva kad se spoje provala, žurba i tajne ljubavi, a sve začinjeno jednim frižiderom. Pazite se na frižider, nikad ne znate kad će vam život okrenuti naglavačke! Ili vas, ne daj Bože, baciti s trećeg sprata!
14 lipnja, 2026
Poziv koji čekamo je zapravo poziv koji trebamo sami napraviti
Tuga ima svoj zvuk. Kod mog babe Huse, zvučala je kao stari telefon koji zvoni dvaput.
Svaki dan u 4. Podigne slušalicu, okrene svoj broj, čuje njen glas: “Selam! Ovdje Huso i Hanifa!”Spusti prije bipa.
To mu je bio ritual. Kazna. Utjeha. Sve.
Dok ga unuk nije pitao zašto. I dok nije shvatio: ljubav ne živi na kasetama. Živi u glasovima koji su još tu.
Ovo je priča o djetetu koje je naučilo djeda da preboli.
Ostavite poruku poslije zvučnog signala
Prošle sedmice, moj desetogodišnji sin Emir postavio mi je pitanje koje mi je skoro zaustavilo srce. Njegova dječija iskrenost otkrila je duboku tugu koju sam, kao i mnoge stvari koje previše bole, pokušavao ignorisati. “Babo,” rekao je, “Zašto dedo svaki dan zove sam sebe? I zašto ga to rastuži?”
Tišina koja odzvanja
Moj babo, Huso, 68-godišnji nekadašnji građevinski radnik, čovjek koji je zidao zgrade i koji je u mom životu zaplakao samo jednom – kad je moja majka, Hanifa, preselila prije dvije godine. Bio je čovjek starih navika: kahva u šest ujutro, dnevnik u šest naveče… i sada ovaj novi, čudan običaj.
Svaki dan, oko četiri sata, sjeo bi u svoju staru fotelju. Uzeo bi stari kućni telefon s dugim, zapetljanim kablom i okrenuo svoj broj. Telefon bi zazvonio jednom, dvaput, a onda bi se uključila stara sekretarica. “Selam! Ovdje Huso i Hanifa! Trenutno nismo kod telefona, ostavite poruku poslije signala!” Bio je to njen glas. Glas moje majke, pun onog smijeha koji je uvijek nosila u sebi, čak i na snimku. Čim bi njen dio završio, prije nego što bi se čuo “bip”, babo bi tiho spustio slušalicu. Zatvorio bi oči, duboko uzdahnuo… i tišina u kući postala bi još glasnija. Radio je to svaki,dan.
Dječija iskrenost koja otvara srca
Pokušao sam mu ponuditi modernija rješenja, novi telefon, ali on bi samo odmahnuo glavom. Nije želio promjenu. Ali Emir, u svojoj dječijoj iskrenosti, prišao mu je direktno. Došli smo kod njega u subotu, a on je sjedio u fotelji, telefon još u ruci.
“Dedo?” upitao je Emir. Babo se trgnuo, lice mu pocrvenilo od stida. “Eh, Emire… nisam vas ni čuo da ste ušli.”
“Zašto zoveš svoj telefon?” pitao je Emir, onom dječijom iskrenošću.
Babo je pogledao u telefon u krilu. Ruke su mu drhtale. “Zbog pozdrava, Emire,” šapnuo je. “Tvoja nena… ona ga je snimila. Nikad ga nisam mijenjao. Većinu dana… to je jedini način da čujem njen glas.”
Nisam imao odgovor. Samo sam mu stavio ruku na rame. Emir je šutio, gledao ga pažljivo, kao da uči nešto veliko.
Poruka iz sadašnjosti
Sutradan me babo nazvao. Glas mu je bio slomljen, plakao je. “Ma nisam povrijeđen… ali… neko je ostavio poruku.”
Kad sam stigao, stajao je kraj sekretarice, ruke na ustima. “Pusti je,” rekao je. Pritisnuo sam PLAY. A onda se začuo glas. Nije bio majčin. “Selam, dedo!” Bio je to Emir. Njegov mali, jasni glas.
“Ne moraš slušati stari snimak da bi se sjećao nene. I ja je pamtim. Mirisala je na kolače i imala najtoplije zagrljaje. Samo sam htio da ti kažem da te volim. I mama i babo te vole. I svi mislimo na tebe. Možemo je pamtiti zajedno.”
Babo je zaplakao, ali se smiješio. Pritisnuo je PLAY opet. Njegove oči bile su bistrije nego ikad. “Dugo sam mislio da je bol jedino što mi je ostalo od nje. Ali tvoj sin… pokazao mi je da nije njen glas na mašini ono što mi treba. Treba mi njegov. Treba mi vaš.”
Ljubav mijenja glasove
Tuga je čudan jezik. Dvije godine babo je slušao snimak prošlosti. Trebalo je jedno dijete da ostavi novu poruku — poruku iz sadašnjosti. Te večeri, po prvi put nakon dugo vremena, babo je došao kod nas na večeru. Emir je potrčao i zagrlio ga oko stomaka. Babo ga je držao čvrsto, a preko njegovih ramena pogledao mene. Nije morao ništa reći. Više nije slušao duhove. Bio je tu. Sa nama.
Ljubav ne umire. Samo mijenja glasove. I ponekad, poziv koji čekamo… zapravo je poziv koji trebamo sami napraviti. Jer ponekad, da bismo nastavili dalje, moramo pustiti da se duše smire.
5 lipnja, 2026
Zapis za smirivanje žene: Mahalska legenda koja je zaludjela Balkan!
Jutro je svanulo kao i svako drugo u našoj mahali, obasjano prvim zracima sunca koji su se probijali kroz krošnje drveća i budili uspavane ulice. Miris svježe skuhane kahve širio se zrakom, a dječiji smijeh već je odzvanjao iz obližnjeg parka. Idila, reklo bi se. Ali, tog jutra, nešto je bilo drugačije. Nešto što će zauvijek ostati upisano u anale mahalskih priča, prepričavano uz kafu i smijeh, od uha do uha, od Sarajeva do Zenice, pa i šire.
Na kapiji jedne, do tada, sasvim obične kuće, osvanuo je natpis. Neobičan, intrigantan, gotovo mističan. Velikim, jasno ispisanim slovima stajalo je:
Ovdje se pravi zapis za smirivanje žene…
I to je bilo sve. Bez dodatnih objašnjenja, bez uputa, bez cijene. Samo ta jedna, rečenica, obećanje mira i spokoja u bračnom životu, koje je odjeknulo jače od bilo koje reklame. Kao da je nevidljivi megafon razglasio vijest po cijelom komšiluku, a onda i mnogo dalje. Jer, istina je, mnogi muškarci, potajno ili javno, traže taj sveti gral – formulu za smirenu ženu. I tog jutra, činilo se da je pronađena, i to u našoj mahali!
Nije prošlo ni pola sata od kada je natpis ugledao svjetlo dana, a prizor koji se odvijao pred kućom bio je nevjerovatan. Red muškaraca, dugačak kao kolona za hljeb u ratnim vremenima, počeo se formirati. Od kapije te kuće, pa sve do čaršije, brat bratu, protezao se na dobra četiri kilometra! Tolika se gužva stvorila da ni igla nije mogla pasti na zemlju, a kamoli da se neko probije kroz taj živi zid nade i očaja. Muškarci svih dobi, zanimanja i karaktera, stajali su rame uz rame, ujedinjeni u jednoj misli: dočepati se tog zapisa.
Raja se počela gurat’, laktat’, psovat’ u sebi i naglas.
Nervoza je rasla sa svakom minutom, jer svi su htjeli biti prvi. Svi su željeli to “čudotvorno” rješenje koje će im donijeti mir u kuću. Priče su počele kružiti, a nestrpljenje je bilo opipljivo.
Ubrzo, ovi mučenici u redu počeše muhabetit’ među sobom, dijeleći svoje muke i nade. Svaki je imao svoju priču, svoju verziju bračnog pakla iz kojeg je tražio izlaz:
Prvi, čovjek srednjih godina, sa zgužvanom košuljom i podočnjacima, vikao je preko glava drugih: “Zove mene jaran jutros u šest, kaže šta ima ovdje. Ja sjeo u Golfa, poteg’o iz Zenice, 130 kilometara prevalio, samo da ovo riješim! Žena mi je postala gora od budilnika, ne da mi spavati ni danju ni noću!”
Drugi, mlađi, ali već vidno iscrpljen, nadovezuje se, brišući znoj sa čela: “Moj brate, da ti znaš kakve sam ja muke im’o dok sam se izvuk’o iz kuće da dođem ovamo! Rekao sam joj da idem po cigare, a ona mi je dala spisak za cijelu prodavnicu! Jedva sam pobjegao!”
Treći, sijedi gospodin sa kravatom, maše rukama, gotovo u suzama: “Ja ostavio i pos’o i šefa i sve, reko’ ovo je preče od života! Ako ne smirim moju, neće biti ni posla ni života! Jučer mi je bacila daljinski kroz prozor jer sam gledao utakmicu!”
Četvrti, peti… svako svoju muku i priču vergla
Red je postao neka vrsta grupne terapije, gdje su muškarci, po prvi put, otvoreno dijelili svoje bračne jade, nalazeći utjehu u zajedničkoj nevolji. Svi su se nadali da će taj “zapis” biti ključ za njihovu sreću.Međutim, usred te gužve, stajao je jedan čovjek. Nije se gurao, nije pričao, ali je bio sav unervozio. Znojio se, cupkao,kao da treba na wc. Svako malo pokušavao da se progura naprijed, al’ jok – raja je napravila živi zid, ne dajući mu ni milimetra. Njegovo lice bilo je crveno od muke, a pogled mu je lutao, tražeći izlaz iz ove apsurdne situacije.
Gleda ga jedan do njega, vidi da je čovjek na rubu živaca, pa mu veli, pokušavajući ga smiriti: “Šta si se bolan toliko usplahirio? Polako, opusti se, doći ćeš i ti na red za zapis, ima za sve. Nije valjda da ti je toliko hitno?”
A ovaj se okrenu, sav crven u licu, sa pogledom punim očaja i bijesa, pa procijedi kroz zube, jedva zadržavajući suze:
“Ma kakav ba zapis, ja živim u ovoj kući! Ne znam koji mi je hajvan zakačio onu tablu na kapiju i pobjeg’o, a ovi me sad ne daju ni u rođenu avliju uć’!!”
I tako, dok su se muškarci i dalje gurali u redu, sanjajući o miru u kući, pravi vlasnik kuće ostao je zarobljen ispred vlastite kapije, žrtva nečije šale koja je prerasla u mahalsku legendu. A natpis? On je ostao tamo, kao podsjetnik na dan kada je cijela mahala, i šire, povjerovala u čudotvorni “zapis za smirivanje žene”.
5 lipnja, 2026
Od domaćice do princeze
Nekad davno, živjeli su Jasko i Elma. Svaki dan Jasko dođe s posla, baci se na trosjed k’o vreća krompira, upali tablet i ode u svoj svijet. YouTube, TikTok, kladionica – standardno. A Elma? Elma ti trči k’o na traci: kuhinja-špajz-mašina-sudoper, i sve vrijeme zvoca: “Ti nikad ništa! Plata nam ispari do desetog! Hoš’l bar smeće iznijet jednom u životu?!”
Jaski to na jedno uho uđe, na drugo izađe. U sebi konta: “Bože dragi, šta bi od one cure što je nekad nosila štikle i imala volje za život? Sad samo šerpe i prigovori.”
Jedno veče, nakon što je Elma opet zagrmila da iznese ono smeće, Jasko se odvuk’o do kontejnera. Stoji on tako pod uličnom lampom, gleda u nebo i jada se: “Bože, je l’ ovo kazna? Hoću li ja cijeli život provesti s ovom namrgođenom, umornom ženom? Je l’ ovo vrhunac?”

Kad odjednom, glas u glavi – smiren, ali autoritativan, k’o hodža na džumi:
“Jasko, sine, mogu ti pomoć. Al’ da ti sad preko noći uvalim princezu u kuću, cijela mahala bi pričala. ‘Vidi Jaske, promijenio ženu, otkud mu pare?’ Polako ćemo. Ja ću u Elmu lagano ubacivati duh princeze. I izgled, i ponašanje, i duša – sve će se mijenjat. Al’ ima caka. Ako hoćeš da ti princeza ostane u kući, i ti ćeš morat prestat bit tele. Moraš bit vrijedan nje.”
“Ma radim šta god treba!” šapnu Jasko. “Samo reci kad počinje?”
“Već je počelo,” reče glas. “Svaki dan će bit’ mrvicu drugačija.”
Vrnu se Jasko u kuću, sjede na trosjed, al’ ne može onaj TikTok gledat. Samo baca pogled prema kuhinji. Ustane, nasloni se na štok i gleda je. Elma okrenuta leđima, riba one šerpe od graha.
Osjeti ona pogled, okrenu se. Oči im se sretoše. Jasko konta: “Ista mi je, majke mi.”
Al’ Elma, zbunjena što je ovaj gleda k’o telac u šarena vrata, onako nesvjesno popravi pramen kose. Malo pocrveni. “Što blejiš u mene tako?”
Jasko se spetlj’o, pa provali prvo što mu pade na pamet: “Ma… treba l’ ti pomoć oko suđa?”
“Suđa?” zabezeknu se ona, briše ruke. “Pa završila sam.”
“Auuu, već se mijenja,” pomisli Jasko. “Evo već sija.” Uze krpu i krenu glumit da suši čaše.
Sutradan, Jasko leti s posla kući. Uzbuđen k’o dijete pred Bajram. “Šta ako je danas još bolja? Ne mogu ja ovakav ofucan pred princezu.” Stane u cvjećaru, uzme buket ljiljana – njenih omiljenih, za svaki slučaj.
Otvaraju se vrata, Jasko se ukočio. Elma u haljini koju nije obukla od svadbe amidžića. Kosa sređena, stavila one minđuše što joj je kupio za godišnjicu. On joj tutnu cvijeće, ost’o bez teksta. Elmi oči zasjale k’o semafor.
Uđe u kuću – druga dimenzija. Sto postavljen, izvučen servis “za goste”, flaša vina otvorena, miriše teletina ispod sača. Sjedoše, a Elma skoči: “Jao, zamalo zaboravi! Snimila sam ti utakmicu Velež-Željo, a kupila sam i ulaznice.”
“Ma pusti utakmicu,” reče Jasko iskreno. “Na vijestima svaki dan isto: poskupilo, kriza, političari se svađaju. Daj da pričamo. Šta ti se radi za vikend?”
Ona se zateče: “A šta ti hoćeš?”
“Ma kontam da odemo u ono novo kino u gradu. Ja ću karte. A možda da prošetamo čaršijom prije? Da ti kupimo novu haljinu. Zaslužila si… nešto spektakularno.”
Skoro da reče “nešto dostojno princeze”. Gleda je i konta da već sjedi s jednom. Lice joj sija, oči žive, smiješak topao, a opet misteriozan, k’o u glumica iz turskih serija.
“Bože, pa ona je nestvarna,” misli Jasko. “Al’ ako ovako nastavi, mogu li ja ovo pratit? Moram ja ovo ozvaničit. Dok je još tu sa mnom, da širimo porodicu.”
“Jasko, šta si se zamislio? Uozbiljio si se k’o pred popis stanovništva,” upita Elma tiho.
Srce mu lupa k’o ludo. Pitat princezu za dijete? Nije to bilo u ugovoru s Bogom! Al’ pruži ruku preko stola. “Ne znam kako da ti kažem… al’ ja bih s tobom porodicu, Elma. Hoću da imamo lijep život zajedno.”
Elma obiđe sto, suze joj krenuše od sreće. Zagrli ga onako da je osjetio da je doš’o kući.
“Auuu, kakva je to noć bila. I kakav je to život bio,” konta Jasko godinama kasnije. Smije se dok kleči da zakopča jaknu drugom unuku pred šetnju u parku. “Živjet s princezom ti je, jarane, najbolja stvar na svijetu.”
Pouka za raju:
Ne postaje žena princeza jer joj ti kupiš krunu. Postane kad ti siđeš s trosjeda i opereš one dvije čaše. Pa ti vidi.
5 lipnja, 2026
Bila sam na minut od toga da prekinem s njim — a onda sam shvatila šta je ljubav
Postoje trenuci u vezi kada čovjek počne preispitivati sve.
Ne zato što se dogodilo nešto veliko i dramatično, nego zato što se male stvari počnu gomilati: propušteni planovi, kratki odgovori, umor koji uvijek dođe prije razgovora i osjećaj da ste nekako ostali sami, iako pored sebe imate osobu koju volite.
Tog dana bila sam uvjerena da više ne mogu tako. Bila sam na minut od toga da prekinem s njim.
Razlog? Bio je, eto, „dosadan“.
Znam kako to zvuči. Površno, razmaženo i možda čak nepravedno. Ali u svijetu u kojem se ljubav često prikazuje kroz savršene fotografije, skupe večere, iznenađenja i uzbudljive objave na društvenim mrežama, lako je zaboraviti da se najvažnije stvari često događaju daleko od očiju drugih. Ponekad ljubav nije glasna. Ponekad nema filter, buket ruža ni savršeno isplaniranu subotu navečer.
Ponekad ljubav samo tiho otključa vrata i uđe kući iscrpljena.
Subota koju sam čekala cijelu sedmicu
Bila je subota navečer. Ona vrsta subote kojoj se raduješ od ponedjeljka, jer znaš da ćeš napokon obući nešto lijepo, izaći iz svakodnevne rutine i provesti nekoliko sati onako kako želiš.
Dugo sam birala haljinu. Presvukla sam se nekoliko puta, popravljala frizuru i nanosila omiljeni parfem. Htjela sam se osjećati lijepo, poželjno i važno. Htjela sam da Mirza primijeti sav trud koji sam uložila. Htjela sam da izađemo, sjednemo negdje gdje svira muzika, razgovaramo, smijemo se i napravimo onu vrstu večeri o kojoj se kasnije priča.
Telefon mi je neprestano vibrirao. Prijateljice su već bile vani. Slale su fotografije, smijale se u grupnom razgovoru i pitale gdje sam. Činilo mi se da svi oko mene žive upravo onu noć kakvu sam i ja trebala imati.
Samo sam ja čekala.
Gledala sam na sat, pa na telefon. Poslala sam mu poruku. Nije odgovorio odmah. Pokušavala sam biti razumna. Govorila sam sebi da je vjerovatno zauzet, da će uskoro stići i da nema smisla praviti problem prije nego što se uopšte pojavi.
Ali čekanje zna učiniti svoje. Dok minute prolaze, razum se povlači, a razočaranje počinje govoriti umjesto njega.
U 21:15 čula sam ključ u bravi
U 21:15 začula sam ključ u bravi. Ušao je Mirza.
Nije bilo cvijeća. Nije bilo osmijeha ni nekog spektakularnog ulaska. Na odjeći mu se vidjela prašina, lice mu je bilo umorno, a koraci spori i teški. Izgledao je kao neko ko je cijeli dan nosio teret koji se ne vidi, ali se osjeti u svakom pokretu.
„Žao mi je“, rekao je tiho, glasom hrapavim od umora. „Daj mi pet minuta. Istuširat ću se, malo razbuditi, pa ćemo izaći. Obećavam.“
Pogledala sam ga, ali nisam odgovorila onako kako je očekivao. U meni su se već sudarali ljutnja i tuga. Čula sam njegovo obećanje, ali sam u mislima već čula sva prethodna obećanja koja su ostala nedovršena.
Sjeo je na rub kreveta i počeo skidati čizme. Jednu je uspio izuti. Onda je samo spustio glavu, naslonio se i zatvorio oči.
U početku sam mislila da odmara nekoliko sekundi. Zatim sam shvatila da je zaspao.
Napola obučen, s jednom čizmom još uvijek na nozi, Mirza je utonuo u san. Disao je tiho i ravnomjerno, kao čovjek koji je konačno dobio dozvolu da prestane biti jak.
Moj bijes i njegove umorne ruke
U tom trenutku pogodilo me sve odjednom. Frustracija. Razočaranje. Povrijeđenost. Čak i neka čudna vrsta srama.
Za šta sam se spremala? Zašto sam se toliko trudila ako će se večer opet završiti ovako? Zašto sam uvijek morala razumjeti njegov umor, dok se moj osjećaj zapostavljenosti nikako nije smio pojaviti?
Dio mene želio ga je probuditi. Željela sam mu reći da nisam komad namještaja koji može čekati dok on završi sve što je važnije. Htjela sam da zna koliko se nevidljivom osjećam. Koliko je teško stalno biti druga iza posla, obaveza, umora i svega što život donese.
Već sam u sebi sastavljala rečenice koje bih mu rekla čim otvori oči.
A onda me nešto zaustavilo.
Pogledala sam njegove ruke.
Bile su izmučene, grube i umorne. Na koži su se vidjele male posjekotine preko starijih tragova. Prsti su mu bili suhi, nokti neuredni, a koža ispucala od dugih dana i teškog rada. To nisu bile ruke čovjeka koji je odlučio da me zanemari. To su bile ruke čovjeka koji se svakog dana borio da održi ono što imamo.
Gledala sam ih duže nego što sam planirala.
I odjednom sam se sjetila razgovora koji smo vodili nekoliko večeri ranije.
„Ja sam tu za nas. Vjeruj mi.“
Te noći bila sam zabrinuta za našu budućnost. Govorila sam mu kako mi sve djeluje neizvjesno, kako se ponekad bojim da ćemo se izgubiti u obavezama i čekanju nekog boljeg vremena. Pitala sam se hoćemo li ikada imati dovoljno novca, dovoljno slobodnih dana i dovoljno energije za život kakav zamišljamo.
Mirza me tada nije pokušavao ubijediti velikim riječima. Nije obećao luksuz, putovanja ni život bez problema. Samo je uzeo moje ruke u svoje i rekao:
„Ja sam tu za nas. Vjeruj mi.“
Sada, dok je spavao u odjeći, s čizmom na nozi, počela sam razumijevati ono što tada nisam u potpunosti vidjela.
Njegov umor nije bio ravnodušnost.
Bio je trud.
Nije birao da bude odsutan. Nije birao da propusti našu večer. Nije došao kući bez energije zato što mu nije bilo stalo do mene. Došao je takav jer je tokom dana davao sve od sebe. Radio je, gurao sebe preko granice, prihvatao naporne dane i odgađao vlastiti odmor kako bi jednog dana život o kojem pričamo zaista mogao postati naš život.
Naravno, to nije značilo da moji osjećaji nisu važni. I moje razočaranje je bilo stvarno. I ja sam imala pravo poželjeti pažnju, izlazak i lijepu večer. Ali shvatila sam da ljubav ne može biti samo spisak onoga što nismo dobili. Ponekad moramo pogledati i ono što druga osoba svakodnevno daje, čak i kada to nije upakovano na način koji smo očekivali.
Ljubav nije uvijek fotografija za objavu
Izlasci, uzbuđenje, poruke, pokloni i fotografije — sve su to lijepi dijelovi veze. Nema ništa loše u tome da želimo pažnju i trenutke koje ćemo pamtiti.
Ali lako je ljubav početi mjeriti samo onim što je vidljivo. Po broju iznenađenja, romantičnih večera i objava. Lako je pomisliti da je neko kome je stalo uvijek nasmijan, odmoran i spreman za još jedan plan.
A stvarna ljubav često izgleda drugačije.
Ponekad izgleda kao osoba koja ustaje rano, radi cijeli dan i vraća se kući bez trunke snage. Ponekad je to poruka poslana usred gužve da provjeri jeste li stigli sigurno. Ponekad je to račun koji je plaćen na vrijeme, lijek ostavljen na stolu ili tiha briga koju niko drugi ne primijeti.
Ponekad ljubav izgleda kao neko ko ne zna uvijek pronaći prave riječi, ali svakog dana pokušava da vam obezbijedi mirniju budućnost.
Moja ljutnja nije nestala u jednom trenutku. Samo se pretvorila u nešto zrelije: razumijevanje i perspektivu.
Nisam ga probudila. Nježno sam mu pomogla da legne, izula mu i drugu čizmu, pokrila ga dekom i ugasila svjetlo. Zatim sam sjela pored kreveta i nekoliko trenutaka samo posmatrala kako spava.
Na njegovom licu više nisam vidjela „dosadu“. Vidjela sam čovjeka koji je bio na granici svojih snaga.
Ono što sam naučila te noći
Kasnije sam legla pored njega i zagrlila ga, pazeći da ga ne probudim. Dok sam slušala njegovo disanje, razmišljala sam o tome koliko je lako pomiješati uzbuđenje sa smislom.
Nije svaka ljubav glasna ili glamurozna. Neka je postojana. Neka je tiha. Neka traži strpljenje, razgovor i povjerenje. Neka se ne vidi na fotografiji, ali se osjeti u onim danima kada sve drugo počne pucati.
To, naravno, ne znači da treba šutjeti o svojim potrebama. Ljubav nije opravdanje za stalno zanemarivanje, niti bi se jedna osoba trebala neprestano žrtvovati dok druga samo čeka. Važno je razgovarati, reći kada nas nešto boli i pronaći način da se oboje osjećamo viđeno.
Ali važno je i ne donositi velike odluke u trenutku kada gledamo samo jednu propuštenu noć. Ponekad moramo zastati i zapitati se: šta se nalazi iza onoga što trenutno vidim? Da li je ovo ravnodušnost — ili iscrpljenost? Da li me osoba zaista ne voli — ili svoju ljubav pokazuje na način koji nisam naučila prepoznati?
Biti s nekim ko radi na budućnosti može značiti da će neki dijelovi sadašnjosti morati biti drugačiji. To mogu biti noći koje ne idu po planu, odgođeni izlasci i trenuci u kojima morate birati između odmora i još jedne obaveze.
Ali ako zajedno gradite nešto stvarno, onda i ti tihi trenuci imaju svoju vrijednost.
Te noći nisam dobila savršen izlazak. Nisam dobila fotografiju za uspomenu ni priču koju bih prepričavala prijateljicama. Dobila sam nešto mnogo tiše, ali važnije: podsjetnik da se ljubav ponekad nalazi upravo tamo gdje je na prvi pogled ne bismo tražili.
U umoru. U neispunjenom planu. U paru iznošenih čizama. U rukama koje su previše grube od rada da bi izgledale romantično, ali dovoljno snažne da drže zajednički život.
Jer na kraju, nije uvijek riječ o savršenom izlasku. Ponekad je riječ o osobi koja dođe kući umorna — jer se trudi, na svoj način, stvoriti nešto što traje.
A ponekad ljubav prepoznamo tek onda kada utišamo vlastito razočaranje i pažljivije pogledamo ono što je cijelo vrijeme bilo pred nama.
11 svibnja, 2026
Ja sam kćerka jedinica, ali mene je mati uvijek zvala “sine”
Moja mama ima 70 godina
Svaki put kad bahnem, ona već čeka na kapiji. U ruci ceker, u cekeru jabuke i kruške iz bašte. Onako žgoljave, tačkaste, nisu k’o one iz trgovine što se sjaje. “Nisu baš za oko, sinko, al’ su slatke. Nisu prskane. Uzmi, znam da ih voliš još kad si bila curica.”
I uzmem. Uzmem voće, uzmem sir što ga sama mijesi pa ga pokrije krpom da “diše”. Ponosna je na njega k’o da je zlato. “Ovaj je od Šare, najbolje mlijeko daje”, kaže i zamota mi pola tepsije pite da ponesem. Ja sve to strpam u gepek, sjednem u auto i gas. Nazad u svoj život na brzinu.
Uvijek negdje žurim. Posao, prijatelji,obaveze, gradska gužva, kafe koje traju 20 minuta jer “nemam kad”. Posjetim je onako, između obaveza. Uletim s kesom iz DM-a, donesem joj kreme “da ne kupuje”, pitam: “Kako si, mati, šta ima novo?”
A šta bi imalo novo kod nje? Mislim ja. Kod nje je vrijeme stalo.
I ona priča. O pritisku što joj skoči čim promijeni vrijeme. O koljenu što je izdaje . O paradajzu što nije rodio, “suša ga ubila, ni vode u bunaru nema k’o prije”. O tetki Fadili koja se muči sama, “nema ko ni drva unijeti”. O komšijinom cuki što ganja maćke.
Ja klimam glavom, a mislima već na putu. “Ma idi doktoru, mama.” Ona odmahne rukom: “Eee, ti nisi doktor. Šta ti znaš o mojim tabletama? Kad popijem čaj od kadulje, proće.”
Uvijek ista priča kad krenem: “Obuci se, vidi kako si tanka. Kašlješ, ne paziš se. Previše radiš, sine. Dušu ćeš potrošit.”
Ja se nasmijem, brzo je zagrlim: “Ma dobro je, mati, ne brini.”
A ona: “U redu je što ne dolaziš često. Znam ja da si u poslu.”
A nismo daleko. Dvadeset kilometara. Dvadeset minuta kad nije gužva . Zovem je svaki dan. Al’ to nije to.
I onda jednom, dok perem suđe i ona mi preko telefona priča kako je sanjala rahmetli babu, zastane. Glas joj postane tanak, tih:
“A kome ću se žaliti, ako neću tebi?”
Stane mi zrak. Spustim onu krpu, gledam u prazno. K’o da me neko polio ledenom vodom usred avgusta.
Kome će? Kome će pričati o pritisku, o cijeni luka na pijaci ? To nisu “obične priče”. To je njen život. To je sve što ima da podijeli. A ja, budala, brojim minute.
Nisam ni veš raširila. Ugasim mašinu, uzmem ključeve i pravac kod nje. Bez najave, bez “evo me za pola sata”.
Kad sam ušla u avliju, mati već razvija jufku. Znala je. Majke vazda znaju. “Pa što ne javi, da sam znala mesa izvadit”, kaže, a ruke joj brašnjave do lakata. Babo toči čašu vina, onog njegovog od ljetos. “Haj’ sa mnom jednu, sine.”
“Ne mogu, babo, vozim.”
“Ma popij ti, ostavi auto, prespavaj.” I nasmije se, ponosan što sam tu.
I sjede oni. I ja sjedim. Umotam se u njen vuneni šal, onaj što bode al’ grije dušu. Ona dodaje još cjepanicu u Smederevca, pa zapucketa. Miris dima, pite i kafe iz džezve.
I nema više žurbe. Nema “moram ići”. Samo sam opet ona curica što je bosih nogu trčala po avliji i čekala da mati kaže “haj’ na večeru”.
Hrana ima drugi okus kad je ona spremi. Nije do začina. Do ruku je. Do ljubavi što je zamijesi u svaku jufku. Sve brige ostanu pred vratima, k’o blatnjave cipele.
Gledam je kako siječe pitu, kako joj se ruke tresu al’ ne da joj pomognem. “Sjedi ti, odmori se.” I onda mi sine: ona se meni odmara. Ja sam njoj odmor.
“Mama,” šapnem u sebi dok ona ne gleda, “ostani. Ostani još dugo.”
Ostani da mi još jednom kažeš da se obučem. Da me ružiš što kašljem. Da mi spakuješ sir i pitu u najlon kesu “za puta”. Da me čekaš na kapiji.Da me zoveš sine umjesto kćeri,iako mi ponekad zasmeta,pa ko će me više zvati ,,Sine”.
Jer ja ne znam kako izgleda svijet bez mirisa tvoje kuhinje. Bez tvog “pazi se, sine” kad krećem. Bez tebe da me pitaš jesam li jela.
Ne znam i neću da saznam.
Zato, mama… ostani. Ostani još dugo. Trebaš mi.
10 svibnja, 2026
Ogrlica za moju sestru
Nije sve u parama!
Sestra ti je ona osoba koja te najbolje zna iznervirati, ali i jedina koja bi za tebe dala i zadnju marku iz džepa. Svađe prođu, ali ta ljubav ostaje kao najčvršći oslonac, jer niko te ne čuva kao tvoja rođena sestra. Upravo o toj neopisivoj vezi govori i ova priča…
Stajala je mala curica ispred zlatare, nosić skoro pa prilijepljen za izlog. Kad je konačno ugledala ono što je tražila, okice su joj zasjale od čistog oduševljenja, ma kao da je vidjela sedmo svjetsko čudo, a ne ogrlicu.Uletjela je unutra k’o metak i prstom pokazala na tirkiznu ogrlicu iza pulta.”To je za moju seku!” rekla je odlučno, onako, bez pogovora. “Možete li mi je zamotati baš, baš lijepo?”
Zlatar je pogledao tu malenu mušteriju s popriličnom dozom skepticizma. “A koliko ti to imaš para, djevojčice?” upitao je, vjerovatno misleći da je zalutala.Curica je iz džepa izvukla zgužvanu maramicu, pažljivo je razmotala i istresla šaku sitniša na pult. Podigla je pogled prema njemu, s tračkom nade u očima, i upitala: “Je li ovo dovoljno?”
Bilo je tu tek nekoliko kovanica, sitniš, taman za žvake.
Ali curica je nastavila s ponosnim osmijehom: “Želim svojoj starijoj seki pokloniti nešto posebno. Otkako nam je mati umrla, ona se brine o svima nama. Nikad ništa ne radi za sebe. Danas joj je rođendan i znam da će je ova ogrlica usrećiti – to je baš boja njenih očiju!”Čovjek je na trenutak zašutio. Uzeo je ogrlicu iz vitrine, otišao u zadnji dio radnje i vratio se s baršunastom kutijicom. Pažljivo je smjestio ogrlicu unutra, zamotao je u elegantan papir i zavezao savršenu svilenu mašnu. Ma, da ti pamet stane od ljepote.”Izvoli,” rekao joj je, pružajući joj paketić. “Nosi pažljivo, da ti ne ispadne!”

Curica je blistala i poskakivala cijelim putem kući.
Dan se skoro završio kad je mlada žena ušla u radnju. Stavila je poznatu kutijicu na pult, zajedno s pocijepanim papirom i razvezanom mašnom.
“Je li ova ogrlica kupljena ovdje?” upitala je tiho. “I… koliko je koštala?”Zlatar se nasmiješio. “Pa, cijena bilo kojeg komada u mojoj radnji je uvijek povjerljiva stvar između mene i mog klijenta.”Mlada žena je odmahnula glavom. “Ali moja sestra je imala samo par novčića. Ovo je pravi tirkiz, zar ne? Mora da je jako skupo. Mi to jednostavno ne možemo priuštiti.”
Cijena ljubavi
Čovjek je uzeo kutijicu i s velikom pažnjom ponovo zamotao poklon i zavezao mašnu. Vratio joj ga je i rekao: “Ona je platila najvišu cijenu koju iko može platiti… Više nego što bi bilo koja odrasla osoba ikada mogla priuštiti.”
Gledao ju je u oči i šapnuo: “Dala mi je sve što je imala.”Duboka tišina ispunila je malu radnju. Dvije suze skliznule su niz lice mlade žene dok je njena drhtava ruka stezala mali, dragocjeni paketić.Zaključak: Jer na kraju dana, imati sestru je najveće blago koje možeš posjedovati; možda ti nekad i popije krv na slamčicu i posvađate se oko najveće gluposti, ali budi siguran – niko te na ovom dunjaluku neće voljeti iskrenije i jače od nje.
6 svibnja, 2026
Halima i bivši muž
“Ovo je bosanska poučna priča o Halimi, njenom bivšem mužu i tome kako se dobrota uvijek vrati…”
Trgovac i prosjak
U jednom bosanskom selu, tamo gdje se svi znaju po imenu i po mahani, živješe žena po imenu Halima. Bila je vrijedna k’o mrav. Udala se ona za trgovca platnom – hadžiju na jeziku, a škrtog u srcu da bi i iz kamena iscijedio dinar.
Jedan dan donese on kući kokoš, mršavu, jedva da je za čorbe. Baci je na sto i reče osorno: “Spremi je, da ne dangubimo.”
I taman kad sjedoše za sofru, kad miris pečenja zamirisa avlijom, neko zakuca na kapiju. Tak, tak, tak – tiho, k’o da se stidi i tog kucanja.
Trgovac otvori. Pred njim čovjek, izderan, gladan, oči mu upale k’o da sedam dana nije zalogajio. “Allah te nagradio, gospodaru, udijeli štogod…”
A trgovac? Odsječe k’o sabljom: “Nema ovdje za dangube! Mrš s kapije!” Zalupi vratima da se kuća zatresla, pa sjede nazad za sofru k’o da ništa nije bilo.
Halima ga samo pogleda preko sinije. Nije povisila glas, nije ga grdila. Samo reče, tiho, al’ da peče:
“Čovječe, zar ti je teško bilo barem selam nazvati? Ako ne daš meso, mogao si mu barem riječ toplu dati. Riječ ne košta, a čovjeka nahrani.”
On samo frknu i nastavi jesti.
Kad vatra progovori umjesto insana
Sutradan, trgovac krenu u čaršiju, u svoj dućan. Al’ dočeka ga crnilo. Samo pepeo i grede što se još dime. Požar je progutao sve – i platno, i tezge, i novac. Vrati se kući sav slomljen, k’o svijeća na vjetru.
Uđe u avliju i prošaputa Halimi: “Nemam više ništa. Propali smo.”
Nije prošlo ni sat vremena, a on njoj: “Kupi se i idi babi. Razvodim te.” Ni hvala, ni halali, ni zbogom. Samo je posla k’o stoku nazad.
Dvije godine poslije, druga sofra
Prođoše dvije godine. Halima se, hvala Bogu, udade opet. Ovaj put za Mehmeda – čovjeka što je imao malo, al’ je dijelio k’o da ima carstvo. U mahali ga zvali “Merhametli Meho”.
Jedne akšamske večeri, opet sofra, opet kokoš u sredini. I opet – tak, tak, tak na kapiji.
Halima otvori. Opet siromah. Drhti, u očima mu se vidi da je gladan.
Mehmed ne sačeka ni da ovaj progovori. Samo reče Halimi: “Ženo, spakuj mu pola kokoši. Nama je i pola dosta. Ne valja da se pred našom kapijom neko vrati praznih ruku. Nije bereket u tome što pojedeš, nego u onome što podijeliš.”
Halima odnese kokoš, pruži čovjeku, vrati se za sofru. Al’ sjede i briznu u plač. Suze joj krenuše niz lice, k’o da je česma pukla.
Mehmed je zagrli pa upita: “Što plačeš, dušo? Zar ti je žao kokoši?”
A ona, kroz jecaj, jedva izusti: “Nije, Mehmede… Nije mi žao kokoši. Onaj siromah na kapiji… to je bio moj prvi muž.”
Mehmed je pogleda, oči mu zaiskriše nekim čudnim mirom. Nasmiija se blago, pomilova je po kosi i reče:
“E pa, Halima… ako je on bio tvoj prvi muž, onda znaj – ja sam bio onaj prvi siromah što ga je otjerao s kapije.”
Merhamet ne stanuje u novčaniku
Eto, ljudi, što ti je nafaka i što ti je insan.
Dobrota se ne mjeri po tome koliko dukata imaš u kesici, nego koliko merhameta nosiš u prsima. Nekad je bogat onaj što nema ni za večere, al’ ima da podijeli komad hljeba. A nekad je siromah onaj što ima pune magaze, al’ mu je srce prazno k’o sahara.
Zato, kad ti neko zakuca na vrata – bilo to za hljeb, za marku, ili samo za lijepu riječ – sjeti se Halimine sofre.
Ono što daš, ne ide od tebe. Ono se samo posije kao sjeme. A vrati se kad-tad… nekad k’o kokoš, nekad k’o insan, a nekad k’o mir u kući.
3 svibnja, 2026