🎤 Kućni babo iz Tuzle: Kako sam u 74. godini postao viralan
📱👮♂️ Sinoć me moj sin zamalo prijavio policiji jer je mislio da sam otet. Prati on moj telefon, kao i uvijek, i kad je vidio malu plavu tačkicu kako pulsira u centru Tuzle u 2 ujutro – odmah panika: „Babo! S kim si? Jesi li živ?“
A ja – u kafani, s najjeftinijim pivom i redom na mikrofon. Karaoke noć. Ide „Bio sam pijanac“.
Novi život u 74. godini
Zovem se Fikret. Imam 74 godine. I prije tri mjeseca sam napravio najluđi potez u životu – prodao kuću s dvorištem, garažom i lavovima ispred kapije… i uselio se u stan sa trojicom studenata.
Familija odmah sazvala krizni sastanak u buregdžinici. Snaha me gleda ko da sam dijete: „Fikrete, ovo ti je kriza srednjih godina… samo 30 godina prekasno.“ A ja njoj fino: „Nije kriza godina, nego kriza tišine.“
Kućni babo
Prva sedmica – haos. Muzika do jutra, patike po hodniku, sudoper pun suđa. Al’ polako se navikli. Ja kuham, pečem, popravljam. Oni me prozvali „Kućni babo“.
Naučio sam ih da se košulje mogu peglati, a oni mene da „bet“ znači „jest vala“, a „cap“ znači „lažeš“.
Karaoke i viralni trenutak
Jedne noći me odvukli u kafanu kod kampusa. „Nema izgovora, Fikrete!“ – kažu. Karaoke. Prvo drhtav glas, a onda cijela kafana uglas: „Samo za tebe Beograđanko mala…“ Dvije stotine ljudi, ruke oko ramena, generacije pomiješane.
Neko snimio. Sad sam viralan. 400.000 lajkova. Najbolji komentar: „Fali mi dedo. Ovaj lik je legenda.“
Plaćam kiriju, perem suđe, i svake sedmice ubacim 100 KM u teglu zvanu Fond za hitnu pizzu. Oni misle da je za pizzu, a ja znam da ide za knjige.
Poruka sinu
Sin me i dalje pita: „Babo, zar ti ne fali kuća?“ „Ne, sine. Kuća je čuvala moju prošlost. Ovaj stan čuva moju budućnost.“
Imam 74 godine. Koljena me bole, pijem tri tablete svako jutro. Ali večeras pravim ćevape. Jedan ima intervju, druga traži savjet.
Nisam više zauzet umiranjem. Zauzet sam životom.
Poenta
Ako sjediš sam u tišini – Ne zatvaraj se. Otvori se pjesmi. Nismo rođeni da šutimo. Rođeni smo da pjevamo dok nam glas ne pukne, okruženi ljudima koji znaju naše ime – a ne naše godine. 🎤🍻
Tek što sam završio doktorske studije, mlad, pun samopouzdanja i želje da mijenjam svijet, našao sam se u situaciji koja mi je zauvijek promijenila perspektivu. Dok sam volontirao u jednoj klinici, ljudi su se okupljali ispred, strpljivo čekajući pregled i malo pažnje. Među njima, na kamenu pored puta, sjedio je stariji čovjek. Imao je oštar nos, kovrdžavu kosu, umorne oči, ali odjeća mu je bila čista. Nije izgledao kao prosjak.
Desna noga mu je bila amputirana do članka, a štake su ležale pored njega. Ipak, ljudi su mu davali milostinju, a on ih je nijemo prihvatao. Shvatio sam da sam ga pogrešno procijenio.
Prišao sam mu, znatiželjan. Ljudi su me upozoravali:
„Ne prilazi mu, doktore, lud je.“
Ignorisao sam ih. Očekivao sam da će mi pružiti ruku, kao što je to činio drugima. Ali nije.
„Djede, imate li nekih zdravstvenih problema?“ upitao sam.
Polako se oslonio na štake i ustao.
„Dobar dan, doktore… Mislim da mi desno oko slabi.“
Njegov uljudan govor me iznenadio. Pregledao sam mu oko – uznapredovala katarakta.
„Djede, to je katarakta. Trebaće operacija.“
„Katarakta?“ nasmijao se. „Već sam operisao lijevo oko 2014. godine u bolnici.“
„Oče, šta vi radite ovdje?“ upitao sam.
„Dolazim svaki dan po dva sata da prosim, sine.“
„Ali zašto? Izgledate obrazovano.“
„Obrazovano?“ nasmijao se.
„Šalite se, oče,“ rekao sam.
„Ne, doktore. Zašto bih? Ako sam vas uvrijedio, oprostite.“
„Niste me uvrijedili. Samo pokušavam da razumijem.“
„A šta će ti razumijevanje, sine? Hajde, sjedimo tamo, prije nego što i tebe proglase ludim.“ Pokazao je na praznu klupu. Sjeli smo.
„Doktore, ja sam mašinski inženjer. Radio sam kao viši operater. Jednog dana, dok sam obučavao novog radnika, noga mi je zapela u mašini. Firma je platila liječenje, dala mi nešto novca i poslala me kući. Ko će zaposliti hromog vola, sine?“
„Tim novcem sam otvorio malu radionicu, kupio kuću. Moj sin je takođe inženjer. Proširio je radionicu u firmu.“
„Pa kako ste onda završili ovdje, djede?“ upitao sam, zbunjen.
„Sudbina, sine. Moj sin je prodao firmu i kuću da bi proširio posao. Preselio se u Njemačku sa ženom i djecom. Ostavio nas je – kao neke lutke.“
Nasmijao se, ali to nije bio smijeh – to je bila bol prerušena u šalu.
„Ali oče, sa vašim iskustvom, mogli biste raditi bilo gdje!“
Pokazao je na svoju nogu.
„Sa čime, doktore? Recite mi.“
„Mislim, sa godinama iskustva…“
„Radim u radionici. 1.000 KM mjesečno.“
„Pa zašto onda prosite?“ upitao sam.
„Iznajmio sam sobu za moju ženu i mene. Ona je paralizovana. Radim od 10 do 5, prosim od 5 do 7, a onda idem kući da kuham za nas troje.“
„Za troje?“ Bio sam zbunjen. „Rekli ste vi i vaša žena.“
„Majka mog najboljeg prijatelja me je odgajala kad mi je majka umrla. Prije dvije godine, moj prijatelj je umro. Doveo sam njegovu majku da živi sa nama.“
Ostao sam bez riječi. Bez noge, bez doma, sa paralizovanom ženom – i on se brine o majci svog prijatelja.
„Oče, niste ljuti na svog sina?“ upitao sam.
„Ne, doktore. Uzeo je ono što je njegovo. Kako da ga krivim?“
„Ali to je pljačka!“
„Počinjete da razumijete zašto sam ovdje. Njen lijek je skup. Prosim dva sata dnevno da pokrijem troškove.“
„Za tuđu majku?“ upitao sam tiho.
„Nije tuđa. Ona me je odgajala. Sada je moj red. Kažem im da imam drugi posao od 5 do 7.“
„Šta ako saznaju da prosite?“
„Kako bi mogli? Oboje su vezani za krevet. Ne mogu doći ovdje.“
Nasmijao sam se, ali sam to sakrio.
„Djede, ako vam dam lijek, nećete morati prositi.“
„Ne, doktore. Ako joj date lijek, i ona će biti prosjak. Ja sam njen sin. Mogu podnijeti da me zovu prosjakom, ali neću dozvoliti da to bude za nju.“
„Moram ići, sine. Večera čeka.“
Uzeo sam ga za ruku.
„Oče, ne kao doktor, već kao vaš sin – dozvolite mi da kupim lijek za moju baku.“
Odmaknuo se.
„Ne vezujte me vezama, doktore. Jedan sin me je već napustio. Ako mi pokažete snove, a onda odete, neću imati snage da preživim.“
Uzeo je štake i krenuo. Dok je odlazio, stavio mi je ruku na glavu.
„Čuvaj se, dijete moje.“
Njegove riječi su odbile moju ponudu, ali toplina njegove ruke govorila je da je njegovo srce prihvatilo. Kad se „ludi starac“ okrenuo, moje ruke su se sklopile u znak poštovanja.
Postoje ljudi koji nose teret teži od planine, a ipak hodaju uspravno. Gledajući ih, naše tuge postaju lakše. Možda ne možemo promijeniti svijet, ali možemo promijeniti našu perspektivu o njemu.
Udala sam se u vrlo bogatu porodicu, gdje je bilo dostupno svako moguće zadovoljstvo i komfor. Ali vrijeme me je naučilo da prava sreća ne leži u bogatstvu, nego u tome kako vrednujemo odnose i ljude oko sebe.
Početak je bio kao iz bajke. Moj muž me je volio, a ja sam bila ponosna na svoju sudbinu. Međutim, dvije godine nakon braka, kada se rodila naša prva kćerka, iako sam ja bila presretna, njegov osmijeh nije bio potpun.
Tiho je rekao: “Nema veze, sljedeći put će biti sin.” Prešutjela sam to. Ali kada se dvije godine kasnije rodila i druga kćerka, razočaranje i ironija u njegovom glasu više se nisu mogli sakriti. Počeo je da me uvjerava da sam podbacila jer mu nisam rodila sina.
U meni se sve lomilo, ali sam šutjela – zbog svojih kćerki.
Kada sam rodila i treću djevojčicu, njegovo strpljenje je nestalo. Otvoreno je rekao da mu treba nasljednik i da mu je dosta ovakvog života. Ubrzo nas je napustio – mene i naše tri nevine djevojčice – i oženio drugu ženu.
Ta noć je bila najmračnija u mom životu. Nisam imala ništa – ni podršku, ni sigurno mjesto. Samo tri male djevojčice koje su me gledale očima punim straha, ali i nade. Tada sam odlučila: neću odustati. I nikada neću dozvoliti da moje kćerke ikome pognu glavu.
Počela sam raditi. Ustajala rano, spremala njih, išla na posao, vraćala se kući, pomagala im da uče, vodila domaćinstvo… i svakodnevno slušala tuđe komentare: “Šta će ti školovanje ženske djece? Ionako će otići u tuđu kuću.” Ali ja sam gledala samo naprijed – u njihovu budućnost.
Moje kćerke su razumjele moju borbu. Učile su srcem i nisu mi dale da izgubim vjeru. Godine su prolazile, a teški dani su polako postajali lakši. Najstarija je upisala medicinu i postala uspješan doktor. Druga je položila teške ispite i dobila ugledan posao. Treća je izgradila ime u inženjerstvu.
Danas isti oni ljudi koji su nas gledali sa sažaljenjem – govore o nama s poštovanjem i ponosom.
Jednog dana neko je pokucao na vrata. Otvorila sam… a ispred mene je stajao moj bivši muž. Nije više bio onaj isti – jak i ponosan. Bio je slomljen, s očima punim kajanja. Došao je da se izvini.
Rekao mi je da je u želji za sinom dobio dva sina – ali ih je razmazio i zapustio. Krenuli su lošim putem, nisu se školovali, nisu ništa postigli… i postali su mu teret. Tiho je priznao: “Ti si odgojila svoje kćerke kako treba, a ja nisam uspio ni sinove.”
U meni su se probudile mnoge emocije, ali sam ostala mirna. Rekla sam samo: “Dijete je dijete – bilo sin ili kćerka. Najvažnije je kako ga odgojiš.”
Spustio je pogled i otišao bez riječi.
Stajala sam na vratima, gledala za njim… a onda pogledala svoje kćerke – dokaz mog truda, strpljenja i vjere. Tada sam shvatila: onaj koji me odbacio sada se kaje, ali ja sam već pobijedila.
Jer nisam odustala. Pretvorila sam bol u snagu. I odgojila svoje kćerke da žive dostojanstveno i budu moj najveći ponos.
Ova životna priča me naučila: vrijednost čovjeka ne određuju okolnosti, nego hrabrost i odgoj. A kćerke nikada nisu teret – uz ljubav, obrazovanje i podršku, mogu biti čak i veći ponos nego sinovi.
Danas s ponosom kažem: Ja sam majka kćerki. I to je moj najveći uspjeh. 💛
U kafiću kraj pendžera, dvoje starih. Ona jede pecivo dostojanstveno. On pije vodu i gleda u daljinu.
Tišina k’o u čekaonici života.
A onda on šapne nešto. I desi se čudo. Prsnu ona u smijeh – ne onaj fini, nego bosanski. Do suza. Do prosute vode. Do poljupca u ruku. E to je ljubav kad ostari. Ne bore se broje, nego trenuci kad zaboraviš koliko ih imaš.
☕️ U malom kafiću, za sećijom kraj pendžera, sjedila je starija žena. Sitna, izborana, al’ šik na onaj način što godine ne mogu sakriti. Naušnice joj se caklile dok je lagano kidala mekano pecivo, svaki pokret smiren, dostojanstven – ko da je vrijeme odlučilo da bude milostivo prema njoj. Bijela haljina nije krila njenu starost, nego je naglašavala njenu čestitost.
Do nje sjedio dedo, iste životne dobi. Ćelav, sa pjegama po tjemenu, pogled mu bježao negdje daleko, ko da je napola ovdje, napola u nekom svom svijetu. Polako je pijuckao čašu vode, mirno, zamišljeno, ko da sabira misli.
U toj tišini bilo je nečeg što podsjeća – krhkost, prolaznost, daljina.
A onda… ✨ Njegove oči zaiskriše. Nagnu se prema njoj i šapnu nešto.
Njena reakcija – pravo iznenađenje. Prasnula je u smijeh. Ne onaj pristojni, suzdržani, nego pravi, bosanski. Dubok, od srca. Ramena joj se tresla, suze radosnice zasjale u očima, pecivo joj skoro ispalo iz ruke. Smijala se dok nije zaplakala – otvoreno, slobodno, ko dijete.
On ponovi šalu, gledajući je s ponosom i merakom. I onda se i sam prepusti – smijao se ko dječak, glasno, iskreno, lice mu se otvorilo u osmijeh što briše godine.
U tom trenutku izgledali su mladi. Lakši. Živi. Ljubav je bila tu – jasna, topla, neupitna. Ljudi oko njih počeli se smješkati, nesvjesno zarobljeni u zaraznom zvuku njihovog smijeha.
Čak i kad je dedo od smijeha prosuo malo vode, to je samo dodalo šarmu trenutka. Ona se smijala još jače, odmahnula rukom, a onda je on, bez riječi, uzeo njenu ruku i poljubio je. Ona mu nježno pređe rukom preko glave, ko da kaže: “Tu sam. S tobom. Zauvijek.”
💫 To je ljubav.
Nije u velikim besjedama, nitu u ceremonijama, nego u običnim trenucima zajedničkog smijeha.
Pravi smijeh je lijek. Ne kupuje se u apoteci. On liječi dušu, olakšava bol i produžava život. Kad nestane smijeha, dolazi umor, praznina i tiha samoća. Al’ kad imaš nekoga ko te može nasmijati do suza – ni starost nije teška.
Smijeh je više od zvuka. On je dokaz da veza još traje. Da ljudi još dišu, da su otvoreni i stvarni.
Možda je baš zato tajna dugih brakova u tome da se i dalje smijete zajedno – iskreno, do suza. To je pravi recept za sreću: naučiti kako se smijati u paru… i smijati se pravo, od srca. ❤️
Kažu da narod brzo zaboravlja dobro, ali još brže pamti kad mu uzmeš iz džepa. Paša Osman je digao ćupriju preko Drine i udario srebrenjak mostarine. Mrzili su ga. Onda je došao sin Ahmed-beg. I odjednom Paša postade svetac. Evo kako se pravi PR u osmansko doba.
Bilo je to, kažu stari, u vremenima kad je Drina bila široka k’o more
Preko nje se prelazilo samo ako si imao sreće da te ne odnese bujica, ili ako si imao moćnog vezira da ti sagradi ćupriju. I tako, jedan naš, da ga ne imenujemo, ali zvali su ga Paša Osman, sagradi on most. Nije to bio bilo kakav most, već prava ljepotica, kamena, čvrsta, da traje vjekovima, baš kao ona višegradska ćuprija o kojoj je pisao i sam Ivo Andrić.
I na toj ćupriji, na njenoj čuvenoj kapiji, Paša Osman, k’o Paša Osman, odmah udari mostarinu. Jedan srebrenjak, ni manje ni više, za svakog ko bi htio na drugu stranu, bilo da ide na pijacu u kasabu, bilo da nosi robu u daleke krajeve, bilo da bježi od kakve nevolje. Svaki put kad bi noga kročila na most, ruka je morala posegnuti za srebrenjakom.Narod, naravno, poče da gunđa. “Pa dokle više?”, “Zar i za prelazak preko rijeke da nam uzimaju?”, “Nije nam dosta što nas carstvo dere, sad i Paša!” I tako, malo-pomalo, niko s Pašom Osmanom više ni kahvu ne pije, ni selam ne naziva. Ljudi ga zaobilaze u širokom luku, a svaki srebrenjak što mu ga daju, k’o da im je iz srca iščupan. Sjećali su se kako je most građen, kako su se radnici mučili, kako su se raja i age zajedno znojili, ali sada je samo mostarina bila u mislima, teška k’o kamenje Drine.
Dođe i taj dan, Paša Osman na samrtnoj postelji.
Pozva sina, mladog Ahmed-bega, i jedva prozbori, kao da mu se glas gubi u šumu Drine, a eho nosi kroz kamene lukove mosta:”Sine moj, Ahmed-beže… Nisam ja bio dobar s narodom. Mrzili su me dok sam živio. Volio bih da, kad me ne bude, imaju neku lijepu riječ za mene. Možeš li ti to nekako srediti? Da mi se barem fatiha sjećaju s nekim dobrom, a ne samo s psovkama.””Ne brini, babo,” obeća Ahmed-beg, “sredit ću ja to, da ti duša rahat bude.” I tako, Paša Osman preseli na ahiret, ukopaše ga uz sve počasti, a Ahmed-beg, čim prođe dženaza, preuze most. Ali, umjesto da smanji mostarinu, Ahmed-beg je utrostruči! Tri srebrenjaka za svaki prelazak preko višegradske ćuprije! Prava pljačka, reko bi čovjek, gora od svih harača što su kroz vijekove padali na ovu čaršiju i njene hrišćane i muslimane. Svaki put kad bi neko prešao most, tri srebrenjaka bi zazvonila u Ahmed-begovoj kesi.
Od tog dana, kad god bi seljani prelazili preko mosta, uzdisali bi i odmahivali glavom. “Eh, moj Paša Osman”
Govorili bi, dok bi im pogled padao na kamene lukove, “bio si duša , pravi svetac… Čovjek iz naroda. Tražio si samo jedan srebrenjak!” A Ahmed-beg se samo smješkao, zadovoljan što je babi ispunio želju, a sebi osigurao još bolju zaradu. Jer, kod nas je tako – tek kad dođe gore, sjetimo se da ono prije i nije bilo tako loše, baš kao što se i za most pričalo, pa se zaboravilo ko ga je gradio, a ko ga je naplaćivao.
Pouka: Ponekad, da bi cijenio ono što si imao, moraš dobiti nešto mnogo gore. Ili, kako bi naš narod rekao:”Dok ne vidiš goreg, ne znaš šta je dobro.” Ahmed-beg nije bio lopov. Bio je marketinški genije. Nije popravio babin ugled – samo je spustio ljestvicu. Paša Osman sa jednim srebrenjakom odjednom postade “duša od čovjeka”.
Nekad cijena nije na etiketi. Nekad je u šaci šestogodišnjaka. Ovo je priča iz Tuzle, o hladnoj večeri, toplom izlogu i prodavaču koji je znao da su neki dukati stakleni, ali vrijede više od zlata.
Bila je hladna večer
Prožeta mirisom pečenog hljeba i žamorom gradske vreve. U srcu Tuzle, među šarenilom trgovina i blještavim izlozima, koračao je mršavi šestogodišnji dječak. Čvrsto je držao za ruku svoju mlađu sestricu, jedva četverogodišnju djevojčicu. Njihova odjeća, iako pohabana, bila je besprijekorno čista, a svaki korak težak, kao da su na svojim sitnim plećima nosili teret cijelog svijeta.
Iznenada, djevojčicina ručica iskliznu iz bratove šake. Zastala je, a pogled joj se zalijepio za izlog obližnje trgovine igračaka. Tamo, obasjana toplim svjetlom, stajala je lutka – zlatne kose, odjevena u crvenu haljinicu. Njene staklene oči gledale su djevojčicu, kao da su godinama čekale da postane njena prijateljica.
Dječak je pratio njen pogled. Sagnuo se i tiho, gotovo šapatom, upitao:
— Sviđa ti se ova lutka?
Djevojčica je klimnula glavom, a oči su joj zasjale neopisivom radošću. Riječi joj nisu bile potrebne.
S ponosom starijeg brata, dječak je uzeo njenu ruku i hrabro ušao u radnju. Uzeo je lutku i nježno je stavio u sestrine ruke. Na njenom licu, osmijeh je procvjetao – osmijeh koji siromaštvo godinama nije dozvoljavao. Bio je to osmijeh čiste, dječije sreće.
Prodavač, koji je sve promatrao u tišini, osjetio je kako mu se nešto steže oko srca. Dječak je prišao pultu i tiho upitao:
— Koliko košta ova lutka?
Prodavač se blago nasmiješio i odgovorio:
— Sinko, šta imaš da daš zauzvrat?
Bez oklijevanja, dječak je posegnuo u džep i izvadio šaku sjajnih klikera. Čuvao ih je kao najveće blago. Pažljivo ih je položio na pult, kao da su najvrjedniji dukati.
Čovjek je počeo brojati klikere, s ozbiljnošću kao da broji novčanice. Dječak se zabrinuo:
— Čiko… nije valjda premalo?
Prodavaču su zasuzile oči. Tiho je rekao:
— Ne, sine… vrijede više nego lutka.
Uzeo je samo četiri klikera, a ostali su se vratili dječaku. Sretan i ponosan, dječak je izašao iz radnje, držeći sestru za ruku. Lutka joj je bila u naručju, a osmijeh na licu svjedočio je da je san postao stvarnost.
Majstor iz radnje, koji je svemu svjedočio, u nevjerici je upitao:
— Gospodine… da li ste skupu lutku za nekoliko klikera?
Prodavač je zamišljeno odgovorio:
— Za nas je to samo staklo… ali za tog dječaka, to je blago srca. Danas još ne zna što znači prava vrijednost. Ali sutra, kad odraste i sjeti se kako je kupio lutku sestri za par klikera… sjetit će se da dobri ljudi još postoje. Možda ga ta uspomena jednom potakne da i sam bude nečija dobrota.
Kažu da pas zaboravi za 3 dana. Lažu. Žućo pamti svaki korak, svaku ulicu, svako “dobro jutro” koje je čuo sa čika Elmom. I hoda ih i dalje. Jer neke ljubavi ne znaju da je kraj.
Neki putevi se pamte srcem
Svako jutro, čim bi se zora počela razlijevati preko krovova mahale kod Tise, mogao si ih vidjeti: stariji čovjek i jedan raščupani, žuti cuko koji ga je vodio kao da mu je brat rođeni.
Djed Elmo je nosio tamne naočale, štap u jednoj ruci, a drugom se uvijek oslanjao na leđa svog vjernog pratioca.
„Dobro jutro, Elmo!“ povikali bi mu komšije.
„Dobro jutro, djeco moja… zahvalite se i mom vodiču“, smiješio bi se.
Pas se zvao Žućo. Nije bio nikakav rasni pas vodič.Bio je obični seoski džukac. Sam je odlučio da bude Elmine oči. Od dana kada je Elmo izgubio vid zbog šećera, Žućo je postao njegov kompas, njegov oslonac, njegov prijatelj.
Zajedno su obilazili mahalu: pekaru, trafiku, komšiju koji bi im ostavio kesu sa hranom. Polahko bi se vraćali u svoju skromnu kuću, uvijek istim putem, istim ritmom.
A onda, jednog jutra — vrata su ostala zatvorena.
Mahala je odmah primijetila tišinu. Nije bilo Elminog glasa. Nije bilo ni laveža.
Tada su saznali: čika Elmo je preselio u snu. A Žućo… Žućo je pronađen sklupčan uz njegova stopala.
Komšiluk je tugovao, ali Žućina tuga bila je drugačija.
Već sljedećeg jutra, u isto vrijeme, Žućo je izašao iz kuće. Sam. Krenuo je istim putem kojim je godinama vodio Elmu. Prešao ulicu. Sačekao da se upali zeleno. Stao pred pekaru. Pa se vratio kući.
Sutra opet. I prekosutra. I danima poslije.
„K’o da ga još vodi“, šapnula je jedna djevojčica. „K’o da njegovo srce još ne zna da čika Elme nema.“
Komšije su mu nudile vodu, hranu, maženje. Ali Žućo je imao svoju misiju. Hodao je stazom koju je hiljadu puta prošao sa čovjekom kojeg je volio više od svega — čovjekom kojeg više nije bilo.
Priča je stigla i do novinara. Naslov je glasio:
„Žućo: Pas koji nije znao reći zbogom.“
Ponudili su da ga odvedu u azil, ali mahala je rekla:
„Ne ide on nigdje. Ovo je njegova kuća. Mi smo njegova porodica.“
Jedna žena mu je napravila mjesto na verandi. Djeca su ga pratila u šetnji, ali Žućo je uvijek išao ispred, kao da još vodi nekoga koga samo on vidi.
Danas je sporiji. Šape jedva da podiže. Ali ponekad, kad se zora pojavi nad Tisom, on opet krene tim putem. Kraćim nego prije. Tišim.
Kao da Elmina sjenka još uvijek hoda uz njega.
Žućo nikad nije bio obučen pas vodič. Niko mu nije dao diplomu. Sam je izabrao da bude oči, kompas i brat. I kad su oči zatvorene zauvijek, Žućo nije prestao da gleda.
Nije znao reći zbogom. Pa nije ni rekao. Samo hoda. Svako jutro. Istim putem. Jer vjernost ne umire. Samo postane tiša. Sporija. Ali ide dalje.
“Ne ide on nigdje. Ovo je njegova kuća. Mi smo njegova porodica.” – to je Bosna koju volim.
Znaš onu ,,tako su radili i naši stari”? E pa naši su stari stavili čačkalicu na sofru ,mi smo je pretvorili u toljagu.
Tradicija Koju Ni Dedo Ne Pamti
U jednom zabačenom bosanskom selu, tamo negdje iza sedam brda i sedam dolina, živjeli su ljudi poznati nadaleko po svojoj gostoprimljivosti. Kad god bi im stranac naišao, tretirali bi ga k’o bega. Sofra bi se prostirala od zida do zida, puna svega i svačega: pite, ćevapa, sarme, dolme, baklave, hurmašica, a obavezno i kiselo mlijeko. Ma, da ti pamet stane!Jednog dana, put nanese nekog Muju, putnika namjernika, u to selo.
Seljani, čim ga ugledaše, odmah se sjatiše oko njega, a domaćini počeše iznositi jela k’o da je svadba u pitanju. Mujo, kad vidje onu gozbu, poče se smijati od sreće… ali u istom trenu, osmijeh mu se zaledi na licu.Usred sofre, između tepsija i zdjela, stajao je ogroman, debeo štap. Mujo proguta knedlu i nervozno upita:
„Jarani moji, a zašto vam je ovaj štap ovdje?“
Seljani se nasmijaše i odgovoriše:„Ma, dragi gospodine! To je samo naša stara tradicija. Ne brinite vi ništa. Samo vi navalite jesti.“Ali Muji nije bilo svejedno. Pomisli:„Šta ako me prvo nahrane, pa me onda ovim štapom izdevetaju?“Postade mu nelagodno i odlučno reče:„Neću ni zalogaj okusiti dok mi ne kažete istinu o ovom štapu!“
Seljani se zabrinuše, jer ni sami nisu znali zašto je štap tu. Samo su vidjeli svoje stare da to rade i jednostavno su slijedili tradiciju. Odoše tražiti nekog starinu koji bi im mogao objasniti razlog. Konačno, dovedoše jednog dedu.
Čim je ugledao štap, naljuti se i reče:„Budale jedne! Ko je ovdje stavio ovoliki štap? Mi smo držali štap od metar, a vi ste ga napravili od dva metra!“ Odmah skratiše štap na metar i vratiše ga na sofru – ali i dalje ne objasniše razlog. Mujo je i dalje bio u strahu. Pomisli:„Onaj veći štap bi možda i pažljivo koristili, ali ovaj manji će mi sigurno kosti polomiti!“Ponovo je insistirao da neće jesti dok ne sazna istinu.Seljani, zabrinuti da ne uvrijede gosta, ponovo odoše u potragu i dovedoše drugog dedu, starog devedeset godina. Pošto je bio nagluh, morali su glasno govoriti.
On pogleda štap i ljutito reče:
„Vi idioti! Ne držimo mi štap na sofri – mi držimo mali prut, nešto što stane u ruku. Sad ovo uklonite i donesite umjesto toga savitljivu grančicu!“Tako ukloniše štap i zamijeniše ga savitljivom grančicom. Sada je Mujo već bio iznerviran. Niko mu nije objašnjavao razlog – samo su ga smanjivali i smanjivali.„Šta ako me ovom savitljivom grančicom izmlate?“
.Frustrirano povika:„Za ime Boga, samo mi recite – kakva je logika držati ovo na sofi?!“Seljani odgovoriše:„Ni mi ne znamo. Komšijsko selo slijedi istu tradiciju. Hajmo dovesti nekoga od njih.“Dovezoše 130-godišnjeg dedu iz komšijskog sela u nosiljci i ispričaše mu sve.
On pogleda grančicu i odmah ih izgrdi:
„Sve je ovo neznanje! Prava tradicija je da se stavi tanka čačkalica u malu zdjelicu ispred gosta, tako da ako mu se komadić mesa zaglavi u zubima, može ga lako izvaditi. Vi ste čačkalicu pretvorili u grančicu, pa u štap, i ko zna šta još!“
Konačno, Mujo osjeti olakšanje. Smijući se, reče:„Ma, braćo moja! Kad sam vidio onaj veliki štap, mislio sam da ćete mi meso od kostiju odvajati nakon što me nahranite!“Zatim se najeo do mile volje, podrignuo sretno, zahvalio se seljanima i otišao s osmijehom.Pouka: Slijepo slijeđenje tradicija bez razumijevanja može nešto jednostavno pretvoriti u nešto smiješno, pa čak i zastrašujuće.
Nekad najveće bogatstvo ne stane u kasu. Stane u tri staklena klikera. Ovo je priča o trgovcu Alenu, dječaku Harisu i načinu kako se dostojanstvo daje na veresiju.
Jednog dana svratio sam u trgovinu da kupim krompir i mlijeko.
Dok sam birao, primijetih dječaka kako stoji pored gajbe sa graškom. Stajao je nepomično, gledajući u grašak kao da gleda nešto čarobno, a ne hranu. Platio sam svoje namirnice, ali dječak se nije pomjerao. Oči su mu sjajile, ruke skrivene u džepovima. Tada začuh razgovor između trgovca, amidže Alena, i dječaka.„Zdravo, Harise,“ reče Alen . „Kako si danas?“ „Dobar dan, amidža Alene. Dobro sam… Samo gledam grašak. Prelijep je, zar ne?“„Jest, vala. Dobar rod ove godine. Kako je tvoja majka?“„Malo bolje, gospodine. Počinje opet ustajati iz kreveta.“„Drago mi je to čuti. Hoćeš li ponijeti malo graška kući?“„Hvala, ali nemam para…“
Alen se nasmiješi:
„Možda imaš nešto drugo. Nekad ja mijenjam namirnice za klikere. Djeca donesu svoje, pa napravimo pogodbu.“Dječak se ozari: „Imam jedan! Plavi je.“„Plavi, a? Daj da vidim.“Haris mu pruži mali stakleni kliker, sjajio je kao kap neba.„Lijep, baš lijep,“ reče Alen zamišljeno. „Ali danas sam baš raspoložen za crveni. Imaš li možda takav kod kuće?“„Možda… Moram pogledati.“„E hajde ovako,“ reče Alen. „Ponesi ovaj grašak sad, a sljedeći put donesi crveni kliker. Dogovoreno?“„Stvarno? Obećavam da ću ga donijeti!“
Dok sam izlazio, njegova žena mi šapnu:
„Ima još dvojica dječaka poput njega. Alen ovo radi sa svima. Nekad grašak, nekad jabuke, nekad paradajz. Uvijek ‘kupuje’ njihove klikere. Jednom boja nije prava, drugi put veličina… I tako se vraćaju. A svaki put odu kući s punom kesom.“Izašao sam iz te trgovine sa toplinom u grudima. Mala dobrota – a tako velika.Godine su prošle. Preselio sam se, ali nikad nisam zaboravio Alena i dječake. Jednog dana čuo sam da je Alen preselio. Njegova dženaza bila je istog dana. Otišao sam.
Pored tabuta stajala je njegova žena.
Ispred nje trojica mladića – jedan u vojnoj uniformi, dvojica u tamnim odijelima. Zagrlili su je tiho, zatim svaki prišao tabutu, šapnuo nešto i otišao brišući suze. Kad smo joj prišli, spomenuh joj priču o grašku i klikerima. Ona klimnu, oči joj zasuzile:„Ta trojica što ste vidjeli… to su bili dječaci. Došli su da zahvale Alenu. Rekli su mi da ih je naučio da se ne stide tražiti pomoć – i da vjeruju u dobrotu. Nikad nismo imali puno novca. Ali danas, moj Alen je najbogatiji čovjek u našem selu.“Polako podiže njegovu ruku. Ispod nje su ležala tri staklena klikera – sva crvena.
Kao tri mala srca što još kucaju za njega.
Amidža Alen nije dijelio grašak. Dijelio je dostojanstvo. Nije kupovao klikere – kupovao je pravo da dječaci odu kući uzdignute glave, a ne pognute. Tri crvena klikera nisu plaćena. Vraćena su. S kamatom od tri života koja su naučila šta znači biti čovjek.
Neko broji pare. Neko broji klikere. Amidža Alen je brojao osmijehe
Doktori kažu “zaokruži koljeno koje operišemo”. Većina ljudi posluša. Ja sam odlučio da im ostavim detaljna uputstva. I bonus sadržaj. Rezultat? Cijela sala se valjala od smijeha, a operacija kasnila 30 minuta.
Sjećam se, kad sam bio tinejdžer, morao sam na operaciju koljena.
Doktor mi je dao flomaster i rekao: “Zaokruži koljeno koje operišemo, a na drugo stavi X.” I ode čovjek. Ja, naravno, uradim točno kako je rekao. Ali onda…proradi moja umjetnička kreativnost! Na zaokruženo koljeno nacrtam strelice i napišem: “Operiši OVDJE.” Na drugo koljeno dodam još ikseva i velikim slovima napišem: “NE DIRAJ!” Od dosad sam sljedećih pola sata crtao po sebi i ostavljao poruke tipa: “Ruke dalje od slijepog crijeva!”
“Šta gledaš? Koljeno je niže!”
Čak sam zamolio mamu da mi na leđa napiše: “Ako ovo čitaš, na pogrešnoj si strani. Okreni me!” Kad je anesteziolog ušao, brzo sam se pokrio bolničkom plahtom. Navodno sam već pričao gluposti prije anestezije, ali to je neka druga priča. Operacija je prošla super, a ja sam morao ostati prenoćiti u bolnici. Kasnije je došao doktor i rekao mi kako sam im totalno poremetio raspored operacija. Kad su me sestre otkrile prije operacija i vidjele sve te poruke, smijale su se k’o lude, dobrih deset minuta, jedva su stajale na nogama. Kad su se nekako smirile, počele su me prebacivati na operativni sto… I tada su primijetile posljednju poruku. Kao rezultat, čija je operacija počela tridesetak minuta kasnije nego što je planirano. Sve zbog moje ljubavi prema crtanju! Poenta: I tako sam naučio da je humor najbolja anestezija. Za mene besplatna, za bolnicu skupa – 30 minuta rasporeda ode u nepovrat. Pouka: Ako ti doktor da flomaster, koristiš ga odgovorno. Ili napraviš stand-up tačku od svog tijela. Ja biram ovo drugo 😄
