Priče iz Bosne

Autor: Nux

  • Pametni Kenan: Direktor se oznojio kad je čuo odgovore iz prvog razreda

    Pametni Kenan: Direktor se oznojio kad je čuo odgovore iz prvog razreda

    Učiteljica mislila da je Kenan bezobrazan, a direktor da je genijalac: Nakon šest pitanja poslao ga je u peti razred

    Jedan dječak, nekoliko naizgled običnih pitanja i odgovori koji su zbunili čak i direktora škole.

    Prvi dani škole za mnoge prvačiće prolaze u upoznavanju s učionicom, novim drugarima, slovima i brojevima. Ipak, Kenan nije bio baš kao ostali učenici. Već prvih dana pokazao je da ima svoje mišljenje o svemu, a posebno o tome u koji razred zaista pripada.

    Učiteljica je vrlo brzo zaključila da je Kenan previše nestašan i bezobrazan za prvi razred. Kenan je, s druge strane, imao potpuno drugačije objašnjenje. On nije bio bezobrazan, tvrdio je, nego jednostavno previše pametan za svoju učionicu.

    „Učiteljice, ja sam previše pametan za prvi razred!“

    Jednog jutra, dok su ostali učenici pažljivo prepisivali slova s table, Kenan je podigao ruku. Učiteljica je pomislila da želi nešto pitati, pa mu je dala riječ.

    — Učiteljice, ja sam previše pametan za prvi razred! Moja sestra je u trećem razredu, a ja sam pametniji od nje.

    Učiteljica ga je pogledala preko naočala. Nije joj bilo jasno da li da se nasmije ili da duboko udahne. Nakon nekoliko sličnih Kenanovih komentara, odlučila je da je najbolje da problem riješi neko drugi.

    Zgrabila ga je za ruku i odvela pravo u direktorovu kancelariju. Tamo je direktoru objasnila cijelu situaciju: Kenan tvrdi da je previše pametan za prvi razred, ometa čas i ponaša se kao da je već završio pola škole.

    Direktor se namršti, pogleda dječaka preko naočala i odluči da provjeri da li iza velikih riječi zaista stoji i neko znanje.

    — Dobro, Kenane. Postavit ću ti nekoliko pitanja. Ako samo na jedno ne odgovoriš tačno, vraćaš se u prvi razred i ima da šutiš kao zaliven. Je li dogovoreno?

    Kenan klimnu glavom, potpuno miran. Učiteljica prekrsti ruke i sa zanimanjem sačeka početak ispitivanja.

    Direktor postavlja pitanja

    Direktor započe s pitanjima koja bi svaki učenik trećeg razreda trebao znati.

    — Koliko je tri puta tri?

    — Devet — odgovori Kenan bez razmišljanja.

    — A šest puta šest?

    — Trideset šest.

    Direktor nastavi s pitanjima. Množenje, sabiranje, oduzimanje, jednostavni zadaci i školske činjenice — Kenan je na sve odgovarao tačno. Nije zastajao, nije se zbunjivao i nije tražio pomoć. Čak je nekoliko puta odgovorio i prije nego što je direktor završio pitanje.

    Prošlo je deset minuta, pa pola sata. Direktor je mijenjao teme i pokušavao pronaći nešto što bi dječaku predstavljalo problem, ali Kenan je i dalje bio siguran u sebe. Nakon gotovo sat vremena, direktor se nasloni u svoju stolicu i okrenu prema učiteljici.

    — Ja stvarno ne vidim razlog zašto ovaj mali ne bi išao u treći razred. Odgovorio je tačno na svako moje pitanje.

    Učiteljica, međutim, nije bila spremna tako lako odustati. Znala je da Kenan ima neobičan način razmišljanja i zamolila je direktora da i ona njemu postavi nekoliko pitanja.

    Direktor slegnu ramenima, a Kenan se ponovo spremno namjesti na stolici.

    Učiteljica pokušava zbuniti Kenana

    Učiteljica odluči postaviti pitanja s dvosmislenim odgovorima, uvjerena da će se Kenan konačno zbuniti.

    — Šta to krava ima četiri, a ja samo dvije?

    Kenan odgovori istog trenutka:

    — Noge.

    Direktor se jedva primjetno nasmiješi, a učiteljica nastavi dalje.

    — Šta imaš u hlačama, a ja nemam?

    Direktor pretrnu. Zinu da zaustavi Kenana, ali prije nego što je uspio išta reći, dječak hladno odgovori:

    — Džepove.

    Učiteljica na trenutak zašuti, pa odluči da nastavi.

    — Šta to ulazi tvrdo i suho, a izlazi mekano i ljepljivo?

    — Žvakaća guma — odgovori Kenan.

    Direktor već poče sumnjati da se ovo ispitivanje neće završiti onako kako je učiteljica planirala. Ona ipak nije odustajala.

    — Šta je to dlakavo izvana, a mokro iznutra i počinje na slovo K?

    Kenan se nasmiješi.

    — Kokos!

    Učiteljica malo pocrveni, ali postavi i sljedeće pitanje:

    — Gdje većina žena ima najviše kovrdžave dlake?

    Kenan odgovori potpuno ozbiljno:

    — U Africi!

    Direktor spusti pogled i protrlja čelo. Učiteljica je sada već bila vidno iznenađena, ali je imala još jedno pitanje.

    — Šta počinje na slovo P, završava na slovo A i pruža puno uzbuđenja?

    Kenan ni ovog puta nije dugo razmišljao.

    — Penzija!

    Direktor donosi konačnu odluku

    U kancelariji je na trenutak zavladala tišina. Direktor duboko udahnu, obriše znoj s čela i pogleda učiteljicu.

    — Učiteljice, pakujte malog i šaljite ga u peti razred! Ja sam na zadnjih šest pitanja u sebi pogrešno odgovorio!

    Učiteljica je ostala bez riječi. Kenan je, naravno, izgledao kao da je upravo dokazao ono što je tvrdio od samog početka.

    Ipak, direktora je još nešto kopkalo. Okrenu se prema dječaku i upita ga:

    — Ali, Kenane, živo me zanima… odakle ti uopće znaš sve ove stvari?

    Kenan se šeretski nasmiješi, slegnu ramenima i odgovori:

    — Pratim BosnianUX na Facebooku i kradem mu fore!

    Pouka priče? Ne treba uvijek suditi po prvom utisku. Nekad dijete koje izgleda kao da pravi najviše problema samo razmišlja nekoliko koraka unaprijed. A ponekad direktor mora biti dovoljno iskren da prizna kako je učenik bio pametniji — ili barem snalažljiviji — od njega.

  • Majčine suze: Pet godina kasnije, vidjela sam sina na ulici

    Majčine suze: Pet godina kasnije, vidjela sam sina na ulici

    Odlazak je dio života. I nekako ga prihvatimo kad ide po redu.
    Ali ne postoji bol na ovom svijetu kao ona kada roditelj mora ispratiti svoje dijete. To nije tuga koja prođe. To je trenutak kada se sat zaustavi, a svijet nastavi dalje bez tebe. Od tada, život više nije život a ostaju samo sjećanja.

    Prije pet godina izgubila sam svog jedinca.

    Imao je devetnaest godina. Bio je mlad, pun planova i one posebne energije koju imaju ljudi koji tek počinju otkrivati svijet. Tog jutra izašao je iz kuće kao i svakog drugog dana, sa slušalicama na ušima i pogledom koji je već bio negdje ispred njega.

    Tražio je novac za autobus. Poljubio me u žurbi i, kao da se podrazumijeva da ćemo se ponovo vidjeti za nekoliko sati, rekao:

    „Vraćam se rano.“

    Nisam znala da će to biti posljednji put da čujem njegov glas.

    Jutro koje je počelo kao svako drugo

    Nekada pokušavam da se prisjetim svih detalja tog jutra. Ne zato što želim ponovo proživjeti bol, nego zato što se bojim da ću jednog dana zaboraviti nešto važno. Način na koji je zatvorio vrata. Zvuk njegovih koraka niz stepenice. Jaknu koju je prebacio preko ramena. Čak i ono kratko „vidimo se“ koje sam mu dobacila dok sam ostajala u kuhinji.

    Sve je djelovalo obično.

    A onda je iste noći zazvonio telefon.

    Pozvali su me iz bolnice. Glas s druge strane bio je tih i oprezan, kao da je osoba koja me zove već znala da će se moj život podijeliti na vrijeme prije tog poziva i vrijeme poslije njega.

    Desila se nesreća.

    Te dvije riječi bile su dovoljne da se sve u meni zaustavi. Nisam čula šta su mi dalje govorili. Nisam razumjela pitanja koja su mi postavljali. Samo sam znala da moram ustati, obući se i otići tamo gdje je bio moj sin.

    Nisam znala da čovjek može istovremeno disati i imati osjećaj da umire.

    Život podijeljen na dva dijela

    Nakon njegove smrti, moj život više nije bio isti. Nije se promijenio samo jedan dan, ni jedna sedmica, ni jedan mjesec. Promijenila se njegova cijela struktura.

    Prije njega i poslije njega.

    Prestala sam slaviti datume. Rođendani više nisu bili dani radosti. Njegov rođendan postao je datum koji sam dočekivala sa knedlom u grlu i pitanjem kako bi danas izgledao, šta bi radio i kakav bi čovjek postao.

    Prestala sam ići na neka mjesta. Nisam mogla prolaziti ulicama kojima je išao u školu. Nisam mogla sjediti u autobusu bez da pogledam prema vratima, zamišljajući da će svakog trenutka ući, skinuti slušalice i sjesti pored mene.

    Prestala sam kuhati jela koja je volio.

    Nekome to možda zvuči nevažno. Ali majka zna da se ljubav često čuva kroz male stvari. Kroz miris hrane u kuhinji. Kroz majicu ostavljenu na stolici. Kroz šolju iz koje je neko pio. Kroz rečenicu: „Nemoj to bacati, možda će mu još trebati.“

    Njegova soba godinama je ostala ista. Nisam imala snage da pomjerim stvari. Njegove knjige, odjeća, sitnice koje je ostavio iza sebe — sve je stajalo na svom mjestu, kao da će se jednog dana vratiti i naljutiti se što sam nešto promijenila.

    Niko ne razumije šta znači izgubiti dijete dok mu se to ne desi.

    To nije samo odsustvo. To je stalni osjećaj da je svijet nastavio dalje, dok se tvoj zaustavio. Ljudi ustaju, odlaze na posao, kupuju hljeb, slave rođendane, planiraju putovanja i žale se na svakodnevne sitnice. A ti stojiš negdje u sebi, na onom istom mjestu na kojem si čula najgoru vijest svog života.

    Pet godina kasnije

    Prošlo je pet godina.

    Ljudi su mislili da sam se navikla. Vjerovatno su mislili da je vrijeme učinilo svoje i da se bol, kao i svaka druga rana, polako zatvorila.

    Ali neke rane ne zarastaju tako. One samo nauče da žive ispod kože.

    Tog dana izašla sam da obavim običnu sitnicu. Ništa posebno. Nisam imala nikakav važan plan. Samo sam hodala ulicom kojom inače ne prolazim, razmišljajući o svakodnevnim stvarima, kada sam ga ugledala.

    Bio je svega dva metra udaljen od mene.

    U prvi mah vidjela sam samo mladića s leđa. Ipak, nešto u načinu na koji je hodao natjeralo me da zastanem. Bio je to položaj ramena, korak, način na koji je držao ruksak. Neke stvari majka prepoznaje prije nego što ih um uopšte stigne objasniti.

    A onda se okrenuo.

    Noge su mi gotovo klecnule.

    Izgledao je potpuno isto kao moj sin. Ista visina. Iste crte lica. Sličan pogled. Čak je i njegova kosa padala na isti način. Na trenutak nisam bila na toj ulici. Nisam bila žena u godinama koja je slučajno ugledala nepoznatog mladića.

    Bila sam majka koja je ponovo vidjela svoje dijete.

    Tijelo pamti ono što razum pokušava prihvatiti

    Moje tijelo reagovalo je prije mog uma. Osjetila sam kako mi se oči pune suzama. Ruke su mi drhtale, a srce je počelo udarati kao da pokušava pobjeći iz grudi.

    Imala sam neodoljivu želju da mu priđem.

    Da izgovorim njegovo ime.

    Da ga zagrlim.

    Da dodirnem njegovo lice i uvjerim se da je živ.

    Jedan dio mene znao je istinu. Znao je da moj sin nije stajao ispred mene. Znao je da je to samo nepoznati mladić koji ima svoj život, svoju priču i majku koja ga možda negdje čeka.

    Ali drugi dio mene, onaj koji nikada nije prestao čekati, na trenutak je povjerovao da se dogodilo nemoguće.

    Ostala sam nepomična.

    Nisam mogla napraviti ni korak naprijed, ali nisam imala snage ni da odem. Samo sam ga gledala, pokušavajući uskladiti ono što osjećam sa onim što znam.

    Gledala sam uspomenu koja hoda

    Vidjela sam kako razgovara telefonom. Smijao se nečemu što mu je neko rekao. Povremeno je namještao ruksak na ramenu, baš kao što je moj sin nekada radio. Svaki njegov pokret bio je blaga, ali stalna bol.

    Ipak, u toj boli nije bilo ničega što bih željela prebaciti na njega.

    Nisam željela da mu narušim prostor. Nisam željela da ga zaustavljam, da ga uplašim ili da mu objašnjavam zašto ga gledam. Nisam željela da ga opteretim tugom koja nije njegova.

    On nije bio odgovoran za to što je ličio na mog sina.

    Zato sam ostala tamo gdje sam stajala. Posmatrala sam ga u tišini, kao neko ko gleda uspomenu koja hoda. U tom trenutku nisam vidjela samo njegovo lice. Vidjela sam sve ono što sam izgubila, ali i sve ono što sam godinama nosila u sebi.

    Kada je završio razgovor, prebacio je ruksak na drugo rame i nastavio ulicom. Nisam ga pratila. Nisam mu se obratila. Samo sam gledala kako se udaljava dok nije nestao iza ugla.

    Ostala sam tamo još nekoliko minuta, duboko dišući i pokušavajući da se saberem.

    Suze koje više nisu bile iste

    Nisam osjećala ljutnju. Nisam osjećala frustraciju. Nisam osjećala ni onu staru nemoć koja me je godinama pratila.

    Osjećala sam nešto čudno, nešto blisko miru.

    Kao da mi je život, na nekoliko kratkih minuta, dozvolio da ga ponovo vidim. Ne stvarno, ne onako kako bih željela, ali dovoljno da se u meni probudi nešto što sam dugo držala zaključano.

    Polako sam se vratila kući.

    Plakala sam, naravno. Ali nisam plakala kao prije. Ranije su moje suze bile pune pitanja: zašto se to dogodilo, zašto baš njemu, zašto nisam mogla učiniti ništa, zašto je morao otići tako mlad?

    Tog dana plakala sam drugačije.

    Plakala sam sa zahvalnošću.

    Bila sam zahvalna što sam ga imala, makar samo devetnaest godina. Zahvalna za svaki zagrljaj, svaki razgovor, svaku sitnicu koju sam nekada uzimala zdravo za gotovo. Zahvalna čak i za onu posljednju rečenicu koju mi je rekao: da će se rano vratiti.

    Zahvalna što sam ga, makar na trenutak, prepoznala u drugom licu.

    Ljubav ne prestaje tamo gdje prestaje život

    Moj sin je još uvijek na nebu.

    Ja sam još uvijek ovdje, sa svim onim što je ostalo poslije njega. Još uvijek postoje dani kada mi nedostaje više nego što mogu podnijeti. Još uvijek postoje jutra kada se probudim i na trenutak zaboravim da ga nema, a onda me stvarnost ponovo dočeka.

    Ali tog dana sam shvatila nešto važno.

    Ljubav koju imam prema njemu nije otišla s njim. Ona nije nestala kada je njegovo srce prestalo kucati. Nije nestala ni onda kada sam prestala kuhati njegova omiljena jela, kada sam zatvorila vrata njegove sobe ili kada su drugi ljudi nastavili živjeti kao da se ništa nije dogodilo.

    Ta ljubav je ostala u meni.

    Pojavljuje se u pjesmi koju slučajno čujem. U mirisu koji me vrati u prošlost. U mladom licu na ulici. U nečijem osmijehu. U načinu na koji neko drži slušalice ili namješta ruksak na ramenu.

    Pojavljuje se tamo gdje je najmanje očekujem.

    I možda je to način na koji oni koje volimo ostaju s nama. Ne vraćaju se onako kako bismo željeli, ali se ponekad pojave u kratkom bljesku, u nečijem pogledu ili u uspomeni koja iznenada postane toliko stvarna da na trenutak zaboravimo da je prošlo pet godina.

    Tog dana nisam pronašla svog sina.

    Ali sam pronašla djelić sebe koji je dugo bio izgubljen zajedno s njim.

    I prvi put nakon mnogo godina, kada sam se vratila kući, otvorila sam vrata njegove sobe. Nisam ništa pomjerila. Nisam ništa bacila. Samo sam sjela na njegov krevet i tiho rekla:

    „Vidjela sam te danas.“

    A onda sam, prvi put poslije dugo vremena, pustila da kroz prozor uđe malo svjetlosti.

    Napomena autora:

    Ova priča je fikcija, ali je inspirisana svakodnevnim životom i sudbinama koje gledamo oko sebe.
    Dok sam je pisao,nisam mogao zaustaviti suze , jer sam i sam izgubio brata u 21. godini života i znam kroz kakvu neizrecivu patnju prolazi majka koja ostane bez djeteta.
    Posvećeno svim roditeljima koji su ostali bez svoje djece, i mojoj majci koja je tu bol nosila na svojim leđima. I mom bratu, koji zauvijek živi u mojim mislima.

  • Lov na kokoške, patke i… cure

    Lov na kokoške, patke i… cure

    U svakoj bosanskoj mahali postoji barem jedan dedo koji je uvjeren da je u životu vidio sve. Takvi dedovi znaju kako se sadi krompir, kako se popravlja kosilica, kakvo će vrijeme biti do akšama i, naravno, kako se ide u lov.

    Naš dedo Šemso bio je upravo takav.

    Nije on bio obični poznavalac života. Bio je čovjek za savjet, procjenu i komentar. Ako bi neko u mahali kupio novi traktor, Šemso bi znao koji je bolji. Ako bi neko otišao doktoru, znao bi šta mu je prije nego što bi doktor išta rekao. A kada je lov u pitanju, tu se s njim nije raspravljalo.

    „Sinko, ja sam u životu toliko puta bio u lovu da bih mogao predavati na fakultetu“, znao je reći, iako ga niko nikada nije pitao za fakultet.

    Sve je bilo tako dok se u komšiluk nije doselio mali Denis.

    Denis je bio dječak koji nikada nije hodao praznih ruku. Ako nije nosio loptu, nosio je praćku. Ako nije imao praćku, u džepu je skrivao neku oprugu, kanap ili šaraf za koji niko nije znao čemu služi. Bio je brz, domišljat i uvijek je imao izraz lica čovjeka koji upravo smišlja nešto zbog čega će se neko drugi kasnije hvatati za glavu.

    Lovačka priča iz prve ruke

    Jednog ranog jutra dedo Šemso sjedio je na verandi, kao i obično, s fildžanom kahve u ruci. Sunce se polako podizalo iznad Trebevića, a mahala se budila svojim poznatim zvucima: negdje je zalajao pas, negdje zalupila kapija, a iz susjednog dvorišta začulo se prvo kukurikanje pijetla.

    Šemso je uživao u tišini. Tačnije, uživao je u tišini sve dok se niz sokak nije pojavio mali Denis, noseći pod rukom veliku rolu žice.

    Dedo odmah podiže obrve.

    „De, de, mali! Stani malo. Šta to nosiš?“

    Denis zastade, namjesti rolu pod pazuhom i važno odgovori:

    „Rolu žice, dedo.“

    „Vidim ja da je žica. Pitam te šta ćeš s njom, jadan ne bio?“

    Denis se malo približi, kao da će mu povjeriti veliku tajnu.

    „Idem kokoške hvatat’.“

    Dedo Šemso spusti fildžan na sto i pogleda ga preko naočala.

    „Kakve kokoške, kakva žica? Ne možeš kokoške žicom hvatati!“

    „Mogu“, reče Denis mirno.

    „Ne možeš.“

    „Mogu, dedo.“

    „Mali, ja sam kokoš držao u ruci prije nego što si ti znao pertle zavezati. Kokoška se ne hvata žicom!“

    Denis se samo nasmija, slegnu ramenima i nastavi niz sokak. Nije se raspravljao. A to je Šemsi bilo još sumnjivije. Djeca koja znaju da nisu u pravu obično se najviše raspravljaju. Ovaj mali je, međutim, hodao kao da je upravo dobio važan zadatak od cijele općine.

    „Neka ide“, promrmlja dedo sebi u bradu. „Vidjet ćemo mi pred akšam kako će se vratiti.“

    I zaista, pred akšam se Denis pojavi na početku sokaka. Ali nije se vraćao praznih ruku.

    Vukao je za sobom onu istu rolu žice, samo što je sada za njom išla čitava povorka kokošaka. Jedna za drugom, koprcale su se, kljucale i pravile takvu galamu da su se komšije počele pojavljivati na kapijama.

    Dedo Šemso ostao je ukopan na verandi. Fildžan mu se zaustavio na pola puta do usta.

    „Šta je ovo, bolan?“

    Denis veselo podiže ruku.

    „Rekao sam ti, dedo. Išao sam kokoške hvatat’.“

    Šemso prebroja kokoške jednom. Pa još jednom. Nije mu bilo jasno kako je dječak uspio, ali ih je bilo tridesetak.

    „Dobro“, reče napokon, pokušavajući sačuvati dostojanstvo. „To je… slučajnost.“

    „Kakva slučajnost?“

    „Pa… možda su same krenule za tobom.“

    Denis se nasmija, a dedo odluči da o cijelom događaju više ne govori. Barem ne tog dana.

    Selotejp protiv pataka

    Sutradan ujutro scena se ponovila. Dedo Šemso ponovo je sjedio na verandi, ali ovoga puta nije gledao samo u sunce i Trebević. Gledao je niz sokak.

    Čekao je Denisa.

    Kada se dječak pojavio, pod rukom je nosio nešto znatno manje nego prethodnog dana.

    „De, de, mali“, dobaci mu dedo. „Šta sad nosiš?“

    Denis se zaustavi i podiže predmet kao trofej.

    „Rolu selotejpa, dedo.“

    Šemso se namršti.

    „A šta ćeš s tim, jadan ne bio?“

    „Idem patke hvatat’.“

    Dedo spusti pogled na rolu, pa na Denisa, pa ponovo na rolu. Očigledno je pokušavao pronaći neku logiku u onome što čuje.

    „Ma bježi, budalo jedna! Kakve patke, kakav selotejp? Ne možeš patke selotejpom hvatati!“

    „Mogu“, odgovori Denis.

    „Ne možeš!“

    „Vidjet ćeš.“

    „Neću ja ništa vidjeti, nego ćeš ti napraviti belaj po mahali!“

    Denis se ponovo samo nasmija i ode. Šemso ga je pratio pogledom sve dok nije nestao iza stare ograde.

    Toga dana dedo nije mirno popio ni drugu kahvu. Svako malo pogledao bi prema sokaku. Čak je i ručak pojeo na verandi, pod izgovorom da mu je unutra zagušljivo. U stvarnosti, nije želio propustiti Denisov povratak.

    Pred akšam začula se poznata graja. Prvo su se oglasile komšijske koke, zatim psi, a onda se kroz sokak pojavi Denis.

    Iza njega se vukla razmotana rola selotejpa. Za nju su se lijepile patke — jedna, druga, treća… cijela povorka od njih trideset i pet.

    Dedo Šemso naglo ustade, ali se odmah ponovo spusti na stolicu. Kao da su mu noge otkazale poslušnost.

    „E, sad stvarno ne znam ništa“, izusti.

    Denis mu priđe i ponosno reče:

    „Vidiš da može.“

    Šemso se uhvati za glavu. Gledao je u patke, u selotejp, u Denisa, pa u nebo kao da očekuje objašnjenje odozgo.

    „Ovo nije lov“, reče konačno. „Ovo je neka nova nauka.“

    „Nije nauka, dedo. Samo treba znati kako.“

    Ta rečenica pogodi Šemsu više nego što je želio priznati. Cijeli život je govorio da je najvažnije iskustvo. A sada ga je jedan dječak, s rolom selotejpa u ruci, natjerao da razmisli ima li iskustvo ipak svoje granice.

    Dedo Šemso ide u lov

    Trećeg jutra Šemso nije čekao da Denis prvi naiđe. Ustao je ranije, obukao prsluk, stavio kapu na glavu i sjeo na verandu. Pored njega je stajala kahva, ali je nije ni pogledao.

    Bio je spreman.

    Čim je Denis izronio na kraju sokaka, dedo ustade i namjesti se kao čovjek koji kreće u ozbiljnu ekspediciju.

    Denis ga pogleda i odmah se nasmija.

    „Dedo, danas ne pitaj ništa.“

    Šemso se napravi da nije čuo.

    „Samo ti hodaj, mali. Ja znam šta radim.“

    „Nisam ništa ni rekao.“

    „Znam ja tebe. Opet nešto nosiš.“

    Denis pogleda predmet u svojim rukama, pa se okrenu prema dedi.

    „Dedo, danas idem u lov na… cure.“

    Šemso skoči kao oparen. Fildžan mu ispade iz ruke i razbi se na pločicama.

    „Čekaj, čekaj, Denis!“

    Dječak zastade.

    „Šta je bilo?“

    Dedo Šemso brzo navuče cipele, popravi kapu i zgrabi štap.

    „Idem i ja s tobom!“

    „Ali rekao si da ne znam loviti.“

    „Nisam rekao da ne znaš. Rekao sam da… da treba nadzor.“

    „Kakav nadzor?“

    Šemso se nakašlja, pa ozbiljno pogleda prema sokaku.

    „Iskusnog čovjeka.“

    Denis klimnu glavom, kao da mu je sve jasno.

    „Dobro, dedo. Samo nemoj poslije govoriti da nisi vjerovao u moj način.“

    „Ma kakav tvoj način? Ja idem da te čuvam da ne napraviš belaj.“

    „Dobro, dedo.“

    Krenuli su zajedno niz sokak — Denis naprijed, s nekom novom napravom pod rukom, a dedo Šemso iza njega, uspravljen i ozbiljan. U mahali su se polako otvarale kapije. Komšije su provirivale kroz prozore, a ko god ih je ugledao, odmah bi znao da se sprema nešto zanimljivo.

    Samo niko nije znao da li će taj dan biti uhvaćene „cure“ ili će dedo Šemso konačno priznati da postoje stvari o kojima ni on ne zna baš sve.

    A Denis? Denis se samo smješkao.

    Jer u svakoj mahali teorija pripada dedama, ali praksa — barem ponekad — pripada djeci.

    I malo selotejpa.

  • Selma, crni telefon i djetinjstvo

    Selma, crni telefon i djetinjstvo

    Dječak i telefon prikovan za zid

    Za one koji se sjećaju vremena kada je telefon bio prikovan za zid – najčešće u hodniku ili kuhinji, na mjestu gdje ga svi mogu čuti – ova priča možda će zvučati poznato. U ono vrijeme telefon nije bio nešto što nosimo u džepu, niti je svako dijete imalo svoj broj. Bio je to ozbiljan predmet u kući, gotovo kao komad namještaja. Kad zazvoni, svi zastanu. Neko obriše ruke o kecelju, neko ustane od sofre, a djeca se gurkaju i nagađaju ko zove.

    U našoj kući telefon je bio crn, težak i sjajan. Slušalica je visila sa strane, a kabal se pružao kao zmija niz zid. Moj otac imao je jedan od prvih telefona u našem mjestu. Bio sam premalen da ga dohvatim bez stolice, ali sam zato volio stajati ispod njega i slušati majku kako razgovara.

    Nisam razumio kako glas može preći toliku udaljenost, a da se ne izgubi negdje između našeg malog mjesta i nečije kuće. Telefon mi je zbog toga izgledao kao prava mala čarolija. U njemu je, vjerovao sam, živjelo nešto posebno. Kasnije sam otkrio da se ta posebna osoba zove „Informacije, molim“.

    Činilo mi se da zna sve. Mogla je pronaći nečiji broj, reći tačno vrijeme, objasniti gdje se nešto nalazi ili pomoći oko pitanja velikih i malih. U dječjim očima, „Informacije“ su bile kao tajna soba puna odgovora, samo što su se vrata te sobe otvarala jednim okretanjem brojčanika.

    Prvi poziv

    Prvi put sam je nazvao jednog dana kada je majka otišla kod komšinice. Bio sam u podrumu i igrao se oko radnog stola. Ne sjećam se više šta sam tačno pokušavao napraviti, ali se dobro sjećam čekića. U jednom trenutku sam promašio ekser i udario prst.

    Bol je bila oštra i iznenadna. Kuća je, odjednom, izgledala prevelika i potpuno prazna. Sjeo sam na stepenice, sisao natečeni prst i pokušavao biti hrabar, onako kako djeca misle da hrabrost izgleda. Nije mi baš uspijevalo.

    Tada sam se sjetio telefona.

    Dovukao sam stolicu do zida, pažljivo se popeo i skinuo slušalicu. Prislonio sam je na uho. Srce mi je lupalo kao da sam upravo pronašao tajni prolaz u neki drugi svijet.

    „Informacije, molim“, rekao sam.

    Poslije nekoliko klikova, začuo se tihi i jasni glas:

    „Informacije.“

    „Udario sam prst“, zajecao sam. Tek kada sam izgovorio te riječi, shvatio sam koliko mi je bilo potrebno da me neko sasluša.

    „Nije li ti majka kod kuće?“ upitala je.

    „Ne. Sam sam“, promrmljao sam.

    „Krvari li?“

    „Ne… samo boli.“

    „Možeš li otvoriti frižider?“

    „Mogu.“

    „Onda odlomi malo leda i prisloni ga na prst“, rekla je smireno.

    Poslušao sam je. Nisam znao da li je led zaista pomogao ili je bol jednostavno počela popuštati, ali znam da mi je njen glas vratio osjećaj sigurnosti. Više nisam bio sam u kući. Negdje na drugoj strani linije bila je žena koja je znala šta treba uraditi.

    Glas koji je znao odgovor

    Od tog dana počeo sam je zvati za sve. Nekad sam imao pravo pitanje, a nekad sam samo tražio razlog da čujem njen glas.

    Pomagala mi je oko geografije. Jednom sam je pitao gdje se nalazi Sarajevo, iako sam već otprilike znao odgovor. Drugi put sam je molio da mi objasni zadatak iz matematike. Nije mi mogla riješiti domaću zadaću, ali me je strpljivo navodila da sam dođem do rješenja.

    Pitao sam je i šta jede moj zec, zašto se nebo mijenja pred kišu i kako se piše riječ „popraviti“. Na svako moje pitanje odgovarala je kao da je najvažnije na svijetu. Nije se smijala mojim nedoumicama. Nije govorila da sam mali ili dosadan. Samo bi saslušala, zastala na trenutak i odgovorila.

    A onda je jednog dana uginuo naš kanarinac Pipo.

    Pipo je bio malen, žut i živahan. Ujutro bi njegovo pjevanje ispunilo kuću prije nego što bi se svi probudili. Kada je odjednom utihnuo, nisam znao gdje da smjestim tu tišinu. Dugo sam sjedio pored kaveza i gledao u njega, čekajući da se desi nešto što će sve vratiti na staro.

    Kada sam shvatio da se neće pomjeriti, ponovo sam nazvao „Informacije“.

    Govorio sam o Pipi kao da će mi ta žena moći objasniti nepravdu svijeta. Pitao sam zašto nešto tako lijepo, nešto što pjeva tako slatko, mora završiti beživotno u kavezu.

    Selma – tako se zvala – pažljivo me je saslušala. Nije pokušala umanjiti moju tugu. Nije rekla da je to samo ptica, niti da ću je brzo zaboraviti. Nakon kratke tišine rekla je:

    „Jasmine, uvijek zapamti – postoje i drugi svjetovi u kojima se pjeva.“

    Ne znam kako je uspjela pronaći baš takve riječi, ali meni su tada bile dovoljne. Nisam razumio sve što je htjela reći, ali sam osjetio da smrt možda nije samo kraj. U dječjem srcu, to je bilo važno saznanje.

    Preseljenje i uspomena koja je ostala

    Odrastao sam u malom mjestu, gdje se svako poznaje i gdje vijest stigne prije nego što je čovjek izgovori. Kada sam imao devet godina, preselili smo se u Tuzlu.

    Novi grad bio je velik, bučan i drugačiji. Nedostajalo mi je dvorište, poznate ulice i ljudi čija su imena roditelji izgovarali bez objašnjenja. Nedostajala mi je i Selma.

    „Informacije, molim“ pripadale su onoj staroj drvenoj kutiji u našoj kući. U Tuzli je telefon bio samo telefon. Nije više imao onu istu čaroliju. Ipak, razgovori sa Selmom ostali su sa mnom kroz čitavo djetinjstvo i mladost.

    Kada bih se našao pred nekim problemom, sjetio bih se njenog glasa. Kada bih žurio s odgovorom, sjetio bih se da je ona uvijek prvo saslušala. Kada bih mislio da je neki moj problem najveći na svijetu, sjetio bih se kako je jednom nepoznatom dječaku pomogla da prebrodi bol u prstu i tugu za kanarincem.

    Neke ljude ne viđamo često, ali ipak ostave trag dublji od mnogih koje gledamo svakog dana.

    Povratak nakon mnogo godina

    Godinama kasnije, dok sam studirao, put me ponovo odveo u rodni kraj. U jednoj pauzi, gotovo bez mnogo razmišljanja, nazvao sam centralu.

    „Informacije, molim“, rekao sam.

    Na moje iznenađenje, poznati glas odgovorio je:

    „Informacije.“

    Zastao sam. Činilo mi se da sam se u jednom trenutku vratio u onu staru kuću, da ponovo stojim na stolici i držim slušalicu objema rukama.

    „Možete li mi reći kako se piše ‘popraviti’?“ upitao sam kroz osmijeh.

    S druge strane nastala je kratka pauza. A onda je Selma tiho rekla:

    „Valjda ti je prst odavno zamladio.“

    Nasmijao sam se. Bio je to isti onaj glas, samo malo umorniji.

    „Dakle, stvarno ste vi“, rekao sam. „Znate li koliko ste mi značili svih tih godina?“

    „Pitam se“, odgovorila je, „znaš li ti koliko su meni značili tvoji pozivi. Nikad nisam imala djece, a tvoji pozivi su mi bili radost.“

    Te riječi dugo nisam mogao izbaciti iz misli. Mislio sam da sam ja bio onaj kome je trebala pomoć. Nisam shvatao da je i s druge strane žice možda postojala žena kojoj je moj glas donosio nešto lijepo u dan.

    Rekao sam joj da sam često mislio na nju i upitao mogu li je ponovo nazvati.

    „Molim te“, rekla je. „Samo traži Selmu.“

    Poruka za svaki slučaj

    Tri mjeseca kasnije, ponovo sam nazvao. Ovoga puta javio se drugi glas.

    „Informacije.“

    „Mogu li dobiti Selmu?“ upitao sam.

    „Jeste li prijatelj?“

    „Jesam. Stari prijatelj.“

    Na drugoj strani nastala je tišina. Onda je žena rekla:

    „Žao mi je. Selma je radila pola radnog vremena jer je bila bolesna. Umrla je prije pet sedmica.“

    Te riječi nisam očekivao. Iako smo se čuli samo telefonom, Selma je u mom sjećanju imala posebno mjesto. Neke vijesti nas pogode i onda kada se odnose na osobu koju nikada nismo zagrlili.

    Prije nego što sam spustio slušalicu, žena je dodala:

    „Čekajte… rekli ste da se zovete Jasmin?“

    „Da.“

    „Selma je ostavila poruku za vas. Napisala ju je za svaki slučaj, ako nazovete.“

    Zadržao sam dah.

    „Evo šta piše: ‘Reci mu da postoje i drugi svjetovi u kojima se pjeva. On će znati šta to znači.’“

    Zahvalio sam joj se i spustio slušalicu. Nisam plakao odmah. Samo sam dugo sjedio i gledao u telefon, kao da će on ponovo zazvoniti.

    Tada sam potpuno razumio šta je Selma mislila. Nije govorila samo o Pipi. Govorila je o tome da ono što volimo ne nestaje uvijek onda kada prestanemo to gledati. Neki ljudi nastave živjeti u našim navikama, u riječima koje ponavljamo, u načinu na koji tješimo druge. Ostanu u nama kao tihi glas koji se javi baš onda kada nam je najpotrebniji.

    Selma je za mene bila više od žene koja je radila na informacijama. Bila je prvi nepoznati glas koji me je naučio da nijedno pitanje nije premalo, da nijedna tuga nije beznačajna i da ponekad jedan miran odgovor može promijeniti čitav dan.

    A možda i čitav život.

    Danas, kada telefon zazvoni, često se pitam koliko se toga promijenilo. Više ne okrećemo brojčanik, ne čekamo da se neko javi i ne pamtimo brojeve kao nekada. Sve je brže, dostupnije i jednostavnije. Ipak, čini mi se da nam više nego ikada nedostaju ljudi koji će zaista saslušati.

    Zato se ponekad sjetim Selme. Sjetim se njenog glasa i rečenice koju mi je ostavila za cijeli život:

    „Postoje i drugi svjetovi u kojima se pjeva.“

    I svaki put kada je se sjetim, u nekom malom, tihom dijelu mene ponovo se začuje pjesma.

  • Dobričina i nezahvalna žena

    Dobričina i nezahvalna žena

    Svi su ga zvali dobrim čovjekom, a niko nije vidio šta je ostavljao iza sebe

    Bio jednom jedan otac koji je imao troje djece.

    U komšiluku su za njega govorili da je čovjek kakav se samo poželjeti može. Bio je muž za primjer, komšija iz snova i majstor za gotovo sve. Ako bi nekome procurila slavina, zvali bi njega. Ako bi se pokvario automobil, opet bi se pojavila ista rečenica:

    „Ma zovi njega, on će to riješiti.“

    I uvijek je rješavao.

    Treba komšiji iznijeti stari ormar na peti sprat? Nema problema. Treba rođaka pokupiti s aerodroma u ponoć? Naravno, samo neka javi kada avion slijeće. Treba gost prespavati nekoliko dana? Djeca će se malo stisnuti, jedno može i na pod, samo da se ne kaže kako u toj kući nisu gostoprimivi.

    Kada bi neko došao po pomoć, on bi ustajao od stola, prekidao ručak ili odlagao ono što je obećao djeci. Nikada nije govorio da je umoran. Nikada nije priznavao da nema vremena. A posebno nikada nije izgovarao riječ „ne“.

    Mnogi su to zvali dobrotom.

    On je, međutim, vremenom počeo vjerovati da vrijedi samo onda kada je nekome potreban.

    Kada pomoć postane navika

    Posuđivao je novac iako se rijetko vraćao. A kada bi mu neko napokon vratio dug, često bi već sutradan tražio još. Govorili su mu da će mu sve vratiti čim stanu na noge, čim legne plata, čim prođe sezona ili čim se riješe neki problemi. On bi klimnuo glavom i rekao:

    „Ma dobro, nije hitno. Snaći ćemo se.“

    Samo što se najčešće nije snalazila njegova porodica.

    Vikendom je popravljao tuđe automobile, kosio tuđa dvorišta, vozio rodbinu, mijenjao slavine, unosio drva i kupovao tuđe potrepštine. Sve to poslije svog stalnog posla, kao da dan traje duže od dvadeset četiri sata, a čovjek može živjeti bez sna, odmora i granica.

    Kada bi se vraćao kući, djeca bi ga čekala budna. Najmlađe bi ga pitalo hoće li sutra ići s njima u park. Srednje dijete bi mu pokazivalo crtež koji je nacrtalo u školi. Najstarije bi tražilo pomoć oko domaće zadaće.

    On bi ih pogledao umornim očima, skinuo cipele na pragu i rekao:

    „Sutra ćemo. Obećavam.“

    Ali sutra je uvijek pripadalo nekom drugom.

    Dan kada je sve stalo

    Jednog dana, nakon što je komšiji pomogao istovariti robu u prodavnici, sjeo je na klupu pred zgradom. Bio je sparan dan. Košulja mu je bila natopljena znojem, a ruke su mu drhtale od umora. Komšija mu je donio flašu vode i kroz smijeh rekao:

    „Šta bismo mi bez tebe?“

    On se samo nasmijao. Htio je nešto odgovoriti, ali nije stigao.

    Srce mu je jednostavno stalo.

    Vijest se brzo proširila zgradom, ulicom i cijelim komšilukom. Ljudi su dolazili, uzdisali i ponavljali iste riječi:

    „Bio je divan čovjek.“

    „Uvijek spreman pomoći.“

    „Takav se više ne rađa.“

    „Zlata vrijedan.“

    A njegova žena je šutjela, dok su djeca plakala.

    Jer nisu izgubili samo dobrog čovjeka iz komšiluka. Ostali su bez oca, bez podrške i bez osobe koja je, uprkos svemu, trebala biti oslonac njihovog doma.

    Cijena koju je plaćala njegova porodica

    Tek tada je postalo jasno koliko je toga godinama nedostajalo u njihovoj kući. Njegovo vrijeme pripadalo je drugima. Njegov novac odlazio je drugima. Njegova energija trošila se na tuđe probleme. A obaveza prema njegovoj vlastitoj porodici ostajala je za neka bolja vremena.

    U frižideru često nije bilo dovoljno hrane. Mjesecima nisu mogli kupiti svježe voće. Žena je nosila iste poderane cipele i govorila da će nove kupiti sljedećeg mjeseca. Djeca su naučila da ne traže previše, jer su vidjela da otac ima važnijih obaveza.

    Nisu ona bila manje vrijedna od drugih ljudi. Samo su se navikla da budu posljednja na njegovom spisku.

    Dok je drugima popravljao ograde, u njihovoj kući se kvarila bliskost. Dok je kosio tuđe bašte, njegova djeca su rasla bez njegovog vremena. Dok je drugima nosio teret, njegova žena je sama nosila teret cijele kuće.

    Nisu nikada imali vremena da zasade vlastitu baštu — ni doslovno ni simbolično.

    Zašto nikada nije znao reći „ne“

    Duboko u sebi, volio je biti potreban. Volio je kada ga ljudi hvale, kada ga tapšu po ramenu i kada za njim govore da je „čovjek na kojeg se uvijek može računati“. Brinuo je o tome šta će drugi reći. Tuđe odobravanje bilo mu je nagrada za njegovu dobrotu.

    Nije pomagao samo zato što je bio nesebičan. Ponekad je pomagao i zato što se plašio da će, ako odbije, izgubiti nečiju naklonost. Plašio se da će ga prestati pozdravljati, da će ga nazvati sebičnim ili da će neko pronaći drugog čovjeka za uslugu.

    Zato mu je bilo lakše reći „ne“ vlastitoj djeci nego komšiji kojeg je poznavao tek nekoliko godina.

    „Ne mogu sada u šetnju. Obećao sam komšiji da ću mu zamijeniti gume.“

    „Ne mogu doći na priredbu. Moram odvesti amidžu do doktora.“

    „Ne mogu večeras razgovarati. Čekaju me ljudi kojima sam obećao pomoć.“

    Djeca su u početku vjerovala kada bi govorio da će sutra biti drugačije. Kasnije su prestala pitati.

    A djeca pamte.

    Pamte svaki propušteni razgovor, svaku večer kada su čekala da se vrati i svaki trenutak u kojem su tuđe potrebe bile važnije od njihovih. Pamte obećanja koja su ostala bez nastavka. Pamte i ono što odrasli često pokušavaju zaboraviti: da odsustvo nije samo kada nekoga nema u kući. Odsustvo je i kada je neko tu, ali mu misli, vrijeme i srce pripadaju svima osim njegovoj porodici.

    Nakon njega ostala je tišina

    Na sahrani su mu na skroman vijenac napisali: „Zlata vrijedan.“

    Ljudi su plakali, pričali anegdote i spominjali sve što je za njih učinio. Jedan je govorio kako mu je spasio posao. Drugi se prisjećao kako ga je odvezao kroz snijeg. Treći je rekao da mu je jednom pozajmio novac kada mu je bilo najteže.

    Samo niko nije pričao o njegovoj ženi koja je godinama čekala da se vrati kući. Niko nije spomenuo djecu koja su odrasla uz njegova obećanja. Niko nije pitao ko će sada platiti račune, popraviti bojler ili kupiti cipele najmlađem djetetu.

    Život je brzo nastavio dalje.

    Ljudi su pronašli novog „dobrog čovjeka“ ili su jednostavno počeli plaćati nekoga za ono što su ranije očekivali od njega. Njegovo mjesto u tuđim životima popunjeno je brže nego što je njegova porodica uspjela prihvatiti da ga više nema.

    Žena koju niko nije pitao kako je

    Njegova žena, međutim, ostala je sama.

    Govorili su da ga nije cijenila. Da je previše tražila. Da se nije dovoljno trudila. Nazivali su je ogorčenom i nezahvalnom, a zamjerili su joj čak i to što je sahrana bila skromna.

    Niko nije pitao kako se osjeća žena koja je izgubila muža, a istovremeno mora postati i otac vlastitoj djeci.

    Kasnije ih je sama odgojila, radeći dva posla. Ujutro je čistila tuđe stanove, a navečer slagala robu u prodavnici. Vraćala se umorna, ali je uvijek nalazila snage da djeci pripremi večeru i sasluša ih kada bi imali problem.

    Nikada se nije preudala.

    Voljela ga je do kraja života, ali je zajedno s njim izgubila i godine vlastitog života, zdravlje i snagu. Ponekad bi, dok bi djeca spavala, sjedila kraj prozora i gledala u ulicu. Znala je da je bio dobar čovjek. Samo je znala i da dobrota nije uvijek dovoljna ako u njoj nema odgovornosti.

    Tamna strana dobrote

    Postoji, dakle, i tamna strana dobrote — posebno kada dobrota postane potreba za tuđim odobravanjem.

    Pomoći drugome nije pogrešno. Naprotiv, čovjek se i prepoznaje po tome koliko je spreman pružiti ruku. Ali pomoć bez granica može postati bijeg od vlastitih obaveza. Može postati način da se osjećamo vrijednima dok zanemarujemo one koji nas najviše trebaju.

    Roditelj ima obavezu da čuva svoju djecu, svoje zdravlje i vlastiti dom. Ne može davati ono što pripada i njegovoj porodici, a zatim očekivati da će se sve nekako samo popraviti.

    Kada zanemarimo najbliže da bismo zadovoljili tuđe sitne potrebe, to više nije ljubav.

    To je ego u kostimu dobrote.

    Prvo popraviti vlastitu kuću

    Zato, prije nego što ponovo kažemo „može“, vrijedi zastati i pitati se: ko će platiti cijenu moje pomoći? Da li je ovo zaista hitno? Mogu li pomoći, a da pri tome ne povrijedim vlastiti dom? I zašto mi je toliko teško reći „ne“?

    Ako nam krov prokišnjava, možda prvo treba popraviti vlastitu kuću prije nego što krenemo popravljati tuđu. Ako su nam djeca gladna razgovora, ne smijemo stalno biti dostupni svima osim njima. Ako je žena kraj nas umorna i sama, možda joj nije potreban još jedan komšijski podvig, nego muž koji će sjesti pored nje i pitati kako je.

    Jer ponekad ljudi kojima smo najpotrebniji već sjede za našim stolom.

    I možda od nas ne traže da popravimo cijeli svijet.

    Možda samo čekaju da ih konačno pogledamo.