Tradicija koju ni dedo ne pamti
Kažu da svako selo ima svoje običaje.
U nekim selima zna se ko prvi ulazi u kuću, ko siječe pogaču, ko sjedi na čelu sofre i ko zadnji ustaje od ručka. Negdje se kafa služi na određen način, negdje se gostu obavezno ponudi slatko, a negdje se zna i koliko puta trebaš reći: „Ma ne mogu više“, prije nego što ti domaćin ipak stavi još jedno parče pite u tanjir.
Posebno su poznata ona stara bosanska sela u kojima se tradicija prenosi s koljena na koljeno. Dedo kaže sinu, sin kaže unuku, a unuk jednog dana nastavi isto — čak i ako više nema pojma zbog čega se to uopće radi.
Tako se nekad običaj toliko udalji od svog prvobitnog smisla da ljudi počnu poštovati samo formu, a zaborave razlog.
Upravo takva priča dogodila se u jednom zabačenom bosanskom selu, tamo negdje iza sedam brda, sedam dolina i još jednog makadama koji se po kiši pretvara u pravo klizalište.
Selo poznato po gostoprimstvu
U tom selu živjeli su ljudi poznati nadaleko po svojoj gostoprimljivosti.
Kod njih stranac nije bio stranac duže od pet minuta. Čim bi se pojavio na putu, neko bi ga primijetio, neko drugi bi ga pozdravio, a treći bi već dovikivao:
„Hajde, bolan, uđi da nešto prezalogajiš!“
Ako bi putnik pokušao objasniti da je samo prolazio, seljani bi ga uvjeravali da neće dugo ostati.
„Ma nećeš ti ništa posebno jesti. Samo nešto sitno.“
To „nešto sitno“ obično bi počinjalo kahvom i čašom vode, a završavalo sofrom koja bi izgledala kao da se u kući održava svadba.
Na stolu bi se našlo svega: pita, ćevapa, sarme, dolme, pečenja, domaćeg hljeba, salate, kajmaka, sira, suhog mesa, baklave i hurmašica. Obavezno bi se pojavilo i kiselo mlijeko, jer se u tom selu smatralo da obrok nije završen dok gost ne dobije nešto kiselo „da slegne“.
Gost kod njih nikada nije smio otići gladan.
Tačnije, nije smio otići ni umjereno sit.
Ispratili bi ga tek onda kada bi bio toliko nahranjen da mu se hod promijeni, dugmad na košulji počnu sumnjivo zatezati, a svaki korak postane pitanje karaktera.
Mujo stiže u selo
Jednog dana put nanese u to selo nekog Muju, putnika namjernika koji je već dugo bio na putu.
Nije znao ni gdje je pošao ni kad će stići. Znao je samo da je ogladnio kao vuk i da bi u tom trenutku pojeo i suh komad hljeba bez ičega.
Kad su ga seljani ugledali, odmah se sjatiše oko njega.
„Dobro nam došao!“
„Odakle si?“
„Jesi li umoran?“
„Jesi li gladan?“
Mujo pokuša skromno odgovoriti:
„Ma nisam nešto…“
Nije ni završio rečenicu, a već su ga uhvatili pod ruku.
„Ma kakav nisi! Vidi ti njega, sav problijedio od gladi!“
„Nisam problijedio, nego sam malo prašnjav.“
„Još gore! To znači da ti treba dobra supa.“
„Ma može samo kahva…“
„Kahva će poslije. Prvo da se čovjek sastavi.“
Odvedoše ga u kuću, gdje domaćin i domaćica počeše iznositi jela kao da su cijeli dan samo čekali upravo njega.
Na sofru prvo stigoše pita i ćevapi. Zatim sarma, dolme, salata, domaći hljeb, kajmak i kiselo mlijeko. Nakon toga pojavila se još jedna tepsija, a Mujo više nije bio siguran je li to ručak ili prijem državne delegacije.
Kad ugleda onu gozbu, osmijeh mu se raširi preko cijelog lica.
U mislima je već birao šta će prvo probati. Pitu? Ćevape? Možda sarmu, pa onda malo dolme. A poslije svega, naravno, baklavu.
Sjeo je, protrljajući ruke od zadovoljstva.
Ali tada mu se osmijeh zaledi na licu.
Tajanstveni predmet na sofri
Usred sofre, između velikih tepsija i zdjela, stajao je ogroman debeo štap.
Nije bio običan štap.
Bio je toliko velik da je više ličio na motku za pastira nego na predmet koji treba držati pored hrane. Bio je dug skoro kao čovjek, debeo i težak, s kvrgavim krajem koji je izgledao kao da bi jednim udarcem mogao razvaliti drvena vrata.
Mujo pogleda u štap.
Pa u seljane.
Pa ponovo u štap.
Odjednom mu ćevapi više nisu izgledali tako privlačno.
Nervozno proguta knedlu i upita:
„Jarani moji, a zašto vam je ovaj štap ovdje?“
Svi seljani se pogledaše.
Domaćin se prvi pribra i nasmiješi.
„Ma, dragi gospodine, to je samo naša stara tradicija.“
„Kakva tradicija?“
„Ma, naša. Nemoj ti ništa brinuti. Samo ti navalite jesti.“
Mujo nije bio uvjeren.
„A čemu služi?“
„Pa… služi.“
„Za šta?“
„Pa… za tradiciju.“
Mujo pogleda oko sebe. Niko nije djelovao posebno zabrinuto, ali niko nije djelovao ni kao da zna šta radi.
U glavi mu se pojavi najgori mogući scenarij.
Šta ako ga prvo dobro nahrane, a onda ga ovim štapom izdevetaju?
Možda je to neki stari običaj: gost se prvo počasti, a onda se provjeri koliko je zahvalan.
Što je više gledao u motku, sve mu je manje bilo do jela.
Zato odlučno reče:
„Neću ni zalogaj okusiti dok mi ne kažete istinu o ovom štapu!“
Prvi dedo i štap od dva metra
Sada se seljani ozbiljno zabrinuše.
Nisu željeli uvrijediti gosta. U njihovom selu gost je bio svetinja. Ali nisu željeli ni priznati da zapravo nemaju pojma zašto se štap nalazi na sofri.
Znali su samo da su njihovi stari uvijek držali nešto slično pored hrane.
Niko nikada nije pitao zašto.
Valjda se smatralo da se tradicija ne preispituje. Tradicija se poštuje, ponavlja i prenosi dalje. Ako je dedo tako radio, onda je sigurno znao zašto.
Poslaše po najstarijeg čovjeka u selu.
Nakon izvjesnog vremena dovedoše jednog djeda koji je imao više od osamdeset godina i koji je pamtio događaje kojih se više niko drugi nije sjećao.
Dedo priđe sofri, ugleda štap i odmah se naljuti.
„Budale jedne! Ko je ovdje stavio ovoliki štap?“
Seljani se ukočiše.
„Pa… uvijek je takav bio.“
„Nije bio takav! Mi smo držali štap od metar!“
„Od metar?“
„Od metar! Ovaj je od dva metra. Šta ćete s njim? Tjerati vukove od sarme?“
Svi pogledaše u domaćina, a domaćin pogleda u štap.
„Znači, treba ga skratiti?“
„Naravno da treba!“
Seljani odmah donesoše sjekiru i skratiše štap na jedan metar. Zatim ga vratiše na sofru.
Mujo je sve to posmatrao otvorenih usta.
„Dobro“, reče, „sad je manji, ali još uvijek mi nije jasno čemu služi.“
Dedo ga pogleda kao da je pitanje potpuno nevažno.
„Bitno je da je sada kako treba.“
„Kako treba za šta?“
Dedo se okrenu i ode, a da mu niko nije dao odgovor.
Mujo je sada bio još zbunjeniji.
Ako su prvobitno planirali da ga udare štapom od dva metra, onda će ga ovaj od jednog metra možda pogoditi preciznije.
Drugi dedo dodatno komplikuje stvar
Mujo ponovo prekriži ruke.
„Neću jesti dok mi neko ne objasni šta je ovo.“
Seljani uzdahnuše.
Gozba je bila spremna, pita se hladila, ćevapi gubili onu pravu masnoću, a gost je sjedio gladan i gledao u skraćenu motku.
Ponovo krenuše u potragu.
Ovoga puta dovedoše drugog dedu, starog gotovo devedeset godina. Bio je nagluh, pa su mu nekoliko puta morali glasno ponavljati cijelu priču.
„Dedo, imamo gosta!“
„Šta?“
„GOSTA!“
„Košta?“
„Ne košta ništa, samo neće da jede!“
„Šta neće?“
„Da jede!“
„A što neće?“
„Zbog štapa!“
„Kakvog štapa?“
Nakon dugog objašnjavanja, dedo konačno pogleda predmet na sofri. Zatim odmahnu glavom i ljutito reče:
„Vi ste, izgleda, svi potpuno poludjeli! Ne držimo mi štap na sofri! Mi držimo mali prut, nešto što stane u ruku!“
Seljani se pogledaše.
„Mali prut?“
„Da! Mali prut! A ne ova motka za stoku!“
„I šta da uradimo?“
„Uklonite to i donesite savitljivu grančicu.“
Tako ukloniše štap i zamijeniše ga tankom, savitljivom grančicom.
Mujo je već bio potpuno iznerviran.
Niko mu nije objasnio razlog. Predmet su samo smanjivali. Prvo je bila motka, zatim štap, a sada grančica.
Pogleda grančicu i pomisli:
„Šta ako me sada ovom savitljivom grančicom izmlate? Možda je ovo naprednija verzija običaja. Prvo su tukli velikim štapom, a sada su prešli na nešto što ostavlja manje tragova.“
Sve mu je manje bilo do pite.
Tradicija bez smisla
„Ljudi moji“, reče Mujo, „meni je stvarno dosta. Ako već imate neki običaj, red je da znate šta znači.“
Seljani pognuše glave.
Domaćin tiho prizna:
„Iskreno, ni mi ne znamo.“
„Kako ne znate?“
„Pa, tako se uvijek radilo.“
„Ko je počeo?“
„Ne znamo.“
„Zašto je počeo?“
„Ne znamo.“
„I zašto ga vi nastavljate?“
Domaćin se zamisli.
„Pa… zato što su tako radili naši stari.“
Mujo se uhvati za čelo.
„Znači, vi dvadeset godina držite štap na sofri, a niko nikad nije pitao čemu služi?“
„Nije baš dvadeset. Možda i duže.“
„I niko nije primijetio da je od malog predmeta nastala motka?“
„Dedo kaže da je uvijek bio takav.“
„Koji dedo?“
„Pa, onaj prvi.“
„A drugi dedo kaže da treba biti grančica!“
„Onda je vjerovatno grančica.“
„A čemu služi grančica?“
Seljani ponovo slegnuše ramenima.
Tada jedan od njih reče:
„Komšijsko selo slijedi istu tradiciju. Hajmo dovesti nekoga od njih.“
Mujo duboko uzdahnu.
„Samo nemojte dovesti još jednog dedu koji će reći da je ovo trebalo biti još manje.“
Dedo iz komšijskog sela
Nakon nekog vremena, iz susjednog sela stigoše po najstarijeg čovjeka.
Bio je toliko star da su ga morali dovesti u nosiljci. Pričalo se da ima stotinu i trideset godina, mada je jedna žena tvrdila da je on već bio star kad se ona rodila.
Kad su ga unijeli u kuću, seljani mu ispričaše cijelu priču.
Objasniše mu kako su od velikog štapa došli do manjeg štapa, pa do savitljive grančice.
Dedo je šutio i slušao.
Zatim pogleda grančicu, dugo je posmatra, pa odmahnu glavom.
„Sve je ovo neznanje“, reče.
Seljani spustiše pogled.
„Prava tradicija je da se stavi tanka čačkalica u malu zdjelicu ispred gosta.“
Mujo trepnu.
„Čačkalica?“
„Čačkalica“, potvrdi dedo. „Ako se gostu komadić mesa zaglavi u zubima, on je može lako izvaditi.“
Nastade muk.
Mujo pogleda u grančicu, pa u ogroman sto pun hrane.
„Znači… sve ovo vrijeme…“
„Da“, reče dedo. „Čačkalicu ste pretvorili u grančicu, grančicu u prut, prut u štap, a štap u motku. Još malo pa biste pored sofre stavili koplje.“
Jedan seljanin tiho reče:
„Mi smo mislili da je to nešto ozbiljno.“
„I jeste ozbiljno“, odgovori dedo. „Ali nije za udaranje gosta.“
Mujo se nasloni na stolicu i duboko izdahnu. Kao da mu je s ramena pao čitav balvan, vjerovatno upravo onaj koji je do tada stajao pored sofre.
Mujo konačno sjeda za sofru
„Ma, braćo moja“, reče Mujo kroz smijeh, „kad sam vidio onaj veliki štap, mislio sam da ćete mi prvo dati da jedem, a onda mi meso od kostiju odvajati!“
Seljani prasnuše u smijeh.
Domaćin ga potapša po ramenu.
„Ma kakvi, bolan! Mi smo samo htjeli da te lijepo ugostimo.“
„Pa mogli ste odmah reći da je čačkalica!“
„Nismo znali.“
„A mogli ste pitati.“
Domaćin se zamisli.
„I to je tačno.“
Konačno ukloniše i grančicu. Umjesto nje stavili su malu zdjelicu s nekoliko čačkalica.
Mujo tada sjede za sofru.
Uze prvo komad pite, zatim ćevap, pa sarmu. Nakon toga proba dolmu, malo kajmaka i domaćeg hljeba. Domaćica mu je svakih nekoliko minuta govorila:
„Uzmi još samo ovo.“
Mujo bi svaki put odgovorio:
„Ne mogu više.“
A onda bi ipak uzeo.
Na kraju se zasladio baklavom, popio kahvu i zadovoljno se naslonio.
Kada je završio, sretno je podrignuo, zahvalio se domaćinima i rekao:
„E, sad sam pravo vidio šta znači vaše gostoprimstvo. Samo sljedeći put sklonite oružje sa sofre.“
Domaćin se nasmija.
„Može. Ali čačkalice ostaju.“
Kada se običaj udalji od svog smisla
Mujo je otišao iz sela sit, nasmijan i bogatiji za jednu neobičnu priču.
Seljani su, međutim, ostali zamišljeni.
Prvi put su ozbiljno razmislili o tome šta sve rade samo zato što su tako radili njihovi preci.
Nije problem čuvati tradiciju. Naprotiv, običaji su važan dio identiteta. Oni povezuju generacije, čuvaju sjećanja i podsjećaju nas odakle dolazimo.
Ali tradicija bez razumijevanja može postati samo prazna navika.
Još gore, može se pretvoriti u nešto potpuno suprotno od onoga što je nekada predstavljala.
Čačkalica je trebala pomoći gostu, a završila je kao velika motka koja je gosta preplašila.
Namjera je bila dobra, ali se kroz godine izgubila zbog nemara, šutnje i slijepog ponavljanja.
Pouka priče
Slijepo slijeđenje tradicije bez razumijevanja njenog porijekla i smisla može nešto sasvim jednostavno pretvoriti u nešto smiješno, besmisleno, pa čak i zastrašujuće.
Nije problem poštovati ono što su radili naši preci. Problem nastaje kada više niko ne zna zašto to radi, ali se ipak ljuti na svakoga ko postavi pitanje.
„Tako je uvijek bilo“ nije uvijek dovoljno objašnjenje.
Ponekad je potrebno zastati, pitati, istražiti i provjeriti da li još uvijek čuvamo smisao običaja ili samo njegovu vanjsku formu.
Jer ako ne razmišljamo, jednog dana možemo završiti s motkom na sofri, a da i dalje vjerujemo kako je to najnormalnija stvar na svijetu.
A možda je cijela priča od početka bila samo jedna čačkalica.
