Oznaka: Humor

Mačak i Pas, Ko kome čuva leđa?
Kako me mačak s ulice naučio da korisnost nije isto što i vrijednost
Nekad misliš da si ti taj koji spašava ljubimce s ulice. Onda dođe kriza, plata kasni, i shvatiš da oni cijelo vrijeme spašavaju tebe. Ovo je priča o Šargi, Žući i jednom mišu koji je promijenio definiciju riječi “porodica”.
Kad te život stisne između kredita i frižidera
Znate ono kad vas život stisne tako da vam se i dah zaglavi negdje između kredita i frižidera? Plata kasni treći dan, šef ti ujutro pošalje “biće bonus” poruku, a popodne ga “iznenade troškovi” pa bonus ispari. Dođeš kući k’o iscijeđen limun, samo da te neko pita kako si – a da ne traži ništa zauzvrat.
Komitet za doček: Tele i doktor nauka za preživljavanje
E, mene su tog dana u hodniku dočekali moji eksperti za krizu: Šargo, pas veličine omanjeg teleta. Srce veliko k’o kuća, apetit još veći. Da mu daš pola vola, on bi te gledao k’o da pita “a gdje je prilog?”. I Žućo, mačak. Došao s ulice, mršav k’o grana, ali s diplomom iz predmeta “Preživi pa pričaj”. Oči žute, pogled rendgen – vidi tebe, vidi frižider, vidi budućnost.
Bacim ključeve, sjednem na patike nasred hodnika i uzdahnem onako, za sve rate, režije i neplaćene račune zajedno.
“E moji ratnici”, kažem im kroz pola smijeha, pola očaja. “Izgleda da stežemo kaiš. Šargo, brate moj, tebe ću izgleda morati na OLX. Volim te ja, ali jedeš za trojicu, a ja trenutno ne mogu ni za jednog. Ako me ne izvučeš iz ove krize, koristan si mi k’o ventilator u Sibiru. A ti, Žućo… ti ostaješ. Ti si uličar, ti znaš. Uhvatit ćeš miša, snaći ćeš se. Možda i meni doneseš nešto kad zagusti.”
Šargo zine, zijevne i sruši se na pod k’o vreća cementa. Njega ekonomska kriza ne dotiče ako ima gdje da spava. Ali Žućo? Žućo se ukipio. Uši naprijed, rep miran, oči prikovane za mene. On ne sluša riječi. On sluša ton. A moj ton je rekao: “Porodica nam se klima.”
7:02 ujutro – Dostava direkt na linoleum
7:02 ujutro. Ulazim u kuhinju po kafu za preživljavanje, kad ono – poklon na linoleumu. Miš. Mrtav, uredno dostavljen. Žućo sjedi kraj njega k’o dostavljač koji čeka napojnicu. Pogleda u miša, pa u mene. U prijevodu: “Evo. Rekao si da znam preživjeti. Čuvam ti leđa, gazda. Jedan za tebe.”
Kontam, dobra fora. Mačak ozbiljno shvatio zadatak. Nasmijem se, pomazim ga, i zaboravim.
7:02, dan drugi – Za koga Žućo stvarno lovi?
7:02 sljedeće jutro. Ista scena, drugi čin. Ulazim, a Žućo ne sjedi kraj mojih nogu. Sjedi kraj Šargove zdjele. A u zdjeli – drugi miš. Svjež. Pažljivo položen, k’o da je za VIP gosta.
I tad me presjeklo. Šargo hrče u dnevnoj, pojma nema da je upravo postao korisnik socijalne pomoći. A Žućo me gleda onim uličarskim pogledom koji kaže sve bez ijedne riječi:
“Nisi shvatio, a? Nisam ja lovio za tebe. Lovio sam za njega. Rekao si da je beskoristan. Rekao si da ide na OLX. E pa ne ide. Dok sam ja tu, niko iz ove kuće ne ide nigdje. Ja ću hraniti i tebe i ovu budalu od teleta. Jer mi smo čopor. A čopor se ne prodaje. Čopor se čuva.”
Ko je na kraju spasio koga?
I tu sam sjeo na pod kraj njih dvojice. Plata će možda opet kasniti. Šef će opet slagati. Ali sam tog jutra shvatio ko kome stvarno čuva leđa u ovoj kući.
A Šargo? On je i dalje mislio da je miš nova vrsta granula.
20 travnja, 2026
Štap u Sred Sofre
Znaš onu ,,tako su radili i naši stari”? E pa naši su stari stavili čačkalicu na sofru ,mi smo je pretvorili u toljagu.
Tradicija Koju Ni Dedo Ne Pamti
U jednom zabačenom bosanskom selu, tamo negdje iza sedam brda i sedam dolina, živjeli su ljudi poznati nadaleko po svojoj gostoprimljivosti. Kad god bi im stranac naišao, tretirali bi ga k’o bega. Sofra bi se prostirala od zida do zida, puna svega i svačega: pite, ćevapa, sarme, dolme, baklave, hurmašica, a obavezno i kiselo mlijeko. Ma, da ti pamet stane!Jednog dana, put nanese nekog Muju, putnika namjernika, u to selo.
Seljani, čim ga ugledaše, odmah se sjatiše oko njega, a domaćini počeše iznositi jela k’o da je svadba u pitanju. Mujo, kad vidje onu gozbu, poče se smijati od sreće… ali u istom trenu, osmijeh mu se zaledi na licu.Usred sofre, između tepsija i zdjela, stajao je ogroman, debeo štap. Mujo proguta knedlu i nervozno upita:
„Jarani moji, a zašto vam je ovaj štap ovdje?“
Seljani se nasmijaše i odgovoriše:„Ma, dragi gospodine! To je samo naša stara tradicija. Ne brinite vi ništa. Samo vi navalite jesti.“Ali Muji nije bilo svejedno. Pomisli:„Šta ako me prvo nahrane, pa me onda ovim štapom izdevetaju?“Postade mu nelagodno i odlučno reče:„Neću ni zalogaj okusiti dok mi ne kažete istinu o ovom štapu!“

Seljani se zabrinuše, jer ni sami nisu znali zašto je štap tu. Samo su vidjeli svoje stare da to rade i jednostavno su slijedili tradiciju. Odoše tražiti nekog starinu koji bi im mogao objasniti razlog. Konačno, dovedoše jednog dedu.
Čim je ugledao štap, naljuti se i reče:„Budale jedne! Ko je ovdje stavio ovoliki štap? Mi smo držali štap od metar, a vi ste ga napravili od dva metra!“
Odmah skratiše štap na metar i vratiše ga na sofru – ali i dalje ne objasniše razlog. Mujo je i dalje bio u strahu. Pomisli:„Onaj veći štap bi možda i pažljivo koristili, ali ovaj manji će mi sigurno kosti polomiti!“Ponovo je insistirao da neće jesti dok ne sazna istinu.Seljani, zabrinuti da ne uvrijede gosta, ponovo odoše u potragu i dovedoše drugog dedu, starog devedeset godina. Pošto je bio nagluh, morali su glasno govoriti.
On pogleda štap i ljutito reče:
„Vi idioti! Ne držimo mi štap na sofri – mi držimo mali prut, nešto što stane u ruku. Sad ovo uklonite i donesite umjesto toga savitljivu grančicu!“Tako ukloniše štap i zamijeniše ga savitljivom grančicom. Sada je Mujo već bio iznerviran. Niko mu nije objašnjavao razlog – samo su ga smanjivali i smanjivali.„Šta ako me ovom savitljivom grančicom izmlate?“
.Frustrirano povika:„Za ime Boga, samo mi recite – kakva je logika držati ovo na sofi?!“Seljani odgovoriše:„Ni mi ne znamo. Komšijsko selo slijedi istu tradiciju. Hajmo dovesti nekoga od njih.“Dovezoše 130-godišnjeg dedu iz komšijskog sela u nosiljci i ispričaše mu sve.
On pogleda grančicu i odmah ih izgrdi:
„Sve je ovo neznanje! Prava tradicija je da se stavi tanka čačkalica u malu zdjelicu ispred gosta, tako da ako mu se komadić mesa zaglavi u zubima, može ga lako izvaditi. Vi ste čačkalicu pretvorili u grančicu, pa u štap, i ko zna šta još!“
Konačno, Mujo osjeti olakšanje. Smijući se, reče:„Ma, braćo moja! Kad sam vidio onaj veliki štap, mislio sam da ćete mi meso od kostiju odvajati nakon što me nahranite!“Zatim se najeo do mile volje, podrignuo sretno, zahvalio se seljanima i otišao s osmijehom.Pouka: Slijepo slijeđenje tradicija bez razumijevanja može nešto jednostavno pretvoriti u nešto smiješno, pa čak i zastrašujuće.
11 travnja, 2026
Urnebesna operacija ,kako nasmijati cijelu hirurgiju
Doktori kažu “zaokruži koljeno koje operišemo”.
Većina ljudi posluša. Ja sam odlučio da im ostavim detaljna uputstva. I bonus sadržaj. Rezultat? Cijela sala se valjala od smijeha, a operacija kasnila 30 minuta.
Sjećam se, imao sam 16 godina i koljeno mi je bilo kao klimavi sto — . Dijagnoza: mora na operaciju.
Jutro,vrijeme operacije.
Ležim u onoj bolničkoj košulji što se veže naopačke i ničim ne štiti dostojanstvo. Ulazi doktor, umoran kao da je već odradio tri smjene, turi mi flomaster u ruke i kaže:
“Zaokruži koljeno koje operišemo, a na drugo stavi X.” I ode. Bez dodatnih instrukcija. Velika greška.
Ja, naravno, uradim tačno kako je rekao. Krug na desno, X na lijevo. Gotovo za 3 sekunde. A onda… tišina bolničke sobe, miris dezinfekcije, i previše slobodnog vremena. Proradi moja umjetnička duša.
Na zaokruženo koljeno docrtam debele strelice i napišem krupnim štampanim slovima: “OPERIŠI OVDJE → OVDJE → DA, BAŠ TU”. Na drugo koljeno nije bio dovoljan jedan X. Dodam još tri i dopišem: “NE DIRAJ! Privatni posjed. Kazna za neovlašten ulaz: golicanje do smrti.”
Od dosade — i treme koju nisam htio priznati — sljedećih pola sata pretvorim sebe u hodajući strip.
Na stomak: “Ruke dalje od slijepog crijeva! On je nevin.”
Na butinu: “Šta gledaš? Koljeno je niže! ↑”
Čak sam zamolio mamu, koja je pokušavala da ne prasne u smijeh, da mi na leđa napiše: “Ako ovo čitaš, na pogrešnoj si strani. Okreni pacijenta!”
Kad je anesteziolog ušao, pokrio sam se plahtom do brade kao da krijem državnu tajnu. Navodno sam već tada počeo da lupetam gluposti, ali to je priča za drugu anesteziju.
Operacija je prošla super.
Probudio sam se sa novim šarafima u koljenu i starim smislom za humor. Morao sam prenoćiti. Uveče dolazi doktor, još umorniji, i kaže mi kroz pola osmijeha:
“Dečko, poremetio si nam raspored cijele sale.”
Ispostavilo se da su me sestre otkrile kad su digle plahtu. Kažu da su se smijale dobrih 10 minuta. Bukvalno su se držale za krevete da ne padnu. Kad su se nekako sabrale i počele da me prebacuju na operativni sto… ugledale su poruku na unutrašnjoj strani butine, tik iznad koljena: “PS: Ako ste stigli dovde, zaslužili ste pauzu za kafu ☕”
Rezultat: hirurg je ušao u salu koja se još kikoće, morao je da sačeka da se svi isplaču od smijeha, sterilišu suze i vrate profesionalnost. 30 minuta zakašnjenja.
Sve zbog moje ljubavi prema flomasterima i panike od igala.
Poenta:
Tog dana sam naučio dvije stvari. Prvo, humor je najbolja anestezija — za mene besplatna, za bolnicu skupa. Ode 30 minuta rasporeda, a sa njim vjerovatno i živci glavne sestre. Drugo: Ako ti doktor da flomaster i ode bez nadzora, imaš dvije opcije. Koristiš ga odgovorno… ili napraviš stand-up tačku od vlastitog tijela.
Ja i dalje biram ovo drugo 😄
9 travnja, 2026
KUPIO SAM ŽENI ELEKTROŠOKER ZA GODIŠNJICU
Žena mi 15 godina govori: “Ne treba mi ništa za godišnjicu, samo da si ti živ i zdrav.”
Ja budala povjerovao.
Prošle srijede šetam po pijaci u Živinicama. Tražim “nešto posebno”.
Cvijeće? Rekla je da neće.
Zlato? “Previše očekivano”, kaže ona.
Parfem? Ima tri, ne koristi nijedan.
I onda ga vidim.
Mali. Elegantan. Rozi.
Džepni elektrošoker od 100.000 volti.
Etiketa kaže: “Idealan za ličnu zaštitu dame.”
Mozak: “Ovo je pažljivo! Brineš za njenu sigurnost!”
Zdrav razum: “Ona će tebe tim istjerat iz kuće.”
Moj novčanik: “Samo 20 KM, kume.”
Pogađajte koga sam poslušao.
Dođem kući ko paun. Zamotao ga u mašnicu.
Ona otvara poklon, gleda u elektrošoker, gleda u mene.
Kaže: “Ljubavi… jesi ti ovo meni kupio da tebe mlatim kad hrčeš?”
Ja: “Ne ne, za tebe! Za zaštitu! Ako te neko napadne!”
Ona: “U Živinicama? Ko će mene napast? Ti kad ne izneseš smeće?”
I nasmija se. I ostavi ga na sto.
E sad. Ja muško. Imam novu igračku. Piše 100.000 volti.
Ma ne može to biti toliko jako. Dvije AAA baterije, bolan.
Uputstvo kaže:1 sekunda: pecne
2 sekunde: trzne
3 sekunde: upoznaš svog boga
Rekoh: “Hajde sekunda. Za nauku. Da znam šta sam joj kupio.”
Prislonim na nogu. Pritisnem.
BZZZZT!!!
Ljudi moji…
Vidio sam cijelu Bosnu iz svemira.
Čuo sam rahmetli dedu kako viče “jesam ti rekao budalo!”
Mislim da smo ja i fotelja na sekundu postali jedno.
Kad sam se osvijestio: ležim ko kifla na tepihu.
Naočale na lusteru.
Mačka Gracija na garniši, gleda me i prevrće očima.
A kosa mi miriše na roštilj.
Uđe žena iz kuhinje. Gleda me. Gleda fotelju na drugom kraju sobe. Gleda garnišu.
I samo kaže: “Radi?”
Ja: “k…ko švicarski sat…”
Ona uzme elektrošoker sa stola. Uključi ga. ZZZZAP!
I nasmije se: “Super. Stoji na MOJOJ strani kreveta od večeras.”
Od tada:
Smeće iznosim prije nego što pita.
Suđe perem prije nego se sjeti.
Hrcanje? Čarobno prestalo.
A kad zaboravim godišnjicu… samo ga uzme, pogleda me i kaže:
“Hoćeš malo nauke, ljubavi?” ⚡😏
I namigne.
Pouka za muževe:Kad žena kaže “ne treba mi ništa”, kupi cvijeće.
Elektrošoker radi. Predobro.
Ja više ne kupujem poklone bez da pitam nju, njenu sestru, njenu mater i hodžu.
Pouka za žene:
Taguj muža da vidi šta ga čeka ako fuli poklon 😂👇
9 travnja, 2026
Show u Domu zdravlja: Kako je jedna nana ‘izludila’ doktora
Postoje dvije vrste pacijenata: oni što kažu “boli me ovdje” i pokažu prstom, i Nane. Nana dođe po potvrdu za bazen, a doktor Moljka završi na godišnjem od stresa. Ovo je zapisnik jednog pregleda koji je prerastao u ispovijed o komšijama, politici i Kardashiankama.
Kad Nana krene kod doktora!
“Doktore, imate li sekundu?” Zgužvano lice s vragolastim sjajem u očima provirilo je kroz vrata.
“Da, da, uđite, uđite.”
Klimnu doktor glavom, očiju prikovanih za hrpu kartona na stolu. Starija gospođa, uletje u ordinaciju.
“Sjedim tamo od zore,” progunđa ona. “Ljudi ulaze i izlaze k’o roj skakavaca! Pola ih ni termina nema, samo se guraju. Ma, da se mene pita, ja bih im rekla svoje!”
“Šta vas muči danas, gospođo?” upita doktor.
“Moj komšija – onaj pijanac – kupio sebi bušilicu. Buši svaki dan k’o da ga đavo goni! I mjeri vrijeme, kunem vam se. Čeka dok ja dođem kući pa počne. Vjerovatno me gleda s prozora. Buši dok mi živci ne popucaju, pa ugasi taman kad ja sebi sipam kahvu. Onda – zzzzz! – opet počne! A kćerka mu? Hoda k’o da je Kardashianka, suknjice joj ni poštansku marku ne bi pokrile. Pff! I kaže ‘Dobro jutro’ bez ikakvog poštovanja u glasu.”
“Gospođo, stanite,” prekide je doktor . “Zašto mi ovo pričate?”
“Pa zato što ste pitali na šta se žalim! Eto, žalim se! I nemojte me počinjati o onoj preko puta. Uvijek se smije, pita kako sam. Znam ja da ona samo čeka da ja krepam pa da mi parking mjesto uzme. E, pa čekat će ona dugo!”
“Ne,” doktor protrlja korijen nosa. “Pitam vas za zdravlje. Koji su simptomi?”
“Moje zdravlje? Ma, dušo, odakle da počnem? Nekad sam se budila, pravila palačinke, išla na posao, odradila osam sati, pa u prodavnicu, teglila kese kući, kuhala večeru, pomagala djeci oko zadaće, i još imala snage da tračam na telefon sat vremena. Sad? Dok doručak napravim, već sam za spavanje. Ali moram ići u kupovinu, pospremiti kuću, i stići na one akcije za penzionere. U horu sam, znate – dobri smo, baš dobri. Prošli mjesec smo čak i na turneju išli. I moram paziti na muža. Puno udovica u domu penzionera se mota oko njega, znate? Dok završim s jurnjavom cijeli dan, iscrpljena sam. Nisam više dvadesetogodišnjakinja.”
Doktor Moljka duboko udahnu, zadrža dah, i ispusti dug, čujan uzdah.
“Gdje. Vas. Boli?”
“Ma, baš mi je drago što ste pitali! Svi kažu da ste vi duša od čovjeka, doktore. Moje prijateljice se kunu u vas. Iskreno? Duša me boli. Duh mi je iscrpljen. Mislim, pogledajte samo stanje u državi! Kuda mi idemo?”
“STANITE!” Doktor Moljka podiže ruku. “Gdje vam je medicinski karton?”
“Uh, nemojte me počinjati o onim curama na prijemnom. Izgubile su mi karton tri puta. Tri puta! Samo su stajale i slijevale ramenima. Pa sam im rekla tačno ko su i gdje mogu da gurnu svoj nos. Nećete vjerovati – našle su karton za tri minute.”
Doktor Moljka podiže ruku kao da će je lupiti o sto, ali se zaustavi u posljednjem trenutku – bojeći se da bi gospođi stvarno mogao izazvati srčani udar. Zadovolji se blagim udarcem po drvetu.
“Zašto. Ste. Danas. Ovdje?”
“Ma! Pa, idem na vodeni aerobik u Domu kulture s prijateljicama. Rekle su mi da mi treba ljekarsko uvjerenje da sam sposobna za plivanje. Došla sam po uputnicu za sve nalaze i pregled da mi to potpišete.”
“Ne trebaju vam.”
“Kako to mislite?”
“Ne trebaju vam nalazi. Vidim da ste više nego sposobni. Napisat ću vam potvrdu odmah.”
Brzo, prije nego što je mogla početi novu priču, doktor naškraba nešto na receptu, udari pečat, i potpiše se s elanom.
“Evo. Idite na bazen. Plivajte do mile volje.”
“Hvala vam, doktore! Mogu li se vratiti za koji dan, ipak? Brine me pritisak. Izgleda dobro na kućnom aparatu, ali osjećam da mi srce ne sjedi kako treba. Šta ako skoči? Ili padne?”
“NE!” Doktorov glas pređe u panični falset. “Idem na godišnji! Odmah! Idite kod drugog doktora ako morate!”
“Dobro, dobro. Hvala za potvrdu. Odo ja!”
Izašla je iz Doma zdravlja, izvukla mobitel, i pritisnula brzi poziv.
“Halo, Jasminka? Vidjela sam onog Moljku što si pričala. Ma, on je prilika – strpljiv, fin, pravi gospodin. Reci kćerki da obavezno izađe s njim. Bit će fantastičan muž.”
S druge strane linije začuo se oduševljen smijeh.
“Da, da. Samo pazi da dobijem pozivnicu za svadbu. Uglavnom, moram ići da se prijavim za bazen. Ne smijem ovo ljekarsko uvjerenje baciti u vjetar!”Poenta:
I tako Nana dobi potvrdu za bazen, doktor Moljka dobi PTSP, a Jasminkina kćerka dobi potencijalnog muža. Pouka? Nikad ne pitaj Nanu “šta vas muči” ako nemaš 3 sata vremena i godišnji u rezervi. A doktorima: pečat držite nadohvat ruke i bježite čim kaže “duša me boli” 😄
9 travnja, 2026
Kad ti Otac ostavi amanet, a ti ga shvatiš doslovno!Bračni savjetnik nije mogao vjerovati”
Kažu da amanet treba ispoštovati, ali niko nije rekao šta kad ga shvatiš bukvalno… riječ po riječ. Denis je 20 godina živio po očevim posljednjim riječima. Problem? Tek kad su on i Zumra završili kod bračnog savjetnika, skontao je da je možda ipak trebao pitati za pojašnjenje.
Otišli Denis i Zumra kod bračnog savjetnika.
Prvo Zumra sama uđe kod savjetnika. Savjetnik je upitao: “Kažete da ste u braku 20 godina, pa što je problem?”
Zumra, sva zajapurena, odgovori: “Ma, moj Denis – izludit će me načisto! Ako ovako nastavi, ostavit ću ga, majke mi!””A kako vas to izluđuje?”, upita savjetnik.”Dvadeset godina”, kaže ona, “on radi neke gluposti. Prvo, kad god izađemo, on samo gleda u pod i neće nikome da priđe. Sramota me živa!”Bračni savjetnik se nasmiješi: “Imaš li još nešto?””Stalno kopa nos! Pa iu javnosti,
zamislite!””Hmm, još nešto?”, upitao je savjetnik.Zumra se malo snebiva: “Kad god se ‘ono’ radimo, on NIKAD ne da da ja budem gore! Pa, eto, bar jednom bih voljela da sam ja glavna!””Aha”, kaže savjetnik, “mislim da ću sad popričati s vašim mužem.”Izađe Zumra, uđe Denis. Savjetnik mu kaže:
“Vaša žena kaže da je izluđujete.
Mogla bi vas čak i ostaviti.”Denis, sav u šoku: “ŠTA? Dvadeset godina sam volio i pazio, i uvijek joj davao šta god je htjela! Kakav je sad problem?”Savjetnik objašnjava: “Kaže da imate neke navike koje se izluđuju. Prvo, uvijek se čudno ponašate u javnosti –
gledajte u pod i nikome ne prilazite.”Denis, zabrinuto: “Ma, ne razumijem sve! To je jedna od rijetkih stvari koje mi je Otac rekao na samrtnoj postelji i zakleo sam se da ću ga poslušati u.””Šta vam je rekao?””Rekao mi je da NIKAD nikome ne stanem na žulj!”Savjetnik se nasmiješi: “Zapravo, to znači da ne treba raditi ništa što bi
nekome naljutilo.”Denis, sav postiđen: “Aha. Dobro.”Savjetnik nastavi: “I stalno kopate nos u javnosti.””Pa, to je još jedna stvar koju mi je Otac izričito naredio! Rekao mi je da uvijek držim nos čistim.”Savjetnik, skoro pa onesviješten: “To znači da se ne treba upuštati u nikakve kriminalne aktivnosti.””Aha”, kaže Denis,
izgledajući vrlo glupo.”I na kraju, kaže da joj nikad ne dozvoljavate da bude gore tijekom ‘onoga’.””Ovo”, ozbiljno kaže Denis, “je zadnja stvar koju mi je Otac naredio na samrtnoj postelji i to je najvažnija stvar.””Šta vam je rekao?”Denis odgovori: “Na samrti, rekao mi je: ‘Nemoj zajebat!’”

Poenta:
I tako ti Denis 20 godina živio po amanetu, a sve bukvalno shvatio. Pouka? Prije nego što nečije riječi uzmeš zdravo za gotovo, pitaj šta je pjesnik htio da kaže. Inače bi mogao završiti kao Denis – sa čistim nosom, pognutom glavom i ženom koja hoće razvod 😄
8 travnja, 2026
Kako sam postao “ginekolog za guštere” i zamalo napravio carski rez Patriku
Misliš da znaš sve o svojim kućnim ljubimcima? Ja sam mislio da imam dva muška guštera, Spužva Boba i Patrika. Onda je Patrik “krenuo da se porađa”. Ono što se desilo poslije je porodična trauma koju ćemo prepričavati do penzije.
Sjedimo poslije večere, kad mi sin dolazi sav zabrinut:
“Babo, jedan od guštera u sobi mi izgleda bolesno, leži na leđima, neće da se pomjeri!” Naravno, oblačim svoj najstručniji izraz – ono, doktor za reptile – i ulazim u sobu. Gušter Patrik stvarno leži ko da je na samrti. Zovem ženu: “Hajde bona, vidi guštera, nešto mu je!” Ona u šoku: “Jao, pa ona rađa bebe!” Sin odmah skače: *“Kako bebe?!
Pa zovu se Spužva Bob i Patrik, to su MUŠKI!”
Ja isto u nevjerici: “Pa rekli smo da nećemo da se razmnožavaju! Jesi li ti kupila dva muška?” Žena mrtva hladna: “Šta hoćeš, da okačim znak ‘Zabranjeno razmnožavanje’ na kavez?” Djeca se već okupila, ja pokušavam da budem ozbiljan: Djeco, ovo je čudo prirode, gledat ćemo rođenje! Djeca u glas: “Fujjj!” Gušter se muči, pojavi se nešto što liči na nogu, pa nestane. Žena šapće: “Breech položaj!” Sin panično:
“Babo, uradi nešto!”
Ja, sav hrabar, pokušavam da povučem tu “nogu”. Nestane. Pokušam opet. Ništa. Na kraju idemo kod veterinara. Sin drži kavez i šapće gušteru: “Diši, Patrik, diši!” Veterinar pogleda kroz lupu, ja ga pitam: “Doktore, hoće li trebati carski rez?” On nas povuče u stranu i kaže: *“Ljudi, gušter nije u porodu. Patrik je muško. I… kako da vam kažem… mladi mužjaci ponekad… pa… sami sebe zabave.
Zato leži na leđima.” Tišina. Žena počne da se guši od smijeha. Suze joj idu niz lice: “Zamisli tebe, doktora, kako vučeš gušteru za… ono malo…” Djeca sretna što je gušter “preživio”, ja ponižen, žena se valja od smijeha.
Računica: – Dva guštera: 250 KM – Kavez: 90 KM – Pregled kod veterinara: 50 KM – Sjećanje na muža koji vuče guštera za “pipicu”: Neprocjenjivo! Pouka: Ljudi, učite biologiju – gušteri polažu jaja!
Poenta:
I tako smo naučili 3 stvari:
1. Gušteri polažu jaja, ne rađaju bebe.
2. Muški gušteri imaju… potrebe.
3. Nikad ne glumi veterinara pred ženom – smijaće ti se do kraja života.
Trošak lekcije: 390 KM + neprocjenjivo poniženje. Vrijedilo je svake marke 😄
8 travnja, 2026
Neženja: Kako je Asim iz Tuzle živio 100 godina bez stresa
Šta se desi kad te dvije žene odbiju, a ti shvatiš da je to najbolja stvar u životu? Upoznaj Asima, neženju koji je nadživio sve oženjene.
Dva “ne” koja su mu spasila život
Jednom davno, u Tuzli, živio dobar momak – zvao se Asim.Zaljubio se beznadežno u Esmu i odlučio da je zaprosi na klasičan način: cvijeće s pijace, jedno koljeno na pločicama, zlatni prsten koji sjaji k’o nova felga.
Ali Esma ga fino odbi: “Hvala, Asime, al’ ne mogu.”
Tri dana je Asim tugovao. Skuhao lonac graha, popio par piva… pa se zaljubio u drugu, Maidu.
I Maida ga odbi.
I tu počinje prava priča. Jer umjesto da potone, Asim je odlučio da živi. I to kakav život.
Pravila života sretnog neženje Asima
Kad su ga dva puta odbile, Asim je shvatio jednu stvar: sloboda nema cijenu. I počeo je živjeti po svojim pravilima:
1. Kućni red neženje
- Suđe nije prao. Čarape ostavljao svuda. Daska na WC-u stalno dignuta.
- Usisavao samo kad ga prašina počne nervirati.
- Smeće iznosio tek kad kesa sama krene prema vratima.
- Stare novine slag’o na ormane, k’o da pravi ličnu arhivu.
2. Slobodno vrijeme je sveto
Išao na pecanje kad mu se hoće. Išao na kampovanje bez ikakve dozvole.
Televizor skoro nikad nije palio, serije nije gledao.
U kupovinu je išao samo kad mu se ide – a kad mu se ne ide, razvuk’o se na kauč, počešao gdje ga svrbi i uživ’o k’o slobodan čovjek.
3. Finansije i praznici
Na Valentinovo nije trč’o u cvjećaru k’o pola grada.
Platu? Nije davao nikome. Trošio na sebe, jarane i pjevaljke.
Pjevao pod tušem glasno i falš, a nitko mu nije govorio da umukne.
Rezultat: 100 godina bez tablete za smirenje
Bio zdrav, jak, sa kosom gustom i mirnim živcima. I kad je Asim doživio stotu, umro je mirno – od starosti, a ne od stresa, niti od bolesti.Ležao nasmijan, sretan, dok su svi oko njega plakali.
Obrat: A zašto ja ne mogu završiti priču?
I tako ide priča…
Al’ ja je ne mogu nastaviti.
Žena mi dolazi kući, a pod nije obrisan, supa se ne krčka, tepih nije usisan, polica u kuhinji još stoji na podu. Moram nazvati Jasminu da mu kažem da neću u kafanu gledati utakmicu – žena i ja večeras počinjemo novu sezonu njene omiljene serije.
Šteta… baš je bila dobra priča. Eh, hajd’ tužno…
Pouka?
Nema je. Ili je ima, zavisi ko čita 😂
Neki će reći da je Asim bio sebičan. Drugi će reći da je bio pametan. A treći će samo uzdahnuti i otići usisati tepih.A ti? Bi li mijenjao svoj život za Asimov? Piši u komentar.
7 travnja, 2026
Lovačka priča: Ko nosi jelena, taj odlučuje | Poučna priča
Svaki dan u šumu po “jelena”. Svaki dan kući praznih ruku. Zašto? Jer ima ljudi koji su najglasniji kad treba dijeliti tuđi trud. Ovo je priča o lovcu, njegovoj ženi, i jednom jelenu koji je promijenio sve.
Komšijski razgovor koji je sve pokrenuo
“Komšija, komšija, šta ti je? Nešto si mi se zamislio danas, k’o da si sve kredite dig’o, a rata stigla?”
Sjedio je na klupi pred kućom, puška naslonjena na zid, a pogled negdje u daljinu. Ruke ispucale od vjetra, ispod noktiju crna zemlja. Nije on od onih što kukaju, zato sam znao da je ozbiljno.
“Ma pusti me, komšija, nije do kredita… do žene mi je! Nije ona loša, duša draga, al’ je neoprezna, brate mili! Neoprezna s tuđim leđima.”
I poče on svoju tužnu priču, a svaka mu je rečenica bila teža od one prethodne:
“Znaš i sam, ne živimo mi k’o begovi. Svako jutro prije sabaha, dok još pijetlovi spavaju, ja ti se, jarane, uputim u šumu s puškom. Zima, ljeto, kiša, snijeg – Glad ne pita. Borim se s hladnoćom što uđe u kosti, s kišom što probije i do kože, s komarcima koji zuje k’o avioni i sa samoćom koja je gora od svega. Čekaš. Satima. Nepomičan. Da ti se ukoče i misli.”
“Pa ako mi se posreći, ako mi dragi Bog pogleda, srušim kakvog jelena. A onda tek počinje pravi posao. Nema traktora, nema puta. Samo ja, brdo i 80 kila mesa. Prebacim ga preko ramena, a noge mi klecaju. Svaki korak uzbrdo je k’o kazna. Znoj lije, a rogovi ti grebu vrat.”
“Kad dođem pred kuću, duša mi u nosu, jedva dišem, mokar do kože, smrdim ko tvorić. I šta misliš šta me dočeka? Nisam ni čašu vode popio, nisam ni sjeo da dođem sebi, a žena već stoji na pragu s nožem u ruci. Oči joj se cakle.”
“‘Ovaj but ide tetki Zumri, ona je bolesna… ovaj komšinici Amri, zadužile smo se… file za moju mamu, ona nas je othranila… rebra za moju sestru, ima troje djece… ovaj dio za dijete, da ojača… a onaj za komšiju, da se ne naljuti…’”
I tako redom, komšija moj. Dok ne podijeli i rogove da djeca imaju čime da se igraju. A meni šta ostane .
“Dva dana kasnije, otvoriš frižider – prazan. Zviždi promaha u njemu. I ja ti, budala, opet u šumu!” Uzdahe on, k’o da je cijeli svijet na njegovim plećima, a puška pored njega odjednom izgleda teža.
“Dosta mi je! Večeras joj kažem da je kraj. Razvod! Nek ide svojoj materi pa nek nju šalje u lov.”
Komšijski savjet zlata vrijedan
Gledam ga, pa reko: “Ne brzaj, komšija. Od razvoda nema hajra, samo dva prazna frižidera. Imam ti ja bolju ideju – povedi je sa sobom u lov. Ne moraš joj pričati kako je teško. Riječi su jeftine. Samo joj pokaži ‘romantiku’ lova! Nek osjeti na svojoj koži.”
Pogleda me ispod oka. “Ma jesi ti normalan? Pa ona ne zna šumu ni na razglednici pronaći.”
“Upravo zato,” kažem. “Nek vidi.”
Kad teorija udari u praksu
I tako ti on i uradi. Nagovori je nekako. “Hajde, dušo, da vidiš odakle ‘dolazi’ meso. Biće nam k’o izlet.”
Ona se, naravno, sredila k’o za svadbu. Nova haljina na cvjetiće, fina bluza, bijele baletanke. Stavila parfem, uvila kosu. Konta, idemo u prirodu, da se slikamo.
Ali šuma ne mari za parfem. Ubrzo haljina poderana od ostruge i šiblja, ostale samo trake. Baletanke se raspale u blatu nakon deset minuta. Ruke pune žuljeva od granja koje je sklanjala s lica. Komarci je izujedali po vratu. Krpelji se uhvatili za noge. A kosa… kosa k’o da je jež u njoj spavao, puna lišća i grančica. U jednom trenutku je zmija šišnula pored noge – vrisnula je tako da su se i vukovi prepali dva brda dalje.
Sedam sati su hodali. Sedam sati tišine, gladi i žednih usta. Kiša im natopila odjeću, pa ih sunce speklo. Kad su već mislili odustati, nekako uspiju srušiti jelena. Starog, velikog.
Ona pomisli: “Hvala Bogu, ovoj noćnoj mori je kraj! Sad će on to da nosi, a ja ću kući da se kupam tri dana.”
Ali muž joj mirno obriše pušku, pogleda je i reče: “E, draga moja… sad ga ti nosi!”
Ona ga pogleda u šoku, k’o da joj je rekao da leti na Mjesec bez krila. Usta otvorila, ali glasa nema. Htjela je da se svađa, da plače, da ga gađa kamenom. Ali vidi njega – blijed, izmučen, i on je na izmaku snage. Šuti. Stisne zube, zagrize usnu da ne zaplače. Podiže jelena na ramena. Koljena joj zaklecaše.
Trenutak istine
Hodali su kilometrima. Njenih pet kilometara su bili duži od njegovih pedeset. Svaki korak je bio molitva. Jelenovi rogovi su joj gulili rame. Znoj joj se slijepila s kosom. Padala je tri puta ali bi ponovo ustajala. Nije progovorila ni riječi. Samo je disala i plakala bez glasa.
Kad je stigla kući, nije ni do praga došla. Spusti jelena na avliju i sruši se pored njega. Leži, gleda u nebo, a prsa joj se dižu k’o mjehovi. Ne osjeća ni ruke ni noge.
I odjednom – kao po komandi – kapija se otvara. Tetka Zumra, komšinica Amra, mama, sestra, komšija… svi su navalili s osmjesima na licima i kesama u rukama. Osmijeh im od uha do uha.
“E, pa… da dijelimo jelena!” kaže Zumra veselo, već vadeći nož. “Baš si nam vrijedna, snašo!”
Još uvijek ležeći na podu, u prašini i krvi, podiže glavu posljednjim atomima snage. Oči joj nisu više one blage ženske oči. Bile su oči vuka. Pune suza, bijesa ,bile su zastrašujuće.
I ljutitim,promuklim glasom koji nije njen, reče da je cijela avlija zanijemila: “KO GOD MI TAKNE JELENA… KUNEM VAM SE SVIM ŠTO IMAM, UBIĆU GA VLASTITIM RUKAMA!”
Muk. Samo se čuje kako nečija kesa pada na zemlju.
Pouka za sve nas
Od tog dana, frižider više nikad nije bio prazan. A na vrata niko nije dolazio nenajavljen po “svoj dio”.
Ljudi su često vrlo velikodušni kad dijele nešto što ih nije koštalo ni truda ni znoja. Lako je biti dobar s tuđim parama. Lako je tražiti “svoj dio” kad nisi bio u šumi. Kad nisi čekao. Kad se nisi smrzavao. Kad nisi krvario. Kad nisi nosio teret na svojim plećima.
Prije nego što pružiš ruku da uzmeš, pitaj se jesi li bio spreman da je pružiš da poneseš.
A ti? Nosiš li ti svog “jelena” svaki dan? I ko ti stoji na pragu kad se vratiš iz svoje šume?
6 travnja, 2026
Pametni Kenan: Direktor se oznojio kad je čuo odgovore iz prvog razreda
Učiteljica je mislila da je Kenan previše bezobrazan za prvi razred. Direktor je mislio da je previše pametan.
Nakon 6 njenih pitanja, direktor je tražio da ga prebace u peti. Razlog? Pročitajte do kraja.
Kenan: “Učiteljice, ja sam previše pametan za prvi razred! Moja sestra je u trećem, a ja sam pametniji od nje.”
Učiteljica, vidno iznervirana, zgrabi Kenana za ruku i odvede ga pravo u direktorovu kancelariju. Objasni direktoru cijelu situaciju. Direktor se namršti, pogleda Kenana preko naočala i reče da će mu postaviti par pitanja. Ako samo na jedno ne odgovori tačno, vraća se u prvi razred i ima da šuti ko zaliven. I učiteljica i Kenan pristanu po dogovoru.
Direktor postavlja pitanja
Direktor: “Koliko je 3 x 3?”
Kenan: “9.”
Direktor: “6 x 6?”
Kenan: “36.”
I tako unedogled. Direktor ga je rešetao pitanjima koja bi svaki trećak trebao znati. Konačno, nakon dobrih sat vremena, direktor se okrene učiteljici i kaže:
— “Ja stvarno ne vidim razlog zašto ovaj mali ne bi išao u treći razred. Odgovorio je tačno na svako moje pitanje.”
Učiteljica, ne mireći se s tim, upita može li mu ona postaviti nekoliko pitanja. Direktor i Kenan se slože.
Učiteljica: “Šta to krava ima četiri, a ja samo dvije?”
Kenan: “Noge.”
Učiteljica: “Šta imaš u hlačama, a ja nemam?”
Direktor pretrnu, zinu da zaustavi Kenana, ali prije nego što je uspio išta reći, Kenan hladno odgovori:
Kenan: “Džepove.”
Učiteljica: “Šta to ulazi tvrdo i suho, a izlazi mekano i ljepljivo?”
Kenan: “Žvakaća guma.”
Učiteljica: “Šta je to dlakavo izvana, a mokro iznutra, i počinje na slovo K?”
Kenan: “Kokos!”
Učiteljica: “Gdje većina žena ima najviše kovrdžave dlake?”
Kenan: “U Africi!”
Učiteljica: “Šta počinje na slovo P, završava na A, i pruža puno uzbuđenja?”
Kenan: “Penzija!”
Direktor duboko udahne, obriše znoj sa čela i kaže:
— “Učiteljice, pakujte malog i šaljite ga u peti razred! Ja sam na zadnjih šest pitanja u sebi pogrešno odgovorio!”
Zatim se direktor okrene i upita:
— “Ali Kenane, živo me zanima… odakle uopće znaš sve ove stvari?”
Sa šeretskim osmijehom na licu Kenan odgovara:
“Pratim ‘Bosnianux’ na Facebooku i kradem mu fore!”
4 travnja, 2026