Žena mi 15 godina govori: “Ne treba mi ništa za godišnjicu, samo da si ti živ i zdrav.” Ja budala povjerovao.
Prošle srijede šetam po pijaci u Živinicama. Tražim “nešto posebno”.
Cvijeće? Rekla je da neće. Zlato? “Previše očekivano”, kaže ona. Parfem? Ima tri, ne koristi nijedan.
I onda ga vidim.
Mali. Elegantan. Rozi. Džepni elektrošoker od 100.000 volti.
Etiketa kaže: “Idealan za ličnu zaštitu dame.”
Mozak: “Ovo je pažljivo! Brineš za njenu sigurnost!” Zdrav razum: “Ona će tebe tim istjerat iz kuće.” Moj novčanik: “Samo 20 KM, kume.”
Pogađajte koga sam poslušao.
Dođem kući ko paun. Zamotao ga u mašnicu. Ona otvara poklon, gleda u elektrošoker, gleda u mene.
Kaže: “Ljubavi… jesi ti ovo meni kupio da tebe mlatim kad hrčeš?”
Ja: “Ne ne, za tebe! Za zaštitu! Ako te neko napadne!”
Ona: “U Živinicama? Ko će mene napast? Ti kad ne izneseš smeće?”
I nasmija se. I ostavi ga na sto.
E sad. Ja muško. Imam novu igračku. Piše 100.000 volti.
Ma ne može to biti toliko jako. Dvije AAA baterije, bolan.
Uputstvo kaže:1 sekunda: pecne 2 sekunde: trzne 3 sekunde: upoznaš svog boga
Rekoh: “Hajde sekunda. Za nauku. Da znam šta sam joj kupio.”
Prislonim na nogu. Pritisnem.
BZZZZT!!!
Ljudi moji…
Vidio sam cijelu Bosnu iz svemira. Čuo sam rahmetli dedu kako viče “jesam ti rekao budalo!” Mislim da smo ja i fotelja na sekundu postali jedno.
Kad sam se osvijestio: ležim ko kifla na tepihu. Naočale na lusteru. Mačka Gracija na garniši, gleda me i prevrće očima. A kosa mi miriše na roštilj.
Uđe žena iz kuhinje. Gleda me. Gleda fotelju na drugom kraju sobe. Gleda garnišu.
I samo kaže: “Radi?”
Ja: “k…ko švicarski sat…”
Ona uzme elektrošoker sa stola. Uključi ga. ZZZZAP!
I nasmije se: “Super. Stoji na MOJOJ strani kreveta od večeras.”
Od tada:
Smeće iznosim prije nego što pita. Suđe perem prije nego se sjeti. Hrcanje? Čarobno prestalo.
A kad zaboravim godišnjicu… samo ga uzme, pogleda me i kaže:
“Hoćeš malo nauke, ljubavi?” ⚡😏
I namigne.
Pouka za muževe:Kad žena kaže “ne treba mi ništa”, kupi cvijeće. Elektrošoker radi. Predobro. Ja više ne kupujem poklone bez da pitam nju, njenu sestru, njenu mater i hodžu.
Pouka za žene: Taguj muža da vidi šta ga čeka ako fuli poklon 😂👇
Postoje dvije vrste pacijenata: oni što kažu “boli me ovdje” i pokažu prstom, i Nane. Nana dođe po potvrdu za bazen, a doktor Moljka završi na godišnjem od stresa. Ovo je zapisnik jednog pregleda koji je prerastao u ispovijed o komšijama, politici i Kardashiankama.
Kad Nana krene kod doktora!
“Doktore, imate li sekundu?” Zgužvano lice s vragolastim sjajem u očima provirilo je kroz vrata.
“Da, da, uđite, uđite.”
Klimnu doktor glavom, očiju prikovanih za hrpu kartona na stolu. Starija gospođa, uletje u ordinaciju.
“Sjedim tamo od zore,” progunđa ona. “Ljudi ulaze i izlaze k’o roj skakavaca! Pola ih ni termina nema, samo se guraju. Ma, da se mene pita, ja bih im rekla svoje!”
“Šta vas muči danas, gospođo?” upita doktor.
“Moj komšija – onaj pijanac – kupio sebi bušilicu. Buši svaki dan k’o da ga đavo goni! I mjeri vrijeme, kunem vam se. Čeka dok ja dođem kući pa počne. Vjerovatno me gleda s prozora. Buši dok mi živci ne popucaju, pa ugasi taman kad ja sebi sipam kahvu. Onda – zzzzz! – opet počne! A kćerka mu? Hoda k’o da je Kardashianka, suknjice joj ni poštansku marku ne bi pokrile. Pff! I kaže ‘Dobro jutro’ bez ikakvog poštovanja u glasu.”
“Gospođo, stanite,” prekide je doktor . “Zašto mi ovo pričate?”
“Pa zato što ste pitali na šta se žalim! Eto, žalim se! I nemojte me počinjati o onoj preko puta. Uvijek se smije, pita kako sam. Znam ja da ona samo čeka da ja krepam pa da mi parking mjesto uzme. E, pa čekat će ona dugo!”
“Ne,” doktor protrlja korijen nosa. “Pitam vas za zdravlje. Koji su simptomi?”
“Moje zdravlje? Ma, dušo, odakle da počnem? Nekad sam se budila, pravila palačinke, išla na posao, odradila osam sati, pa u prodavnicu, teglila kese kući, kuhala večeru, pomagala djeci oko zadaće, i još imala snage da tračam na telefon sat vremena. Sad? Dok doručak napravim, već sam za spavanje. Ali moram ići u kupovinu, pospremiti kuću, i stići na one akcije za penzionere. U horu sam, znate – dobri smo, baš dobri. Prošli mjesec smo čak i na turneju išli. I moram paziti na muža. Puno udovica u domu penzionera se mota oko njega, znate? Dok završim s jurnjavom cijeli dan, iscrpljena sam. Nisam više dvadesetogodišnjakinja.”
Doktor Moljka duboko udahnu, zadrža dah, i ispusti dug, čujan uzdah.
“Gdje. Vas. Boli?”
“Ma, baš mi je drago što ste pitali! Svi kažu da ste vi duša od čovjeka, doktore. Moje prijateljice se kunu u vas. Iskreno? Duša me boli. Duh mi je iscrpljen. Mislim, pogledajte samo stanje u državi! Kuda mi idemo?”
“STANITE!” Doktor Moljka podiže ruku. “Gdje vam je medicinski karton?”
“Uh, nemojte me počinjati o onim curama na prijemnom. Izgubile su mi karton tri puta. Tri puta! Samo su stajale i slijevale ramenima. Pa sam im rekla tačno ko su i gdje mogu da gurnu svoj nos. Nećete vjerovati – našle su karton za tri minute.”
Doktor Moljka podiže ruku kao da će je lupiti o sto, ali se zaustavi u posljednjem trenutku – bojeći se da bi gospođi stvarno mogao izazvati srčani udar. Zadovolji se blagim udarcem po drvetu.
“Zašto. Ste. Danas. Ovdje?”
“Ma! Pa, idem na vodeni aerobik u Domu kulture s prijateljicama. Rekle su mi da mi treba ljekarsko uvjerenje da sam sposobna za plivanje. Došla sam po uputnicu za sve nalaze i pregled da mi to potpišete.”
“Ne trebaju vam.”
“Kako to mislite?”
“Ne trebaju vam nalazi. Vidim da ste više nego sposobni. Napisat ću vam potvrdu odmah.”
Brzo, prije nego što je mogla početi novu priču, doktor naškraba nešto na receptu, udari pečat, i potpiše se s elanom.
“Evo. Idite na bazen. Plivajte do mile volje.”
“Hvala vam, doktore! Mogu li se vratiti za koji dan, ipak? Brine me pritisak. Izgleda dobro na kućnom aparatu, ali osjećam da mi srce ne sjedi kako treba. Šta ako skoči? Ili padne?”
“NE!” Doktorov glas pređe u panični falset. “Idem na godišnji! Odmah! Idite kod drugog doktora ako morate!”
“Dobro, dobro. Hvala za potvrdu. Odo ja!”
Izašla je iz Doma zdravlja, izvukla mobitel, i pritisnula brzi poziv.
“Halo, Jasminka? Vidjela sam onog Moljku što si pričala. Ma, on je prilika – strpljiv, fin, pravi gospodin. Reci kćerki da obavezno izađe s njim. Bit će fantastičan muž.”
S druge strane linije začuo se oduševljen smijeh.
“Da, da. Samo pazi da dobijem pozivnicu za svadbu. Uglavnom, moram ići da se prijavim za bazen. Ne smijem ovo ljekarsko uvjerenje baciti u vjetar!”Poenta: I tako Nana dobi potvrdu za bazen, doktor Moljka dobi PTSP, a Jasminkina kćerka dobi potencijalnog muža. Pouka? Nikad ne pitaj Nanu “šta vas muči” ako nemaš 3 sata vremena i godišnji u rezervi. A doktorima: pečat držite nadohvat ruke i bježite čim kaže “duša me boli” 😄
Kažu da amanet treba ispoštovati, ali niko nije rekao šta kad ga shvatiš bukvalno… riječ po riječ. Denis je 20 godina živio po očevim posljednjim riječima. Problem? Tek kad su on i Zumra završili kod bračnog savjetnika, skontao je da je možda ipak trebao pitati za pojašnjenje.
Otišli Denis i Zumra kod bračnog savjetnika.
Prvo Zumra sama uđe kod savjetnika. Savjetnik je upitao: “Kažete da ste u braku 20 godina, pa što je problem?”
Zumra, sva zajapurena, odgovori: “Ma, moj Denis – izludit će me načisto! Ako ovako nastavi, ostavit ću ga, majke mi!””A kako vas to izluđuje?”, upita savjetnik.”Dvadeset godina”, kaže ona, “on radi neke gluposti. Prvo, kad god izađemo, on samo gleda u pod i neće nikome da priđe. Sramota me živa!”Bračni savjetnik se nasmiješi: “Imaš li još nešto?””Stalno kopa nos! Pa iu javnosti,
zamislite!””Hmm, još nešto?”, upitao je savjetnik.Zumra se malo snebiva: “Kad god se ‘ono’ radimo, on NIKAD ne da da ja budem gore! Pa, eto, bar jednom bih voljela da sam ja glavna!””Aha”, kaže savjetnik, “mislim da ću sad popričati s vašim mužem.”Izađe Zumra, uđe Denis. Savjetnik mu kaže:
“Vaša žena kaže da je izluđujete.
Mogla bi vas čak i ostaviti.”Denis, sav u šoku: “ŠTA? Dvadeset godina sam volio i pazio, i uvijek joj davao šta god je htjela! Kakav je sad problem?”Savjetnik objašnjava: “Kaže da imate neke navike koje se izluđuju. Prvo, uvijek se čudno ponašate u javnosti –
gledajte u pod i nikome ne prilazite.”Denis, zabrinuto: “Ma, ne razumijem sve! To je jedna od rijetkih stvari koje mi je Otac rekao na samrtnoj postelji i zakleo sam se da ću ga poslušati u.””Šta vam je rekao?””Rekao mi je da NIKAD nikome ne stanem na žulj!”Savjetnik se nasmiješi: “Zapravo, to znači da ne treba raditi ništa što bi
nekome naljutilo.”Denis, sav postiđen: “Aha. Dobro.”Savjetnik nastavi: “I stalno kopate nos u javnosti.””Pa, to je još jedna stvar koju mi je Otac izričito naredio! Rekao mi je da uvijek držim nos čistim.”Savjetnik, skoro pa onesviješten: “To znači da se ne treba upuštati u nikakve kriminalne aktivnosti.””Aha”, kaže Denis,
izgledajući vrlo glupo.”I na kraju, kaže da joj nikad ne dozvoljavate da bude gore tijekom ‘onoga’.””Ovo”, ozbiljno kaže Denis, “je zadnja stvar koju mi je Otac naredio na samrtnoj postelji i to je najvažnija stvar.””Šta vam je rekao?”Denis odgovori: “Na samrti, rekao mi je: ‘Nemoj zajebat!’”
Poenta: I tako ti Denis 20 godina živio po amanetu, a sve bukvalno shvatio. Pouka? Prije nego što nečije riječi uzmeš zdravo za gotovo, pitaj šta je pjesnik htio da kaže. Inače bi mogao završiti kao Denis – sa čistim nosom, pognutom glavom i ženom koja hoće razvod 😄
Misliš da znaš sve o svojim kućnim ljubimcima? Ja sam mislio da imam dva muška guštera, Spužva Boba i Patrika. Onda je Patrik “krenuo da se porađa”. Ono što se desilo poslije je porodična trauma koju ćemo prepričavati do penzije.
Sjedimo poslije večere, kad mi sin dolazi sav zabrinut:
“Babo, jedan od guštera u sobi mi izgleda bolesno, leži na leđima, neće da se pomjeri!” Naravno, oblačim svoj najstručniji izraz – ono, doktor za reptile – i ulazim u sobu. Gušter Patrik stvarno leži ko da je na samrti. Zovem ženu: “Hajde bona, vidi guštera, nešto mu je!” Ona u šoku: “Jao, pa ona rađa bebe!” Sin odmah skače: *“Kako bebe?!
Pa zovu se Spužva Bob i Patrik, to su MUŠKI!”
Ja isto u nevjerici: “Pa rekli smo da nećemo da se razmnožavaju! Jesi li ti kupila dva muška?” Žena mrtva hladna: “Šta hoćeš, da okačim znak ‘Zabranjeno razmnožavanje’ na kavez?” Djeca se već okupila, ja pokušavam da budem ozbiljan: Djeco, ovo je čudo prirode, gledat ćemo rođenje! Djeca u glas: “Fujjj!” Gušter se muči, pojavi se nešto što liči na nogu, pa nestane. Žena šapće: “Breech položaj!” Sin panično:
“Babo, uradi nešto!”
Ja, sav hrabar, pokušavam da povučem tu “nogu”. Nestane. Pokušam opet. Ništa. Na kraju idemo kod veterinara. Sin drži kavez i šapće gušteru: “Diši, Patrik, diši!” Veterinar pogleda kroz lupu, ja ga pitam: “Doktore, hoće li trebati carski rez?” On nas povuče u stranu i kaže: *“Ljudi, gušter nije u porodu. Patrik je muško. I… kako da vam kažem… mladi mužjaci ponekad… pa… sami sebe zabave.
Zato leži na leđima.” Tišina. Žena počne da se guši od smijeha. Suze joj idu niz lice: “Zamisli tebe, doktora, kako vučeš gušteru za… ono malo…” Djeca sretna što je gušter “preživio”, ja ponižen, žena se valja od smijeha. Računica: – Dva guštera: 250 KM – Kavez: 90 KM – Pregled kod veterinara: 50 KM – Sjećanje na muža koji vuče guštera za “pipicu”: Neprocjenjivo! Pouka: Ljudi, učite biologiju – gušteri polažu jaja!
Poenta: I tako smo naučili 3 stvari:
Gušteri polažu jaja, ne rađaju bebe.
Muški gušteri imaju… potrebe.
Nikad ne glumi veterinara pred ženom – smijaće ti se do kraja života.
Trošak lekcije: 390 KM + neprocjenjivo poniženje. Vrijedilo je svake marke 😄
Šta se desi kad te dvije žene odbiju, a ti shvatiš da je to najbolja stvar u životu? Upoznaj Asima, neženju koji je nadživio sve oženjene.
Dva “ne” koja su mu spasila život
Jednom davno, u Tuzli, živio dobar momak – zvao se Asim.Zaljubio se beznadežno u Esmu i odlučio da je zaprosi na klasičan način: cvijeće s pijace, jedno koljeno na pločicama, zlatni prsten koji sjaji k’o nova felga. Ali Esma ga fino odbi: “Hvala, Asime, al’ ne mogu.” Tri dana je Asim tugovao. Skuhao lonac graha, popio par piva… pa se zaljubio u drugu, Maidu. I Maida ga odbi. I tu počinje prava priča. Jer umjesto da potone, Asim je odlučio da živi. I to kakav život.
Pravila života sretnog neženje Asima
Kad su ga dva puta odbile, Asim je shvatio jednu stvar: sloboda nema cijenu. I počeo je živjeti po svojim pravilima:
1. Kućni red neženje
Suđe nije prao. Čarape ostavljao svuda. Daska na WC-u stalno dignuta.
Usisavao samo kad ga prašina počne nervirati.
Smeće iznosio tek kad kesa sama krene prema vratima.
Stare novine slag’o na ormane, k’o da pravi ličnu arhivu.
2. Slobodno vrijeme je sveto
Išao na pecanje kad mu se hoće. Išao na kampovanje bez ikakve dozvole. Televizor skoro nikad nije palio, serije nije gledao. U kupovinu je išao samo kad mu se ide – a kad mu se ne ide, razvuk’o se na kauč, počešao gdje ga svrbi i uživ’o k’o slobodan čovjek.
3. Finansije i praznici
Na Valentinovo nije trč’o u cvjećaru k’o pola grada. Platu? Nije davao nikome. Trošio na sebe, jarane i pjevaljke. Pjevao pod tušem glasno i falš, a nitko mu nije govorio da umukne.
Rezultat: 100 godina bez tablete za smirenje
Bio zdrav, jak, sa kosom gustom i mirnim živcima. I kad je Asim doživio stotu, umro je mirno – od starosti, a ne od stresa, niti od bolesti.Ležao nasmijan, sretan, dok su svi oko njega plakali.
Obrat: A zašto ja ne mogu završiti priču?
I tako ide priča… Al’ ja je ne mogu nastaviti. Žena mi dolazi kući, a pod nije obrisan, supa se ne krčka, tepih nije usisan, polica u kuhinji još stoji na podu. Moram nazvati Jasminu da mu kažem da neću u kafanu gledati utakmicu – žena i ja večeras počinjemo novu sezonu njene omiljene serije. Šteta… baš je bila dobra priča. Eh, hajd’ tužno…
Pouka? Nema je. Ili je ima, zavisi ko čita 😂 Neki će reći da je Asim bio sebičan. Drugi će reći da je bio pametan. A treći će samo uzdahnuti i otići usisati tepih.A ti? Bi li mijenjao svoj život za Asimov? Piši u komentar.
Priča o siromahu kojem je jedna vaza promijenila sudbinu. Poučna priča o tome kako mala promjena u domu pokreće velike promjene u životu.
Kad ti je kuća ogledalo duše
Bila jednom jedna sirotinja od čovjeka, nesretan i tužan. Kuća mu je bila ogledalo duše – trošna straćara u kojoj su miševi kolo vodili, a pauci po ćoškovima pleli svoje mreže. Narod ga je zaobilazio u širokom luku. Što da ulaze u tuđu muku?
Čovjek je vjerovao da je njegovo siromaštvo korijen njegove nesreće. “Takva mi je nafaka”, mislio bi, mireći se sa sudbinom koja mu nije bila naklonjena. Poklon koji nije htio
Jednog dana, sretne nekog neobičnog putnika – insana iz kojeg je zračila neka tiha mudrost. Ovaj naš siromah mu se izjada, ispriča sve svoje muke.
Putnik ga sasluša, pa mu pruži prelijepu vazu.
“Ova vaza,” reče mu, “oslobodit će te siromaštva.”
Čovjek je uze, misleći u sebi kako će je odmah prodati. Dobro će mu doći koji dinar, pa da ga spiska kao i obično. Šta će njemu, fukari, nešto tako gospodski?
Ali kad je stavi na stol, nije mogao oka odvojiti od nje. “Ne valja da stoji prazna”
“Ne valja da stoji prazna”, pomisli.
Izađe vani, nabra stručak poljskog cvijeća i stavi ga u vazu. Učinilo mu se da je još ljepša.
Onda se okrenu oko sebe i prvi put, nakon dugo vremena, zaista vidje prostor u kojem živi.
— Nije joj mjesto u ovoj paučini — reče sam sebi. Jedna vaza, hiljadu promjena
I tako poče čistiti. Pomete pauke, rastjera miševe, oriba podove, opere zidove, čak i okreči plafon. Nestade prašine. Kuća progleda.
Nakon nekog vremena, sinu mu nova misao: “Grehota je u ovoj ljepoti sam uživati.”
Stavi vazu na prozor, da je i komšiluk vidi. Ljudi su prolazili i zastajkivali. Svratili bi, a on bi im ponudio kahvu. Oni mu donesu neki poklončić, neku sitnicu za kuću. Riječ po riječ, razgovor preraste u prijateljstvo. Od siromaha do domaćina
Polako, desi se nešto neočekivano. Njegova kuća više nije bila sirotinjska. Postala je topla. Prijatna. Živa.
A on? On više nije bio “onaj siromah”. Postao je vrijedan domaćin, čovjek prezauzet gradnjom boljeg života da bi sjedio i sam sebe žalio.
Vaza mu nije čarolijom stvorila pare. Promijenila mu je način razmišljanja. Pouka: Sve počinje u glavi
Većina naših problema počinje u našoj glavi. Kad to shvatiš, sve se može promijeniti.
Život ti rijetko kad da sve odjednom. Za promjenu je potreban trud i volja. Tvoj pogled na svijet, tvoje okolnosti, pa čak i tvoj ugled u društvu, često su odraz tvojih izbora. 3 istine iz priče o vazi: Ako ništa ne radiš, ništa se i ne mijenja. Ne odlučiti je i dalje odluka. Ne djelovati je i dalje izbor. Ako ti se nešto ne sviđa – popravi to. Nemoj samo kukati. Naša srca i duše cvjetaju tamo gdje je čisto, lijepo, gdje ima zahvalnosti i dobre riječi.
Nekad je dovoljna samo jedna mala promjena da pokrene sve ostalo.
A koja je tvoja “vaza”? Šta je to jedno malo što možeš promijeniti danas u svojoj kući, u svojoj glavi? Piši u komentar.
Nije samo novac. Ljudi odlaze iz BiH umorni od nepravde, korupcije i života bez perspektive. Ali da li je trava “tamo” stvarno zelenija? Priča o dijaspori.
Zašto se odlazi?
Sjedim tako, pijem kafu i razmišljam o svim onim pričama koje čujem. O praznim stolicama za svadbenim stolovima. O porukama koje stižu s dalekih adresa. Tema je teška, bolna, ali neizbježna: Zašto ljudi odlaze iz Bosne i Hercegovine? I da li je taj odlazak zaista rješenje, ili samo početak neke nove, kompleksnije priče? Koferi puni nade, a duša puna pitanja Nije to samo ekonomska računica, iako je ona često okidač. Nije samo plata koja je triput veća, ili mogućnost da se kupi stan bez kredita koji traje tri života.
Ljudi odlaze jer su umorni.
Umorni od nepravde koja se služi kao normalnost. Od korupcije koja je postala sistemska greška. Od nepotizma koji zatvara vrata ispred nosa svakog ko nema “štelu”. Odlaze jer žele da se njihov rad cijeni. Da se njihov trud isplati. Da se njihova djeca ne pitaju hoće li imati budućnost u zemlji u kojoj su rođeni. Odlaze jer žele da dišu. Da žive dostojanstveno. Da imaju osjećaj da su dio sustava koji funkcionira, a ne da se bore protiv njega svakog jutra. To je onaj osjećaj kada shvatiš da tvoja diploma vrijedi više negdje drugo. Da tvoje znanje ima cijenu van granica. Da tvoja ambicija nije kažnjiva. To je želja za normalnošću. Za redom. Za perspektivom koja nije obojena sivim tonovima.
Život “tamo”: Da li je trava zaista zelenija?
I onda odu. Preko grane, preko okeana. Materijalno, često jeste bolje. Standard je viši, sistem uređeniji, putevi bolji, bolnice opremljenije. Nemaš osjećaj da te netko vuče za nos na svakom koraku. Ali, da li je to sve? Da li je to definicija boljeg života? Ima li “tamo” korupcije i štele? Ima. Ali razlika je u tome što je “tamo” korupcija često skrivena, sofisticirana, i što sustav ima mehanizme da je sankcioniše. Nepotizam postoji, ali rijetko kada je tako otvoren i drzak kao kod nas. Familijarno zapošljavanje? Možda, ali ne na uštrb kompetencije i ne na način da se zatvaraju vrata pred svima ostalima.
Tamo se cijeni znanje, rad i red.
Ako si dobar u svom poslu, imaš šansu. Kod nas, često, moraš biti “nečiji” da bi dobio priliku. Cijena koju niko ne spominje Međutim, život “tamo” donosi i svoje izazove. Jezik, kultura, mentalitet. Osjećaj da si stranac. Da nikada nećeš biti “svoj na svome”. Praznina koja ostaje za porodicom, prijateljima, za onim mirisom kafe u komšiluku, za onim specifičnim bosanskim humorom koji se ne prevodi. Nije sve u novcu. Nije sve u uređenom sistemu. Dio duše ostaje tamo, pod onim našim nebom. Kulturni život dijaspore: Kratko, a zauvijek? Oni koji su otišli, često kažu da su otišli “samo na kratko”. Ali to “kratko” se pretvori u godinu, deceniju, zauvijek. I kako onda izgleda njihov kulturni život? Pokušavaju da ga rekreiraju. Otvaraju se bosanska udruženja, organiziraju se sijela, slave se praznici, čuva se jezik. Djeca uče bosanski, slušaju se sevdalinke, jedu se pite i ćevapi. Grade se mali mostovi sjećanja, pokušava se prenijeti dio domovine u tuđinu. Ali, to nikada nije isto.To je kao da pokušavaš da presadiš drvo koje je raslo na jednom tlu na neko drugo. Možda će rasti, možda će donositi plodove, ali će korijeni uvijek pamtiti prvu zemlju. Nostalgija je stalni pratilac. Tiha sjena koja se javlja u trenucima samoće, u prazničnim danima, kada se sjetiš kako je bilo “kod kuće”. Zaključak: Između dva svijeta Odlazak iz Bosne i Hercegovine nije jednostavna odluka. To je kompleksna priča o nadi, razočaranju, hrabrosti i čežnji. Nema jednostavnih odgovora, niti univerzalnih rješenja. Svaka priča je individualna, svaka sudbina je posebna. Ali jedno je sigurno: Bosna i Hercegovina ostaje u srcu, bez obzira na to koliko daleko koferi odnesu tijelo.I dok se borimo sa realnošću “ovdje” i sanjamo o “tamo”, važno je da ne zaboravimo da je naša duša, naša kultura, naš humor – ono što nas čini jedinstvenim, gdje god da se nalazimo. I da se uvijek, ali uvijek, imamo čemu vratiti, makar u mislima i pričama.
I na kraju, pozdrav za sve moje Bosance i Hercegovce koji su drvo života posadili na neko drugo mjesto. Da li se drvo primladilo? Da li raste? Da li ubirete plodove i da li su slatki kao kruške ‘Jeribasme’ iz djedovog voćnjaka?
Svaki dan u šumu po “jelena”. Svaki dan kući praznih ruku. Zašto? Jer ima ljudi koji su najglasniji kad treba dijeliti tuđi trud. Ovo je priča o lovcu, njegovoj ženi, i jednom jelenu koji je promijenio sve.
Komšijski razgovor koji je sve pokrenuo
“Komšija, komšija, šta ti je? Nešto si mi se zamislio danas, k’o da si sve kredite dig’o, a rata stigla?”
“Ma pusti me, komšija, nije do kredita… do žene mi je! Nije ona loša, duša draga, al’ je neoprezna, brate mili!”
I poče on svoju tužnu priču:
“Znaš i sam, ne živimo mi k’o begovi. Ja ti se, jarane, uputim u šumu s puškom. Borim se s hladnoćom, kišom, komarcima i svim belajima. Ako mi se posreći, srušim kakvog jelena. Onda ga prebacim preko ramena i vučem uzbrdo sve do kuće.”
“Kad dođem, duša mi u nosu, jedva dišem, mokar do kože. I šta misliš šta me dočeka? Nisam ni čašu vode popio, a žena već stoji s nožem u ruci:
‘Ovaj but ide tetki Zumri… ovaj komšinici Amri… file za moju mamu… rebra za moju sestru… ovaj dio za dijete… a onaj za komšiju…’”
I tako redom, dok ne podijeli i rogove.
“Dva dana kasnije, frižider opet prazan. I ja ti, budala, opet u šumu!” Uzdahe on, k’o da je cijeli svijet na njegovim plećima.
“Dosta mi je! Večeras joj kažem da je kraj. Razvod!” odlučno će on. Komšijski savjet zlata vrijedan
“Ne brzaj, komšija,” rekoh mu ja. “Imam ti ja bolju ideju – povedi je sa sobom u lov. Ne moraš joj pričati kako je teško. Samo joj pokaži ‘romantiku’ lova!” Kad teorija udari u praksu
I tako ti on i uradi. Nagovori je da pođe. Ona se, naravno, sredila k’o za svadbu – haljina, fina bluza, frizura tip-top.
Ali, ubrzo haljina poderana, cipele se raspale, ruke pune žuljeva, krpelji se uhvatili za noge, a kosa k’o da je jež u njoj spavao. U jednom trenutku zmija je skoro šlogirala.
Nakon sati lutanja po šumi, nekako uspiju srušiti jelena.
Ona pomisli: “Hvala Bogu, ovoj noćnoj mori je kraj!”
Ali muž joj mirno reče: “E, draga moja… sad ga ti nosi!“
Ona ga pogleda u šoku, k’o da joj je rekao da leti na Mjesec. Ali nije se svađala. Podiže jelena na ramena. Trenutak istine
Hodali su kilometrima. Kad je stigla kući, potresla se od umora. Spusti jelena na pod i sruši se pored njega.
I odjednom – rodbina, komšije, prijatelji – svi su navalili s osmjesima na licima:
“E, pa… da dijelimo jelena!”
Još uvijek ležeći na podu, podiže glavu posljednjim atomima snage. Oči joj pune suza i bijesa.
I promuklo reče: “KO GOD MI TAKNE JELENA… KUNEM VAM SE, UBIĆU GA!” Pouka za sve nas
Ljudi su često vrlo velikodušni kad dijele nešto što ih nije koštalo ni truda ni znoja. Lako je tražiti “svoj dio” kad nisi bio u šumi. Kad se nisi borio. Kad nisi nosio teret.
Učiteljica je mislila da je Kenan previše bezobrazan za prvi razred. Direktor je mislio da je previše pametan. Nakon 6 njenih pitanja, direktor je tražio da ga prebace u peti. Razlog? Pročitajte do kraja.
Kenan: “Učiteljice, ja sam previše pametan za prvi razred! Moja sestra je u trećem, a ja sam pametniji od nje.”
Učiteljica, vidno iznervirana, zgrabi Kenana za ruku i odvede ga pravo u direktorovu kancelariju. Objasni direktoru cijelu situaciju. Direktor se namršti, pogleda Kenana preko naočala i reče da će mu postaviti par pitanja. Ako samo na jedno ne odgovori tačno, vraća se u prvi razred i ima da šuti ko zaliven. I učiteljica i Kenan pristanu po dogovoru.
Direktor postavlja pitanja
Direktor: “Koliko je 3 x 3?” Kenan: “9.” Direktor: “6 x 6?” Kenan: “36.”
I tako unedogled. Direktor ga je rešetao pitanjima koja bi svaki trećak trebao znati. Konačno, nakon dobrih sat vremena, direktor se okrene učiteljici i kaže:
— “Ja stvarno ne vidim razlog zašto ovaj mali ne bi išao u treći razred. Odgovorio je tačno na svako moje pitanje.”
Učiteljica, ne mireći se s tim, upita može li mu ona postaviti nekoliko pitanja. Direktor i Kenan se slože.
Učiteljica: “Šta to krava ima četiri, a ja samo dvije?” Kenan: “Noge.”
Učiteljica: “Šta imaš u hlačama, a ja nemam?” Direktor pretrnu, zinu da zaustavi Kenana, ali prije nego što je uspio išta reći, Kenan hladno odgovori: Kenan: “Džepove.”
Učiteljica: “Šta to ulazi tvrdo i suho, a izlazi mekano i ljepljivo?” Kenan: “Žvakaća guma.”
Učiteljica: “Šta je to dlakavo izvana, a mokro iznutra, i počinje na slovo K?” Kenan: “Kokos!”
Učiteljica: “Gdje većina žena ima najviše kovrdžave dlake?” Kenan: “U Africi!”
Učiteljica: “Šta počinje na slovo P, završava na A, i pruža puno uzbuđenja?” Kenan: “Penzija!”
Direktor duboko udahne, obriše znoj sa čela i kaže:
— “Učiteljice, pakujte malog i šaljite ga u peti razred! Ja sam na zadnjih šest pitanja u sebi pogrešno odgovorio!”
Zatim se direktor okrene i upita:
— “Ali Kenane, živo me zanima… odakle uopće znaš sve ove stvari?”
Sa šeretskim osmijehom na licu Kenan odgovara:
“Pratim ‘Bosnianux’ na Facebooku i kradem mu fore!”
Imao je devetnaest. Tog jutra je izašao iz kuće kao i svakog drugog dana, sa slušalicama na ušima. Tražio je novac za autobus, poljubio me u žurbi i rekao da će se rano vratiti. Nikada se nije vratio. Iste noći, pozvali su me iz bolnice. Desila se nesreća.
Nakon toga, moj život se podijelio na dva dijela. Prestala sam slaviti datume, prestala sam ići na neka mjesta, prestala sam kuhati jela koja je volio. Njegova soba je godinama ostala ista. Niko ne razumije šta znači izgubiti dijete dok mu se to ne desi. Nije to samo odsustvo; to je onaj stalni osjećaj da je svijet nastavio dalje, dok se tvoj zaustavio.
Pet godina kasnije
Izašla sam da obavim običnu sitnicu. Ništa posebno. Hodala sam ulicom kojom inače ne prolazim… i onda sam ga ugledala. Samo dva metra od mene. Bio je to mladić s leđa, ali nešto u načinu na koji je hodao natjeralo me da zastanem. Kad se okrenuo, noge su mi se skoro oduzele. Izgledao je potpuno isto kao moj sin. Ista visina, isto lice, isti pogled.
Na trenutak, moje tijelo je reagovalo prije nego što je um shvatio. Imala sam neodoljivu želju da mu priđem. Da izgovorim njegovo ime. Da ga zagrlim. Da mu dodirnem lice i uvjerim se da je živ. Osjetila sam kako mi se oči pune suzama, ruke su mi drhtale. Ali ostala sam nepomična. Shvatila sam da to nije on. Da se moj sin nije vratio. Da ovaj mladić ima svoj život, svoju priču, svoju majku.
Gledala sam ga u tišini
Vidjela sam kako razgovara telefonom, kako se smije, kako namješta ruksak na ramenu. Svaki pokret bio je blaga, ali stalna bol. Nisam željela da mu narušim prostor. Nisam željela da ga uplašim. Nisam željela da ga opteretim bolom koji nije njegov. Jednostavno sam ga posmatrala s mjesta gdje sam stajala, kao neko ko gleda uspomenu koja hoda.
Kada je otišao, nisam ga pratila. Ostala sam tamo još nekoliko minuta, duboko dišući, pokušavajući se sabrati. Nisam osjećala ljutnju. Nisam osjećala frustraciju. Osjećala sam nešto čudno, nešto blisko miru. Kao da mi je život, na trenutak, dozvolio da ga ponovo vidim.
Polako sam se vratila kući. Plakala sam, da. Ali ne kao prije. Plakala sam sa zahvalnošću. Zahvalna što sam ga imala, makar i kratko. Zahvalna što sam ga vidjela odraženog u drugom licu. Zahvalna jer sam, na neki neobjašnjiv način, osjetila da mi je Bog dao još jednu priliku da ga pogledam, a da me to ne boli toliko.
Moj sin je još uvijek na nebu. Ja sam još uvijek ovdje. I danas sam shvatila da ljubav koju imam prema njemu nije otišla s njim. Ona se i dalje pojavljuje… čak i tamo gdje je najmanje očekujem.
