Kad škrtica pošalje sina po slatkiše, a ovaj se vrati s vodom i tuđim papučama
Kažu da jabuka ne pada daleko od stabla. A kad je stablo škrto k’o suha drenovina, jabuka ne samo da padne dalje — nego usput proda i drenovinu, izračuna koliko je zaradila i kući se vrati zadovoljna.
Takav je bio i jedan bogati domaćin. Imao je svega: kuću, imanje, pune hambare i više novca nego što je ikad mogao potrošiti. Ali, kako to nekad biva, imao je jednu veliku manu — nije volio trošiti. Ni kad treba, ni kad ne treba, a ponajmanje kad treba počastiti gosta.
Narod bi rekao da je bio škrt kao da mu je svaka para rođena u kući pa mu je žao da je pusti preko praga. Ako bi neko kod njega došao na kahvu, domaćin bi prvo pogledao koliko je vode sipao u džezvu. Ako bi gost ostao duže, pogledao bi prema satu. A ako bi gost slučajno spomenuo ručak, domaćin bi se uhvatio za stomak i počeo pričati kako mu se od jutra ništa ne jede.
Gost je gost, ali i trošak je trošak
Jednoga dana, baš kad se domaćin spremao da ruča ono malo što je namijenio samo sebi, pred kućom se pojavi gost. Nije čovjek došao s lošom namjerom. Došao je da se vidi s domaćinom, da popričaju i, kako to kod nas obično biva, da se malo posjedi uz kahvu.
Ali domaćinu se lice promijeni čim ga ugleda. Osmijeh mu dođe na usta, ali nekako tanko, reda radi. U sebi je već računao koliko će ga taj dolazak koštati. Kafa, šećer, možda kakav rahatluk… A ne daj Bože da gost ostane do ručka.
Ipak, gost je gost. Kod nas se čovjek mora dočekati, makar se poslije tri dana žalilo kako je sve poskupjelo.
Domaćin pogleda prema sinu, koji je sjedio u ćošku i šutio, pa mu reče:
— Sine moj, hajde ti do čaršije. Donesi nam pola kile najboljih slatkiša za našeg dragog gosta.
Izgovori on to ozbiljno, čak i srdačno, ali mu se u očima vidjelo da mu je duša zadrhtala na samu pomisao o novčaniku.
Sin ustade bez pogovora. Navuče papuče, izađe iz kuće i krenu prema čaršiji. Otac se vrati gostu, ali mu misli nisu bile uz razgovor. Stalno je pogledavao prema vratima i zamišljao sina kako se vraća s punom kutijom baklava, hurmašica i lokuma.
Što je vrijeme više prolazilo, domaćin je postajao sve nervozniji. Nakon pola sata počeo je mrmljati. Nakon sat vremena već je otvoreno gledao kroz prozor. A kada prođoše gotovo tri sata, skoči na noge.
— Aman, gdje je ovo dijete? Je li otišao po slatkiše ili je krenuo pješke u drugi grad?
Od slatkiša do putera, od putera do meda
Baš tada, sin se pojavi na vratima. Praznih ruku.
Otac ga odmjeri od glave do pete, pa pogleda njegove ruke, kao da se nadao da je kutija slatkiša možda nevidljiva.
— Pa gdje su ti slatkiši, aman, dijete?! Jesam li ti rekao da doneseš najbolje što imaju?
Sin mirno sjede, kao da se upravo vratio iz velike nabavke, pa poče objašnjavati:
— Ma, babo moj, odoh ja u slastičarnu i tražim ti ja, babo, najbolje slatkiše za našeg gosta. Kaže meni slastičar da će mi dati slatkiše koji su mehki k’o puter.
Otac ga sluša, a lice mu se polako smiruje. Već mu se učini da priča možda ima neki sretan završetak.
— E, onda ja kontam: što bih kupovao slatkiše kad mogu kupiti puter? I odoh ti ja u prodavnicu, tražim najbolji puter. Kaže meni prodavač da će mi dati puter koji je dobar k’o med.
Domaćin se malo nagnu prema sinu. U očima mu se pojavi nešto nalik ponosu.
— Onda ti ja, babo, malo razmislim. Što bih kupovao puter kad mogu kupiti med? Pa odoh ja kod medara i tražim najfiniji med.
Gost je šutio, ali mu se brk počeo micati. Još je pokušavao ostati ozbiljan, ali priča je već krenula putem kojim nijedan slatkiš nije mogao proći neoštećen.
— Kaže ti meni medar da će mi dati med bistar k’o voda. I tu ti ja, babo, stanem. Kontam: što bih kupovao med kad vode imamo kod kuće? Bistra je, zdrava je i — što je najvažnije — besplatna je.
Sin raširi ruke, zadovoljan svojom logikom.
— I tako ti se ja, babo, vratim praznih ruku. Pa ćemo mi našem gostu nasuti čašu čiste vode. Bolje išta nego ništa, a i za zdravlje je.
Nastade kratka tišina.
Domaćin prvo pogleda gosta, pa sina, pa opet gosta. A onda mu se lice ozari. Kao da mu je sin upravo donio pun sanduk dukata, a ne ideju da se gost posluži vodom iz kućnog bunara.
— E, moj sine! — uzviknu on. — To je pamet! To je domaćinsko razmišljanje! Znao sam ja da si ti moja krv!
Gost spusti pogled da sakrije osmijeh. Nije znao da li da se smije ili da sačuva ozbiljnost zbog reda. U međuvremenu, domaćin je već sipao vodu u čašu i pružao je gostu s takvim ponosom kao da mu nudi najskuplji sok iz daleke zemlje.
— Izvoli, dragi goste. Naša voda. Čista, domaća i zdrava.
Gost prihvati čašu i klimnu glavom.
— Bogami, domaćine, vidi se da ti kuća zna sačuvati ono što ima.
Škrtost se nasljeđuje, ali se i usavršava
Domaćin se nasmija, uvjeren da je dobio pohvalu. Sin je za to vrijeme šutio i gledao prema svojim papučama.
Odjednom, otac se namršti. Kao da mu je nešto palo na pamet.
— Čekaj malo… Ti si tri sata hodao do čaršije i nazad. Mora da su ti se papuče izlizale.
Sin spusti pogled prema nogama, pa se nasmiješi onim osmijehom čovjeka koji je sačuvao najbolji dio priče za kraj.
— Ma, babo… nisu to moje papuče.
Otac se ukoči.
— Kako nisu tvoje?
— To su papuče od našeg gosta. Uzeo sam ih kad je ušao u kuću. Nisam ja, babo, baš tolika budala da potrošim svoje.
Otac je nekoliko trenutaka samo gledao u sina. A onda mu oči zasjaše. Prvo se tiho nasmija, pa sve glasnije, dok mu se suze ne pojaviše u očima.
— E, to je moj sin! — viknu kroz smijeh. — To je pamet koja se ne uči u školi!
Gost pogleda prema svojim bosim nogama, pa prema ocu i sinu. Htio je nešto reći, ali nije znao odakle da počne. Na kraju samo odmahnu glavom i nasmija se i sam.
Jer šta mu je drugo preostalo? Slatkiša nije bilo, vode je bilo, a papuče su mu već bile dio porodične strategije štednje.
I gost se dočeka, i budžet se sačuva
Tako se u toj kući tog dana dogodilo pravo malo čudo. Gost je dočekan. Domaćin nije potrošio gotovo ništa. Sin je dokazao da je od oca naslijedio i krv i karakter, ali je škrtost podigao na viši nivo — s praktičnom primjenom i jasnim planom uštede.
A pouka?
Neki ljudi gostoprimstvo mjere količinom hrane na stolu. Neki toplinom riječi, a neki time koliko su uspjeli sačuvati iz kućnog budžeta. Ovaj domaćin pripadao je ovoj trećoj vrsti. Kod njega se gost dočekivao iskreno, samo bez pretjerivanja, dodataka i nepotrebnih troškova.
Jer, kako bi on vjerovatno rekao: ako gost može biti sit od priče, osvježen vodom i bos — čemu onda bacati pare na slatkiše?
I tako se kod nas nekad i gost dočeka, i domaćin uštedi, i sin pohvali. A svi na kraju plaču od sreće.
Ili od smijeha.
